Podsjećamo, MMSU je sredinom lipnja od HRT-a zaprimio obavijest o raskidu Ugovora o zakupu poslovnog prostora, sklopljenog 2000. godine između Muzeja kao zakupoprimca i Hrvatske radiotelevizije kao zakupodavca. Riječ je prostoru veličine stotinu kvadrata smještenom u samom središtu Rijeke, u prizemlju zgrade na Korzu, iz kojeg Mali salon treba iseliti do sredine rujna kako bi se prostor prenamijenio u televizijski studio.

Vijest o gašenju još jednog prostora u kojemu su umjetnost i kultura neposredno prisutne svakodnevnom životu grada stigla je usred sezone godišnjih odmora, kada nije bilo ozbiljnije mogućnosti za širu mobilizaciju građana koji se protive uništavanju važne kulturne institucije. Reagirale su ipak organizacije nezavisne kulture koje su i same povremeno koristile prostor Malog salona te strukovne udruge poput Hrvatske Sekcije AICA – Međunarodnog udruženja likovnih kritičara koja je otvorenim pismom apelirala na stručnu javnost i posebno Ministarstvo kulture da “spriječi da Rijeka umjesto prijestolnice kulture postane njenim stratištem”.

S obzirom na to da ni nakon završetka programa EPK nije planiran povratak prostora njezinoj dosadašnjoj funkciji, radnice i radnici riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu kojeg Mali salon djeluje već sedamdeset godina, pokrenuli su peticiju sa zahtjevom da se u 2021. godini ponovo sklopi ugovor o zakupu prostora između MMSU-a i HRT-a. U njoj upozoravaju kako se provedbom odluke trajnog raskida ugovora novim naraštajima uskraćuje važan, a često i jedini izložbeni prostor u gradu, čiji se značaj umnogostručuje u vremenu sve vidljivijeg potiskivanja prostora javne namjene i zajedništva iz urbanih sredina.

“Dok nam je EPK prilika za stjecanje međunarodne vidljivosti u kojoj želimo dostojno predstavljati hrvatsku kulturu, naša se aktivnost nastavlja i nakon toga. Istiskivanje Malog salona iz kulturnog života Republike Hrvatske smatramo nepromišljenim činom i nadamo se da će Hrvatska radiotelevizija uvidjeti dugoročnu štetu takve poslovne odluke”, zaključuje se u peticiji koju možete potpisati ovdje.

“Drage privremene i stalne građanke i građani Rijeke, obavještavamo vas da od ove jeseni Mali salon prestaje biti izložbeni prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Nakon više od 70 godina izložbene djelatnosti i značajne uloge koju je odigrao na kulturnoj i društvenoj mapi grada noseći i ulogu jednog od posljednjih prostora kulture na Korzu, Mali salon od jeseni preuzima vlasnik prostora, Hrvatska radiotelevizija, koja će ga koristiti u druge svrhe.” Ovim riječima, izvješenima u formatu osmrtnice na prozorskom izlogu kojeg su uobičajeno ispunjavali naslovi izložbi domaćih i inozemnih umjetnika, najavljeno je zatvaranje (još jednog) važnog prostora kulture, koji kao ispostava Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci djeluje već sedamdeset godina.

Kako je za Novi list rekao voditelj odnosa s javnošću Ivo Matulić, MMSU je sredinom lipnja od HRT-a zaprimio obavijest o raskidu Ugovora o zakupu poslovnog prostora, sklopljenog 2000. godine između Muzeja kao zakupoprimca i Hrvatske radiotelevizije kao zakupodavca. Radi se prostoru veličine stotinu kvadrata smještenom u prizemlju zgrade na Korzu na broju 24, iz kojeg Mali salon treba iseliti u roku od 90 dana kako bi se prostor prenamijenio u studio za praćenje programa Europske prijestolnice kulture. Uz apsurdnost postupka zatvaranja prostora kulture kako bi se ista mogla medijski pratiti, otkazivanje najma onemogućuje i održavanje triju izložbi koje su do kraja ove godine trebale biti postavljene u Malom salonu i to upravo kao dio pretprograma Europske prijestolnice kulture. Dodatna pitanja i zabrinutost nameće i Matulićev navod prema kojem nakon završetka programa Prijestolnice kulture nije planiran povratak prostora izložbenoj funkciji.

