Piše: Vatroslav Miloš

Došao je taj dan. Svake se godine nekako ušulja, prikrade i pomete desetljeća akumuliranog znanja, istraživanja i, uvjetno rečeno, razuma. Uistinu je okrutan taj travanj, pogotovo na datum kada moralni, povijesni i politički gubitnici obilježavaju proglašenje nimalo nezavisne, nimalo države i nimalo Hrvatske. Ovih dana to čine nekako slobodnije, s obzirom na to da nikakvih reperkusija kao niti barem nedvosmislene javne osude od aktualne vlasti nema, čemu se svakako – kao i prijašnjih godina – moglo svjedočiti na proslavi 25. obljetnice osnutka IX. bojne HOS-a koja nosi ime ustaškog zločinca Rafaela viteza Bobana i čiji je “službeni znak”: Za dom spremni. “Stoljetni san o hrvatskoj slobodi za kratko se ostvario 1941. godine osnivanjem Nezavisne države Hrvatske. Na žalost, izdajom dijela naroda ugušena je Nezavisna država Hrvatska i hrvatski narod je utonuo u najcrnji komunistički mrak u kojemu se progonila svaka hrvatska riječ i ideja”, istaknuo je u obljetničkom govoru jedan od zapovjednika te postrojbe Marko Skejo, “Uz Božju pomoć utemeljena je 1991. godine IX. bojna HOS-a vitez Rafael Boban. Vitez Rafael Boban je bio general hrvatske vojske, jedan od najhrabrijih ratnika u hrvatskoj povijesti, legenda Hrvatske legije, koji je bio jedan od najčasnijih hrvatskih vojskovođa. Mi smo sljedbenici svih hrvatskih sinova koji su kroz povijest pali za dom i hrvatsku neovisnost”. Uz zahtjev da se “njihov pozdrav” ugradi u novi zakon o hrvatskim braniteljima – kao i sasvim neugodan osjećaj besmisla ponavljanja lekcija iz osnovnoškolskog udžbenika povijesti – i prikladnu korsku izvedbu, izgleda da je masa ponovno bila naprosto pregolema da bi organi reda i mira u njoj mogli identificirati barem jednog kriminalca. “Godina je 2016., nedjelja 10. travnja”, piše Mašenjka Bačić za Stav, “a Split je još jednom tužan i okupiran grad u kojem ljudi nekažnjeno i uz odobravanje predstavnika vlasti i crkve veličaju ustaštvo”.

Revizionistički je tako i Jakov Sedlar uronio u “istinu o Jasenovcu”, “dokumentarni film” prepun laži i falsifikata od koji je tek jedan segment demontirao Lovro Krnić za Lupigu. Otkrio je, naime, da je naslovnica Vjesnika iz 1945. prikazana u filmu – koju Sedlar koristi kao ključni argument protiv “komunističke propagande o Jasenovcu” – u potpunosti neautentična. Vidljivo je već na prvi pogled da se sporna naslovnica ne uklapa u grafički i urednički obrazac korišten u Vjesniku u tom periodu. Ponešto detaljniji pogled na tekst iznad kojeg navodno stoji “Mnoge leševe iz Jasenovca Sava je donijela do Zagreba” razotkriva da se tamo, naime, piše o položaju Trsta, Istre i Slovenskog primorja.

Povjesničar Bartul Čović na portalu Slobodni Filozofski analizira pokušaje inzistiranja “relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju”. Kako bi nas mnogi ovih dana željeli uvjeriti, ideologija je konstrukt koji smo odavno već trebali nadvladati, a vrijeme je da se okrenemo budućnosti i odmaknemo od starih sukoba ustaša i partizana. Čovićev tekst se referira na pokušaj razlaganja teza Marije Selak o potrebi službenog komemoriranja stradanja na Bleiburgu: “Selakina obrana pritom počiva na paradoksalnim postavkama koje se svakodnevno mogu vidjeti ne samo u političkom, već i u akademskom polju. Niz aktera, poput predstavnice ‘konzervativnijeg intelektualnog bloka’ u HRT-ovoj emisiji, vlastitu objektivnost i analitički legitimitet nastoje istaknuti nominalnim zauzimanjem neideološke pozicije. Međutim, stavovi izneseni u spomenutom članku mogu se promatrati kao presjek argumentacijske linije hrvatske desnice, posebice kada je riječ o raspravama na temu ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu te nasljeđa antifašističke borbe”.

