U duši sam kontraš. Imam svoje čvrsto izgrađene i postojane stavove o koječemu, da, ali ako osoba X u ležernom razgovoru iznese neki stav blizak ili čak gotovo istovjetan mojem, ja ću na to uzvratiti: “Pa dobro, da, moglo bi se i tako reći, ALI…” Ako bi pak osoba Y iznijela neki potpuno suprotan stav, ja bih na to vjerojatno ponudio odgovor kakav bi od riječi do riječi dala osoba X.

Malo što je toliko aktiviralo kontraša u meni kao rasprave o The Handmaid’s Tale. Kad god bi se netko žalio da distopijski prikaz teokracije Gilead u kojoj su žene lišene gotovo svih prava ne drži vodu, ja bih pomislio – pa dobro, praktički nijedna distopija ne drži vodu ako se dovoljno pomno sagleda; nije poanta u tome da se sazda stopostotno neoboriv fiktivni univerzum, nego da se pozabavimo jednim intrigantnim “a kako bi svijet izgledao da…?” scenarijem! I koga briga što su izgledi da bi se u Europi ili SAD moglo pojaviti nešto nalik Gileadu blizu nuli – ako serija inspirira gledatelj/ice da odlučnije stanu u obranu ženskih prava, pa to može biti samo dobra stvar, šta ne?

Ali isto tako bih, naravno, rekao da JEST bitno što nam se u stvarnosti ne sprema Gilead, u slučaju da bi taj argument potegnuo netko od zagriženih fanova serije – onih sa spikom a la “The Handmaid’s Tale = ono što želi Željka Markić“, jer… Da, točno jest da stečena prava ostaju ugrožena i da će ih trebati nastaviti budno braniti. I jest da je uz ovakvu globalnu razgranatost i koordiniranost obiteljaških pokreta često teško pobjeći osjećaju da se nalazimo u posebno gadnom stadiju te borbe, ali…

Pa, stečena ženska prava su bila ugrožena i u osamdesetima – time je, uostalom, i bila nadahnuta knjiga Margaret Atwood po kojoj je serija snimljena, knjiga koja pokazuje kako bi to izgledalo kada bi doista postojeći stavovi prema ženama i doista postojeći načini na koje se žene izrabljuje i potlačuje izgledali kada bi se u potpunosti primijenili u praksi… A opet, kao što možemo vidjeti, ni 30 godina kasnije na zapadu ipak ne živimo u nekom gileadovskom paklu. Okej, da, nađe se tu nadrkanih istočnoeuropskih državica koje su jedan autoritarni režim zamijenile drugim pa znaju ličiti na proto-Gileade, ali isto tako imamo, naprimjer, i jednu Irsku (ej ono, famoznu KATOLIČKU IRSKU!!!) koja sad, eto, legalizira pobačaj: borba za ženska i ina ljudska prava bila je i ostala mukotrpan povuci-potegni proces u kojem stvari katkad idu u pravom, katkad u krivom smjeru, ali ne znam baš koliko realno ima argumenata da bismo sad rezolutno mogli reći bilo da srljamo u distopiju ili da hrlimo u utopiju.

A ako ostavimo po strani teokratske aspekte Gileada (koji svakako djeluju poput obiteljaškog vlažnog sna), jedina iole relevantna aktualna ideologija koja zagovara seksualno porobljavanje žena u maniri The Handmaid’s Tale je, koliko ja vidim, ona… incela? Ilitiga agresivnih internetskih nejeba čije političko djelovanje ne seže dalje od izoliranih terorističkih pokolja? Naravno da ne želim umanjivati jezivost terorističkih napada Elliota Rodgera i Aleka Minassiana, i naravno da trebamo dići glas protiv svakog pokušaja etabliranih intelektualnih figura da legitimiziraju temeljne elemente ideologije incela – ali inceli su toliko rubna, apsurdna i redikulozna pojava da je teško zamisliti da bi se mogli usidriti u mainstreamu ma i da se javni diskurs još sto puta poglupi.

