U Republici Hrvatskoj postoje 22 priznate manjine, a postojeći modeli njihova obrazovanja uključuju model u kojem se cijela nastava provodi na jeziku manjine (A), model koji podrazumijeva dvojezičnu nastavu (B) te model koji uz redovnu nastavu na hrvatskom jeziku osigurava dodatne sate učenja jezika, povijesti i kulture određene manjine (C). Većina učenika manjinskog nacionalnog identiteta obrazuje se po modelu C. Život u multikulturnom društvu u kojem na istom geografskom području žive ljudi različitih vjerskih, etničkih i nacionalnih pripadnosti koji njeguju različite kulturne običaje i prakse neizbježna je činjenica, stoga je odgovornost države i društvene zajednice osigurati uvjete za dijalog i međusobno razumijevanje te osiguravanje trajnog i održivog mira. Kako bi elementi međukulturnog dijaloga postali djelotvorniji, potrebno je uvoditi ih i u obrazovni sustav. Nažalost, u Republici Hrvatskoj ne postoji nešto što bismo mogli nazvati interkulturno obrazovanje odnosno nedovoljno su zastupljeni sadržaji koji prezentiraju manjine te ukazuju na njihov doprinos izgradnji zajedničkog kulturnog identiteta.

U Vukovaru je nastava za srpsku nacionalnu manjinu organizirana po modelu A (nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina), a za ostale nacionalne manjine (rusinsku i ukrajinsku) odvija se po modelu C. Zbog trenutne organizacije nastave djeca pohađaju nastavu u odvojenim smjenama ili odvojenim učionicama što dovodi do fizičke odvojenosti, ali posljedično i produbljenja postojećih etničkih podjela. Zbog nepostojanja zajedničkih aktivnosti, djeca se ne susreću i ne upoznavaju. Podijeljenost posebno negativno utječe na djecu iz dviju najvećih etničkih skupina, a ima i dodatan negativni učinak na djecu iz mješovitih brakova, djecu drugih nacionalnosti, njihove roditelje, kao i na budućnost zajednice u cjelini.

Nansen dijalog centar iz Osijeka proveo je anketiranje krajem 2004. i početkom 2005. godine metodom “od vrata do vrata” na uzorku od 256 obitelji u Vukovaru koje imaju osnovnoškolsku djecu. Istraživanje je pokazalo da roditelji trenutni model obrazovanja ne smatraju zadovoljavajućim za svoju djecu i za proces socijalne rekonstrukcije zajednica u kojima žive, a određeni dio roditelja nije točno znao što spomenuti modeli predviđaju. Na pitanje upisa djeteta u “zajednički razred” više od 80 posto anketiranih roditelja pozitivno se izjasnilo, a spominjali su i potrebu da se uvedu sadržaji koji omogućavaju djeci bolje upoznavanje kultura, jezika, tradicija i vrijednosti svih žitelja zavičaja. Stajalište je Nansen dijalog centra da je pravo na obrazovanje manjina na vlastitom jeziku i pismu neupitno te da svaki roditelj mora imati pravo odabrati obrazovanje kakvo želi za svoje dijete. No, s obzirom na ponuđene modele, smatraju da mora postojati alternativa.

Desetogodišnje praćenje integracijskih procesa djece i mladih u Vukovaru rezultiralo je istraživačkim radom Dinke Čorkalo Biruški i Deana Ajdukovića s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je iznijelo zaključak da je socijalna mreža mladih uglavnom ograničena na vlastitu etničku grupu, a djeca su sklonija diskriminaciji po etničkoj pripadnosti od svojih roditelja. Pri tome su pripadnici većine skloniji diskriminiranju nego pripadnici manjine. Tijekom vremena pokazalo se da su stavovi postali nešto pozitivniji prema svim modelima školovanja, a kontakti između pripadnika dviju najvećih etničkih grupa sve brojniji, doduše na razini poznaničkih odnosa, dok je sve pozitivniji i stav prema školskoj integraciji.

U istraživanju Instituta za razvoj i međunarodne odnose iz 2012. o kulturnoj raznolikosti i interkulturnoj komunikaciji u hrvatskom kontekstu i međunarodnim praksama, istaknuta je prisutnost glorifikacije vlastite nacije i vjere i to u većini hrvatskih regija. Viši stupanj stereotipizacije pojedinih nacija, navodi se, prisutan je kod ispitanika koji ih bolje poznaju, odnosno češći kontakti s pripadnicima pojedinih nacija ponekad rezultiraju i većim stupanjem negativne percepcije o istima. “Površne kontakte, stoga, potrebno je unaprijediti stvarnim znanjem”, ističe se. “Stvarno znanje” u ovom bi se slučaju odnosilo (i) na ostvarenje principa interkulturalnosti koji podrazumijeva razmjenu različitih mišljenja i vjerovanja, propitivanje društvenih vrijednosti i zajedničko stvaranje novih vrijednosti. No, što u lokalnom, hrvatskom kontekstu podrazumijeva interkulturalnost?

