Program počinje u 18 sati u petak, 6. ožujka u klubu Azimut. U sklopu izlaganja Oko Crnice, Kristina Perkov će predstaviti proces prostornog planiranja u praksi, Marin Nižić i Mara Prpić iz Urbanog separea (Rijeka) govorit će o aktivaciji i snazi zajednice, a Tea Truta iz organizacije Društvo i prostor (Zagreb), reći će nešto više o participaciji u urbanizmu, odnosno kako planiranje prostora u suradnji sa zajednicom može dati stvarne rezultate.

Šetnju Po Crnici, od 10 sati u subotu, 7. ožujka, vodi Milenko Milović, koji će predstaviti promatrani prostor kroz izradu foto herbarija specifičnih biljnih vrsta na prostoru bivše tvornice TEF. Prije i poslije šetnje, ispred Narančaste zgrade održava se neformalno druženje.

Radionica Apropo Crnice, održat će se u dva dijela. U subotu popodne dokumentirat će se prikupljena (osobna) memorabilija polaznika radionice za Arhiv Crnice u nastajanju. Moguće je donijeti fotografije, dokumente, iskaznice, predmete poput značaka, monografija, razglednica, knjiga, mapa, majica, alata vezanih uz tvornicu TEF i naselje Crnica. Kroz nedjelju, počevši od 11 sati, izrađivat će se fanzin od prikupljenih materijala i osvrta sudionika_ca vezanih uz doživljaj prostora. Radionica će se završiti neformalnom izložbom.

Ulaz na sva događanja Oko, po i apropo Crnice je slobodan za širu javnost bez prethodne najave izuzev dijela radionice apropo Crnice u subotu popodne i nedjelju, na koji se potrebno ranije prijaviti putem maila udrugaiii@gmail.com.

Na programu su filmovi U tranzitu i Obahajanje Lucije Brkić, Crna vuna Mare Prpić te Hrvatska kuča i Svakom cvijetu treba malo vode Tonija Jelenića.

U filmu U tranzitu Lucija Brkić dokumentira migrantsku krizu na riječkom kolodvoru kroz perspektivu riječke volonterke Tinke Ines Kalajžić, za što je nagrađena nagradom Mali pečat na proteklom ZagrebDox festivalu, dok u filmu Obahajanje prati običaj obahajanja grobničkih dondolaša. U dokumentarnom filmu Hrvatska kuča Toni Jelenić gledatelje upoznaje sa začudnim domom riječkog Kosovara Dritona, a u igranom filmu Svakom cvijetu treba malo vode portretira neobično prijateljstvo dvoje entuzijasta koji snimaju skečeve za lokalnu televiziju. U dokumentarnom filmu Crna Vuna Mara Prpić svjedoči o uspješnoj karijeri istoimene dokumentarne predstave Kolektiva Igralki, ali i njenom neizbježnom povratku sveprisutnoj tami marginalnog društva.

Nakon filmskog programa slijedi druženje i zabava u atriju Art-kina uz kazališnog i filmskog redatelja i DJ-a Marija Kovača.

Ulaz na program slobodan je za sve posjetitelje.

Više informacija o programu možete pročitati ovdje.

Riječ je o programu koji se odvija u okviru paneuropske platforme LINA i ovogodišnjih Dana arhitekture u Istri, a obuhvaća razgovore i izlaganja o praksama stvaranja “arhitektura zajednica” te kritičkoj arhitektonskoj baštini u Hrvatskoj i Europi, predstavljanje publikacija, eksperimentalnu izdavačku radionicu, otvorenje dokumentarno-izložbene instalacije te urbanu šetnju. Težište je postavljeno na suvremenu i lokalnu stvarnost Dječjeg lječilišta u Krvavici, povezanu s višestrukim slojevima trenutačnih (i)legalnih korištenja, pitanja vlasništva i društvenih tendencija koje sežu daleko izvan arhitektonskog djelovanja.

