U naslovu članka autor_ica sugerira da je organiziran prosvjed “protiv Izraela”, čime je pogrešno impliciran razlog okupljanja, iako u svom pozivu SNH i HND jasno navode da se prosvjed održava kako bi “zahtijevali prekid ubijanja novinara, civila i djece u Gazi, prekid prisilnog izgladnjivanja stanovništva te slobodan pristup humanitarnoj pomoći i međunarodnim novinarima”. U članku se nadalje fokus prebacuje na tvrdnje kojima se pokušava identificirati (a time i opravdati) protiv koga i zbog čega Izrael ratuje. Optužujući HND da “ne pristupa kritički te svjesno i namjerno zanemaruje kontekst i okolnosti ovog rata”, narod.hr daje i primjer tog hotimičnog “zanemarivanja”. 

Citirajući poziv na prosvjedni skup u kojem se navodi da je u nedavnom napadu na bolnicu Nasser u Gazi, koji se dogodio 25. kolovoza, prema podacima palestinskih zdravstvenih dužnosnika ubijeno 15 civila, među njima i četiri novinara, u članku portala narod.hr upozoravaju da su organizatori izostavili da su “palestinski zdravstveni dužnosnici izravno podređeni Hamasu, terorističkoj organizaciji koja je započela rat pokoljem izraelskih civila 7. listopada 2023. godine”. 

Nastavno na tu tvrdnju, u članku se postavljaju sugestivna pitanja: “Jesu li novinari doista legitimna meta za izraelsku vojsku ili su stradali kao kolateralne žrtve? Jesu li svi stradali novinari zaista bili novinari, s obzirom na činjenicu da Hamas ratuje u civilnoj odjeći te je teško raspoznati terorista od nedužnog civila?” Kasnije, citirajući izjave politologa Borisa Havela, nude se nedvosmisleni odgovori: “Hamas vodi rat skrivajući se iza civila i infrastrukture poput bolnica i škola, čime izaziva slike stradanja koje mu donose propagandnu pobjedu”, te “velik dio poginulih čine borci Hamasa koji se ne razlikuju od civila jer ne nose odore”.  

Tvrdnja da se Hamas skriva iza civila i da zbog toga IDF – vojska koja posjeduje tehnološki napredno ili čak najnaprednije oružje i ratnu opremu te ratuje na uskom teritoriju koji godinama drži pod okupacijom – ne može razlikovati “terorista od nedužnog civila” nije jedinstvena ni portalu narod.hr ni Havelu. Radi se o tvrdnjama koje izraelska vlada i dužnosnici redovito koriste deklamirajući dokaze o ratnim zločinima počinjenima u Gazi kao odgovornost Hamasa ili samih Palestinaca. 

Takvi scenariji postali su evidentni već u prvim danima nakon početka izraelske ofenzive na Gazu. U večernjim satima, 17. listopada 2023. došlo je do eksplozije u bolnici Al-Ahli, oko koje su ubrzo počele kružiti suprotstavljene tvrdnje. U prvim medijskim izvještajima govorilo se o napadu IDF-a, a nekoliko sati kasnije izraelski su vojni glasnogovornici zanijekali odgovornost tvrdeći da su palestinske milicije ispalile raketu koja je pogreškom pala u dvorište bolnice gdje su u šatorima bile smještene izbjegle obitelji. Njihove tvrdnje su zatim prenijeli i hrvatski i strani mediji, ne provjeravajući točnost navoda.

Stranim novinarima i nezavisnim organizacijama nije bio dozvoljen pristup lokaciji (napomenimo da o njihovoj blokadi odlučuje izraelska vlada, koja unutar svoje države ograničava i UN-ovu komisiju za istragu o zločinima koji su se odvili 7. listopada). Istodobno, izraelska vojska je objavila snimku na kojoj se, po njihovim navodima, vidi raketa ispaljena iz teritorija Gaze, a koja se, nakon što ju je presreo izraelski obrambeni sustav, raspala iznad bolnice i time uzrokovala razaranje.

U nezavisnoj istrazi organizacije Forensic Architecture dokazano je da snimka koju je objavila izraelska vojska prikazuje presretanje rakete koja je nepovezana s onom koja je uzrokovala masakr u Al-Ahli bolnici, a u tekstu za Faktograf novinarka Ana Benačić donosi detaljni pregled događaja i dezinformacija koje su tada plasirane u javnost i kasnije demantirane. Usprkos tome, ovim događajem stvoreni su preduvjeti za sustavno uništenje bolnica u pojasu Gaze, o kojem detaljno svjedoči izvješće OHCHR-a (Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava) kojem ćemo se vratiti kasnije. 

Članak na portalu narod.hr nadalje navodi da se Hamas skriva iza “infrastrukture poput bolnica i škola”, što se koristi kao objašnjenje za civilne žrtve, stoga vrijedi provjeriti i što međunarodni zakoni kažu o pretvaranju bolnica u vojne mete. U članku 18 Ženevske konvencije navedeno je da bolnice “ne mogu ni u kojoj prilici biti predmet napada, nego će ih stranke sukoba u svako doba poštovati i štititi”. U tekstu za Guardian glavni haaški tužitelj Karim Khan tvrdi da, prema međunarodnom kaznenom zakonu Haaškog suda, strana koja je odgovorna za targetiranje ustanova pod međunarodnom zaštitom (bolnica, škola, vjerskih objekata), mora dokazati da je prostor izgubio svoj zaštićeni status time što se “koristi u vojne svrhe”.

Koliko je Izrael uspio dokazati da se ijedna od 36 bolnica u Gazi koristi kao poligon za Hamasove operacije? Uzmimo za primjer bolnicu Al-Shifa. U gore navedenom izvješću OHCHR-a, iznesen je podatak da je “između 27. listopada i 24. studenoga, IDF objavio više od 27 izjava tvrdeći da je bolnica Al Shifa ‘glavno sjedište Hamasove terorističke djelatnosti’ te da je Hamas upravljao zapovjednim i nadzornim centrima unutar bolnice te odatle usmjeravao raketne napade i zapovijedao snagama”. 

Nadalje, bez omogućavanja nezavisnu istragu tih navoda, IDF je plasirao informacije da Hamas “drži taoce u bolnici, koristi bolnička vozila hitne pomoći za prijevoz, krade gorivo iz bolnice, sprječava bolnicu da primi gorivo koje je osigurao IDF, te da koristi ljude unutar bolnice kao živi štit”, stoji u izvješću. Posljedično, u dvotjednoj “operaciji” izraelske vojske, ova najveća bolnica u pojasu Gaze je u ožujku 2024. potpuno devastirana, a nakon povlačenja IDF-a otkriveni su masovni grobovi s djecom, ženama i bolesnicima te spaljene zgrade s uništenom medicinskom opremom. 