Kao što je to u intervjuu prilikom gostovanja u Zagrebu istaknuo Rustom Bharucha, profesor teatra i performativnih studija, referirajući se na željeno osnivanje interkulturalnog društvenog centra, “čini mi se da se situacija u Hrvatskoj ne tiče onih koji su izričito označeni i diferencirani kao migranti i tražitelji azila. Koliko znam, postoji relativno malen broj tražitelja azila u Hrvatskoj. Dakle, smatram da bilo koja interkulturna politika u Hrvatskoj – sada malo projiciram – ne može biti izgrađena samo oko identiteta izbjeglica i azilanata, iako i njih valja poštivati i priznati. Interkulturna politika bi trebala biti izgrađena oko svih ljudi u lokalnoj zajednici i svih koji su dio šire nacionalne zajednice. Kao što ste mi rekli, Hrvatska uključuje različite manjine Srba, Mađara, Roma i tako dalje. Želite li uključiti potrebe tih zajednica u okviru multikulturalizma ili interkulturalizma jest tehničko pitanje.”.

Integrirani interkulturni programi obrazovanja osim zajedničkog prostora podrazumijevaju i međusobnu suradnju i zajedničko učenje, a slični postoje i u drugim zemljama. U Sjevernoj Irskoj je dio roditelja nakon krvavih sukoba katolika i protestanata 1981. godine, bez podrške vlade i o svom trošku pokrenuo ideju zajedničkog obrazovanja djece, a projekt danas obuhvaća 62 integrirane škole. Izrael ima pet takvih škola u kojima rade nastavnici te zajedno pohađaju pripadnici židovskog i palestinskog naroda. Prva škola osnovana je 1998. godine, a njihov rad financiraju nevladin sektor i sami roditelji.

Potrebu za novom školom koja ne bi bila nova samo po drugačijoj organizaciji nastave već i po odnosima koje uspostavljaju nastavnici, učenici i roditelji, te po obujmu gradiva, a posebno načinu na koji se ono usvaja, 2005. godine izrazilo je dvadeset i troje predmetnih i razrednih učitelja u predloženom općem kurikulumu nove vukovarske škole, koji je pozitivno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje dobio u svibnju 2007, kad je pokrenuta i Inicijativa za osnivanje Nove škole, prve integrirane osnovne škole u gradu Vukovaru.

Pet godina nakon pokretanja Inicijative, škola je dobila političku podršku svih sudionika, u rujnu 2013. dogovoreno je osnivanje triju radnih grupa pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a u siječnju 2014. sredstva u iznosu od 1,3 milijuna eura odobravaju se iz Financijskoga mehanizma Europskoga gospodarskog prostora (EEA and Norway Grants) za projekte koji će se provoditi do 2017. godine. Promotor projekta je resorno ministarstvo koje sredinom svibnja 2014. objavljuje natječaj za konzultanta – voditelja projekta “Osnivanje integriranih škola u Vukovaru i Kninu”. U Kninu se tek trebala izraditi studija izvodljivosti i istraživanje o obrazovnim potrebama, dok je projekt u Vukovaru, zahvaljujući radu i zalaganju Nansen dijalog centra i osječke podružnice Agencije za odgoj i obrazovanje, već bio u stadiju osnivanja škole.

U listopadu 2015. Ministarstvo i Udruženje hrvatskih arhitekata objavljuju rezultate natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja škole, i otada se Interkulturna škola prestaje pojavljivati u medijima. U tadašnjim dnevnopolitičkim prilikama to ne začuđuje (izbori u studenom, formiranje Vlade Orešković-Karamarko-Petrov, kurikularna reforma, raspad Vlade, novi izbori, nova Vlada), kao što ne začuđuje ni činjenica da se Interkulturna škola vraća u fokus kako se približava rok za ispunjenje obaveze prema financijerima – travanj 2017. godine. Krajem 2016. na sjednici vukovarskog Gradskog vijeća donesena je na prijedlog gradonačelnika Ivana Penave odluka o osnivanju Interkulturne osnovne škole Dunav koja bi s radom trebala početi iduće školske godine u Borovu Naselju. Školu je, umjesto dosadašnje ideje da je osnuje resorno ministarstvo čime bi bio postavljen presedan, osnovao Grad Vukovar, što bi trebalo značiti da je škola nakon deset godina od pokretanja projekta dobila potporu lokalne uprave, potporu bez koje je sama ideja interkulturne škole teško održiva.

No, da mjesta optimizmu nema pokazao je drugi tonski zapis sjednice Gradskog vijeća održane 20. prosinca na kojem gradonačelnik vijećnicima objašnjava kako je uopće došlo do toga da Grad preuzme odgovornost za osnivanje i rad škole. Penava kaže da su školu lokalnoj zajednici “nametnuli Vlada i resorno ministarstvo” jer je Grad još uvijek “nestabilna sredina gdje su neke teme još osjetljive”, poput školovanja, te je on sam bio protiv osnivanja škole. Penava je istaknuo da “ni samom Ministarstvu nije jasno kako sve to treba izgledati”, a protiv prijedloga osnivanja nove škole glasali su jedino vijećnici Srpske narodne stranke i Samostalne demokratske srpske stranke koji su na sjednici podsjetili da su se svi složili da im ovakva škola ne treba – u veljači 2013. godine prijedlog o osnivanju škole bio je odbačen – te da se radi o eksperimentu koji nitko ne želi.

