Problematično stanje u obrazovnim sustavima diljem svijeta najvidljivije je u visokom obrazovanju, odnosno na sveučilištima. Ona u posljednjih desetak godina sve glasnije ukazuju na činjenicu da nametanje tržišne logike nagriza obrazovanje kroz povećanje školarina, smanjenje sveučilišne autonomije, usmjeravanja postojećih financijskih modela prema “profitabilnim” granama te tretiranjem visokog obrazovanja kao servisa za snabdijevanje korisnih statistika o konkurentnosti tržišta neke zemlje. Otpor ovakvoj logici sustava visokog obrazovanja nije zaobišao ni Hrvatsku, kada se je 2009. godine blokadama hrvatskih fakulteta i sveučilišta pokušalo izboriti za besplatno obrazovanje i sustavne promjene, a taj je prosvjed bio samo jedan u nizu takvih diljem svijeta.

Današnje stanje nije znatno bolje, čemu svjedoči niz nedavnih nezadovoljstava u “centrima” moći suvremenog kapitalističkog društva koje služe kao osnovni model ustroja obrazovanja danas, odnosno Velikoj Britaniji i SAD-u. U Velikoj Britaniji već je mjesecima u tijeku kampanja za predstojeće parlamentarne izbore, a kako kritika usmjerenih prema sadašnjoj i bivšoj vlasti ne nedodstaje, obrazovanje se pokazalo jednim faktorom čije stanje uistinu malo ovisi o smjenama torijevaca i laburista. Britanska akademska zajednica trenutno koristi priliku kako bi upozorila da unatoč tome što su britanska sveučilišta među najprestižnijima na svijetu, trenutno stanje u visokom obrazovanju nije nimalo pohvalno. Naime, upozorenja koja odašilju sveučilišta tiču se napora vlasti da sveučilišta organiziraju prema tržišnom modelu, sve kako bi se institucije učinile profitabilnima pritom zastupajući tezu o održavanju “izvrsnosti” u visokom obrazovanju.

Ishodište takve prakse nalazi se u obrazovnim reformama koje je 1980-ih godina započela Margaret Thatcher, kada je javno financiranje sveučilištima smanjeno za ogromne iznose, a sveučilišta su podvrgnuta kontroli vlasti kako bi se proveo zamišljeni model poduzetničkog i stručnog obrazovanja. Izravna posljedica ovakve politike, neznatno mijenjane tijekom nekoliko mandata suvremenih laburista, jest da sveučilišta moraju monetizirati svoje aktivnosti, odnosno odrediti financijsku vrijednost svojih aktivnosti i “proizvodnje”. Na vrijednosnoj ljetstivici takvoga sustava humanističke su se znanosti našle u izrazito nepovoljnom položaju, pogotovo u usporedbi s prirodnim znanostima koje svoj rad mogu kvantificirati konkretnim, primjenjivim rezultatima, odnosno potencijalnom tržišnom vrijednošću. U postupku stvaranja “profitabilnih” institucija sveučilišta se birokratiziraju, stvarajući potrebu za sve većim profitom poradi održivosti, a kontrola nad njima se kontinuirano gura sve dalje i dalje od akademske zajednice.

Američka sveučilišta, s druge strane, oduvijek slove kao najbolji primjer jake spone tržišta i obrazovnog sustava, uz sustavno provođenje modela profitabilnog visokog obrazovanja gdje se sustav javnog financiranja čini gotovo pa nemogućim dostignućem. No nedavno je došlo do pobune nekadašnjih studenata koja se dotiče jedne od najvećih boljki američkog visokog obrazovanja – tzv. studentskog duga. Iznosi školarina na američkim sveučilištima toliko su visoki da studenti, osim u slučaju stipendiranja, moraju na sebe preuzeti studentske kredite koje otplaćuju cijeli život. Skupina od petnaestero ljudi odlučila je prekinuti vraćanje pozamašnih kredita privatno financiranom lancu fakulteta Corinthian Colleges Inc. kako bi ukazala na neodrživu poziciju svih sadašnjih, bivših i budućih studenata. Unatoč tome što se radi o maloj skupini prosvjednika te o privatnim sveučilištima, problem visokih školarina tiče se visokog obrazovanja u SAD-u općenito, pri čemu ova inicijativa daje znakove da je potrebno pružiti sustavan otpor kako bi se model financiranja obrazovanja promijenio. 

Primjer pozitivnih pomaka u financiranju obrazovanja može se pronaći u Čileu, gdje su nedavno najavljene strukturne promjene koje će omogućiti besplatno obrazovanje na nacionalnoj razini. Čileanska vlada oporezivat će korporacije kako bi stvorila financijsku bazu za provođenje plana javno financiranog i besplatnog obrazovanja i to nakon više od tri desetljeća tijekom kojih je Pinochetov privatizirani obrazovni sustav doveo do toga da je čileanski obrazovni sustav jedan od najskupljih i najnekvalitetnijih na svijetu. Promjene su najavljene nakon višegodišnje studentske borbe i prosvjeda, pokazujući kako promjena uistinu može doći “odozdo”. 

Svi spomenuti primjeri jasno ukazuju da prevladavajuća tržišna logika u obrazovnim sustavima diljem svijeta ima dalekosežne posljedice čiju je štetnost uistinu teško prozvati zbog općenitog stanja prihvaćanja globaliziranog kapitalističkog sustava u kojem živimo, koji ostaje nepoljuljan i nakon globalne gospodarske krize koja još ne jenjava. Indikativno je to i u domaćem kontekstu, gdje unatoč svim naporima studenata i akademske zajednice, orijentiranost na profit – uz uobičajene parole o izvrsnosti i uspješnosti – institucije i vlast pokazuju kako ne nalaze ništa upitno u podržavanju izmicanja obrazovanja iz javne u privatnu sferu te daljnjem lobiranju za “profitabilnije” i “tržišno učinkovitije” obrazovne ustanove.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Budenovo predavanje, Those who make revolution half way only dig their own graves, naslov duguje Saint-Justu. Kako parafraza Saint-Justovih riječi lišava njegovu misao prodorne snage, tako i izlučivanje samo jedne teze osiromašuje Budenovo predavanje do neprepoznatljivosti. No, nema nam druge: Buden tvrdi da je teškoća privatizacije vezana uz kontekst koji određuje ne samo privatizaciju, nego i načine na koje je ona osporena. Njegova argumentacija vraća nas točno dvadeset i pet godina unatrag kada je Francis Fukuyama u časopisu The National Interest objavio članak The End of History? Na temelju izostanka upitnika u naslovu njegove najpoznatije knjige The End of History and the Last Man, možemo pretpostaviti da su naredne tri godine, koliko je prošlo od objavljivanja članka do objavljivanja knjige, Fukuyamu učinile puno sigurnijim u vlastitu tezu prema kojoj kraj povijesti nastupa s nastupanjem liberalne demokracije kao konačnog oblika uređenja ljudskog društva. Takav tip konačnosti znači da će se još puno toga događati, ali uvijek unutar ideološkog prostora zacrtanih granica, uvijek prema nepromjenjivim pravilima jedne i jedine igre. Kraj povijesti ukida povijesno vrijeme pretvarajući ga u prostor: ono postaje muzej unutar kojeg je budućnost zaključana, a prošlost dostupna kao eksponat o kojem se treba brinuti. Povijest postaje otuđena od onih kojima pripada, biva predana kustosima koji se brinu o njoj i tako objektificirana učinjena dostupnom jedva zainteresiranim pogledima posjetitelja muzeja koji je velik koliko je velik svijet. Upravo u kontekstu muzealizacije povijesti, Buden pokušava razmišljati o privatizaciji kao nužnom dijelu tzv. tranzicije koja počiva na opoziciji Zapada i Istoka. Taj opozicioni par održao se do danas zbog muzeja koji, otimajući povijest kao takvu, objema stranama opozicije otima njihovu specifičnu povijest. Samo zbog univerzalizacije kapitalističkog Zapada, kaže Buden, socijalistički Istok djeluje periferno, provincijalno, nešto što je zakasnilo i tek mora stići na kraj povijesti. Njemu pripada nečasno mjesto u muzeju, on je svojevrsni muzej unutar muzeja, sramotno mjesto sa svojim potrošenim ideologijama, promašenim političkim konceptima koje se spominje samo kao ono što nije vrijedno spomena i idejama o kojima se raspravlja samo u kontekstu onoga o čemu je bilo kakva rasprava bespredmetna. Povijest Istoka, odnosno povijest socijalizma, nije učiteljica; ona ne pruža primjere, već služi samo kao loš primjer. Istok još uvijek postoji kao slika samo zato da bi se Zapad sa svojim konstituensima, od kojih su kapitalizam i parlamentarizam najvažniji, mogao potvrditi i idiotski obožavati samog sebe.

