Inicijativa za donošenje novog zakona potekla iz Ministarstva kulture na čelu s ministricom iz kvote Levice Aste Vrečko. Manje-više tehnička preinaka zakona trebala je osigurati standardizaciju kriterija dodjele dodataka na mirovinu zaslužnim umjetnicima, što zakon iz 1974. godine nije predvidio. Dosad je kriterij za dodjelu dodataka ovisio o osobnim ili društvenima vezama umjetnika i onih koji o tome odlučuju, a budućnosti je to trebalo ovisiti o ostvarenim priznanjima.

Janšina je stranka u kampanju protiv ovog zakona krenula još u veljači. U javni prostor plasirali su tezu da će on omogućiti pogodovanje umjetnicima bliskim koaliciji Gibanje Svoboda-Socialni demokrati-Levica, koja je, predvođena premijerom Robertom Golobom, na vlasti od 2022. godine. Teza je popraćena jumbo-plakatima koji prikazuju međunarodno prepoznatu umjetnicu Maju Smrekar kako doji psa u performansu Ecce Canis iz 2013. godine. U njemu je Smrekar propitivala odnos između ljudi i životinja kroz biopolitičku perspektivu, a ovaj kontekst je u kampanji potpuno izostavljen.

Umjetnica je, dakle, izložena linču čak 12 godina nakon što je njezin performans prvotno izveden, što je učinjeno u cilju diskreditiranja vladajuće koalicije uoči parlamentarnih izbora predviđenih za 2026. godinu. Plakatima su također prekršena autorska prava fotografa Manuela Vasona, što je rezultiralo tužbama umjetnice i Levice protiv SDS-a.

Ne bismo li razjasnili što se zapravo dogodilo, obratili smo se dvjema slovenskim radnicama u kulturi – voditeljici organizacije civilnog društva Društvo Asociacija Poloni Torkar i književnici Anji Zag Golob. Budući da se Torkar bavi kulturnim politikama, razgovor s njom fokusirali smo na taj aspekt, dok smo Zag Golob zamolili da slučaj komentira iz perspektive umjetnice.

Torkar je objasnila da su po starom zakonu zaslužni umjetnici mogli steći posebne mirovine, a po novom, koji je predložila vlada, bi to bili dodaci mirovinama. Do prijedloga novog zakona došlo je jer stari nije imao jasnih kriterija po kojima se dodjeljuju posebne mirovine.

“U tom je smislu novi zakon bio sasvim tehničko rješenje. No budući da ga je vlada predložila u drugoj polovini svog mandata, i s obzirom na to da je do parlamentarnih izbora ostala još samo godina dana, opozicija je iskoristila situaciju i politizirala jedno sasvim tehničko pitanje. Stav opozicije bio je da će vlada dodijeliti velike, povlaštene mirovine eliti i pojedincima iz umjetničke sfere. Kako velik broj umirovljenika u Sloveniji živi s niskim mirovinama, ta je podvala djelovala. Aktualna vlast nije uspjela obrazložiti ljudima da će po novom zakonu, koji uvodi jasne kriterije – nagrade koje trebaju primiti umjetnici kako bi ostvarili pravo na ovaj dodatak – dodatke primiti čak i manje ljudi i da to neće više biti političko nego sasvim tehničko pitanje”, objašnjava Torkar.

Ističe da je Društvo Asociacija odlučilo aktivno sudjelovati u kampanji jer smatraju da velik broj umirovljenika, među njima i umjetnici, živi u teškim uvjetima. “Smatrali smo da netko mora govoriti o pitanju socijalnih prava prekarnih radnika i umirovljenika iz sfere umjetnosti i kulture. Naglasili smo i svoju zadršku prema mirovinskoj reformi koju vlada predložila te je potom ušla u parlamentarnu proceduru. Po našem mišljenju, novi zakon, koji je srušen na referendumu bio bi pozitivna promjena u kontekstu depolitizacije dodjela ovih dodatka, ali istovremeno smatramo da će za puno umjetnika koji žive i rade u prekarnim uvjetima ovi dodaci ostati nedostupni”, nastavila je Torkar.