Inovacija i tehnologija, koje su u svom reprezentacijskom, ali i praktičnom modusu uzdignute na razinu fetiša, u potpunosti su zasjenile rad i proizvodnju. U eseju Hail the maintainers Lee Vinsel i Andrew Russell razlažu zašto kapitalizam uspijeva u području “inovacije”, ali ne i u području “održavanja”. Ono što kritičari fetiša inovacije ističu kao mnogo važnije jest održavanje, popravljanje, izgradnja infrastrukture. Jednostavno rečeno, rad omogućuje funkcioniranje infrastrukture i to je ono što je za ljudsku svakodnevicu mnogo važnije od velike većine tehnoloških inovacija. “Feminističke teorije odavna ističu”, pišu Vinsel i Russell, “da opsesija tehnološkim novotarijama zasjenjuje sav rad, uključujući i kućanski rad, koji žene, disproporcionalno, obavljaju da bi život išao dalje”. Ta neproporcionalnost reflektirana je, primjerice, i u činjenici da rad u domaćinstvu ima nevjerojatne financijske posljedice, a ne uračunava se u formalne ekonomske statistike.

Naši aktualni reformisti i politički inovatori imaju, dakako, svoje mišljenje o radu i pravima građana pa je tako saborska zastupnica Ines Strenja Linić, inače oslobođena plaćanja police dopunskog zdravstvenog osiguranja, izjavila da se “jako malo se govori o ljudima koji su oslobođeni plaćanja dopunskog osiguranja”. Kako bi se taj sustav održao, koji prema njoj uključuje “siromašne građani i kompletne grupacije sve djece do 18 godina, redovite studente, sve oboljele od malignih bolesti, psihijatrijske bolesnike”, moralo se ići u povećanje naknade za dopunsko zdravstveno osiguranje. Što je od svega toga točno istražio je Faktograf. A njena stranačka kolegica, ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović, izjavila je da “osmosatno radno vrijeme ne treba uključivati plaćenu pauzu”. Jurlina Alibegović, odnedavno poznata i po tome što joj “radni tjedan završava u petak u 16 sati kada se posvećuje svojoj obitelji i prijateljima”, vjerojatno niti ne razmišlja o tome da unatoč tome što zakon određuje pravo radnika na dan odmora, kao i pravo na plaćenu pauzu – što je pravo koje ona očito zdušno uživa –  mnogi od njenih sugrađana to pravo poznaju tek kao mrtvo slovo na papiru. 

Nova hrvatska nacionalna paradigma našla je svoje zasluženo mjesto u ARTE-ovom dokumentarcu Rechts, zwo, drei – Driftet Europa ab? u režiji Sebastiana Bellwinkela, Romy Straßenburg i Marte Werner. U dobrom društvu s njemačkim, francuskim, poljskim i mađarskim radikalnim desničarima, fašistima, revizionistima i ksenofobima, našli su se HČSP, Ivan Tepeš, Zlatko Hasanbegović, ali i pojedini pripadnici Crkve i hodočasnici na manifestaciju koja se svake godine održava u Čavoglavama. 

Stvarnost prostora urednice Eveline Turković započela je ciklus emisija autorice Vesne Vuković, a u njezinom prvom izdanju emitiran je esej Dolores Hayden Kako bi izgledao ne-seksistički grad? Razmišljanja o stambenom prostoru, urbanom dizajnu i radu. Hayden, urbana geografkinja i povjesničarka arhitekture sa Sveučilišta Yale, “u tradiciji materijalističkog feminizma povezuje podjelu na plaćeni i neplaćeni (odnosno kućanski) rad s prostornom segregacijom. Inzistirajući na tome da su društveni problemi uvijek i prostorni problemi, analizira suburbani prostor kao glavno mjesto reprodukcije rodne nejednakosti: izolacije žena i njihovog ograničavanja na kućni život”.

