Program počinje u 18 sati u petak, 6. ožujka u klubu Azimut. U sklopu izlaganja Oko Crnice, Kristina Perkov će predstaviti proces prostornog planiranja u praksi, Marin Nižić i Mara Prpić iz Urbanog separea (Rijeka) govorit će o aktivaciji i snazi zajednice, a Tea Truta iz organizacije Društvo i prostor (Zagreb), reći će nešto više o participaciji u urbanizmu, odnosno kako planiranje prostora u suradnji sa zajednicom može dati stvarne rezultate.

Šetnju Po Crnici, od 10 sati u subotu, 7. ožujka, vodi Milenko Milović, koji će predstaviti promatrani prostor kroz izradu foto herbarija specifičnih biljnih vrsta na prostoru bivše tvornice TEF. Prije i poslije šetnje, ispred Narančaste zgrade održava se neformalno druženje.

Radionica Apropo Crnice, održat će se u dva dijela. U subotu popodne dokumentirat će se prikupljena (osobna) memorabilija polaznika radionice za Arhiv Crnice u nastajanju. Moguće je donijeti fotografije, dokumente, iskaznice, predmete poput značaka, monografija, razglednica, knjiga, mapa, majica, alata vezanih uz tvornicu TEF i naselje Crnica. Kroz nedjelju, počevši od 11 sati, izrađivat će se fanzin od prikupljenih materijala i osvrta sudionika_ca vezanih uz doživljaj prostora. Radionica će se završiti neformalnom izložbom.

Ulaz na sva događanja Oko, po i apropo Crnice je slobodan za širu javnost bez prethodne najave izuzev dijela radionice apropo Crnice u subotu popodne i nedjelju, na koji se potrebno ranije prijaviti putem maila udrugaiii@gmail.com.

Kako se urbanizacija, društveni izazovi i klimatska kriza nastavljaju ubrzavati, potreba za promišljanjem naših susjedstava kao održivih, uključivih i vitalnih mjesta postaje sve urgentnija. Simpozij Green Neighborhoods okuplja stručnjake posvećene urbanom planiranju, arhitekturi, krajobrazu, obrazovanju i dizajnu sustava kako bi raspravljali o višestrukoj integraciji ekoloških i društvenih razmatranja urbanog razvoja. Vizija zelenih susjedstava nadilazi dobrobiti za okoliš: ona podjednako naglašava društvenu jednakost kao i dobrobit zajednice. Stoga je fokus predavanja usklađivanje ekoloških poboljšanja s društvenim ciljevima za stvaranje susjedstava koja su ekološki održiva ali i socijalno uključiva.

Svoja predavanja vezana krovnom temom transformativnih potencijala zelene urbane obnove lučkih gradova održat će Peter Hemmersam, Arild Eriksen, Višnja Šteko, Marin Nižić i Ida Križaj Leko.

Ulaz na simpozij je slobodan.

Više informacija o simpoziju potražite ovdje.

Iako ovo nije izložba o njoj kao dizajnerici (među odabranim publikacijama nalaze se i one koje su dizajnirali Bruno Butorac, Ben Cain, Katerina Duda, Ena Jurov, Karlo Miletić, Oleg Morović, Marin Nižić, Jan Pavlović, Nika Rukavina), cijeli projekt ipak je u velikoj mjeri obilježen novom etapom u profesionalnoj karijeri Ane Labudović, čiji je dizajnerski rad vezan za sfere nezavisne kulture i civilnog društva. Područje njezinog djelovanja prvenstveno je dizajn u digitalnim medijima i grafički dizajn, a sad i tiskarski rad koji joj je otvorio posve nove kreativne i suradničke perspektive. Istovremeno, RISO i prijatelji dio je globalnog vala širenja kulture i scene malih i većih rizografskih tiskara, studija, kolektiva, radionica i različitih vrsta manifestacija, događanja, izložbi i slično.

Iz teksta Marka Goluba: “Riso otisci jednostavno izgledaju drukčije, imaju drukčiju teksturu, boju, ostavljaju drukčiji dojam od konvencionalnih otisaka izvedenih, primjerice, u najraširenijim tehnikama poput ofseta i digitalnog tiska, čak i onda kad je dizajn onog što se otiskuje krajnje rudimentaran.”

Izložba ostaje otvorena do 24. prosinca, a više o njoj možete doznati ovdje.