Zakon se, kao što smo istaknuli, nije mijenjao od 1974. godine. Torkar smo pitali zašto je Janšinoj stranci bilo toliko stalo da sve ostane isto: “Što se tiče umjetnika i kulturnjaka, zakon se zaista nije mijenjao od 1974. godine. Po ovom zakonu posebne je mirovine mogla dodijeliti svaka vlast na prijedlog ministara kulture. To se i događalo do 2009. godine kada je Revizijski sud dao ocjenu da zakon nije transparentan te da ne osigurava uvjete za jednako postupanje prema osobama koje se nalaze u istoj situaciji. Dodjele mirovina su se od 2009. godine smanjile i neki su umjetnici pravdu za ovu mirovinu tražili na sudu. Nijednoj vlasti dosad nije bilo stalo do promjene zakona jer je po starom zakonu dodjela bila sasvim političko pitanje. Ironija je, da se u momentu kad se uvelo tehničko rješenje s transparentnim kriterijima to pitanje opet politiziralo.”

Zag Golob smo pak pitali kako se osjećala kada je shvatila da je novi zakon odbačen na referendumu: “Bila sam na predstavi i u pauzi sam pogledala stranicu Državne izborne komisije na mobitelu. U tom sam momentu do bola razumjela što je dobri stari Kurt Schwitters mislio kada je rekao da koincidencije ne postoje – naime, predstava koju sam gledala zove se U agoniji.” Pitali smo je i kako komentira to da Janša i njegova stranka određenu umjetnost vide kao “degeneriranu”, odnosno na način na koji su je tridesetih godina gledali nacisti.

“Janez Janša o umjetnosti nema pojma, a i ne zanima ga, jer je njemu i njegovoj stranci umjetnost bila i jest samo oružje, samo jedna od stvari na putu ka vlasti, i kao takva apsolutno nebitna. Ta Blut-und-boden retorika itekako je opasna, otrovna i krajnje suluda, ali to njima nije ni bitno – bitna je jedino vlast. Na mjestu umjetnosti moglo bi biti i nešto drugo – cilj je dočepati se vlasti i na tom putu ništa nije sveto. U početku slovenske državnosti književnost je desnici još predstavljala nešto vrijedno, no to se u međuvremenu sasvim razrijedilo. Stoga su uzeli jedan rubni prijedlog popravka zakona, koji je Ministarstvo kulture moralo napraviti jer ga ka tome uputio i Revizijski sud. Od njega su napravili prvorazrednu populističku Kulturkampf predstavu za svoje biračko tijelo i time započeli svoju predizbornu kampanju, a troškove referenduma snosi, naravno, državni proračun.

U tome im je dosta pomogla i vladajuća koalicija, koja je pozivala građane da bojkotiraju referendum, što se, naravno, pokazalo kao pucanj u vlastito koljeno. To baš i nije način da se pobijedi, pogotovo kad se zalažeš za demokraciju. Koalicija je zbunila vlastito biračko tijelo, a ništa nije postigla, pa je desnica mogla mogla lakše doći do pobjede”, nastavila je Zag Golob.

Književnicu smo također pitali što misli koliko smo kao civilizacija daleko od historijskog fašizma: “Mislim da smo tamo. Kad se sustav obrazovanja raspada pred našim očima, kad ljudi imaju državu a nemaju pojma o aktivnom građanstvu, umjetnost im se čini daleka i nerazumljiva, nešto što ih se ne tiče. Populizam, pogotovo desni populizam, tu može procvjetati punom snagom. I već to radi. Kad Kinezi (apokrifno, op. a) neprijateljima žele da žive u ‘zanimljivim vremenima’, eto, to je ono na što misle – naše vrijeme”, zaključila je Zag Golob.

Konačno, Torkar se osvrnula na političke posljedice koje bi rezultat referenduma mogao imati za Golobovu vladu. “Koliko će uspješno proveden referendum utjecati na ostatak mandata koalicije je teško procijeniti. Prijedlog ovakvog zakona u zadnjoj etapi mandata bio je amaterski potez za koji će aktualna vlast sigurno platiti cijenu. Koja je to točno cijena pokazat će nadolazeći parlamentarni izbori.”

Ovaj napad na umjetnike i kulturu zdesna dio je šireg obrasca kojem smo nedavno imali prilike svjedočiti i u Hrvatskoj. U jeku predizborne kampanje pod povećalom su se našli samostalni umjetnici, a pritisci na javno financiranje kulture gotovo su neprestani. Obrazac naprosto pokazuje da su naši političari u toku s globalnim trendovima – suvremena umjetnost tek je prva od žrtava u neumornom maršu desnice od Argentine do Hrvatske.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

!brute_force [Non brute force] je kontinuirana istraživačka platforma koja propituje na koje načine umjetna inteligencija strukturira našu stvarnost te na taj način zapravo uspostavlja i vladavinu nad njom. Projekt koji je 2019. godine započela Maja Smrekar naslanja se na pretpostavku da ljudi i ne-ljudi više ne djeluju unutar dualističkog okvira, nego se izjednačuju unutar globalne infrastrukture tržišne ekonomije i tehno-kapitalističke komodifikacije života.

