Dok je diljem svijeta mogućnost da skrbimo jedni za druge pod napadom, a solidarno djelovanje potisnuto u ilegalu, knjiga Piratska skrb pokazuje da otpor nije samo pitanje pravnih i zakonskih reformi, već mnoštva inicijativa i praksi organiziranja, izravnog djelovanja i neposluha, čime se otvara drugačija perspektiva na budućnost skrbi.

Iz najave: “U vremenima ratova i genocida, kriminalizacije migracija, desničarskih napada na tjelesnu autonomiju i razaranja sustava skrbi, radikalne mreže skrbi organiziraju se u otpor. Od volonterskih spasilačkih brodova na Mediteranu do priručnih laboratorija za pripremu hormona potrebnih transrodnim osobama, od dijeljenja autorskim pravom zarobljenih zdravstvenih znanja do omogućavanja pristupa pobačaju i kontracepciji – ljudi iznalaze načine da skrbe jedni o drugima, prkoseći sustavu koji obezvrjeđuje i izrabljuje rad skrbi.”

Knjiga se nadovezuje na zajednički rad s inicijativama spremnim na suprotstavljanje zakonima i represiji da bi pružili pomoć onima kojima je skrb potrebna za preživljavanje uskraćena. Iz tog je zajedničkog rada 2020. godine nastao silabus Piratske skrbi.

O knjizi će razgovarati Emina Bužinkić i autori_ce Valeria Graziano, Marcell Mars i Tomislav Medak. Razgovor će biti na engleskom jeziku, a primjerci knjige moći će se kupiti po promotivnoj cijeni. Sav prihod namijenjen je radu Inicijative za slobodnu Palestinu. Više o događaju pročitajte ovdje.

Program označava završetak dvogodišnjeg projekta Figure it Out: The Art of Living Through System Failures (Snađi se druže: Umjetnost življenja kroz rupe u sustavu) koji je istraživao na koji način ranjive skupine, poput žena, migranata i platformskih radnika, razvijaju strategije preživljavanja unatoč institucionaliziranom zanemarivanju i neprijateljstvu. Te strategije prilagodbe pronalaženjem “rupa u sustavu” i iskorištavanjem njegovih slabosti u popularnoj se kulturi često slave kao duhovita ili poetična lukavstva i vještine, dok kod većinske populacije uglavnom nailaze na osudu.

Program počinje otvorenjem grupne izložbe u Galeriji Filodrammatica 7. studenoga u 19 sati na kojoj će biti predstavljeni radovi međunarodnih umjetnika i skupina !Mediengruppe Bitnik, RYBN, Kiosk, Škart i Tania El Khoury, kao i rezultati istraživačke grupe Snađi se druže, koju čine Mara Ferreri, Valeria Graziano, Marcell Mars, Tomislav Medak i Davor Mišković. Izložbu je nakon otvorenja moguće posjetiti do 28. studenog.

Dvodnevni simpozij održat će se 8. i 9. studenoga u velikoj dvorani Filodrammatice, donoseći izlaganja i razgovore o etičkim aspektima istraživanja fenomena prilagodbe sustavu, specifičnim lokalnim praksama koje nadilaze institucionalna pravila i ograničenja, te ulogama pripovijedanja u suprotstavljanju ograničenjima sustava.

Simpozij će okupiti umjetnike i istraživače čiji su radovi predstavljeni na izložbi, kao i druge gostujuće izlagače. Socijalna antropologinja Irena Peano, zajedno s članicom istraživačke grupe Marom Ferreri, održat će sesiju pod nazivom Etika odbijanja, u kojoj će raspravljati o etičkim i metodološkim dilemama u dokumentiranju prijestupa i otpora. Politolog Delio Vasquez održat će predavanje Intercommunialism, the Internal Colonization of Europe and the Criminal Construct, u kojem će se baviti pitanjima kolonizacije i kriminalizacije marginaliziranih zajednica. Amit Rai, istraživač sa Sveučilišta u Londonu, predstavit će predavanje How to Do Things with Attention?, posvećeno ulozi pažnje u svakodnevnim praksama preživljavanja u uvjetima sistemskih propusta.

Program se održava na engleskom jeziku, a ulaz na sve događaje je slobodan.

Više detalja o izložbi i simpoziju pronađite na poveznici.

Multimedijalni institut i kustoski kolektiv Što, kako i ta koga / WHW u Galeriji Nova organiziraju izložbu Piratska skrb: Pregled praksi. Izložba pruža pregled suvremenih i historijskih praksi piratske skrbi, a prati ju i online javni seminar o povijesnim primjerima zdravstvene skrbi kao društvenog otpora Zdrastvena skrb kao neposluh.

Polazište za izložbu je Silabus piratske skrbi, korpus pedagoških materijala, koji je nastao kroz proces kolektivnog pisanja s četrnaest protagonista/ica s ciljem aktiviranja kolektivnih praksi učenja. Piratska skrb dokumentira i podupire procese učenja iz sve učestalijih oblika aktivizma u kojima se susreću “skrb” i “piratstvo”, aktivizma koji pokušava na nove i inovativne načine intervenirati u jedan od većih izazova današnjice – “krizu skrbi”. Skrb je danas, kao politički i kolektivni kapacitet društava da se brinu o potrebama ljudi i njihovog okoliša, često dovedena u pitanje ili čak kriminalizirana. Nasuprot tom režimu koji uskraćuje skrb, bitna odrednica praksi piratske skrbi je spremnost da otvoreno krše zakone i pravne režime kad god ti zakoni i režimi onemogućuju solidarnost te da taj neposluh politiziraju i time dovode u pitanje status quo. Taj neposluh i politiziranje čine te prakse piratskom skrbi.

Piratska skrb razvija se u sklopu transnacionalnog istraživačkog projekta i mreže protagonista/ica piratske skrbi koji/e se suprotstavljaju kriminalizaciji solidarnosti i zalažu za zajedničke infrastrukture skrbi. Projekt su 2018. godine inicirali Valeria Graziano, Marcell Mars i Tomislav Medak, a prethodno je prezentiran u sklopu programa Europske prijestolnice kulture ­– Rijeka 2020. u produkciji Drugog mora. Dok je riječka izložba predstavila inicijative koje su dokumentirane u Silabusu, u Zagrebu će biti predstavljen širi dijapazon praksi piratske skrbi.

Tijekom izložbe umjetnica Maddalena Fragnito i Piratska skrb digitalizirat će i kreirati mrežnu zbirku tekstova koji dokumentiraju rad radikalnih talijanskih reformista zdravstvenog sustava Giulija Maccacara i Franca Basaglie, kao i drugih pokreta za prava pacijanata u Italiji 1970-ih. Seminar će pak okupiti praktičare/ke, aktiviste/ice, i istraživače/ice koji/e će prezentirati različite historijske epizode kolektivnog djelovanja, samoorganiziranja i otpora protiv uskraćivanja, nedostupnosti i nedemokratičnosti zdravstvene skrbi. Izlagači/ce će predstaviti primjere partizanskih bolnica u Drugom svjetskom ratu i njihovog utjecaja na poratno jugoslavensko zdravstvo, talijanskog pokreta za deinstitucionalizaciju zdravstva i borbe za prava pacijenata u 1970-ima, kao i solidarnih klinika koje su nastale tijekom Grčke dužničke krize 2010-ih.

Detaljan raspored dostupan je ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Stoga nam se može učiniti da pravo na takvu slobodu mogu izboriti samo male skupine u iznimnim situacijama, što bi značilo da se zajednička dobra danas mogu naći samo u manjim, egzotičnim, možda teorijski zanimljivim, ali na širem planu irelevantnim slučajevima. No u današnje virtualno doba zajednička dobra imaju značajno veću moć i doseg. Ne samo da su softverski i internetski prostor dobrim dijelom izgradili upravo programeri koji su radili po principima zajedničkih dobara, nego Internet pruža tehničku mogućnost za razmjenu dobara mimo svake tržišne logike, često i mimo zakona. Na primjerima takvih praksi vidjet ćemo da zajednička dobra nisu teorijska alternativa aktualnom sustavu, nego realna pojava koja bez pitanja i pardona preuzima inicijativu u situacijama u kojima ni politički ni ekonomski režimi ne ispunjavaju javnu potrebu.

Otvoreni pristup “novom kontinentu”

Kao što je slučaj s brojnim drugim inovacijama, računalna tehnologija je nastala kao plod velike slobode, entuzijazma i otvorene suradnje znanstvenika koji su na njoj radili. Inicijalni razvoj računala i Interneta mnogo duguje američkoj javnoj financijskoj potpori (tijekom Hladnog rata kad je tehnološka premoć nad Sovjetskim Savezom bila politički prioritet) i širokoj sveučilišnoj suradnji. U sklopu američkog Ministarstva obrane 1958. godine osnovana je Agencija za napredna istraživanja (ARPA). Premda je ARPA formalno trebala razvijati vojnu tehnologiju, Ministarstvo obrane je toj agenciji povjerilo veliku samostalnost u tehnološkim istraživanjima u raznim područjima. Uz velike resurse i projektnu slobodu, ARPA je ostvarila niz tehnoloških iskoraka, među njima i računalnu mrežu ARPANET iz koje je kasnije nastao Internet.  Na ARPA-inim projektima radili su sveučilišni profesori i doktorandi, a svi su imali otvoreni pristup međusobnim ishodima istraživanja kako bi se međusobno nadovezivali i grupno razvijali tehnologiju. Takav način suradnje doveo je do značajnog tehnološkog iskoraka, a ujedno je stvorio zajednice programera koji su kasnije autonomno, mimo institucija i svojih službi, nastavili zajedno raditi na razvoju softvera.

Kako se tehnologija razvijala i širila (prvo kroz pojavu dostupnih osobnih računala sredinom 1970-ih, kasnije razvojem Interneta), otvarao se pristup “novom kontinentu”, golemom virtualnom prostoru i svim njegovim potencijalnim resursima. Ubrzo su se kristalizirale dvije suprotne tendencije upravljanja tim dobrima. S jedne strane značajan broj programera pokušavao je održati taj prostor sasvim otvorenim kako bi se omogućili daljnji zajednički rad i razvoj tehnologije, a s druge strane korporativni lobi pokušao je zauzeti, parcelizirati i privatizirati resurse kako bi se moglo naplaćivati njihovo korištenje. Obje struje su, unatoč indirektnom sukobu, ostvarile svoje namjere. Korporacije su lobiranjem utjecale na neoliberalne promjene zakona u SAD-u 1980-ih i 1990-ih te su omogućile patentiranje i komercijalizaciju softvera (što se uz pomoć Svjetske trgovinske organizacije raširilo diljem svijeta). Mnogi programeri našli su posao u istim korporacijama, no opstale su i spomenute programerske zajednice, koje su se softverom nastavile baviti van tržišnih okvira. One  su nastavile autonomno kreirati kvalitetni softver, a osnivanjem copyleft licenci pravno su osigurale da njihovi programi ostanu nekomercijalni i slobodno dostupni. Tako je svatko zauzeo svoj dio teritorija, no uz uvijek prisutne tenzije i sukobe: “slobodni” programeri su i dalje smatrali da komercijalizacija softvera narušava kvalitetu i napredak tehnologije, a profitni sektor nije želio imati povoljnu ili besplatnu konkurenciju na tržištu. Uz dvije utvrđene strane, koje su funkcionirale unutar pravnog sustava, tu su i “piratski” programeri koji su zahvaljujući mediju mogli potpuno ignorirati copyright i ilegalno distribuirati zaštićene sadržaje, dakako uz rizik drakonskih zakonskih kazni.

