Studentica i aktivistica Marina Horvat, rodom iz Međimurja, živi i studira u Zagrebu. Harmoniku svira od svoje 9. godine, a osnovno glazbeno obrazovanje završila je u Umjetničkoj školi Miroslav Magdalenić u Čakovcu. Nedavno je kao glazbenica gostovala u Prvoj hrvatskoj romskoj monodrami redatelja Igora Bakse. U novoj epizodi zabilježili smo spontani glazbeno-razgovorni susret s Horvat, tijekom kojeg je odsvirala nekoliko kompozicija i govorila o svojem obrazovanju i specifičnostima svojeg instrumenta.

Podcast je snimio i pripremio Lujo Parežanin.

sviraj mi za nju črnu dušu moju.

Navedeni stihovi, harmonika vična balkanskom melosu, jedna boca rakije i prostor koji prigušenim svjetlima prešućuje svoje manjkavosti (ali, još važnije, lica onih što sjede pokraj nas), bili su dovoljno vješt paravan koji je 21. siječnja u Centru za kulturu Novi Zagreb, tridesetak prisutnih gledaoca postepeno uvukao u onu vrstu sigurnosti inherentnu isključivo poziciji kolektiva. Pustimo među njih jednog otpadnika, “raskalašenog” pripadnika romske nacionalne manjine da tetura redovima publike i prije nego što se glumac uopće domogao pozornice, teren je pripremljen – maketa društvenih odnosa sazdana od stereotipa i moralno anestezirana kafanskim ambijentom. Redatelj i glumac Igor Baksa putem Prve hrvatske romske monodrame nastoji preispitati kritički potencijal humora, isprva ga koristeći kao sredstvo prividne reprodukcije predrasuda, a potom kao ogledalo koje, upereno u publiku, dovodi do njezina triježnjenja.

Kulturan narod hoće cirkus, medvjeda koji žonglira s kruškama,

majmuna koji recitira Shakespearea.

Distanca između promatrača i promatranog, načeta na samom početku, nastavila se sustavno raspadati pod konceptom predstave – podužim monologom pijanice Rikimartina čiji “primitivizam” i želja za sugovornikom, kako to već biva, gradiraju proporcionalno promilima u krvotoku. Pritom je njegov karakter plošan mozaik. Rikimartin ne zna padeže, ali zato itekako zna za grčkog filozofa Sonkrata. Njegova ramena nose royal red sako, a povrh njega glavu koja se žali što živi na margarini društva. On je slobodan umjetnik, vucibatina koju je žena ostavila. U spomen na Eminu, sad se kao luda hvata sa zrakom, spotiče i pleše na melodije koje su im nekoć ispunjavale dane. Ona je njegova Romina, a on je njezin Romeo, koji u rukavu čuva još čitav arsenal sličnih plitkih kalamburskih dosjetki na račun svoje nacionalnosti. Dakle, em je njegov lik karikatura nastala kao zbroj klišeja, em se traumatično romsko iskustvo uklapa u formu stand upa i kabarea, čime se provocira posebno osjetljiv aspekt vidljivosti Roma isključivo kroz prizmu komičnog. Posredujući sadržaj na taj način kalkulirano se perpetuira eksploatacija komercijalizirane romske nesreće, koja izgleda najviše društveno i materijalno profitira utopljena u humoru i pjesmi. 

Premda grub u egzekuciji, taj postupak autodiskriminatornog ismijavanja ovdje je dvostruko opravdan. S jedne strane, uzmemo li u obzir potencijal humora da nepravdi oduzme razornu moć preoblikujući ju u bezazleni sadržaj, on ovdje funkcionira kao realistički motiviran obrambeni mehanizam. S druge pak, za predstavu svrsishodnije strane, riječ je o idealnom prečacu za izazivanje željene reakcije kod publike. Naime, brojni pokušaji da se teorijski ukroti barem poneki segment kompleksnosti humora rezultirali su utvrđivanjem arhetipa tzv. superiornog smijača; onoga čiji smijeh izbija kao odraz naglog blaženstva proizašlog iz predodžbe o nadmoći nad slabošću Drugog. Osim tog psihološkog uporišta, čiji se princip može opisati riječju Schadenfreude (zluradost), smijač dobiva na značaju i unutar oblasti filozofije – temelje mu udaraju Platon i Aristotel, o njemu mozgaju Hobbes i Bergson, a potom svoje mjesto zadobiva u jednom od najrelevantnijih tumačenja humora, knjizi The Philosophy of Laughter and Humor (1987.) Johna Morrealla. Osvrćući se na podmukli naboj smijeha, ovi autori interpretiraju ga kao oblik društvenog korektiva kojim se izruguje i kažnjava svaki oblik ponašanja koji je u odmaku spram normativne kulturne matrice. 