Panel diskusija Arhitektura zajednice ovdje i sada: Pula, Višnjan, Rijeka, Krvavica naglasit će važnost uloge zajednice u u očuvanju graditeljske baštine, razvoju gradova, kao i o aktivističkoj ulozi arhitekturu. U razgovoru sudjeluju arhitektice Jasmina Bašić i Breda Bizjak, arhitekt i istraživač Mauro Sirotnjak te članice_ovi udruge Urbani separe Marin Nižić, Tanja Blašković i Mara Prpić.

Mika Savela vodit će izdavačku radionicu Acts from Sites of Care koja će zajedno s instalacijom Sine cūrā: A Future In What We Already Have poslužiti kao ishodište za rad na publikaciji s dugogodišnjim istraživanjima i umjetničkom produkcijom vezanim za Dječje lječilište u Krvavici.

Uz ostale razgovore i izlaganja, na kraju programa održat će se i Riječka šetnja Pulom u organizaciji Urbanog separea, koja će sve zainteresirane povesti na urbano istraživanje poveznica i suprotnosti dvaju naizgled sličnih gradova: Pule i Rijeke.

Detaljni sadržaj cjelokupnog programa dostupan je ovdje.

Festival otvara dokumentarna predstava Cure u režiji Tjaše Črnigoj, koja će biti izvedena 14. i 15. studenog u 19.30 sati u HNK Ivan pl. Zajc. Predstava se bavi odrastanjem, prvim seksualnim iskustvima i spolnim odgojem generacija žena. Selektirana je za Marulićeve dane i ovjenčana s čak sedam regionalnih nagrada, a više o njoj možete doznati u tekstu koji je za Kulturpunkt pisala Nika Krajnović.

Predavanje-performans Spolni odgoj II: Borba na programu je 22. studenog u 19 sati u Exportdrvu. Ovo djelo, nastalo u suradnji sa Slovenskim mladinskim gledalištem, Zavodom Maska i Mjestom žensk iz Ljubljane, bavi se borbom za reproduktivna prava žena u Jugoslaviji. Predstava, dio šireg ciklusa Tjaše Črnigoj, osvojila je niz nagrada, uključujući Specijalnu nagradu “Jovan Ćirilov” i Nagradu publike na festivalu Bitef.

U subotu, 23. studenog, u Palachu će se održati premijera dokumentarnog filma Crna vuna riječke filmske umjetnice Mare Prpić. Film prati proces istoimene predstave Kolektiva Igralke, koja tematizira iskustva beskućništva kroz biografske priče korisnika Udruge Oaza. O predstavi ste također mogli čitati i slušati na ovom portalu.

Najizvođenija predstava kolektiva, Bakice, ponovno će biti izvedena 24. studenog u 20 sati u Filodrammatici. Inspirirana svjedočanstvima starijih žena koje skupljanjem boca preživljavaju u Rijeci, predstava je gostovala od Berlina do Pančeva i doživjela gotovo 40 izvedbi. Jednu od prvih za Kulturpunkt je pratio Bernard Koludrović.

Kazališni crtić Plastika fantastika, namijenjen djeci od 4 godine, održat će se 20. prosinca u 17 sati u Dječjoj kući. Predstava u režiji Alise Debelić tematizira problem plastičnog otpada, dok radionica pod vodstvom Tanje Blašković potiče djecu na pronalaženje kreativnih rješenja za očuvanje okoliša.

Dio programa čini i radionica (p)ODRŽATI ODVAJANJA koju 23. studenog od 15 do 19 sati u Filodrammatici vodi kazališna umjetnica Tina Hofman. Radionica je namijenjena nezavisnim umjetnicima i kulturnim radnicima, a fokusira se na osvještavanje i usklađivanje brojnih uloga koje takav rad zahtijeva.

Ulaz na sve programe je besplatan uz prethodnu rezervaciju mjesta na igralke.kolektiv@gmail.com, osim predstave Cure koja se izvodi u organizaciji HNK Ivan pl. Zajc.