Podsjetimo se da se s krajem povijesti ukida povijesno vrijeme. Zapadu obožavanje samog sebe, koliko god paradoksalno zvučalo, najviše treba upravo dok trijumfira jer ublažava činjenicu da ostaje bez svoje budućnosti. Takvo odustajanje od budućnosti ima raznolika očitovanja, od kojih je jedno rasap društva. Društvo, onako kako ga Buden shvaća, predstavlja specifičan oblik zajedništva uspostavljen da bi se ublažile posljedice kapitalističke industrijalizacije, a obilježava ga u pravom redu institucionalizacija socijalne odgovornosti. Ono je nastalo u razdoblju kad je, uslijed sukoba rada i kapitala, odlučeno da nejednakost, bijeda i siromaštvo nisu pojedinačno, već društveno uzrokovani problemi, zbog čega je i njihovo rješavanje delegirano društvu, odnosno nacionalnoj državi koja je počela njemu služiti. Zenit društvenosti predstavlja država blagostanja u svojstvu učinkovitog osigurača protiv katastrofa koje mogu snaći pojedinca. U posljednjih nekoliko desetljeća, sa zamahom nakon kraja povijesti, otpočela je njena dezintegracija koju se može pratiti kao niz procesa od kojih je privatizacija vjerojatno najbitniji. Potrebno je naglasiti to da kad govorimo o rasapu socijalne države ne govorimo o nestanku države – ona se rekonstituira kao agentura kapitala – već o rasapu društva. A kad društvo prestaje postojati, kad prelazimo u postsocijalno stanje, postoje, kako nas je lijepo podučila Margaret Thatcher, samo pojedinci i njihove obitelji. Nejednakosti, bijeda i siromaštvo postaju odgovornost pojedinca; društvo koje bi trebalo biti osjetljivo na takvu bol je anestezirano, a ako ga se očajnički pokušava dozvati, kaže Buden koristeći Althussera, ono se ne odaziva, ne može biti interpelirano.

Buden je dosta teorijskog napora uložio da pokaže kako je kraj društva jedna od posljedica kraja povijesti kojeg možemo, ako nam je drago, zvati takozvanim, pisati u navodnicima ili relativizirati na bilo koji drugi način. Nakon toga mu je ostalo još da pokaže koje su posljedice takve ramifikacije suvremenih problema. Jedan od načina na koji je to moguće učiniti jest analiza tzv. okreta ka prošlosti kojeg je francuski povjesničar Pierre Nora datirao u sedamdesete godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme kad nastupa neoliberalna razgradnja društva. Postoji nekoliko, međusobno nesvodljivih, razloga za okretanje prošlosti koji se međusobno podupiru. Jedan od njih, Budenu očito najpoticajniji, čini odustajanje od ideje revolucije što je politička posljedica raspleta šezdesetih godina. Jednom kad je revolucija kao obećanje drugačije budućnosti prestala biti horizont društvenog djelovanja, načeto se društvo okrenulo prošlosti, a ideja raskida sa starim idejama uzmaknula je pred idejom tradicije. Odjednom je cijela sadašnjost postala zagušena prošlosti, ali ta prošlost postala je sjećanje koje ima vrijednost po sebi, no malo toga govori stvarnosti koja ga je naslijedila. Umjesto da s revolucijom nestane potreba za muzejima, cijeli svijet je postao muzej s revolucijom kao jednim među mnogim izlošcima uslijed čega je ona izgubila dodir sa svakodnevnim ljudskim iskustvom. Sjećanje na revoluciju tako postaje samo način da je se zaboravi. Sudeći prema izlaganju, Buden problematičnim smatra što upravo taj muzejski kontekst ne utječe samo na privatizaciju, nego i na načine na koje je ona osporena. Potvrdu za tu tezu pronalazi u retorici otpora privatizaciji; ljevica uglavnom pazi na bolju prošlost da se dodatno ne ošteti, brani ostatke ostataka društva, a ne napada njegove neprijatelje, u dosluhu je sa svojom revolucionarnom prošlosti, ali ne shvaća da je jedina prošlost vrijedna njene pažnje ona koja joj se obraća iz budućnosti.

Brenner se nadovezao na Budena upozoravajući na činjenicu društvene uklopljenosti teorija u sustave koje opisuju i posljedičnim epistemološkim zaprekama koje se uz stalno rekalibriranje metodologije mogu u nekoj mjeri zaobići. Vlastito predavanje, naslovljeno Urban Ideologies and the Critique of Neoliberal Urbanization, posvetio je definiranju intelektualnih temelja kritičke urbane teorije, discipline konstituirane odbijanjem intelektualnih temelja srednjostrujaške urbane teorije koja trenutna stanja gradova vidi kao izraz transhistorijskih zakona organizacije društvenog prostora, birokratske, ekonomske ili neke druge racionalnosti. Primjerice, često se naturalizira trend seljenja stanovništva iz ruralnih područja u grad, taj proces postaje pretpostavka teorija koje nisu kritičke, pri čemu se zaboravlja ono što će kritička teorija uvijek naglasiti; to da su u najvećem broju slučajeva migracijski i urbanizacijski procesi posredovani tržišno upravljenim političkim institucijama koje reorganiziraju vlasništvo nad zemljom i definiraju uvjete njenog korištenja. Temelje vlastite discipline Brenner je izložio preko šest teza i njihovih implikacija. Prva teza jest da je prostor grada mjesto gdje se društveni odnosi, kontradikcije kapitalizma i politički život izražavaju, potvrđuju i osporavaju što znači da je kritička urbana teorija potrebna disciplina. Uvodeći drugu tezu koja kaže da urbane promjene slijede ritam koji zadaju ciklusi akumulacije kapitala i s njima povezane državne regulacije, Brenner je naglasio da se ona u širem okviru urbanih studija ne podrazumijeva, već da  ju je još uvijek potrebno braniti i dokazivati. Ona implicira potrebu za (historijskom) urbanom političkom ekonomijom. Prema trećoj tezi proizvodnja urbanog prostora posredovana je historijski specifičnim oblicima državne moći koja uključuje različite načine regulacija poput, primjerice, planiranja i upravljanja prostorom grada. Kapital u raznim oblicima ne može ostvariti svoje interese bez posredovanja državnih institucija koje mu to omogućuju, baš kao što ne može opravdati svoje intervencije u prostor bez diseminacije ideologema koji ih pokušavaju učiniti legitimnima. Država, s druge strane, u demokratskim kontroliranim sustavima može regulirati vlasništvo nad urbanim prostorom i njegovo korištenje na način koji bi spriječio komodifikaciju. Kritička urbana teorija, uzimajući Poulantzasa i Lefebvrea kao polazišta, stoga mora na različitim prostornim skalama državu prepoznati kao područje sukoba oko oblika i razvoja urbanog prostora.

Četvrta teza kaže da je urbani prostor područje sukoba koji nije proizveden isključivo prema obrascima djelovanja kapitala i državnih institucija, već da značajan čimbenik u njegovoj proizvodnji čini djelovanje društvenih pokreta zbog čega njih urbana kritička teorija treba prepoznati kao aktere oblikovanja i usmjeravanja urbanizacijskih procesa. Urbane društvene pokrete ne određuje isključivo mjesto njihovog nastanaka, prema petoj tezi oni nisu gradski samo zato što nastaju u gradu, već su kvalitativno neodvojivi od stalno mijenjajućeg karaktera urbanog razvoja. Brenner je podsjetio koliko je za ovaj aspekt kritičke urbane teorije značajan rad Davida Harveyja koji je, potaknut potrebom za opisivanjem onog što se događa uslijed neoliberalizacije društva, skovao pojam akumulacije obezvlaštenjem. Nakon što je sedamdesetih godina prošlog stoljeća pala profitna stopa, značajniji kapitalisti su, umjesto da nastave investirati u proizvodne pogone, područja koja nisu bila podložna logici kapitala, poput različitih vrsta javnih usluga ili javnih dobara, pretvorili u kapitalistička radi novih načina ostvarivanja profita. Ono što je bilo javno, uz značajno posredovanje države, došlo je u privatne ruke, dogodilo se obezvlaštenje, odnosno postupni rasap društva o kojem je govorio Buden. Bitna implikacija ove teze jest da urbani društveni pokreti moraju biti shvaćeni u odnosu na režime akumulacije kapitala i moduse državne regulacije koji su lokalno specifični što i društvene pokrete koji nastaju u međudjelovanju s njima čini lokalno specifičnima. Posljednja, šesta teza, ona je koja nosi političku težinu kritičke urbane teorije kao discipline, kaže da je urbani prostor mjesto i ulog borbi vezanih uz budućnost kapitalizma te upućuje imperativ snagama društvenog da prisvoje ono što bi trebalo biti zajedničko djelujući protiv logike kapitala, a od same kritičke urbane teorije zahtijeva mapiranje stalno mijenjajućeg područja, strateških mogućnosti, ograničenja i uloga u borbi unutar i oko gradskih prostora.

Brenner je stalno, tijekom i između izlaganja, naglašavao da je kritička urbana teorija upravo teorija i da, kao takva, ne sadrži uputstvo za praktičnu upotrebu svojih analiza, već svoje postojanje duguje upravo izostanku revolucionarne prakse. Iskoristio je kao primjer samoupravljačke prakse koje po definiciji moraju proizaći odozdo, dok bi svaki vid usmjeravanja odozgo, iz neke hijerarhijski privilegirane pozicije, predstavljao udar na njihove principe. Zadatak kritičke urbane teorije je istraživanje i informiranje potencijalnih političkih aktera o mogućnostima koje postoje, ali su zatomljene unutar trenutnog stanja u kojem se privatizacija nadaje kao najveća opasnost. Postoji politički rad, postoji intelektualni rad i postoji politika intelektualnog rada. Buden i Brenner pokazali su, svaki nas svoj način, koliko su to različite stvari.

Točno u ovo doba prije dvije godine Ante Jerić i ja smo, uz pomoć profesora Deana Dude, razrađivali ideju za temat povodom 80. rođendana Stuarta Halla. No, kako to već biva, balon entuzijazma ubrzo je rasplinut svakodnevnim radnim i akademskim obavezama i ideja je ostala samo ideja, arhivirana u prašnjavoj ladici proverbijalnih budućih boljih vremena. Stuart Hall ih nije dočekao, a kako sada stvari stoje, nije za očekivati niti da ćemo mi. 