Reformistička nastojanja i njihove granice

Ako govorimo o stvaranju otvorene i legalne alternative komercijalnom sadržaju, programerske zajednice stvorile su pokret koji možda nije naročito inovativan u širem smislu, ali koji je izrazito utjecao i na polje softvera i na druge inicijative koje se bore protiv komercijalizacije pristupa kulturi. Riječ je o pokretu Free Software (kasnije poznat i kao Open Software) koji je 1985. pokrenuo američki haker Richard Stallman, frustriran činjenicom da su komercijalni programi postali poslovne tajne. S ciljem da opet potakne otvoreni rad na svima dostupnom softveru, Stallmanova inicijativa ubrzo je okupila veliki broj programera koji su počeli volonterski izrađivati kvalitetne programe, sasvim konkurentne profesionalnom softveru. Slobodni programi tvorili su temelj infrastrukture Interneta 1990-ih (što može dijelom objasniti zašto Internet omogućuje toliku otvorenost i lakoću dijeljenja), a pokret postoji i danas te okuplja preko 12 000 zajednica koje  rade na određenom softveru (najpoznatiji je rad na operativnom sustavu Linux). Osim pokreta, Stallman je kreirao i GNU General Public License, zakonsku copyleft licencu koja obvezuje kreatore programa da omoguće dijeljenje svog projekta. Uz to, programi nastali na temelju GNU GPL licenciranog softvera morali su također imati istu otvorenu licencu. Tako su stvoreni uvjeti za izradu programa koji nisu mogli biti stavljeni pod copyright.

Stallmanovi projekti su inspirirali niz drugih inicijativa, među ostalim GNU GPL bio je uzor za Creative Commons licencu, a cijeli pokret Free / Open Software inspirirao je akademski izdavački projekt Open Access. Po sličnoj logici, Open Access pokušava omogućiti opći pristup akademskim sadržajima kako bi se omogućio daljnji znanstveni razvoj i kako bi svi znanstvenici imali iste mogućnosti. Protivi se tretmanu znanstvenih publikacija kao “intelektualnog vlasništva” što je u akademskom polju dovelo do problematičnog oligopola: dok nekoliko izdavačkih kuća zarađuje milijarde dolara na prodaji pretplata na akademske publikacije, brojni znanstvenici i znanstvene institucije diljem svijeta ne mogu si priuštiti pristup tom znanju. Open Access tome pruža otpor legalnim kanalima: licencira i okuplja otvorene znanstvene publikacije te lobira za zakonske promjene po kojima bi javno financirana znanstvena istraživanja trebala biti javno dostupna. Slično kao Free / Open Software, i ova inicijativa uspijeva stvoriti oazu javno dostupnog i vrijednog sadržaja, no ne uspijeva osloboditi pristup svim ostalim publikacijama ni ukloniti tržišnu logiku iz akademske distribucije znanja. Pritom se susreće s predvidljivim problemima: bogati izdavači imaju daleko više resursa i ulažu ih da bi očuvali status quo, pa znanstvenicima nude značajno bolje uvjete za objavu sadržaja i ulažu više u zakonsko lobiranje, što čini sustavne pomake prilično sporima.

Organiziranje protiv ustaljenih oblika moći

Značajniji utjecaj stoga imaju one inicijative nastale po uzoru na piratske prakse koje djeluju u sivoj zoni ili u potpunom nesuglasju sa zakonom. I ovaj tip “pobunjeništva” karakterističan je za hakersku zajednicu. Etnologinja Gabriella Coleman (inače vrlo pouzdana istraživačica hakerskih kultura) navodi da hakeri međusobno čine jake i povezane zajednice, ali da su pritom buntovni prema vanjskom autoritetu i skeptični prema formalnim institucijama i drugim ustaljenim formama moći. Budući da im “domaći” teritorij Interneta omogućuje popriličnu tehničku slobodu i relativnu sigurnost, hakerske zajednice sklone su kršenju pravila u znak građanskog neposluha ili naprosto u svrhu zaobilaženja nepoželjnih ograničenja.

Piratstvo je utjecalo na kulturnu distribuciju pukim brojevima – masovno i nekontrolirano internetsko dilanje sadržaja uzdrmalo je sve ustaljene oblike distribucije – no i svojim je stavom ostavilo pečat na aktiviste u drugim poljima koji su preuzeli i metodu i političku drskost hakerskih kolega. U izlaganju Against Innovation aktivisti i istraživači Tomislav Medak i Marcell Mars navode da su nakon iskustva s reformističkim inicijativama ipak zaključili da je piratstvo mnogo efikasnije: “U doba kad tržišne sile neometano vladaju i kad se sve može ograditi i komodificirati, piratstvo je pokazalo da se politizacija ne mora dogoditi alternativnim pristupima stvaranju nečeg novog, nego organiziranjem direktnog načina da se razbije staro.”

U području kulture, spomenuti je dvojac 2011. pokrenuo “knjižnicu iz sjene” Memory of the World gdje je besplatno dostupan digitalni katalog raznih publikacija za koja nisu osigurana autorska prava. To je u skladu s logikom knjižnica iz sjene koje su, kako Medak navodi, “u neposluhu spram autorskopravnih ograničenja, pomažu čitateljima u izrazito nejednako razvijenom svijetu obrazovanja i znanstvenog istraživanja da svi jednako ostvare pristup.”

Na sličnom principu funkcioniraju slične opće knjižnice Aaaaarg.fail i Library Genesis te umjetnički arhivi UbuWeb i Monoskop. Sve one namjerno zaobilaze copyright kako bi omogućili jednostavan pristup inače zaštićenim publikacijama. Time odmah uspijevaju izvući kulturne sadržaje van tržišnog polja i potiču distributere na prilagodbu, no zbog toga se svi ti projekti i njihovi voditelji redovito susreću s pravnim tužbama i logističkim problemima.

U slučaju većih knjižnica iz sjene, doista se može govoriti o vrlo značajnom utjecaju na izdavačko polje. Sci-Hub je znanstvena knjižnica iz sjene koja je nastala iz istih motiva kao Open Access – s ciljem da omogući svima jednaki pristup akademskom znanju – no ne funkcionira unutar sustava, nego naprosto ilegalno objavljuje sve znanstvene članke do kojih može doći. Trenutno Sci-Hub omogućuje otvoreni pristup preko 80 milijuna znanstvenih radova iz cijelog svijeta. Pritom se radi o vrlo maloj i jednostavno pokrenutoj organizaciji: knjižnicu vodi Aleksandra Elbakjan iz Kazahstana koja je bazu pokrenula 2011. kao 23-godišnja studentica. Sci-Hub svoj opstanak može zahvaliti zakonskoj neujednačenosti na globalnoj razini, točnije činjenici da Elbakjan živi u Rusiji i da se pristup knjižnici može ostvariti preko domena iz država s blažom zakonskom regulacijom. Iako je američki sud presudio da Elbakjan mora platiti izdavačima Elsevieru i ACS-u ukupnu svotu od 19,8 milijuna dolara, kazna je bezvrijedna jer Rusija neće izručiti aktivistkinju SAD-u. Ipak njen status i rad Sci-Huba ovise o političkim okolnostima i zakonima u Rusiji i svijetu, o čemu svjedoči i recentna odluka Twittera da blokira račun Sci-Huba na svojoj platformi (o čemu je detaljnije pisao Lujo Parežanin).

Iako djelovanje Sci-Huba besramno krši zakone o intelektualnom vlasništvu, iznenađuje koliko je široka akademska potpora radu ove knjižnice, što je vezano uz nezadovoljstvo spomenutim izdavačkim oligopolom. Godišnja pretplata na znanstvene časopise može iznositi do 2 milijuna dolara, a čak je i Harvard još 2012. objavio da ne može priuštiti daljnji rast cijena publikacija. Cijene pretplata su u posljednjih osam godina nastavile rasti unatoč brojnim reakcijama američkih i europskih sveučilišta. Sci-Hub stoga odražava bijes akademske zajednice, ali često naprosto služi i kao jedini slobodan izbor relevantne literature. Lanjsko istraživanje pokazuje da najveći broj korisnika Sci-Huba doista dolazi iz siromašnijih zemalja kao što su Iran, Indija, Rusija ili Tunis. Tim podacima uvjerljivost daje i komentar argentinske povjesničarke Paule Seiguer:  “U Argentini javna sveučilišta i knjižnice obično nemaju čime platiti izuzetno skupe cijene koje veliki izdavači žele iznuditi od njih, a moji kolege i ja nismo dovoljno plaćeni za taj trošak. Ako ne možemo hakirati pristup nekom članku, pitamo kolege koji su na rezidenciji u Prvom svijetu da nam ga nabave. Ako ni to ne možemo, onda naprosto ignoriramo članak. (…) Država mi je platila obrazovanje, plaću i istraživačke projekte, dok se istovremeno neuspješno pokušava pobrinuti za 30 % populacije ispod granice siromaštva. U takvim okolnostima, privatizirati rezultate istraživanja trebalo bi biti krivično djelo.”

Od “sive zone” do solidarnih praksi

Dok se reformističke inicijative relativno neuspješno trude provesti dugoročno rješenje, piratske prakse relativno efikasno uvode kratkoročna rješenja. One dugoročno mogu utjecati na promjenu svijesti i stvoriti pritisak na promjenu sustava (kako se to donekle dogodilo u muzičkoj industriji), no njihova duža perspektiva je dakako upitna iz praktičnih razloga. Osim salonskog pitanja jesu li takve prakse načelno prihvatljive, uvijek je upitan opstanak svake stranice, kao i sudbina njihovih voditelja koji se suočavaju s drakonskim kaznama. Elbakjan je (zasad) na sigurnom, no brojni drugi hakeri su završili u zatvoru, a najtragičniji je slučaj američkog hakera Aarona Swartza koji je, suočen s mogućom maksimalnom 35-godišnjom zatvorskom kaznom zbog masovnog skidanja akademskih članaka s JSTOR-a, počinio samoubojstvo neposredno prije početka suđenja.

No piratske prakse doista uspijevaju otvoriti pitanje odnosa prema distribuciji kulture jer se moćniji politički i ekonomski režimi trebaju prilagoditi njihovoj praksi (umjesto obrnuto). Uz to one funkcioniraju upravo kao commons od kojih smo krenuli: pronalaze javnu funkciju koju država i tržište ne ispunjavaju te je same vrše neposredno, brzo, samoinicijativno i samoorganizirano. Stoga ne čudi što je “piratstvo” prešlo iz virtualne sfere u fizički prostor gdje postoji potreba za istim tipom organizacije. Medak i Mars su lani, zajedno s istraživačicom Valerijom Graziano, pokrenuli Pirate Care, transnacionalni istraživački projekt i mrežu za prakse “iz sive zone” koje potiču solidarnost i zajedničku brigu. U kontekstu dominantne neoliberalne politike koja je demontirala javne oblike zajedničke brige (zdravstvo, obrazovanje, smještaj, azil, socijalna pomoć…), Pirate Care okuplja neformalne prakse koje ispunjavaju te funkcije. Mreža povezuje ljude koji takvu skrb nude ili organiziraju, a kroz #silabuse i ostale edukativne materijale nudi niz različitih primjera i modela za slične prakse.