Na to kao i na pitanje je li HRT mogao naći alternativni prostor za potrebe studija, odgovor s Prisavlja nismo dobili. U dopisu koji smo primili stoji tek demanti medijskih napisa kako je Hrvatska radiotelevizija “izbacila MMSU iz Malog salona”, uz napomenu kako je riječ o “legitimnom raskidu ugovora budući da je navedeni prostor u Rijeci u vlasništvu HRT-a”. Kao razlog ponavljaju kako HRT “želi aktivno pratiti Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, stoga će navedeni prostor biti preuređen te stavljen u funkciju produkcije i radijskog i televizijskog programa, odnosno bit će korišten kao studio, poput primjerice HRT-ova studija u Bogovićevoj ulici u Zagrebu” Na koncu, izražavaju i žaljenje što ne mogu omogućiti dulji boravak Malog salona u navedenom prostoru, pojašnjavajući kako pripreme za opremanje studija (tehničke i građevinske) traže dosta vremena.

“Zar zaista itko smatra da otvaranje vidljivog radio-studija vrijedi zatiranja izložbenog prostora kojeg su generacije riječkih kulturnih djelatnika vodile i razvile u jedan od najpoznatijih izložbenih prostora u regiji i šire?”, pitaju se s druge strane članovi Hrvatske Sekcije AICA – Međunarodnog udruženja likovnih kritičara. U priopćenju koje potpisuju članovi izvršnog odbora Branko Franceschi, Boris Greiner, Silva Kalčić, Barbara Vujanović i Anita Zlomislić ističe se kako je “zatvaranje Malog salona eklatantni primjer teške pogreške u vođenju kulturne politike, na žalost sve prisutnije i u drugim hrvatskim gradovima, i simptom neshvaćanja važnosti održavanja kontinuiteta ikoničkih kulturnih prostora kao temelja urbaniteta, u ovom slučaju urbaniteta Rijeke”. Stoga pozivaju javnost, likovnu publiku, a posebno stručne udruge likovnih umjetnika, povjesničara umjetnosti, muzealaca, ICOM i Ministarstvo kulture RH, da svojim glasovima i autoritetom “spriječe da Rijeka umjesto prijestolnice kulture postane njenim stratištem”. 

Zatvaranjem vrata Malog salona gasi se i još jedan prostor u kojemu je umjetnost neposredno prisutna u javnom prostoru i svakodnevnom životu grada, dok se glavnina kulturnih sadržaja (posebno nekomercijalnih) kroz projekt budućeg “kvarta kulture” seli u industrijski kompleks Benčić. Hoće li u njemu biti mjesta i za sedamdesetogodišnju riječku instituciju koja je pored domaćih i međunarodnih izložbi suvremene umjetnosti, uz brojne okrugle stolove, predavanja i radionice, svoja vrata otvarala i nezavisnoj kulturi, za sada nije poznato. Preostaje nam tako tek pribrojiti Mali salon zbroju recentnih kulturnih poraza, i upisati se u “knjigu žalosti” postavljenu uoči njegove pretposljednje izložbe, u koju su građani pozvani zabilježiti svoja sjećanja na kulturnu i društvenu ulogu toga prostora.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Maja Flajsig

Venecijanski bijenale održan 2007. godine na temu Paradise Lost u umjetnički je mainstream doveo novo promišljanje granica identiteta i pozicioniranja umjetničkih praksi unutar njih. Iskorak je učinjen kada je predstavljen Prvi Romski paviljon kustosice Timee Junghaus za koji su selektirani autori iz osam europskih država, čime je suvremena romska kultura prepoznata i reprezentirana na međunarodnom nivou. Međutim, konstruiranje novog narativa u Paviljonu nije označilo točku od koje se autore romskog porijekla počelo tretirati naprosto kao umjetnike koji su usto i Romi. Analogno nekadašnjem (ponegdje i dalje prisutnom) povijesnoumjetničkom diskursu o ženama-umjetnicama, autori i autorice shvaćeni su kao Romi-umjetnici. Tako se romska suvremena kultura nastavila razvijati tek paralelno s europskom kulturnom scenom, izolirana i u potrazi za afirmacijom identiteta. 