Publici već poznata umjetnička organizacija Kolektiv Igralke kao da je baždarena na fino osluškivanje najproblematičnijih fenomena u svom okruženju, kreira predstave koje prihvaćaju izazov i kreću u otpetljavanje svakog tog nerazmrsivog klupka. Svojim radom koji prožimaju ozbiljan pristup i kvalitetna glumačka izvedba, sjajan balans humora i ozbiljnosti, te vizualna atraktivnost scene kroz kostime, rekvizite, multimediju (gotovo da već možemo pričati o stilu), mlade autorice/glumice “igralke” (Vanda Velagić, Ana-Marija Brđanović, Anja Sabol i Sendi Bakotić) uspijevaju doprijeti do publike i približiti joj kompleksne, pa i neugodne teme. Uvijek istim žarom baveći se fenomenima od kojih društvo okreće pogled, Igralke upravo u njima prepoznaju patologiju u kojoj pronalaze umjetničku inspiraciju i motivaciju za stvaranjem, uz ambiciju da dočaraju slojevitost problema i proniknu u njegove uzroke. Nakon dokumentarne predstave Bakice (2020.),kojom stavljaju u fokus priče žena koje su zbog svojeg lošeg imovinskog stanja u starosti primorane po kontejnerima tražiti boce s povratnom ambalažom, članice su jednako popularnom predstavom Crna vuna (2022.) odlučile progovoriti o beskućništvu. U temelju njihova rada je teoretsko i praktično istraživanje odabrane tematike, u koje poniru koristeći elemente etnografske metodologije te rad s pripadnicima skupine čijim pričama grade predstavu, pritom stvarajući svojevrsnu zajednicu. 

Ovoga puta je poticaj kolektivu bio tekst Moje tijelo, moje vlasništvo srednjoškolske učenice Vite Tijan, koja im je pristupila povodom intervjua za školski časopis. Kako su Velagić i Bakotić već ušle u istraživanje problematike ženskih seksualnih prava na našim prostorima s predavanjem-performansom Borba realiziranim u okviru projekta Spolni odgoj II, ideja za novu predstavu gotovo se prirodno razvila kao nastavak tog rada. Tako je u još jednoj suradnji s redateljicom i suatoricom Tjašom Črnigoj – i u koprodukciji s HNK Ivan pl. Zajc i Zavodom VIDNE, uz partnere Slovensko mladinsko gledališče i Masku iz Ljubljane – nastala predstava samo prividno jednostavnog naziva Cure, u kojoj se bave rasvjetljavanjem tabu-teme ženske seksualnosti. 

Na tragu dosadašnjih projekata, Igralke idu korak dalje u smjeru dokumentarističkog kazališta iznoseći ovog puta vlastite priče, one najintimnije, kao i priče svojih majki i baka. Autobiografskim prikazom svojih sjećanja i sjećanja pripadnica svojih obitelji problematiziraju poziciju žene u društvu upravo kroz prizmu seksualnog odgoja i prvih seksualnih iskustava, i to promatrajući tri generacije žena te različite socio-ekonomske kontekste koji su oblikovali njihova iskustva. Poput kazališnog vremeplova, vode nas na putovanje od sredine prošlog stoljeća do danas, kroz prizmu u kojoj se tok velike povijesti lomi u perspektivi pojedinke, žene i njenog tijela. Na sceni nas tako Igralke dočekuju u tradicijskim nošnjama ovih krajeva, donekle stiliziranim, svaka u različitoj inačici (kostimografkinja je Tijana Todorović, suautorica predstave), te pozivaju da osluhnemo zvukove koji dopiru do Exportdrva i zamislimo kako je grad izgledao i zvučao u prošlosti.

Već prvom rečenicom tako razbijaju četvrti zid, stvaraju kontakt s gledateljima i omogućuju nam da lakše uronimo u svijet predstave, a nije izostala ni referenca na samu halu u kojoj se nalazimo, izgrađenu 60-ih godina u tadašnjoj Jugoslaviji. Na mjestu gdje se nekada skladištilo drvo za izvoz, kažu, one sada portretiraju jedno obiteljsko drvo, referirajući se na obiteljske pripovijesti koje će nam ispričati. Na zidu scene projekcijom zatim vidimo riječ CURA, koja podsjeća na glagol curiti, odnosno na menstrualno krvarenje. Već ovdje se na pomalo autoironičan način otvara problematiziranje ženske seksualnosti u društvu, odnosno svođenja ženskog bića isključivo na njen spolni organ i reprodukcijsku funkciju. Element krvi kao simbola ženskog tijela bit će prisutan do kraja predstave, pogotovo u zanimljivoj relaciji s pojmovima čistoće i (gubitka) nevinosti.