Riječ je o programu koji se odvija u okviru paneuropske platforme LINA i ovogodišnjih Dana arhitekture u Istri, a obuhvaća razgovore i izlaganja o praksama stvaranja “arhitektura zajednica” te kritičkoj arhitektonskoj baštini u Hrvatskoj i Europi, predstavljanje publikacija, eksperimentalnu izdavačku radionicu, otvorenje dokumentarno-izložbene instalacije te urbanu šetnju. Težište je postavljeno na suvremenu i lokalnu stvarnost Dječjeg lječilišta u Krvavici, povezanu s višestrukim slojevima trenutačnih (i)legalnih korištenja, pitanja vlasništva i društvenih tendencija koje sežu daleko izvan arhitektonskog djelovanja.

Panel diskusija Arhitektura zajednice ovdje i sada: Pula, Višnjan, Rijeka, Krvavica naglasit će važnost uloge zajednice u u očuvanju graditeljske baštine, razvoju gradova, kao i o aktivističkoj ulozi arhitekturu. U razgovoru sudjeluju arhitektice Jasmina Bašić i Breda Bizjak, arhitekt i istraživač Mauro Sirotnjak te članice_ovi udruge Urbani separe Marin Nižić, Tanja Blašković i Mara Prpić.

Mika Savela vodit će izdavačku radionicu Acts from Sites of Care koja će zajedno s instalacijom Sine cūrā: A Future In What We Already Have poslužiti kao ishodište za rad na publikaciji s dugogodišnjim istraživanjima i umjetničkom produkcijom vezanim za Dječje lječilište u Krvavici.

Uz ostale razgovore i izlaganja, na kraju programa održat će se i Riječka šetnja Pulom u organizaciji Urbanog separea, koja će sve zainteresirane povesti na urbano istraživanje poveznica i suprotnosti dvaju naizgled sličnih gradova: Pule i Rijeke.

Detaljni sadržaj cjelokupnog programa dostupan je ovdje.

Izložba tematizira tranziciju spomen parka Šubićevac iz isključivo režimskog prostora u prostor svakodnevice naših sugrađana_ki s ciljem afirmacije marginalizirane pozicije Program se u prvom danu festivala nastavlja predstavljanjem stripa Helene Klakočar i prikazivanjem filma Ivana Ramljaka El shatt: nacrt za utopiju na tvrđavi Barone. Ove godine organizacija prikazivanja filma i filmskog programa ostvarena je u suradnji s JU Tvrđavom kulture. U četvrtak, petak i subotu (7.,8. i 9. rujna) program se seli na uobičajenu lokaciju Male lože gdje će gostovati niz intelektualaca_ki, kritičara_ki iz čitave regije.

U četvrtak će se obrađivati teme ljudskih prava, javnih prostora i odnosa moći u prostorima turistificiranih zajednica i to predstavljanjem knjige Filipa Balunovića Beda ljudskih prava, javnim razgovorom Feminizam i prostor koji će voditi feministička teoretičarka Biljana Kašić i aktivistkinja Vesna Janković. Na kraju gledatelji će slušati Igora Lasića, Marina Nižića, Emila Jurcana i Blanku Levačić na okruglom stolu Od tvornice do pozornice na kojem će se pretresti teme javnog interesa, javnih prostora, (ne)postojanje urbanizma kao takvog i brojne druge aktualne teme.

U petak program započinje predavanjem Maje Breznik o statusu radnika i prekarijatu u kapitalizmu. Nakon toga nastavlja se predstavljanje knjige Zorana Grozdanova Domovina slikana tamjanom, čije će predstavljanje prisnažiti Viktor Ivančić i Marko Vučetić, uz moderiranje Branka Sekulića. Program u petak završava predavanjem Borisa Budena po nazivom Postkomunistička tranzicija – kraj jedne iluzije.

Subota počinje predstavljanjem knjige Igora Beleša Listanje kupusa koja govori o prijateljstvu na početku Domovinskog rata. Nakon toga na okruglom stolu na kojem će sudjelovati Marijana Hameršak i Emina Bužinkić, a koji će moderirati Drago Župarić-Iljić otvorit će se pitanje Jesmo li i rasisti?, dok će se program ovogodišnjeg Fališa završiti predavanjem Josipa Lučeva pod nazivom Hrvatski kapitalizam i radosti periferije.

Svi programi u četvrtak, petak i subotu započinju od 20 sati na Maloj loži u Šibeniku. Festivalski centar ovogodišnjeg izdanja festivala Fališ je klub Azimut gdje će se u subotu održati i koncert Kali Fat dub-a, glazbeno scensko uprizorenje otvara teme kapitalističkog izrabljivanja, ekologije, potrošnje, rata i kroz ironiju i sarkazam ukazuje na suludost trenutka u kojem živimo.