Dakle, ideje otvorenog pristupa i samoregulacije, koje su u računalni svijet došle iz starijih akademskih principa rada, sada se vraćaju iz virtualnog u fizički dio društvenog aktivizma. Upravo sada, kad postaje očito da dominantne političke i ekonomske institucije ne uspijevaju adekvatno reagirati na zdravstvene i ekonomske posljedice pandemije, “piratska skrb” postaje aktualna, prvenstveno u siutacijama gdje treba momentalno i direktno pomoći ugroženim pojedincima ili skupinama koji ovise o skrbi drugih. Ne znamo nudi li Pirate Care dugoročan, sustavan i “revolucionaran” odgovor na dvojbe političkog sustava, ali možda se upravo kroz činove momentalne i neformalne solidarnosti u svakodnevici polako počnu graditi temelji povezanih i funkcionalnih društvenih zajednica kakve liberalni politički programi dugo pokušavaju rasturiti.

Riječ je o jednoj od najvažnijih akademskih “knjižnica iz sjene” – stranica na kojima je moguće besplatno pristupiti inače naplaćivanom akademskom sadržaju poput znanstvenih članaka ili knjiga. Premda se radi o praksi koja u okviru regulacije interneta i autorskih prava pripada domeni piratskog, odnosno ilegalnog, ona je ujedno i ključna poluga ublažavanja globalnih nejednakosti u pogledu pristupa znanju. Sci-Hub je 2011. godine osnovala kazahstanska programerka i aktivistkinja Aleksandra Elbakjan, potaknuta eksploatatorskim praksama velikih akademskih izdavača i digitalnih znanstvenih baza, kao i izuzetno visokim, ekonomski isključivim cijenama pristupa njihovim publikacijama. Komentirajući presudu koju je njujorški sud donio temeljem tužbe Elseviera, upravo jednog takvog izdavačkog giganta čiji sadržaji se mogu pronaći na Sci-Hubu, Boris Postnikov 2017. godine u tjedniku Novosti iznosi sud da je Elbakjanin projekt “vjerojatno najvažnije svjetsko naučno postignuće posljednjih godina”. Opisujući kako sistem akademskog izdavaštva parazitira na istraživanjima financiranima javnim sredstvima i neplaćenom radu niza pojedinaca i pojedinki uključenih u njegovu proizvodnju, Postnikov zaključuje da je Sci-Hub “manje piratski, a više robinhudovski: znanje otima moćnim otimačima da bi nešto što nam ionako pripada naposljetku vratio svima nama”.

Usprkos sve raširenijem ukazivanju na probleme globalnog akademsko-izdavačkog sustava, pravni pritisak izdavača na stranice poput Sci-Huba u međuvremenu dakako nije prestao. Štoviše, upravo je Elsevier jedan od aktera – uz Wiley i Američko kemijsko društvo – priče koja tvori neposredni kontekst Twitterove odluke da blokira Sci-Hubov profil. Kako prenosi portal Torrentfreak, u Indiji je ovih tjedana podnesena tužba kojom navedeni izdavači traže blokadu pristupa Elbakjaninoj stranici. Srećom, navodi se u Torrenfreakovoj objavi, slučaj za izdavače komplicira činjenica da brojne pripadnice i pripadnici akademske zajednice smatraju Sci-Hub ključnim za obavljanje istraživačkog rada. Iz tog je razloga Visoki sud u Indiji proglasio čitavu stvar postupkom od javnog značaja, uvaživši podneske devetnaestoro znanstvenica i znanstvenika, ali i Delhijskog znanstvenog foruma i platforme Knowledge Commons, koji su zatražili detaljnije razmatranje cijelog slučaja temeljem važnosti “knjižnica iz sjene” za ravnopravan pristup znanju.

Kako prenosi Torrentfreak, sama Elbakjan dovodi Twitterovu odluku u direktnu vezu s indijskom tužbom: “Dogodila se točno nakon što su se znanstvenici u Indiji pobunili protiv Elseviera i drugih akademskih izdavača kada se Sci-Hub oglasio na Twitteru o opasnosti da bude blokiran. Tisuće ljudi na Twitteru progovorilo je protiv te mogućnosti. No Twitter im sada svima poručuje – ZAŠUTITE!”

Prema službenom pojašnjenju koje prenosi niz portala, Twitter je Sci-Hubov profil blokirao temeljem politike o krivotvorinama, koja “zabranjuje prodaju ili promociju prodaje krivotvorenih dobara na platformi”. Međutim, kako navodi portal Techdirt, Sci-Hubov profil nije činio ništa od navedenog, izbjegavajući linkanje na sadržaj digitalne knjižnice i objavljujući uglavnom problemski sadržaj na temu autorskih prava, dostupnosti znanja i sličnog. U tom pogledu Twitterova odluka je izuzetno netransparentna, što je naglašeno činjenicom da je Sci-Hubu oduzeta bilo kakva mogućnost žalbe. Odluka indijskog suda odgođena je pak na šest tjedana, što znači da će proći još nešto vremena dok se odvagne neupitni javni značaj “knjižnica iz sjene”.

Gledajući pravne presedane u Indiji, situacija nije nužno loša. Kako nas je nedavno podsjetila izložba Borbe s papirom naših “knjižničara iz sjene” Tomislava Medaka i Marcella Marsa, održana u listopadu u zagrebačkoj Galeriji Nova, slučaj tužbe velikih izdavača protiv fotokopirnice Rameshwari pri Delhi School of Economics iz 2012. godine primjer je kako sud može odlučiti da je dostupnost znanja u siromašnim društvima javno dobro koje ima prednost pred zaštitom autorskih prava. Sličnom logikom sud bi se mogao voditi i u Sci-Hubovu slučaju. Što se pak Twittera tiče, najbolji je to znak banalne činjenice da se korporacijama na njihovim demokratskim gestama možda možemo zahvaliti, ali da će pravi prostor demokratizacije i dalje ponajprije biti otvoren borbom protiv njihovog nezamislivog utjecaja na naše institucije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba Borbe s papirom Tomislava Medaka i Marcella Marsa, postavljena u Galeriji Nova, nastavak je projekta Javna knjižnica koji od 2012. godine izložbama, publikacijama, izradom digitalnih alatki i javnom polemikom radi na promicanju općeg prava na pristup kulturi i znanju. Dijelom izložbe su Začarana kopirka Walta Willisa i Boba Shawa, Pravni spor oko Rameshwari Photocopy Services, Printing out the Internet Kennetha Goldsmitha, Memory of the World: Catalogue by Slowrotation i Monoskop: Architecture i Anthropocene. Izložba je u prostoru Galerije Nova otvorena do 24. listopada.

Kroz kontekst i koncept izložbe, kao i zagrebački postav proveo nas je Tomislav Medak. Podcast je snimila i pripremila Martina Kontošić.

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Foto: Damir Žižić

Vizual: Klasja Habjan

Podcast je dijelom projekta Kultura kritičkog slušanja podržanog od strane Ministarstva kulture i medija.

KP: Knjiga Znanje u digitalnom dobu zbirka je intervjua, ali ne i tipična novinarska publicistika: popis literature dug je četrdesetak stranica, a jezik kojim i vi i sugovornici govorite o teorijskim temama često je kompleksan. S druge strane, ne radi se ni o znanstvenoj knjizi (na što u završnom intervjuu sami odgovarate: “pa što?”). Pitanje forme mi se čini iznimno važnim: zašto upravo dijaloška forma, zašto intervju, i to upravo ovakav intervju, koji podsjeća na rasprave na znanstvenim konferencijama ili čak na esejska pitanja na ispitima?

Akademski tekstovi su često kompleksni, hermetični, prepuni žargona – što ih uglavnom čini neizmjerno dosadnima. Riječima Richarda Barbrooka, većina akademskih autora stoga je nalik “srednjevjekovnim svećenicima koji u privatnoj kapelici pjevaju misu na latinskom”. Ponekad su takve jezične grozote opravdane nekim praktičnim razlozima poput uporabe specifične medicinske ili pravne terminologije. U većini područja društvenih znanosti i humanistike, međutim, nema nikakvog razloga da pišemo u teško odgonetljivim šiframa. Razgovor, odnosno dijalog, je književna forma koja omogućuje jednostavniju i neposredniju prezentaciju kompleksnih ideja. Razgovor je ujedno i znanstvena metoda, koju u zapadnoj misli možemo pratiti barem od Platona, jer omogućuje stvaranje novih zaključaka i novog znanja.

Znanje u digitalnom dobu sastoji se od 16 razgovora s više od 20 sugovornika – njihovim ukoričenjem u knjigu, tih 16 dijaloga počinje razgovarati međusobno. Knjiga je eksperiment koji se istodobno provodi na više razboja – prezentacijskom, metodološkom, epistemološkom, i drugima. Knjiga je objavljena godine 2017. na engleskom jeziku, i njen dosadašnji odjek u međunarodnoj javnosti ukazuje na prednosti i mane korištenog pristupa. Na tim iskustvima učimo, individualno i kolektivno, te razvijamo nove kolektivne istraživačke i prezentacijske prakse.

KP: U svijetu visokog obrazovanja danas, forma je nerijetko od iznimnog značaja. Jedan stariji kolega nedavno je podijelio svoje iskustvo pokušaja da se malo poigra formom: u znanstveni je časopis poslao tekst opremljen svim potrebnim referencama i ključnim riječima, ali pisan esejističkim, “neakademskim” jezikom. Urednici su tražili da ga prepravi, iako na samu tezu i argumentaciju nisu imali nikakvih primjedbi. Koliko je vama važna forma? Može li se ona promatrati odvojeno od sadržaja? Kako biste vi kao urednik postupili u spomenutom slučaju? 

U svom pitanju opisali ste jedan od većih paradoksa suvremenog svijeta znanosti. Od znanstvenika i istraživača tražimo kreativne pristupe i rješenja različitih problema, a onda ih tjeramo da ta kreativna rješenja zapišu u strogo zadanim formatima poput akademskog članka i knjige. Iako se na prvi pogled može učiniti nevažnom, forma je presudna za suvremenu političku ekonomiju znanosti i naročito znanstvenog izdavaštva. Znanje “zapakirano” u akademski članak ili knjigu može se urediti, oglašavati, i prodati – ono je roba, koja svom “vlasniku” donosi izravnu financijsku dobit. Kako bi naglasio odnos znanstvene produkcije i tržišta, Michael Peters akademski članak naziva “prljavim malim industrijskim strojem”.

Formu nije moguće promatrati odvojeno od sadržaja; politička ekonomija znanstvenog rada podjednako je povezana sa strukturom znanja i sa društvenim odnosno ekonomskim položajem radnika u znanosti. Vaš stariji kolega mogao si je priuštiti eksperimentiranje sa sustavom akademskog izdavaštva jer, pogađam, ima sigurno radno mjesto na kojem redovno primanje plaće nije povezano s brojem i prepoznatošću publikacija. Međutim, većina znanstvenika i istraživača danas radi na prekarnim radnim mjestima, na kojima su ugovori o radu vezani za kratkotrajne projekte, i na kojima su broj i prestiž publikacija od presudnog značenja za preživljavanje na tržištu radne snage. Takvi znanstvenici ne mogu si priuštiti luksuz eksperimentiranja s formatom pisanja, već su se prisiljeni bez propitivanja pokoravati zakonima koje nameće tržište. Prema mom dubokom uvjerenju, današnja dominacija tržišnih zakona u znanstvenom radu nije samo neizmjerno okrutna prema znanstvenicima već i izravno šteti razvoju znanosti i znanstvenih ideja.

