Organizatori_ce ovim događajem nastoje istaknuti značaj domaće dokumentarne produkcije te potaknuti javni dijalog o aktualnim temama unutar dokumentarističke zajednice.

Program prvog dana uključuje dvije panel-diskusije. Prva, pod nazivom Distribucija dokumentarnog filma, dio je diskurzivnog segmenta Doku-diskurziv, a u njoj će sudjelovati Seid Ružić, voditelj kinodistribucije i marketinga u tvrtki MCF – MegaCom Hrvatska, Marcella Jelić, koordinatorica kinodistribucije u Restartu, te Klara Berdais, Restartova asistentica distribucije. Rasprava će se fokusirati na izazove i iskustva distribucije dokumentaraca u hrvatskom kontekstu.

U 21.45 sati, u okviru programa Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike, producent Tibor Keser, redatelj Ivan Ramljak i producentica, redateljica i montažerka Dana Budisavljević predstavit će inicijativu DOK Hrvatska, koja za cilj ima povezivanje domaćih dokumentarista i jačanje profesionalnih standarda unutar sektora.

Drugog dana programa, 12. lipnja u 20 sati, redakcija portala Dokumentarni.net (Janko Heidl, Iva Rosandić, Lucija Furač, Silvija Bumbak, Sara Simić i Hrvoje Krstičević) dodijelit će Nagradu Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film u 2024. godini. Uz to, urednik portala Hrvoje Krstičević uručit će posebnu nagradu Top of the Docs najboljem domaćem dokumentarcu iz prethodne godine prema vlastitom izboru. Nakon dodjele slijedi projekcija filma Motel (2023.) redatelja Filipa Mojzeša, uz razgovor s autorom.

U 21 sat započinje panel Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike: Obiteljski dokumentarni film, na kojem će redatelji Silvestar Kolbas, Dalija Dozet i Izidor Bistrović podijeliti svoja iskustva rada na filmovima s fokusom na obiteljsku tematiku.

Ulaz na festival je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Restart je jedini licencirani nezavisni distributer u Hrvatskoj. Njegove Petra Babić, Klara Berdais i Marcella Jelić uspjeh Fiume pripisuju kvaliteti produkcije, ali i promotivnoj kampanji: “Medijskom i marketinškom kampanjom smo targetirali prije svega stanovnike Rijeke i art-house publiku, koja je uzbuđenje oko filma proširila na cijelu Hrvatsku, a riječko Art-kino pružilo nam je nesebičnu pomoć u promotivnim aktivnostima.” Kako bi se dokumentarni naslovi popularizirali, potreban je upravo takav trud, no šira slika gledanosti u posljednjih nekoliko godina pokazuje koliko je uspjeh Fiume izniman slučaj. 

Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), najgledaniji dokumentarac u 2024. godini bio je Snajka: dnevnik očekivanja Tee Vidović Dalipi s ukupno 1133 gledatelja_ica u kinima. U mjesec dana prikazivanja u 2023. pogledalo ga je pak 1927 ljudi. Iza tog filma također stoje jednako usmjereni promotivni napori Restarta: “Cilj nam je za svaki film s kojim krećemo u kina što preciznije targetirati potencijalnu publiku te se fokusirati, uz kontinuirane suradnje s medijima i promociju na društvenim mrežama, na kontakte sa svim udrugama i institucijama koje su svojim djelovanjem bliske temama filma, a iste nam često budu i partneri tijekom same distribucije.” Kažu da je takav slučaj bio i u distribuciji Snajke kada ih je podržala udruga Status M. 

Ako se krećete istim algoritamskim kuloarima kao i ja – usko vezanim za kulturna događanja na nezavisnoj sceni – promotivna kampanja Snajke nije vam mogla promaknuti. No unatoč svom trudu, njezina gledanost u kinima ostaje unutar tipičnih okvira gledanosti domaćih dokumentaraca, koja u posljednjih pet godina rijetko prijeđe dvije do tri tisuće kino gledatelja.

Iznimku u tome predstavlja najveća dokumentaristička uspješnica 2023. i prethodnih godina, El Shatt – nacrt za utopiju Ivana Ramljaka, koji je privukao visokih 5788 gledatelja. To je potencijalno povezano sa širim trendom jer je ta godina po ukupnoj gledanosti bila i treća najuspješnija od osnutka HAVC-a, s više od 270 tisuća ljudi pred kino ekranima. No odmah sljedeće godine gledanost je pala gotovo za sto tisuća, što odražava i dugoročni trend promjena u navikama gledatelja. Od početka pandemije hrvatska su kina općenito, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, izgubila preko milijun gledatelja.