Otvorenju prethodi perfromans Maje Smrekar 4. travnja. 2023. u 19 sati, koji će se izvesti i 5. i 6. travnja u 18 sati.

Počevši od samog smještaja zabavnog parka u Karlovcu, gradu na četiri rijeke, koje su potrebne da energetski opskrbe tehnološku mašineriju u pozadini parka, prokazuje se štetnost čovjekova gospodarenja prirodnim resursima pod utjecajem kapitalizma. Naličje široj publici prijemčivog oblika liberalnog feminizma odražava se u virtualnom entitetu kustosice koja je dio globalne mreže industrije zabave. Pod njenim se nadzorom omogućava potrošna simulacija zadovoljstva, čije se razine otključavaju ovisno o financijskim mogućnostima njenih klijentica. Uviđajući štetnost parka Sladostrašće, koji žene ostavlja u kontinuiranom procesu tranzicije, protagonistkinja ga, zajedno sa svojim frendicama, uništava. Ne zadržavajući se pritom na idiličnom sretnom kraju, ona također upozorava na prijeku potrebu za solidarnošću u nadolazećim bitkama.

Često potencirajući napetost i iščekivanje karakteristično za žanr horora, priče ove zbirke rastu oko tematskih čvorišta poput promišljanja budućnosti, pozicioniranja umjetnika unutar konteksta proizvodnje na kapitalističkom tržištu i prodora povijesno zanemarivanih glasova. U ocrtavanju ljudskih zajednica i pojedinačnih iskustava u presjeku s njima, Bakić kolažira/kombinira različite stilske registre kao što su antička književnost, romantičarski klasici ili politička teorija, uparujući ih s prikazima tjelesnosti, seksualnošću i materijalnošću svakodnevice. Navedeni elementi sudjeluju u izgradnji kompleksnog svijeta zbirke boreći se protiv budućnosti opterećene boljkama prošlosti i pritom zagovarajući promjene na razini kolektivnog stvaranja/sudjelovanja u suvremenosti.

Prevrednovanje kategorijalnih polazišta u spekulaciji o budućim prostorima i zajednicama predstavio je i kustos Miha Colner izložbom Novo doba, koja se održava u zagrebačkom MSU-u od 11. rujna do 30. listopada. Uviđajući važnost interdisciplinarnog i istraživačkog hvatanja u koštac s problemima koje otvaraju ekofeministička kritika i kritika kapitalizma, Colner je u MSU-u okupio segmente radova slovenskih umjetnica Maje Smrekar, Robertine Šebjanič, Tanje Vujinović i umjetničkog dvojca PLATEAURESIDUE. Izloženi segmenti radova preispituju mogućnosti čovjekova djelovanja unutar vlastite zajednice i njegova odnosa s više-nego-ljudskim svijetom.

Potonju kategoriju razlaže makedonska istraživačica Tara Kalaputi u eseju Ljudi i više-od-ljudskog svijeta upozoravajući na nejedinstvenost kategorije neljudskog. Njen je esej dio zbornika Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija, koji okuplja radove internacionalnih i regionalnih autora na temu suočavanja s antropocenom kroz okvire ekološke teorije zagovarajući poštovanje ljudskih marginalaca i vegetacijske njege kao izvora političkog uvida u regenerativni rad, kako u tekstu Antropocen – Razmišljajući u >>dubinskom geološkom vremenu<< ili >>dubinskom libidinalnom vremenu<< navodi autorica Ariel Salleh.

Solidarnošću čovjeka s ne(/više-nego-)ljudskim svijetom i hibridnim zajednicama koje tvore bavi se i umjetnica Maja Smrekar u ciklusu radova K-9_topology: Hybrid Family, čiji se naziv simbolički poigrava engleskom inačicom izraza koji označava porodicu pasa canis povezujući ju s dijeljenim svojstvom ljudske fizionomije, očnjacima. Dio ovog ciklusa prikazan je u Zagrebu još 2019. godine u sklopu festivala Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav u obliku performansa izvedenog u skučenoj prostoriji nalik na dnevni boravak ispunjen namještajem i psećim krznom.