A one koji u The Handmaid’s Tale vide poprilično zamislivu potencijalnu nam budućnost bih sada zamolio da odvoje dvije minute i pogledaju foršpan za God’s Not Dead 2, jedan od brojnih recentnih američkih kršćanskih filmova (ili, kako to oni sada nazivaju, faith-based filmova).

Jeste pogledali? Okej, možemo onda dalje.

Vjerujem da je velika većina vas koji ovo čitate na lijevoj strani političkog spektra, kao i uostalom ja, ili barem nije na desnoj… Dakle, upravo mi smo oni što navodno zagorčavaju život pobožnim junacima God’s Not Dead. I sigurno ste tezu filma da je naš endgame zabrana kršćanstva doživjeli kao komično histeriziranje – i normalno da jeste kad i jest komično histeriziranje…

ALI, istovremeno u propagandi filma i ima pokoje zrno istine! Jer, u redu, ne želimo iskorijeniti kršćanstvo općenito – ali ga definitivno želimo iskorijeniti iz škola, i definitivno želimo sekularnu državu s institucijama koje će se Biblija ticati koliko i lanjski snijeg. A slična je stvar i s The Handmaid’s Tale: ta distopija jest mashup niza različitih, više ili manje ekstremnih desničarskih snatrenja kojima je zajedničko da žele žene u podređenom društvenom položaju, ali je Gilead u totalu nešto što, uvjeren sam, nitko od njih ne bi uistinu želio (inceli su, kao što rekoh, vjerojatno najbliži tome – ali bi čak i njima bogobojaznost projekta kronično išla na onu stvar).

Pa eto, uzmite samo u obzir mogućnost da kako vama izgleda God’s Not Dead – upravo tako i mnogima na desnici zasigurno izgleda The Handmaid’s Tale? I da možda, mooožda… i nisu posve u krivu ako će seriju otpisati kao napadni agit-prop?

Netko bi me sada mogao priupitati zašto uopće gledam seriju ako tako mislim o njoj, na što bih ja uzvratio protupitanjem: pa, zašto uopće bilo tko od nas gleda ovu seriju? Što uopće izvlačimo iz serije toliko ustrajno, sadistički posvećene mučenju svoje protagonistice, a zatim i svih ostalih žena u seriji? Kakvo zadovoljstvo nalazimo u tome? Jer ne bi gledali da ne nalazimo bar nekakvo zadovoljstvo.

Prva sezona je bila vrhunski komad spekulativne fikcije – koliko fantastično odglumljena i snimljena i režirana, toliko i duboko mučna i uznemirujuća. Navela nas je da razmišljamo o svijetu oko nas i o svemu u što ne želimo da se pretvori. S težinom u želucu smo proživljavali sve patnje June, to jest sluškinje Offred, ali je i bodrili u svakom njezinom malom trijumfu. Došlo nam je da gađamo televizor svaki put kad bi zapovjednik Waterford opravdavao svoje postupke i da mu vičemo “pa je li ti sebe čuješ, ti SILUJEŠ ŽENU KOJU SI ZAROBIO U SVOJOJ KUĆI, JESI TI JEBENO NORMALAN?!?”. Želio sam dočekati trenutak kada ću vidjeti glave zapovjednika Waterforda i tetke Lydije i svih njihovih istomišljenika na kolcu.

No prva sezona je ujedno i iscrpila manje-više sav materijal iz knjige, a kako je serija bila obnovljena za drugu sezonu, slijedilo je pitanje – kako dalje? Pa, ispostavilo se da tako što će prvih par epizoda nove sezone držati June u limbu između užasa Gileada i utočišta u Kanadi, limbu u kojem serija ujedno nije znala što bi sa sobom i sa svojim likovima, a onda – opet sve po starom. Kao da nismo već dovoljno utvrdili kako su zapovjednik Waterford i tetka Lydia odvratno zli ljudi, kao da nas nije već dovoljno prestravio teror koji provode nad sluškinjama.