Svi programi festivala su besplatni i otvoreni za javnost.

Trenutno razvijate Publishing Acts, program u čijem je okviru izdavaštvo određeno na raznolike načine, između ostaloga kao prostorna praksa, alat za promatranje i društvena koreografija. O čemu je točno riječ i kako se u okviru projekta spajaju arhitektura i izdavaštvo?

Projekt Publishing Acts, iako je riječ o međunarodnom projektu unutar paneuropske platforme Future Architecture, svoj izvorni naslov nosi na hrvatskom jeziku: Izdavaštvo-akcija. Svojevrstan je to hommage “izlasku umjetnosti na ulice” i Izložbama-akcijama Grupe šestorice autora, s fokusom na istraživanje site-specific procesa izdavaštva. Kao što su članovi Grupe šestorice među prvim hrvatskim umjetnicima izašli iz galerijskih prostora i izlagali u javnim prostorima – kao čin institucionalne i društveno-političke kritike, i/ili kao čin aktiviranja zajednice, ili bar publike, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća – tako i Izdavaštvo-akcija kroz svoje tri izdavačke radionice, uključujući i ovogodišnje četvrto, ponovljeno izdanje u Rijeci – nastoji “stvoriti publiku”. Nužno je ponovno vratiti se u engleski jezik – to make public – možemo razumjeti, uzimajući značenjsku dvosmislenost u obzir, i kao objaviti i kao stvoriti publiku. Publishing Acts, oslanjajući se na rad Making Public umjetnika i edukatora Paula Soullelisa, težište naravno postavlja na stvaranje javnosti, odnosno stvaranje publike, za razliku od pukog objavljivanja. Objaviti, prema autoru, u pravilu podrazumijeva “učiniti javno dostupnim”.

Koncepcija “stvaranja publike” polazna je točka članka Izdavaštvo kao kritička prostorna praksa, koji je služio kao teorijski okvir prvih eksperimentalnih radionica Izdavaštvo-akcija I i II. Autorica teksta Rebekka Kiesewetter opisuje težnje Publishing Acts vrlo bliskim nastojanjima avangardnih prethodnika, umjetnika-konceptualaca poput Grupe šestorice autora, a to su: poticanje na djelovanje, služenje kao sredstvo oblikovanja zajednica, zamišljanje alternativnih sustava vrijednosti i otvaranje novih političkih horizonata. Tijekom eksperimentalnih radionica izdavaštva koje su se dogodile u Puli (2017.), Šibeniku (2018.) i Rijeci (2019.), izdavačkoj aktivnosti pristupalo se kao metodi istraživanja suvremenih urbanih teritorija i zamišljanja budućih u kojima ćemo tek živjeti zajedno, uvijek propitujući nametnute gradske narative poput (uspješne) deindustrijalizacije, (uspješnije) demilitarizacije ili (najuspješnijeg) kulturnog turizma. Sami izdavački eksperimeti preuzimali bi oblike heterotopijskih mjesta, smještenih fizički unutar, a konceptualno izvan gradskih teritorija.

Na pitanje kako se u okviru projekta Publishing Acts spaja arhitektura i izdavaštvo, proširit ću odgovor na prostor, budući da, unutar navedenih ekperimentalnih radionica, od samih početaka razmatramo potencijal izdavaštva kao kritičke prostorne prakse. Naime, prostor može podrazumijevati i apstraktnu sferu (tematski prostor), i materijalni prostor (izdavačko mjesto). Proces izdavaštva koji teži oblikovati zajednicu, “stvoriti publiku”, u sebi nužno nosi karakteristike izvedbenosti – procesualnosti, događajnosti, relacionalnosti i otvorenosti – kao i oprostorivanja, odnosno pruža prostornu infrastrukturu diskurzivnoj sferi. Izdavaštvo kao praksa “stvaranja prostora”, u kojoj zamišljamo vlastitu kolektivnost i prostornu pravdu, skrbi o procesima koji nadilaze granice monetarnih izdavačkih aktivnosti, a koji mogu oblikovati sfere u kojima (kontra)publike stvaraju i šire (kontra)diskurs. Tome je bliska misao pjesnika nadrealista Andréa Bretona, citirana u naslovu kolektivnog istraživanja umjetnica Andree Francke i Eve Weinmayr –  “One publishes to find comrades” – a koja kazuje da je “svrha publiciranja, izdavaštva pronaći drugove”.