Međunarodna izložba Moja umjetnost je moja stvarnost kustosice Sanje Kojić Mladenov otvorena u Malom salonu riječkog MMSU u suradnji s umjetničkom kolonijom i radionicom za Rome u Rijeci i Brodu na Kupi bavi se upravo pitanjem romskog identiteta i kulturnog naslijeđa i vješto izaziva pitanje iz naslova glasovitog eseja Gayatri Chakravorty Spivak iz 1985. Mogu li potlačeni govoriti? Nemoguće je izmaknuti se činjenici da dominantna kultura i u ovom slučaju govori o podčinjenima, i to kroz okulus progresivne, no ipak državne institucije. Međutim, valja primijetiti način na koji kustosica selektira autore. Razmatrajući teme društvenog sjećanja i stvaranja povijesti, aktivizma i jednakosti, ideala i stereotipa kroz radove suvremenih umjetnika, autorica nadilazi osnovnu ideju romskog identiteta koja je počelo i ishodište ove izložbe. Jukstaponirajući radove onih umjetnika koji jesu i onih koji nisu Romi, pred nama se stvara slika društvenog stanja obilježenog nejednakostima koje svoje uporište pronalaze u kategorijama etniciteta, roda, klase, rase, vjerskog opredjeljenja, kao i onog političkog.

Shvaćanje identiteta kao fluidne cjeline podložne ograničavanju prethodno navedenim kategorijama odražava se u načinu na koji Kojić Mladenov realizira izložbu u prostoru Malog salona, oblikujući je u cjelinu koja započinje temom zaboravljene prošlosti, politika sjećanja i proizvodnje povijesti. Pritom se kustosica oslanja na aktualnu stogodišnjicu Prvog svjetskog rata i memoriju nasilne prošlosti, traume i migracija koje su posljedica takvih sukoba. Istraživački rad Valérie Leray Mjesto bez imena iz ciklusa Nomadi (2006. – 2008.) komunicira s idejom nepostojanja sjećanja i memorijalizacijom mjesta traume. Naime, Leray se predstavlja serijom analognih fotografija pejzaža, odnosno (ne)mjesta diljem Europe koja su nekoć bili lokacije romskih sabirnih logora tijekom Drugog svjetskog rata. Time revitalizira sjećanje na traumu koju određena mjesta nose te se s teretom zaboravljene prošlosti suočava na sličan način na koji je Teresa Margolles to činila početkom godine u Francuskom paviljonu. Video radovi koji ulaze u dijalog s Lerayinim fotografijama preispituju ideje identiteta i njegova formiranja.

André Raatzsch, umjetnik romskog podrijetla iz kolektiva Sostar? (Zašto? na romskom), Ugovorom o etničkoj pripadnosti iz 2014. kroz izvedbeno predavanje koje izvodi u dvorani za treniranje – ponekad se (vrlo simbolički) boreći s umjetnom lutkom – govori o manjku samoreprezentacije Roma i njihove umjetnosti. Ponavljajući pitanja “Romeo, zašto si Romeo?”  i “Sostar, zašto si Sostar?” apostrofira položaj Roma unutar Europe i uspoređuje ljubav Romea i Julije s ljubavlju Europe i Roma – onom koja nikada neće opstati.