Takvo što naročito dolazi do izražaja unutar koherentne privilegirane mase raspojasane na sigurnoj distanci od objekta ismijavanja, u ovom slučaju na distanci od tragi(komi)čnog Rikimartina. Priželjkivani i izmamljeni prolomi smijeha iz publike otvorili su prostor za poentiranje – i na najvišem prijestolju na svijetu i dalje sjedimo na vlastitoj stražnjici, kako to već reče Montaigne aludirajući na važnost samosvijesti u svakom trenutku.

Imaš li ti uopće pojma što znači Cigan? Cigan znači da je toliko prljav da je nedodirljiv, zmazan, odbačen, a mi se zovemo Romi, što na našem jeziku znači čovjek ili ljudi. (…)

Biti Rom znači da ti se roditelji prije rođenja mole da budeš dovoljno bijel da ne doživljavaš baš ovakvu diskriminaciju.

Negdje na pola predstave, kada je humor već postao kriminalno loš i nekorektan, citirane riječi probijaju se kroz redove publike. Za nekog one stižu kao deus ex machina, za nekog su upadice hecklera koji ometa tijek izvedbe, ali za sve su peripetija koja zaključava želudac u grč. Nakon konfrontiranja s Rikimartinom, koji odbija politiku u svojoj butigi (može li to tako?), a potom i s redateljem Baksom koji je samo radio svoj posao glumca postižući komičan efekt tako što je preuveličao određenu karakteristiku do krajnjih granica (mora li to baš tako?), anonimac romske nacionalnosti izlazi iz publike i staje na kazališne daske, neposredno dijeleći svakodnevnicu svoje zajednice. Postepeno, njegova reminiscencija na pojedine osobne nepravde, prerasta u formu silovitog monologa o sustavnom apsurdu koji degradira egzistenciju cijelog jednog naroda. 

Iz njegova svjedočanstva se razaznaje da kad si rođen kao Rom, em si kriv što si rođen, em si kriv što si Rom, a čak možeš biti kriv i za to jer si rođen kao Rom u krivo vrijeme. Potonje je potkrijepljeno slučajem međimurske bolnice, koja je 2020. godine u objavi o prvorođenima u županiji, naprosto preskočila romsko dijete ne bi li se darovi župana i blagonaklonost javnosti usmjerili na ono rođeno nekoliko sati kasnije. Daljnjim izlaganjem postaje razvidno kako se neravnopravnost startnih pozicija samo cementira kako životni vijek odmiče. Od rezidencijalne segregacije u periferna, najčešće derutna naselja do one obrazovne koja poznaje samo dva kalupa – romski i neromski razred (to da kalup ima unaprijed predodređen oblik neovisan o tome koliko truda u njega naguramo ne treba daljnju elaboraciju, kao ni što to znači za konkurentnost na tržištu rada). Niz mučnih iskustava – dobivanje posebne pratnje u dućanu, odlazak u krevet praznog želudca, gubitak prijatelja u trenu kad crvenu Caritasovu narukvicu poveže sa tvojim porijeklom – kulminira događajem na nogometnoj utakmici, kada je kao mladić, pokušavajući ne iskakati iz ekipe koja nije znala da je Rom, na stadionu iz sveg grla skandirao Ubij, ubij, ubij Cigana.

Gorčina izrečenog tim više je izazvala intenzivan efekt jer je svega nekoliko minuta proteklo između Rikimartinovog prvoloptaškog “gitara Gypson” humora s početka predstave i potresnog narativa o genocidu, o romskom “zločinačkom genu” (kako su ga nekoć nazivali njemački znanstvenici) zbog kojeg je u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno preko 95% romske populacije. Posredovani dokumentaristički materijal time nije više egzotiziran, već autentičan, nije više kičast, već ogoljen, nije više o Romima, već iz pozicije Roma, nije više posredovan kroz prizmu naše predodžbe Drugog, već očima Drugog. 

Meni je strašno slušati tvoja iskustva. (…)

I ako ti nešto znači, vjerujem da većina od nas koji smo ovdje došli nije dala 50 kuna da bi se ismijavala Romima.

Ako uzmemo u obzir da se četvrti zid od prve scene ljulja na klimavim temeljima te da ga je kasnije prozivanje publike potpuno razdrmalo, onda citirane riječi predstavljaju njegovu konačnu devastaciju. Ove riječi iskupljenja, riječi su nasumične gledateljice koja (kao ni većina prisutnih) nije bila svjesna da intervenira u tkivo predstave i upućuje ih tek jednom od glumaca – Siniši Senadu Musiću, čija se uloga naturščika objelodanjuje tek završnim naklonom publici. Tek s tim činom postaje jasno da je posrijedi dramaturški trik, štoviše, da je i sam naslov u službi njegove kamuflaže, budući da ipak nije riječ o monodrami. 

Dakle, baš kao što humor ima svoje prečace za izazivanje željenog efekta, ima ih i kazališna umjetnost, a njhova sinergija izgleda ima snažan doseg još snažnijeg učinka. Pa premda nije neuobičajeno, možda je čak i primjereno, da tematika ovakvog senzibiliteta cilja na provokaciju publike, ishod u kojem se pojedinac angažira na način da opravdava vlastitu reakciju uistinu može biti smatran indikatorom subverzije na pomolu.