Na mjestu buduće škole postoji obnovljena Vila Bata uz koju bi se trebao izgraditi još jedan veći objekt do kraja travnja, što je gotovo nemoguće jer još nije raspisan ni natječaj za izvođača radova. Nije objavljen ni službeni kurikulum škole, a zainteresirani roditelji i nastavnici nisu upoznati s time što Grad planira oko upisa prve generacije na jesen 2017. Ministarstvo znanosti i obrazovanja izvijestilo nas je da će nakon “usuglašavanja svih dionika u projektu oko njegove završne inačice”, tijekom veljače 2017. “nacrt kurikula uputiti u javno savjetovanje”, a Grad Vukovar da je “u postupku donošenje Odluke o imenovanju privremenog ravnatelja” koji će u roku od 30 dana od imenovanja donijeti privremeni Statut škole.

“Je li interkulturalizam zaista dio javnog diskursa? Čini se da svatko koga sam pitao, u različitim europskim društvima, kaže “ne”. Zato se pitam je li interkulturalizam neka glasina koja spontano kruži i potpuno se suprotstavlja ili možda doprinosi nacionalnom neredu koji je oduvijek postojao. Rekao bih da tu postoji neslaganje između retorike interkulturalizma i njegove primjene u svakodnevnom životu”, upozorio je onomad Bharucha.

U slučaju Vukovara, mogli bismo ustvrditi da interkulturalizam, ugrađen u temelje nove škole, a prema iskazima svih zastupnika gradskog vijeća – uz izuzetak Biljane Gaće iz SDP-a – zaista pridonosi “nacionalnom neredu koji je uvijek postojao”, umjesto da na razini službene politike bude ugrađen u obrazovnu strategiju lokalne zajednice. Unatoč zabrinjavajućim podacima o neintegriranosti vukovarske zajednice, Interkulturna škola nema stvarnu podršku ni hrvatske većine niti srpske manjine.

Objašnjenje toga možda možemo potražiti u stvarnim razlozima iznošenja prijedloga osnivanja škole na Gradskom vijeću, a radi se o sprezi ekonomije, u hrvatskom političkom diskursu – kapitalnih investicija, te interkulturalizma kao proklamirane podloge za njihov razvoj. Kao što to objašnjava Sanjin Dragojević u članku Multikulturalizam, interkulturalizam, transkulturalizam, plurikulturalizam, objavljenom u knjizi Kultura, etičnost, identitet, interkulturalizam ulazi u širu društvenu upotrebu usporedo s jačanjem svijesti o sve većoj ekonomskoj važnosti kulture i priva­tizaciji u kulturi. To je razdoblje povećanja važnosti nadnacio­nalnih fondova, ali i sve intenzivnijih rasprava o kulturnim identitetima u Europi s obzirom na sve jače, dublje i opsežnije integracijske procese.

Obnovljena Vila Bata u Borovu naselju, dosad imovina tvrtke Borovo, ovom odlukom prelazi u vlasništvo Grada, odnosno, gradonačelnikovim riječima, “nakon što ta škola danas-sutra prestane s radom, ostat će u vlasništvu grada”. Nakon što je Penava na sastanku u Ministarstvu regionalnog razvoja upoznao resornu ministricu Gabrijelu Žalac i ministra obrazovanja Pavu Barišića s “ne baš oduševljenošću dolaska ovakvog projekta u grad, barem sa strane većine”, zahtijevao je od njih da Grad zauzvrat dobije potporu za realizaciju kapitalnih projekata: izgradnju potpornih zidova i nove Ekonomske škole, istraživanje i korištenje geotermalnih izvora, obnove Osnovne škole Nikole Andrića i Radničkog doma u Borovu naselju. Takva mu je potpora i obećana te potpisana u dokumentu koji je gradonačelnik predstavio vijećnicima.

Interkulturna škola tako se, u zanimljivom foto-finišu, pokazuje kao način pridobivanja naklonosti centralne vlasti za razvoj njoj perifernih, lokalnih interesa. Škola nije važna sama po sebi, gradonačelnik ju je zatvorio prije no što je otvorena, a kapitalne investicije koje bi poboljšale život Vukovaraca mogu se ostvariti tek cjenjkanjem i razmjenom s državnim institucijama. Što to govori o sposobnosti i interesima vukovarske gradske uprave, a što o desecima nastavnika koji su uložili desetljeće u izradu planova i programa, te roditeljima koji bi danas, da je škola zaživjela kada su ju htjeli – kad su gradske vlasti upozoravale da je “prerano” za ikakvu integraciju – upisivali sada već srednjoškolce u jedinu školu u Hrvatskoj koju ravnopravno pohađaju djeca različitih nacionalnih i socijalnih pozadina?