S druge strane, rad Makedonca Roberta Jankuloskog istražuje identitete koji se formiraju unutar obitelji i nacije. Bitna komponenta rada INSTANT PORODICE_Multiplikacija ljubavi iz 2017. je konstrukcija narativa, pa i povijesti, čime se nanovo aktualizira premisa Mladena Stilinovića “Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije”. Naime, Jankuloski koncipira rad tako što okuplja nepoznate ljude u “porodice” i suočava ih s odabranim skopskim scenografijama nastalima u sklopu urbanističkog projekta Skopje 2014 čiji je cilj bio kreiranje nacionalnog identiteta i novih politika sjećanja kroz arhitekturu grada.

Drugi dio izložbe čine promišljanja umjetnika o religiji, ratu, i njihovim reperkusijama koje osjećamo u svakodnevici. Instalacija Ispovedaonica Branislava Nikolića iz serije Sekundarna arhitektura citira izgled crkvenih ispovjedaonica i njihovih motiva i detalja, no izgrađena je od odbačenih materijala, sekundarnih sirovina poput komada metala, nogu od stolaca i dasaka različitih veličina i boja. Konstruirajući ispovjedaonicu na isti način na koji je izgrađena stambena arhitektura marginaliziranih zajednica (što je i vrlo bitna tema publikacije Geografije segregacije nastale u sklopu projekta Marginalnost  udruge SF:ius), Nikolić progovara o drugorazrednom položaju manjina u društvu, njihovom stambenom pitanju i ograničenim mogućnostima kojima kreiraju svoju stvarnost. Koristeći specifičnu arhitekturu ispovjedaonice, autor preispituje i ulogu religije u ovoj konstelaciji nejednakosti te u nj uklapa pitanje o pravu na vjerovanje.

Radovi koji se pak bave reperkusijama rata jesu oni Selmana Trtovca i Herlinde Koelbl, dok o društvenom stanju koje je rezultat niza faktora govori Siniša Labrović. Selman Trtovac kroz medije crteža (krv i grafit na papiru) i performansa bilježi Riječku liniju (2018.), putanju kojoj se vraća sa sinom na rukama nakon 27 godina izbivanja. Naime, Trtovac boravi u Rijeci 27. lipnja 1991., na dan kada počinje rat, a ovim se performansom i crtežom kreće kroz prostor i vrijeme, ponirući u drame upisane u prostor i generacije.

Herlinde Koelbl se na sličan način kao i Valérie Leray bavi istraživačkim radom koristeći medij fotografije. Priznata autorica u serijalu Mete istražuje ono što ratu prethodi i što mu slijedi, donoseći jedinstveni uvid u zastrašujuću praksu obuke vojnika kojom svjetske vojske proizvode fantomske neprijatelje s kojima se vojnici potom obračunavaju.Tako Koelbl u ovoj izložbi donosi strahovit prizor okrvavljenog kreveta koji okružuju rupe od metaka, simulakrum ratne stvarnosti.

S posljedicama rata i nacionalističkim politikama koje od devedesetih naovamo podrivaju emancipaciju manjina Siniša Labrović suočava se u svojem provokativnom performansu Ubij Cigana! u kojemu u jeku parlamentarnih izbora 2015. okuplja zbor pripadnika romske zajednice u okviru inicijative Udruge Domino ZA DNO – Desnica novih obećanja. Zbor u sklopu performansa izvodi pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata, stihove ustaške budnice Evo zore, evo dana, te skandiraju “Mi, Hrvati!”, “Mamiću, Cigane!”, “Za dom spremni!”, te frenetično uzvikuju “Ubij Cigana!”.