Hall je s Jamajke u Veliku Britaniju stigao početkom 1950-ih na stipendiju za studij književnosti na Oxfordu i vrlo se brzo našao u centru intelektualnih zbivanja vezanih za novu ljevicu i krizu nakon sovjetske invazije na Mađarsku. Spajanjem uredništava The New Reasonera i Universities and Left Reviewa postao je urednikom New Left Reviewa, koji je i danas utjecajno referentno mjesto konvergencije političke teorije, sociologije, povijesti, književnosti i kulture i zapadnoga marksizma. 

Sredinom 1960-ih, na poziv Richarda Hoggarta, preuzima istraživačko i predavačko mjesto na poslijediplomskom Centru za suvremene kulturalne studije u Birminghamu (CCCS) i sljedećih petnaestak godina zajednički sa studentima i profesorima, kroz zbornike kao što su Working papers in Cultural Studies, Resistance through Rituals, Policing the Crisis, doprinosi nekim od ključnih ideja, pojmova i teorija u multidisciplinarnom području proučavanja kulture. Čitav je radni vijek, kojega je vlastitim izborom završio na Open Universityju, posvetio proučavanju popularne kulture, medija, roda, rase i klase i njegov je doprinos suvremenim društvenim i humanističkim znanostima nemjerljiv ovakvim jednostavnim nekrologom. 

Među ostalim, dnevni je medijski diskurs, analizirajući “zaokret nadesno” u britanskoj politici po dolasku Margaret Thatcher na vlast, zadužio tekstom “The Great Moving Right Show” (Marxism Today, siječanj, 1979.) u kojemu je kritizirao specifičnosti politike koja će ostati poznata kao “tačerizam”. 

U razgovoru naslovljenome O postmodernizmu i artikulaciji, koji je 1989. godine u prijevodu Nade Šoljan izašao u časopisu Naše teme i koji tematizira površnost određenih strujanja u suvremenoj humanistici, a aktualni su i danas, Hall je rekao: “Ja sam ‘postmarksist’ samo utoliko što priznajem potrebu da se pođe dalje od ortodoksnog marksizma, dalje od pojma marksizma zagarantiranog zakonima povijesti. Ali ja još uvijek funkcioniram unutar, po mom shvaćanju, diskurzivnih granica marksističke pozicije. A isto to osjećam i prema strukturalizmu. Moj rad nije ni odbijanje ni obrana Althusserovih stajališta. Ja odbijam neka od tih stajališta, ali Althusser je nedvojbeno neizmjerno i višestruko pozitivno utjecao na moje razmišljanje, eto ja i dalje priznajem, čak i sada, kad je on izašao iz mode. Prema tome, ‘post’ za mene znači razmišljati dalje na temelju niza utvrđenih problema, na temelju problemskoga. To ne znači napustiti taj teren, već koristiti ga kao referencijalnu točku. Prema tome sam, samo u tom smislu, postmarksist i poststrukturalist, zato što su to dva diskursa kojima se osjećam najtrajnije zaokupljen. Oni su bitni u mojoj formaciji, a ja ne vjerujem u beskonačno, pomodno recikliranje jednog modernog teoretičara za drugim – kao da čovjek može nositi nove teorije poput majica“.

Kad smo već kod “novih majica”, one su se od ovoga intervjua već raspale u akademskoj veš-mašini, čemu svjedoči da je 2014. godina kada obilježavamo 50 godina od osnutka birmingemskog Centra, ali i 12 godina otkako, uslijed reorganizacije sveučilišta prema neoliberalnom modelu, nije zadovoljio stroge kriterije”izvrsnosti” pa je zatvoren. 

Za kraj, ostaje nam navesti tek neke od stvari koje je Hall smatrao važnim u vezi s bavljenjem kulturom: “Proučavanje kulture otpočetka se nastoji integrirati u jednu perspektivu. To je neizbježno kad god pokušate dobiti ljude da nešto zajednički istražuju zato što moraju surađivati dok nastoje odgovoriti na specifična pitanja. Prema tome, neizbježno postoji snažna tendencija prema kodifikaciji dok se projekt razvija i generira posao. Recimo to ovako: morate biti sigurni u neku poziciju da biste o tome predavali, ali morate biti dovoljno otvoreni da znate da ćete o tome imati drugačije mišljenje kad budete predavali sljedećeg tjedna. Kao strategija, to znači zadržati dovoljno prostora da bi se poziciju moglo domisliti, ali uvijek izraziti na taj način da horizont ostaje otvoren prema teorizaciji. Apsolutno je bitno pridržavati se toga u proučavanju kulture, barem ako želimo da to ostane kritički i dekonstruktivan projekt. Hoću reći da se on sam uvijek samoodrazno dekonstruira, uvijek funkcionira na progresivno/regresivnom kretanju potrebe da se i dalje teoretizira. Ja nisam zainteresiran za Teoriju, ja sam zainteresiran za to da nastavim teoretizirati. A to također znači da proučavanje kulture mora biti otvoreno vanjskim utjecajima, na primjer usponu novih društvenih pokreta, psihoanalizi, feminizmu, kulturnim razlikama”.

Da se vodimo napisima srednjostrujaških hrvatskih medija, zaključili bismo da je otišla velika prijateljica nacije, počasna Zagrepčanka, vizionarka i mirotvorka, lučonoša slobode koja je uz američkog predsjednika Ronalda Reagana najzaslužnija za pad Berlinskog zida i “demokratizaciju” Istočne Europe. Među stručnim eulogijama pisanim preminuloj barunici, nagradu za najbolje literarno ostvarenje u konkurenciji “pučkoškolci s europske poluperiferije” odnio je bivši ministar financija RH i samoprozvani nositelj reda “sljedbenik tačerizma” Borislav Škegro. Odu “ispravnim i zdravim ekonomskim načelima” s “mučnim, ali neizbježnim scenama” gašenja sindikata pod bobijevskim palicama koje je primijenila Margaret Thatcher, Škegro završava zazivom nebeske ruke koja bi trebala izregulirati neku sličnu figuru u nedovoljno privatiziranoj i dereguliranoj ekonomiji evropskog Jugoistoka. A upravo se atmosferska i metafizička metafora neba nemalo puta našla kao poticaj preminuloj premijerki u izgradnji vlastite medijske slike i pratećih joj ideologema. Prilikom prvog premijerskog ulaska u rezidenciju u Downing Streetu, prema važećim hagiografijama citirala je baš najskromnijeg slugu božjega, svetog Franju Asiškog: Gdje je zabluda, da donosim istinu! Gdje je sumnja, da donosim vjeru! Gdje je očaj, da donosim nadu! Izjava koja je sadržajem disparatna njenoj vladavini, ali zato performativom ukazuje na neke ovozemaljske mehanizme koji su Margaret Thatcher održali na vlasti u tri iduća mandata.

Naime, upravo je dio medijskog pogona, jasno se svrstavajući uz torijevsku politiku, gradio njenu javnu sliku i priliku odgovornog vođe koji staje na kraj iracionalnom socijalističkom populizmu svojih prethodnika. Predstavljena je kao oprimjerenje socijalne mobilnost koja se postiže individualnom požrtvovnošću i protestantskom upornošću: od kćeri lokalnog piljara s engleskog istoka do prve žene premijerke, Maggie Thatcher ubrzo je postala prva politička zvijezda na Otoku i jasan antipod svom tada političkom konkurentu na britanskoj parlamentarnoj ljevici, Michaelu Footu, kojega su isti mediji jednako pažljivo posprdno prikazali kao laburističko gunđalo u ofucanom zelenom đubretarcu. Iza orkestrirane izgradnje političke ličnosti krilo se medijsko carstvo u nastanku, ono Ruperta Murdocha, kojemu se upravo ekonomskim mjerama Margaret Thatcher ubrzo omogućilo da stvori korporaciju koja će globalno zagospodariti medijima postajući ključan faktor u geopolitičkim i ekonomskim vojnama angloameričke reakcije idućih nekoliko decenija. Godinu dana nakon što su mediji predvođeni Sunom pod uredničkom palicom Kelvina MacKenzieja svesrdno stali uz premijerkin obračun s fragmentiranim sindikatima, Rupert Murdoch ulazi u sličan privatni obračun s novinarskim i štamparskim sindikatima. Zbog otpora i štrajka u kojem je u jednom trenutku sudjelovalo šest tisuća radnika u izdavaštvu taj je obračun potrajao skoro godinu dana, označio drugu etapu desindikalizacije britanskog radništva, ali i transformaciju medijskog sektora. Uz većinsku javnu podršku tačerističkom režimu, svoju je uređivačku politiku Murdoch usmjerio prema depolitizaciji koja je više nego odgovarala vlasti, a u konačnici odražavala i krilaticu o nepostojanju alternative što je doista odgovaralo stanju na potpuno uništenoj i rastrojenoj britanskoj parlamentarnoj ljevici. Potonja je pak pripremila teren tačerističkim ekonomskim mjerama u trenutku kada je tadašnji premijer James Callaghan na mala vrata uveo monetarističke principe i mjere štednje nakon krize sedamdesetih. Ubrzo se i laburistička pozicija nakon ideološkog vrludanja i debakla na izborima 1983. stabilizirala “čišćenjem” vlastitih redova od svake natruhe progresivnih politika i tendencija, predvođenih ekipom oko časopisa Militant koji je ubrzo ugašen nakon kritike ekonomske politike stranke i njena nesnalaženja u trenutku najvećeg zamaha tačerizma.

