Dok istraživanja o utjecaju pandemije na kulturu pokazuju na jednake razmjere problema od države do države u regiji, pregled kriznih mjera nažalost ukazuje na izrazite nejednakosti kada je riječ o pomoći kulturnom sektoru. Na našem portalu djelomično već predstavljeno istraživanje Sada je samo vidljivije: život i rad kulturnih radnika i radnica u vremenu korona pandemije niškog Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Europe, provedeno u suradnji s partnerima u razdoblju od svibnja do srpnja 2020. godine, nudi nam detaljan uvid u konkretne aspekte tih nejednakosti.

Uzevši u obzir podatke o padu prosječnih prihoda kulturnih radnika u prvim mjesecima pandemije, koje su u 9. broju časopisa Manek – magazin nezavisne kulture predstavili voditelj istraživanja Predrag Cvetičanin i suradnica Jelena Dinić, posebno zabrinjavajuće djeluju razlike u postotcima kulturnih radnika koji su dobili neki oblik jednokratne financijske pomoći. Kako navode autori članka, u tom pogledu najbolje stoji Hrvatska, u kojoj je čak 84,6 % ispitanika dobilo takvu vrstu potpore. Slovenija je također blizu s 78,4 %, Sjeverna Makedonija i Srbija su po prilici na 50 %, Crna Gora na 33 %, dok je u Bosni i Hercegovini pomoć dobilo manje od 9,8 % ispitanika. Slična je situacija i sa smanjivanjem iznosa najma prostora za rad tijekom pandemije, gdje Hrvatska i Slovenija bilježe približno jednako ohrabrujuće postotke, a BiH još katastrofalnije: samo se u 1,5 % slučajeva pojavila takva vrsta olakšice. 

U Hrvatskoj se također sustav projektnog financiranja pokazao najfleksibilnijim spram dobitnika potpora tijekom pandemije: skoro 60 % ispitanika dobilo je produženje rokova za realizaciju projekata; Slovenija slijedi s tek 23,54 %. Oko 30 % ispitanika u Hrvatskoj je također dobilo isplatu sredstava za sve odobrene projekte, uz dozvolu da se realiziraju kada to bude moguće, u čemu minimalno bolje stoje samo njihovi kolege iz Makedonije, kojih je oko 33 % dobilo takvu vrstu pomoći. Crna Gora (oko 32 %) i Hrvatska (oko 31 % ispitanika) prednjače pak u korištenju novih natječaja za projekte koji će se realizirati online.

U Sloveniji je, čini se, najveći naglasak bio na različitim tipovima poreznog rasterećenja, gdje stoji daleko najbolje od svih zemalja u regiji – čak 31,37 % ispitanika je bilo oslobođeno plaćanja, a 54,90 % je dobilo neku vrstu redukcije poreza i taksi tijekom pandemije. U istoj je državi uvjerljivo najveći udio anketiranih radnika i radnica u kulturi – njih 37,25 % – koristio pravo na socijalnu pomoć i naknadu za nezaposlene.

Prosječno gledano, podaci o korištenju mjera pomoći prikupljeni ovim istraživanjem sugeriraju da je kulturni sektor u Hrvatskoj dobio najsnažniju podršku tijekom pandemije u regiji. Zaključno se može reći da ta činjenica prije govori o generalno niskoj zaštićenosti kulture na ovim prostorima nego o adekvatnosti reakcije ovdašnje kulturne politike na krizu – reakcije koja je, kao što smo na ovom portalu u više navrata pisali, bila nedosljedna, nepromišljena, a u nekim trenucima i diskriminatorna i socijalno neosjetljiva.