U reduciranoj varijanti postava izložbe u MSU-u, rad Maje Smrekar prikazan je nizom fotografija kojim je dokumentiran proces nastanka navedenog rada, ali i rada Posao i dom iz 2018. godine. Mizanscenu fotografije velikog formata na samom ulazu u izložbeni prostor čini umjetnica koja spravom za dojenje izdvaja mlijeko dok sjedi na podu bijele sobe sa svojim psom Adom. Djelomično se nastavljajući na performans Josepha Beuysa Coyote, Smrekar u svojem radu proučava odnos između čovjeka i psa s fokusom na zajednice koje tvore, propitkujući pritom poziciju žene unutar njih.

Procesu dojenja prethodio je višemjesečni rad u kojem je umjetnica stimulirala hipofizu masažom dojki, što je dovelo do izlučivanja hormona koji potiče nastajanje mlijeka, navodi kustos Miha Colner u programskoj knjižici. Preostale fotografije manjeg su formata i prikazuju umjetnicu u različitim životnim razdobljima u društvu pasa s kojima je odrastala, kao i različite stadije rada K-9_topology. S obzirom na to da je odrasla u obitelji koja se sporadično bavila uzgojem pasa, Smrekar preoblikuje ulogu psa od životinje s uporabnom vrijednosti do punopravnog člana njene hibridne zajednice, prkoseći specizmu. Umjetnica kroz ovaj projekt nastoji nadići kategorije ljudskog i više-nego-ljudskog, na tragu promišljanja Rosi Braidotti o posthumanizmu, iznesenog u knjizi The Posthuman, i drugosti zasnovanoj na eurocentričnoj paradigmi čovjeka, odnosno muškarca, i drugog, reduciranog na potrošno tijelo.

Interspecijsko pozicioniranje i proučavanje, iz čovjekove perspektive potrošnih tijela manje vidljivih organizama predstavljeno je u videoeseju Lygophilia Robertine Šebjanič, proizašlom iz istraživanja mračnih i vodenih staništa. Šebjanič 2017. godine započinje istraživanje vodenih staništa u Meksiku s fokusom na ugroženu vrstu duguljastih, bijelih vodozemaca aksolotla, koji se nalaze pred izumiranjem zbog proširenja i razvijanja urbanog pejzaža Mexico Cityja, a po povratku u Sloveniju ga nastavlja s fokusom na čovječju ribicu.

Projicirana videoinstalacija nastala je montiranjem snimki jedne do druge, koje, ovisno o tome jesu li identične ili naizgled nepovezane, stvaraju različite značenjske slojeve. Većina je materijala site specific i prikazuje rituale poput vađenja aksolotla iz vode, njihova uzgoja i ponašanja u kontroliranom okolišu. Poetičnost videoeseja leži upravo u neskrivenom kolažiranju i montiranju snimki jedne do druge čime se potencira meditativni efekt kružnih kretanja aksolotla i ponavljajućih zaveslaja kroz njihova vodena staništa u Meksiku.

Aksolotle, njihovu genealogiju i kulturni značaj kroz povijest predstavljaju dva generička pripovijedna glasa iz pozadine. Osim snimaka aksolotla, kroz esej se periodički ponavlja rečenica It is almost impossible for humankind to see Axolotl as they are, animals in the process of inevitable extinction, kojom umjetnica upozorava na previđanje potreba i važnosti više-nego-ljudskog, u ovom slučaju iskorištavanog u svrhu znanstvenih eksperimenata.

Znanstveno-istraživački aspekt rada predstavljen je, osim u videu, putem karte vodenih staništa uz prikupljene uzorke tla i žiroskop u kojem se nalaze. Razdvajanjem različitih dijelova rada, privučena je pozornost na interdisciplinarnost i suradnički element potreban za njegov nastanak.

Kroz interdisciplinarnu suradnju je nastao i MetaVrt, projekt novomedijske umjetnice Tanje Vujinović. Problematici održivosti i nestanka ekosustava Vujinović pristupa primarno kroz digitalnu animaciju uz koju paralelno razvija vizualne/taktilne, zvučne i konceptualne elemente. Istoimena serija radova nastala je u suradnji s drugim istraživačima, znanstvenicima i zvučnim umjetnicima, čiji je rad Vujinović koristila kao polaznu točku u vlastitu stvaralaštvu.