Da potvrde navode da se ispod bolnice nalazio cijeli zapovjedni centar militarista, nakon dvotjedne “operacije” IDF je “objavio fotografije nekog oružja za koje se navodi da je pronađeno u medicinskom kompleksu Al Shifa, iako se činilo da se uglavnom radi o manjem broju lakog naoružanja te stoga ne nužno takve vrste da bi se moglo zaključiti kako su s područja bolnice pokrenuta ili vođena neprijateljstva”, stoji u izvješću OHCHR-a. U zaključku izvještaja je stoga naglašeno da se bilo koji od 136 napada na bolnice u pojasu Gaze, koji su počinjeni između 7. listopada 2023. i 30. lipnja 2024., u slučaju da je bio usmjeren protiv civila i medicinskog osoblja ili na civilne objekte koji nisu korišteni u oružane svrhe, može smatrati ratnim zločinom. 

Osvrnimo se i na napad koji HND i SNH spominju u pozivu na prosvjed. U bombardiranju bolnice Nasser, 25. kolovoza 2025., ubijeno je najmanje 20 ljudi, među njima pet novinara. Osim zbog ubojstva novinara uglednih novinskih agencija (Reuters, Associated press i Al Jazeera), svjetski su mediji i političari izrazili zgražanje zbog “kontroverzne” taktike koju je IDF u napadu koristio. Radilo se o tzv. “dvostrukom udaru” pri kojem se nakon prvog bombardiranja, zbog kojeg na mjesto događaja dođu spasioci, medicinske službe, civili i novinari, izvede drugi udar, s ciljem nanošenja što veće štete. 

U dvostrukom udaru agresor maksimalizira ubojstva, a smatra se da se njime namjerno targetiraju civili, zdravstveni dužnosnici i novinari ili u najmanju ruku, da se radi o neselektivnom bombardiranju – sve što se može definirati teškim ratnim zločinima. Prema istraživanju nezavisne i neprofitne izraelsko-palestinske medijske organizacije +972 Magazine, napad na bolnicu Nasser nije bio izolirani slučaj, IDF redovito koristi taktiku “dvostrukog udara” u Gazi. Zbog ubojstva novinara u ovom napadu, američka neprofitna organizacija CPJ (Odbor za zaštitu novinara) uputila je zahtjev za istragom upozoravajući da su odgovori koje su dobili od IDF-a u kontradikciji s izjavama premijera Benjamina Netanyahua koji je u prvoj reakciji rekao da se radi o greški zbog koje “duboko žale”. 

U zajedničkoj istrazi Guardiana, izraelsko-palestinskog magazina +972 i hebrejskog portala Local Call utvrđeno je da podaci iz interne izraelske obavještajne baze pokazuju kako je najmanje 83 posto Palestinaca ubijenih u izraelskim napadima na Gazu klasificirano kao civili. Ovi podaci ukazuju da su 5 od 6 ubijenih Palestinaca civilne žrtve – radi se o stopi ubojstava koja daleko nadmašuje postotke iz drugih ratova u posljednjim desetljećima. Što se tiče ubijenih novinara_ki, u aktualnom izraelskom napadu na Gazu ubijeno ih je više nego u bilo kojem drugom ratu u modernoj povijesti zajedno, što potvrđuje istraživanje Costs of War s Brown Universitya.

Relevantni međunarodni izvještaji nisu, dakle, uspjeli potvrditi da se bolnice u Gazi koriste kao skloništa za Hamasove operativce, a prema nedavnim istraživanjima, službeni podaci o ubijenima koje iznose palestinski zdravstveni dužnosnici “izravno pod upravom Hamasa”, značajno su manji od stvarnog ukupnog broja žrtava izraelskih napada, moguće i za nekoliko desetaka tisuća. Nadalje, nezavisna istraživanja pokazuju da većinu ubijenih čine civili i da izraelska vojska, osim što nije uspjela dokazati da njihovi napadi nisu usmjereni na stanovništvo, novinare i medicinsko osoblje, ne dozvoljava ni nezavisnu istragu koja bi razotkrila potencijalne ratne zločine koji su, uz blokadu humanitarne i medicinske pomoći, oblik etničkog čišćenja.

Vratimo se članku s portala narod.hr. U zaključku je izneseno da “u traženju uspostave palestinske države, HND ne može niti odgovoriti na pitanje tko će tom državom vladati? Hamas? Gdje će biti granice s obzirom na činjenicu da Hamas i simpatizeri Hamasa na Zapadu žele vidjeti državu ‘od rijeke do mora’?” Navodi su to koji nisu iskazani niti u HND-ovom i SNH-ovom pozivu na prosvjed, niti su izgovoreni u govorima koji su održani ispred Ministarstva vanjskih poslova, a nisu ni dio zahtjeva koje je SNH, kao dio Europske federacije novinara, zajedno s ostalim europskim sindikatima poslao Kaji Kallas, visokoj predstavnici Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

Zahtjevi koje su SNH i HND uputili prosvjedom, ponovljeni su u otvorenom pismu vladi RH, a među njima navode “suspenziju sporazuma između EU-a i Izraela, hitnu evakuaciju onih koji su u izravnoj životnoj opasnosti, međunarodne zahtjeve za omogućavanje pristupa stranim novinarima pojasu Gaze, zaštitu lokalnih izvjestitelja te pridruživanje pozivima za međunarodnu istragu sustavnog izgladnjivanja kao ratnog zločina”. Napomenimo ipak da je u članku ispravno zaključeno da HND ne može davati odgovore na pitanja koja se tiču uspostave palestinske države, samo što se u njemu neutemeljeno sugerira da je to zbog prikrivenih simpatija prema Hamasu. O pitanjima državnosti i političkog uređenja u Palestini može i treba odlučivati isključivo palestinski narod.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Skoro pet godina kasnije, novinarka Abir Kopty ponavlja isto upozorenje tijekom gostovanja na Grounded Festivalu u Ljubljani. Osvrnuvši se na izvještavanje zapadnih medija o izraelskim napadima, Kopty je istaknula kako zapadni novinari u pravilu propuštaju vjerno prenijeti događaje u Palestini, oslanjajući se umjesto toga na informacije dobivene od izraelskih dužnosnika ili nekritičko prenošenje informacija iz drugih medija. Jedan od primjera koje je Kopty navela jest glasina o odrubljivanju glave 40 novorođenčadi od strane Hamasa, koja je krenula iz izraelskih medija na temelju izjava pripadnika okupacijske vojske. Nakon toga su mainstream mediji na Zapadu, bez službene potvrde, počeli prenositi istu priču, da bi ona kasnije bila opovrgnuta. Iako su reda radi uslijedila ograđivanja od strane političkih aktera koji su sudjelovali u njenom širenju i koji su nakon toga nastavili materijalno podržavati Izrael, priča o masovnom ubojstvu beba još uvijek se pojavljuje u javnoj raspravi. Istovremeno, zapadni mediji koji su je potencirali nastavljaju se oslanjati na iste izvore iz mreže izraelske propagande, hasbare, iz kojih često prenose jezik i tvrdnje.