Pitanje o odnosu čovjeka i prirode u antičkoj Grčkoj imalo je mnogo drugačije značenje od onoga koje to pitanje ima danas iz razloga što se današnje poimanje čovjeka i prirode gotovo da i ne može usporediti sa onim kakvo su imali Grci u antičkom razdoblju. Priroda se u antici poimala kao horizont unutar kojega čovjek pronalazi samoga sebe. Ona je označavala ukupnost svega što postoji, živih i neživih stvari te pravilnosti koje upravljaju njihovim promjenama. Mogli bismo reći da se čovjek u antici nije postavljao nasuprot prirodi, već je samo omeđivao svoj prostor unutar nje, dok je ona za njega predstavljala okružje kojemu je osjećao da pripada, kako u svom duševnom, tako i u fizičkom životu. Danas se na odnos čovjeka i prirode gleda uvelike drugačije. Čovjek nije dio prirode, već je on njezin utemeljitelj. Na toj sceni samo određene kvalitete bića – one koje se daju izraziti matematičkim putem – dolaze na vidjelo. To su u konačnici one kvalitete ili možda bolje reći kvantitete koje pomažu čovjeku da bića sagleda samo u onom aspektu koji će mu pomoći da savlada praktične ciljeve. Pritom je od najveće važnosti da se pozicija čovjeka kao utemeljitelja prirode više ne dovodi u pitanje. Čovjek je postao jedna, samim sobom postavljena, izvjesnost koja daje konačnu potvrdu svemu što se ima uzeti kao stvarno.

Za čovjeka koji ne poima sebe u prirodi već postavlja prirodu nasuprot sebe reći ćemo da je otuđen od prirode. Čovjekovo otuđenje išlo je u korak sa njegovim nastojanjem da sve više podjarmi prirodu kako bi se zadovoljile rastuće potrebe modernog doba. U tom smislu tehnika se danas poima kao najmoćnije sredstvo s kojim se nastoji ovladati prirodom. Sama priroda svedena je na skup raspoloživih izvora energije iz kojih se nastoji izvući maksimalan profit uz minimalan utrošak. Stoga ćemo ovdje pokušati dati odgovor na pitanje kako je došlo do toga da se čovjek tako radikalno postavlja nasuprot prirodi i kakve posljedice po shvaćanje čovjeka ima moderna tehnika.

Novovjekovna znanost i odnos čovjeka prema prirodi

Jedna od ključnih djelatnosti koja određuje čovjekov odnos prema prirodi je znanstvena djelatnost. Po tome kako se znanost određuje u pojedinom razdoblju može se odrediti i samo značenje čovjeka i prirode. Filozofija je dugo vremena, sve do novoga vijeka, bila određivana kao prirodna znanost, odnosno kao znanost o prirodnim bićima. Takvo se poimanje filozofije mijenja tek s razvojem novovjekovne znanosti u 16. stoljeću kada uloga promatranja i eksperimenata postaje ključna u znanstvenom djelovanju. Prije uspona novovjekovne znanosti religijske dogme imale su glavnu riječ u pitanju istine o bićima. Istina je bila zapisana u Pismu, a glavni je cilj bio dokučiti izvorni Božji plan stvaranja, dakako u granicama ljudskog mišljenja. Novovjekovna znanost izvodi radikalan preokret postavljajući ljudsko iskustvo kao kriterij i konačni sud prilikom utvrđivanja istinitosti bilo koje tvrdnje. Znanost se počinje poimati kao bitno iskustvena te se odvaja od filozofije i teologije.

Rene Descartes, filozof i matematičar, jedan je od ključnih utemeljitelja paradigme novovjekovne znanosti. U svome djelu Meditacije o prvoj filozofiji on postavlja pitanje što je to izvjesno i neporecivo da kao takvo može služiti kao ishodište svakoj daljnjoj spoznaji. Odgovor do kojeg dolazi glasi da je to nesumnjivo njegovo vlastito mišljenje – u sve je moguće sumnjati osim u vlastitu sumnju. Cogito ergo sum (mislim dakle jesam) za Descartesa postaje jasna i razgovijetna ideja od koje polazi svekoliko daljnje spoznavanje, pa tako i spoznavanje prirode. Na pitanje kako bismo mogli doći do izvjesnosti u pogledu spoznaje prirode Descartes ima spreman odgovor: tako da sve predmete osjetilnog iskustva postavimo kao predmete čija je glavna odlika ta da se oni protežu u prostoru. Za takve predmete imamo siguran način spoznavanja, matematiku. Prema Descartesu, najveća moguća izvjesnost u pogledu iskustva vanjskih objekata moguća je jedino ako pretpostavimo da su sve kvalitete vanjskih objekata mjerljive veličine koje se daju izraziti matematičkim putem. Svojim djelima Rene Descartes postavio je “pravilo” za odnošenje prema prirodi kojega se držimo i dan danas. 