Moje sugovornice iz Restarta vide upravo taj post-pandemijski učinak kao najveći izazov u privlačenju ljubitelja dokumentaraca na projekcije: “Gledatelji se nisu vratili u kina nakon pandemije, djelomično zbog streaming platformi, a to se najviše reflektira na kino distribuciju dugometražnog dokumentarnog i art filma. Samim time nalazimo se u čudnom vremenu gdje čak ni bogat festivalski život filma, festivalske nagrade i Oscari ne garantiraju dobru gledanost u kinima.”

Snajka je, primjerice, dobila nagradu Doc Future Award na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzio i nagradu za najbolji film na Međunarodnom festivalu romskog filma Ake dikhea?. Unatoč priznanjima, informacije o takvim uspjesima teško pronalaze put do šire publike – dijelom zbog medijskog ignoriranja, dijelom zbog izostanka sustavne promocije izvan festivalskog kruga.

Ključan je aspekt i financiranje. Distribucija dokumentarnih filmova, pa tako i njihova gledanost, oslanja se prvenstveno na financijsku potporu HAVC-a. Kako su sa mnom podijelile Restartovke, iznosi za poticanje distribucije filmova rijetko dosežu zahtjeve projekata: “Zahvalni smo na podršci, ali za ambiciozniju promociju kakvu bismo htjeli raditi i imati, dobiveni iznosi nisu dovoljni te je dokumentarni film svakako u podređenom položaju u odnosu na igrani.” U prethodne dvije godine, Snajka i Fiume su iz HAVC-ovih  potpora za distribuciju dobili po 5000 eura, što predstavlja i poboljšanje jer takvi iznosi rijetko prelaze tri tisuće. 

Prema mojim sugovornicama, te svote “ne prate cijene i potrebe ozbiljne distribucije. Uz to, i dokumentarci su vrijedna umjetnička djela, pravljena za kino dvorane i velika platna, ali često njihove projekcije u Hrvatskoj stanu nakon nekoliko filmskih festivala, a puno ih je teže promovirati i doći do publike.” Iznosi potpore distribucije igranih filmova često su dvostruko viši, a nekoliko puta godišnje dosegnu i iznad deset tisuća, kao što je slučaj s igranim filmom Zečji nasip o kojem trenutno bruje mediji.

U procjeni HAVC-ove potpore za poticanje distribucije s mojim se sugovornicama slaže i Nenad Puhovski, filmski autor, producent i direktor Factuma i ZagrebDoxa: “Velika je stvar da ga imamo, ali i to može biti bolje, s više sredstava za dokumentarni film”.  

Uz male potpore, dodatni je problem manjak sustavne podrške svih dionika koji bi je trebali pružati. Kako je to u Dokunet Podcastu sročio glumac i redatelj Damir Markovina, “dovoljno je aktera na sceni da bi trebao biti zajednički interes da se filmovi negdje vrte”. Osim HAVC-a i samih audiovizualnih radnika_ca, distribucija bi trebala imati uporište i u fizičkom kino prostoru i javnoj televiziji, no “dobar dio naše kinematografije i filmova su temeljito nepogledani jer ih HRT ne otkupljuje, jer nemamo kina u kojima se on može vrtiti. [Svi se dovijamo] na razne načine da se ti filmovi ipak približe publici preko nekih VOD [video on demand] platformi, festivala itd.”

Pritom nije pitanje samo otkupa već i razvijanja gledateljske kulture, koja se ne može izroditi iz vakuuma. Zadaća poticanja takvog razvoja trebala bi biti odgovornost javne televizije.

Sugerira to i istraživanje Karla Mlinara iz 2023. Uz analizu Restartove streaming platforme volimdokumentarce.net, proveo je i anketu o popularnosti dokumentarnih filmova u Hrvatskoj. Iako uzorak od 310 ispitanika nije dovoljno reprezentativan da bismo mogli donijeti generalne zaključke, rezultati pokazuju da TV još uvijek drži gledateljski monopol: “televizijske kanale kao glavni izvor informiranja o dokumentarnom filmu navodi više od trećine ispitanika (37 %) što sugerira da je televizija i dalje jak izvor informiranja o ovoj vrsti sadržaja.”

Šira publika koju ne zahvaćaju algoritmi nezavisne scene, možemo zaključiti, pristup dokumentarnom sadržaju i informacijama o njemu najčešće dobiva preko streaming servisa i televizije. No politika otkupa i prikazivanja domaćeg filma na HRT-u već dugo predstavlja barijeru između publike i domaćih ostvarenja. Kako je kratko prokomentirao Puhovski: “Najveći je problem HTV, no to je stara i poznata priča.”