Dehumanizacija kao medijska strategija

Isti obrazac izvještavanja nastavio se i nakon što je više puta dokazano kako službeni izraelski izvori ciljano iznose fabricirane informacije. Primjer za to je tvrdnja o skladištenju oružja u bolnicama u Gazi, koju su u više navrata opovrgnule međunarodne organizacije. Unatoč tome, u zapadnim medijima se još uvijek uporno govori o navodnom korištenju palestinske civilne infrastrukture u vojne svrhe, čime se skreće pozornost s izraelskih ratnih zločina – napada na bolnice i zdravstvene ustanove. Pod izlikom raskrinkavanja Hamasovih tunela i zaliha, izraelska vojska u godinu dana je desetkovala zdravstveni sustav u Gazi, bombardirajući bolničke odjele, ciljano uništavajući opremu, i masovno hapseći zdravstvene radnike i pacijente koje nastavlja mučiti u zatvorima i logorima.

Pristup koji su komercijalni mediji u Hrvatskoj zauzeli prema izvještavanju o izraelskom ratu u Gazi ne razlikuje se od onoga koji prevladava u mainstream zapadnim medijima, s time da interes za temu oscilira ovisno o stanju lifestyle rubrika, kao što je primijetila predsjednica Sindikata novinara Hrvatske (SNH) Maja Sever na tribini Mediji i genocid održanoj u zagrebačkom klubu Močvara sredinom rujna. Kada izvještavaju o izraelskim napadima na Gazu, čak i najveći mediji poput javnog HRT-a preuzimaju narative koji umanjuju stradanje Palestinaca, izbjegavajući pritom koristiti termine poput “genocid”. Ukucate li u HRT-ovu tražilicu pojmove “Gaza genocid”, izlistat će sedamdesetak poveznica, dok će se pod pojmom “izraelsko-palestinski sukob” pojaviti preko 1000 poveznica. 

Ni odgovornost se ne pripisuje jednako objema stranama. U medijskim naslovima domaćih i zapadnih medija, Hamas ubija izraelske civile, dok Palestinci neobjašnjivo pogibaju u napadima. Ono što se lokalno ipak nešto manje primilo nego u anglosaksonskim medijima su jezične konstrukcije prema kojima su djeca u Izraelu ubijena, dok je u prošlih godinu dana u Gazi, valjda iz čista mira, “umrlo” 17 tisuća djece. Isti zapadni mediji imaju tendenciju uopće ne govoriti o djeci u Palestini, već o “mladim militantima”. Ovakvo oduzimanje djetinjstva od strane medija, u kombinaciji s izbjegavanjem priznanja da genocid u Gazi nesrazmjerno pogađa djecu i da izraelska vojska namjerno napada civilnu infrastrukturu o kojoj ona ovise, doveli su do nakaradnih konstrukcija. U razgovoru na CNN-u, šestogodišnja Hind Rajab – koju su izraelski vojnici ustrijelili dok je čekala vozilo hitne pomoći, zatvorena u autu i okružena ubijenim članovima obitelji – opisana je kao mlada žena.

Kopty naglašava kako odabir izvora, upotreba jezika i terminologije igraju ključnu ulogu u oblikovanju percepcije okupacije Palestine na Zapadu. U hrvatskim medijima, kao i u zapadnim, izraelske civile se većinom opisuje kao nevine žrtve, dok se Palestince dehumanizira i skupno prikazuje kao militante i teroriste. U kombinaciji s islamofobijom koja sve više prožima javni prostor u Europi i Sjevernoj Americi, takva terminologija pokušava opravdati zločine koji se provode nad palestinskim stanovništvom i racionalno objasniti njihov nastavak, ali i širenje na druge države zapadne Azije. Na primjer, o aktualnoj izraelskoj invaziji na Libanon u zapadnim i domaćim medijima često se govori kao o “kopnenoj operaciji” ili “ofenzivi”. 

Omalovažavanje se proteže i na glasove koji progovaraju protiv okupacije. Nakon prosvjeda koji je u listopadu prošle godine, nedugo nakon početka rata u Gazi, organizirala Inicijativa za slobodnu Palestinu, Jutarnji list je prosvjednice_ke opisao kao “čudake s anarhističkim amblemima umotane u palestinke” i “Hamasove navijačice s Filozofskog”. S druge strane, pro-izraelski glasovi, uključujući takozvane stručnjake za Bliski istok, često dobivaju neosporen prostor na javnoj televiziji unatoč tome što inzistiraju na nepotvrđenim podacima. Na primjer, Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti čest je gost na HRT-u, gdje je među ostalim tvrdio da “50 do 75 % civilnih objekata u Gazi, uključujući bolnice i džamije, skriva oružje ili propagandni materijal kako ubiti Židova”, odnosno iznosio glasine koje nikad nisu potvrđene. Ovaj video isječak pod naslovom “Palestinsko stanovništvo prožeto željom za ubijanjem” još uvijek je dostupan na društvenim mrežama HRT-a, a jedine kritičke refleksije na njega nalaze se među komentarima gledatelja. Zastupljenost sličnih sadržaja na javnoj televiziji dovodi u pitanje poštivanje osnovnih programskih načela kojima se HRT zakonski treba voditi, a koji uključuju “trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno” izvještavanje javnosti te poštivanje etičkih načela i profesionalnih standarda neovisnog novinarstva.

Alternativni pristupi i zamke objektivnosti

Manje medijske kuće, poput Al Jazeere Balkans, pokazale su da izvještavanje o genocidu u Gazi može biti puno opširnije od onog što nudi mainstream. Isto tako, u neprofitnim medijima lijevog spektra situacija je drugačija nego u komercijalnim medijima, kao što su na tribini Mediji i genocid primijetile i Maja Sever i Dina Vozab, docentica na Fakultetu političkih znanosti. Ipak, njihov domet i utjecaj i dalje ostaje bitno niži nego onaj javne televizije i komercijalnih medija. Iako ovaj dio neprofitnih medija sustavno donosi puno raznovrsnije materijale o okupaciji Palestine, oni cirkuliraju unutar ograničenog broja čitatelja i suočavaju se s ozbiljnim deficitom resursa u odnosu na mainstream. 

Čak i kada se radi o sadržajima dokumentarnog ili komemorativnog tipa, informacije se teško probijaju izvan tog kruga. Kao primjer, Sever je na tribini govorila o akciji koju je SNH pokrenuo na inicijativu svoje članice Ivane Perić, u kojoj su lokalni umjetnice i umjetnici izradili ilustracije preko 60 medijskih radnika ubijenih u Gazi. Čak i ta akcija, koja na neki način adresira i šire pitanje radnih uvjeta ratnih izvjestitelja, nije odjeknula u medijskim krugovima, spomenula je Sever.