Osnivač sam i urednik časopisa Postdigital Science and Education i istoimene biblioteke. U svom uredničkom radu plešem između dvije stolice. S jedne strane, radim sve po uvriježenim standardima – članci i knjige prolaze dvostruke anonimne recenzije, imaju sažetke odgovarajućih duljina, imaju ključne riječi, indeksirani su u bazama podataka… S druge strane, u časopisu i biblioteci potičem manje formalne ili neuobičajene oblike izražavanja kao što je nedavni uvodnik koji sam izradio u suradnji s umjetnicom Anom Kuzmanić. Naravno, svatko se može neformalno izražavati i objavljivati svoje misli – primjerice na nekom blogu. Međutim, objavljivanjem u akademskom časopisu manje uobičajene forme ulaze u relevantne baze podataka, vrednuju se za napredovanje, i tako postupno postaju dijelom mainstreama. Postdigital Science and Education je moja mala subverzija tradicionalnog akademskog izdavaštva. Akademsko izdavaštvo je sporo, pa ćemo doseg te subverzije moći procijeniti tek za više godina.

Kritička pedagogija i akademsko izdavaštvo 

KP: Jedna od ključnih tema ove knjige, ali i vašeg sveukupnog rada, jest pitanje kritičkog obrazovanja. Dok sam još radila na fakultetu oduševljeno sam razgovarala o Paulu Freireu s jednim teoretičarem obrazovanja, koji je vrlo odrješito ustvrdio da je bilo kakva kritička pedagogija nemoguća dok imam klasičnu učionicu i fiksno trajanje sata. Kako izgleda vaša osobna praksa kritičkog pedagoga? Je li uopće moguće biti kritički pedagog unutar postojećeg obrazovnog sustava?

Kritička pedagogija je mnogo više od načina učenja i poučavanja. Njena filozofija nema izravne veze niti s učionicom ni s obrazovnim sustavom, te se može provoditi u bilo kojem segmentu društva. Kritička pedagogija je praksis – sinteza teorije i prakse orijentirana prema emancipaciji i oslobođenju obespravljenih društvenih grupacija i pojedinaca. Kritička pedagogija počinje osvješćivanjem, razvija se kroz čitanje društvenih odnosa moći, stvara individualne i kolektivne vizije bolje i pravednije budućnosti, te kulminira u djelovanju prema ostvarenju tih vizija. Šezdesetih godina prošlog stoljeća u ruralnom Brazilu Paulo Freire zaista je razvio metodu opismenjavanja koja se tijekom godina pokazala iznimno uspješnom u čitavom svijetu. Međutim, svođenje lika i djela Paula Freirea na metodologiju rada s učenicima izravno se protivi Freireovoj kritičkoj pedagogiji.

U ne tako davnoj povijesti, ljudi poput Ivana Iliča, Ernesta Cabrala, Óscara Romera, pa i Paula Freirea, provodili su kritičku pedagogiju u siromašnim četvrtima, među beskućnicima, u zatvorima. Pod brojnim, često oružanim prijetnjama, ovi ljudi stajali su rame uz rame s obespravljenim grupama i pojedincima te radili na stvaranju pravednijih društvenih odnosa kroz edukaciju. Kritička pedagogija i danas se provodi u siromašnom gradu Ensenada u Meksiku, kod Zapatista, i na brojnim drugim mjestima koja su u puno gorem stanju od hrvatskih škola. Reći da nije moguće biti kritički pedagog u toploj učionici, gdje svi učenici imaju pune želuce i gdje ti nitko ne prijeti oružjem, je cinično svođenje ideje kritičke pedagogije na neku svoju zamišljenu, sterilnu viziju metodologije učenja i poučavanja. Odgovorno tvrdim da je moguće biti kritički pedagog kod kuće, na poslu, u autobusu, u dućanu, pa i u učionici. Štoviše, onaj tko nije u stanju biti kritički pedagog u hrvatskoj učionici, taj naprosto nije kritički pedagog.

Pitanja o našem obrazovnom sustavu često me iznerviraju svojom negativnošću. Mogu li škole biti bolje? Zasigurno. Mogu li učitelji, nastavnici i profesori bolje raditi? Sto posto. Možemo li imati bolje školske zgrade, opremu, učionice? Nema sumnje da možemo. Uz sve svoje nesavršenosti, međutim, hrvatski školski sustav i dalje spada u solidan prosjek ekonomski najrazvijenijeg dijela čovječanstva koji još često nazivamo i Prvi svijet. U svojoj težnji za izvrsnošću, često uspoređujemo naš obrazovni sustav s finskim ili njemačkim. Međutim, jeste li kada ušli u državnu školu u Los Angelesu, San Franciscu, ili Ohiju? Jeste li ikad pogledali kako izgleda državni fakultet u Kini, u Grčkoj, u Italiji? Radeći na različitim projektima prošao sam brojne hrvatske škole i fakultete, a kao gostujući profesor predajem po čitavom svijetu. Iz osobnog iskustva tvrdim: na svjetskoj razini, hrvatske škole i fakulteti su bitno bolji nego što ih mi ovdje percipiramo. Prirodno je težiti napretku, i svaka konstruktivna kritika je dobrodošla – međutim, ne trebamo podcjenjivati ono što imamo.

KP: Slobodan pristup knjigama i člancima jedna je od osnova pristupa obrazovanju. Svjedoci smo da su pretplate na časopise danas toliko skupe da ih niti velike institucije ne mogu plaćati, dok se cijena znanstvenih monografija nerijetko računa u stotinama eura. Razgovarali ste s Marcellom Marsom i Tomislavom Medakom o ideji slobodne knjižnice – možete li nam reći nešto više o tome?

U današnjem postdigitalnom društvu slobodan pristup informacijama i znanju je od ključne važnosti za društveni razvoj. Međutim, stvaranje znanja i njegovo oblikovanje u knjige i članke netko također treba platiti – kao proizvođač znanja, i kao urednik, za svoj rad trebam primiti adekvatnu naknadu. Sadašnji izdavački modeli u kojima proizvođači znanja žive od crkavice, a korisnici plaćaju ogromne cijene za pristup znanju, pogoduje sve manjem broju posrednika između proizvođača i korisnika. Ovaj odnos dodatno se komplicira činjenicom da proizvođače i korisnike znanja često nije moguće lako razdvojiti – u svom znanstvenom radu, odnosno u procesu razvoja znanja, izravno ovisim o korištenju ranije objavljenih izvora znanja.

Akademsko izdavaštvo je kompleksan proces koji ima brojne funkcije. Primjerice, u procesu objavljivanja akademski časopisi predane članke uglavnom podvrgavaju procesu dvostruke (ili ponekad trostruke) anonimne recenzije, tijekom koje se tekst odbija ili prihvaća za objavljivanje. Prihvaćeni članci dalje se usavršavaju, a recenzija služi kao svojevrsna potvrda njihove vjerodostojnosti. Postdigital Science and Education u prosjeku prihvaća svaki šesti primljeni članak; kao mlad časopis, još smo relativno “nježni” prema autorima. Rad na uređivanju časopisa, izradu recenzija, i druge akademske poslove vezane za objavljivanje u znanstvenim časopisima znanstvenici obavljaju bez materijalne naknade. Svi smo istovremeno autori i recenzenti – ja ću danas besplatno recenzirati tvoj članak, ti ćeš sutra besplatno recenzirati moj članak. Međutim, ostali poslovi vezani za objavljivanje znanstvenih radova nisu organizirani volonterski, pa izdavači pronalaze različite modele naplate pristupa znanstvenim radovima.

Tijekom zadnjih desetljeća akademski izdavači proživljavaju slične trendove kao i brojne druge industrije. Mali i srednji akademski izdavači propadaju ili jedva preživljavaju; one uspješnije uglavnom kupuju veći tržišni igrači. Takvo okrupnjavanje dovelo je do situacije u kojoj oligopol pet najvećih akademskih izdavača (Elsevier, Springer, Wiley-Blackwell, Taylor & Francis i Sage) posjeduje više od polovice svih akademskih baza podataka, a pristup tim bazama podataka naplaćuje bezobrazno visokim cijenama. Za razliku od malih izdavača koji se uglavnom fokusiraju na napredak svojih lokalnih sredina, veliki izdavači ne vraćaju profit u proizvodnju znanja. Na taj način, plodovi rada znanstvene zajednice završavaju u džepovima ionako prebogatih vlasnika malog broja izdavačkih kompanija. Taj model je iznimno štetan za društvo u cjelini, te ga je potrebno hitno mijenjati.

Treba svakako napomenuti da se ova kritika odnosi na globalnu akademsku izdavačku industriju te se ne može poopćiti na izdavače koji objavljuju druge vrste sadržaja (poeziju, beletristiku, itd.) i na izdavače koji objavljuju na malim jezicima poput hrvatskog. Naši domaći izdavači nisu nikakvi profiteri – oni su kulturni radnici bez kojih naša kultura ne bi postojala i koji uglavnom rade u prekarnim uvjetima na rubu preživljavanja. U doba koronavirusa, kad novine pišu na dugo i široko o herojstvu naših liječnika, vatrogasaca, i prodavača u dućanima u borbi protiv zaraze, teško je govoriti o dugoročnim temama poput razvoja kulture. Ipak, moram inzistirati: naši lokalni izdavači, koji godinama grade hrvatsku kulturu u uvjetima nedostojnim čovjeka, spadaju među brojne nevidljive heroje naše domovine.

Uz politiku i ekonomiju, tehnologija je treći ključan aspekt razvoja izdavačke industrije – elektronički časopisi i knjige stubokom su promijenili načine na koje pišemo, čitamo, i objavljujemo. Politička ekonomija mainstream akademskog izdavaštva stoga proizlazi iz kompleksne međuigre velikog broja aktera uključujući akademske izdavače, proizvođače znanja, i aktiviste odnosno hakere. Izdavaštvo je oblik društvene produkcije koja se odvija u sferama ekonomije, politike, i kulture, koje u većoj ili manjoj mjeri primjenjuju i razvijaju stare i nove tehnologije. Rad Marcella Marsa i Tomislava Medaka dobar je primjer izvaninstitucionalnih projekata koji značajno utječu na globalno akademsko izdavaštvo – izravno, dijeljenjem sadržaja, i neizravno, radom na formuliranju novih ideja i politika. Razgovor s Marcellom i Tomislavom s velikim sam ponosom uvrstio u Znanje u digitalnom dobu – on pokazuje da kod kuće, u zagrebačkom klubu Mama koji se nalazi nekoliko stotina metara od mog stana, imamo ljude koji značajno utječu na globalnu politiku i praksu akademskog izdavaštva. Prije samo nekoliko dana, Marcell i Tomislav objavili su vrijedan novi intervju koji svakako preporučujem za čitanje.

Online učenje

KP: Presjek digitalnog i pedagoškog najjasnije se očituje kad je posrijedi tema online poučavanja. Intervjuirali ste Siân Bayne, koja je sudjelovala u pisanju manifesta za online poučavanje; ona govori kako fizička udaljenost može postati pozitivno načelo. S karantenom uvedenom uslijed epidemije virusa korone poučavanje na daljinu odjednom je postala norma u velikom dijelu svijeta, uključujući i Hrvatsku. Možete li dati svoje viđenje poučavanja na daljinu u ovakvoj situaciji? 

Najprije želim reći da je Manifest preveden na hrvatski jezik – svakako preporučujem da ga pročitate!