Međutim, Thatcher svoju pobjedu na drugim izborima 1983. godine nije mogla zahvaliti tek medijskom konstruktu savršenog vođe i denuncijaciji svakog oblika socijalnog otpora i “devijantnog” ponašanja. Argentinska invazija i posljedična britanska vojna intervencija na Malvinskim otocima kao naručena postigla je uvjetnu nacionalnu koheziju posredovanu aktivnim djelovanjem već spomenutih medija. Uništenjem ljevice tj. fragmentacijom unutar glavnih političkih takmaca Laburističke stranke čija je desna frakcija osnovavši novu Socijaldemokratsku stranku prebjegla Liberalnom savezu, osvojila je ukupan broj glasova približan onom Laburističke stranke, ali zbog vestminsterskog većinskog izbornog sustava, s mizernim brojem zastupnika. Drugim riječima, Thatcher je svoju povijesnu pobjedu, nakon koje je dobila odriješene ruke za provedbu hajekijanskih ekonomskih mjera, osigurala postojećim izbornim sustavom i preslagivanjima u parlamentarnoj opoziciji, vojskom te desnom retorikom kao ornamentalnim dodatkom koju je često znala dovesti do razine političke travestije.

Ostaje upamćeno obraćanje sinodu Škotske Crkve prilikom kojeg je uspjela iznaći i biblijsko opravdanje za vlastite ekonomske mjere i to u Pavlovoj Drugoj poslanici Solunjanima “Tko neće da radi, neka i ne jede”, što je u kasnijoj metonimijskoj izvedbi “nema besplatnog ručka” postala mantra otužnih akademskih apologeta neoliberalizma iz našeg dvorišta. Međutim, upravo tačeristički socijalni nauk i moralizam koje je zdušno preuzela od Keitha Josepha, uz onaj početni Škegrin zaziv za tačerijanskom figurom u hrvatskoj politici, tjera nas da se vratimo u to dvorište europske poluperiferije. Njenu je neovisnost Maggie Thatcher zagovarala kao bogom dani poligon za marifetluke iz čikaške kuharice koje će provesti novouzdignuta nacionalna buržoazija što domaća što dijasporska, naučena reganističkoj verziji iste mantre. Svaki pokušaj pronalaska natruha socijalne politike u devedesetima ili u izjavama važećeg šefa opozicije o radnom čovjeku osuđen je na ismijavanje, a trenutni potezi parlamentarne desnice mogu se tek okarakterizirati kao nemušto traženje vještog PR-a jer politička pozicioniranja su više nego jasna.

Još ovo ljeto bili smo blagoslovljeni Ljetnom školom liberalne demokracije u organizaciji tada malo poznatog Centra za obnovu kulture koji je u Zadar dovukao Joséa Piñeru, nekadašnjeg Pinochetova ministra socijale te, kako ga je opisao Večernji list, velikog reformatora njihovog mirovinskog sustava. Piñera, učenik Miltona Friedmana, tvorac je privatnog mirovinskog sustava kojeg su onda iz centra diseminirali po zemljama svjetske periferije gdje ih zdušno provode tamošnje kompradorske buržoazije. Par mjeseci poslije, ista organizacija koju vodi Josipovićev savjetnik Stjepo Bartulica, u Hrvatsku je dovela američku verziju Mary Whitehouse – konzervativne aktivistkinje i zaštitnice morala u vrijeme tačerizma. Lokalna formalna i neformalna, građanska i klerikalna desnica razvlačila je tako Judith Reisman po medijima, zajedno s njenim suludim tezama izazivajući tek reakcije liberalnih akademaca i ministara pred ostavkom. Desnica, zatekavši se u momentu ritualnog paljenja Sanaderove figure, jednako bauljajući kao britanski laburisti nakon nekoliko izgubljenih izbora osamdesetih i ranih devedesetih, traži se među ponuđenim marketinškim rješenjima. Tony Blair jednostavno se nadovezao na politiku tačerizma postajući njen najveći uspjeh, po izjavi Maggie Thatcher i po priznanju Blairova najbližeg suradnika Petera Mendelsona, dobivši jednako proračunatu podršku “njenih” medija prodajući priču o trećem putu koji je zapravo malo šarenija i probavljivija verzija jedinog puta. Domaća državotvorna stranka zasad se odlučila slijepo nabadati po provjerenom receptu iz vremena tačerizma: ekonomski liberalizam i socijalni konzervativizam koji u “nezreloj demokraciji” može i dalje poslužiti kao sredstvo mobilizacije u trenucima fiktivnog i paranoidnog scenarija rasipanja nacionalnog bića, destabilizacije nuklearne obitelji i trovanja djece permisivnim politikama i ćirilicom. Domaća medijska scena, jednako komercijalizirana, depolitizirana i tabloidizirana kao ona britanska za vrijeme tačerizma, poslužit će kao promotor onih politika koji u tom trenutku odgovaraju vlasniku i njegovim poslovnim interesima. To su pokazali nemalo puta dosada slavljenički dočekujući i otrovno ispraćajući Račane, Sanadere, a vjerujemo i Milanoviće.

Maggie Thatcher umrla je sretna i to ne zato što je doživjela duboku starost, nego jer je uspjela da njena politika postane ne samo britanska, nego i europska pa onda i globalna. I dok sa neskrivenim simpatijama gledam izljeve veselja onih preživjelih velških rudara, škotskih škverana, liverpulskih navijača i brikstonskih studenata, bojim se da i nad njihovim i našim glavama sablasno levitira avetinja tačerizma koja će se i dalje širiti Europom, pogotovo njenim Istokom.

Na fotografiji: 96 poginulih navijača iz Hillsborougha © Guardian

U sklopu međunarodne konferencije Otvorene institucije, posvećene novim institucionalnim modelima, održane u prostoru zagrebačkog Pogona Jedinstvo od 20. do 23. siječnja, gostovao je britanski teoretičar kulture, Jim McGuigan. Profesor na Odsjeku društvenih znanosti na Sveučilištu Loughborough, potpisnik je brojnih naslova u kojima se bavi kulturalnom teorijom, među kojima su Cultural Populism, Culture and the Public Sphere, Cultural Methodologies, Modernity and Postmodern Culture, Rethinking Cultural Policy, Cool Capitalism i Cultural Analysis. U svom izlaganju u sklopu konferencije bavio se pitanjem statusa kulture u prizmi neoliberalne ideologije te pitanjem njezina pozicioniranja u okviru neoliberalnih uvjeta.

KP: U vašem ste izlaganju suprotstavili kulturnu javnu sferu i ekonomističke kulturne politike. Možete li podrobnije izložiti što leži iza te pojmovne opozicije i što je njena povijesna pozadina?

J. M.: Ideja kulturne javne sfere je adaptacija Habermasovog izvornog argumenta o književnoj javnoj sferi. Ona spaja pojam javne debate, demokratske reprezentacije u vidu politike i stručno-političkih pitanja s estetikom i emocijom, dakle afektivnim pitanjima. Politička javna sfera tendira biti manje-više isključivo usredotočena na kogniciju: vijesti i informacije, a ne afektivnost. Pojam kulturne javne sfere, s druge strane, odnosi se na pitanja koja se artikuliraju afektivno – recimo, vezano uz svakodnevni život – posredstvom umjetnosti. To je argument o tome kako se umjetnosti odnose prema širem društvu, građanstvu, demokraciji i tako dalje, ali to je također argument o ulozi umjetnosti i kulture. U svom izlaganju sam govorio o redukciji kulturne politike na ekonomski racio, o svojevrsnom ekonomskom redukcionizmu, uslijed kojeg se kulturna politika ne vodi ni ne razvija iz kulturnih razloga, nego se kao njeno utemeljenje pokazuju samo ekonomski razlozi. Mislim da je to počelo 1980-ih, kada se krenulo s argumentom da ako trošite javna sredstva na umjetnost i kulturu to stvara bogatstvo time što ćete zaposliti ljude koji onda plaćaju poreze itd. Iako trošite javna sredstva, to zapravo donosi novce, tako da to nije gubitak za javnost. To je bio svojevrsni kejnzijanski argument, koji je opravdavao ekonomsku vrijednost javne potpore kulturi, ali mu se pribjeglo defenzivno kako bi se obranila u pitanje dovedena javna potpora kulture.

KP: I što se dogodilo nakon ’80-ih?



