Kontinentalna rezidencija venecijanskog dužda Vila Manin, koja se nalazi u gradiću Codroipo pored Udina, nadaleko je poznata kao izložbeni centar suvremene umjetnosti pokrajine Veneto-Friuli i cijele sjeverne Italije. Nakon izuzetno posjećene izložbe Edvard Munch i duh sjevera, Skandinavija druge polovice  19. stoljeća,  od 24. rujna ove do 4. ožujka sljedeće godine u suradnji s berlinskim Brücke muzejom otvorena je izložba nazvana jednostavno Ekpresionizam.  

Na samom početku treba istaknuti da je naziv pomalo nezgrapan jer su se kustosi, Magdalena Moeller i Marco Goldin, u izboru više od stotinu radova ograničili isključivo na grupu Brücke. To, međutim, nikako ne umanjuje značaj izložbe s obzirom da je grupa imala ključan utjecaj u razvoju njemačkog i svjetskog ekspresionizma, a do sada u ovom dijelu Europe nije bila izlagana.

Njihovi radikalni stavovi i gotovo vizionarski koncepti značajan su izvor inspiracije  brojnih generacija umjetnika, a ova je izložba specifična i po tome što sadrži sve glavne stilske faze pokreta, dok sam muzej Brücke u Berlinu zbog ograničenog prostora uglavnom izlaže djela određenih perioda ili autora.

Grupu su 1905. osnovala četvorica mladih studenata arhitekture iz Dresdena: Fritz Bleyl, Ernst Ludwig Kirchner, Erich Heckel i Karl Schmidt-Rottluff. Emil Nolde i Herman Max Pechstein pridružuju im se 1906, a 1910. najmlađi Otto Mueller. Naziv ‘die Brücke’ grupi je dao Schmidt-Rotluff koji je time želio istaknuti težnju da se napravi odmak od prošlosti i akademskog pristupa te ujedno poveže suvremena umjetnost i srednjovjekovna germanska tradicija. Za razliku od dotadašnjih trendova u umjetnosti oni nisu željeli svojim djelima vjerno prikazivati stvarnost već su stavljali naglasak na izražavanje subjektivnih iskustava i iskrenih osjećaja. Djela su lišena svih akademskih konvencija koje su početkom 20. stoljeća, u osvit velikih društvenih promjena i nadolazećeg svjetskog rata, smatrane ključnima. Uz to, obilježje većine radova, poglavito u razdoblju prije razlaza grupe 1913, namjerno je korištenje pojednostavljenih oblika i tehnika, te oštrih rubova i snažnih boja kojima su željeli iskazati svoje najdublje emocije. Ovom izložbom potvrđuje se da pokret nije imao određeni program: umjetnike su povezivali tek poznanstvo, osjećaji i kreativni zanos. Tematika im je bila (ako izuzmemo zajedničku strast za arhitekturom), raznovrsna što pridonosi bogatstvu i ističe individualne ukuse i težnje.

Svojim smionim  i nekonvencionalnim pristupom ova djela i danas, s velikim vremenskim odmakom, šalju iskrene i uznemirujuće poruke. Gledatelj koji se nije namjerio na isključivo proučavanje tehnike i formata teško može s ove izložbe izaći sa smiješkom na licu. Njihovi strahovi glede lažnih vrijednosti i opće atrofije društva nama su bolno aktualni. S platna nas gleda iskrena dječačka želja za zdravom, pozitivnom promjenom, nažalost istodobno nadopunjena realnošću koja nam brani bilo kakvu iluziju. Čak i kad se radi o bezbrižnoj tematici u bogatstvu boja i jednostavnosti izraza, djela Kirchnera, Heckela i Bleyla samo pružaju otpor ne nalazeći rješenja. Umjesto njih, rješenje će bez problema naći jedan mladić ispranog mozga dok u rano ljeto 1914. bude gledao svečanu povorku kako bezbrižno paradira uz Miljacku. Plašimo li se toga kad gledamo ove slike?