Učenjem na daljinu bavim se skoro 20 godina, a pitanje koje postavljate u čitavom tom razdoblju ostalo je u osnovi nepromijenjeno. Je li bolje učiti, odnosno poučavati, licem u lice ili putem računala? Odgovor je također ostao nepromijenjen: kako kada. Jedna kombinacija učenika, učitelja i nastavnog sadržaja bit će uspješnija online, a neka druga (ponekad vrlo slična) kombinacija učenika, učitelja i nastavnog sadržaja bit će uspješnija licem u lice. Najčešće niti online nastava niti nastava licem u lice neće u potpunosti odgovoriti na naše zahtjeve, već ćemo optimalno rješenje pronaći u nekoj od kombinacija fizičkog i virtualnog rada.

Na žalost onih koji se nadaju jednostavnim odgovorima, brzim i/ili jeftinim rješenjima, uspješnost učenja i poučavanja – bez obzira na medij – ovisi o vrlo jednostavnom, no iznimno skupom i zahtjevnom receptu. Kontinuirano stručno usavršavanje učitelja, nastavnika i profesora; kvalitetna administrativna, tehnička, i druga infrastruktura; adekvatan društveni položaj učitelja, nastavnika i profesora; društvena klima u kojoj je znanje na cijeni; neki su od najvažnijih elemenata dugoročnog uspjeha sustava odgoja i obrazovanja. Prije nekoliko godina doveo sam kolegu Juhu Suorantu sa Sveučilišta u Tampereu u Finskoj na okrugli stol o obrazovanju u sklopu 11. Subversive festivala. Tema rasprave bila je Mogu li se uvesti obrazovne reforme – lekcije iz Finske, a Juhin odgovor bio je bolno jednostavan. Ulažite u stručno usavršavanje nastavnika, njihov društveni položaj, i njihove plaće. Izdržite u tom ulaganju jedno 30-40 godina, i rezultati neće izostati!

Kao što već pjevaju vrapci na grani, gledajući BDP Hrvatska je jedna od najsiromašnijih članica Europske unije. No broj kućanstava s internetskim pristupom u nas je veći nego u zemljama poput Grčke, Litve, Portugala, i skroz usporediv s jednom Mađarskom, Poljskom ili Italijom. Dakle, u nas više kućanstava ima internetski pristup nego što bi se to očekivalo iz našeg BDP-a. Prema mojim iskustvima, slični zaključci vrijede i za naše školstvo. Naše škole i fakulteti puni su problema, no i dalje pružaju više nego što naš BDP predviđa. Pogledajte zdravstvo! Hrvatski BDP je među najmanjima u Europi, no Hrvatska je trenutno jedna od uspješnijih europskih zemalja u borbi protiv koronavirusa. Pojednostavljeno – da hrvatski kapitalisti i poduzetnici rade toliko dobro kao što rade hrvatski informatičari, učitelji, i liječnici, Hrvatska bi bila daleko bogatija nego što je danas.

Hrvatske škole i fakulteti odgovorile su na pandemiju koronavirusa kompetentno i odgovorno. U ovom odgovoru imali smo mnogo sreće, jer je pandemija izbila u jeku opsežne obrazovne reforme koja je škole ispunila opremom, a učitelje, nastavnike i profesore upoznala s teorijama i praksama učenja na daljinu. Ovo naravno ne znači da je hitni prijelaz na online nastavu svuda prošao glatko. Govorimo o skoro milijun učenika, studenata, učitelja, nastavnika, profesora, administrativnog i tehničkog osoblja, i roditelja – bilo bi čudo da u tom procesu nije bilo problema! U ovom trenutku, međutim, potrebno se fokusirati na pozitivne aspekte tog procesa i probleme rješavati u hodu. Po završetku pandemije imat ćemo godine i godine za analizu, pronalaženje grešaka, i optimizaciju procesa za budućnost.

KP: U ovoj situaciji određene udruge i pojedinci postali su još glasniji u zagovaranju mogućnosti školovanja od kuće. Astra Taylor u knjizi donosi neka od svojih iskustava ras-školovanja, kroz prizmu ideje oslobođenja djeteta; s druge strane, postoje i primjeri konzervativnih roditelja koji npr. ne žele izložiti djecu učenju o evoluciji.

Tema ras-školovanja, od-školovanja, odnosno školovanja od kuće, provlači se po literaturi i politici od drevne Grčke. U dvadesetom stoljeću, razvijene teorije pojavile su se u radovima Everetta Reimera, Ivana Iliča, Paula Goodmana, Johna Holta, Matta Herna i drugih. Za oca suvremene teorije ras-školovanja (deschooling) uglavnom se smatra Ivan Ilič. U poznatoj knjizi Deschooling Society (1971) Ilič zagovara koncept ras-školovanja koji se odnosi na napuštanje tradicionalnog školskog sustava kao na sastavni dio veće društvene reforme. Iličev utopijski pristup inspirirao je brojne nasljednike, koji su ga dalje razvili na različite načine.

Od-školovanje (unschooling) je tradicija koja se temelji na radu Ivana Iliča, Johna Holta, Emme Goldman i različitim anarhističkim pristupima. U Znanju u digitalno doba Astra govori: “Od-školovanje se temelji na vrlo jednostavnom pogledu na ljudsku prirodu: da su ljudska bića rođena da uče, da smo mi učeće životinje i da odrasle osobe trebaju olakšati tu težnju. Bebe nauče govoriti bez odlaska u školu za govorenje, bebe nauče hodati bez odlaska u školu za hodanje. Naravno, ljudi preuzimaju vještine iz svog okruženja, ne žive u vakuumu, već samim bivanjem u svijetu, time što smo ljudi, imamo prirodan poriv za tim aktivnostima. Vizija od-školovanja je pokušaj da se pusti da se taj urođeni nagon za učenjem razvije.” Nakon što su neke poznate osobe od-školovale svoju djecu, popularnost od-školovanja u Americi i Europi raste s pojavom hipi pokreta.

Školovanje od kuće (homeschooling) je popularnija tradicija koja dijeli neke zajedničke crte s ras-školovanjem i od-školovanjem, ali nudi radikalno drugačije odgovore. Školovanje od kuće obično prakticiraju oni koji se boje da će škole “pokvariti” njihovu djecu kroz učenje teorija kao što je evolucija, seksualni odgoj itd. Školovanje od kuće također provode oni koji svoju djecu žele odgojiti u duhu neke specifične religije ili pak žele od njih napraviti vrhunske sportaše, glazbenike, itd. Prema Taylor, “zagovornici takvog školovanja istovremeno repliciraju osnovnu strukturu škole kod kuće. Imaju plan nastave, rade domaće zadaće, polažu standardizirane testove, a roditelj – često majka – djeluje kao učitelj”.

KP: Kako vidite probleme i mogućnosti školovanja od kuće? Pitanje obaveznih javnih škola u lokalnom kontekstu ne možemo promatrati izvan nasljeđa socijalizma, kao ni većinu javnog sektora. Kako gledate na ulogu javnih institucija?

Proučavajući tu problematiku, prvenstveno kroz prizmu rada Ivana Iliča i rekonceptualizaciju njegovih ideja za naše postdigitalno doba, možete vidjeti da se diskusije školovanja kod kuće, od-školovanja i ras-školovanja uvijek vrte oko pet širokih i međusobno povezanih tema: slobode, autonomije, individualne socijalizacije, grupne socijalizacije, i privilegije.

Sloboda. Školovanje od kuće temelji se na slobodarskom uvjerenju da ljudi trebaju imati slobodu odlučivanja što, kako, i kada će učiti. Na suprotnoj strani argumenta nalazi se pogled na školovanje od kuće kao oslobođenje od obrazovnih, društvenih, i drugih oblika opresije. Sloboda koju omogućuje školovanje od kuće donosi osobno samoodređenje. Međutim, sloboda uvijek dolazi u paru s odgovornošću, pa kritičari ras-školovanja tvrde da pogrešne odluke koje donesu raškolovani pojedinci postaju odgovornost čitavog društva (primjerice, kroz naknade za nezaposlene).

Autonomija. Autonomija pojedinca izravno je povezana s načinima na koje provodimo vrijeme. Neki vremenski aranžmani izravno su povezani s načinima rada u industrijskim i postindustrijskim društvima – primjerice, radno vrijeme škola uglavnom odgovara radnom vremenu roditelja. Škole dakle nisu samo institucije za odgoj i obrazovanje – one su u podjednakoj mjeri i institucije za brigu o djeci dok su roditelji na poslu. Osobna autonomija pojedinca, u obliku učenja kada to žele, izravno utječe na obitelj i društvo. To dovodi dvije paralelne linije kritike: (1) raškolovanje negativno djeluje na šire društvene odnose, i (2) raškolovanje si mogu priuštiti samo privilegirani.

Individualna socijalizacija. Raškolovani tipično uče sami. Povezuju se s drugim ljudima koristeći različite alate i tehnologije, i njihovo učenje se tipično odvija u obiteljskom okruženju, no raškolovani ipak gube mnogo aspekata socijalizacije s vršnjacima koje nudi škola.

Grupna socijalizacija. Svrha škole nije samo individualna socijalizacija. Ona također ima važnu ulogu poučavanja zajedničkog jezika, društvenih normi, znanja i vještina, u nekom obliku općeprihvaćenog kurikuluma. Na taj način, škole razvijaju svjesne građane koji se ponašaju na društveno prihvatljive načine i koji mogu odlučivati o vlastitoj budućnosti i o budućnosti društva. Jedan od najvažnijih američkih filozofa obrazovanja dvadesetog stoljeća, John Dewey, stoga poistovjećuje školovanje s demokracijom. U kontekstu raškolovanja, Astra Taylor tvrdi da “sloboda i autonomija ulaze u sukob s demokracijom”.

Privilegija. Vjerojatno najčešća kritika raškolovanja je da se radi o privilegiranom projektu, koji je ograničen na one roditelje koji si mogu priuštiti da djecu školuju kod kuće. Najčešće spominjani aspekti ove kritike su da: (1) Mnogi si ne mogu priuštiti da ostanu kod kuće, a ta privilegija je često ograničena na bogatije i obrazovanije roditelje. (2) U obiteljima koje si mogu priuštiti raškolovanje, roditelj koji ostaje kod kuće je obično majka. (3) Roditelji koji si mogu priuštiti raškolovanje različito su obrazovani, što se reflektira na njihovu sposobnost odgoja djece. (4) Školovanje siromašnih i raškolovanje bogatih potiče društvene nejednakosti i društvenu reprodukciju.

Prije implementacije, svaka praksa školovanja od kuće, ras-školovanja, i od-školovanja treba pružiti uvjerljive odgovore na ovih pet pitanja. Socijalizam je davao jednu vrstu odgovora, kapitalizam daje drugu vrstu odgovora, a postkomunističke zemlje poput Hrvatske žive u nekakvoj kombinaciji tih odgovora. Međutim, od prošlosti me mnogo više zanima budućnost. Nakon sadašnje krize uzrokovane koronavirusom, postalo je kristalno jasno koliko su važne javne službe usluge poput javnog zdravstva i javnog školstva. Odjednom svi broje respiratore, a pozivi na privatizaciju skoro su potpuno nestali iz javnog prostora. Međutim, prijetnja privatizacije spava samo privremeno, i ponovo će se probuditi čim osjeti da je to moguće. Mislim da kao društvo trebamo iskoristiti prostor koji je nastao u krizi, i da prestanak krize trebamo iskoristiti za ojačavanje javnog sektora.