Martin Heidegger u svome djelu Doba slike svijeta nastoji ponuditi uvid u sam temelj novovjekovne znanosti. Ono što – prema Heideggeru – omogućava da se novovjekovna znanost pojavi na način na koji se pojavila jest upravo poimanje čovjeka kakvo je prisutno u djelu Renea Descartesa. Descartesova čovjeka Heidegger drži temeljem novovjekovne znanosti i naziva ga subjektom. Poimanje čovjeka kao subjekta nastupa u razdoblju za koje je od presudnog značaja bilo prekidanje veza s religijskim dogmama, koje su prethodno omogućavale čovjeku razumijevanje sebe, svijeta i bića koja ga okružuju. Kada čovjek sebe poima kao subjekt, on sebe zamišlja kao jednu potpunu izvjesnosti koja je ujedno osnova prema kojoj će se sva bića i cijeli svijet morati odrediti. Tako shvaćen on ne spoznaje prirodu kao dio prirode, već on to čini kao netko privilegiran, kao netko tko je sam sebe postavio neovisno o svim takoreći fizičkim uvjetima vlastite egzistencije.

Što je onda toliko pogubno u novovjekovnoj znanosti po čovjekovo shvaćanje samoga sebe? Upravo to što se čovjek više ne poima kao gledan od strane samog svijeta, već kao da je samo on taj koji svijet gleda, bez povratnog odnosa. Čovjek je gledatelj u kazalištu koje je sam izgradio, ali, unatoč tome, on na osnovi onoga što se zbiva na “njegovoj” sceni izgrađuje sliku cjelokupnog svijeta. Također, čovjek sebe ne poima više kao dio prirode, nego je priroda nešto što se pojavljuje na pozornici sastavljenoj od aparature koja bilježi do najviše preciznosti samo ono što se da izraziti putem broja. 

Tehnika kao umijeće i moderna tehnika

Iako je puni zamah doživjela tek u 20. stoljeću, moderna tehnika svoje bitne pretpostavke zadobila je već u novovjekovnoj znanosti kada se, kao što je već navedeno, priroda počela predstavljati kao izračunljiv sklop sila. Moderna tehnika postavila je prirodu na način da ona uvijek stoji izazvana na ispostavljanje energije, kako bi se ta energija zatim pohranjivala te iskorištavala u “druge” svrhe. Tako je npr. zrak postavljen za isporuku dušika, tlo je postavljeno za ispostavu rudače, iz rudače izvlačimo uran koji nam treba za isporuku atomske energije, a sama atomska energija koristi se dalje u mirnodopske svrhe ili za razaranje. 

Tehnika koja se tako koristi uvelike se razlikuje od tehnike kako su je poimali Grci u antičkom razdoblju. Heidegger nam grčku riječ τεχνικόv (tehnika) prikazuje tako da ona ne označava samo puko zgotovljavanje (npr. čekićem), već je dovodi u vezu sa τέχνη (tehne), grčkom riječju koja je služila kao ime za obrt i umijeće, ali također i za visoku umjetnost i “lijepe” umjetnosti. Tehnikom se označavalo otkrivanje kao proces u kojemu se nešto još-ne-prisutno dovodi u prisutnost. Kao umijeće, tehnika je poticala na prispijeće u prisutnost, ona je bila uzrok tome da se u prirodi pokažu oblici koji su dotada bili skriveni te postojali samo kao mogućnosti. Tako, primjerice, kada kipar sa dlijetom (sredstvo), imajući pred sobom veliki oblutak kamena (tvar) i znajući da radi bistu za dvor (svrha) iskleše iz kamena jedan portret (forma), onda kažemo da je on nešto iz skrivenosti doveo na svijetlo dana. On je proizvodeći otkrio nešto što inače nikada ne bi moglo biti otkriveno. Kipar je u svom djelovanju oponašao samu prirodu jer je priroda za Grke u bitnome posjedovala umijeće proizvođenja u samoj sebi, što pokazuje recimo “otvaranje cvijeta u procvatu”. Priroda je bila proizvođenje na način samoniklosti, ona je svoje skrivenosti otkrivala sama od sebe.

Na tragu Grka Heidegger će postaviti tezu da tehnika nije samo sredstvo, već je i način otkrivanja u smislu da otkriva ono što nikada ne bi samo od sebe moglo postati (primjer portreta). No, ono što moderna tehnika otkriva jest svijet predstavljen u jednom stanju, svijet kao zbroj pukih stvari koje čekaju na čovjeka da iz njih ispostavi energiju. U takvome svijetu nije samo ugljen izazvan za ispostavu energije, avion za ispostavu prijevoza, nego je i sam čovjek postao izazvan na ispostavljanje. Tako je lugar izazvan na ispostavu drva, drvo je tu radi ispostave celuloze, celuloza radi ispostave papira, a papir radi ispostave novina. Novine se opet ispostavljaju radi kontrole javnog mnijenja ili radi informiranja i obrazovanja građana. Čovjek postaje puki resurs koji se, jednako kao i bilo koja druga stvar, koristi radi ispostave nečega što je u tom određenom trenutku potrebno za postizanje određenih ciljeva. 

