U kinu Grič, 30. rujna Marijana Stojčić iz Saveza antifašista Srbije, u razgovoru s filmskom kritičarkom Mimom Simić predstavila je svoje istraživanje o ženama u jugoslavenskom filmu. Film je bio jedan od najvažnijih medija širenja ideologije NOB-a, a kao proizvod popularne kulture, istovremeno odražava i oblikuje zbilju. Ženska emancipacija i sudjelovanje u borbi, sustavno je i politički poticana, stoga su u ranoj fazi žene prikazivane kao aktivne sudionice rata ili organiziranja u pozadini. Izlaganje je popraćeno video isječcima, a jedna od prikazanih je i scena iz filma Živjeće ovaj narod Nikole Popovića iz 1947. godine, jedan od rijetkih primjera gdje se žene prikazuje kao kolektiv, naglašava Stojčić. Njeno istraživanje seže do šezdesetih godina, nakon čega primat preuzima televizija, a ženski su likovi sve sličniji “zapadnom idealu žene”. 

Ilustrativni primjer kako se rod uvijek povezivao s klasom slika je dekadentne buržujke koja se često povezuje s kolaboracijom. Osim toga, buržujke su prikazivane tradicionalno stereotipno, kao razmažene i djetinjaste, a njihovi međusobni dijalozi vrte se isključivo oko muškaraca i odjeće. S druge strane, emancipacija pripada ženama iz naroda. Povezivana je prvenstveno s radničkom klasom i nižim slojevima (u početku, to je u pravilu lik nepismene seljanke), dok je kroz emancipacijsku borbu žene radnice prikazano kako ona nije prolazila bez otpora ni u revolucionarnim krugovima, kaže Stojčić.

Nakon sukoba sa Staljinom i političkog udaljavanja od SSSR-a 1948. godine, dolazi do ublažavanja anti-zapadnjačke retorike, a umjesto na proizvodnju, naglasak se sve više stavlja na potrošnju. Lik žene se sve češće, umjesto u odnos s radom, stavlja u pozadinu ili kao primjer suprotnosti muškarcu. Ponovno se javlja lik žene domaćice te se kinematografija vraća tradicionalnom prikazivanju ženstvenosti, prvenstveno kroz kućnu sferu. 

Stojčić kaže kako “smatra simptomatičnim da se niti jedan film za koji zna, ne bavi Antifašističkom frontom žena. Tek se u jednom primjeru AFŽ spominje u vidu kazne i degradacije, što ide u prilog tezi da je žena koja postane preglasna, demonizirana”. Izlaganje i rasprava tek su se kratko osvrnuli na pitanje samo-ukidanja ove organizacije koje korespondira s ostalim društvenim promjenama u Jugoslaviji, vidljivim i na primjeru filma, kao i na pitanje kako se ženski glas uopće mogao čuti kad žene nisu značajnije djelovale iza kamere, kao redateljice ili producentice.

Predavanje je održano u okviru projekta Antifašistički bioskop koji tijekom 2016. godine provodi Savez antifašista Srbije. Predavanje su organizirali Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i zagrebački pododbor SKD-a Prosvjeta.

Na tribini će govoriti Marijana Stojčić iz Saveza antifašista Srbije u okviru projekta “Antifašistički bioskop”, a moderirat će je nagrađivana filmska kritičarka Mima Simić.

Film kao proizvod popularne kulture istovremeno odražava i oblikuje zbilјu. Narodnooslobodilački rat i borba za oslobođenje od nacističke okupacije, kao i socijalistička revolucija predstavlјali su temeljne mitove jugoslavenske države nakon Drugog svjetskog rata. Doprinos žena kroz aktivno sudjelovanje u borbi i rad u pozadini predstavlјa važan dio socijalističke retorike, a proklamirana ravnopravnost muškaraca i žena bitan dio službene ideologije. Epska borba protiv okupatora bila je dio popularne mitologije, promovirana kroz filmove, knjige, strip i muziku.

Kroz analizu pet tropa ženskosti na filmu: lik partizanke, žene u pozadini, radnice, kolaboracionistkinje i domaćice, otvorit će se pitanja na koji način slika žene/a u jugoslavenskom filmu do kraja 1960-ih godina kao dio socijalističkog imaginarija korespondira s emancipatorskim politikama socijalističke Jugoslavije. Kao i na koji način ta slika/slike pregovara/ju s realnošću svakodnevnog života tadašnjeg društva, njegovim proturječnostima i promjenama kroz koje je to društvo prolazilo u različitim fazama svoje povijesti. To je i povod za razgovor u kojoj mjeri film kao zbirka priča koju su Jugoslaveni/ke pričali sami sebi (i drugima) o samim sebi, može ukazati na antagonizme društvenog konteksta u kojima su ti filmovi nastajali, ukazujući na nedostignute ideale slobode i emancipacije u jugoslavenskom društvu.

E-zbornik Nasleđe jugoslavenskog socijalizma. Promišljanje. Razgovor. Rasprava. Kritika. sadrži besplatno dostupne tekstove koji su nastali u okviru javnih tribina održanih u Beogradu tijekom 2013. godine. Zamišljen kao otvorena knjiga, zbornik će biti nadopunjavan jednom mjesečno tekstovima posvećenima naslijeđu socijalističke Jugoslavije.

U uvodniku zbornika naglašena je ideja otvorene knjige, odnosno da iza zbornika ne stoji ideja da se ponude konačni odgovori na bitna pitanja vezana uz jugoslavensko naslijeđe, već da se ponudi prostor za kritičko promišljanje tog naslijeđa, kao i prostor za istraživanje te sučeljavanje. Urednici zbornika su Marijana Stojčić i Dragomir Olujić Oluja, a izdavač je Forum za primenjenu istoriju.

“Danas se sećanje na socijalističku Jugoslaviju u celom regionu, u različitoj meri kreće u rasponu između vatrenog antikomunizma, narativa o totalitarnoj represiji i nacionalističkog resantimana, i optimizma sećanja u kome danas nepostojeća zemlja predstavlja blistavi momenat istorije jugoslovenskih naroda i ljudi koji su u njoj živeli, u pogledu blagostanja, sigurnosti i poštovanja, dobijajući često mitske dimenzije zlatnog doba”, u uvodniku piše urednica Marijana Stojčić. 

Za sada se u zborniku nalaze tekstovi podijeljeni u dvije cjeline. Prva je naslovljena Kako se gradila budućnost? Omladinske radne akcije u Jugoslaviji., s tekstovima Slobodana Selinića i Miodraga Kapetanovića. Druga cjelina naslovljena je Radničko samoupravljanje – između emancipatorskog projekta i neuspelog eksperimenta, s tekstovima Vladimira Unkovskog-Korice i Branislava Markuša.

Kako urednici naglašavaju, u duhu kreiranja zajedničkog prostora koji bi se bavio kolektivnim naslijeđem i zajedničkim pitanjima, otvoren je poziv za slanjem tekstova svim autorima koji su voljni pridonijeti projektu.