Dok se u loopu vrti tradicijska narodna pjesma Alaj, alaj, Jano sjetne melodije koja doprinosi dočaravanju minulih vremena, odlazimo u selo Vukosavljevica 1956., na livadu gdje je Anjina baka, nakon sadnje krumpira, izgubila nevinost. Ona je bila iz imućnije obitelji, a on siromašan; zatrudnjela je sa 16 godina. “Njen jedini seksualni odgoj bile su očeve batine”, izgovara Anja te vadi remen kojim zatim udara o pod, odlučno i ustrajno, sve do trganja papirnatog sloja kojim je prekriven – papira koji je zapravo njena koža. Ta scena odražava svu težinu povijesne boli koju su generacije žena, i puno prije Anjine bake, prolazile samo zato što su žene. Dočarava sve nasilje i neutaživu potrebu za kontrolom ženskog tijela i seksualnosti, utisnute u metafori prava prve bračne noći i pokazivanja krvave plahte kao dokaza ženske nevinosti, čednosti i časti. Krv na plahti kojom se sveukupno vrednuje žena. 

Višegeneracijskim portretiranjem ženske seksualnosti Igralke nadilaze puku kronologiju i upozoravaju da, “koliko god se vremena mijenjaju, istovremeno se i ne mijenjaju”, otvarajući prostor za šire promišljanje i raspakiravanje asocijacija. Možda više ne pokazujemo plahte rodbini nakon prve bračne noći, ali i dalje osjećamo dvostruke standarde seksualnosti za žene i muškarce, suočavamo se s poražavajućim statistikama rodno uvjetovanog nasilja, svjedočimo hodovima protiv izbora i klečanjima za duže suknje, otežanom pristupu sigurnom prekidu trudnoće, općenito dovođenju u pitanje prava koje su izborile naše pretkinje. Igralke se u Curama pritom pitaju je li odrastanje djevojaka danas bolje u odnosu na odrastanje njihovih baka od 80-ak godina, mama od 60-ak i njih samih koje su u tridesetima. Kroz desetljeća se selimo promjenom glazbe, svijetla (Marin Lukanović) i raznim rekvizitima, uz impresivno efektnu scenografiju (Ivan Botički, Tijana Todorović), fotografijama, video projekcijama (Mara Prpić) i snimkama telefonskih razgovora između glumica i njihovih mama i baka.

Od pitanja kako bi se pojedinim bakama ii mamama život odvio da nisu rodile sa 17 godina, ili glumici da je umjesto prekidanja trudnoće rodila s 20 (priznaje da najvjerojatnije ne bi bila tu gdje je), preko vremena kada su žene pobačaj pokušavale obaviti “privatno” koristeći biljne napitke i nesigurne metode, do liberalnijih vremena kada je uveden siguran abortus i promovirana kontracepcija, svjedočimo o utjecaju društvenih prilika na ženske sudbine. Samoosuđivanje u tinejdžerskim dnevničkim zapisima zbog paralelnog viđanja s više mladića ili poremećaji u prehrani zbog zadovoljavanja nerealnih standarda ljepote koje s nama dijele glumice, neki su pak primjeri kako žene perpetuiraju patrijarhalne obrasce kojima su okružene. Paralela koja se povlači među generacijama seže i do današnjih djevojaka čija lica vidimo na videoprojekciji. To su srednjoškolke s kojima su autorice kroz svoje istraživanje održale radionice i, premda bismo očekivali napredak u njihovom odnosu prema seksualnosti, poražavajuće je suočavanje sa stvarnošću u kojoj mlade djevojke za ljubljenje koriste izraz “prokurvati” i nisu sigurne je li abortus legalan u Hrvatskoj. Ako naše bake nisu imale nikakav spolni odgoj, naše se mame snalazile na temelju satova biologije, a generacija nas u tridesetima o seksu “učila” kroz filmove i serije, danas bi već trebali moći mladima pružiti zdraviji odnos prema svim tim velikim promjenama koje donosi seksualni aspekt života. 

