Mimika Orchestra osnovana je 2010. godine u Londonu pod vodstvom hrvatskog multiinstrumentalista i skladatelja Maka Murtića te vokalistice Maje Rivić. Danas djeluju u Zagrebu, a njihova se glazba prepoznaje po kompozicijama koje spajaju suvremeni jazz s nasljeđem balkanske tradicije. U njihovoj glazbi, modaliteti i ritmovi Balkana isprepliću se s progresivnim jazz strukturama.

Organizatori ističu da album “donosi viziju svijeta između krajnosti – onog koji se pokušava održati, ali polako nestaje u moru vlastitih početaka. Njime Mimika Orchestra zaključuje trilogiju o mitu, identitetu i transformaciji.”

„Prolazimo kroz napuštene gradove koji čekaju karneval, pratimo djecu izgubljenu na pučini, a oni otkrivaju posljednji zeleni vrt – svijet koji nestaje jer i sam crpi resurse oko sebe”, najavljuje Murtić.

Više informacija o ulaznicama i koncertu pronađite ovdje.

Thana Alexa, renomirana glazbenica hrvatsko-američkog porijekla čiji je posljednji album ONA (samostalno izdanje, 2020.), dvostruko nominirani za Grammy, a nadahnut je međugeneracijskim i međukulturalnim pričama žena migrantica iz njezine obitelji.

Bosansko-slovenska vokalistica Mirna Bogdanović dugi je niz godina etablirana na njemačkoj jazz sceni, a na festival stiže sa ansamblom Mirna Bogdanović Group. Dosad je izdala dva albuma, koja su osvojila Deutscher Jazzpreis, dok je album Awake, koji će promovirati u Zagrebu, proglašen albumom godine.

Maja Rivić Quintet sastav je koji izvodi autorsku glazbu, koja je, s koncepcijske strane, intiman odraz afiniteta Maje Rivić prema jazzu i eksperimentalnom, impresionizmu i komornom, poeziji i popularno-znanstvenom, a s izvedbene strane, izraz muzikalnosti i sinergije pomno odabranih glazbenika, njihove neposrednosti i senzibiliteta.

Nina Strnad, jedna je od najsuverenijih i najpriznatijih pjevačica u Sloveniji koja nakon više od dvadeset godina karijere široj javnosti predstavlja autorski projekt, Nina Strnad Jazz Band. Znanje i iskustvo stjecala je uz velikane internacionalne jazz scene kao što je Grammyjem nagrađeni Michael Abene i The New York Voices.

Štěpánka Balcarova, češka trubačica i skladateljica i njezin Štěpánka Balcarová Quartet promovirat će posljednji album Emotions. Skladbe s albuma predstavljaju osam osnovnih ljudskih emocija, kako ih je definirao američki psiholog Robert Plutchik: radost, povjerenje, strah, iznenađenje, tuga, gađenje, bijes i iščekivanje.

Hrvatsko-francuski duet Obradovic-Tixier Duo čine hrvatska bubnjarka Lada Obradović i francuski pijanist David Tixier. Njihov šesti autorski album Jiggled Juggler u kojem je naglasak na kritici današnjeg društva i užurbanosti koja rađa površnost, kritici uvjerenja mnogih kako je njihov način gledanja jedini ispravan i neupitan, netoleranciji prema drugome i nametanju mišljenja bilo koga o bilo čemu.

Róza Hárs, osnivačica je i predvodnica mladog mađarskog benda Tilia koji nastupa u Malom pogonu prve večeri festivala, a u istom prostoru, posljednje večeri festivala, publika će imati priliku čuti i koncert austrijskog kvarteta NIKLOUDS.

Više informcija o programu i ulaznicama potražite ovdje.

Kolektiv CRI Orchestra, punim nazivom Croatian Improvisers Orchestra prepoznatljiv je po svom eksperimentalnom izričaju, konceptualnom pristupu i gameplay kompoziciji. Riječ je o umjetničkoj praksi u kojoj dirigent komunicira gestama i znakovima usmjeravajući glazbenu kompoziciju u realnom vremenu. Članice i članovi ovog sastava djeluju u žanrovski različitim ansamblima, ali dijele afinitet za improvizaciju i glazbene eksperimente.