Osim što otkrivaju dramatične asimetrije između ionako loših radnih uvjeta u kulturi u regiji, komparativno prikazani podaci ukazuju na gotovo jednaku mjeru ranjivosti sektora u svim državama. Kao što Cvetičanin i Dimić navode, “najočigledniji efekti krize na život kulturnih radnika su finansijski”, a oni ne mogu biti plastičnije prikazani nego padom prosječnih mjesečnih prihoda, koji su se diljem regije u svega prva dva pandemijska mjeseca praktički prepolovili. Primjerice, dok su se u Hrvatskoj i Sloveniji, državama s razmjerno najboljim prilikama, tijekom predpandemijske godine kretali oko 1000 eura, do travnja 2020. već su pali na 550, odnosno 490 eura. Relativno gledano, najbolje su prošli ispitanici iz BiH, kojima su prihodi pali s prosječnih 740 na 470 eura, dok uistinu zastrašujuće zvuče podaci iz Sjeverne Makedonije (sa 630 na 340), Crne Gore (s 480 na 330) i osobito Srbije (s 470 na 250 eura).

Podsjećajući nas da pri razmatranju ovih podataka vrijedi imati na umu činjenicu da je riječ o prosječnim iznosima, Cvetičanin i Dimić napominju da je u travnju 2020. godine 28 ispitanika u potpunosti ostalo bez prihoda, dok je njih čak 168 – gotovo trećina – ostvarilo prihode manje od 100 eura. Uzevši u obzir deprimirajuće predpandemijsko stanje kulturnog sektora, ne čudi podatak da trećina anketiranih nije imala nikakvu ušteđevinu na koju se mogla osloniti, dok je druga trećina raspolagala s manje od 1000 eura “rezervi” – dakle, iznosom koji pokriva jedan do dva mjeseca života. Tek je po prilici četvrtina ispitanika navela ušteđevinu od 1500 eura i veću.

Ako ovi podaci zvuče alarmantno sami po sebi, još ih gorima čini činjenica da je čak 54,5 % anketiranih do trenutka izbijanja krize otplaćivalo kredit, koji je za njih 25,9% iznosio više od 150 eura mjesečno. Iz perspektive svega navedenog, sasvim je očekivano da je rad u kulturi i umjetnosti u trećine ispitanika uzdržavan “nekim drugim, financijski stabilnijim zanimanjem”, dok ih je svega 18,1% pronašlo alternativne izvore financiranja tijekom pandemije. Neizbježno, znatan broj anketiranih radnica i radnika u kulturi razmišlja o potpunoj promjeni zanimanja i napuštanju sektora, što je možda i najbolji indikator poražavajućih kulturnih politika u regiji, koje godinama rade na tome da radnice i radnike u kulturi ostave na egzistencijalnoj vjetrometini.

Novi broj MANEK-a u izdanju Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) tematski je fokusiran na pitanje javnih prostora za kulturu kao jedno od ključnih s kojima se suočavaju izvaninstitucionalni akteri suvremene kulture i umjetnosti u Srbiji, ali i regiji, pronalazeći različite načine da osiguraju uvjete za rad i prezentaciju svojih programa, a koji čine veliki dio ukupne kulturne ponude gradova i država.

Temom prostora za kulturu, novi MANEK daje specifičan osvrt na 2015. godinu, u kojoj su nastavljeni višedesetljetni problemi nezavisne kulturne scene u vezi s fizičkim prostorom za djelovanje i u pogledu njenog mjesta u kulturnoj politici i državnim i lokalnim budžetima. Protekla godina obilježena je i početkom izgradnje megalomanskog projekta Beograd na vodi koji dio javnosti doživljava kao školski primjer uzurpacije javnog prostora radi stjecanja privatnog profita. Ujedno, to je i deveta godina u kojoj prostor za umjetnost u Beogradu ostaje bitno sužen zbog novog odlaganja završetka rekonstrukcije Muzeja savremene umetnosti, i u kojoj prvi put nije bilo prostora za Oktobarski salon. 

Ipak, 2015. je bila i godina u kojoj je, između ostalog, spriječeno zatvaranje Magacina u Kraljevića Marka i započeto njegovo funkcioniranje kao centra nezavisne scene. Iako je novi model Magacina još uvijek upitan zbog pravno nereguliranog statusa tog alternativnog prostora za kulturu, njegova je obrana potvrđena kao efikasan model udruživanja i javnog djelovanja nezavisne scene. MANEK sadrži i “pogled sa strane” na problematiku Magacina, koji je bio i jedan od predmeta analize prve Letnje škole kreativne ekonomije, realizirane u suradnji sa Sveučilištem u Pennsylvaniji i profesorom Donovanom Rypkemom.

