Kada je potkraj 2016. aktualna Vlada najavila skoro ratificiranje Istanbulske konvencije, a u srpnju prošle godine u javnu raspravu poslala i Zakon o ratifikaciji, krenula je mobilizacija aktivista neokonzervativnih udruga, a onda i samih političara vladajuće stranke, ne bi li zaustavili ratifikaciju dokumenta kojim se u hrvatsko društvo navodno uvodi “rodna ideologija”. Tako se pod pritiscima klerikalno-konzervativnih struja opsesivno bavljenje pitanjima roda i spola u nepostojećim konstruktima s društvenih margina prelilo u službenu politiku, a paranoičnom diskursu pridružilo se i Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a izjavom u kojoj ističe kako je “razvidno da se dijelovi Konvencije temelje na rodnoj ideologiji”, što za odgojno-obrazovni sustav Republike Hrvatske smatraju neprihvatljivim. 

Na takva manipulativna i neznalačka tumačenja Konvencije, ali i rodne teorije i pojmovlja u otvorenom su pismu upozorile članice Centra za ženske studije u Zagrebu i Rijeci, a Hrvatsko sociološko društvo u svojoj reakciji ističe kako bi članovi najviše hrvatske znanstvene institucije morali znati da je pojam roda, osim u postojećem hrvatskom zakonodavstvu, uvriježen i u području društvenih i humanističkih znanosti. Osim negiranja znanstvenih dosega rodnih studija, akademici u svojoj izjavi konstatiraju i da se “hrvatski odgojno-obrazovni sustav temelji na hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji, čime se čuva identitet hrvatskoga naroda, zemlje i kulture”, podupirući tako još jednu fiksaciju – onu o bijegu Hrvatske s Balkana.  

Upravo pojmovima roda i Balkana, od kojih je svaki na svoj način problematičan i ideološki nepodoban, u svojoj studiji bavile su se Marina Matešić i Svetlana Slapšak, dajući neke nove teorijske prijedloge njihovom istraživanju. Knjiga Rod i Balkan (Durieux, 2017), predstavljena prošlog tjedna u zagrebačkom Centru za ženske studije, rezultat je zajedničkog autorskog pothvata i nastavak arhivskih istraživanja doktorandice Matešić, upotpunjenih mentorskim komentarima i analizama Svetlane Slapšak. Kako je na promociji istaknula Renata Jambrošić Kirin, ne radi se o klasičnom odnosu mentor-doktorand, već o “istinskoj feminističkoj razmjeni znanja” koja otvara prostor za nova čitanja i teorijske ulaze. 

Okosnicu studije čini analiza povijesne prakse prikazivanja Balkana u djelima muških putnika te njima suprotstavljeni putopisi koje su tijekom 18. i 19. stoljeća objavljivale putnice – avanturistkinje, aktivistkinje, filantropkinje sa Zapada, koje su na kraće ili duže vrijeme boravile u balkanskim gradovima ili selima. Iako su putopiskinje pred sobom imale “mušku stazu za otkrivanje Istoka”, njihova su iskustva bila drugačija – ponajprije zbog mogućnosti da prodru dublje u domaćinstvo i intimu Istoka, u ženska i obiteljska područja kojma muški putnici nisu imali pristup. Važna su svakako i vlastita (rodna) iskustava spisateljica koja su im omogućila da život žena na Istoku dožive kroz optiku vlastitog iskustva opresije, a pretvorivši svoja iskustva u zapise razbijale su i poimanje putopisne literature kao muškog kanona.

No, u podrobnijoj analizi putopisa Mary Wortley Montagu, Emily Strangford, Dore d’Istrije, Jelene Dimitrijević, Marije Karlove, Pauline Irby i Georgine Mackenzie, autorice pokazuju da njihov pogled, iako djelomično i marginalno subverzivan, Istok i dalje vidi kroz njegov submisivni odnos prema Zapadu. Interpretirajući dodirne točke i mimoilaženja putopisa, autorice ističu da je upravo međuodnos roda i kulture bitno odredio esencijalističko razumijevanje Balkana kao europskog “neosviještenog dugog”. Teorijski prijedlog analize tog pogleda autorice pronalaze u kripto-kolonijalizmu, terminu koji potječe od Michaela Herzfelda, a označava novi način čitanja prostora Istoka kao svojevrsne tampon zone između koloniziranog i onog još neukroćenog, ali u pripremi za kolonizaciju. 