Nakon dvije godine pauze, CRI Orchestra se okuplja kako bi predstavili vinilno izdanje svog albuma In my next life I want to be a feedback snimljenog uživo 2023. godine na Muzičkom biennalu Zagreb. Koncertnoj promociji prethodila je umjetnička rezidencija u KONTEJNER-u, a 8. travnja će nastupiti: Maja Rivić, Tena Novak Vincek, Nika Bauman, Dani Bošnjak, Grgur Savić, Mak Murtić, Igor Pavlica, Luka Žužić, Marko Grbac, Vibor Juhas, Nenad Sinkauz, Neven Radaković, Luka Čapeta, Josip Šustić, Pavle Jovanović, Leo Beslać, Alen Sinkauz i Marco Quarantotto uz Matea Patekara i Hrvoja Pelicarića kao majstore tona.

Ulaz se naplaćuje 8 eura u pretprodaji i 12 na dan koncerta.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Maja Rivić je suosnivačica i pjevačica u jazz orkestru Mimika Orchestra, s kojim je snimila tri studijska albuma. Nastupa i s free-improv sastavom MILK, jazz sastavom Maja’s Jazz Enthusiasm, kolektivom Živa Voda te Jungle Roots Orkestrom.

Ulaznice za koncert koštaju 10 eura, a mogu se nabaviti putem Entrio sustava na ovoj poveznici.

Više detalja o koncertu i samom programu možete pronaći ovdje.

Radionice se održavaju u Centru mladih Ribnjak u dva termina:

• Subota, 25. svibnja: dramaturška i glumačka radionica
• Subota, 15. lipnja, glazbena i likovna radionica

“Opisujući ljudsku osnovu, jezikom koji je blizak svima, bajke otvaraju prostor koji poziva na propitivanje univerzalnih problemskih polja, ne dajući pritom odgovore, već potičući na kreativno promišljanje”, stoji u najavi.

Radionicu dramaturgije vode Ivor Martinić, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a pokušat će u suradnji s polaznicama_cima osmisliti dramsku scenu na temelju rekontekstualizacije poznate bajke. Na glumačkoj radionici, koju vode Tanja Smoje, Maja Posavec i Nikolina Rafaj prethodno razrađene scene će se izvoditi kroz rad na formiranju lika.

Glazbenu radionicu vode Maja Rivić, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a na njoj će se promišljati atmosfera bajke kroz prizmu glazbe, s ciljem kreiranja songa za određenog lika. Likovnu radionicu vode Julia Stura, Maja Posavec i Nikolina Rafaj, a polaznici_e će raditi na izradi skica za scenografske elemente.

Sudionici_e mogu se prijaviti na sve, ali i pojedinačne module. Svaki modul traje sat i pol, a za prijavu nije potrebno prethodno iskustvo.

Prijave za radionice se vrše mailom uz napomenu za koju se radionicu prijavljujete.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Kako bismo otkrili više o samom kolektivu i njegovoj umjetničkoj viziji, razgovarali smo s vokalnom i multimedijskom umjetnicom Majom Rivić, koja je osnivačica i voditeljica OAZE, i teatrologinjom i glazbenicom Anamarijom Žugić Borić, koja je posebna savjetnica i članica ansambla.

Možete li ukratko predstaviti vaš umjetnički kolektiv i reći nešto više o samom nastanku i cilju djelovanja?

OAZA – Organski Avangardni Zvučni Ansambl za vokalno improviziranu i eksperimentalnu glazbu i multimedijski performans nastaje u sklopu polugodišnje umjetničke rezidencije Scene Ribnjak, u Centru mladih Ribnjak, početkom 2024., a pokreće ga i vodi Maja.

Riječ je o kolektivu/ansamblu za razvoj glazbene improvizatorske i eksperimentatorske zajednice kroz format tjednih laboratorija unutar kojeg se zajednički istražuju, ali i stvaraju nove improvizacijske i proširene tehnike, metode, alati i jezici, a kroz koje se ispituju mogućnosti zajedništva, solidarnosti, razumijevanja, komunikacije, identiteta, svjesnosti, duboke osjećajnosti.

Prije svega mišljena kao oaza za glazbenike i umjetnike zvuka s određenim iskustvom i afinitetom prema slobodnoj improvizaciji, s naglaskom na proučavanje improvizacijskih obrazaca, načina i namjera, dijeljenje iskustava i razmjenu tehnika i znanja, zaranjanje u nijanse i detalje brojnih parametara glazbeno-zvučne izvedbe i iskustva, od slušanja do zvučanja. Riječ je o kontekstualnoj/organiziranoj improvizaciji kojom se putem različitih limitacija i zadataka potencira kapacitet i mogućnost odgovorne slobode unutar zajedničkog glazbenog iskustva.

