Piše: Tea Matijević

Da je fotografija iznimno važan medij govori nam njen povijesni razvoj. On-line izdanje Hrvatske enciklopedije to potvrđuje: od Aristotela koji je oko 350. g. pr. Kr. “opisao pojavu slike na bijelom zidu zamračene prostorije ako se nasuprot zidu nalazio mali otvor za svjetlost”, preko Leonarda da Vincija koji je oko 1500. projektirao cameru obscuru ili tamnu komoru, do Louisa Daguerrea koji je usavršio postupak dobivanja fotografije i 1839. patentirao fotografski proces nazvan dagerotipija. Iste godine je britanski znanstvenik J. F. W. Herschel prvi put upotrijebio naziv fotografija.

Što se bliže prošlosti tiče, tvrtka Sony 1981. predstavlja prvi digitalni fotoaparat te se otada digitalna fotografija intenzivno razvija. On-line izdanje Hrvatske enciklopedije ističe kako se počeci fotografije u Hrvatskoj vežu uz pojavu dagerotipije, a među prvim fotografima spominje se Zagrepčanin Demetrij Novaković, koji je ujedno bio i Daguerreov učenik. Hrvatska je, prema tome, išla u korak s vremenom, a mora se istaknuti kako je od prve vijesti u Danici ilirskoj o najznamenitijem otkriću našeg vremena davne 1839., preko početka rada tvornice Fotokemika 1947. u Zagrebu, pa sve do danas fotografija zadržala u sebi sve elemente i enigme što ih kao medij posjeduje. Kao i drugdje, fotografija u Hrvatskoj promijenila je viđenje svijeta. Ona šalje poruku, a često nas uz nju vežu i sentimentalne  uspomene. Nadalje, kao što ističe Želimir Koščević u svojoj studiji Fotografija u Hrvatskoj 1848. – 1850., fotografija je medij koji direktno sudjeluje svojim postupcima u stvaranju kulturnog, a i nacionalnog identiteta.

U Zagrebu imamo jedan od najstarijih svjetskih fotoklubova, Fotoklub Zagreb, koji je u rujnu 2017. godine proslavio 125. rođendan. Kroz povijest bilježimo mnoge izvanredne fotografe, kao što je naš istaknuti i svjetski priznati Tošo Dabac. Svakako se ne smiju zaboraviti fotografkinje Marija Braut i Slavka Pavić koje mogu stajati uz bok mnogim poznatim svjetskim fotografima. No za hrvatsku fotografiju u svijetu se malo zna, a to potvrđuje i Hrvoje Mahović, predsjednik Fotokluba Zagreb: “Hrvatska fotografija se započela razvijati u korak sa svjetskom fotografijom, te je kroz taj dugi vremenski period proizašlo jako puno poznatih fotografa koji mogu stajati uz bok najvećim svjetskim imenima. Nažalost, zbog neadekvatne promocije Hrvatskih fotografa, oni su slabo poznati u svijetu.”

Koliko je fotografija dostupna i vidljiva široj javnosti? 

Kako u knjizi Avantura u muzejima – vodič kroz najzanimljivije hrvatske muzeje navode Irena Jurić Pranjić i Jelena Bračun Filipović, u Hrvatskoj je registrirano 225 muzeja, galerija i zbirki. Prema zborniku sažetaka sa simpozija Fotografska baština u muzejima, danas imamo “otprilike šezdesetak muzeja koji čuvaju muzejsku hrvatsku fotografsku baštinu s oko milijun fotografija”. U to nisu uračunati arhivi, udruge, fotoklubovi, privatni kolekcionari, fotografije iz privatnih obiteljskih albuma i drugi izvori građe. Dakle, broj fotografija vrijednih za povijest naše fotografske baštine je daleko veći od velikih milijun vidljivih u baštinskim ustanovama. S obzirom na te činjenice, ne čudi želja za osnivanjem institucije posvećene hrvatskoj fotografiji. 

Ideja o Muzeju fotografije 1986.