Druga sezona The Handmaid’s Tale nije ponudila nikakvu bitnu novu poruku, nije donijela ništa novo izuzev nekoliko paralela u flashbackovima s Trumpovom Amerikom, razvoja lika Waterfordove supruge Serene (čiju glavu, svejedno, također želim vidjeti na kolcu), te nekoliko usputnih bljeskova kako bi serija mogla izgledati kada bi više prikazala Gilead izvan imanja Waterfordovih – Gilead kao totalitarno društvo u kojem svatko stalno živi u strahu od nekoga, pa i oni najmoćniji… No sezona je istovremeno i bila najmanje zanimljiva kada se u jedva dvije-tri početne epizode odmaknula od svoje već predobro utvrđene formule; serija još nije ni približno uvjerljivo demonstrirala kapacitet da funkcionira mimo nje, tako da mi se plan autora The Handmaid’s Tale da potraje cijelih deset sezona čini… potpuno sumanutim?

DESET SEZONA! A ni nakon dvije nisu pokazali da su sposobni za išta više od toga da Offred bude grozno zlostavljana i ponižavana, pa onda ima neki svoj mali zadovoljavajući trenutak prkosnog otpora, ali koja korist od toga kada odmah potom bude još gore zlostavljana… I tako ukrug i ukrug i ukrug, do te mjere da sam praktički prestao The Handmaid’s Tale doživljavati kao ozbiljnu, smislenu seriju – sada mi djeluje poput grand guignola kojem je jedini cilj da nas emotivno veže za svoje heroine samo zato da bi nas što više potreslo kada budu mučene na najjezivije moguće načine.

Pri čemu se posebno ističe hvaljena deseta epizoda The Last Ceremony, koja… ne znam. Kada u serijama poput Game of Thrones budu scene silovanja, cijeli internet se opravdano buni da njihovi muški showrunneri degutatno koriste silovanje kao prečac do gledateljskog šoka. Ali kada zato muški showrunner jedne ovakve serije posegne za istim prečacem, on dobiva propusnicu – ne za jedno, nego DVA mučno eksplicitna prikaza silovanja. U istoj epizodi. E pa, stari moj, ako su tebi potrebne dvije eksplicitne scene silovanja u jednoj epizodi da bi rekao što god imaš za reći – onda džabe tebi tvoj zanat, i džabe ti posao. Jer to je obično mrcvarenje gledateljstva. To je čisti sadizam, i ništa više.

Pa svakome od nas koji gledamo ostaje da se suočimo s pitanjem: zašto, dakle, gledamo ovu seriju? Da li možda u izrazima s kojima nerijetko biva kritizirana – misery porn, torture porn, persecution porn – leži ključ naših ne baš uvijek plemenitih gledateljskih pobuda? Ne znam. Nemam pojma zašto ovo više gledam. A nisam ni siguran hoću li nastaviti.

10. Dear White People

O današnjim američkim studentima opsežno se paničari po najuglednijim tiskovinama i portalima: oni su, ako je vjerovati hrpi članaka, krhke snježne pahuljice koje samo jedna kriva riječ može baciti u očaj, ali nekako istovremeno i pomahnitale, totalitarno nastrojene siledžije koje zatiru slobodu govora svima s kojima se ne slažu. Skeptičniji čitatelj će, ipak, primijetiti kako se za primjere tog “uznemirujućeg” novog trenda uglavnom stalno navodi šačica jednih te istih koledža, a i da autori tih članaka uglavnom ne iskazuju dobru volju i iskrenu želju za razumijevanje novih normi (dobar primjer su trigger warningsi, koje bije fama da utiru put ka zabranama “nepoćudne” umjetnosti – iako se zapravo radi samo o upozorenjima za ljude koji su proživjeli određene velike traume da znaju što ih čeka u nekom djelu pa da mu, ako hoće, mogu pristupiti kada im to odgovara, umjesto da ih prikaz te traume zaskoči i izbaci iz takta u trenutku kada im to nimalo ne odgovara, naprimjer kada su na poslu). Dear White People ide kontra mainstream-senzacionalizma i histerije te pristupa svojim likovima, grupi crnačkih aktivista na pretežno bjelačkom fakultetu, s dobronamjernom znatiželjom, kako i priliči – jer studentske norme današnjice su društvene norme sutrašnjice, a i uostalom istovjetno se paničarilo i početkom devedesetih oko studentske pomame za tobožnjom “političkom korektnošću” pa što sad, nije ispao kraj svijeta a neće ni ovaj put.