Jedan od najčešćih argumenata kojim se objašnjava nepokrivanje svih aspekata okupacije i s njom povezane patnje u Gazi, kao i pokreta solidarnosti s Palestinom, jest tvrdnja da izvještavanje mora ostati objektivno. Jednom kada palestinske izvore diskreditiraju zbog pristranosti ili proklamiranih veza s terorizmom, zapadni mediji se mogu fokusirati isključivo na informacije koje dolaze iz izraelskih institucija – kao što Kopty opetovano upozorava. Druga posljedica tog pristupa jest izbjegavanje pisanja o Palestini općenito, koju su govornici na tribini istaknuli kao možda i izraženiji problem u medijima u Hrvatskoj. Zbog tih problema na lokalnoj razini imamo “potpunu katastrofu” kada je u pitanju izvještavanje o genocidu u Gazi, zaključio je novinar Novosti Hrvoje Šimičević na tribini.

S obzirom na to da Izrael svoju invaziju sada širi izvan Palestine u druge dijelove istočnog Mediterana, istovremeno nastavljajući blokadu kojom se izgladnjuje stanovništvo Gaze, postaje sve važnije promijeniti pristup izvještavanju kojem smo svjedočili do sada. Prije svega treba stvarati više javnih i medijskih prostora za palestinske glasove, ali i jačati neprofitne i neovisne medije, domaće i međunarodne, koji su već dokazali da postoji alternativa pristranom, ali i brzopletom, nepotpunom i nekritičkom izvještavanju nekih javnih i većine profitnih medija. Jačanje glasova solidarnosti i podrška neprofitnim medijima nužni su ako se želimo boriti protiv dezinformacija i dehumanizacije Palestinaca, ali i doprinijeti oslobođenju Palestine – makar to bilo minimalno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na tribini će biti riječ o ulozi zapadnih medija pri oblikovanju svijesti i slike genocida u Gazi te načinima izvještavanja u posljednjih godinu dana. Sugovornici će razložiti na koje načine mediji izvještavaju o genocidu, u kojoj su mjeri povezani sa širenjem izraelske propagande i dezinformacija te na koji se način sadržaj cenzurira.

Tribina se održava u Močvari, a sudionici_e su: Maja Sever, Dina Vozab, Hrvoje Šimičević, uz moderaciju Ivane Perić.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Po zadnjim izvještajima iz Gaze, posljednjih 9 mjeseci ubijeno je više od 150 novinara_ki i medijskih radnika_ca, dok preliminarna neovisna istraga Odbora za zaštitu novinara (CPJ) utvrđuje da je najmanje 108 ubijenih (od njih 103 su palestinski novinari, dvoje izraelskih i troje iz Libanona), što ovaj rat čini najsmrtonosnijim od 1992. kada CPJ počinje dokumentirati smrti novinara. Također navode dvoje nestalih, 46 uhićenih, 32 ranjena novinara te brojne povrede, prijetnje, cyber napade i ubojstva članova obitelji. 

Dok nama opetovano pada mrak na oči dok čitamo vijesti iz Gaze, palestinske novinarke i novinari, medijski radnici i radnice svjedoče stravičnim patnjama i potom riskiraju živote da bi o tome izvijestili ostatak svijeta. U počast poginulima i u solidarnosti s njihovom borbom za slobodno novinarstvo, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) pokrenuo je akciju u kojoj svaki dan na svojim društvenim mrežama objavljuju jednu ilustraciju ubijenih, pozivajući “kolege i kolegice u Hrvatskoj da promišljeno i odgovorno izvještavaju o ovom ratu, da ne podliježu apologizmu, senzacionalizmu i površnim analizama, a naročito ne ratnom huškanju”. Predsjednica SNH-a, Maja Sever otkriva nam više o njihovoj akciji.

Možete li nam, za početak, navesti autore_ice ilustracija?

U akciji zasad sudjeluje 12 domaćih ilustratora i ilustratorica, što oni čiji su radovi objavljeni, što oni koji još crtaju. Od 14. svibnja objavili smo oko 40 ilustracija, a autori_ce su Apolonija Lučić, Ena Jurov, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Mirjana Radovanović, Sead, Nikolina Fuzul i Klarxy, ali svakim danom akciji se pridružuje sve više ilustratora. 

Kako dolazite do informacija o ubijenim novinarima?

Inicijatorica i koordinatorica ove akcije je naša članica Ivana Perić koja je aktivna i u inicijativi Free Palestine, a crnu evidenciju o ubijenim kolegicama i kolegama vode i Sindikat palestinskih novinara i Odbor za zaštitu novinara (CPJ).

Jeste li možda u kontaktu sa sindikatom novinara u Gazi ili na Zapadnoj obali?

Jesmo, u stalnom smo kontaktu s kolegicama i kolegama. Za internetsku stranicu SNH razgovarali smo s kolegicom Ranijom Keyyat iz palestinskog sindikata, pokušavamo kroz objave i podršku inicijativama poput Free Palestine u Hrvatskoj ovu temu nametnuti u našem medijskom prostoru. Stalno ističemo i kroz tijela organizacija čiji smo članovi (Međunarodna i Europska federacija novinara) da se moramo boriti za pravo novinarki i novinara da izvještavaju i da se poštuje međunarodno pravo. Svaki dan objavljujemo ilustracije ubijenih kolegica i kolega te vidimo koliko u ovom slučaju nema ni najmanje namjere poštovanja međunarodnih konvencija koje bi trebale zaštititi civile, a time i novinarke i novinare dok izvještavaju s ratom zahvaćenih područja. I ove odgovore vam pišem sa sastanka Međunarodne federacije novinara na kojoj je i kolega predsjednik palestinskog sindikata Naser Abu Bakr i pokazala sam mu našu akciju, poslala crteže i osobno iskazala podršku.

Postoji li neki plan ili ideja da se akcija proširi van društvenih mreža, da se uključe građani i građanke?

Reakcije na društvenim mrežama oko ove akcije su pozitivne, iako je kada vidite imena, sudbine, kako su ti ljudi bili nečiji roditelji, djeca, supruge, kako su izbrisane cijele obitelji, dođe vam jako teško, posebno jer evo već mjesec dana objavljujemo ilustracije i nismo još objavili ni polovicu od broja ubijenih. Građani i građanke su sami znali preuzeti ilustracije, isprintati ih i zalijepiti po gradu, primijetili smo ilustracije po Zagrebu. To nam je bilo drago vidjeti jer je važno senzibilizirati javnost koja je malo i oguglala na katastrofe, što prirodne, što ljudske, jer su “bombardirani” sa svih strana. Često te vijesti koje se rade u brzini ne daju potreban kontekst, svaka tragedija i katastrofa nakon tri dana sklizne s naslovnica pa je zamjeni neka druga, a cijelo to vrijeme ljudi ginu i pate. A željela bih dodati da su akciju preuzeli i Društvo novinarjev Slovenije i Udruženje BH novinari i objavljuju ih na svojim stranicama. 