Radovi smješteni u sljedeću prostoriju izložbenog prostora bave se stereotipizacijom romske i drugih manjina. Umjetnica Emília Rigová video radom Vomite, ergo sum i autoportretnim fotografskim diptihom Keres Kúltura? (Stvaramo li kulturu?) promišlja kulturne i društvene stereotipe i politike tijela kroz kojih se oni prožimaju. Umjetnica u fokus svog djelovanja postavlja površne slike mainstream kulture o romskoj zajednici, kulturnu aproprijaciju i romantizaciju elemenata romske kulture. Baveći se tijelom kao medijem, Rigová u video performansu simulira povraćanje zlatne tekućine, dok se u fotografskom diptihu predstavlja ekspresivnim autoportretima čiju fokalnu točku i glavni motiv čine njeni zlatni zubi. Autorica ovim radovima tematizira i autostereotipizaciju koja se nerijetko događa kad pripadnici romske manjine prigrle stereotipe nametnute od strane dominantne kulture, inkorporirajući ih, kao u ovom slučaju, i u svoje tijelo. Nadalje, Monika Moteska kroz svoj fotografski rad Zauvijek tvoja, Elvira, nastao od 2001. do 2018. godine, tematizira neispunjene želje koje se nalaze u sferi snova, prikazujući orfičke, oniričke fotografije mladog muškarca u bijeloj vjenčanici. Na transverzalu stereotipa i ideala nastavlja se i serija billboarda, plakata i animacija Kolektiva ISTE koji je okupila Andreja Kulunčić. Dokumentirajući ograničavajuću stvarnost grupe žena obilježenih njihovim rasnim, etničkim, vjerskim ili seksualnim identitetom, autorica nam nudi uvid u njihovu svakodnevicu, poteškoće na koje nailaze, i ideali kojima streme. 

Posljednji dio izložbe bavi se konstantnim pitanjem nesigurnosti i apsurda koji manjinski identiteti donose. Selma Selman doslovno se obračunava sa stereotipovima kroz svoj rad u tijeku Napad. Potaknuta incidentom koji se zbio prilikom njenog sudjelovanja u Bijenalu industrijske umjetnosti, umjetnica stvara intermedijalni rad kojim “napada napad”. Naime, Selman je u srpnju 2018. doživjela verbalni napad od strane vozača minibusa u Labinu koji je izjavio “Ne vozim Cigane i ne vozim kurve. Vozim za dom i Poglavnika!” i potom ju odbio prevesti do Rijeke. Autorica reperkusije nemilog događaja poput medijske pažnje, osobne napade putem Facebooka i drugih društvenih mreža predstavlja na zidnom panelu galerije. Zaključujući da uvrede i nasilje prouzrokovane fiktivnim podjelama društva neće tolerirati, Selman poziva sve koji izazivaju nju i njen rad na online dvoboj Mortal Kombata te ispred panela postavlja računalo preko kojeg je moguće prijaviti se za sudjelovanje.

Apsurd koji proizlazi iz imaginarnih granica tema je i instalacije Stevana Kojića Samoodrživi sustavi apsurdnosti, koja istražuje eko-tehnološki sustav biljaka, projektora i računala čije funkcije nemaju svrhu ni cilj. Pritom autor istražuje iskorištavanje prirodnih resursa i genetsku modifikaciju, čimbenike koji također indirektno utječu na rast nejednakosti i netrpeljivosti spram manjina, kao što je to sve aktualniji slučaj u Južnoj Americi, poglavito Brazilu. Takva vrsta nesigurnosti očigledna je i u radu Preko ograde Vessne Perunovich iz 2017., video radu u kojemu se umjetnica bavi idejom doma i rizika kojeg donosi izmicanje u novu sredinu, u njenom slučaju, odlazak na umjetničku rezidenciju na Maltu. Komplementarno ideji ove izložbe o položaju manjina u društvu, Perunovich videom uspinjanja preko ograda i nestajanjem iza nje ispituje status pojedinca čije je iskustvo ispunjeno otuđenjem, samoćom i izolacijom. 