Dio ciklusa predstavljenog na izložbi, instalaciju Sfera 3 Otok, tvore dva dijela koja odražavaju fizičku prisutnost kozmičkog vrta u videoradu postavljenog u pozadini. Dva se Otoka Sfere 3 sastoje od brežuljkastog reljefa koji predstavlja prostor čija je fizička neuhvatljivost potencirana bijelom bojom, neprirodnim izvorima svjetla i neodređenim biomorfnim oblicima. Osim reljefa, bitan element je izvor i zvukovna kvaliteta vode koja teče kroz fontanu i pridonosi umirujućem efektu. Kao kontrast fizičkom prostoru , projiciran je i drugi dio Sfere 3, Sektor P. Videorad prikazuje pročišćeni futuristički okoliš koketirajući s načinom na koji pojedinac može zamisliti virtualni prostor, napominje Miha Colner.

Kurirana ambijentalnost važan je aspekt videorada Sub Persona autorskog dvojca PLATEAURESIDUE, koji čine Aljaž Celarac i Eva Pavlič Seifert. PLATEAURESIDUE u svom radu kombinira vizualne umjetnosti i kritičku ekologiju kako bi ukazali na brzorastuće promjene u okolišu nastale ljudskim djelovanjem. Videorad Sub Persona problematizira etičnost gospodarenja šumama kroz šest cjelina. Svako od poglavlja naznačeno je crvenim naslovom ispisanim tipografijom u gotičkom stilu, koja, uparena s crno-bijelom slikom i dugim kadrovima mračnih šuma te zlokobne glazbe mjestimično stvara napetost karakterističnu za horor-filmove. Žanrovska hibridnost rada povlači za sobom ozračje nelagode pri pogledu na šumu, dok se paralelno ističe uloga čovjeka u održavanju, ali i remećenju prirodnih ekosustava. Rad se pripovjedno oslanja na razgovore s osobama upoznatim sa prostorom slovenskih šuma kroz privatni ili institucionalni angažman, kako bi se prikazali različiti aspekti i problemi (ne)brige za njihovo održavanje.

U intervjuu s kustosom izložbe, Eva Pavlič Seifert naglašava važnost imerzivnog iskustva pri gledanju filma, postignutog nekom vrstom drvene konstrukcije koja funkcionira kao intervencija u postojećem prostoru. Njena uloga je da potiče intimnu atmosferu i ujedno omogućava određenu vrstu kontrole nad osjetilnim podražajima poput svjetline, mirisa i temperature, kojima je gledatelj izložen. Premda u MSU-u nije bilo navedene konstrukcije da potpomogne imerzivnost i ambijentalnost videoinstalacije, intimnost je ostvarena smještanjem projekcije u manju, izdvojenu sobu.

Promišljajući povijesne i zakonske uvjete krčenja i održavanja šuma, PLATEAURESIDUE iznosi koherentan umjetnički rad, čiji poetični slow cinema momenti predstavljaju kontrast surovosti strojeva za sječu, a vizualne aluzije na horor-film implicitno nameću pitanje o katastrofi koja nas u budućnosti očekuje zbog neodgovornog gospodarenja šumama.

Izložba Novo doba predstavila je različite pristupe novomedijskog promišljanja ljudskog djelovanja i ekologije. Izloženi segmenti radova samo su dio širih istraživanja pojedinačnih autora i kao takvi ne nude rješenja, već potiču posjetitelje na daljnje razmišljanje o iznesenoj problematici. Oni zbog toga posjeduju svojevrsnu didaktičku kvalitetu, što napominje i Miha Colner, a time ujedno i bude nadu u vidu shvaćanja važnosti solidarnog rada vidljivog iz interdisciplinarnog pristupa svakog od projekata.

Ljubljanska umjetnica svoj dosadašnji rad stvarala je na granici umjetnosti i znanosti te su njezini projekti, instalacije, radionice i predavanja usmjereni na javno zagovaranje premreženosti i međuovisnosti tih dvaju područja. Na tom je sjecištu ostvarivala suradnje s različitim prirodoznanstvenim sastavnicama Sveučilišta u Ljubljani, slovenskog Nacionalnog instituta za biologiju te Humboldtovog sveučilišta u Berlinu. Angažiranost na toj sveobuhvatnoj temi pokazivala je i na Festivalu HAIP10/New Nature, organiziranom u Multimedijalnom centru Kiberpipa, čija je umjetnička direktorica bila od 2010. do 2012. godine. Fokus festivala bio je na nanotehnologiji, biohakiranju i sučeljima robot-priroda, a predstavljen je kroz izložbeni, diskurzivni i videoprojekcijski format. Aktivno je surađivala od 2010. do 2014. godine s međunarodnom web platformom znanstvenika, hakera i umjetnika Hackteria koja okuplja i potiče umjetničke projekte, eksperimente i razvoj novih modela dijeljenja znanja i suradnje u područjima biotehnologije i nanotehnologije.