U svakom slučaju, Cure je značajna predstava samim time što otvara pitanje seksualnog odgoja, ali i što u fokus stavlja žensko iskustvo. Pričom o odrastanju žena, koja osvjetljava njihova očekivanja i fantazija, znatiželje i ideala, seksualne (ne)osviještenosti i (ne)snalaženja, raskrinkava se ono o čemu govorimo kada šutimo. Ženske se pripovijesti isprepliću poput pletenice, granja u krošnji, matrilinearnom niti koja otvara prostor za razumijevanje, razgovor i međusobnu solidarnost, za žensko zajedništvo. Na svom putu naišle su na bol, sram, neugodu, strah, autodestrukciju, ali i žudnju, užitak, buntovništvo, prve ljubavi, demistificiranje ženske anatomije, ljepotu odrastanja i otkrivanja sebe i svijeta. Pokazavši cijelu paletu različitih iskustava, svako od njih postaje dokučivo i relevantno, a slojevitim uvidom u žensku intimu zahvaća se u ono univerzalno i opće, poznato i blisko svakoj od nas. Povijest se možda ne mijenja preko noći, niti jednom predstavom, no ova apoteoza femininog utoliko je moćna jer kao najjači aktivistički alat potiče empatiju i time doprinosi iscjeljivanju kolektivne ženske traume. Na raskršću privatnog i javnog, potvrđuje da je sloboda odlučivanja o vlastitom tijelu ujedno i sloboda odlučivanja o vlastitoj sudbini. 

Preokupaciju manje vidljivim akterima društva i nerijetko neugodnim aspektima naše okoline, Igralke u Crnoj vuni izražavaju kroz temu života bez sigurnosti doma, problematizirajući je kroz četiri osobe s iskustvom beskućništva, čija istina s pozornice možda i najizravniji mogući način reflektira premisu o kazalištu kao ogledalu društva. Dokumentarnoj građi koja vodi predstavu naizmjeničnim iznošenjima svjedočanstava izvođača_ica, Igralke su ponovno pristupile s dovoljnom dozom ozbiljnosti, opreza i empatije potrebne da pripadnicima marginalne skupine s kojom rade daju dostojanstvo i snagu, što karakterizira svaki uspješan umjetnički rad u zajednici i sa zajednicom. Pritom je suverena i prirodna izvedba sudionika koji su nastupili kao naturščici pokazala kako su, kroz proces nastanka predstave, uspješno “naoružani” glumačkim alatima. Niz vježbi s glumicama te radionice Kazališta potlačenih pod vodstvom Josipe Lulić doprinijeli su profesionalizaciji predstave iako u njoj sudjeluju ljudi bez prethodnog glumačkog i scenskog iskustva. Njihov nastup prati i podržava oblikovanje svijetla i zvuka Olje Lozice, koja je s Igralkama surađivala i na dramaturgiji te režiji, vješto povezujući naizmjenične priče u fluidni niz. U tu jednostavnu, ali efektnu kompoziciju, koja je za relativno kratkog trajanja predstave uspjela izgraditi emotivnu atmosferu, skladno su se smjestile i video projekcije Mare Prpić.