Jedan odgovor na to pitanje dala je Ivana Dragšić, pedagoginja i voditeljica Vijeća učenika u Osnovnoj školi Antuna Bauera, postavljajući fokus na ekonomsku ravnopravnost koju treba osigurati sustav i koja, prema njoj, prethodi svakoj integraciji: “Nova škola u lokalnoj sredini bila bi ona u kojoj bi svi učenici imali besplatni ručak, svi bi imali ormariće da ne vuku knjige svaki dan u školu, da roditelji ne moraju ništa kupovati za školu jer bi škola morala biti besplatna za sve, da se zadaće i svi zadaci rade u školi tako da kod kuće imaju vremena za sebe, obitelj, slobodno vrijeme”. Iako u borbi za društvenu ravnopravnost ne mogu postojati prioriteti već se sve bitke vode paralelno, slučaj Vukovara nam je pokazao da kapitalne investicije i rješenje vlasništva nad nekretninama neće ponuditi rješenje neslaganja između retorike interkulturalizma i njegove primjene u svakodnevnom životu, no uspjet će još jednom pomiriti “nepomirljive ideološke razlike” većine i manjine koji zajedno, već desetljećima, parazitiraju na neostvarenoj budućnosti svojih građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Život u multikulturalnom društvu u kojem na istom geografskom području žive ljudi različitih vjerskih, etničkih i nacionalnih pripadnosti koji njeguju različite kulturne običaje i prakse neizbježna je činjenica suvremenog društva. Interkulturalno društvo je ono u kojem ljudi različitog kulturnog porijekla komuniciraju uvažavajući međusobne različitosti i žive jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Uvjete za dijalog i međusobno razumijevanje te osiguravanje trajnog i održivog mira, zaštite i promicanja ljudskih prava, demokracije i vladavine prava potrebno je uvoditi i u obrazovni sustav. Model individualizma koji dominira većinom obrazovnih sustava u svijetu rezultat je pogleda na globalne teme kao beznačajne za državnu viziju obrazovanja i društva. Takvi obrazovni modeli u velikoj su mjeri uzrok sukoba između pojedinaca i naroda, posebno ako pripadaju različitim kulturama, vjerama, društvenim skupinama ili imaju drugačiji način razmišljanja.

Vijeće Europe je kao važan dokument za interkulturalno obrazovanje istaknulo Bijelu knjigu o međukulturnom dijalogu u kojoj navodi osnovno i srednje obrazovanje kao odgovorno za razumijevanje vrijednosti demokratskog života, poštivanje ljudskih prava te kao osnovu za upravljanje raznolikošću i otvorenosti prema drugim kulturama. Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo Vlade RH, uveden 1999. godine, obuhvatio je identitetni i interkulturalni odgoj i obrazovanje, no nije bio obvezan pa se provodio samo u dijelu škola kroz projekte i izvannastavne aktivnosti i nije svim učenicima osigurao razvoj građanske kompetencije. Građanski odgoj i obrazovanje, koji obuhvaća kulturnu i interkulturnu sastavnicu, uveden je kao međupredmetni i interdisciplinarni sadržaj u obrazovni sustav 2014. godine, no način njegove provedbe nije osiguran osposobljavanjem nastavnika. Tome ne pridonosi Agencija za odgoj i obrazovanje, nadležna institucija za izdavanje potvrda o stručnim osposobljavanjima, jer osposobljavanja organizira rijetko i neadekvatno temama koje GOO zahtijeva.

Forum za slobodu odgoja je sklopu aktivnosti GOOD Inicijative proveo istraživanje s ciljem mapiranja prisutnosti, rasprostranjenosti, intenziteta i kvalitete dimenzija i tema Građanskog odgoja i obrazovanja u prijedlozima kurikularnih dokumenata Cjelovite kurikularne reforme. Tema “kulturna raznolikost i međukulturno razumijevanje” zastupljena je u 151 ishodu odnosno u 14 predmeta, s najvećom prisutnošću u hrvatskom jeziku i katoličkom vjeronauku te međupredmetnim temama Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije i Osobni i socijalni razvoj. Kada su u pitanju ciklusi, ova komponenta je najviše prisutna u višim ciklusima obrazovanja. U sklopu reforme izrađen je kurikulum za obrazovanje o kulturi, jeziku i pismu nacionalnih manjina. U prijedlozima kurikuluma vidljiva je usmjerenost na poticanje uvažavanja različitosti i ravnopravnosti, prepoznaje se i utjecaj nacionalnih manjina na oblikovanje zajedničke kulture. No, temu interkulturalnosti potrebno je odmaknuti od pukog upoznavanja, razumijevanja i poštivanja pripadnika drugih kultura. Preporuka je istraživanja da interkulturalnost bude aktivna komponenta kurikuluma, te poticaj učiteljima i školama da rade na susretima kultura kako bi se kroz te susrete smanjile predrasude i stereotipi, a time se onda značajno može pridonijeti i smanjenju govora mržnje ili nasilničkog ponašanja.