Među predlagateljima za osnivanje Muzeja fotografije našao se Petar Dabac 1986. godine. On je tada predložio “osnivanje nacionalnog muzeja za fotografiju. Prijedlog za srednjoročni plan rada fotografske sekcije ULUPUH-a”. Svjestan važnosti naše povijesti fotografije koja seže skoro do trenutka u kojem je i nastala, upozorava da je zanemareno stručno čuvanje fotografske baštine, pa zbirke koje se i čuvaju polagano propadaju. Postoje zbirke koje su zbog nezbrinjavanja od strane vlasnika, uglavnom nasljednika, propale. Nadalje, zbirke su propadale zbog nedostatka novca, Drugog svjetskog rata i loših uvjeta u kojima su čuvane.

Želi li se sačuvati autentičnost dokumenata prošlosti i sadašnjosti, potrebno je posvetiti pažnju tom gorućem kulturnom problemu. Znao je Dabac još onda zašto nam je potreban Muzej fotografije, pa ga vrijedi citirati: “O budućnosti fotografije moći ćemo razmišljati tek kada budemo sačuvali od propasti njena najznačajnija ostvarenja. Iz ekonomskih se razloga takav pothvat treba provesti na jednom mjestu i zato predlažem osnivanje Nacionalnog muzeja za fotografiju u Zagrebu.” Dabac je već onda bio svjestan da će biti potrebna suradnja s pojedincima i ustanovama koje mogu stručno pristupiti rješavanju problema, ali i da je potrebno uvjeriti ne samo sredinu u kojoj živimo, već i ljude na kulturno-političkoj sceni. Pojava novih tehnologija također je prijetila starim fotografskim dokumentima koji su počeli padati u zaborav, a tome svjedočimo i danas, kada je teško, gotovo nemoguće doći do nekih fotografskih zbirki. 

Ipak se (po)kreće

Da se probudila svijest ljudi o tom problemu govori činjenica da se u Hrvatskoj započelo s digitaliziranjem fotografskih zbirki i njihovim stavljanjem na internet. Dokazuju to dva projekta o kojima na svojoj stranici o piše i Muzej za umjetnost i obrt, jedan od partnera uključenih u njihovu provedbu. Međunarodni projekt AthenaPlus za glavni cilj ima pristup mrežama kulturne baštine, čime se omogućuje lakša objava i pretraživanje kulturnog sadržaja na Europeani, a sadržaj mogu pretraživati korisnici diljem svijeta. Sličan projekt digitaliziranja secesijske baštine jest Partage Plus. Ovi projekti ne samo da podatke čine dostupnima široj publici, već jačaju veze između društveno-kulturnih institucija.

U Muzeju suvremene umjetnosti u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra održan je  25. i 26. listopada 2017. dvodnevni simpozij Fotografska baština u muzejima. Na simpoziju su sudjelovali i izlagali brojni muzealci, istraživači povijesti fotografije, fotografi, vizualni antropolozi. Kako se ističe na stranicama MDC-a, cilj simpozija bio je “bolja valorizacija muzejske fotografske baštine, poticanje njenog sustavnog dokumentiranja i istraživanja strategija digitalizacije fotografske baštine u hrvatskim muzejima” s naglaskom na uspostavi bolje suradnje “među srodnim baštinskim institucijama s namjerom da se prepoznaju bolje prakse i javnosti što uspješnije prezentira vrijednost fotografske baštine”.

Ministarstvo kulture nedavno je objavilo mrežni katalog Zbirke fotografske dokumentacije Uprave za zaštitu kulturne baštine, čija je primarna zadaća “fotodokumentiranje nacionalnih kulturnih dobara za potrebe obavljanja poslova zaštite i očuvanja kulturne baštine”.

Fotoklub Rijeka obilježio je 120 godina dugu tradiciju amaterske fotografije, a u Galeriji Principij otvorena je izložba 120 godina hobističke fotografije u Rijeci. Uz izložbu održana je i promocija e-Muzeja riječke fotografije. Radi se o internetskoj platformi koja će objediniti i učiniti dostupnim sve što je istraženo o riječkoj fotografiji, a suosnivači ovog projekta su Muzej grada Rijeke, Fotoklub Rijeka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. 