Umjetnica je za svoj dosadašnji rad primila nekoliko priznanja, od kojih se ističe prva nagrada na Cyneart festivalu 2012. godine za instalaciju Hu.M.C.C. –  Human Molecular Colonization Capacity, a čiji je dio bio i rad MayaYogHurt, jogurt nastao fermentacijom iz kvasca čiji je genom modificiran autoričinom DNA. Za Hu.M.C.C. dobila je i počasno priznanje na Ars Electronica festivalu 2013. godine, dok je na istom festivalu prošle godine dobila glavnu nagradu, Zlatnu Niku, u kategoriji hibridne umjetnosti za projekt K-9_topology.

Spajanje ljudske jajne stanice i pseće tjelesne stance (izolirane iz sline) njezin su pomak prema promišljanju budućnosti ljudske rase, odnosno biološke potrebe za usvajanjem novih genotipa i fenotipa koji će olakšati život u – antropocenu. Time dolazimo i do naglaska njezinog recentnog rada, a to je svijet koji je duboko zagazio u fazu šestog masovnog izumiranja. Primjerice, 177 vrsta sisavca izgubilo je 80 posto svoje globalne brojnosti u proteklom stoljeću, a kao što primjećuje i Smrekar, ljudski faktor ključan je za ulazak u novi ciklus izumiranja. Otud i naziv antropocen, era obilježena ljudskim utjecajem na globalni ekosustav. Ipak za nju taj utjecaj nije neutralno definiran, već čovjeka smatra invazivnom vrstom koja je svojim širenjem i djelovanjem narušila stabilnost holocena te koja, paradoksalno, stvara uvjete za vlastito izumiranje – ulazak u postantropocen.

Izložba Oprema za preživljavanje u antropocenu – Trailer predstavlja jedan multifunkcionalni artefakt – ruksak za preživljavanje. Oprema se idejno oslanja na priručnike o civilnoj zaštiti i potrepštinama koje bi svaki pojedinac trebao imati pri ruci u slučaju veće katastrofe. Od razdoblja hladnog rata razvijaju se sustavi u kojem pojedinci sami grade vlastite mogućnosti spasa u slučaju nuklearnog napada. Prisjećam se epizode Mućki u kojoj su protagonisti zabunom zaglavili u atomskom skloništu vlastoručne izrade. Iz današnje je perspektive humoristično kakva se kolektivna paranoja stvarala krajem prošlog stoljeća, što prikazuje i spomenuta epizoda Mućki, ali današnji globalni ekološki uvjeti unose sloj ozbiljnosti u pitanje civilne zaštite i načina preživljavanja prirodnih nepogoda. Smrekar ukazuje kako će svijet zaći u ekološku distopiju u kojoj će vrijediti socijalni darvinizam, stoga je i njezina oprema zapravo unaprijeđena verzija plavih ruksaka jugoslavenske civilne zaštite.

Izložba je postavljena u galeriji Filodrammatice koja je za ovu potrebu u potpunosti zamračena, stvarajući dojam crne budućnosti, distopijskog, postapokaliptičnog mraka. Središnje mjesto zauzima oprema – hibrid između košnice i slovenske seljačke škrinje te rašlje koje služe kao vrša za ribolov i samostrel za lov – koja je osvijetljena poput mesijanskog lika koji nudi spasenje. Ruksak čini spremište za detektor radioaktivnosti, tablete joda za zaštitu od zračenja i mjehovi za vodu s filterima s algama, a konstruiran je kao košnica kako bi se pojedini elementi mogli otvarati bez otkrivanja i oštećivanja drugih.

Asocijacija na tradicionalnu škrinju izvire iz dekorativne biljne i životinjske ornamentike, a prikazane su azijske bubamare, japanski dvornik i raznolike trokutnjače kao invazivne vrste na slovenskom teritoriju. Oslanjanje na tradicijske materijale, oblike i ukrase priziva period ljudskog supostojanja u ekosustavu koji je bio odgovorniji i temeljio se na ravnoteži, a ne na invazivnosti. Postapokaliptični, odnosno postantropocenski čovjek time je preslikan kao ranija verzija vrste, kao regresivni oblik razvoja. Zanimljivo je što takav oblik civilizacijske regresije nije uravnotežen s tezama iz ranijih Smrekarinih radova koji su posezali za genetičkom prilagodbom novim ekološkim uvjetima. Ipak, ostaje slobodni prostor za interpretaciju trebamo li povezivati genetički razvoj i civilizacijsku regresiju.