9. The Handmaid’s Tale

Koliki su izgledi da će druga sezona ovoga išta valjati? Jest da je Margaret Atwood uključena u projekt, ali valjda nije bez razloga što u preko trideset godina otkako je izdala istoimenu, iznimno hvaljenu i uspješnu knjigu – nije napisala nastavak? A i valja imati na umu da je showrunner serije izvjesni Bruce Miller, čiji popis prijašnjih scenarističkih gaža (ER, Medium, Eureka, The 100…) ne ulijeva baš povjerenje da će se snaći sad kad je kroz prvu sezonu manje-više iscrpio predložak te kroči u terra incognitu… Tako da malo strahujem u što bi sve mogao metastazirati manjak suptilnosti koji je odlikovao prvu sezonu, iako ne mislim da je u njoj bio problematičan: ženska prava su nažalost i dalje stalno ugrožena, i bit će još duuuugo, dugo vremena, pa nije naodmet povremeno podsjećati na to bez finesa i finoće, silinom malja u glavu. A najjače oružje serije je Elisabeth Moss, koja se u ulozi sluškinje Offred – lica na kojem se savršeno ocrtava svaka muka i svaki poraz, ali i svaki mali trijumf – potvrdila kao jedna od najvećih glumica našeg doba.

8. Feud: Bette and Joan

Od tvorca Nip/Tucka, Glee i American Horror Story donedavno nitko normalan ne bi očekivao slojevite serije koje se hvataju u koštac s najvećim društvenim problemima te ih pronicljivo sagledavaju iz niza različitih kuteva, ali u Ryanu Murphyju je očito čučao skriveni potencijal koji je naposljetku realizirao kroz format tzv. antologijskih serija (tako Ameri nazivaju one čije su sezone labavo tematski vezane ali svaka ima zasebnu i samostojnu priču, s različitim likovima i miljeom), zasnovanih na stvarnim događajima i ljudima: prvo s iznenađujuće kompleksnim prikazom clusterfucka oko O. J. Simpsona u American Crime Story, a zatim i s prvom sezonom Feuda o rivalstvu Bette Davis i Joan Crawford, dvije žene koje su se maksimalno ostvarile unutar jedne izuzetno lukrativne i prestižne profesije – ali ih ni to nije zaštitilo od najodvratnijeg seksizma i patrijarhalnih poniženja na svakom mogućem koraku.