Osim ove akcije, radite li na još nekim edukacijama, radionicama, javnim ili zatvorenim raspravama, odnosno bilo kojem drugom obliku poticanja kritičkog promišljanja i problematiziranja jednostranog medijskog izvještavanja o situaciji u Gazi koje se jasno očituje u svim mainstream medijima u Hrvatskoj? O žrtvama se ne piše da su ubijene nego da su umrle, o samom sukobu se ne govori u kontekstu genocida nego kao o izraelsko-palestinskom sukobu (izostavljajući informaciju da je Izrael okupatorska sila), jezik kojim se opisuju Palestinci je nerijetko dehumanizirajući.

SNH je, što je i prirodna obveza jednog sindikata i sindikalizma koji počiva na principu solidarnosti, od prvog dana isticao važnost istinoljubivog i poštenog novinarstva i držanja istih principa profesionalnog izvještavanja, neovisno tko su akteri. Primijetili smo, naravno, da je cjelokupni svjetski medijski sustav po pitanju izvještavanja iz Gaze imao od listopada prošle godine problema nazvati stvari pravim imenom. Primjećujemo da se, sada, nakon tisuća ubijenih, nakon uništenih života i patnje na obje strane taj sentiment mijenja, ali smo i tužni da uopće moramo razgovarati u ovim kategorijama. Polarizacija koja se pojavila u ovom slučaju je strašna, traži se od ljudi, ali i medija da odrede strane, bolje reći rovove i da iz njih ne izlaze. Upravo je ovdje ključna uloga novinara koji ne bi trebali imati problema izvijestiti da je Hamasov napad strahota i zločin kakav izraelski narod nije zahvatio od Holokausta, ali i s još manje problema reći da ovo što Izrael radi u ime osvete jednostavno nije normalno, da se krše međunarodne konvencije, da je i Sud pravde u svojim odlukama utvrdio realnu opasnost da se u Palestini događa genocid i da Izrael sve odluke tog suda uredno ignorira. Od konkretnih akcija, odazvali smo se pozivu Međunarodne federacije novinara s doprinosom radu palestinskog sindikata, te organizirali akciju počasti ubijenim novinarima_kama ispred Novinarskog doma paljenjem svijeća. Pozvali smo i kolege i kolegice da zapale svijeću u svojim redakcijama, velik broj ih se odazvao.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Ova pitanja nastavak su našeg rada u kojem zahtijevamo ozbiljne medijske politike koje se iz godine u godinu pokazuju sve važnijima. U krizi uzrokovanoj pandemijom Covida-19 vidjeli smo kako brzo novinarstvo i novinari stradaju, ali i koliko su važni, ponekad doslovno u spašavanju ljudskih života”, rekla je uvodno predsjednica Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever. Od tema na koje očekuju očitovanja političkih aktera izdvojila je prije svega medijsku strategiju koja se najavljuje još od pretprošle vlade, ali još uvijek nije donesena.

Upozorila je i na brojne probleme medijskog zakonodavstva, prije svega na loš Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji te problematičan prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, podsjećajući kako je zbog zanemarivanja svih prijedloga struke HND istupio iz radne skupine za njegovu izradu. Posljednji Nacrt prijedloga zakona koji je upućen u javnu raspravu – onaj o autorskim pravima – toliko je manjkav da mu je nemoguće pobrojati sve kritike, ali ih se može sažeti u tri riječi – neupućeno, zastarjelo i štetno. “Nema zakona za koji bismo mogli reći da smo sindikalno, a vjerujem i strukovno zadovoljni”, zaključila je Sever.

Sa sindikalnog aspekta istaknula je potrebu bolje zaštite radnika i radnica u medijskom sektoru koja je, kao i zaštita radnika općenito, sve slabija. Navodi kako u hrvatskom medijskom polju trenutno postoje tek dva kolektivna ugovora, a poražavajući podatak tim je gori ako se usporedi s njih jedanaest, koliko ih je bilo 2011. godine. Kao poseban problem nameće se i pitanje freelancera, honorarnih suradnika koji su u pandemiji među prvima osjetili učinke krize, baš kao što je bilo i u slučaju financijskog kolapsa 2008. godine. Sindikat stoga traži da se zakonski regulira status slobodnih novinara/ki i drugih medijskih radnika koje aktualni Zakon o radu uopće ne prepoznaje.

Sever je podsjetila i na prošlogodišnji prosvjedni skup Oteli ste medije, novinarstvo ne damo!, potaknut bujanjem sudskih progona protiv novinara i medijskih kuća. Tom prilikom Vladi je dostavljeno je osam zahtjeva koji artikuliraju stavove “tužene, napadane i na sve moguće načine ušutkivane, ali još uvijek ponosne i glasne novinarske zajednice”. U njima se od tužitelja – a posebno od državnih institucija, javne televizije te političkih i financijskih moćnika – traži da prestanu zloupotrebljavati tužbe kao sredstvo pritiska na novinare, a od Vlade zahtijeva hitna izmjena zakona koji će takve zloupotrebe onemogućiti. Iako su ti zahtjevi još uvijek itekako aktualni, nitko od vladajućih se na njih dosad nije osvrnuo.

Na temu sudskih tužbi nadovezao se predsjednik HND-a Hrvoje Zovko koji je tekućoj brojci od 905 sporova koji se u Hrvatskoj trenutno vode protiv novinara i medija pridodao najnoviji, 906. slučaj. Riječ je o tužbi protiv ogulinskog OG portala, od kojeg bivši “Krim tim” specijalac Leon Lučić potražuje 120 tisuća kuna, za duševne boli koje su izazvali prenošenjem tekstova s Jutarnjeg lista i KAportala. “Iznos od 120 tisuća kuna velika je svota i za medij na nacionalnoj razini, a kamoli za jedan mali portal koji radi na lokalnoj razini. Takvi iznosi predstavljaju zastrašivanje i znače uništavanje portala”, ističe Zovko i najavljuje pravnu i drugu pomoć ogulinskom portalu čiji se odštetni iznos pridružuje iznosu od 68 milijuna kuna koliko se trenutno od novinara i medija potražuje pred hrvatskim sudovima.

Kako će na ovo i na druga pitanja koja se tiču borbe protiv cenzure i političke neovisnosti institucija u medijskom sektoru odgovoriti vodeće političke stranke, Zovko je pokušao doznati analizom njihova izbornog programa. Međutim, među onima koji su ga dosad objavili ne nalazi više od lijepih želja, pa se tako u 30 strana programa Restart koalicije mediji pojavljuju tek dva puta, i to u načelnim formulacijama, bez konkretnih ciljeva i planova. Kao program koji se u svom sadržaju najkonkretnije bavi medijskim politikama, Zovko izdvaja onaj Domovinskog pokreta Miroslava Škore, koji je u svojim odrednicama, pak, na tragu Hasanbegovićevog medijskog plana iz 2016.  Za ilustraciju, navodi pasus iz poglavlja Znanost, obrazovanje, kultura i mediji koji kaže kako su “Umjetničke i medijske slobode zagarantirane, ali Domovinski pokret smatra da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje”.