Nedavno je u sklopu Publishing Actsa održana Škola izdavaštva, ciklus u kojemu su sudjelovali različiti domaći i inozemni praktičari iz različitih područja. Možete li nam ukratko predstaviti glavne fokuse programa i objasniti kako je tekao proces formacije tog privremenog kolektiva?

U vremenima fizičkog distanciranja, bilo je iznimno važno održati Školu izdavaštva kao, možda čak i prkosni, susret tijela. Riječ je o pokušaju stvaranja škole “stvarno korisnog znanja”, a koja se bavila pedagogijama brižnosti i alternativnim oblicima arhitektonske edukacije – i to online, točnije pomoću radijskog prijenosa emisija uživo putem interneta, te offline, živim susretom živih bića (ljudi, životinja i biljaka) u prostorijama bivšeg skladišnog prostora IVEX-a na Delti i urbanim pejzažima grada Rijeke. Stvorili smo, barem privremeno, brižnu zajednicu u kojoj su se dijelile vrijednosti poput solidarnosti, usmjerenosti na zajednički proces rada i učenja, slušanje drugih i sebe, dijeljenje resursa i ideja. Za razliku od reproduciranja i osnaživanja postojeće strukture nejednakosti koje promiče institucionalno obrazovanje kroz kompetitivnost, individualizam i hijerarhiju – nastojali smo istražiti put prema stvaranju drukčijeg, brižnijeg društva, ostvariti barem fragment živuće solidarnosti.

Škola izdavaštva, budući da je bila lišena potrebe za davanjem pragmatičnih odgovora na potrebe arhitektonske profesije, poticala je radikalnu metodologiju, funkcionirajući kao neobična kombinacija radio-emisije, umjetničkog performansa i grupne terapije.The Radio School, program otvoren za javnost, platforma je britanskog umjetnika i dizajnera Jacka Bardwella, koji je zajedno s drugim participantima radionice-simpozija, stvarao live edukativne sadržaje u formi radijske postaje. Emitiranja uživo sastojala su se od niza razgovora, u prvom redu sa sudionicima koji nisu mogli doputovati u Rijeku zbog porasta zaraze koronavirusom. Važno je napomenuti da je program The Radio School zamišljen kao “događajni element” digitalne izložbe Publishing Acts, koja ponajprije služi kao digitalni arhiv svih dosadašnjih publikacija Izdavaštvo-akcija.

Performativna radionica Pedagogies of Care umjetnice Selme Banich poticala je slušanje, imaginaciju i transparentnost, te služila kao “somatski uvod” u praksu i politiku dodira, čulnosti i svjesnosti. Upravo je neposredan susret s “drugima”, kroz tjelesno iskustvo u visokorizičnoj situaciji, bio jedinstven. Armina Pilav, arhitektica i osnivačica istraživačkog kolektiva Un-war Space Lab, te sudionica radionice, osvjestila je da nas je rizik kontaminacije od “drugog” tijela činio još svjesnijim ljudi u neporednoj blizini, čak i bliskijima nego u “normalnim” okolnostima.

Osim povezivanja sa samima sobom, te svijetom putem etera, nastojali smo stvoriti smislene spone i s lokalitetom – s riječkim umjetničkim organizacijama i projektima poput MO Hartera, Građanke svome gradu, Prostor Plus – dijeleći iskustva i podršku u brižnom radu sa zajednicom, te samostalnim izdavačkim poduhvatima. I na kraju, ne smijem zaboraviti spomenuti iznimnu kohezijsku ulogu koju su imali komunalni ručkovi u stvaranju brižnog kolektiva. Zajednički smo pripremali većinu objeda, i to čak online prateći grčke recepte koji koriste samo povrće uzgojeno u vlastitoj bašti, ili pak kuhajući kilograme i kilograme sardinijske paste koja je stigla brzom pošiljkom u IVEX. Bili su to načini povezivanja s onima koji fizički nisu mogli biti s nama (TiriLab, Institutes of Care), a bogati ručkovi koji su nahranili mnoge sudionike i goste, ne bi uspjeli bez velike podrške članica i članova bračke zajednice Zemlja za nas.

Program Škole izdavaštva uključio je pristupe različitih disciplina sa zajedničkim fokusom na pedagogiju brižnosti. Kakve ste oblike učenja (ili odučavanja) prakticirali u okviru škole, i zašto je za njih važan transdisciplinarni pristup? 