U prostoru su izloženi nacrti ruksaka i samostrela kao priručno sredstvo za reprodukciju istovrsnih objekata – DYI civilna zaštita. Na zidu galerije projicirane su fotografije Boruta Peterlina na kojima Smrekar simulira primjenu opreme, a koje su, kao i cijeli postav, intonirane mračnom prirodom razbijenom jakim reflektorima i farovima automobila. “Ecology does not / Privilege the human / And is not beautiful / It is something dark”, izvadak je iz poeme The Anthropocene Manifesto koja se vrti kao zvučna kulisa izložbe, a na invazivnom engleskom jeziku prepjevala ju je ženska vokalna skupina Katice u melodiji prekmurske pjesme Ne ouri, ne sejaj.

Korištenje tradicionalnih označitelja priziva kolektivno emotivno iskustvo, sudjelovanje u ritualu koji reproducira određenu vrijednost zajednice. Autorica smatra kako ovakva intervencija u dizajn potiče refleksiju o dinamici tržišne ekonomije koja korporativno kanibalizira lokalne ekonomije usmjeravajući ih prema jedinstvenom označitelju i franšiziranju. Oprema kao medij subvertira koncept franšize jer se, unatoč ponuđenom nacrtu, temelji na lokalnom iskustvu. Tu nas Smrekar ponovno okreće tezi kako lokalne zakonitosti, koje su temelj razvoja lokalnih kultura i ophođenja u lokalnom okolišu, stvaraju nužne i dovoljne preduvjete za lokalno preživljavanje. Kao što je nemoguće zamisliti plantažni uzgoj banana u Rijeci, jednako je nezamislivo kako bi generička Oprema za preživljavanje funkcionirala na isti način u Rijeci, Ljubljani i Katmanduu.

Izložba uspješno gradira osjećaj nelagode koristeći moć mraka i fokusirane rasvjete te ga održava melankoličnom melodijom tradicionalne prekmurske pjesme. Osjećaj takvog postantropocena drugačiji je od distopijskih svjetova ocrtanih u Knjizi iskupljenja ili Pobješnjelom Maxu, neovisno o različitim zakonitostima filmskog medija i izložbenog prostora. Ovako predstavljeni postantropocen ostavlja crnohumornu nadu kako će svijet biti i dalje zelen jer će invazivna vrsta, virus zvani Homo sapiens, svojim odnošenjem prema okolini prije potaknuti vlastito istrebljenje nego potpuni nestanak života na Zemlji.

Paradoksalno, koliko god je Oprema za preživljavanje u antropocenu usmjerena praktičnoj postapokaliptičnoj primjeni, ona je ujedno i oprema za preživljavanje u antropocenu na svojoj semantičkoj razini. Shvaćanje lokalne okolišne uvjetovanosti, prizivanje tradicijskih praksi i tradicionalnih ekonomija koje su efikasno ali održivo koristile lokalne resurse izravna je kritika globalnog kapitalizma, ali i onih ideologija koje ekološke i društvene probleme ne rješavaju u antiglobalističkom i antineoliberalističkom okviru. Za Maju Smrekar jedina oprema za preživljavanje vlastitog istrebljenja je odustajanje od trenutne političko-ekonomske paradigme jer je ona glavni krivac za otuđenje ove vrste od svojeg neposrednog okoliša i prirodne ravnoteže.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako u znanstvenim krugovima još uvijek nije službeno prihvaćena, antropocen je oznaka za epohu koja počinje sredinom dvadesetog stoljeća, kada je čovjekov utjecaj na Zemljine geološke i ekološke procese postao toliko izražen da prema mišljenju mnogih znanstvenika nadilazi klimatsku stabilnost dosadašnjeg razdoblja holocena. Čovjek je u velikoj mjeri tako odgovoran i za ubrzanje inače prirodnog fenomena rasta invazivnih vrsta, koji je u dvadesetom stoljeću postao jedna od glavnih prijetnji ljudskom zdravlju i očuvanju biološke raznolikosti.

Istražujući tipologiju invazivnih vrsta, Maja Smrekar je odabrala pojedine označitelje slovenske kulturne baštine i oblikovala ih u mobilni set za preživljavanje u vremenu kada ljudima, kao trenutno najvećoj invazivnoj vrsti, prijeti izumiranje, čime Zemlja zalazi u novo doba: post-antropocen.