Kao što je ranije spomenuto, u Hrvatskoj je još jedan znameniti fotoklub proslavio svoju 125. obljetnicu postojanja – Fotoklub Zagreb. Povodom toga, Fotoklub je organizirao izložbe kako na domaćem terenu, tako i u inozemstvu. Među stogodišnjake pripada i Fotoklub Split osnovan u travnju 1911. godine. S obzirom na dugovječnost naših fotoklubova, možemo samo pretpostaviti potencijalne suradnje i projekte slične onima predstavljenima u Rijeci. 

Što stručnjaci misle?

Interes za osnivanjem muzeja ili centra/kuće koja bi objedinila sveukupnost domaće fotografske baštine postoji već duže vrijeme. Na pitanje o potrebi osnivanja takve institucije svoje stavove za potrebe ovog teksta iznijeli su predsjednik Fotokluba Zagreb Hrvoje Mahović i studentica Muzeologije i upravljanja baštinom i voditeljica Fotosekcije KSET-a Andrea Radmanić kao fotografski stručnjaci. Mahović je izjavio kako se slaže da je Zagrebu potreban muzej fotografije. “Otvaranjem muzeja fotografije bi naši najznačajniji fotografi dobili svoje zasluženo mjesto, te bi njihova djela bila dostupna široj javnosti”. I sam je u više navrata razmišljao o osnivanju takvog muzeja u sklopu kluba. No gospodin Mahović nastavlja da “zbog ograničenih financijskih sredstava, koja su nam jedva dovoljna za preživljavanje, takva ideja je samo san. Mogu se jedino nadati da će neka od državnih institucija prepoznati ovu ideju, te financijski pomoći da se takav muzej jednom otvori”. 

Radmanić ističe kako kako fotografija u Hrvatskoj ima dugu povijest, te smatra da joj se daje općenito malo značaja. “Treba uzeti u obzir koliko je velikih fotografa počelo u Hrvatskoj i postalo svjetski poznato. Fotografija ima veliku ulogu u dokumentaciji, ali i umjetnosti i smatram da bi trebalo objediniti ih sve, i analogne i digitalne fotografije, kako bi uvidjeli njenu povijest. Postoji već sada dosta vrijednih zbirki fotografija, ali sigurna sam da ih možemo skupiti još više koje bi nam mogle ispričati predivne priče”, zaključuje Andrea. 

Budući da u svojim radovima i prezentacijama za potrebe izlaganja često koristi fotografije, ovom prilikom svoje mišljenje je dala diplomirana povjesničarka Magdalena Žugec – “povjesničari u istraživanjima i u nastavi često koriste razne izvore koji su im dostupni. Upravo jedni od njih su i slikovni izvori. Zato bi ovakav jedan muzej/centar dao jedno osvježenje, preciznije novitet za društveno-humanističke znanosti. S jedne strane bio bi koristan za djecu kako bi se probudila svijest o umjetnosti, odnosno fotografiji kao predmetu. Također, koristio bi znanstvenicima u nekim daljnjim istraživanjima kao nova vrsta slikovnog izvora”.

Kako je u drugim zemljama?

Muzeji i centri za fotografiju u drugim zemljama nisu nepoznanica. Najstariji muzej fotografije otvoren je publici davne 1949. u Rochesteru u New Yorku, a svoje radove ustupio je Googleovom Art Projectu. Digitalizirani su fundusi velikih svjetskih muzeja, a posjetiteljima je omogućen pregled fotografija uz koje mogu pročitati i dodatne informacije. U Rusiji postoje Ruski muzej fotografije osnovan 1992. i Muzej ruske fotografije osnovan 2011. Fundusi im broje tisuće fotografija od 19. stoljeća do danas. No uz fotografije sadrže i fotografsku opremu, fotoalbume, osobne stvari fotografa i drugo. Muzej ruske fotografije izdaje rječnike, kataloge i serije vezane za ruske fotografe i fotografiju te organizira izložbe suvremenih ruskih i stranih fotografa. No, da se ne ostane samo na Rusiji, i naša susjedna zemlja Srbija krenula je sličnim putem. U Beogradu je 2011. godine osnovan i otvoren Centar za fotografiju, a FotoMuzej – Virtuelni muzej srpske i svetske fotografije započeo je s radom 2012. s ciljem da fotografiju predstavi javnosti putem – interneta. 