Između ostalog, Jelena Pajović Van Reenen daje pregled analize pravnog okvira za raspolaganje javnim vlasništvom na primjeru ustupanja prostora organizacijama civilnog društva, Dobrica Veselinović i Radomir Lazović iz Ministarstva prostora u intervjuu objašnjavaju nastajanje novih društvenih odnosa koji će osporiti postojeći društveni sistem, o borbama unutar okupiranog kina Zvezda i njegovom najvećem kapitalu piše Ivan Velisavljević. MANEK donosi i pregled događanja u vezi s prostorom za nezavisnu kulturu u Hrvatskoj te tekst Davora Miškovića koji se kritički osvrće na ulogu nezavisne kulturne scene.

Promocija će biti održana 18. siječnja u Magacinu, uz otvorenje izložbe fotografskog kolektiva Kamerades. Izložba (Re)Animacija kulture kritički se bavi odnosom države prema umjetnosti i kulturi te neprepoznavanjem potencijala kulture kao temelja ukupnog razvoja društva, koje i samo postaje sve više nezainteresirano za taj problem. Kako navode organizatori, “u zemlji u kojoj kulturna politika ne postoji, muzeji ne rade godinama, izdvajanja za osiromašena pozorišta se dalje smanjuju, domovi kulture zatvaraju i pretvaraju u teretane i butike, a mediji postaju konstantni rijaliti šou, pitanje je da li se može izbeći urušavanje i samog društva? Da li je društvu kultura uopšta potrebna i može li se ona izvući s margine interesovanja javnosti, zaustaviti njena komercijalizacija i ona očuvati kao javno dobro?”. Na izložbi će biti prikazane foto priče o zatvorenim kinima u Beogradu, propalim domovima kulture u gradovima u Srbiji, glumcima Narodnog pozorišta u Subotici koji održavaju probe u napuštenoj tvornici.

Elektronsko izdanje MANEK-a možete preuzeti ovdje.

Promocija novog MANEK-a i otvaranje izložbe bit će održani u sklopu skupštine Kooperative – regionalne platforme za kulturu, koja će odlučiti o prvim projektima koji će biti podržani u okviru pilot ciklusa programske razmjene i suradnje u regiji. Kooperativa okuplja 21 organizaciju u području nezavisne kulture iz zemalja u regiji, s ciljem stvaranja dugoročnog i održivog okvira za suradnju i razvoj nezavisne kulture na području Jugoistočne Europe. 

O financijskoj održivosti civilnog sektora u kulturi za novi Manek piše Predrag Cvetičanin, analizu modela financiranja kulture u Srbiji daje Hristina Mikić, Marko Miletić u tekstu Mere štednje – umetnost preživljavanja analizira zakonske pretpostavke i društvenu klimu u Srbiji koja je radnike u kulturi dovela do pozicije da su “konstantno zaposlivi, a nikad zaposleni”, dok Vesna Ćorić Erić piše o klasičnim mjerama porezne politike u sektoru kulture i o inovativnim, hibridnim vidovima financijske podrške koje bi trebalo unijeti u srpsko zakonodavstvo.

Ema Dauling, britanska sociologinja koja je kao rezident KC Rexa boravila i radila u Beogradu, piše o nevladinom sektoru u krizi, Marijana Cvetković podsjeća da su građanskom inicijativom nastale i neke od danas najvećih nacionalnih institucija, a širi kontekst položaja kulture u Srbiji Manek daje kroz niz podataka koje su objavljivali CINS i BIRN o korupciji, sudskim greškama koje plaćaju građani, nepoštivanju zakona i ostalim malverzacijama političke, privredne i ekonomske elite, koji su iskorišteni za usporedbu s visinom budžetskih sredstava izdvojenih za kulturu u 2014. godini.