7. Mindhunter

Isprve nisam trzao: nisam baš tip za serije o policiji, FBI-ju i slično, i išlo mi je malo na živce kako se inače smijemo kompleksašima u biračkom tijelu Emmyja kad nagradama zasipaju svakoga Holivuđana i Holivuđanku koji se milosrdno spuste s velikog platna na male ekrane – samo da bi po izlasku Mindhuntera svi odjednom vrištali: “Eeeee pa to je Fincher režirao, kužiš ti to, Fincher jebote, Fin-cher, MORAŠ gledati jer FINCHER!!!” No isto tako sam primijetio i da ljudi čijem ukusu vjerujem jako hvale seriju, a konačnu prevagu je donio TV-podlistak jedne domaće tiskovine čiji se kritičar žalio kako ga je serija razočarala: e ono, nema mi bolje preporuke za gledanje nego kad neki basic bitch sroljo kuka kako je serija “spora” i da se u njoj “ništa ne događa”, to je to, prodano! I nakon što sam je pogledao, mogu vam preporučiti čak i ako niste skloni policijsko-forenzičko-kriminalističkim serijama (ova se bavi psihom serijskih ubojica i onih koji su ih prvi počeli proučavati, nije nikakva CSI šema), a ne morate se bojati ni ako ne volite nasilne i krvave prizore (izuzev jedne kratke gadosti na početku prve epizode, ubojstva se uglavnom samo prepričavaju – tu i tamo se vidi neka slika, ali obično nestane iz kadra prije nego što stignete skužiti što je uopće na njoj). Prva epizoda je o tome kako mladi nadobudni FBI-evac kolegama pokušava objasniti da se ljudi ne rađaju zli nego da to postaju i da treba pokušati razumjeti kako im se to dogodilo, a oni ga gledaju kao da su prosječni Hrvati kojima je netko rekao da je Slobodan Praljak ratni zločinac; kasnije epizode su o tome kako ne možeš svakodnevno pokušavati proniknuti u um serijskih ubojica, a da ti se to ne odrazi na mentalno zdravlje, te o još puno, puno toga. Intelektualno je jako poticajna serija (osim ako ne možete smisliti “spore” serije u kojima se “ništa ne događa”, a u tom slučaju bih vam preporučio… Krim tim 2?).

6. The Crown

Serija koja ide privući ljude koji se pale na glamur britanske kraljevske obitelji i ljude koji misle da je samo mrtav monarh dobar monarh – na papiru možda i ne djeluje obećavajuće, ali izbalansirani pristup je ponekad, naprosto, najplodniji i najbolji pristup. The Crown svakako ne bježi od toga kakav ološ prebiva u Buckinghamskoj palači, ponekad manje, ponekad više eksplicitno (kao kad kraljica Elizabeta objašnjava malome Charlesu zašto mu je otac na službenom putu po kolonijama: “To su ti engleske prekomorske teritorije i mora ih se svako toliko posjetiti kako se ne bi osjećale zapostavljano i zaboravljeno, i kako im ne bi na pamet padale blesave ideje kao naprimjer da bi mogle postati neovisne!“), ali je polazišna točka serije i to kako je pozicija Elizabete II, prije svega, jedinstvena i fascinantna. Jer ipak je ona desetljećima maskota branda koji opstaje unatoč rastućem antimonarhističkom raspoloženju, jer je nepovratno zaglavljena u braku sa seronjom koji ima sve na pladnju, ali ne može prijeći preko osjećaja emaskuliranosti, jer joj familija ima nacističke i ine kosture u ormaru… The Crown i u drugoj sezoni vješto izbjegava suvišno melodramatiziranje, vezujući osobnu dramu za stvarne povijesne događaje, postižući da ti bude žao tih ljudi, a da ti istovremeno ne skreće pažnju s toga kako zaslužuju samo najdublji prezir. 

5. The Good Place

Žena umre, završi u raju (koji njegovi žitelji zovu Dobrim mjestom), i sve pet – osim što i sama jako dobro zna kako joj je prije mjesto u paklu, i da je u raju mogla završiti samo greškom. Tako je počela prva sezona izvrsne humoristične serije The Good Place, koja je zatim nizala cliffhanger za cliffhangerom na kraju svake epizode, nimalo slučajno u maniri Losta (autor Michael Schur se prilikom osmišljavanja serije konzultirao s lostašem Damonom Lindelofom, o kojem više malo kasnije), da bi sve zaključila s ingenioznim obratom. The Good Place i u drugoj sezoni donosi nova iznenađenja i uzbuđenja (fantastična treća epizoda je u dvadeset minuta prohujala kroz ono za što sam bio uvjeren da će se razvlačiti cijelu sezonu), uz puno dobrog humora ali i razmatranja etičkih i filozofskih pitanja. I uz sjajnu glumačku postavu, s nekoliko budućih zvijezda u nastajanju te Tedom Dansonom i Kristen Bell, iskusnjarama koje su majstori svog zanata i vidno uživaju u svojim ulogama.

