Koliko god da često bili pametni, srednjoškolci znaju biti i još više nezreli i glupi (pozdrav svim srednjoškolskim čitateljima Kulturpunkta, ljubi vas vaš patronizirajući kolumnist!). A za ilustrativni primjer bih – ako mi dozvolite – uzeo moju malenkost.

U nekim pogledima, ja kao srednjoškolac jesam bio pametan momak. Čitao sam Feral Tribune, slušao Disposable Heroes of Hiphoprisy (LOL) i dobivao vrlo dobre do odlične ocjene unatoč tome što mi se “učenje” svodilo na brzinsko prelistavanje udžbenika desetak minuta prije odlaska u školu. A bio sam i kreativan momak, pa sam izdavao svoj humoristični školski fanzin u kojem sam, skupa sa svojim suradnicima, ismijavao profesore iz naše škole uz obilje vulgarnosti tipičnih za jednog tinejdžerskog edgelorda. Bilo je tu s jedne strane bezazlenih vulgarnosti i šala, a s druge neukusnih i ponižavajućih šala o profesorima – ali su ove prve ipak prevladavale, pa profesori ne samo da su tolerirali prvih dvanaest brojeva, nego su ih katkad čak i zabavljeno komentirali.

A onda je došlo vrijeme za uređivanje fatalnog, katastrofalnog trinaestog broja.

Jedan suradnik, momak iz razreda ispod, ponudio mi je za broj HC-pornografsku sliku žene usred seksa, s tim da je umjesto njezine glave namontirao – onu jedne profesorice iz naše škole. I što mu je srednjoškolski Tonći, taj blistavo pametni mladić, rekao na to? “Ne mogu ti to objaviti, to me može samo uvaliti u gadne probleme?” Ili možda “U redu, volim ja probijati granice, ali ovo je ipak too much“? Ili možda čak “Ovo je degradirajuće, seksističko ponižavanje jedne žene koja to nije apsolutna ničim zaslužila”?

Ne, on je na to samo pomislio: “U jebote, koja senzacionalna BOMBA od slike, ovo obavezno ide na NASLOVNICU!”

I tako je uslijedio shitstorm iz kojeg sam se nekim čudom uspio izvući s pukim ukorom pred isključenje, iako sam zaslužio i gore. Džabe mi sva tadašnja tobožnja pamet kad sam istovremeno mogao biti tako nezreo i glup.

American Vandal, parodija true crime serijala poput Making a Murderer i Serial, prati dokumentarističke podvige dvojice fiktivnih američkih srednjoškolaca, Sama Ecklunda i Petera Maldonada, koji u svakoj sezoni istražuju slučaj vandalizma u nekoj srednjoj školi i kroz osam epizoda traže pravog krivca. Oni jesu svjesni da je crtanje penisa sprejem po autima velika šteta za vlasnike auta, kao i da ubacivanje laksativa u pića u školskoj kantini te rezultirajuća masovna sraćka jesu poprilično ružne stvari, ali i dalje… Svako toliko, dok pokušavaju proniknuti u um nepoznatog, psinama sklonog počinitelja, njih dvojica se moraju akademski ozbiljno složiti kako – da, kurčevi, na kraju krajeva, jesu smiješni, kakica jest smiješna, to se ne može poreći! U tim trenucima, u njima prepoznajem debilnog srednjoškolskog sebe.

American Vandal dobar dio svog humora bazira na tom kontrastu prizemne degutantnosti srednjoškolskih ekscesa i ozbiljnosti s kojom ih komentiraju kako Peter i Sam, tako i ostali učenici koje oni intervjuiraju u potrazi za pravom istinom. I mada humor svakako jest jedan od najprivlačnijih aspekata ove serije, ona se gleda s guštom prije svega zato što je briljantan – whodunit.

Netflix je poznat po svojoj nesklonosti objavljivanju ikakvih podataka o gledanosti njihovih serija, no prošle godine su napravili jednu malu iznimku i objavili listu njihovih najbindžanijih serija u periodu od studenog 2016. do studenog 2017. – s American Vandal na prvom mjestu, iznad takvih teen-favorita kao što su 13 Reasons Why i Riverdale! Podatak jest bio malo iznenađujući, pošto je serija izašla tek u rujnu prošle godine te se činilo da više spada u Netflixove kultne negoli smash hitove… No, svakome tko je pogledao American Vandal je bilo savršeno jasno zašto se baš nju, od svih Netflixovih serija, najustrajnije bindžalo.

Dubina detalja kojima se investigativni žurnalistički dvojac Vandala bavi je fascinantna. U jednom dijelu najnovije druge sezone razmatraju tko bi mogao biti fekalni vandal kojeg traže, tajanstveni Turd Burglar, na osnovu njegovih objava na društvenim mrežama koje umjesto velikog “I” imaju “A” s upitnikom u kvadratiću – što je stvaran glitch koji je mučio korisnike iPhonea početkom studenog 2017. A u jednom drugom momentu primijete kako lik ima neobičnu naviku stavljati točku nakon emojija (Sam: “Točka nakon emojija? To je, ono, mozak na razini serijskog ubojice”). Pa onda još koriste kao dokaze raznorazne objave na instagramu, vertikalne video snimke s mobitela, chatove učenika… Teško ćete naći seriju koja bolje razumije modernu tehnologiju i njezine mlade korisnike od American Vandal.

Ali ono što je najimpresivnije je kako se svi ti detalji sklapaju u jednu užasno kompleksnu cjelinu, nalik ogromnom detektivskom Rube Goldberg stroju (guglajte slobodno – nisam ni ja znao kako se to zove dok nisam sad proguglao!) u kojem nijedan zupčanik nije suvišan i sve je čvrsto, mehanički precizno povezano. To je, ono – da parafraziram Sama – mozak na razini Sherlocka Holmesa! Pa koliko god zločini posrijedi bili neozbiljni, serija se najozbiljnije guta poput najboljeg whodunita jer to i jest – najbolji mogući, vrtoglavo minuciozan whodunit.

Nisam, moram priznati, bio osobito optimističan po pitanju druge sezone, jer mi je prva bila tako zaokružena kao cjelina da nisam bio siguran da se tu može išta više dodati: teško mi je bilo zamisliti još neki incident u istoj školi koji bi iznjedrio podjednako efektnu sezonu, a nisam bio siguran ni koliko bi sve skupa funkcioniralo ako bi se radnja premjestila u neku drugu školu.

Ispalo je, nasreću, da su moje strepnje bile izlišne jer ni s Peterom i Samom na zadatku u drugoj školi, ni s potpuno novim setom likova – American Vandal nije ništa slabiji. Čak mi je i još jači u drugoj sezoni! Koju biste trebali zaobići u širokom luku ako ste koprofob, da, ali ako niste… Ne serite, kurac nećete gledati!