Ostaje nada

U Hrvatskoj je muzej ili centar fotografije još uvijek ostao na razini priče i ponekog prijedloga. No s obzirom da se razgovor o takvom muzeju na našem prostoru tu i tamo povede, možda u skorijoj budućnosti i dođe do realizacije tih ideja i prijedloga. Poznato je da je Hrvatska bogata prirodnom i kulturnom baštinom, ali je manje poznato da ima i vrlo bogatu fotografsku baštinu.  Praznih prostora u kojima bi takva institucija mogla biti otvorena ima pregršt, pa zašto ne upravo u prostoru bivše Fotokemike? Time ne samo da bi fotografija dobila prostor, već bi i jedan spomenik industrijske baštine dobio novu funkciju.

Fotografija zaslužuje takvu pažnju, s obzirom na internet i mnogobrojne društvene mreže koje nas pretvaraju u civilizaciju orijentiranu na – sliku. Mnogobrojni muzeji i galerije u svojim fundusima sadrže i fotografije, fotoopremu, albume, kataloge. Prednost muzeja ili centra za fotografiju u Hrvatskoj jest u tome što fotografija i sve ono što ide uz nju ne bi bila sačuvana, većinom, samo kao digitalizirana građa, dokument. Sam predmet fotografije bi se zaštitio, interpretirao, a njegove poruka bile bi dostupne široj javnosti. Vidljivost fotografske baštine bila bi najveća prednost ove nove institucije. U konačnici, fotografija bi bila predstavljena kao umjetnički medij, a ne tek dokumentacijsko sredstvo.

Marija Braut rođena je u Celju 1929. i umrla u Zagrebu 2015. godine. Osnovnu školu završila je u rodnom gradu, a daljnje školovanje nastavila je u Zagrebu. Nakon završetka gimnazije upisala je studij arhitekture, koji nikad nije privela kraju. Fotografijom se počela baviti 1967. godine, pod mentorstvom Toše Dabca. Prvu izložbu priredila je 1969. godine u Studentskom centru u Zagrebu, zajedno sa Petrom Dabcem. Radila je u brojnim zagrebačkim galerijama i današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala portrete umjetnika i fotografije za kataloge. Od 1972. godine počela je djelovati kao samostalna umjetnica. Značajna je i njena suradnja s Hrvatskim narodnim kazalištem, Zagrebačkim kazalištem mladih, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričkim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama. Izlagala je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba. Redovito je objavljivala fotografije u dnevnim listovima, časopisima i publikacijama za likovnu umjetnost, arhitekturu i kazalište. Bila je članica ULUPUH-a od 1969., Fotokluba Zagreb te ZUH-a od 1972. godine.

Izložba je otvorena od 14. srpnja do 2. kolovoza u splitskoj Galeriji Umjetnina.

Marija Braut, dobitnica brojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade Grada Zagreba, posljednju je veliku izložbu – Nepoznati Zagreb Marije Braut – imala 2014. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Bilo je izloženo stotinjak crno-bijelih fotografija Zagreba “kakav je bio nekada, onda kada su nastajali pojedini vitalni dijelovi grada, njegove prometnice, mostovi, hoteli”.

Braut je rođena 1929. u Celju, a od 1941. je živjela u Zagrebu gdje je maturirala i započela studij arhitekture. Fotografijom se počela baviti 1967. u ateljeu Toše Dabca. Prvu samostalnu izložbu imala je 1969. u Galeriji SC u Zagrebu, a održala ih je više od stotinu samostalnih i niz skupnih u zemlji i inozemstvu. Objavljivala je u novinama, časopisima, umjetničkim katalozima i surađivala s brojnim kazalištima.

“Dobila sam nagrade i formalna priznanja, ali najviše mi znači kada vidim da su moje fotografije još uvijek aktualne. Nedavno sam u knjižnici na Krvavom mostu vidjela izložbu svojih fotografija Zagreba snimljenih još 60-ih godina. Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative koje ću dati muzejima i galerijama i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje”, izjavila je Braut u jednom od posljednjih intervjua, objavljenom 2012. godine za VoxFeminae. 

Njezine se fotografije čuvaju u zbirkama u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu. O svom životu i radu progovorila je u dokumentarnom filmu Marija hoda sama iz 2009. godine.