Multimedijalni institut mi je, pak, zvučalo kao mjesto koje na ulazu ima gipsane dorske stupove, a unutra je u obliku križa poslagano sedam televizora na kojima se vrte eksperimentalni filmovi. I tko se tamo okuplja? Samozvani hakeri, filozofi, ljubitelji animea i poznavatelji brazilskog art filma? Uh… Sve me to prilično zbunjivalo (i još me zbunjuje), što znači da sam se istovremeno bojao otići tamo, ali i da sam čekao prigodu da promolim svoj nos unutra.

Prvi put kad sam planski otišao u Mamu (nazovimo je zasad tako) bilo je kad sam tražio literaturu za diplomski rad o hakerskom aktivizmu. Temu sam odabrao jer mi je zvučala zanimljivo, a o njoj nisam znao baš ništa. Lišen okova znanja, odlučio sam otići na jedino mjesto za koje sam mogao pretpostaviti da sadrži ikakve informacije o hakerima – u misteriozni net klub. Samo, kako doći tamo? Trebam li nazvati i naručiti se? Imaju li nekakav ured za stranke? Koga zapravo trebam?

Nemoćan i neodlučan, naprosto sam došao jedno popodne u Preradovićevu, ušao kroz vrata i sjeo na prvu fotelju, kao napušteni pas. Ubrzo mi je prišao Tomislav Medak, tip kojeg sam slušao na nekom okruglom stolu, a čije sam riječi dovoljno dobro razumio tek da znam da one znače nešto pametno i da ću ih možda jednog dana moći dešifrirati. Medak me pitao što trebam, krenuo sam prtljati, duboko svjestan da nemam pojma o čemu pričam, izložen laserskom pogledu drevnog kung-fu grandmastera. Stao sam usred neke rečenice, a Medak se bez riječi udaljio i ubrzo vratio s desetak stranih knjiga o hakerima. “Uzmi i vrati ih kad završiš”, rekao je. “Imam li neki rok?” “Ne.” “Trebate li moju osobnu?” “Ne.” “Samo ih uzmem i vratim kad hoću?” “Da.” “Ne trebam čak ni ostaviti svoje ime?” “Ime nije bitno.”

Ta me gesta duboko ganula i tad sam napokon shvatio što točno Mama jest. U redu, bio sam upoznat s javnim institucijama i konceptom zajedničkog vlasništva, znao sam kako javne knjižnice i škole funkcioniraju, ali imao sam dojam da je dijeljenje oduvijek bilo i moralo biti regulirano. Nisam nikad doživio da mi netko dođe i jednostavno kaže: Uzmi. Naravno da se iza toga može razviti filozofija, možda bi upravo Medak to sad elaborirao, i naravno da taj princip rada iziskuje neku računicu, ali meni je u glavi ostala samo jednostavna gesta povjerenja, sloboda da uzmem i odem i, samim time, osjećaj da želim ostati i dati. 

Tu gestu od tada pronalazim u svemu što Mama radi – u knjigama koje tiskaju, programima koje održavaju, prostoru koji ustupaju, u besplatnom Human Rights Film Festivalu, u podršci migrantima, u ideji piratske brige… U svemu je prisutna evidentna namjera da se zajednici pruži quid, a da se u startu odbije pomisao na pro quo. 

Važno je i što taj quid stvarno može biti bilo što. Mamini sadržaji su često opskurni, nisu po svačijem ukusu, nisu pitomi niti privlačni, s razlogom nisu popularni, a temelje se na ideji da ako zanimaju i par ljudi u cijelom gradu, vrijede postojati, i to u svom najboljem mogućem obliku. Mama je rijetka po tome što može izgurati takvu ekskluzivnost bez elitizma, što može pružiti svima otvorenu hermetičnost. Uzmi, kao uvijek, uz dodatak: ali ne moraš. I tako već 25 godina, kao error tržišne računice, u prkos ideji da je čovjek čovjeku vuk, Mama ustraje.

Ipak me još nije odučila od kapitalističkih kalkulacija, od osjećaja da nas je zadužila i od zaključka da bismo bez Mame svi skupa bili na gubitku. Ali ovo nije pitanje posudbe i duga, dobitka i gubitka, uloga i rizika, dugotrajnosti i inovacije. Ne treba vratiti posuđeno, nego proširiti dobiveno. Mama daje dok ima, a kad je više ne bu, napravit ćemo novu “svojevrsnu zračnu luku”, neku Mamu 2, Multimedijalni IInstitut, Mi3 ili kako će se već zvati, ako će se uopće zvati. Koga briga, uostalom? Ime nije bitno.