Umjetnost u doba koronavirusa 

KP: Posljednja sekcija vaše knjige, na kojoj ste surađivali s Anom Kuzmanić i Anom Peraicom, tiče se umjetnosti. Kako vi gledate na umjetnost u digitalnom dobu, iz osobne – bili ste u programskom odboru Scene Amadeo, predavali na likovnoj akademiji u Glasgowu, svirate bas gitaru – ali i teorijske perspektive? S obzirom na karantenu, ogroman se broj različitih umjetničkih produkcija pokušava preseliti na mrežu. Je li virtualna izložba isto što i izložba u galeriji, samo fotografirana za web? Koje su specifičnosti (post)digitalne umjetnosti?

Živimo u postdigitalnom vremenu, u kojem su analogni i digitalni aspekti naših života isprepleteni na neobične načine. U medijskom smislu, nema ništa loše u izložbi koja se nalazi na webu. Novine su na webu, pornografija je na webu, škola je na webu, politika je na webu… zašto ne bi i umjetnost bila na webu? Naravno, internet ne može prenijeti znoj na čelu glazbenika koji svira zahtjevnu dionicu, tananu ekspresiju na glumčevu licu, itd. Međutim, internet nam također nudi neke oblike izražavanja i konzumiranja sadržaja koje nije moguće provesti licem u lice. Online umjetnost i umjetnost licem u lice konceptualno su različite, komplementarne i jednako vrijedne. Ovdje vrijedi potpuno isti argument kao i kod obrazovanja. Jedna kombinacija umjetnika, umjetničkog rada, i publike bit će uspješnija online, a neka druga (ponekad vrlo slična) kombinacija umjetnika, umjetničkog rada, i publike bit će uspješnija u galeriji, kazalištu, ili koncertnoj dvorani. Sve češće niti online umjetnost niti umjetnost licem u lice neće u potpunosti odgovoriti na naše zahtjeve, već ćemo optimalno rješenje pronaći u nekoj od kombinacija fizičkog i virtualnog.

Ono što vidim kao problem, pogotovo u kontekstu nagle migracije na internet uzrokovane koronavirusom, je politička ekonomija umjetničkog stvaralaštva. Današnji umjetnici poprilično su izloženi tržištu, a u brojnim strukama glavni izvor prihoda su nastupi uživo. Recimo, brojni glumci žive od nastupa uživo; glazbenici pak uglavnom zarađuju na koncertima. Zamislimo crni scenarij u kojem ova kriza traje sljedećih nekoliko godina. Od čega će ovi ljudi živjeti? Neki umjetnici će se snaći i svoje umjetničke prakse preformulirati za internet, no mnogi umjetnici će naprosto morati potražiti potpuno druge poslove. Nisam siguran tko više gubi u tom scenariju – umjetnici koji moraju napustiti svoje poslove, ili društvo koje će imati bitno manje aktivnih glumaca i glazbenika. Međutim, siguran sam da scenarij u kojem odumire umjetnost stvara društvo u kojem ja ne želim živjeti…

Kao što sam već nekoliko puta naglasio, krizu uzrokovanu koronavirusom možemo doživjeti kao elementarnu nepogodu ili kao priliku. Od prošlosti me više zanima budućnost, a od žala za propuštenim više me zanimaju nove prilike. Pa koje nam prilike nudi kriza uzrokovana koronavirusom? Najprije, budimo pošteni pa priznajmo da su odnosi između umjetnika, umjetničke produkcije, publike i javnog interesa već odavno poremećeni. Nedavni prijedlog zakona o samostalnim umjetnicima samo je jedna od manifestacija činjenice da država nema pojma je li umjetnost ulaganje ili trošak, kako odrediti tko je umjetnik, i što će nam uopće ti umjetnici. Kriza u kojoj se nalazimo ujedno je i prilika da iz početka promislimo odgovore na ova osnovna pitanja, pa onda u nekakvom demokratskom procesu razvijemo neku strategiju orijentiranu na budućnost.

Nakon završetka ove krize zasigurno će se mnogo govoriti o društvenom položaju liječnika, vatrogasaca, i ostalih javnih djelatnika koji predano rade na njenom rješavanju. Međutim, pokušajte izdržati mjesec dana izolacije kod kuće bez filmova, knjiga, glazbe, pornografije… Bez umjetnosti mnogi ljudi bili bi depresivni, manje bi slušali savjete kriznih stožera, prije bi izašli buniti se na ulice. Na dulji rok, umjetnost je jednako važna za preživljavanje krize kao i medicina, stoga mislim da bi se umjetnici trebali nekako “prošvercati” u rasprave o  budućnosti medicine i vatrogastva. U međuvremenu, dragi umjetnici, držite se i pokušajte preživjeti ovu krizu zajedno s radnicima u turizmu, ugostiteljstvu, i svim ostalim sektorima pogođenim koronavirusom.

KP: Druga velika tema, ona obrazovanja, također se preklapa s temom umjetnosti – u vašim je intervjuima to najbolje možda prikazano u razgovoru s Dmitrijem Vilenskim iz kolektiva Čto delat?. Kao svoje uzore Vilenski nabraja Freirea, Boala, Brechta i tradiciju kritičke pedagogije. U svojoj posljednjoj knjizi, naslovljenoj Estetika potlačenih, Augusto Boal iznosi dvije osnovne ideje: (1) da je estetska, odnosno senzorna misao komplementarna onoj simboličkoj, odnosno logičkoj, dok je estetska spoznaja jednako vrijedna, ali kvalitativno drukčija u odnosu na onu teorijsku, te (2) da estetska proizvodnja mora nužno biti dostupna svakome, a ne privatizirana i elitizirana. Kako biste se vi postavili prema ovim idejama?

U potpunosti podržavam ideju da je estetska misao jednako vrijedna kao i logičko-simbolička misao, no napominjem da je, u epistemološkom smislu, ova komplementarnost tek vrh ledene sante koja sakriva dublje i šire zakonitosti. Pogledajmo, recimo, sferu mita i vjerovanja koja se karakteristično povezuje s religijom. Abrahamske religije nalaze se u temeljima zapadne znanosti – bez kršćanstva i islama, naša matematika, fizika, kemija, sociologija, antropologija, i druge znanosti, izgledale bi potpuno drugačije. U svom radu stoga inzistiram na radikalnoj postdisciplinarnosti, odnosno na ideji da su svi načini čovjekove spoznaje jednako vrijedni. Radikalna postdisciplinarnost uključuje znanost i umjetnost, ali se na njima ne zaustavlja. Međutim, dok ravnopravnost radikalno drugačijih načina spoznaje na prvi pogled zvuči kao super ideja, ona otvara ozbiljan metodološki problem komplementarnosti. Kako “natjerati” različite načine spoznaje na međusobnu komunikaciju? Kako znanost može učiti od umjetnosti ili religije, što umjetnost može dobiti od znanosti?

Moj odgovor na ova pitanja, o kojima sam raspravljao s brojnim sugovornicima u Znanju u digitalno doba, tek daje naslutiti obrise mogućih rješenja. Tradicionalne znanstvene i umjetničke discipline postoje s dobrim razlozima – potrebna su desetljeća predanog učenja i vježbe da bi netko postao stručnjak u biologiji, srednjevjekovnoj književnosti, likovnoj ili glazbenoj umjetnosti. Obrazovanje u tradicionalnim disciplinama daje nam konceptualne alate i sposobnosti koje nije moguće steći preko noći; ti alati i sposobnosti su “trening” koji kasnije možemo primjenjivati u drugim područjima. Primjerice, iznimno sam sretan što sam prošao sito i rešeto tijekom studija fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Nikad u životu nisam radio u fizici, no način razmišljanja oblikovan studiranjem fizike neprestano primjenjujem u svom znanstvenom radu. Obrazovanje u tradicionalnim znanstvenim ili umjetničkim disciplinama je važno za razvoj našeg razmišljanja kao pojedinaca; tek kad savladamo neku od tradicionalnih disciplina, možemo uvidjeti njena ograničenja i razvijati ideje kako ta ograničenja prevazići.

Druga tvrdnja, da estetska proizvodnja mora nužno biti dostupna svakome, izravno proizlazi iz prihvaćanja radikalne postdisciplinarnosti. Zasigurno ćemo se složiti da znanje o širenju koronavirusa, ili znanje o tome kako izračunati volumen bačve, ili znanje o tome kako napraviti antibiotik, treba biti dostupno svima. Prihvatimo li da su znanost i umjetnost fundamentalno drugačije no jednako vrijedne (komplementarnost načina spoznaje), onda moramo prihvatiti i jednakost u pristupu tim različitim oblicima spoznaje. Nažalost, u kapitalizmu ni znanost ni umjetnost ne omogućuju jednakost u pristupu – patenti na recepte za izradu lijekova konceptualno su jednaki skupim ulaznicama u poznatim galerijama. Borba za jednakost u pristupu jedna je od osnovnih zadaća brojnih škola i pristupa uključujući postkolonijalizam, feminizam, kritičku pedagogiju… a princip radikalne postdisciplinarnosti od nas zahtijeva da se u toj borbi fokusiramo na razvoj međusobne suradnje.

Dan poslije Covida-19 

KP: Danas je zanimljivo pratiti na koji se način ljudi postavljaju prema informacijama. Primjer korone trenutno je najzahvalniji, budući da je u medijskom fokusu, ali čini mi se da vrlo sličan pristup nalazimo i u raspravama o obaveznom cijepljenju i o klimatskim promjenama. S jedne strane svjedočimo zanimljivom obratu: u vrijeme televizije (sve do zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća) osnovni je poziv bio “ne vjerujte svemu što čujete na televiziji, mislite svojom glavom, vladajuća klasa štiti svoje interese putem mainstream medija”. U međuvremenu je poziv postao “vjerujte mainstream medijima i stručnjacima, a ne neprovjerenim informacijama s interneta”. Istovremeno, često se zauzimaju vrlo odrješiti i patronizirajući stavovi (antivaxeri su nepismene budale i teroristi s kojima se ne pregovara), ali se i odbacuje bilo kakva mogućnost kritičkog promišljanja informacija – znanost gotovo da dobiva status dogme koju nije dopušteno propitivati. Koji je vaš stav o tome?

Post-istina (post-truth), lažne vijesti (fake news) i sranja (bullshit) nažalost su nerazdvojivi od našeg postdigitalnog vremena. (Pojam sranja filozofski je naročito zanimljiv, primjerice u eseju On Bullshit Harryja Frankfurta.) Mnogo sam pisao o toj temi, a u siječnju 2020. objavio sam posebno izdanje Postdigital Science and Education pod nazivom Lies, Bullshit and Fake News Online: Should We Be Worried? Bez puno sranja, odmah ću odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu. Da, trebamo biti zabrinuti, no ta zabrinutost proizlazi iz mnogo dubljih razloga od toga što neki političar pokušava u imovinskoj kartici napisati da njegova trokatnica ima samo jedan kat. Osnovni problem kod post-istine nije svjestan ili nesvjestan pokušaj prijevare, već postojanje paralelnih doživljaja stvarnosti u koje ljudi istinski vjeruju. Kada se ti paralelni doživljaji stvarnosti nađu na jednom mjestu, uglavnom dolazi do sukoba.