Za epistemološku proizvodnju znanja o Drugoj ključnom se pokazuje uloga ženskih praksi gostoprimstva. Kako ističe Slapšak, gostoprimstvo ovdje ne označava tek kulturne prakse, već “zajedništvo u odricanju od patrijarhata”. Zbog toga u njemu prepoznaje i stanoviti naboj pobune koji se sastoji u “pronalaženju niša”, odnosno mjesta poroznosti patrijarhalnih struktura. Ipak, u prikazu tih odnosa autorice otkrivaju diskurzivne mehanizme unutar kojih su nezapadne žene najčešće portretirane kao bezglasni subjekti čije pasivno postojanje zapravo služi emancipaciji zapadnih žena. “Pišući o Istoku i nudeći domaćoj i globalnoj publici stereotipne slike divljaka i razbojnika odnosno submisivnih balkanskih žena koje tiho pate, mnoge su autorice ostvarivale vlastitu emancipaciju unutar klubova tradicionalno zatvorenima za žene”, tvrde Matešić i Slapšak. Ističući imperijalističke elemente ženskog pogleda, prema riječima Biljane Kašić, autorice pozicioniraju “domaći” naspram zapadnog feminizma te razotkrivaju u njemu prisutne hijerarhijske modele moći. Tako idu “onkraj kanona i kodova koje donose postkolonijalne i dekolonijalne teorije”.

Na samom kraju knjige umjesto semantički ispražnjenog “roda” predlažu uvođenje pojma soj. “Što se ‘roda’ tiče, termin se opasno približio nacionalističkim i čak eugeničkim konotacijama, a u javnome diskursu se toliko maskulinizirao, da prave vrijednosti za feminizam više nema. Treba smisliti termin koji bi u mnogo većoj mjeri i i politički izraženije pokrivao područje rodova, barem onoliko politički napeto kao što je to nekada obavljao spol”. Iako turcizam “soj” uz pripadnost nekoj određenoj grupi pretpostavlja i multispolnost, te kao takav otvara prostor za neke nove teorijske ulaze, društveni kontekst u kojem govorimo o rodu, kako vidimo iz uvoda, daleko je od političke rasterećenosti da bi se od njega odustalo. 

Kako zaključuje Kašić, “Rod i Balkan istodobno funkcionira i kao teorijsko-kritički diptih koji s jedne strane donosi niz konkretnih ženskih književno-putopisnih antropoloških i historijskih primjera, dok s druge strane nudi imaginativne, duhovite, uzbudljive epistemološke prijedloge o tome kako raskrinkati strukturu moći koja se skriva ispod proizvodnje zvaničnog ili teleologijskog znanja i uz njega sljubljenu kulturu reprezentacije”.  Da je riječ je o kanonskoj studiji u području istraživanja balkanizma složile su se sve govornice, uz unisonu želju za prijevodom teksta na neki od velikih europskih jezika kako bi se povećao korpus feminističkog znanja i održala ženska kultura prevođenja.

Kako stoji u uvodniku knjige, Rod i Balkan Marine Matešić i Svetlane Slapšak inkorporira dvije studije o porodnjavanju balkanizma, odnosno o rodnom čitanju balkanizma. U prvoj autorice bilježe povijesnu praksu prikazivanja Balkana u djelima muških putnika da bi im supostavile ženske autorice koje su u svojim putopisima rastakale patrijarhalno viđenje Balkana tijekom 18. i 19. stoljeća. Podrobno analizirajući putopise Mary Wortley Montagu, Emily Strangford, Dore d’Istrije, Jelene Dimitrijević, Marije Karlove, Pauline Irby i Georgine Mackenzie, zaključuju da je njihova protofeministička uloga išla zajedno s njihovim čestim imperijalističkim nastojanjima. S time u skladu autorice u drugoj studiji govore o rodnoj situaciji na Balkanu u 20. stoljeću te preispituju koncept roda, njegovu aproprijaciju za razne proizvoljne teze i ideje te njegovu posljedičnu kontaminaciju. Također, zalažu se za sagledavanje pojma mobilnosti kao politički obilježenog.