Sustavi društvene opresije koje kustosica Kojić Mladenov ovom izložbom pokušava dovesti na površinu tragajući za njima u banalnim trenucima svakodnevice u odabranim radovima na izložbi postaju alati umjetnika, bili oni Romi ili ne. Obuhvaćajući nevidljive stigme, umjetnici izgrađuju nove identitete, suočavajući se sa postojećim stereotipima. Time predrasude postaju sredstvo univerzalne borbe za jednakost čijim nametanjem publici one postaju sve stvarnije i bliže. Iako i dalje ostajemo u gabaritima dominantnih narativa i struktura moći, valja primijetiti da pozicioniranje izložbe unutar Malog salona na vrlo frekventnom gradskom Korzu kroz svoje velike izloge privlači poglede i doziva građane u svoje prostore. Time ovako aktivistički postavljena izložba ne ostaje stiješnjena u kuloarima lijevo orijentiranih intelektualaca već upoznatih s navedenim društvenim problemima, nego doista potencira svoju edukacijsku ulogu. Moja umjetnost je moja stvarnost u svakom slučaju nudi transformativno iskustvo jedne moguće interpretacije stvarnosti. Stvarnosti koja ograničava, no koja neprestano nudi nove mogućnosti izazivanja tih granica.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Goethe-Institut i Francuski institut u Hrvatskoj uz podršku njemačko-francuskog Elysée fonda pokrenuli su projekt Moja umjetnost je moja stvarnost usmjeren na ispitivanje i revalorizaciju pitanja memorije nasilne prošlosti i pomirenja kroz izgradnju zajedničke budućnosti u Europi. Istoimena izložba organizira se nakon radionica na temu upcyclinga s Romima u Rijeci i Brodu na Kupi, koje su se održale u lipnju, a prije posebnog izdanja časopisa Život umjetnosti posvećenog ovoj temi koji izlazi u prosincu.

Neposredni povod za ispitivanje ovih tema je obilježavanje stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, sjećanje na turbulentne i nasilne društveno-političke prilike, na traume, migracije i suživot. U fokusu ovog projekta je propitivanje zaboravljenih historija i pozicije marginalnih grupa, naročito romske manjine.

U izložbi sudjeluju Andreja Kulunčić s Kolektivom ISTE, Robert Jankuloski, Herlinde Koelbl, Stevan Kojić, Siniša Labrović, Valérie Leray, Monika Moteska, Branislav Nikolić, Vessna Perunovich, André Jenö Raatzsch, Emília Rigová, Selma Selman, Selman Trtovac i Moritz Pankok.

Kustosica i autorica izložbe je Sanja Kojić Mladenov.

Povodom otvorenja izložbe Goethe-Institut organizira besplatan autobus Zagreb-Rijeka-Zagreb u petak, 9. studenog. Za mjesto je potrebno prijaviti se mailom.

Izložba je otvorena do 7. prosinca.

Udruga Drugo more trinaestu godinu zaredom u Rijeci organizira festival Moje, tvoje, naše, koji se održava od 22. do 24. ožujka u galeriji Mali salon i Filodrammatici. Naglasak ovogodišnjeg izdanja festivala je na problematici transnacionalizma, društvenog fenomena i područja znanstvenog istraživanja koji proizlazi iz sve veće povezanosti među ljudima i opadajućom ekonomskom i društvenom važnosti granica između nacionalnih država.

U četvrtak, 22. ožujka u 20 sati, u galeriji Mali salon otvara se izložba Transnacionalizmi koja donosi radove renomiranih svjetskih umjetnika – Juliana Olivera, Daniele Ortiz, Jeremyja Hutchisona, Raphaëla Fabrea, Jonasa Staala te skupina Studio Folder (Marco Ferrari i Elisa Pasqual) i They Are Here (Helen Walker i Harun Morrison). Izložba istražuje načine na koje nove tehnologije, nove vrste zajednica i novi oblici identiteta preoblikuju geopolitičku kartu svijeta, a moguće ju je posjetiti do 14. travnja.