Maja Smrekar se u stvaranju umjetničkih projekata bavi konceptom života, povezivanjem humanističkih i prirodnih znanosti te osmišljavanjem diskursa o mogućim stvarnostima bliske budućnosti. Za projekt K-9_topology na prošlogodišnjem je festivalu Ars Electronica osvojila nagradu Zlatna Nika u kategoriji hibridne umjetnosti. Vijest o tome senzacionalistički je odjekula svjetskim, ali i hrvatskim medijima, budući da se radi o projektu u okviru kojeg je svoju jajnu stanicu dala oploditi psećim spermijem, konceptualizirajući novu vrstu koja bi u post-apokaliptičnom scenariju imala veću šansu za preživljavanje.

Više informacija o izložbi koja traje do 2. veljače potražite ovdje. 

Program započinje u četvrtak, 10. travnja, u 19 sati, otvaranjem multimedijalne umjetničke instalacije Povijest budućnosti koja će posjetitelje povesti na interaktivno putovanje kroz povijest filmskih slika budućnosti, sve do daleke 802701. godine. Tematizirajući sociološke i medijske strukture popularne kulture, Maja Smrekar istražuje antropologiju straha i odnos prema promjenama u percepciji prirode, tehnologije i društvene psihodinamike kroz fenomenologiju percepcije vremena, koju gledatelju predstavlja kroz suočavanje linearnosti i lateralnosti. Instalaciju Maje Smrekar možete pogledati sve dane održavanja programa, od 17 do 20 sati. 

U 20 sati program se nastavlja plesnom predstavom Poluinterpretacije u kojoj će Nikolina Pristaš kroz tamni svijet zagonetnog noira pozornice nemrtvom zecu objasniti suvremeni ples. Ova koreografska studija proučava pomak plesa od retoričke geste u proceduralnu retoriku, odnos između “govora” i uvjeravanja u plesu te njegove temeljne oprečnosti spram prirodnosti koja je u suvremenom plesu zamijenila ideologiju lakoće iz baleta.

U petak, 11. travnja, u 19 sati, dvojica velikana hrvatskog stripa Darko Macan i Igor Kordej uz tehničku podršku strip-kritičara Matka Vladanovića održat će svjetsku premijeru svog još neobjavljenog stripa o Europi koju je u 14. stoljeću poharala kuga i koju 666 godina kasnije pogodi ekspedicija inkaskog carstva u potrazi za izvorom mladosti. Jedanaest godina nakon posljednjeg zajedničkog projekta na stranom teritoriju (Soldier X, Marvel) Darko Macan i Igor Kordej ponovno udružuju snage na priči iz alternativne prošlosti/budućnosti napučene zombijima. Večernji program završava kraćim razgovorom s umjetnicom Majom Smrekar u kojem će predstaviti svoju instalaciju.

U subotu, 12. travnja, program u 19 sati donosi predavanje Aleksandra Žiljka Bauk Metropolisa kruži Europom! te projekciju filma Metropolis od 20 sati koji ćete uz kokice i pivo moći ili pogledati ili proplesati uz čudnovate zvukove budućnosti koje će iz svoje zvučne škrinjice izvlačiti DJ Itch (CFSN DJs).

Ulaz na sve programe je besplatan. 

Izvor: BADco.

Odabrana grupa performera, vizualnih umjetnika, glazbenika i kompjuterskih programera upustit će se u online razgovor sa zainteresiranom publikom i istražiti mogućnosti streaminga, emitiranja i virtualne prisutnosti stvarajući nove tipove izvedbe i publike. Fokusiran na kritičke i društveno osviještene umjetničke jezične prakse, ovaj je rad temeljen na postavljanju pitanja o tijelu, sebstvu, tehnologiji i društvu, a sve s ciljem iniciranja nedualističkih perspektiva.

U ovo trosatno putovanje možete se uključiti preko HTML5 pretraživača, najbolje Firefox ili Chrome, putem stranice ili na samom mjestu događanja, u ljubljanskom MSUM-u.

Transmittance #2.5 producirao je ljubljanski zavod Emanat, za programiranje je zadužen Jakob Leben, dizajn svijetla potpisuje Urška Vohar, a izvršna je producentica događanja Saša Rakef. Projekt će biti izveden u sklopu sedmog slovenskog Trijenala suvremene umjetnosti koji se održava od 20. lipnja do 29. rujna.

Emanat / M.M.