“Programima koje smo pročitali nikako ne možemo biti zadovoljni, jer smatramo da u njima ne postoje ozbiljne medijske politike, a ove koje sam istaknuo za nas zvuče poprilično zlokobno”, zaključuje Zovko koji od političkih aktera očekuje jasne i konkretne odgovore na upućena pitanja. Oni koji na njih odgovore imat će priliku sudjelovati u forumskoj raspravi koja se, u slučaju odgovarajućih epidemioloških okolnosti, planira održati 30. lipnja u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sloboda medija jedna je od onih tema o kojima nam se čini da često slušamo, ali shvaćamo li stvarno njezinu ozbiljnost i posljedice? U kakvoj su korelaciji stanje društva i stanje medija i možemo li kao sudionici društva biti slobodni bez nezavisnog i slobodnog medijskog izvještavanja? O ovoj temi, a i šire, moderator Admir Sinani razgovara s jednom od glavnih novinarskih borkinja za društvenu pravdu i slobodu medija, koja je posljedice društvenih mijena na stanje u medijima često osjećala i na svojim leđima, nikad ne odustajući od potrage za vijestima od društvenog interesa.

U petak, 23. ožujka od 21 sat u Klubu kulture čeka vas prava kajkavska rock/punk posalstica u kombinaciji Tomislava Pletenca i benda Ogenj. Pletenac je kulturni antropolog i sveučilišni profesor koji je pred par godina poluozbiljno počeo prevoditi pjesme Nicka Cavea na kajkavski i u tome se pokazao toliko uspješnim da je već nastupao u gotovo svim zagrebačkim klubovima.

U subotu, 24. ožujka u 20 sati u Podrumskoj dvorani Hrvatskoga doma autorski kolektiv plesnih umjetnica Antonije Dorbić, Marte Krešić, Lane Šprajcer i Danijele Vukadinović (prve generacije studentica suvremenog plesa na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti) izvodi predstavu Nacrti. Predstava se temelji na preispitivanju odnosa stvari i tijela, rada koji proizvodi stabilne i stalne produkte te rada koji proizvodi ples – koji je u tom smislu neproduktivan, nestalan i prolazan. U vremenu kapitalističke valorizacije umjetničkih produkata te s obzirom na recentno ukidanje autonomije plesne umjetnosti u Hrvatskoj, plesna predstava Nacrti poetički i politički problematizira status i valorizaciju rada u plesnoj umjetnosti u suvremenom društvu. 

Ostatak programa potražite ovdje. 

Novinarstvo je poslovično opasna profesija, pogotovo za one novinare i novinarke koji se nisu još uvijek odali očaju i svoj posao i dalje pokušavaju radit s mišlju da je javni, a ne partikularni interes bit novinarskog rada. No i za njih i za sve nas, vremena su svakim danom sve zanimljivija – vidimo to i u pobjedi Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima – pa na globalnoj skali vrijednosti ni činjenice više nisu toliko na cijeni. Problemi su mnogostruki: čak i kad se čini da je javni prostor sve demokratičniji, da svatko od nas ima mogućnost pustiti svoj glas, uz nedostatak regulacije – ne cenzure – on postaje platforma za nekritičko sijevanje govora mržnje i pervertira potencijal foruma koji otvara prostor pluralizmu mišljenja. 

Na tribini Napadi na novinare i govor mržnje u medijima u zagrebačkom Privrednikovom domu govorili su Helena Puljiz, Boris Rašeta, Maja Sever i moderator Saša Kosanović, redom novinari koji su na vlastitoj koži osjetili reperkusije kritičkog novinarskog rada i čije je višegodišnje profesionalno iskustvo dobar orijentir u kratkoj povijesti “slobodnog” novinarstva na ovim prostorima. A ta je povijest, dobro je poznato, povijest javnih i privatnih prijetnji, fizičkog i psihičkog nasilja, opstrukcija i ucjena tajnih službi, manipulacija političkih stranaka i ekonomskih elita. I nije se mnogo toga promijenilo u posljednjih 25 godina, možda su tek metode postale profinjenije. Eskalacija govora mržnje u javnom prostoru nije aktualni eksces, već nastavak nacionalističkih i šovinističkih procesa započetih “demokratizacijom” i “osamostaljivanjem” društava na prostoru bivše Jugoslavije, jednako kao i njegovo povremeno prelijevanje sa stranica medija i iz instituacija na ulice, što nam je itekako dobro poznato iz slučaja “okupacije” Agencije za elektroničke medije ranije ove godine. Tada je, podsjećamo, nekih osam tisuća ljudi javno, bez ikakve zadrške i uz potporu tadašnjeg zamjenika predsjednika Sabora Ivana Tepeša, skandiralo “za dom spremni”, na što je policija službeno reagirala izjavivši tek da je “prosvjednika bilo previše da bi ih se procesuiralo”.

Na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića, istaknula je Puljiz, nedavno je pokušan atentat, a osim na deklarativnoj razini, s državnog vrha nije stigla nikakva konkretna reakcija. “Leković nije predsjednik stanarskog savjeta neke zgrade, već predsjednik organizacije koja broji preko četiri tisuće članova, i zbog toga bi HND, novinari i društvo u cjelini zajednički morali naći odgovor na ovakve pojave”, rekla je Puljiz. Takva reakcija, odnosno njen izostanak, nadovezao se Kosanović, ne čudi ako znamo kako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović reagirala na pismo Milorada Pupovca koje joj je uputio zbog netolerancije i govora mržnje u javnom prostoru.

“Dokle god na govor mržnje u medijima odmah ne reagira vrh sustava”, iz publike je komentirala Mirjana Rakić, “do tada taj govor mržnje neće biti sankcioniran jer tako ide lanac odlučivanja”. Odgovornost leži, dakako, i u rukama samih medija, čiji novinari i urednici često ne tretiraju profesionalno ne samo na sadržaj koji proizvode sami, već i komentare svojih čitatelja. Ono što su nekada bila pisma čitatelja, danas su komentari koje upisuju pod tekstove na portalima, i na urednicama je i vlasnicima medija da taj prostor reguliraju prema zakonu i prema pravilima struke, istaknula je Puljiz.  

“Naš je javni diskurs katastrofalan”, rekla je Rakić i dodala da je naš aktualni premijer Andrej Plenković, na pitanje o tome što misli o intervjuu koji je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao Le Mondeu – a tamo je izrekao da prema svojim životopisima Rakić i Goran Radman ne bi smjeli obnašati javne funkcije – odgovorio da je to jako dobar intervju.