Tako na samom početku gledamo videodokumentarni rad koji je prethodio predstavi, što upravo stavlja naglasak na sam proces zajedničkog stvaranja te prije same izvedbe govori o tome kako je rezultat (predstava) na određeni način sekundaran. Proces, dakle, nije samo tehničke naravi, već je bitan upravo zbog samih sudionika i sudionica, i ima za cilj njihovo osnaživanje, psihosocijalni boljitak i uključivanje u život zajednice. Vrijeme koje su glumice provele s njima, druženje i povezivanje, kao i uključivanje njih samih u autorstvo, čini Crnu vunu predstavom ne samo o njima, nego i za njih. Oni su Svetlana Kukuljan, Anđelko Bajčić, Zlatko Knežević i Divna Šainović, a osim u izvođenju i ko-kreiranju predstave, sudjelovali su i u stvaranju naslovne pjesme predstave, uz podršku glazbenika Damira Urbana. Stihovima koji bez problematičnog romantiziranja prenose bolnu istinu o beskućništvu, pjesma govori o ranjivosti i snazi potrebnoj za nošenje s teškim životnim okolnostima te potiče publiku da, pojedinačno i kolektivno, preispita vlastitu poziciju prema beskućništvu.

Nakon uvodnog videa, na jednostavno postavljenu scenu (kauč, tepih i dva taburea u centru pozornice) prva stupa Svetlana Kukuljan, koja stojećki prepričava svoje dojmove sa svojeg mladenačkog putovanja u SAD. Dolazeći iz Jugoslavije, bio je to prvi put da vidi beskućnike jer ih, kako tvrdi, kod kuće nije bilo. U tom se trenutku razbija fascinacija Amerikom prisutna kod njene jeans generacije formirane kroz pop kulturu, koju zamjenjuje uvid u dekadenciju društva gdje je pojedinac prepušten sam sebi na slobodnom tržištu kapitala. Svetlana zaključuje kako smo se i mi ovdje “pretvorili u Ameriku”, što potvrđuje sama činjenica da nekoć ustavom zagarantirano stanarsko pravo u kapitalističkom uređenju više ne postoji. Iako je stambena politika u Jugoslaviji imala mnoge probleme, ona se barem temeljila na ideji da svatko ima pravo na riješeno stambeno pitanje dok u post-tranzicijskoj Hrvatskoj rješavanje stambenog pitanja ostaje na pojedincu koji se mora sam snaći.

Crna vuna najsnažnija je upravo u svojim aspiracijama da evocira uzroke beskućništva te do njih, iako površno, ipak dolazi, propitujući odnos između pojedinca i sustava. Pritom se, kao i u Bakicama, dotiče pitanja rada, birokracije i ljudskih prava te političke odgovornosti države, a sve se ponovno smješta u poznati kontekst grada. Tako nas snimljeni glas Anđelka Bajčića, koji se pozornicom kreće uz karton kojim se pokriva, vodi kroz urbanu geografiju beskućništva. On za nas skicira jedan paralelni, nevidljivi grad, a dijeli i svoje želje da se prazna arhitektura Rijeke pretvori u funkcionalni dio grada, gdje bi svoje mjesto mogli naći i oni bez adekvatnog smještaja. Spominje prazan Dom željezničara u kojem se nekada skvotiralo, napušteno i raspadajuće bivše prenoćište HŽ Infrastrukture za koje se godinama ne može naći rješenje, a vječita bolna točka Rijeke ostaje bivša tvornica papira Hartera. Govori nam što bi sve poduzeo da je on političar, da je moć u njegovim rukama, no za to kod onih koji jesu u poziciji moći nema sluha.

Službeni i suzdržani državni aparat, sustav koji bi trebao služiti pojedincu, ali ga najčešće obrađuje poput brojke, utjelovila je Sendi Bakotić, dok u odijelu i iza drvene govornice s neutralnim izrazom lica nabraja Zlatku Kneževiću koji su mu sve papiri potrebni da bi ostvario pravo na socijalnu pomoć. U njegovoj izvedbi sjajno je iskorišteno ponavljanje ad absurdum, koje je prisutno i u posljednjem nastupu, onom Divne Šainović koja upućuje vapaj za pomoć nakon što je žrtvovala vlastito zdravlje za posao njegovateljice te više ne može doći do prihoda. O statistici i raznim informacijama o beskućništvu u Europi, Hrvatskoj i Rijeci, osim od Bakotić saznajemo iz teksta projiciranog na zid, a u popratnoj knjižici se navode i drugi bibliografski izvori. Predstava nije zaobišla ni direktnu kritiku trenutne HZD-ove vlade i ministra Aladrovića (u međuvremenu već bivšeg), čija se socijalna politika svodi na prazna obećanja. Licemjerje desnih političkih opcija u profitiranju na još uvijek otvorenim ranama rata devedesetih, koncentrirano je u samo jednoj rečenici koju socijalna radnica uputi Zlatku: “A kako vam je bilo u ratu?”.