J. M.: Od tada se dogodilo to da se o kulturi krenulo razmišljati kao o bilu postindustrijske ekonomije, pokretaču ekonomskog rasta – što je u Velikoj Britaniji posebno poticala novolaburistička vlada u razdoblju od 1997. do 2010. Velika Britanija se u međuvremenu deindustrijalizirala, u smislu da danas više ne proizvodimo stvari – iako još uvijek, primjerice, proizvodimo mnogo oružja. Ali svakako više nemamo proizvodni sektor i sirovinski sektor kakvog smo imali prije. Zatvorili smo naše rudnike, nije nam mnogo ostalo od proizvodnje čelika, ne proizvodimo više tržišnu robu, ali zato imamo značajan financijski sektor i veliku količinu kulturnih djelatnosti – i dakako proizvodnju oružja i farmaceutskih proizvoda. No, novolaburistička vlada je krenula argumentirati da je to u redu jer umjetnost i kultura čine veliki i rastući segment ekonomije, možda i njenu pogonsku silu jer je, kao najistaknutiji primjer, dizajn danas tako bitan za cjelokupnu ekonomsku aktivnost. 1998. su objavili službeni dokument Mapiranje kreativnih industrija, koji je naizgled potkrijepio taj argument. Bilo je tu još raznovrsnih drugih argumenata koji su tvrdili da je vrijedno trošiti javna sredstva na kulturu jer ona promiče Veliku Britaniju u svijetu i jer je ona nositelj obnove. Taj tip argumenta pogotovo je ciljao na gradove koji su pretrpjeli deindustrijalizaciju. Ne znam je li to slučaj u Hrvatskoj, ali Richard Florida je sa svojom tezom o Usponu kreativne klase postao vrlo utjecajan mislioc po tom pitanju. Govoreći o SAD-u, Florida tvrdi da je došlo do velikog smanjenja industrijske radničke klase, ali da se dogodio i veliki rast onoga što on naziva “kreativnom klasom” za koju tvrdi da čini jednu trećinu radne snage. Međutim, kada se kreativnu klasu raščlani na njene sastavnice, teza postaje puno manje impresivna nego što se u prvi mah može učiniti. Takozvana kreativna klasa uključuje raznovrsna upravno-stručna i informatička zanimanja o kojima ne biste nužno mislili kao kreativnima. Uključuje prodavače odjeće po dućanima, odvjetnike i knjižničare podjednako kao i umjetnike i dizajnere. Oni ljudi za koje bismo stvarno mislili da su kreativni i kulturni radnici ne čine možda niti deset posto američke radne snage. Florida pak kaže da je kreativna klasa vodeća klasa današnjice. Kada pogledate okolo, tvrdi Florida, vidite da su mjesta u kojima postoji koncentracija kreativne klase također ekonomski uspješna. Kreativnu klasu čine talentirani ljudi. Njegova definicija talenta je vrlo specifična. On kaže: ako imate diplomu, onda ste talentirana osoba. Ja pak poznajem mnogo ljudi koji imaju diplomu pa nisu posebno talentirani. U svakom slučaju, to je njegova definicija talenta. Ti ljudi su također tolerantni, nehomofobni, multikulturalni, tehnološki pismeni – mnogi od njih rade na području informatičkih tehnologija. Dakle, njegov savjet gradovima glasi: ako želite razvijati ekonomiju, privucite pripadnike kreativne klase. Nekoliko gradskih vlasti diljem svijeta obratilo se Floridi da ih savjetuje i da im bude konzultant – gradovi poput Wellingtona na Novom Zelandu i Dublina.

KP: Kakve je to imalo posljedice na politiku tih gradova?

J. M.: Sve to stvara podlogu za argumente za gradske festivale, kao što je Europska prijestolnica kulture. Imali smo to prilike nedavno vidjeti u Velikoj Britaniji na primjeru Liverpoola, koji je bio Europska prijestolnica kulture 2008. godine. Liverpool je grad koji je očito mnogo pretrpio kroz deindustrijalizaciju i ono što bismo općenito mogli nazvati neoliberalizaciju. Nekoć jedna od najvažniji luka svijeta, Liverpool je izgubio veliki dio svoje industrijske proizvodnje. Populacija Liverpoola se prepolovila od Drugog svjetskog rata. Postao je zapušten, vrlo ruševan. Izbor za Europsku prijestolnicu kulture bio je poprilično opravdan iz kulturnih razloga. Liverpool je povijesno bio jedno od glavnih mjesta preko kojeg je u Europu dolazila američka crnačka muzika. Mornari su donosili rane ploče američke crnačke muzike. U Liverpoolu se dogodio nevjerojatan razvoj popularne muzike i kulture – Beatlesi su očigledno najpoznatiji primjer. Liverpool je proizveo fantastičnu količinu komičara, dramskog stvaralaštva itd. Dakle, Liverpool ima ogromnu tradiciju popularne kulture. Ali on je pored toga bio i vrlo, vrlo bogat u 19. stoljeću, tako da ima odlične galerije i zbirke umjetnina. Liverpool bi bio dobro mjesto za Europsku prijestolnicu kulture iz kulturnih razloga, ali to nije bio glavni razlog. Ideja je bila da se posredstvom kulture iznova pokrene ekonomija Liverpoola. Grad je obnovljen s lijepo uređenim mjestima u središtu grada, ogromnim šoping centrom čiji je vlasnik Duke of Westminster, u čijem su vlasništvu i Oxford Street i Regent Street u Londonu. Sravnili su radničko stanovanje ne bi li otvorili prostor nadolazećoj profesionalno-menadžerskoj klasi. Tome je prethodio dugi proces iseljavanja radničke klase iz Liverpoola u satelitske gradove. Sve je bilo usmjereno na to da Liverpool postane primamljiva ponuda za članove profesionalno-menadžerske klase, Floridine “kreativne klase”. Poruka glasi: “Dođite u Liverpool, to je stvarno cool grad”. To se slaže s Floridinom tezom o generatorima bogatstva. Međutim, smatram da Europska prijestolnica kulture nije mnogo učinila za veliku većinu stanovništva Liverpoola. Čini mi se da taj tip ekonomističke kulturne politike gubi iz vida svrhu kulture uzete iz perspektive javne sfere, iz perspektive umjetnički kreativnog razvitka, i opravdava se isključivo na ekonomskim osnovama. Dokazi za uspješnost takve strategije nisu posve jasni. Dapače, ekonomistička kulturna politika je klasno-nastrojena u korist profesionalno-menadžerskih skupina.

KP: Dakle, iza argumenta Richarda Floride nazirete klasnu politiku?

J. M.: To jest klasna politika. Ona koristi prije svega profesionalno-menadžerskoj klasi. Ona je preobrazila Liverpool u miran grad za život te profesionalno-menadžerske klase. Ali nije puno učinila za ljude koje bih ja nazvao “radničkom klasom”, a Florida bi ih nazvao “radnicima u uslužnim djelatnostima”. Većina ljudi u Liverpoolu pripadaju radničkoj klasi. I štogod se događalo u Liverpoolu proteklih godina nije im donijelo puno dobra. Nemam brojke koliko je radnih mjesta otvoreno, ali to su vjerojatno sve radna mjesta niske kvalitete.

KP: Dapače, čini se da u takvim projektima obnove gradova javne investicije često koriste privatnim interesima?

J. M.: Tu imamo jednu velebnu ironiju na djelu. Ekonomistička kulturna politika, a ja je nazivam i neoliberalnom kulturnom politikom, poput neoliberalizma općenito sve svodi na tržište, novac. Bitna je ekonomska utemeljenost – to nam neoliberalizam uvijek govori. Također, neoliberalizam se želi riješiti države, želi deregulirati, lišiti poduzetništvo uzda. On sve svodi na ekonomiju, želi maknuti državu s grbače naroda. Ali pritom želi da se to desi javnim investicijama, kao što je to u slučaju Liverpoola ili Millennium Domea u Londonu. A pored toga što je ekonomski redukcionistički, on je i kulturno redukcionistički. On misli da će poticanje kulturnog sektora dramatično promijeniti sve ostalo i donijeti ekonomski rast. Dakle, on je istodobno ekonomski redukcionistički i kulturno redukcionistički.

Emina Višnić, Vesna Čopič i Jim McGuigan 

KP: U vašoj knjizi Rethinking Cultural Policy objašnjavate razvojni put legitimacije javnog ulaganja u kulturu koja je krenula od ideje društvene kontrole ne bi li se preobrazila u politike dostupnosti kulture, nacionalnog prestiža i naposljetku završila na politici “vrijednosti za novac”, odnosno na onom što ste nazvali “neoliberalnom kulturnom politikom”. Možete li nam pobliže razložiti taj razvojni put političke legitimacije javnog ulaganja u kulturu u Velikoj Britaniji?