Sve u svemu, iz diskusije se može zaključiti tek da bi zaštita institucija – od Sabora, preko Vlade, do predsjednice Republike – kao i smislenija zakonska regulativa mogli pridonijeti značajnijim promjenama, što u javnom poimanju govora mržnje kao protuzakonitog i potencijalno opasnog djelovanja, što u percepciji da je od govora mržnje do čina mržnje udaljenost kraća nego što se misli. A s obzirom na to da u lokalnom medijskom kontekstu stvari generalno ne stoje najbolje, za stvarne, opipljive rezultate bit će potrebno više od deklarativne podrške da bi se funkcija novinarstva kao čuvara demokracije očuvala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Posljednja javna tribina Akademije dramske umjetnosti iz ciklusa Politički leksikon, na temu medija, započela je projekcijom dokumentarnog filma Class Dismissed: How TV Frames the Working Class iz 2005. godine. Klasični televizijski dokumentarac Lorette Alper obrađuje način na koji su američke televizijske serije do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća oblikovale gledateljsku percepciju i definiciju “radničke klase” u SAD-u. Film istražuje načine na koje televizijske serije isprepleću rasne, rodne i seksualne odrednice s klasnom te osnažuju negativne kulturalne stavove i javne politike koje direktno utječu na živote ljudi. Usporedbom i kontrastiranjem različitih televizijskih sit-comova čiji su protagonisti bile “radničke obitelji” te sudjelovanjem sociologa, kulturnih teoretičara, teoretičara medija i filmskih radnika, dokumentarac istražuje obrasce svojstvene stereotipnom televizijskom prikazivanju radnih ljudi koji osnažuju mit o meritokraciji. 

Rasprava koju je informirano i strukturirano moderirao student filmske i TV režije Viktor Zahtila, započela je komentarima na odgledani film i paralele sa situacijom u Hrvatskoj. Ladislav Tomičić, novinar Novog lista i glavni urednik portala Lupiga, rekao je da ga posljednji dio filma gdje su radnici prikazani kao lijeni, priglupi i neobrazovani, neodoljivo podsjeća na to što čitamo po našim medijima. “Radi se o klasičnoj zamjeni teza koju možeš vidjeti svaki dan čitajući Jutarnji list ili Index.hr koji u Hrvatskoj slovi za slobodarski medij, a zapravo štiti interese svog vlasnika, a posredno interese svih drugih kapitalista koji posjeduju medije. Index nekad radi dobar posao, tamo ima odličnih novinara i odličnih tekstova, ali kada je riječ o toj generalnoj liniji, stoji striktno na strani poslodavaca, na strani liberalnih politika koje se zalažu da ne plaćamo porez, da zaboravimo što je to solidarnost”.

Na pitanje moderatora o “poplavi” liberalnih i libertarijanskih komentatora u javnom i privatnim medijima, Maja Sever, novinarka i urednica na HRT-u, zaključila je da je razlog što se takvi ljudi sve agresivnije pojavljuju u medijima – forsiranje takozvane druge strane. “Iako mislim da u novinarstvu treba prikazati drugu stranu, borba za prava radnika i radnička prava ne bi trebala imati drugu stranu. Ne vidim koja bi bila druga strana radničkih prava, to bi bila strana koja ih gazi. Što se tiče televizije, kod nas su često gosti oni koji se jave na telefon i hoće doći na televiziju. Što se tiče privatnih medija, vjerujem da je to zato što vlasnici nameću stil urednicima koji moraju izvršavati volju vlasnika da daju više prostora takvim komentatorima”.

Andrea Milat, novinarka i urednica portala Bilten te upraviteljica KopMedije, nakladnika hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea, smatra da priča o “drugoj strani” polazi iz lažne politike takozvane novinarske objektivnosti i neutralnosti. “Za bilo koju priču koju odabereš moraš prvo uopće odabrati temu, otada, sve se poklapa s tvojim osobnim društvenim, ekonomskim i političkom uvjerenjima ili politikom kuće. Zašto je objektivnost postala dominantna idelogija treba promatrati u povijesnom kontekstu. Radi se o situaciji kad su mediji iz nekakvih sindikalnih pamfleta počeli prelaziti u ruke pojedinaca koji su shvatili da su mediji potencijalno tržište. Da bi novine bile održive, da ne bi morali ovisiti o javnim sredstvima, nužno je da budu komercijalno isplative. U situaciji u kojoj se samom prodajom ne mogu financirati, okreću se oglasima i velikim oglašivačima, ti oglašivači imaju svoj interes. Oglasi financiraju i rad i sadržaj”. 

Milat smatra da u Hrvatskoj postoji jako mali broj medija koji pišu o Ivici Todoriću, a oni koji o njemu pišu uglavnom su javno ili na neki drugi način neovisno financirani, dok je jedini komercijalni medij koji se usudio dirnuti u Todorića upravo Index. S njom se nije složio Tomičić koji je rekao da je osobno napisao barem stotinjak tekstova o Todoriću, no da se naprosto radi o tome da “što god napišete ne vrijedi bez političke volje koja bi pokrenula represivni aparat”. Nastavno na pitanje slobode i objektivnosti medija, Tomičić je rekao da je kampanja protiv uhljeba koja je potekla s Indexa “nešto najštetnije što se pojavilo u javnom prostoru u posljednjih petnaest godina i što je amputiralo svaku mogućnost da država financira bilo što što je društveno korisno. Priča o uhljebima je diskvalificirala i unazadila sindikalnu borbu. Kad god se pojavi bilo kakav sindikalist na nekom portalu, ispod se pojavi petsto komentara o uhljebima i parazitima, a te komentare ostavlja radnička klasa koja je razočarana vlastitim položajem i misli da je bolje da ti sindikati ne postoje. Takva je kampanja uspjela zavaditi ljude da se međusobno glođu i da ne razmišljaju o biti problema”.

Povela se rasprava i o nezavisnosti medija koju je Tomičić usporedio s financijskom neovisnosti. “Ako mediji koje financira država nisu nezavisni, onda u Hrvatskoj ne postoje nezavisni mediji, a ne znam postoje li igdje drugdje. Prava nezavisnost proizlazila bi iz toga da te podrže tvoji čitatelji, no to se u Hrvatskoj neće dogoditi nikada jer ljudima nije stalo do funkcioniranja medija, imaju Facebook”. Maja Sever smatra da bi javna televizija trebala biti nezavisan medij i da je upravo u tome smisao tih 80 kuna mjesečno koje plaćamo. “Javnu televiziju ne bi trebala financirati država niti bi trebala ovisiti o oglašivačima već tih 80 kuna, koje će uskoro vjerojatno ukinuti, trebalo bi biti garant neovisnosti i jakog servisa u obrani javnog interesa. To nije ostvareno ni u posljednje četiri godine SDP-a ni u osam godina HDZ-a, prije toga i SDP-a i HDZ-a, mijenjaju se direktori, svaki krene u nove sistematizacije, a javni servis i dalje ne opravdava tih 80 kuna mjesečno. Bojim se da sve dublje tone i da ćemo uskoro doći do toga da se pretplata ukine”. Zaključila je da je naše društvo jako zapušteno, a da ni obrazovanjem niti javnom televizijom ne gradimo to društvo u dobrom smjeru. 