Primjerice, ja vjerujem u to da se koronavirus širi kapljično i da sa svojom obitelji trebam ostati kod kuće. Vi vjerujete u to da koronavirus ne postoji i da je cijela kriza posljedica zavjere, te izlazite na cestu i u dućan bez zaštite. Međutim, vaše slobodno kretanje pogoduje širenju virusa, a širenje virusa izravno utječe na moje zdravlje. Na taj način, naš teorijski sukob oko različitih doživljaja stvarnosti vrlo se brzo pretvara u praktičan sukob oko temeljne ljudske slobode kretanja. Iako su danas u fokusu teme vezane za koronovirus, cijepljenje, itd., u našoj postdigitalnoj eri ovakvi sukobi pojavljuju se u svim sferama društva i oko svih tema od abortusa do statusa umjetnika. Na ove sukobe nema brzog odgovora. Odnosi snaga između sukobljenih doživljaja stvarnosti mogu se mijenjati samo polaganim društvenim razvojem kroz ulaganja u obrazovanje, kulturu, znanost, i umjetnost.

Znanost se uistinu temelji na slobodnom propitivanju informacija i spoznaja. Međutim, suvremena znanost jako je kompleksna, a njeno dubinsko razumijevanje zahtijeva mnogo godina ulaganja. U nedostatku vlastite sposobnosti da ocijenim je li odgovor epidemiologa na koronavirus ispravan, prisiljen sam vjerovati onima koji znaju više od mene – na taj način dolazi do pojave društvenog statusa znanosti kao dogme ili čak religije. Ta pojava je duboko problematična, jer dovodi do društvenog raslojavanja na “elite” koje razumiju znanost i “mase” koje su prisiljene manje ili više slijepo vjerovati znanstvenicima. No znanstvenici su također ljudi od krvi i mesa, pa se takvom okruženju pojavljuju se različite mogućnosti zlouporabe. Odgovor na izbjegavanje takvih zlouporaba leži u kritičkoj pedagogiji, koja teži individualnoj i kolektivnoj emancipaciji kroz znanje i učenje. Kritička pedagogija sastoji se niza međusobno povezanih borbi: borbe za slobodu pristupa informacijama i znanju (kroz projekte poput javne knjižnice Marcella i Tomislava), borbe za besplatno obrazovanje, borbe za prava umjetnika, borbe za ravnopravnost žena, i mnogih drugih borbi za bolje i pravednije društvo. Znanost ne živi na čardaku između neba i zemlje; ona je duboko ukorijenjena u ekonomsku, političku, i društvenu stvarnost.

KP: Digitalni svijet danas figurira gotovo kao neka vrsta nulte institucije, polja na kojem se odvija borba za hegemoniju. McKenzie Wark govori o telesteziji koja “objedinjuje rad i dokolicu, javno i privatno” i sve “cijepa na digitalne bitove”, kao i o nastajanju novih klasa s obzirom na proizvodnju i korištenje informacija. Društvene mreže postaju sve važniji faktor u oblikovanju slike svijeta, arhivi postaju digitalni, digitalni prostor se kolonizira, znanstvenici se bore za slobodan pristup podacima (open source), dok vlade govore o korištenju mobitela kao uređaja za praćenje i nadzor u doba korone. Koja vam se od ovih tema čini trenutno najvažnijom? Je li se taj prioritet promijenio u odnosu na vrijeme prije korone?

Teme o kojima govorite iznimno se brzo razvijaju. Kenove analize telestezije, pisane prije dvadesetak godina, daju zgodan historijsko-teorijski okvir za promišljanje Vaših pitanja – no danas je čak i njihov autor prisiljen značajnije korigirati neke od ideja koje su vladale na prijelazu tisućljeća. U nedavnom intervjuu, Gabriella Coleman ukazuje na osnovnu zabludu ranih studija digitalne kulture: “Prvih 15 godina digitalnih studija, digitalna domena nekako se doživljavala nematerijalnom. Naglasak na infrastrukturu, sav taj bijes koji se danas pojavljuje, tada nije postojao. Razumijem potrebu da govorimo o pojmovima poput kognitivnog rada, ali on ne postoji bez stroja, struje, servera, i onih koji održavaju te strojeve. Tadašnja razina neznanja je zapanjujuća. Ona je dobar podsjetnik da naši modeli – koji su uvijek ograničeni i privremeni – mogu biti naprosto pogrešni i da ih uvijek trebamo preispitivati.”

U postdigitalnom svijetu, materijalni svijet servera i antena za mobitele pretače se u nematerijalni svijet informacija i znanja. Ovi svjetovi su dijalektički povezani s ekonomijom, politikom, i dubljim filozofskim pitanjima poput ljudskih prava na privatnost i samoodređenje. Koja od ovih tema je najvažnija? Rekao bih da ne postoji jedna najvažnija tema, jer su one previše međusobno isprepletene da bi ih mogli izdvajati. Pogledajmo za primjer pitanje privremene suspenzije privatnosti mrežnih komunikacija u pandemiji koronavirusa. Kao što pokazuju primjeri iz zemalja poput Kine, masovno elektroničko praćenje stanovništva moglo bi zaista pomoći u borbi protiv zaraze. Cijena te borbe je smanjenje prava stanovništva na privatnost, odnosno opća orvelizacija društva. Što će se dogoditi nakon završetka pandemije? Hoće li se vlade i telekomi samo tako odreći mogućnosti zadiranja u privatnost, koje uz put rečeno imaju potencijal za veliki financijski profit? Ne bih rekao. Mislim da nas nakon borbe protiv koronavirusa čeka još veća i zahtjevnija borba – ona za demokraciju, slobodu, ljudska prava. Riječima Zapatista, la lucha continua.

KP: Kako će po vašem mišljenju izgledati svijet poslije korone, barem na poljima koji su vama u fokusu? I što da se radi?

Pandemija koronavirusa mnogo je više od zdravstvene krize. Ona je nagli prekid u načinima života na koje smo navikli, a taj prekid istodobno donosi brojna ograničenja i prilike. U društvenim znanostima, pandemija koronavirusa je najveći eksperiment koji je većina nas doživjela, i taj eksperiment pod hitno trebamo izučiti i iz njega izvući pouke. Socijalno distanciranje je naglasilo materijalne aspekte naših života – onome tko sam živi u ugodnoj kući s vrtom puno se lakše socijalno distancirati nego onome tko živi u pedeset kvadrata s troje djece. Prijelaz škola na masovne medije pokazao je da škola nije zgrada, nego ljudi koji rade u toj zgradi – nakon prestanka pandemije, brojni učitelji, nastavnici i profesori koji su do jučer odbijali online učenje primijenit će stečeno iskustvo da bi poboljšali svoj rad. Požrtvovan rad liječnika, vatrogasaca, i drugih javnih službi pokazao je da bez “uhljeba” ne možemo živjeti. U pandemiji su se pojavili i neki pomalo neočekivani heroji – vozači kamiona koji mjesecima žive odvojeni od obitelji da bi dovezli salatu u dućane i prodavači/ce koje riskiraju svoje zdravlje da bismo mi ostali imali što jesti i piti dok se izoliramo u svojim domovima.

Pandemija koronavirusa donijela je i neke neočekivane koristi poput značajnog smanjenja zagađenja – trebamo li se zaista bez razmišljanja vratiti na put uništenja planete? Pandemija je pokazala da možda zaista ne trebam otputovati u San Francisco da bih prisustvovao znanstvenoj konferenciji – nakon njenog otkazivanja, sve što se radilo na ranijim konferencijama uspješno smo obavili iz vlastitih domova. Pandemija nas je potakla da informacijsku infrastrukturu, uključujući internet, počnemo doživljavati kao javno dobro. Koronavirus nam je dao priliku da iz prve ruke testiramo teorije odrasta (degrowth), i već sada je vidljivo da mnoge teorijske projekcije treba temeljito korigirati. Koronavirus je ponovo izbacio na površinu stare tenzije između autoritativnih i demokratskih društvenih uređenja. I tako unedogled… Pandemija koronavirusa daje nam jedinstvenu priliku da ponovo razmislimo o skoro svim aspektima svog individualnog i kolektivnog postojanja, i tu priliku ne smijemo propustiti.

Što da se radi? Nakon prestanka pandemije ne trebamo se bez razmišljanja vratiti na staro. Krizu uzrokovanu koronavirusom trebamo doživjeti kao priliku da individualno i kolektivno promislimo o prioritetima, i o načinima kako da ostvarimo te prioritete, u bližoj i daljoj budućnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Valeria Graziano, Marcell Mars and Tomislav Medak are researchers at the Centre for Postdigital Cultures, Coventry University. Together, they formed a project called Pirate Care which investigates overlapping forms of “piracy” and “care”, questioning the possibilities of resisting the “care crisis” using pirate tactics. 

In the Croatian context, the Pirate Care is taking place in Rijeka, where the project includes a range of offline and online activities. So far, Tomislav, Valeria and Marcell have organized several meet-ups of Pirate Care reading group and a series of public talks and lectures. Currently, they are coordinating a making of the syllabus of Pirate Care, which is going to be published soon. We took the opportunity to talk to the research team about the process of collective creation of the syllabus, potentials of pirate tactics of solidarity and the importance of political pedagogy as a tool for organizing collectively.

An additional update: the Pirate Care Syllabus has been published and can be reached here,

KP: Firstly, I would like to know more about the practices you call “pirate care”. Can you explain what these practices are and how come you have decided to dedicate a project to them?

The practices of pirate care are collective practices of care that are increasingly emerging in response to the crisis of welfare, austerity, criminalisation of migration and solidarity, as well as in response to the constant capitalist destabilisation of social and environmental conditions needed to reproduce life and devaluation of labour that goes into maintaining those conditions and whose burden falls disproportionately on the disadvantaged, women and migrants.

These are less about organising protests and insurrectionary moments vis-a-vis inequalities and rising fascist sentiments. These practices are experimenting with forms of self-organising, alternative approaches to social reproduction and ways of commoning resources, knowledges and technologies to provide pragmatic spaces of sociality. By self-organising around care and communities’ needs, such practices provide concrete opportunities for experiencing relative freedom, to find relief from the kinds of cynical capital relations characterised by exclusions of private property and competition that shape our everyday. We wanted to name and map these practices that we defined as “pirate care” because we felt they are a significant form of politics in the present times, although they are a continuation of long-standing practices of solidarity and mutual aid. But also to offer them protection by means of visibility. These initiatives are frequently acting in expressed non-compliance with laws, regulations and executive orders that criminalise the duty of care and impose exclusions along the lines of class, gender, race or territory. They are not shying risk of persecution in providing unconditional solidarity to those who are exploited, discriminated and condemned to the status of surplus population. So we wish to open a space of debate for considering in which ways institutions, including cultural institutions, can support, rather than stifle, such collective care provisions. On the other hand, we wanted to bring together practitioners that for us share a pirate care approach, that is, mixing ethical concerns for the wellbeing of all – and especially of the most oppressed groups – with experimentation with tools and techniques for collective organising. 

KP: As a part of your project, you are working on a Pirate Care syllabus. The process of writing the syllabus includes collaboration with co-authors who come from different disciplines and fields. Could you tell us more about your collaborators, and what motivated you to embrace an interdisciplinary approach? 

We noticed that too many cultural and academic spaces bring together some of these practices according to disciplinarian lines, arranging discussions around a “single issue. For instance, activists would be invited to speak of the criminalisation of solidarity at conferences around immigration politics; while the lack of affordable, quality childcare would typically be discussed at feminist gatherings, and so on. Instead, we wanted to provide a space for some of these conversations to take place not around a “single issue” logic, but following a more transversal approach to the issues we are facing within our social reproduction, an outlook that spans both the present and the intergenerational concern of keeping a diversity of bodies and beings well and alive on this planet.