U Republici Hrvatskoj postoje 22 priznate manjine, a postojeći modeli njihova obrazovanja uključuju model A u kojem se cijela nastava provodi na jeziku manjine, model B koji podrazumijeva dvojezičnu nastavu te model C koji uz redovnu nastavu na hrvatskom jeziku osigurava dodatne sate učenja jezika, povijesti i kulture određene manjine. Većina učenika manjinskog nacionalnog identiteta obrazuje se po modelu C. U okviru neformalnog interkulturalnog obrazovanja djeluje Nansen Dialogue Network kao mreža organizacija koje pokušavaju iskorijeniti etničke rascjepe. Jedan od izazova u djelovanju, pogotovo na razini osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, jest razdvajanje djece u posebne razrede, pa čak i škole, pri čemu je interakcija među djecom različitih nacionalnih pripadnosti smanjena ili je uopće nema. Član mreže je Nansen dijalog centar iz Osijeka koji provodi svoje programe, između ostalog, u Vukovaru, Jegunovcima (Makedonija), Srebrenici, Bratuncu, Stolcu (BiH). Jedan od uspjeha Nansen dijalog centra jest izrada primjerenih kurikuluma i programa za poučavanje o kulturno-duhovnom naslijeđu zavičaja i regije kao alternativa učenju povijesti o samo jednom kulturnom utjecaju, kulturi kojoj pripadaju djeca određene etničke zajednice. 

Nansen dijalog centar je u suradnji s Centrom za građanske inicijative Poreč i GOOD Inicijativom organizirao drugi Regionalni interkulturni forum o izazovima provedbe interkulturnog obrazovanja u sklopu Građanskog odgoja i obrazovanja u školama, te mogućnostima unapređenja kroz uvođenje manjinskih sadržaja u pojedine nastavne predmete. Forum je osigurao prostor za raspravu među zainteresiranim dionicima iz škola, javnih ustanova, organizacija civilnog društva i lokalne zajednice iz Istre i okolice te su predstavljeni primjeri dobre prakse.

Mario Buletić i Nuša Hauser iz Centra za nematerijalnu kulturu Etnografskog muzeja Istre govorili su o radionicama istraživanja nematerijalne kulture Istre u srednjim školama u Labinu, Pazinu, Puli, Buzetu i Rovinju te posebnim radionicama tijekom školske godine 2015/16. usmjerenim istraživanju nematerijalne kulture manjina. Manjine u ovom slučaju nisu bile isključivo nacionalne manjine (talijanska, albanska i romska) već su obuhvatile i različite prakse i fenomene u svakodnevnici srednjoškolaca kao poticaj “novom” promatranju okoline. Uključena je nematerijalna kultura osoba s invaliditetom, istospolnih zajednica, različita narječja, hrana, običaji i igre. Za škole bez homo/bi/transfobije i predrasuda već se duži niz godina bore Nataša Czerny i Danijela Almesberger iz riječke udruge LORI koje organiziraju predavanja za učenike i edukacije za stručne suradnike i nastavnike. LGBT populacija u srednjoj školi posebno je ugrožena, rekle su, jer sa 16 godina najčešće nisu deklarirani, a s druge strane nemaju potporu zajednice. LORI je izradila Smjernice za suzbijanje homofobije i transfobije te vršnjačkog nasilja u školama te osnovala mrežu psihologa i psihologinja u svim županijama. 

Od 2014. godine u labinskoj OŠ Matije Vlačića provodi se izvannastavni predmet Kulturna i duhovna baština zavičaja (KDBZ). KDBZ je osmislio Nansen dijalog centar, a radi se o predmetu koji omogućuje djeci u multikulturalnoj i multietničkoj zajednici da nauče više o svom zavičaju, o kulturi i običajima naroda koji žive na ovom području, a s ciljem boljeg razumijevanja i poštovanja drugih i drugačijih, što je od iznimne važnosti za izgradnju odnosa i interkulturalnog društva. Nakon pozitivne ocjene Agencije za odgoj i obrazovanje te preporuke o uvođenju u redovne programe škola, KDBZ je ponuđen školama u regiji. Projekt se provodi kroz projektnu i terensku nastavu, u vidu kreativnih radionica, posjeta muzejima i ustanovama te umrežavanje škola, uz zajedničke susrete učenika i učitelja. Program u Labinu predstavila je Silvija Česnik Roce. Provodio se preko Vijeća učenika i predmeta Građanski odgoj te Gradskog vijeća mladih, a u njemu su sudjelovali svi razredi na satovima povijesti i satovima razrednika. Škola je surađivala s lokalnim udrugama Slovenaca, Srba i Talijana, zborovima svih nacionalnih manjina te Muzejom grada Labina. Jedan od projekata bio je Muzej djetinjstva gdje su djeca donosila igračke svojih roditelja proizvedene u Tvornici igračaka Labin “25. maj”. Kroz priču o tvornici koja je bila veoma uspješna u Jugoslaviji i u kojoj su radili njihove bake i djedovi, učenici su se upoznali i s pričama o radništvu i uništenoj industrijskoj proizvodnji.