J. M.: To je poprilično poznata povijest formacije javne kulturne politike. Počinje u devetnaestom stoljeću sa stvarima kao što su knjižnice i javno obrazovanje s ciljem izobrazbe i civiliziranja radnog naroda. Očigledno je to bila mjera društvene kontrole, ali u mnogo pogleda bilo je i progresivno ljudima dati pismenost, pristup bibliotekama, javnim parkovima i mnogim drugim stvarima koje su se krenule razvijati počev od devetnaestog stoljeća. Druga dimenzija kulturne politike za nacionalne države jest veličanje nacije, efekt samoveličanja. “Pogledajte, Velika Britanija je divna, ima svu tu kulturu i umjetnost, kraljevsku obitelj, raskoš i ceremoniju…” i sve te stvari. Dakle, nacionalne države se predstavljaju svijetu samoveličanjem kroz kulturu. A tu je i očigledna korist u vidu turizma. Ono što se događa nakon Drugog svjetskog rata kako u prethodno komunističkim zemljama poput Hrvatske/Jugoslavije i liberalnim demokracijama poput Velike Britanije, gdje je socijalna demokracija igrala veliku ulogu, jest da važnost dobiva ravnopravnost društvene dostupnosti. Mi smo imali laburističku vladu od 1945. do sredine pedesetih, pa ponovno u šezdesetima, pa ponovno u sedamdesetima. U to vrijeme počeo se razvijati argument da se u kulturnoj politici ne bi trebalo samo raditi o očuvanju velikog kulturnog nasljeđa, o očuvanju tradicijske kulture na uživanje uglavnom dobro obrazovanih pripadnika srednjeg sloja, već da bi kulturna politika morala imati univerzalni domet i da bi trebala učiniti kulturu dostupnu svima. Na početku se o tome razmišljalo u vidu potrošnje, pokušajima da se u kulturu uvede čitavo stanovništvo – potaknuti ga da ide u galerije, pohodi klasičnu muziku i tome slično. Ali onda se dogodio produkcionistički obrat, koji je argumentirao: ne, zapravo, ne možete diseminirati dominantnu kulturu masama, već je potrebno stvoriti prilike za obične ljude da sudjeluju u proizvodnji kulture. Dakle, argument dostupnosti preokreće se iz potrošnje u proizvodnju. To je argument koji se razvio kroz socijalnu demokraciju i još dalje na ljevici kroz politički teatar, umjetnost u zajednici, nezavisnu kinematografiju i raznovrsne eksperimentalne, alternativne i opozicijske umjetnosti. Dakle, socijalna demokracija je otvorila te mogućnosti u zemlji poput moje. Dakako, uvijek je postojala napetost između ljudi u centrima moći koji su mislili da to ide predaleko, da je tu previše ljevičarske umjetnosti i subverzije. Uvijek je bilo prijepora o tome. I onda se prije trideset godina pojavio tačerizam, koji je bio avangardna forma neoliberalizacije, da bi srezao javni sektor, smanjio financiranje umjetnosti, poticao razvoj komercijalnih medija te komercijalne umjetnosti i kulture, privatizirao gdje god se privatizirati moglo. Na to dobivamo kejnzijanski odgovor da javno ulaganje u umjetnost nije gubitak za javne financije jer ono stvara novac, a to se onda u kasnijem razdoblju – svakako tijekom nedavne vladavine New Laboura – preobrazilo u bezostatno legitimiranje kulturne politike kao ekonomske.

KP: Vaša je dijagnoza da Thatcheričina vlada ipak nije uspjela toliko u rezanju javne potrošnje na kulturu, već da je njen pravi uspjeh bilo uvođenje “novog javnog menadžmenta”, koji djeluje prema načelima privatnog poduzetništva, kroz čitav javni sektor, od zdravstva preko obrazovanja do umjetnosti?

J. M.: Velika Britanija uobičajeno funkcionira postupno. Kako se neka nova stvara razvija stare još uvijek ne nestaju. Sloj se slaže na prethodni sloj. To je mješavina elemenata, sloj na sloj. Tačerizam je mogao ići samo do neke mjere. Ne onoliko koliko je htio. Ali jedna od stvari u kojoj je uspio, pored toga što je privatizirao veliki dio industrije i smanjio javnu potrošnju, bilo je uvođenje poslovnog razmišljanja, poput novog javnog menedžmenta, u javne institucije. Dakle, javno financirana tijela poput zdravstva i obrazovanja trebala bi više funkcionirati kao privatni biznisi, na tržištu. Primjerice, škole bi se trebale međusobno najtecati na tržištu. To je nelogično i apsurdno. Uzmite grad koji ima tri škole i zamislite da bi se one trebale međusobno natjecati – kakva je to zamisao? Hoće li jedna od škola zatvoriti vrata? To se zapravo ne može dogoditi, to nije pravo tržište. Ali tržišna ideologija je ušla u javni sektor kako bi ljudi u javnim službama govorili i ponašali se kao da vode privatno poduzeće. To je ideološki proces koji dovodi do toga da bilo što i u najmanjoj mjeri socijalističko bude izbrisano i da način razmišljanja postane kapitalistički. Tačerizam je svakako to etablirao.

KP: I to se onda prenijelo u razdoblje New Laboura?

J. M.: Smatram da je Blair zapravo Thatcher druge generacije. Zadnje što su Konzervativci uradili u 1990-ima bila je privatizacija željeznica. Laburisti tada u opoziciji su kazali da će vratiti željeznice u javno vlasništvo, ali to nisu učinili. Nakon toga su još i djelomično privatizirali i londonsku podzemnu željeznicu. Laburisti su učinili stvari koje Thatcher nikada ne bi imala dovoljno hrabrosti učiniti. Ako govorimo o sveučilištima, valja reći da je Thatcher htjela uvesti naplatu školarina, ali nije imala hrabrosti da to učini. New Labour je to učinio, oni su uveli naplatu školarina studentima na sveučilištima. I sada imamo tačerizam treće generacije s ovom takozvanom “koalicijskom” vladom, koja je većinski Konzervativna vlada i koja je studentima utrostručila školarine. Mislim da tu nema prekida. New Labour je bio mekša forma tačerizma. U mnogim pogledima je doduše povećao javnu potrošnju. Dosta se novaca potrošilo na zdravstvo i obrazovanje i neki ljudi koji su radili u zdravstvu i obrazovanju će vam reći da je novolaburistička vlada napravila dobar posao. Ali ona svakako nije eliminirala kapitalistički poslovni mentalitet u javnoj sferi. Dapače, još ga je više poticala. Oni jesu trošili više novaca na škole i bolnice, ali su se upustili u čitavu taj poduhvat privatno-javnih partnerstava, gdje je država uzimala u najam posjede privatnih poduzeća i godinama ih plaćala. Time se država zapravo zaduživala kod privatnih poduzeća na dugi rok. Novolaburistička vlada je svakako time proizvela više novca kratkoročno, ali je proizvela dugoročni dug. Većina tog poboljšanja javne usluge i infrastrukture dugoročno će stajati više nego da je napravljena javnim novcem.

KP: Što su bili učinci inzistiranja na financiranju kulturnih i umjetničkih praksi iz privatnog sektora? Kakav to učinak ostavlja na kulturnu produkciju?



J. M.: Javno financirane umjetničke organizacije poticalo se da nađu mnogo više sponzorstava, a to je pak imalo odraza na programe. Sponzori potiho dobivaju pravo glasa o tome što im se sviđa, a što ne. Očigledno je da će biti spremni sponzorirati neke stvari, a neke ne. Općenito, međutim, radilo se o svojevrsnom socio-psihološkom procesu kod mladih ljudi – da razmišljaju više na poduzetnički, poslovni način. Čini mi se da mladi studenti danas imaju vrlo kapitalistički stav. Ne očekuju puno od javnog sektora. Imaju individualistički i ultra-kompetitivni stav. Sadašnja britanska vlada koristi deficit kao alibi za razgradnju države blagostanja i javnog sektora općenito. Jedna stvar koju čini je rezanje javnih ulaganja u filmsku proizvodnju. U Velikoj Britaniji uvijek smo imali taj problem s filmskom proizvodnjom da dijelimo isti jezik sa SAD-om, tako da uvijek postoji opasnost da na kraju uopće nećemo proizvoditi filmove jer će Britanci samo gledati američke filmove. Dio problema s javnim ulaganjem u filmsku proizvodnju posljednjih dvadeset godina leži u tome da se mnogi britanski filmovi ne prikazuju u britanskim kinima. Distributeri i kino-lanci u američkom su vlasništvu, tako da je poprilično teško britanskom filmu da se probije u britansko kino. Tu postoje raznorazna proturječja i povremeni izuzeci. Skidajte se do kraja, koji je imao američkog distributera, se probio. Ali, britanski filmovi se ne prikazuju dovoljno u javnosti i financiranje proizvodnje sada se reže.

Konferencija Otvorene institucije, posvećena novim institucionalnim modelima, održana je u prostoru zagrebačkog Pogona Jedinstvo od 20. do 23. siječnja 2011. 

KP: Ističete da je ideja kulturnih industrija kako ju je zamislio Greater London Council tijekom ’80-ih imala socio-demokratsku potku, potku resocijalizacije tržišta. Također tvrdite da su britanska kinematografija i televizija bili možda najčvršća uporišta kritičke refleksije o razvoju britanskog društva. Što se desilo s tom idejom resocijalizacije tržišta?    

J. M.: Početkom osamdesetih Greater London Council želio je podržavati manje organizacije koje su producirale alternativne filmove, crnačku umjetnost, feminističko filmsko stvaralaštvo i tako dalje, koje bi svojim projektima dopirale do one publike koja nije išla u galerije niti pratila tu vrstu produkcije, te ih postaviti na održive ekonomske temelje. Bilo je u tome ekonomskog realizma i nema u tome ničeg nužno krivog. Cilj je bio potpomoći alternativne i opozicijske kulturne prakse, no naravno, Thatcher je ukinula GLC. Dakle, u tom je pogledu ideja kulturnih industrija bila posve na mjestu jer je lijeva kritika uvijek isticala da se javno financiran sektor obraćao visoko obrazovanim, uglavnom dobrostojećim slojevima, a ove novonastajuće kulturne industrije obraćale su se širim slojevima. Bilo je u tome ekonomskog realizma i populizma i to osobito u kontekstu Londona. No, za čitavog razdoblja vlade Margaret Thatcher postojali su laburistički savjeti po čitavoj zemlji koji su nešto poduzimali. Dobar primjer je Sheffield na sjeveru Engleske, u kojem se razvilo lokalno filmsko stvaralaštvo i četvrt kulturnih industrija. Bio je to prije svega određeni političko-kulturni trenutak. Na primjer, Channel 4 je krenuo 1982. kao postaja koja je emitirala programe nastale u malim, nezavisnim produkcijama. U ranom razdoblju to je bilo progresivno, no na nesreću se pretvorilo u način smanjivanja plaća i uvjeta rada u TV industriji te se tako, nešto što se činilo kao progresivni pomak, preokrenulo i u mnogim pogledima doprinijelo problemu.