What we wished for Rijeka was therefore to bring together practitioners active across a number of issues that seem particularly pressing and deeply interconnected to us: feminist approaches to reproductive healthcare; autonomous mental health support and its connection to physical and social conditions of living; trans health and well-being; struggles against the hormonal contamination of the environment and other forms of pollution; initiatives against intellectual property for a free access to knowledge, technology and culture; housing struggles; collectively organised childcare; free access to mobility and public transport; solidarity and organizing with migrant populations; community safety (as opposed to securitization) and anti-racist organising against police brutality and other forms of colonial violence. Many more areas of concern are not represented here, but this is a start.

In Rijeka, during the November 2019., we organised a five-day writing retreat that saw fourteen participants coming together to collectively develop an open pirate care syllabus. The participants are all engaged in pirate care practices in different ways, as scholars, artists and activists, with knowledges and experiences that reflected a diversity of concerns. The group of contributors who were able to join the retreat in Rijeka were: Laura Benitez Valero, Emina Bužinkić, Rasmus Fleischer, Maddalena Fragnito, Mary Maggic, Iva Marčetić, two members of the Power Makes Us Sick collective, Zoe Romano, Ivory Tuesday, and Ana Vilenica. We are grateful to each and every one of them for the incredible generosity they brought to the process, and also for their time, as it proved quite tricky to find people able or willing to commit to a collective process of non-authorial co-production for a full week.

KP: You published an article Learning from #Syllabus in which you wrote about the emergence of various online #syllabi. What are #syllabi and how does your Pirate Care Syllabus relate to that phenomena?

Silabus koji je u međuvremenu objavljen možete pregledati ovdje, op.a.

Za početak, voljela bih da nam kažete više o praksama koje obuhvaćate pojmom “piratska skrb”. Možete li nam objasniti o kakvim je praksama riječ i zbog čega ste im odlučili posvetiti projekt?

Prakse piratske skrbi su sve učestalije pojave kolektivnog organiziranja skrbi, njege i pomoći koje nastaju kao reakcija na krizu socijalne države, politike štednje, kriminalizaciju migracija i solidarnosti, ali i kao reakcija na stalnu kapitalističku destabilizaciju društvenih i ekoloških uvjeta života i podcijenjenost rada na njihovom održavanju, a čiji teret nesrazmjerno pada na siromašne, žene i migrante. Takve prakse ne posežu toliko za metodama organizacije prosvjeda ili direktne pobune protiv nejednakosti i fašističkog sentimenta koji je u porastu.

Riječ je o praksama koje eksperimentiraju sa samoorganiziranjem, alternativnim pristupima društvenoj skrbi i kolektivizacijom (eng. commoning) resursa, znanja i tehnologija, odnosno pragmatičnoj izgradnji prostora solidarnosti. Te prakse samoorganiziraju se oko problema skrbi i potreba zajednice, pružajući nam vrlo konkretnu priliku da iskusimo relativnu slobodu i da predahnemo od cinizma kapitalističkih odnosa, isključivosti privatnog vlasništva i kompetitivnosti koji oblikuju našu svakodnevicu. Ove pristupe, koje zovemo “piratskom skrbi”, željeli smo imenovati i mapirati jer smatramo da su oni značajna politička pojava današnjice, iako se nastavljaju na dugotrajnu tradiciju praksi solidarnosti i međusobne pomoći. Također smo željeli pridonijeti njihovoj vidljivosti. Naime, radi se o inicijativama koje nerijetko djeluju u izričitom neposluhu spram zakona, regulativa i izvršnih dekreta koji kriminaliziraju obavezu pružanja pomoći i nameću diskriminaciju duž klasnih, rodnih, rasnih i teritorijalnih linija.

Prakse piratske skrbi djeluju u bezuvjetnoj solidarnosti prema onima koji su izrabljivani, diskriminirani ili svedeni na status suvišne populacije, a da pritom ne posustaju pred rizikom pravnog progona. Želimo otvoriti prostor za raspravu o tome kako institucije, uključujući i one u kulturi, mogu podržati ovakve pokušaje kolektivnog pružanja skrbi. S druge strane, htjeli smo okupiti praktičare/ke za koje smatramo da djeluju u skladu s  piratskim pristupima skrbi, odnosno spajaju načela etike brige koja vodi računa o dobrobiti svih (a pogotovo onih najugroženijih) s eksperimentalnim pristupom alatima i aktivističkim taktikama kolektivnog organiziranja.

Skrb, brižnost, njega i pomoć bliski su pojmovi. Oni uključuju uzajaman odnos pružanja i primanja i postoje na različitim razinama. Izraz “skrb” najvjerojatnije ćemo upotrijebiti kada govorimo o javnom i institucionalnom kontekstu zdravstvene ili socijalne skrbi. Pojmovima brižnost i njega sa skrbi je zajedničko to što se radi o postupcima i odnosima koji ne moraju biti recipročni. 

Preobrazbe skrbi uslijed raznih kriza koje proizvodi logika neoliberalizma glavni su fokus Piratske skrbi, projekta istraživačkog tima koji čine Valeria Graziano, Tomislav Medak i Marcell Mars. U temelju Piratske skrbi shvaćanje je skrbi kao praksi solidarnosti u širem smislu, a istraživački tim ispituje nove načine mobilizacije, odnosno taktike otpora kojima različite inicijative diljem svijeta odgovaraju na krizu skrbi. Mnoge od tih taktika, baš kao što odrednica “piratsko” u nazivu daje naslutiti, pronalazimo na samom rubu zakona ili pak u domeni potpune ilegalnosti. 

Podrobnije objašnjenje samog pojma piratska skrb, kao i konkretnih praksi koje u njega možemo ubrojiti ponudila je članica istraživačkog tima Valeria Graziano u tekstu na platformi Medium. U njemu autorica razmatra piratstvo kao etiku i strategiju pružanja skrbi, a promišlja ju na nekoliko razina. Na prvoj razini, Graziano piše o praksama koje su nastavak povijesnih piratskih taktika koje se odvijaju na moru. U tom smislu spominje rad aktivističkih grupa poput Women on Waves koje od 1999. godine morskim putevima pružaju pomoć ženama u ostvarivanju prava na pobačaj. Nadalje, spominje i rad inicijativa poput Sea Watch, koje usprkos antihumanim regulativama koje svako pomaganje migrantima promatraju kao zločin isplovljavaju na sredozemnu pučinu kako bi im pokušale osigurati skrb.

Međutim, piratstvo je danas u svakodnevnoj percepciji prije svega prisutno kao dio digitalne kulture, odnosno niz tehnoloških strategija koje slijede načela hakerske etike, a za Graziano upravo je ta odrednica ključna za koncepciju piratske skrbi. Slijedeći Stephena Levyija, autorica ističe kako se radi o načelima otvorenosti i slobodnog dijeljenja sadržaja, znanja i alata bez obzira na zakonsku regulativu i intelektualno vlasništvo kako ga definira logika kapitala. Na tom tragu, piratska skrb uključuje i inicijative koje se mobiliziraju po principima hakerske etike i dijeljenja znanja. Njima je zajednički specifičan, piratski pristup novim tehnologijama, kao i činjenica da tim pristupom pokušavaju odgovoriti na manjak ili ukloniti prepreke skrbi. Prije svega, njihovo djelovanje usmjereno je protiv zatvorenosti medicine, odnosno interesa krupnog kapitala u zdravstvu, pa ovdje ubrajamo sve pokušaje da se osigura dostupnost zdravstvene skrbi mimo manjkavog javnog sustava, a koji često uključuju DIY metode i stvaranje vlastite open-source tehnologije. Kao primjer ovakve manipulacije medicinskim alatima uslijed nedostatnog pristupa zdravlju, Graziano navodi španjolski kolektiv GynePunk koji DIY načinom stvara ginekološki pribor. Spomenimo u ovom smislu i kolektiv Power Makes us Sick koji također surađuje na projektu Piratska skrb, a čije članice djeluju u sferi prava na zdravstvo trans osoba.

Piratstvo, dakle, u odnosu na skrb sugerira tehnološki pristup i etičku poziciju, odnosno politički stav kakav se ne susteže od građanskog neposluha ili otpora regulacijama s ciljem brige za druge. Osim piratskog pristupa tehnologiji koji proizlazi iz različitih metoda mobilizacije i hakiranja postojećeg sustava, važnom provodnom linijom praksi piratske skrbi pokazuje se problem znanja, odnosno njegova zatvorenost u neoliberalizmu. Znanje je danas roba i pristupi su mu ograničeni, a praktičari i praktičarke piratske skrbi zbog marginaliziranosti, a često i ilegalnosti svojih taktika nerijetko ne mogu komunicirati svoje strategije. 

U tom smislu, prakse piratske skrbi uključile bi i rad na otvorenosti i dostupnosti znanja, pa je jedan od ciljeva projekta Piratska skrb razvoj dokumenta koji će postati javno dostupan silabus taktika piratske skrbi. Riječ “silabus” u kontekstu piratske skrbi možda zvuči pomalo neočekivano, jer silabusi su obično dokumenti koji nastaju u sklopu akademskog, krutog i institucionalnog područja. Međutim, ovakav izbor Marsa, Graziano i Medaka postaje jasniji ukoliko obratimo pažnju na njihov tekst Learning from #Syllabus. Naslovni hešteg odnosi se na online fenomen #Syllabusa, različitih popisa za čitanje koji više ili manje nastaju organski, kao reakcija “odozdo” na društvenu krizu. Među poznatijim primjerima svakako su #FergusonSyllabus koji je nastao kao odgovor na policijsku brutalnost i rasizam u SAD-u ili Silabus gejmanja i feminizma magazina The New Inquiry, inače reakcija na seksističku aferu #gamergate. Prema istraživačkom timu Piratske skrbi, ovakvi silabusi naslijeđe su društvenih pokreta, ali i novomedijski objekt. U svakom slučaju, oni nisu odraz akademske hijerarhije i jednosmjernog prijenosa znanja, stoga ih autori i autorica opisuju i kao način odučavanja.

Piratska skrb spaja slobodan pristup znanju, alatima i tehnologiji na brojnim razinama, promišljajući političnost tehnologije, znanja i potencijale njihove razmjene kao oblik skrbi. Program se odvija u sklopu programskog pravca Dopolavoro koji je dio projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, stoga se silabus dobrim dijelom stvara upravo u Rijeci. Za razliku od #Syllabusa, riječki silabus ne nastaje organski (na razvoju dokumenta radi niz aktivista/kinja, umjetnica i teoretičara/ki koji djeluju u različitim područjima), no zajednička im je posvećenost politici dijeljenja. Osim formacije silabusa koji će autori/ce javno lansirati u ožujku, projekt Piratska skrb uključuje i mjesečnu čitateljsku grupu. U grupi se, pomoću tekstova koji se bave piratskim taktikama, problematikom skrbi i solidarnosti, pristupa nekima od ključnih problema zatvorenosti današnjih sustava skrbi, a različite piratske taktike skrbi bit će i temom izložbe koju istraživački tim planira u lipnju. U svakom slučaju, riječ je o vrlo širokoj i obuhvatnoj koncepciji, stoga će biti zanimljivo vidjeti na koje će se načine Piratska skrb i njezin internacionalni tim praktičara i praktičarki “usidriti” u domaćem i riječkom kontekstu te koje će sve teme iz repertoara problematike skrbi i brižnosti otvoriti. 

Tekst je nastao u suradnji udruge Drugo more i Kurziva – Platforme za pitanja kulture, medija i društva u okviru programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.