Simbolika crne vune u predstavi je dvojaka – u stihovima se interpretira kao crna noć koja se spušta nad gradom i osobama bez krova nad glavom, koja za njih predstavlja konstantnu prijetnju i potencijalnu opasnost. No, u programskoj knjižici doznajemo i za poveznicu s izrazom ‘crna ovca’ koja je kod pastira bila nepoželjna u odnosu na bijele ovce čije se krzno dalo obojiti u bilo koju drugu boju, dok crna ostaje crna i mora se prihvatiti takva kakva jest. Takvu konotaciju nepoželjnog i bezvrijednog koja se povezuje i s beskućništvom, autorski tim preokreće dajući upravo “crnini” vrijednost, no ostaje pitanje prihvaćanja različitosti i drugosti koje se u društvu nominalno provlači kroz pojam tolerancije. Trebalo bi, dakle, razlikovati prihvaćanje od tolerancije jer se već u samom značenju riječi tolerirati (izdržavati, podnositi što) iščitava određeni napor koji valja premostiti da bi prihvatili nešto nepoželjno. U tom smislu, ovakav je projekt mogao ostati na patronizirajućem odnosu spram ljudi koji su iz određenih razloga ostali bez adekvatnog smještaja, ljudi “s ulice”, na barijeri mi-oni, gdje smo mi oni koji se smiluju, suosjećaju i senzibiliziraju prema onima. Vrijednost je Crne vune, međutim, u tome što se  kroz predstavu dešava svojevrsno brisanje te barijere.

Naime, osim što je publika s jedne strane suočena s vlastitim predrasudama, također osvještava da je ta granica puno tanja nego što si možda dozvoljavamo misliti, a pravila meritokracije često ne vrijede. Iz priča protagonista uviđamo da smo i sami možda nekoliko nesretnih koraka udaljeni od nesigurnog života, a u svjetlu sve veće ekonomske krize, prekarnih radnih uvjeta i krize stanovanja u Hrvatskoj i šire, shvaćamo da se svi nalazimo u određenom riziku od gubitka sigurnosti svoja “četiri zida”. Zato se temom beskućništva predstava ne bavi samo na humanitarnoj i emotivnoj razini, već koristi stvarne ljude i njihove živote da bi progovorila o gorućem društvenom pitanju prava na stan: beskućnici postaju simbolom sustavnog zanemarivanja stambenog zbrinjavanja građana i stihijskih do nepostojećih stambenih politika. Boreći se za vlastito pravo na stanovanje, oni postaju i borcima za naša vlastita prava, a kroz ovaj aktivistički aspekt Crna vuna postaje predstavom koja se izravno tiče svih nas.

Zaokružuje je dirljiva i snažna scena u kojoj se svih četvero protagonista okuplja na kauču, uz prateću snimku naslovne pjesme predstave. U toj se sceni spajaju aktivizam i slika zajedništva koje barem otvara mogućnost da se zajedno možemo izboriti za osnovna ljudska prava, u koja moramo početi ubrajati i pravo na stanovanje. Kroz Crnu vunu Kolektiv Igralke nas uči da bez adrese čovjek ne može ostvariti brojna druga prava, pokazuje da stambena kriza nije nastala zbog nedostatka stambenog prostora te doprinosi borbi za prostornu pravdu. Predstava je poziv na buđenje koji podsjeća da pojedinac ne smije biti prepušten sudbini i slučaju, te da je sigurnost stanovanja ključna za zdravlje društava i održanje zajednica. Upravo zbog zajednice koju je stvorila, ali i zbog svoje aktivističke poruke, Crna vuna izvrstan je primjer kazališta koje se “prelijeva van kazališta”.