Usudila bih se reći da smo u radu na Školi izdavaštva zakoračili u tzv. postdisciplinarnu eru u kojoj se znanje gradi na ruševinama disciplina. U želji za “okončanjem disciplina”, uzimali smo u obzir disciplinarne i antidisciplinarne perspektive – radikalne pedagogije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  – od Pedagogije obespravljenih brazilskog edukatora Paula Freirea, do mnoštva praksi razškolovanja u arhitektonskoj edukaciji. Kao samo neke od primjera, spomenut ću istraživački projekt o svjetskoj povijesti alternativnog arhitektonskog obrazovanja Radical Pedagogies, koji je vodila je teoretičarka arhitekture Beatriz Colomina sa Sveučilišta Princeton, te izložbeni projekt Education Shock kustosa Toma Holerta, koji će se otvoriti početkom sljedeće godine u Berlinu.

Kao i kod mnogih prethodnika, vjerojatno i nekih budućih nasljednika, naglasak našeg kolektivnog istraživanja bio je na razumijevanju praksi koje imaju za cilj promjenu, transformaciju ili drugost/različitost. Slijedeći ideju radikalne postdisciplinarnosti da su svi načini ljudske spoznaje jednakovrijedni, pojmove poput “drugog”, “drukčijeg” ili “na drugi način” razumijevali smo politički i poetski. Usredotočili smo se na marginu, na ono između, svakodnevno i odbačeno. Prvi je korak bio uspostaviti “vlasništvo nad sobom”, kao vježba usvajanja jednog od osnovnih pojmova radikalnih teorija obrazovanja. Pritom je bila ključna već spomenuta radionica Selme Banich, budući da se zasnivala na istraživanju “iznutra”, osnaživala slušanje, vokalizaciju, transparentnost i, u konačnici, imaginaciju kao alate promjene. Fokusirali smo se na utjelovljenje kao iskustvo, i kao kolektivnu transformacijsku silu, olakšavajući pritom naše procese umještanja i izmještanja. Tjelesnost, kao subjektivnost, nepoznanica je u arhitektonskom obrazovanju, ako izuzmemo učenje o prostornim normativima za, uglavnom, savršena (muška) tijela.

Radionica Pedagogije brižnosti stoga je bila bliska praksisu kritičke pedagogije, koji je orijentiran prema emancipaciji i oslobođenju marginaliziranih društvenih skupina i pojedinaca. Započeli smo rad osvješćivanjem kao praksom samoosnaživanja i kolektivne skrbi unutar strukturnih odnosa moći, zatim prakticirali individualnu i kolektivnu brižniju svakodnevicu, kao i vizije bolje budućnosti. Citirat ću riječi umjetnice Banich: “Prisutni smo u vječnoj promjeni. S druge strane, budući da nas ‘obrazovanje za pripitomljavanje’ sprječava da svijet vidimo kao nešto što se može promijeniti, mi želimo oslobođenje. Želimo naučiti, odučiti, poništiti – rastaviti i transformirati – ono što se osjeća, izvodi i čini javnim”.

Dugogodišnja ste praktičarka neformalnih obrazovnih programa u području arhitekture i urbanizma. S obzirom na iskustvo, kako i gdje u općenitom smislu vidite najveću potrebu za širenjem stručnog, arhitektonskog znanja?

Počet ću od potrebe za širenjem arhitektonske pedagogije, koja bi uz tehničko i umjetničko obrazovanje morala uključivati politički čin, bar podržavati stvaranje kritičke pozicije. Kao što ne postoji “apolitična arhitektonska praksa”, tako ni arhitektonska pedagogija nikad nije samo prostor refleksije i vježbe, već prostor društvene, odnosno političke (inter)akcije. Podučavati o arhitekturi znači problematizirati pedagoške norme i propitivati politički status quo. Pedagogija je uspješna kad postaje prosvjed.

S druge strane, arhitektonsko znanje kao proizvod tradicionalnog obrazovanja daje nam intelektualne alate i organizacijske sposobnosti, koje kasnije možemo primijenjivati u drugim područjima. Tek kad savladamo neku disciplinu, možemo uvidjeti njezina ograničenja i razmišljati kako ih nadići. Primjerice, moja prijelomna točka u desetogodišnjoj “arhitektonskoj karijeri” bilo je podizanje školske žičane ograde unutar već ograđenog vojno-izbjegličkog logora u Grčkoj… I zaista, način razmišljanja oblikovan dugim studiranjem i prakticiranjem arhitekture primjenjujem u svojem istraživačkom i kustoskom radu. Za mene su izložbeni projekti “male arhitekture”, mada mainstream arhitektonski diskurs jedino produkciju zgrada prepoznaje kao arhitekturu.