KP: Gdje u kulturnoj javnoj sferi nalazite kritičke elemente koji se suprotstavljaju prevladavajućoj menađerskoj ideologiji? Gdje vidite opipljive elemente kritičke pozicije?

J. M.: Trenutno ih u svojoj zemlji vidim malo. Argument o kulturnoj javnoj sferi širok je teorijski argument. Nije izravno svodljiv na emprijske okolnosti određenog vremena. Postoji vrlo jednostavan primjer. Ako gledate televiziju, vijesti vam donose određene tipove priča. Oni su prilično ograničeni. Ponekad, pak, u dramskom programu dobijete različite prikaze koji su kritičniji, više propituju. To je, također, svojstveno određenim tipovima komedije. Imamo snažanu scenu alternativne komedije te velik broj satiričkih televizijskih programa i tome sličnih sadržaja. Na primjer, tijekom napada na Irak 2003, emitiran je satirički program u formi vijesti, Bremner, Bird and Fortune, koji je analizirao što se zaista događa. To je bilo puno kritičnije i više propitivalo doli bilo što drugo što ste mogli vidjeti igdje na televiziji u Britaniji u to vrijeme. Možda je to bilo dopušteno jer se komedija ne smatra “ozbiljnom”. Ti ljudi dolaze iz duge tradicije satire. Bird i Fortune, koji su sada u svojim sedamdesetima, proistekli su iz satiričkog pokreta ranih šezdesetih. Oni su opstali sve ove godine. Postoje ljudi, na televizijskim kućama, koji rade zanimljive stvari, no uobičajeno ispod razine široke vidljivosti. Ali ja sam prilično pesimističan. Prezirem čitav pokret Mlade britanske umjetnosti kojeg vidim kao određeni oblik ‘cool kapitalizma’ o čemu donosim i analizu u mojoj posljednjoj knjizi – Cool Capitalism. Ne mislim da u tome ima išta osobito kritično, išta osobito poticajno. Čini mi se kao mješavina umjetnosti i biznisa. Pišem trenutno o Saatchi fenomenu, upravo tako precrtanom, za zbirku tekstova o muzejskoj teoriji. U ovom trenutku moj je osobni interes usmjeren na satiru, različite oblike povijesne satire i strip u Britaniji. Veliki sam obožavatelj Stevea Bella u Guardianu i njegovih političkih stripova. To je moj osobni interes, ono na što sam usredotočio svoju pažnju posljednjih godina. To nazivam ‘duhovitim politikama’. U ovom trenutku ne vidim alternativu satiri u intelektualnim i kulturnim praksama. No, možda je svijet već dovoljno satiričan bez da mu satiričari dodaju na ridikuloznosti.

KP: Čini se da tradicionalni medij prolaze kroz duboku krizu. Medijski krajolik je fragmentiran, a zajednički horizont javnih pitanja nestaje, djelomično zahvaljujući tehnološkom razvoju. Također, javni mediji negdje se sve više okreću tržišno orijentiranom sadržaju koji ima dodanu vrijednost zabave. Kakvom u budućnosti vidite ulogu javnih medija u pogledu kritičkog izvještavanja i promišljanja?

J. M.: Mada se ovo čini konzervativnim, duboko vjerujem u obranu javnog sektora i etiku javnih medija. Oziljno im prijeti potpuni nestanak. Institucija javnog medija temeljno je dobra stvar po mom mišljenju. Prije četrdeset godina vjerojatno bi svi gledali isti program. Uvijek za to koristim primjer Cathy Come Home, BBC-jeve serije koju su režirali Tony Garnett i Ken Loach 1966, dokumentarnu dramu o beskućnicima. Veliki klasik. Pola nacije ju je gledalo kad je bila na programu. Sličan program danas smatrao bi se sretnim kada bi imao desetinu gledateljstva. Apsolutna je istina da se više nikada neće dogoditi takvo okupljeno gledateljstvo. U Engleskoj se ono događa evenutalno samo za vrijeme finala Svjetskog prvenstva u nogometu. Inače su to samo veliki talent showovi. Moguće je povremeno pridobiti veće gledateljstvo, no ono se neće nikada okupiti oko kritičke kulture. Ipak, to ne znači da ne trebamo sačuvati prostor za kritičku kulturu, iako ju samo manjina gleda. Treba ju braniti i očuvati. Mislim da tradicionalni mediji jesu važni. Postoji odnos između službene javne sfere u mainstreamu i tradicionalnih medija te drugih oblika javne sfere. Postoji mnoštvo stvari koje se odvija putem Interneta – to je apsolutno važno. Ali, zaista velike stvari se moraju nekako probiti do središta pažnje u nekom trenutku. Na primjer, Zapatistički pokret u Meksiku, koji je počeo komunicirati svoje stavove i predstavljati svoju situaciju putem interneta. Početnu su podršku zadobili na taj način, no postali su široko prepoznati kada su njihovu priču prenijele televizijske postaje, a javnost širom svijeta postala je svjesna zapatističke situacije i onoga što se događa. Nije pitanje jedno ili drugo. Misilm da je to međuodnos i da model javne sfere kao ustave leži u  organizacijama koje provode javne kampanje, NGO-ovima i svemu ostalom, otkud dolaze kreativnost i inovacija, probijanje u središte pažnje i upućivanje što šire javnosti i činjenje što relevantnijim javno. Odličan primjer zadnjih godina je pitanje globalnog zatopljenja. Kampanja Zelenih po ovom pitanju išla je desetljećima no malo ih je obraćalo pažnju. Prije tri godine odjednom se dogodio prodor u središte javne pažnje i svi su postali zabrinuti za to i pozivali na djelovanje. Nažalost, problem je gurnula u stranu ekonomska kriza. To je odličan primjer modela javne sfere kao ustave – pitanje globalnog zatopljenja. Ne bih odustao od komuniciranja u središtu javne kulture, no tu nema puno manevarskog prostora.

KP: Gdje nalazite manevarski prostor za zagovaranje kritičkog izvještavanja i istraživačkog novinarstva? Kapacitet istraživačkog novinarstva u medijima nestaje. Hoćemo li morati krenuti u zagovaranje modela javnog servisa za kritičko i istraživačko novinarstvo?

J. M.: U novinarskom obrazovanju etička i politička pitanja trebala bi biti u središtu nastavnog programa. Da budem iskren trenutno sam veoma pesimističan. No, aktualan je slučaj Wikileaksa oko kojeg su iznesena raznolika mišljenja i jasno je da ga se pokušava zatrti.

Prilično me impresionira Deleuzeova i Guattarijeva ideja rizoma u razumijevanju erupcije protesta, otpora i protivljenja koji izbijaju sa svih strana, ponekad čak i na vrlo neočekivanim mjestima. Sasiječeš ga na jednom mjestu, on iznikne na drugom. Nedavno smo to vidjeli u Južnoj Americi – ljevičarski pokreti su se neočekivano pojavili u vladama širom Južne Amerike, ponekad čak izrastajući iz vojnog miljea kao što je slučaj Chaveza u Venezueli. Stoga bih mogao biti i optimističan. No, kada pogledam institucionalne procese trenutno, mislim da se nalazimo zaista u teškom vremenu neoliberalne dominacije.

KP: Postoji opasnost u kapilarizmu kada on postane istovjetan s pluralizmom konzumerističkih izbora i konzumerističkog suvereniteta. Možemo promatrati fragmentaciju koju stvara konzumeristički izbor kroz porast komercijalnih medija… Hoće li to imati negativni učinak na moć kolektivnog djelovanja?

J. M.: Pitanje izbora. Očito je da postoji proliferacija televizijskih kanala, no neki ljudi samo gledaju sapunice čitav dan. S tim porastom izbora možeš gledati sapunice čitav dan, ili sport čitav dana. Možeš se koncentrirati na određeni segment koji ti se sviđa i gledati stalno ispočetka isto. Sa starim miješanim programskim kanalima mogli smo gledati u jednom trenutku zabavni program, a da se već u sljedećem pojavi dokumentarac. Istina je da mnoštvo kanala i platformi fragmentira publiku. Ljudi postaju usko usmjereni u svojim interesima. Nisam siguran da znam odgovor.

KP: Kritizirali ste kulturalne studije, osobito Birminghamsku školu kulturalnih studija, zbog usredotočenosti na konzumenta i na određeni način, kroz raznolike iteracije, zbog podilaženja ideji konzumerističke suverenosti.

J. M.: Birminghamska škola je odavno mrtva. Odsjek je zatvaran barem dva puta, otpuštani su ljudi i sve ostalo. Stuart Hall je napustio Birmingham 1979. i to je doba iz kojeg datira Birminghamska škola. Danas su kulturalni studiji puno rašireniji. Moj argument je oduvijek bio da je za razumijevanje ontološke kompleksnosti kulturnog procesa nužno gledati cjelovito, ne jednodimenzionalno. Treba gledati produkciju, distribuciju, konzumaciju, sistem znakova, regulacije, politička pitanja koja ih okružuju i tako dalje. Naglasak postavljen isključivo na konzumerističkoj suverenosti je jednodimenzionalna pozicija i beznadno parcijalan način razumijevanja kulturnog procesa. Ne znači da nije vrijedno sagledavati konzumaciju, ali ako samo nju promatrate, dobivate veoma površnu sliku. Godinama sam govorio da ne izučavamo dovoljno kulturnu produkciju. Postoje opravdani razlozi zašto ljudi ne proučavaju kulturnu produkciju, a to je zato što je to jako teško. Puno je jednostavnije ići od kuće do kuće i pitati ljude što gledaju na televiziji, kako koriste internet ili mobilne telefone negoli ući u samu kompaniju i pokušati saznati što oni planiraju.