U tom smislu moderna tehnika u sebi sadrži opasnost da se čovjek previdi u procesu koji cjelokupnu zbilju tretira kao skup bezličnih predmeta namijenjenih za ispostavljanje. Ona također skriva činjenicu da je ona samo jedan od načina na koje se čovjek odnosi prema prirodi. Stoga je neophodno da čovjek ponovo otkrije tehniku kao umijeće, kao fenomen proizvođenja, koji je svojstven upravo prirodi, a po kojemu on sudjeluje u procesu otkrivanja te da otkrije svoju slobodu unutar toga. Čovjek svoju slobodu treba otkriti kao biće koje je jednakoizvorno s ovim svijetom te kao biće koje je od samog svijeta pozvano na otkrivanje njegovih bezgraničnih mogućnosti. Takav svijet nije samo izračunljiv objekt, već je to onaj svijet koji pruža čovjeku mogućnost da, putem njegova otkrivanja, otkrije i samog sebe kao njegov neodvojiv dio.

Kada Meštrovićevo djelo, koje je ovih dana posebno aktualno jer ga njegov unuk i vlasnik iznosi iz Gliptoteke HAZU i Ateljea Meštrović, izađe na tržište, pravo njegova prvootkupa ima država, zbog neobične ideje da se ono najbolje od naše umjetnosti zadrži u našoj zemlji. Zašto je to u slučaju Meštrovićeve skulpture tako, a u slučaju dobre znanstvene knjige nije? Zašto Meštrovića, Bukovca, Račića ili Babića čuvamo, umjesto da ih poklonimo Pradu da im se dive, u prvom redu naši novi najbolji znanstveni prijatelji Španjolci, ali i inozemni turisti? Zašto ne bismo postali još progresivniji u darežljivosti pa uposlili nezaposleni narod da prenese dubrovačke zidine do Venecije, da proširimo novonastalu suradnju s europskim katoličkim zemljama, ili barem do Crne Gore? Inozemstvo je inozemstvo, nećemo valjda sada postati izbirljivi. Iako naše kipare i slikare zasad ne poklanjamo tako lako, što je u skladu s, u zakonu utemeljenom, brigom za kulturnu baštinu, našu znanstvenu produkciju dijelimo “šakom i kapom”, pod izlikom međunarodne prepoznatljivosti hrvatske znanosti, što je također dobilo svoje zakonsko ozbiljenje u novom Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja.

Novi Pravilnik, kojeg je donijelo Nacionalno vijeće za znanost 19. veljače 2013, primljen je s velikim negodovanjem unutar akademske zajednice, u čemu opravdano prednjače znanstvenici koji se bave humanističkim znanostima. Sam pravilnik dio je “šire slike”, odnosno najava načina na koji će funkcionirati Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, ako se prihvate njegove nedavno predložene izmjene i dopune. Navedeni je zakon upravo sada aktualan jer je, unatoč nedonesenoj Strategiji razvoja sustava znanosti i visokog obrazovanja, 17. travnja ušao u saborsku raspravu, gdje je prihvaćen njegov prijedlog u prvom čitanju. 

Prigovori novom Pravilniku u prvom redu odnose se na način donošenja pravilnika i vrednovanje domaće znanstvene produkcije. Naime, Područnom znanstvenom vijeću za humanističke znanosti nije bilo dozvoljeno prisustvovanje sjednicama NVZ-a, pa tako ni sukreiranje pravilnika. Iz postupka donošenja novog pravilnika također je bilo isključeno Područno vijeće za društvene znanosti kao i Umjetničko područno vijeće, ali i cjelokupna akademska zajednica u ulozi “zainteresirane javnosti”. Unutar akademske zajednice također je osuđen i niz skandaloznih kriterija koji se primjenjuju u novom pravilniku. Riječ je o zlouporabi časopisne baze ERIH (European Reference Index for the Humanities) i popisa izdavača knjiga WASS-SENSE. Iza kratice WASS-SENSE krije se Wageningen School of Social Sciences, istraživački centar u Nizozemskoj, koji je specijaliziran za studij i istraživanje proizvodnje hrane, okoliša i zdravog života. Koliko centar takvog profila može biti mjerodavan za humanističke ili društvene znanosti, ne treba dalje pojašnjavati. Ono što se, ukratko, uvođenjem ovih dviju lista želi poručiti tuzemnim znanstvenicima jest da njihovi radovi, ukoliko žele biti primjereno vrednovani, moraju biti objavljeni u nekom od inozemnih časopisa ili kod nekog od inozemnih izdavača.