Ono što međutim nije bilo fikcionalno jesu ispripovijedane priče, poneke Musićeve osobno, poneke koje je kao potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske prikupio surađujući s mladim Romima u dobi od 15 do 25 godina. Naknadno saznajemo, članica navedene organizacije je i harmonikašica Marina Horvat, buduća pravnica i školovana glazbenica, koja je, između ostalog, svoj doprinos pružila i skladajući uvodnu kompoziciju za predstavu. Inkluzijom romske zajednice u kreativni proces i glumačku postavu ostvarena je tako dodatno podržavajuća dimenzija ove predstave. Ukoliko se takvo što čini podrazumijevajućim i/ili zdravorazumskim, evocirajmo samo višestruko rasprodavanog Ciganina, ali najljepšeg zagrebačkog HNK-a, u čijoj maestralnoj produkciji i brojci od čak 35 glumaca okupljenih da progovaraju o marginaliziranim (mikro)sredinama nije bilo niti jednog pripadnika romske manjine. Suprotno tome, njihovim uključivanjem, polagano se postiže preduvjet za prestanak toliko čestog estetiziranja i romantiziranja romske pozicije, a kamo sreće da im se u budućnosti pruži prilika i da progovore o ičemu drugome osim upravo i isključivo o vlastitoj poziciji.

Konačno, adekvatna reprezentacija romske zajednice, kao i plasiranje paketa tema koje s tim dolaze, ponajprije ovise o senzibilitetu pristupa takvoj građi. Komediografska forma pri tom ima stanovite prednosti, no one nisu uvijek (najsretnije) iskorištene. Naime, premda je legitimno smijeh bez restrikcija zauzeti kao jedan od mogućih umjetničkih i etičkih stavova, i premda je legitimno fokusirati se tek na njegovu sadomazohističku narav, time se njegov potencijal urušava i iscrpljuje u sebi samome. Kada se, kao u ovoj “monodrami”, humor pak ne koristi samo za zabavu, već kao sredstvo kojim se potresaju okoštale iluzije i dokidaju hijerarhije, te kada se fokus stavi na njegovu kritičku i terapeutsku narav, tek tada on doseže svoju transformativnu moć, koja potom otvara dikurzivni prostor možebitne promjene. Tek tada humor postaje suputnikom samospoznaje i propitivanja temelja kulture, a svaka šala, na tragu glasovite Orwellove misli, prerasta u malu revoluciju.

Kada govorimo o stambenim politikama, potom i ostalim problemima s kojima se svakodnevno suočavamo u urbanim sredinama, naše referentno polje najčešće se završava tamo gdje počinje segregacija u našim gradovima. Iako stambeni troškovi za većinu stanovništva predstavljaju izdatak koji vodi u stanje konstantnog stresa, a potom i stambene neizvjesnosti, za mnoge naše sugrađane i sugrađanke stambeno tržište je nešto čemu ne mogu ni pristupiti, a stambene politike kroje se mimo njihovih potreba. Kako je to opisala bivša UN-ova izvjestiteljica za adekvatno stanovanje Raquel Rolnik, uvjeti stanovanja romske nacionalne manjine u gradovima Hrvatske prikaz su najveće razine siromaštva koju je izvjestiteljica imala prilike vidjeti u našoj zemlji. 

Romi u Hrvatskoj u najvećem broju slučajeva žive u segregiranim i marginaliziranim područjima, što potvrđuju i recentna istraživanja o socijalnoj integraciji pripadnika romske nacionalne manjine, fokusirana na područje stanovanja, prostornog uređenja i zaštite okoliša. Na stambenom tržištu suočeni su s višestrukom diskriminacijom, dok ih u stambenim politikama na koje se izdvajaju najveća sredstva, poput subvencije kredita, niti nema. Postavlja se stoga pitanje kako usmjeriti stambene i ostale urbane politike prema razvoju sustava koji podržava unapređenje stambenog standarda Roma i Romkinja u Hrvatskoj.

O tome u četvrtoj epizodi podcasta Pravo na grad razgovaramo sa Sinišom Senadom Musićem i Marinom Horvat iz Romske organizacije mladih Hrvatske, koji su s nama podijelili uvide o uvjetima života u romskim naseljima Hrvatske, pojasnili na koji način stambeni uvjeti određuju životne perspektive pripadnika romske zajednice i kakve javne politike bi mogle unaprijediti postojeće stanje i osigurati veći stupanj integracije Roma i Romkinja u društvo.

Emisiju su uredili Iva Marčetić, Antonija Komazlić i Nikola Zdunić, snimila ju je Barbara Radelja, a tonski obradio Marko Levanić.

Podcast nastaje u sklopu projekta MediActivism – Courageous young citizens test new ways to reclaim their cities, sufinanciranog kroz program Erasmus+ Europske komisije.