Manek i u novom broju nudi pogled na regiju. Slaven Tolj govori o razlikama u radu u nezavisnom i javnom sektoru, o neophodnim oblicima suradnje, ali i o ugroženosti javnog interesa pod pritiskom krupnog kapitala i dužničkog ropstva. Makedonski umjetnik Igor Toševski predstavlja Kooperaciju, neformalnu umjetničku inicijativu koja izvaninstitucionalnim načinom izlaganja brani stav da se moć stvaranja novih vrijednosti nalazi u autonomnim i nezavisnim inicijativama. Drugi broj Maneka predstavlja i izbor mnogobrojnih raznovrsnih aktivnosti članica NKSS i same Asocijacije u protekloj godini te neslužbenu foto-kroniku beogradske galerijske scene – projekt umjetnika Milana Kralja (Gallery shots), elektronski magazin Supervizuelna, projekte Kustosiranje i Umetnik kao publika, kao i izbor strip produkcije kolektiva Čaj-odličan i Elektrika.

Manek je objavljen uz podršku Fondacije za otvoreno društvo i Sekretarijata za kulturu Beograda. Tiskano izdanje možete preuzeti u kulturnim centrima i galerijskim prostorima u Beogradu (Kulturni centar Grad, Rex, CZKD, Remont), a u pdf formatu dostupan je ovdje.

Izvor: NKSS

Kako ističu iz NKSS, MANEK je prvo u nizu periodičnih izdanja u formi fanzina koje će ovo udruženje aktera nezavisne kulturne scene Srbije objavljivati u cilju unapređenja vidljivosti nezavisne kulture i umjetnosti te afirmiranja njenog značaja u suvremenom društvu. Uredništvo časopisa, koje čine Darka Radosavljević Vasiljević, Boba Mirjana Stojadinović i Vesna Milosavljević, nada se kako će se NKSS već u sljedećem broju ovih novina moći pohvaliti i konkretnim pomacima u dijalogu s vlastima o uvjetima u kojima njene članice prekarno rade već godinama, kako kažu “pod uslovom da postoji bar minimum svesti da je kultura u Srbiji na početku 21. veka uopšte potrebna. A bez nezavisne kulturne scene, kao najživljeg dela ukupnog sistema kulture, nema ni budućnosti za kulturnu scenu u celini”. 

Na više od trideset stranica prvog broja časopisa MANEK bit će predstavljen dio raznovrsne programske produkcije koje su članovi NKSS realizirali tijekom prošle godine. Čitatelji će se tako moći prisjetiti ili saznati nešto više o izabranim aktivnostima Art klinike, Dah teatra, Mimarta, Ministarstva prostora, Stanice – servisa za savremeni ples, Kioska, Remonta, Videomedeje, organizacije Čaj… odličan, Nezavisnog filmskog centra Filmart, Zemunskog malog umetničkog centra – ZMUC, Elektrike, Plavog pozorišta, udruge Zvuk i vizije, Kulturis, SEEcult.org, Hop.La!, DEZ ORG, Vojvođanke, Generatora, Licaulice, kulturnih centara Grad i Rex te festivalima Kondenz, Zalet, Sound and visions, KRAF, Slobodna zona, VivisectFest, PATOSoffIRANJE i Avgust jednog diverzanta – AJDE fest. MANEK također informira o nezavisnoj sceni regije, kroz intervjue s dramaturginjom i umjetnicom Katarinom Pejović i ravnateljicom Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade POGON Eminom Višnić te kroz prezentacije festival AKTO iz Bitole i nove regionalne platforme za kulturu Kooperativa. Pored časopisa, NKSS će predstaviti i Mapu NKSS, publikaciju s osnovnim podacima o udurženju i gotovo 80 organizacija, inicijativa i pojedinaca koji ga čine. 

Časopis MANEK moguće je besplatno preuzeti ovdje. Mapa NKSS dostupna je na ovom liku.  

KP / Izvor: Seecult