Nakon brojnih prigovora, Nacionalno vijeće za znanost na svojoj je 79. sjednici propisalo izmjene i dopune spomenutog pravilnika, koje su objavljene u Narodnim novinama 22. ožujka. Pravilnik je tako promijenjen nakon nepuna dva tjedna njegova postojanja i to u čak pet od sedam područja. U pogledu humanističkih znanosti izmjene se svode na zamjenu mjerodavnog popisa međunarodnih izdavača. Popis WASS-SENSE zamijenjen je popisom španjolskih i inozemnih izdavača znanstvenih knjiga (Scholarly Publication Index), koji je izradilo španjolsko Nacionalno vijeće za znanost anketirajući 3000 svojih društvenih i humanističkih znanstvenika. Španjolcima je naime prilikom kreiranja navedene liste iz nekog nepoznatog razloga palo na pamet da bi ona trebala nastati na temelju mišljenja njihovih stručnjaka. Iako je, upravo iz razloga što je riječ o tuđem nacionalnom sustavu, besmisleno uzeti SPI-jev popis u bilo kojem obliku, kao što je Nikola Vuletić temeljito obrazložio u tekstu pod nazivom Ex Hispania lux?, nemoguće je ne primijetiti još jedan dodatni “udar” na humanističke znanosti koji se dogodio ovim izmjenama pravilnika. Naime, dok WASS-SENSE, zajedno sa SPI-jem, po novim izmjenama Pravilnika vrijedi za društvene znanosti, humanisti su svedeni samo na SPI-popis. Na popisu WASS-SENSE nalazi se gotovo četiristo izdavača, a na SPI-popisu nešto više od dvjesto. Dakle, premda je o tome besmisleno govoriti jer nijedan od navedenih popisa ne bi smio biti korišten u navedene svrhe, činjenica je da društvenjaci imaju, u najmanju ruku duplo, a u najbolju ruku dvostruko veći izbor za objavljivanje od humanista.

Naravno da nema ništa loše ili pogrešno u objavljivanju znanstvenih radova i u inozemstvu. No, postavlja se pitanje gdje nas vraća objavljivanje samo u inozemstvu, koje će biti neophodno za “brzo i učinkovito” napredovanje po pravilničkim kriterijima. U tom smislu možemo ustvrditi da je naš nazadak otprilike šestostoljetni i da se nalazimo u dobu objavljivanja Misala po zakonu rimskog dvora, najstarije hrvatske tiskane knjige, za koju se vjeruje da je tiskana u Veneciji, iako postoje tumačenja da se to moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Da ne bismo nastavili tonuti još dublje u povijest, u doba kada smo u kamenu urezivali natpise na našem jeziku, naša država, odnosno resorno ministarstvo, lako može zadržati našu znanstvenu infrastrukturu i zadovoljiti svoje inozemne apetite. Sve što je potrebno jest, nakon što je znanstveni rad ili knjiga “prvootkupljena” u Hrvatskoj, osigurati uvjete i sredstva za raspisivanje natječaja, gdje će se osigurati plaćanje prijevoda najboljim djelima iz pojedinih disciplina, koja bi se zatim nudila stranim izdavačima.

Bitak i vremenska crvotočina

Na pitanje što sve gore navedeno znači u praksi pokušat ću odgovoriti uzimanjem za primjer vlastitog slučaja buduće doktorice znanosti koja bi trebala postati docentica. Da sada “moram” napredovati, našla bih se u velikoj nevolji. Riječ je o situaciji vremenskog vakuuma, hajdegerijanskom odnosu bitka i vremena, filozofskom i egzistencijalnom izazovu koji se nameće mladim humanistima. I treba znati kako ga svladati. 