4. Crazy Ex-Girlfriend

U nekim drugim vremenima, Crazy Ex-Girlfriend bi se prikazivala na jednom od velikih američkih TV-kanala, bila otkazana nakon prve sezone zbog sablažnjivo loše gledanosti, i zatim postala kultna jer ju je ta šačica ljudi što su gledali naprosto obožavala. Danas, nasreću, ima više prostora za rijetko gledane, no mnogo hvaljene serije na kablovskim kanalima i streaming-servisima, a za Crazy Ex-Girlfriend je posebno sretna okolnost što je kanal u pitanju The CW – koji je nekoliko godina ranije otkazivanjem Veronice Mars zbog, kao, slabe gledanosti (iako je bila višestruko veća od one Crazy Ex-Girlfriend!) bio navukao toliki gnjev fanova i kritičara da se očito nisu htjeli opet opeći. A zašto uopće tako malo ljudi gleda jednu ovako dobru seriju? Pa, za početak, Crazy Ex-Girlfriend kreće od seksističkog stereotipa lude, opsesivne ženske koja nikako ne može prežaliti svog bivšeg i nema te poremećene stvari koju ne bi učinila da ga pridobije natrag, a k tome je još i… MJUZIKL?!? Da, mjuzikl! U manje umješnim rukama bila bi to potpuna katastrofa, no autorice Rachel Bloom (koja glumi naslovnu ulogu) i Aline Brosh McKenna se jako pametno poigravaju problematičnim konceptom, dok songovi šaraju po svim mogućim glazbenim žanrovima i ne samo da su jako duhoviti, nego i većinu vremena funkcioniraju kao dobra muzika (Bloom ih sklada s Adamom Schlesingerom iz Fountains of Wayne). A u središtu svega je lik jedne duboko sjebane žene, čiji kapacitet za sabotiranje same sebe ne poznaje granice – pa sva sreća da je serija toliko razigrana, smiješna i zabavna, jer da nije, uffff…

3. Rick and Morty

Raspisao sam se već o ovome pa neću puno duljiti, samo ću reći da mi je ukazanje svake od ovogodišnjih epizoda Rick & Mortyja spadalo ne samo u vrhunce ljeta nego i cijele TV-godine, da me serija toliko razmazila svojim konstantnim rasturanjem da sam se osjećao pomalo razočarano kada bi pokoja od epizoda bila samo jako, jako dobra, da sam s ponosom pratio kako je od prvotno opskurne serije kroz godine prerastala u megapopularnog popkulturnog titana, i da se svesrdno nadam da nećemo i iduću sezonu morati čekati skoro dvije godine.

2. The Leftovers

Ranije spomenuta zebnja glede druge sezone The Handmaid’s Tale me svojedobno bila spopala i glede druge sezone The Leftoversa: tada je također s prvom sezonom bila iscrpljena radnja iz knjige po kojoj je snimljena, i iako autor knjige jest ostao u kreativnom timu, bilo me je malo strah zbog showrunnera Damona Lindelofa koji je prije toga bio koautor Losta – uključujući i, je l’, notorno groznu posljednju sezonu. Jer već je jednom skršio seriju koja se vrtila oko misterija, pa tko može garantirati da neće skršiti i još jednu? Uglavnom, ako niste gledali, misterija u Leftoversima je ta da u jednom trenutku 2% svjetskog stanovništva jednostavno nestane s lica planete i nitko ne zna što im se dogodilo, ni gdje su završili: prva sezona se bavila patnjom i izgubljenošću onih koji su ostali bez bližnjih, i bila je odlična ali i jako, agresivno depresivna, da bi u drugoj bio napravljen zaokret prema više čudačkim vodama, s još bogatijom simbolikom i puno hrabrijim miješanjem različitih tonova. Što se nastavilo i u briljantnoj završnoj trećoj sezoni, u kojoj se Lindelof usto i iskupio za finale Losta tako što je ovaj put ponudio poprilično zadovoljavajuće razriješenje misterije, u koje pritom možete – ali i ne morate vjerovati. Što je dosta prikladan kraj za seriju koja se, ozbiljno i predano, bavila vjerom: ne samo sunovratom starih religija i usponom novih, nego i time čemu se sve ljudi okreću, i za što se sve mogu grčevito držati kada ih zareže nešto neobjašnjivo.