Trenutno sam jako zainteresiran za kulturni rad i uvjete kulturnog rada, i zaista, kao socijalni znanstvenik hodao sam uokolo i govorio da moramo proučavati što se događa u radnom procesu kreativnih i kulturnih industrija – ugovorne obaveze, prekarnost rada, prirodu karijera, trošenje ljudi, lažna očekivanja koja mladi imaju o glamuroznosti rada u medijima. Otkrivaš koliko je težak život u kulturnoj produkciji tek kada si unutar nje. Kao preporuka za istraživanje, želio bih da više toga bude učinjeno za poboljšanje uvjeta kulturnog rada.

Jim McGuigan 

KP: U svojoj knjizi Rethinking Cultural Policy pokušali ste izdvojiti kritičku perspektivu u području studija kulturnih politika te što istraživački i praktični angažman može biti.

J. M.: Da kažem istinu, ja sam u svojoj karijeri imao sreće. Iz ovog ili onog razloga, uspio sam studirati što želim. Shvatio sam koliko sam sretan jer većinu vremena u istraživanjima kulturnih politika pokušavaš doći do novaca za istraživanje, učiš ljude da nađu posao i sve ostalo. A ja, ja samo istražujem, pišem, podučavam o kritičkim problemima. Ono što želim reći jest da kritičko istraživanje treba biti kritičko, treba biti refleksivno, propitivati zadatosti struke, razotkrivati interesne strane, otkrivati tko je što učinio, prokazivati intrige, nešto poput istraživačkog novinarstva u stvari. Pretpostavljam, kao akademski građanin ja sam promašeni istraživački novinar. Shvaćam da je to vrlo luksuzno mjesto na kojem se nalazim. Većina ljudi nema sretan radni život kao što je moj. Obrušavam se na ekonomski argument u kulturnoj politici i shvaćam da je to pomalo problem u praksi. Imali smo razumnog, polupristojnog ministra kulture u prvoj fazi Blairove vlade, od 1997. do 2001. Britanski ministar za kulturu Chris Smith bio je jedan od boljih ljudi. Čitavo je vrijeme govorio da treba više novaca trošiti na kulturu jer je ona zaista korisna u rješavanju socijalnih problema i poticanju ekonomskog rasta. I govorio je to četiri godine. Kad je smijenjen 2001, rekao je da nikada nije vjerovao ni u što od toga. Kao član kabineta on je to morao govoriti kako bi opravdao javnu potrošnju na kulturu jer su drugi odjeli polagali puno veća prava na sredstva. Dakle, ako bi govorio da javna potrošnja na kulturu pomaže u ekonomskom rastu, imao je veće šanse dobiti sredstva. Priznao je kasnije da je zapravo lagao.

KP: S teorijskog stajališta studija kulturnih politika, formulirali ste protuprijedlog koji uravnotežuje kritičku i opozicijsku perspektivu s praktičnim angažmanom u kulturnom sistemu, Habermasovska perspektiva uspostavljanja ravnoteže između Gramšijevske i Fukoovske pozicije…

J. M.: Ovdje treba istaknuti dvije stvari. Ako razmatramo razvojni put kulturalnih studija i u njoj poziciju koju trenutno najbolje predstavlja John Hartley u Australiji, ono što tu imate je svojevrstan amalgam kulturalnih studija i poslovnih studija, koji je vrlo konzistentan s novolaburističkim ekonomističkim kulturnim politikama – to je jedan pravac razvoja. U zadnjem poglavlju knjige Cultural Analysis taj amalgam navodim kada ističem da se trebamo fokusirati na bitne javne teme umjesto da se uhvatimo u menađerske kulturalne studije koje je pokrenuo Tony Bennett, a Hartly produbio. Kao akademski građani i intelektualci naša je odgovornost da budemo svjedoci i otvorimo kritička pitanja o većini ključnih javnih tema danas. To je vrlo teško. Institucionalni uvjeti za to stalno se podrivaju. Tome sam svakodnevno svjedok na sveučilištu. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali u Britaniji mogućnost da se bude kritičan u javnom interesu vrlo je ograničena, doista vrlo vrlo ograničena. No vidim to kao svojevrsnu moralnu obavezu i mi to moramo činiti.

KP: Prvo dakle kritika ideologije, a potom zagovaranje u smislu kulturnih politika?

Probleme studenata u Britaniji treba tražiti još u razdoblju tačerizma. Blairov dugi mandat bio je, postaje jasno, samo slatkorječiviji nastavak politike koja je zemlju dovela do gospodarske krize. New Labour je nastavio s ekonomskom politikom konzervativaca čije elemente – sada povezane s par Giddensovih fraza – više nije imao tko ozbiljno dovoditi u pitanje. Sve do trenutka kada se svjetska ekonomija pošteno zatresla, zbog čega je rasprodane litanije raznih menadžerskih gurua koji na konferencijama propovijedaju “tržišnu volju” postalo moguće opet dočekivati s dozom zdrave skepse. Blairov treći put bio je novo ime za stari podgrijani neoliberalizam s dodatakom par frazetina, svjež i uzbudljiv kao musaka u menzi nedjeljom. Recentna ekonomska kriza otpuhala je laburiste s vlasti. Biranje između opcije kojima će biti jednako nezadovoljni u Britaniji je na čelo države dovelo nevjerojatnu koaliciju Cameronovih torijevaca i Cleggovih liberalnih demokrata koja pod alibijem štednje smanjuje cijeli niz soocijalnih prava. A njih se građani Britanije nisu voljni tek tako odreći. Oni su baština welfare statea u koju se na zapadu Europe, hoćeš-nećeš, moralo ulagati zbog straha od nezadovoljstva radnika. Nesretan radnik bio je podložan virusu komunizma protiv kojeg je država blagostanja učinkovito cjepivo. Bio je u pravu onaj tko je rekao da je komunizam puno učinio za radnike, ali na Zapadu! Jedno od prava koje je došlo u pitanje je realtivno jeftino obrazovanje čijim bi ukidanjem britanska vlada učinila dvije stvari: 1) smanjila bi socijalnu mobilnost što znači da bi kratkoročno na muku stavila sve neoliberalne teoretičare koji bi se morali dobro oznojiti da dokažu kako je kapitalističko društvo najslobodniji sustav za neprivilegirane članove koji svojim sposobnostima i radom žele postati njegovim članovima i 2) zatvorila bi humanističke odsjeke koji jamačno ne bi dobro prošli u novoj podjeli financijskih sredstava. Doprinos humanistike društvu nije neposredan niti diploma iz humanistike jamči zaposlenje. Onaj tko je spreman u startu izdvojiti bogatstvo za takav studij morao bi biti poprilično dobro potkožen. To znači da bi dugoročno intelektualni kapital koji propituje logiku sustava, na kojem se temelji podjela moći, bio zadržan u glavama onih koji imaju dovoljno novaca da se odvaže studirati materijalno tako neprofitabilne smjerove. Razvoj situacije u sjećanje neminovno doziva Margaret Thatcher i njen čuveni protokolarni posjet elitnom engleskom sveučilištu London School of Economics. Premijerka je jednu djevojku tijekom svog obilaska upitala što studira. “Povijest”, odgovorila je djevojka. “Kakav luksuz”, lakonski je zaključila Čelična Lady.

Britanski studenti nisu vijest o najavi drastičnih rezova u financiranju visokog obrazovanja dočekali šutke. Izašli su na ulice. Prvi u nizu prosvjeda pod geslom “Fund Our Future: Stop Education Cuts” ili “Demo-lition” 10. studenog 2010. okupio je u centralnom Londonu oko 50 000 ljudi. Ispred rezidencijalne zgrade torijevaca – Millbank Towera– sukob s policijom je eskalirao nakon čega su uslijedila brojna uhićenja. Dva tjedna kasnije, u organizaciji National Campaign Against Fees and Cuts, studenti i srednjoškolci diljem Ujedinjenog Kraljevstva napustili su nastavu i priključili se demonstracijama protiv Vladine politike. Broj ogorčenih ljudi na ulicama bio je toliki da je cijela stvar otišla puno dalje od mirne artikulacije zahtjeva za daljnjim zaustavljanjem komercijalizacije obrazovanja na koje smo navikli u Hrvatskoj. Nasilje koje je uslijedilo bilo bi pošteno gledati kroz balibarovsko-žižekovsku paralaksu iz koje ono izgleda kao posljedica normalnog funkcioniranja političko-ekonomskog sistema. Je li problem u nasilnicima ili u sistemu koji, čisto primjera radi, Vodafoneovim bailoutom i istovremenom najavom povećanja školarina studente pretvara u nasilnike? Nije pomogla ni policija koja je svojim agresivnim ponašanjem doprinijela neredima koje je pokušala spriječiti. Prosvjedi su se doista mjestimice pretvorili u bahtinovski karneval; norme ponašanja su zaboravljene, ustaljena hijerarhija izokrenuta, a društvene zabrane prekršene. Fašnički lutak Clegg, maskota blaziranog vođe liberalnih demokrata, koji je prije parlamentarnih izbora tvrdio da neće podržati povećanje školarina, spaljen je puno prije veljače. S dimom koji se dizao iz lomače otišlo je povjerenje u njegovu stranku.