Naime, u Pravilniku stoji da Područno vijeće za humanističke znanosti predlaže, a Nacionalno vijeće za znanost jednom u tri godine odobrava, dopunski popis znanstvenih časopisa posvećenih istraživanju nacionalne baštine, s najviše tri časopisa po polju, u kojima se objavljeni znanstveni radovi također smatraju radovima a1. Prevedeno, NVZ se smilovalo i dozvolilo da određeni broj bezvrijednih hrvatskih časopisa dobije povijesnu priliku da sjedi u istom gledalištu, iako ne i u istom redu, s inozemnima. U praksi to bi trebalo značiti da vam ipak nisu “propali” svi do sada objavljeni radovi u hrvatskim časopisima, već će se neki od njih moći vrednovati kao najbolji radovi i po novom pravilniku. Ali, ne nadajmo se beznađu prerano. Pravilnik je donesen na jednoj od posljednjih sjednica NVZ-a, prije nego što je polovici članova Vijeća, 13. ožujka 2013, istekao mandat, u situaciji kada je bilo poznato da MZOS pri Vladi Republike Hrvatske nije inicirao pokretanje postupka izbora novih članova Nacionalnog vijeća. Dakle, sastavu NVZ-a koji je donio ovaj propis mandat je istekao, a za novo NVZ još nije ni raspisan natječaj. Tako bismo mogli reći da je pravilnik u ovom trenutku poluvažeći. Onaj je dio s ERIH-om na snazi, a dodatni domaći časopisi koji će se mjerit pod erihovskim još nisu niti mogli biti izabrani. Kada će se to dogoditi, nije poznato. Ipak, ako vaš desetogodišnji ugovor ističe upravo sada te je nužno vaše napredovanje do statusa/zvanja docentice, ne treba odustajati. Sve što treba jest pronaći svemirsku crvotočinu i konstruirati vremeplov kako biste mogli doseći vrijeme u kojem će ovaj budućnosno orijentirani pravilnik zaživjeti u cijelosti. Šalu na stranu, iako se nikad ne zna, jer se kreativnost uvijek razvija u bremenitim vremenima, naravno da cilj ovakvog postupka NVZ-a nije napredak domaće znanosti, nego još jednom ušteda, ušteda i samo ušteda, na onome i onima koji bi trebali biti nositelji tog istog napretka. 

Koloniziranje bez kolonizatora

Kada sam prvi put pisala o “zloglasnom” novom Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja prilikom akcije Hamper u kojoj sam sudjelovala kao jedna od šestero znanstvenika koji su u znak protesta spalili svoje znanstvene radove ispred zgrade Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, u kojoj zasjeda i Nacionalno vijeće za znanost, osvrnula sam se na prigovore njegovoj (neo)kolonijalnoj prirodi. U tom svjetlu učinilo mi se važnim promotriti na koji će način “vanjski” znanstvenici kreirati i procjenjivati našu znanstvenu djelatnost te zašto se to događa. Danas, nešto više od mjesec dana nakon akcije i izmjena pravilnika te čitanja brojnih prigovora pravilniku koji su izašli objedinjeni u Izvješću o radu za razdoblje rujan 2012 – ožujak 2013. Područnog znanstvenog vijeća za humanističke znanosti, mnogo više zabrinuta sam oko naše samoinicijativne kolonizacije, nego oko potencijalnog stranog utjecaja na našu znanstvenu djelatnost. Naime, moj strah nastaje iz činjenice da je, u neku ruku, riječ o obostranom, iako po opsegu nemjerljivom, omalovažavanju domaće znanstvene infrastrukture. Prvu stranu dakako zauzima Nacionalno vijeće za znanost koje je donijelo pravilnik polazeći od ideje da je sve što je inozemno valjano, iz čega proizlazi da većinu tuzemnoga treba postepeno dokinuti. No, na žalost, možemo ga pronaći i u prigovorima koji su upućeni s “naše” strane, gdje se kritika često svodi na ukazivanje na očitu nužnost naših znanstvenih časopisa za pojedina znanstvena polja, umjesto da se ističe važnost domaćih časopisa za sva znanstvena polja. 