1. Twin Peaks: The Return

Kao što netko reče na jednom forumu: “Twin Peaks je dobra serija jer se nitko ne može složiti niti oko najosnovnijih elemenata onoga što se dogodilo. Ono, imam osjećaj kao da bih sada mogao reći ‘Kyle MacLachlan je glumio u Twin Peaksu’ i da bi ispalo da je nekome to nekako promaklo, ili bi bio uvjeren da je riječ o potpuno drugom glumcu.” Pa, dakle… što se točno dogodilo u Twin Peaks: The Return? Da li je trebalo sve shvatiti na metaforičkoj razini, ili je možda ipak imalo nekog smisla detektivski razbijati glavu oko tulpi i toga tko je Judy? Je li sve bio samo san? A ako nije – što je onda bio san, a što ne? Jer bar nešto je moralo biti, ta sigurno nije bez veze preko jedne od klimaktičnih scena u predzadnjoj epizodi lelujalo lice agenta Coopera i onda nakon nekoliko minuta šutnje progovorilo: “Mi živimo u snu“? Za većinu ljudi, novi Twin Peaks je bio potpuno negledljiv. Ali globalna zajednica linčofila ga je iz tjedna u tjedan pobožno pratila, i svatko od nas je izvlačio nešto dragocjeno na neki svoj način – od onih koji su digli ruke od dešifriranja i prepustili se impresionističkoj bujici, preko onih koji točno znaju što je Lynch htio reći i tko se ne slaže – debil, pa sve do manijaka koji vrte po dvije epizode simultano i iskreno vjeruju da se tu krije nekakav ključ (ne izmišljam, stvarno ima i takvih pacijenata – kliknite samo ako ste gledali zadnje dvije epizode!). No ono oko čega se praktički svi slažemo je da smo svjedočili jednom velikom komadu umjetnosti, možda čak i kruni ionako već impresivne karijere Davida Lyncha: osamnaest sati mi smo živjeli u snu, i osjećali ga još satima, danima, mjesecima na javi.

Čitanje će biti posvećeno romanu The Dispossessed američke spisateljice Ursule Le Guin, prevedenog u nas 2009. godine kao Ljudi bez ičega (prevoditeljica Nada Mihelčić) i ranije, 1987. godine, kao Čovek praznih šaka (prevoditelj Zoran Živković). 

Kako stoji u službenoj najavi, rasprava će se nadovezati na prethodno čitanje Sluškinjine priče Margaret Atwood, koje se usmjerilo na pitanja djelatnog potencijala i volje glavne junakinje – njezine neheroičnosti, prosječnosti, ali i “tipičnosti” – te otvorenosti narativa prema “revolucionarnom” završetku. Ljudi bez ičega poslužit će, između ostalog, kao interpretativni okvir kako bi se razjasnila neka od ovih mjesta Atwoodinog romana.

Čitateljske radionice Motora mijene polaze od pretpostavke da je binarizam između inzistiranja na autonomiji književnog teksta i njegovog svođenja na intervenciju u društveni i politički kontekst štetan i za književnost kao autonomni društveni sistem i za poimanje književnog teksta kao društvenog artefakta.

Informacije o dosad održanim radionicama možete pronaći na Facebook stranici programa.