Budućnost novinarstva na internetskim platformamam komentirala je Andrea Milat koja smatra da se internet zamišlja kao prostor apsolutne slobode i “u kontekstu medija podrazumijeva da ste slobodni od toga da ste plaćeni za vaš rad. Glavno je pitanje ovdje od čega će ti ljudi živjeti. Modeli naplate na internetu su dosta nerazrađeni i ne mogu biti nametnuti zakonodavnim okvirom. Ljudima koji se bave internetskim medijima i news portalima, ako ne žele prilagođavati svoju uredničku politiku oglasima, preostaje doprinos čitateljstva. Da bi čitatelji uopće imali svijest da je njihov doprinos bitan i relevantan, trebala bi postojati platforma na temelju koje bi se ljude uputilo, obrazovalo i odgojilo u tom smjeru da prihvate da se neki oblik naplate sadržaja uopće može zamisliti. Jedan od načina je svakako javno financiranje koje nije sporna stvar, to je najbolji oblik financiranja. Sporni su mehanizmi zaštite neovisnosti uredničke politke od različitih tipova utjecaja i nepostojanje društvenog konsenzusa o tome da su mediji ugroženi i da je javno financiranje apsolutno nužna stvar. U ovom slučaju, kad nije tako, internetsko novinarstvo nije rješenje problema u kojem se mediji nalaze danas”.

Logičan slijed bilo je pitanje zatvaranja i naplate sadržaja, na što je sudionik iz publike spomenuo primjer portala Teatar.hr. Naplata sadržaja na tom portalu nije velika, no sadržaj je dostupan samo pretplatnicima koji ne mogu podijeliti članak ni kopirati dio teksta, a radi se često, rekao je, o sadržaju od iznimnog javnog interesa. Radi se o savjesnim i dobrim novinarima koji prate i svjetsku kazališnu scenu, ozbiljnim i posvećenim istraživanjima malverzacija i korupcije na gradskoj i državnoj razini, a tim su činom te teme umrtvljene između pet zainteresiranih pretplatnika. Po pitanju alternativnog financiranja urednik Lupige je rekao da će raditi volonterski “dok ne dođe vlast koja će gurati neprofitne medije i kojoj neće biti odiozno što smatramo da su antifašizam i antinacionalizam dobri”. Nažalost, nitko nije komentirao da se upravo taj, dosadašnji model pokazao neodrživim jer je tek nekoliko dana ministriranja Zlatka Hasanbegovića bilo dovoljno da ga sruši.

Na komentar iz publike da je ukinuto financiranje Zarezu, povećan iznos Hrvatskom slovu, ali i Le Mondeu, Tomičić je zaključio da se rad o smokvinom listu, alibiju za politiku ministra koju nije moguće nazvati medijskom politikom. Bivši je savjetnik za medije pri Ministarstvu kulture Milan Živković podsjetio da je civilizacija taj crowdfunding izmislila još u Mezopotamiji, a danas je poznat pod nepopularnim imenom porezi. “Od njega se financiraju javne potrebe, a jedna od javnih potreba u civiliziranom svijetu jest profesionalno novinarstvo. Ako smatramo da su nam potrebne određene informacije, određeno novinarstvo, određena komunikacija, zašto bismo si samoincijativno uvodili još jedna porez”, upitao je te sam odgovorio, “možda zato što ovaj koji trenutačno plaćamo netko raspodjeljuje u druge svrhe”.

Kad govorimo o novinarstvu, jedna od važnih adresa trebala bi biti Hrvatsko novinarsko društvo. Svi su se govornici složili da se situacija u HND-u promijenila otkad mu je na čelo došao Saša Leković. Za razliku od dotadašnjeg predsjednika Zdenka Duke koji je vodio politiku ne talasanja, Leković je od prvog dana krenuo s priopćenjima i reagiranjima. Treba podsjetiti da je odmah po njegovom izboru osnovan HNIP za čijeg je predsjednika izabran sadašnji v.d. ravnatelj HRT-a. Sama činjenica da je tako malo politizacije HND-a trebalo da se desnica toliko uznemiri, dovoljno govori o stanju u novinarskom polju. Iako, prisutni su se novinari složili da HND osudama satirične pjesme Nikole Bajte zbog “vrijeđenja grba i zastave” i komentara Hrvoja Marjanovića zbog “poticanja vjerske netrpeljivosti” izgleda kao da održava ravnotežu između lijevog i desnog, stalno napetog novinarskog polja. Novinari smatraju da HND-ova misija nije osuda slobode komentiranja u bilo kojem mediju.

Sever smatra da se kroz rad HND-a možda mogu promijeniti neke stvari, a da je HND napravio više po pitanju novinarskih radnih prava nego Sindikat novinara, istaknula je Milat. Iz publike je stigla sugestija da individualnim novinarskim djelovanjem neće ništa biti postignuto, već samo kolektivnom akcijom kroz tu instituciju. Tomičić je zaključio da u struci, koja je podijeljena po ideološkim i ekonomskim osnovama, nema solidarnosti: “Tu HND ne može učiniti mnogo, radi se o dugogodišnjem procesu osvještavanja potrebe za solidarnošću. To pak pokušava raditi udruga BRID, koja je po meni jedna od najboljih organizacija jer radi direktno sa zaposlenima”. U tom kontekstu, Sever je pozvala sve prisutne na prosvjed 3. svibnja u 9.45 sati povodom “desanta na medije” u režiji aktualne vlasti i Ministarstva kulture, na Dan slobode medija. Okupljanje je ispred Novinarskog doma, a prosvjedna šetnja, kao izraz podrške novinarstvu kao javnom dobru, ići će preko Savske i Vodnikove ulice do Ministarstva kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Novinarska srijeda bit će održana u srijedu, 20. veljače u 19 sati, u velikoj dvorani Novinarskog doma. Glavni su govornici Hajrudin Hromadžić, Marinko Jurasić, Đurđica Klancir, Andrea Milat, Maja Sever i Berto Šalaj, a moderator Boris Pavelić.

O doprinosima izgradnji aktivnog i održivog mira i vlastitoj motivaciji za društveni angažman uvodno će govoriti Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti, glumac i aktivist Vilim Matula te novinarka Maja Sever. Mirovne studije predstavit će Iva Zenzerović Šloser, voditeljica programa, te voditelji kolegija i bivši polaznici, a bit će prikazan i film o Mirovnim studijima nastao u sklopu radne godine 2011/2012. Tribinu će moderirati Bojana Klepač Pogrmilović, novinarka, umjetnica i sudionica Mirovnih studija.

Mirovni studiji program su neformalnog obrazovanja za mir, namijenjen građanima koji žele biti aktivni u svojim zajednicama. Temelje se na vrijednostima izgradnje mira, ljudskih prava i nenasilja, a provode se pri Centru za mirovne studije u kontinuitetu od 1997. godine. Kroz program Mirovnih studija prenose se neposredna aktivistička iskustva nenasilnog građanskog otpora, iskustva rada na izgradnji trajnog i održivog mira, promicanju i zaštiti ljudskih prava, suzbijanju diskriminacije i drugih oblika nenasilnog djelovanja.

Od 20. rujna do 5. listopada traju upisi na Mirovne studije. Više informacija možete pronaći ovdje.