Tako prilikom argumentiranja zašto “vanjske” baze ne smiju biti jedine relevantne, upućuje se na istinitu činjenicu da su slavistički časopisi, za koje engleski nije lingua franca, važniji na nacionalnom jeziku, nego što je ijedan strani časopis. Da pojednostavim, objašnjava se, primjerice, zašto su kroatistički časopisi relevantni za sve u svijetu koji se bave kroatistikom. Također, često se ističe kako je pravilnik posebno neosjetljiv za pojedine humanističke znanosti (najčešće one koje se tiču jezika ili proučavanja nacionalne baštine). Navedeno nije sporno. No, problem je u tome da se izdvajanjem ili isticanjem samo takvih domaćih časopisa kao onih koji moraju ostati mjerodavni za svjetsku znanstvenu produkciju, jer se, primjerice, radovi iz filozofije, mogu objaviti na bilo kojem jeziku, bilo gdje na svijetu, zaboravlja da bi nama cilj trebalo biti nešto sasvim drugo. A to je da se kod nas, u našim časopisima, objavljuju najbolji radovi iz filozofije na svijetu. Naime, “rasijavanje” naših najboljih radova po europskim ili svjetskim časopisima uistinu hoće doprinijeti promicanju ugleda i karijeri pojedinog znanstvenika. Ali kvalitetno “strano” objavljivanje u Hrvatskoj, mnogo će više učiniti za znanstveni ugled zemlje u cjelini. Ne bi li upravo to trebao biti temelj naše nacionalne znanstvene strategije? Ne kvalitetni pojedinac koji je “odradio” svoju karijeru, pa time usputno svjedoči i o svojoj zemlji, dok mu je legitimitet dan činjenicom da je objavio u prestižnom britanskom časopisu, već prestižni hrvatski časopis koji, da to popularno kažemo, određuje trendove u znanosti i legitimira postojeću svjetsku znanstvenu produkciju. 

Kao što želimo da turisti dolaze u Hrvatsku kako bi vidjeli njezine spomenike, jednako bi nam tako trebalo biti stalo da “znanstveni turisti” “razgledavaju” naše časopise. Utopija? Idealizam? Niti jedno od navedenog. Odnosno, ne možemo ni znati, ako ne budemo razvijali takvu strategiju, za koju je potrebno osnažiti domaću znanstvenu infrastrukturu. No, čini se upravo suprotno. Usmjeravanjem domaćih znanstvenika na “vanjsko” objavljivanje i osnaživanjem prestižnih inozemnih časopisa, pa time i tih zemalja, našim najboljim člancima zauvijek ćemo dokinuti i samu mogućnost da se uspostavi kvalitetna znanstvena infrastruktura u našoj zemlji. Naime, niti jednog “normalnog” inozemnog znanstvenika neće se više moći nagovoriti da objavljuje u zemlji u kojoj znanstvenici svoje najbolje radove “torpediraju” u inozemstvo. U tom smislu možemo govoriti o dubinskom odljevu mozgova, gdje se naši najbolji znanstveni proizvodi poklanjaju inozemstvu, dok naša tijela fizički i dalje borave u domovini. Kako se ova politika dosljedno provodi na svim razinama života, moramo ustvrditi da ni ona nisu posve naša jer ih na životu održava uvezena hrana. 

Čarobna formula

Zaključno bih htjela ukazati na osjetljivost pisaca pravilnika na znakovni jezik pojedinih znanstvenih disciplina. Tako se, primjerice, za područje biomedicine i zdravstva, određuje kvalitativni kriteriji koji je zorno iskazan formulom: 

koja se dalje pojašnjava riječima: “Vrijednost (veličina) kvalitativnog kriterija K utvrđuje se kao zbroj omjera IF-a časopisa u kojem je rad objavljen i medijana IF-a predmetne kategorije (Subject Category Summary List) u koju časopis svrstava baza JCR (Journal Citation Report), pomnožen s faktorom doprinosa Fd kandidata.” 

Navedeno me podsjetilo na dokazivanje dijalektičkog karaktera matematike služeći se Engelsovom metodom pronalaženja proturječnosti i negacije negacije. Također, kako sam se našla osobno uvrijeđenom jer za humanistiku ne postoji kvalitativni kriterij, niti su nam izmislili čarobnu formulu za napredovanje, dala sam si malo truda i skicirala moguću formulu za faktor doprinosa kandidata u humanističkim znanostima, kako bismo i mi u budućnosti mogli izmjeriti svoju kvalitetu. Nakon ovog simboličkog prirodoznanstvenog iskoraka, čiju buduću nadogradnju očekujem od strane zainteresiranih kolega, nadam se da je konačno zacementiran put uklanjanju najozbiljnijih prepreka propulzivnom propadanju hrvatske humanistike u budućnosti.

G je preuzeto iz fizike u kojoj označava električnu vodljivost, dok se na ovom mjestu upotrebljava kao oznaka za (po)vodljivost znanstvenika. Ona je, jednako kao i u fizici, obrnuto proporcionalna R (otporu), a izračunava se kao zbroj omjera objavljenih radova u kategoriji INT (international) i u kategoriji NAT (national), prije stupanja Pravilnika na snagu i nakon stupanja Pravilnika na snagu. 

Fo je faktor otprinosa NVZ-a koji je jednak broju radova koji su za pojedinog znanstvenika prešli iz kategorije a1 u a2 nakon stupanja novog Pravilnika na snagu.