Vesna Vukšinić Zmajić i Lidija Košir iz Slovenskog kulturnog društva Istra govorile su o potrebi dopiranja do što šireg kruga ljudi radi čega su suradnjama s mladima i školama počeli organizirati razmjene učenika. Slovenski jezik postoji kao izborni samo u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna, a za Pulu su istaknule da je multikulturalna tek u statističkim pokazateljima. Veli Huseini iz Udruge Roma Istre predstavio je udrugu koja djeluje već dvadeset godina i koja je otvorila prvi i jedini romski vrtić u Puli. Vrtić je otvoren prije 15 godina kao potreba koja je proizašla iz svakodnevnih problema s kojima se romska djeca susreću u vrtićima i školama koje osniva i pohađa većina. Vrtić ima financijsku potporu grada, a danas ga polaze i neromska djeca. Huseini je tako pokazao sjajan primjer kako manjina može integrirati većinu. Udruga ima prostor u Društvenom centru Rojc u kojem surađuje s drugim udrugama u programima za Rome. Istaknuo je, doduše, da za razliku od sjajnog primjera udruge Suncokret s kojom su surađivali, svaki se projekt usmjeren na Rome planira i provodi bez sudjelovanja samih Roma. O integraciji djece stranaca ili izbjeglica u Hrvatskoj govorila je Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije koja je spomenula dobre primjere 12 osnovnih zagrebačkih škola, riječku školu Podmurvice te kutinsku školu. Istaknula je da integracija djece uglavnom ovisi o nastavnicima koji nemaju preveliku podršku ravnatelja i sustava te da nastava hrvatskog jezika za strance trenutno postoji samo u Zagrebu. Trebalo bi ju proširiti na cijelu Hrvatsku i to možda upravo preko udruga manjinaca.

Na tribini je dotaknuto i pitanje predrasuda koje manjine imaju prema drugim manjinama, problematika raslojavanja među manjinskim udrugama zbog političkog angažmana, za koje je Veli Huseini rekao da bi trebali osnivati političke stranke, a ne udruge manjinaca. Svi su prisutni zaključili da, osim što većina treba učiti o manjinama, i manjine bi se trebale upoznati sa poviješću i zajedničkom kulturnom baštinom drugih manjina.

Interkulturalno obrazovanje teži razvijanju održivog načina života u multikulturalnom društvu putem izgradnje razumijevanja, uzajamnog poštovanja, dijaloga i nediskriminacije među pripadnicima različitih kultura. Radi se o procesu koji zahtijeva poznavanje vlastite kulture, preispitivanje duboko ukorijenjenih stavova, uvjerenja, pogleda na svijet, te razvija sposobnost gledanja iz perspektive “drugih i drugačijih”. Takva sposobnost ne razvija se intuitivno, ona se uči i stječe. Upoznavanje drugih kultura i njihovih običaja, otvaranje komunikacije, izgradnja odnosa sa drugima, te razvijanje svijesti da je izgradnja zajednice u kojoj živimo jedino moguća uz uključivanje svih njenih sudionika, nužno je ne samo radi poticanja procesa uspostave povjerenja među pripadnicima različitih etničkih skupina, već i kao priprema za budući život u multikulturalnoj Europi.

U Republici Hrvatskoj postoje 22 priznate manjine, a postojeći modeli njihova obrazovanja uključuju model A u kojem se cijela nastava provodi na jeziku manjine, model B koji podrazumijeva dvojezičnu nastavu te model C koji uz redovnu nastavu na hrvatskom jeziku osigurava dodatne sate učenja jezika, povijesti i kulture određene manjine. Većina učenika manjinskog nacionalnog identiteta obrazuje se po modelu C. Važnost i izazovi provedbe interkulturnog obrazovanja u sklopu Građanskog odgoja i obrazovanja (GOO) u školama te mogućnosti njegova unaprijeđenja kroz uvođenje manjinskih sadržaja u pojedine nastavne predmete, bile su teme okruglog stola u organizaciji GOOD inicijative u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. 

Strukturne su dimenzije Građanskog odgoja i obrazovanja (GOO) ljudskopravna, društvena, politička, ekološka, gospodarska te interkulturalna komponenta. Trenutni je položaj GOO-a takav da je uvedeno njegovo međupredmetno podučavanje, na to su obavezni svi nastavnici, a izrađuje se i kurikulum njegove provedbe, uz kurikulume međupredmetne provedbe predmeta Osobni i socijalni razvoj, Uporaba informacijsko-komunikacijske tehnologije, Poduzetništvo, Održivi razvoj, Zdravlje i Učiti kako učiti, od kojih, zapravo, većina potpada pod Građanski ili Zdravstveni odgoj.

Među glavnim opasnostima međupredmetne provedbe GOO-a jest da dovodi do disperzije odgovornosti među nastavnicima te među temama unutar predmeta – svi ga stalno moraju provoditi, no nitko zaista ne odgovara za njegovu implementaciju odnosno izostanak. Također, međupredmetna provedba paradoks je u slučaju argumenta koji sami nastavnici često iznose, a taj je da nisu osposobljeni za predavanje – međupredmetna provedba podrazumijeva da su svi nastavnici jednako osposobljeni. Njihovoj osposobljenosti ne pridonosi Agencija za odgoj i obrazovanje, nadležna institucija za izdavanje potvrda o stručnim osposobljavanjima, jer ih sama organizira rijetko i neadekvatno temama koje GOO zahtijeva. U školama se GOO također održava i kao izborni program te u sklopu projektne ili izvannastavne aktivnosti. 