Novomedijski radovi predstavljeni na izložbi bili su izlagani u brojnim galerijama i umjetničkim festivalima, a o njima su sa zanimanjem pisali mnogi svjetski i neki domaći mediji. Među radovima se nalazi interaktivna instalacija koja istražuje najudaljenije alpske predjele, gdje se granice između Italije i Austrije pomiču zajedno s pomicanjem glečera uslijed posljedica klimatskih promjena. U Malom salonu izlaže se i digitalna karta na kojoj se državne granice premještaju u trenutku kada se mobitel prebaci na mrežu u susjednoj državi, kao i osobna iskaznica koju je francuska državna birokracija izdala iako je priložena fotografija bila u potpunosti izrađena pomoću kompjuterske tehnologije.

U velikoj dvorani Filodrammatice održava se rasprava gostujućih izlagača o tome hoće li se tehnologije i zajednice koje ne poznaju granice nastaviti razvijati i rušiti barijere između naroda i građana, ili će rastući valovi migracije, klimatskih promjena, separatizma i nacionalizma voditi prema još razlomljenijoj budućnosti.

U petak 23. ožujka, posjetitelje očekuje izlaganje publicista i umjetnika Jamesa Bridlea, novinarke New York Timesa i nekadašnja zaposlenica Al Jazeere i Reutersa Atosse Araxia Abrahamian, te aktivist i jedan od začetnika net.arta Heath Bunting. Idućeg dana, u subotu 24. ožujka, prezentacije održavaju riječki kulturolog Aljoša Pužar, koji trenutno predaje na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, glavni analitičar Centra za mirovne studije Gordan Bosanac, i milanski arhitekt i dizajner Marco Ferrari, suosnivač spomenute skupine Studio Folder. Polusatna izlaganja održavaju se na engleskom jeziku i oba dana započinju u 18 sati, a po njihovom završetku slijedi rasprava.

Ulaz na sve programe je besplatan. Više o izloženim radovima i njihovim autorima, kao i o predavačima i njihovim izlaganjima, saznajte na internetskoj stranici Drugog mora.

Umjetnici koji sudjeluju na izložbi bave se istraživanjem mogućnosti ekologije nakon ljudi – u postantropocenu, vremenu u kojem su kontrolu preuzeli neki drugi oblici “života”, poput algoritama, umjetne inteligencije, umjetno stvorenih nanočestica, genetski modificiranih mikroorganizama i naizgled monstruoznih biljaka.

Kustosica je njemačka istraživačica Inke Arns.

Izložba je otvorena do 22. rujna, ulaz je besplatan, a detalji o sudionicima i konceptu dostupni su na sljedećoj poveznici.

Koristeći specifičnu arhitekturu, Tadićevi radovi djeluju poput umanjenih galerijskih ili muzejskih poligona i nude vizualnu reviziju svakodnevne optike kao i izložbenih okvira, pravila postavljanja i prikazivanja. Hibridnim formama mijenjaju konvencionalni dojam izložbenog prostora, odustaju od njegovih zidnih gabarita i uobičajenog nizanja predmeta uz zadane pregrade. Riječka izložba predstavlja presjek Tadićevih filmova, maketa i skica nastalih unazad šest godina. Karakterizira ju posveta mediju crteža kao podlozi mišljenja i imaginacije te metodi kolaža kao načinu spajanja i rekomponiranja pojedinačnih elemenata u šire strukture, ‘upakirane’ unutar različitih formi i formata, od animiranog filma do studija ili skica, knjiga i objekata. Izdvajanje radova za izložbu vodi se nastankom instalacije Man standing in a Museum looking at something (2017.) i nastankom animiranih filmova, Moving Elements (2016.), Until a breath of air (2015.), We used to call it: Moon (2011.), stvarajući poveznice između izloženih filmova i instalacije te materijala koji je prethodio i utjecao na njihovo oblikovanje (..). 

U vrijeme trajanja izložbe, u utorak, 11. i 18. srpnja od 11 do 13 sati, odvijaju se radionice za djecu od 7 do 12 godina, otovrenog tipa, a prijave se vrše na mail adresu ili broj telefona: 051 49 26 15.