Iz filmskih krugova često se može čuti kritika da naša javna televizija ne otkupljuje dovoljno hrvatskog filma, u produkcijama sudjeluje iznimno rijetko, a o uspjesima ne izvještava. Blokiranje je nerijetko politički obilježeno i u raskoraku s interesom publike. Rekordna je možda bila 2019. godina, kada je HRT odbio čak 34 domaća filma, koji su među sobom dijelili čak 86 nagrada. Društvo hrvatskih filmskih redatelja tada je pokrenulo inicijativu “Meni se to gleda, HRT ne da” istaknuvši da televizija kroz takvu politiku otkupa “zanemaruje svoje zakonske obveze bez ikakvih sankcija, ne poštuje kvote prikazivanja europskih i hrvatskih audiovizualnih djela, ne poštuje autorska prava filmskih autora i općenito nastavlja s destruktivnim odnosom prema hrvatskoj kinematografiji.”

Iako bi trebao djelovati kao servis od javnog interesa, HRT-ovo djelovanje gura dokumentarni film na margine nedostupne široj publici. Prema Markovini, čak i otkupljeni radovi, i to “možda i najbolji uradci televizijske hrvatske dokumentaristike” ne dobivaju zasluženu pozornost “jer se događaju u nekim užasnim terminima”, npr. u 23 sata navečer. Kao recentna iznimka izdvaja se Snajka, koja je 8. travnja prikazana na HRT3 u udarnom terminu u 20.40 sati.

Druge prilike publika može potražiti na relativno čestim festivalskim i relativno oskudnim kino projekcijama. Festivali se pritom najčešće događaju u urbanim sredinama, što onemogućuje da se populariziraju šire od zatvorenih krugova. Kako sumiraju Restartovke, to doprinosi statusu quo gdje dokumentarci ostaju po strani: “Dokumentarni filmovi su uvijek bili marginalizirani žanr i distribucija istih se oslanja na nezavisna kina, kinoteke te pučka učilišta i alternativne lokacije kao što su razne udruge, galerije i pojedinačni projekti.” Prema Ivanu Ramljaku, koji je sudjelovao s Markovinom u ranije spomenutom podcastu, situacija je porazna i u metropoli: “Mi smo vjerojatno jedini glavni grad koji nema art kino koje [za razliku od Kinoteke] radi i nedjeljom”. Ponovno smo, dakle, u domeni sustavne nepodržanosti koja dovodi do sustavne “nepogledanosti”.

Uspjeh filma Fiume o morte! zato se još više ističe jer, čini se, privlači i nestandardno dokumentarno gledateljstvo. Njegova postignuća Restartovkama “daju nadu da publiku zanima domaći dokumentarni film kad ista u njemu prepozna inovativnost, humor i visoku produkcijsku kvalitetu”. Nenad Puhovski dijeli njihov optimizam kada je riječ o publici te smatra da je ona sve bolja. “Filmova je sve više, kvaliteta raste, mladi ljudi izlaze sa Dokumentarnog studija ADU, pa izgleda da su napori, uloženi u stvaranje Factuma i ZagrebDoxa bili učinkoviti”, zaključuje. 

Velik doprinos tim naporima donio i je Restart alternativnim projekcijama KineDoka i djelovanjem Dokukina KiC. Uz to vode i Liburnia Film Festival posvećen dokumentarcu, kao i spomenutu platformu volimdokumentarce.net. Kako je u svojoj studiji opisuje Mlinar, ona je “jedina streaming platforma u Republici Hrvatskoj specijalizirana za dokumentarne filmove i pruža pristup velikom broju  filmova koji su teško dostupni drugdje”. Uz to, “pruža priliku nezavisnim autorima da plasiraju svoje radove i stvore publiku za svoj rad, čime doprinosi promociji raznolikosti i alternativnih pogleda u dokumentarnom filmu”. Predstavlja, dakle, diverzifikaciju ponude i čini dokumentarni film dostupnijim gledateljima.

No uz sav takav trud, hrvatska dokumentaristika treba sustavniji napor kako bi zaživjela u svom punom potencijalu. Za razvoj interesa publike potrebna je kulturna i medijska politika koja potiče industriju, umjesto da zatire postignuća koja joj cvjetaju pod nogama. Do tog velikog zalogaja, preostaje nam osloniti se na nezavisne distributere i časne iznimke.