Kurikularna reforma možda je nova prilika za sustavnije uvođenje interkulturalnih sadržaja u sve predmete. S obzirom da Europski referentni okvir ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje (Europska komisija, 2004) kao jednu od osam navodi upravo međuljudsku i građansku kompetenciju, ovo je trenutak da se svi zainteresirani dionici aktivno uključe u reformu i zatraže široki prostor za teme i sadržaje GOO-a. Tako je i knjižnica Bogadana Ogrizovića 14. prosinca 2015. (p)ostala prostor za raspravu među zainteresiranim dionicima iz škola, javnih ustanova, predstavnika nacionalnih manjina i organizacija civilnog društva te lokalne zajednice.

Ista je tema, također u organizaciji GOOD-a, pokrivena na drugom interkulturalnom forumu krajem studenog na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku, na kojemu su predstavljeni primjeri dobre prakse neformalnih programa. Nansen dijalog centar (NDC) lokalna je nevladina, neprofitna i nestranačka organizacija osnovana u travnju 2001, usredotočena na integrirano interkulturalno obrazovanje koje se temelji na kritičkom promišljanju identiteta i predrasuda, poticanju procesa suočavanja s prošlošću i promicanju kulture mira i dijaloga.

Uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, NDC je pokrenuo projekt interkulturalne škole u Vukovaru, a u svibnju 2007. godine kurikulum škole dobio je pozitivno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje, nakon čega je pokrenuta inicijativa osnivanja Nove škole. U realizaciju projekta su, između ostalih, uključeni i učitelji koji rade u Vukovaru, roditelji, predstavnici Koordinacije Vijeća nacionalnih manjina, organizacije civilnog društva i vjerski vođe, a podržale su ga brojne institucije i organizacije u Hrvatskoj. Tek u siječnju 2014. osigurana su sredstva za projekt koja uključuju obnovu zgrade u Vukovaru za potrebe škole, proces edukacije i osnaživanja nastavnika, rad s roditeljima te aktivnosti u lokalnoj zajednici, a predviđeni završetak projekta je u listopadu 2017. godine

Program interkulturalne škole u Vukovaru kreiran je jer su istraživanja pokazala kako djeca različitih nacionalnosti koja se školuju odvojeno, ne ostvaruju gotovo nikakve kontakte iako žive jedni pored drugih, te ništa ne znaju o kulturi pripadnika druge nacionalnosti. U Vukovaru je do rata živjelo čak 27 različitih nacionalnosti, a u Baranji su, uz većinsko hrvatsko stanovništvo, najzastupljenije mađarska, srpska, romska i njemačka manjina. Nakon rata i mirne reintegracije, provedbom Zakona o pravima nacionalnih manjina, većina se manjinskih grupa odlučila za neki oblik manjinskog obrazovanja. Na taj način, manjinsko je obrazovanje osiguralo djeci upoznavanje vlastite kulture i izgradnju vlastitog identiteta, ali je ujedno postalo zapreka njihovoj integraciji u društvo, posebno provedbom modela A gdje su djeca pripadnici manjina odvojena u posebne razrede. S druge strane, oni koji su u većini uče malo ili nimalo o pripadnicima nacionalnih manjina – iako žive zajedno, jedni o drugima zapravo malo znaju, a i ono što znaju vrlo je često iskrivljeno. 

Stoga je NDC osmislio predmet Kulturna i duhovna baština zavičaja (KDBZ) koji omogućuje djeci koja žive u multikulturalnoj i multietničkoj zajednici da nauče više o svom zavičaju, o kulturi i običajima naroda koji žive na ovom području, a s ciljem boljeg razumijevanja i poštovanja drugih i drugačijih, što je od iznimne važnosti za izgradnju odnosa i interkulturalnog društva. Nakon pozitivne ocjene Agencije za odgoj i obrazovanje te preporuke o uvođenju u redovne programe škola, KDBZ je ponuđen školama u regiji. Projekt se provodi kroz projektnu i terensku nastavu, u vidu kreativnih radionica, posjeta muzejima i ustanovama te umrežavanje škola, uz zajedničke susrete učenika i učitelja. U školskoj godini 2007/8. u projekt su bile uključene tri škole, tri nastavnika te 60 učenika, da bi u školskoj godini 2013/14. bile uključene čak 22 škole, 36 nastavnika te 350 učenika.