Nagrada Radoslav Putar, godišnja nagrada za najboljeg mladog likovnog umjetnika / umjetnicu u Hrvatskoj, dodjeljuje se od  2002. godine. Ovogodišnji stručni žiri u sastavu: Niko Mihaljević, (dobitnik Nagrade Radoslav Putar 2016.), Boris Greiner (likovni kritičar, Zagreb), Miroslav Karić (kustos, Remont – nezavisna umetnička organizacija, Beograd, Srbija) i Marta Kiš (kustosica, voditeljica Galerije SC, Zagreb) između pristiglih prijava izabrali su 4 ovogodišnja finalista (Ana Kovačić, Tea Ivković, Matej Knežević i Ana Sladetić) su radovi predstavljeni na izložbi.

Prošle i ove godine u natjecanje je uneseno nekoliko novosti, pa tako sada dobitnik Nagrade dobiva produženi, dvomjesečni boravak u New Yorku, u organizaciji Residency Unlimited, a ove smo godine podigli dobnu granicu za natjecatelje, te se od sada mogu prijaviti svi umjetnici do 40 godina starosti. Radionice za zainteresirane kandidate i ove su godine u tri termina održana u Zagrebu i online, za kandidate izvan Zagreba.

Uz boravak u Residency Unlimited, NY, dobitnik dobiva i samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost, Zagreb i mjesto u žiriju Nagrade Radoslav Putar u 2018. godini.

Uz Titove portrete predstavljena je i fotografska dokumentacija portretiranja Josipa Broza Tita u Bugojnu 1. i 2. travnja 1977. godine.

Otvorenje je u srijedu, 3. svibnja 2017. u 19.30 sati u Malom salonu. 

“U sklopu izložbe Tito u djelima likovnih umjetnika koju Grad Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Međunarodna galerija portreta Tuzla otvaraju u Malom salonu pozivamo vas da izložite sliku, crtež, fotografiju, skulpturu, knjigu ili predmet koji čuvate u svom domu, a podsjeća vas na Josipa Broza Tita i njegovo doba. Svoj prilog izložbi možete donijeti 2. ili 3. svibnja u Mali salon, Korzo 24, u vremenu od 10 do 15 sati. Naši kustosi će preuzeti vaš prilog, dokumentirati ga i zabilježiti vaše sugestije. Vaše priloge ćemo predstaviti na izložbi te ih nakon završetka vratiti vlasnicima”, stoji u pozivu. 

Izložba Marijana Molnara sastoji se od tri dijela – videodokumentacije performansa Marx – Bakunjin iz 1980, ambijentalne instalacije koja je kontekst dvadesetminutnog performansa Das Kapital / Die Kunst te performansa Ljubljeni Marx koji postaje happeningom (prva izvedba u osječkom Kazamatu 2016. fotografski je dokumentirana). Krovni naziv, koji objedinjuje tri dijela izložbe i tretira “kapital” i “umjetnosti” kao dihotomijski par pojmova, Das Kapital / Die Kunst, ističe simbolično značenje uporabe njemačkog jezika kao temeljnog jezika teorije suvremene umjetnosti Josepha (Josefa) Beuysa, ali i jezika političke ekonomije modernizma. U videoradu Marx – Bakunjin Molnarov torzo i lice prikazani su sučelice kameri – on izvodi gestu pisanja na licu, čelu, crnom i crvenom bojom inherentnog simbolizma.

“Rad je nastao u kontekstu tadašnjeg povijesnog trenutka (anarhističke ideje kod terorističkih grupa na zapadu, nastalih poslije sloma 1968.) i lokalnog socijalističko-birokratskog sistema koji već pokazuje znakove zamora i birokratskog okoštavanja. Ova situacija dovodila je, uz ostalo, u žarište interesa pitanje individualnih sloboda. Mogućnost se pojavila na poluotvorenim vratima našeg društva koje je bilo na raskrsnici… U početku, ideja je čista i nevina, s vremenom ona se uprlja i gubi svoju snagu”, zapisala je u najavnom tekstu Silva Kalčić.

Izložba je otvorena do 15. siječnja.