Na forumu u Osijeku sudjelovala je i Marija Sablić, voditeljica Odsjeka za društvene znanosti Fakulteta za odgojno obrazovne znanosti Sveučilišta u Osijeku, koja predaje kolegij naziva Interkulturalno obrazovanje u predškolskom i školskom obrazovanju. Taj je bivši Učiteljski fakultet jedini fakultet u Republici Hrvatskoj koji omogućava slušanje takvog predmeta. “Interkulturalizam je uvažavanje razlika među svima nama u odnosu na dominantnu većinu”, rekla je Sablić na osječkom forumu te istaknula da je međuljudska i građanska kompetencija nužna svim studentima i profesijama, ne samo nastavničkih studija. Okruglom stolu u Zagrebu pak prethodila je promocija knjige Marije Sablić Interkulturalizam u nastavi, također jedinog znanstvenog rada takvog obujma te jedinog udžbenika na tu temu nastalog u domaćem obrazovnom sustavu. Zbog njene interdisciplinarnosti, rekao je Neven Hrvatić, profesor na Katedri za sistematsku pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, knjiga je namijenjena svima, od učenika i nastavnika do osoba iz javnog života, političara i novinara. “Svjedoci smo toga da se u hrvatskom političkom životu u posljednje vrijeme vlastiti svjetonazor podupire i opravdava ksenofobnim stavovima”, upozorio je na promociji.

Na tribini su sudjelovali predstavnici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. “Odgojno-obrazovni sustav trenutno je u procesu kada možemo propitati što postoji kao primjer dobre prakse i što možemo zajedno unaprijediti – na svima nama je odgovornost da otvorimo temu interkulturalnosti i da osiguramo nacionalnim manjinama učenje na njihovom jeziku i pismu te o kulturi, ali i da osiguramo da su te teme zastupljene u obrazovanju svih učenika, da većina uči o manjinama”, istaknula je na početku tribine Martina Horvat iz GOOD inicijative i GONG-a.

Tri dana prije održavanja tribine MZOS je imenovao članove stručnih radnih skupina za izradu prijedloga Kurikuluma češkog, srpskog i talijanskog jezika za osnovne i srednje škole po modelu A te Kurikuluma češkog i srpskog jezika po modelu C te time manjinsko obrazovanje uključio u Cjelovitu kurikularnu reformu. Istog dana objavljena su i imena članova savjetodavne skupine za gorenavedene međupredmetne teme kurikuluma, koji su pozvani radi konstruktivne kritike i komentara, no čije mišljenje ne obvezuje Stručne radne skupine.

Na tribini u Ogrizoviću sudjelovali su predstavnici Ureda za prava nacionalnih manjina, Mirko Marković i Alen Tahiri, koji su istaknuli da se većina učenika obrazuje po C modelu te da se sveukupno oko 20 tisuća učenika školuje u jednom od tri modela. Maja Matić iz Centra za obrazovanje Srpskog kulturnog društva Prosvjeta istaknula je da je model C najbolji za budućnost, iako su njegovi problemi mnogobrojni – udžbenici su stari osamnaest godina, planovi dvadeset, novi plan i program izrađen 2012. nije nikada objavljen, a upitne su i kompetencije nastavnika. 

Ivana Milas iz Nansen dijalog centra na tribini je istaknula da su teme GOO-a u tom kontekstu najdelikatnije, pogotovo interkulturalno obrazovanje jer nijedan predmet nema u sebi svojevrstan uvod u temu učenja o manjinama. Na tribini je zaključeno da je važno osigurati sustavnu podršku školama jer se suradnje s nadležnim ministarstvom i agencijama prelako raskidaju i ideje uglavnom održava entuzijazam nastavnika i pojedinaca. 

U kontekstu interkulturalnog obrazovanja ponuđenog školama, Dea Marić iz Documente predstavila je projekt Moj zavičaj kroz vrijeme, a Eli Pijaca Plavšić iz Foruma za slobodu odgoja natječaj za radove kojima učenici prezentiraju svoje ideje o toleranciji i nenasilnoj komunikaciji te nedavno izdani priručnik za nastavnike o tome kako govoriti s učenicima o izbjegličkoj krizi. Emina Bužinkić predstavila je kolektiv Okus doma, nastao kao istraživačko-gastronomsko-kulinarski projekt bilježenja recepata i azilantskih odnosno izbjegličkih priča, a danas pokreću zadrugu i catering koji bi izbjeglicama i migrantima trebao omogućiti integraciju u društvo i osamostaljivanje na tržištu rada. Radi se o uspješnom primjeru integracije i interkulturalnog obrazovanja u provedbi koji se samo dan prije održavanja spomenutog foruma predstavio u Osijeku i u njegovom je kulinarsko-jezičnom iskustvu sudjelovalo više od 90 učenika iz Osijeka, Vinkovaca, Nuštra i Otoka.

Globalno obrazovanje polje je koje povezuje obrazovanje i suvremeno društvo, afirmira vrijednosti za ljudska prava i demokratsko građanstvo, ima jaku interkulturalnu i mirovnu komponentu, uključuje važnost lokalnog konteksta, ali i globalne suradnje i svijesti o globalnim promjenama. Globalno obrazovanje cilj je kojem se nadaju organizacije civilnoga društva uključene u provedbu navedenih programa, cilj koji često ističu i provoditelji kurikularne reforme i zagovarači implementacije Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. No, teško mu se možemo nadati ako nastojanja ostanu partikularna, a suradnje povremene i nestalne. Organizacije nude svoju stručnost, na Ministarstvu je da pokaže da će u sljedećem obrazovnom razdoblju učenici i nastavnici zaista biti u središtu procesa.