OAZA proizlazi iz želje i potrebe za razmjenom znanja i iskustava iz područja improvizacije te za razvojem individualnih i grupnih mogućnosti – kao jato ili višestanični organizam koji uči kako da postane, živi, opstane ili stane. Koriste se soundpainting tehnike, ali i osmišljavaju igre, pravila, sustavi, obrasci koji služe kao limitatori/katalizatori za još precizniju ekspresiju i moduse postojanja unutar danoga glazbeno-zvučnog događaja.

OAZU čini fluidni kolektiv od deset do dvadeset žena koje se u svojoj praksi bave glasom, glazbom, pokretom, umjetnošću: Maja Rivić, Anamarija Žugić Borić, Dina Puhovski, Melita Lovričević, Andrea Bobić, Lucija Barišić, Silvija Dogan, Monika Almaši, Tena Novak Vincek, Lana Filipin, Maja Grakalić, Ena Hadžiomerović, Arijana Lekić-Fridrih, Jana Slamnig, Mirjana Vladić, Ana Kalenić Matijević i Iva Bobanović.

Prvomajskim performansom Dražesni pupoljci svibanjski na vjetru smjelo ste stupile na scenu i to izvedbom na javnim mjestima. Što ste htjele poručiti spomenutim performansom? Kakve su bile reakcije prolaznika?

Na prvi maj 2024. OAZA od jedanaest sudionica izvodi izvedbenu javnu šetnju pod nazivom Dražesni pupoljci svibanjski na vjetru, a koja tematizira slobodu rada, rad slobode, slobodu izražavanja i slobodu kretanja. Naslov performansa inspiriran stihom iz Shakespeareova 18. soneta osmislila je Anamarija, a smisao mu je dvojak, kako kaže, “s jedne strane rekontekstualizira izvorni sonet promatrajući vjetar koji trese svibanjske pupoljke kao vjetar mijene i opori okus koji poziva na osvještavanje nerijetko prekarne pozicije umjetnica i radnica u kulturi”. S druge strane, naslov naglašava jedan od izvornih smislova soneta, a taj je da najdublje osjećaje i spoznaje ljudske duše može otjelotvoriti i zauvijek sačuvati upravo umjetnost.

U vremenu u kojem vlada hiperprodukcija i mahnita konzumacija površnih sadržaja, senzibilnost, trajnost, dubina i neposrednost umjetnosti postaje nelagodna i nepoželjna te se zatomljuje. Uz ostale izvedbene postupke, zajedno ponavljajući stih “Svibanjske pupoljke stresu ljuti vjetri”, pokušale smo osvijestiti važnost čovjekove prirodne potrebe za umjetničkim izražavanjem, slobodnim radom (u) umjetnosti i radom slobode (u) umjetnosti.

OAZA kao skupina radnica u kulturi, koje se često susreću s nedovoljnom vidljivošću i vrednovanjem svojega rada, iznose performans kao svojevrsni hommage radnicama_ima, i to s jedne strane njihovoj potrebi za kruhom, primanjima, mirovinsko-zdravstvenoj sigurnosti, osjećajem pripadnosti te, s druge strane, njihovoj rastućoj čežnji za slobodom, zaštitom ljudskih prava, prava glasa, prava na slobodno vrijeme, na izražavanje, umjetnost, zdravlje.

Koncept performansa reflektirao je te dvije skupine potreba i sastoji se od dvaju naizmjeničnih dijelova: kretanje – rad, i bivanje u mjestu – odmor.
Predstavljajući te dvije faze, istovremeno ih i proživljavamo; radimo na praznik rada kako bismo ukazale na naš rad i na rad općenito. Prva faza konstantnoga kretanja između dvaju punktova odvija se izvođenjem “tjeloglasja” – jednostavnih repetitivnih pokreta, uz neku vokalnu frazu, koji se putem mogu mijenjati. Takvo kretanje simbolizira “tvornicu”, organizaciju, strukturu, poslušnost, karike u lancu, muke po industrijalizaciji. Krećemo se u parovima jedne iza drugih; osoba na čelu predlaže neko tjeloglasje, ostale ga ponavljaju i slušaju live upute. Kada stignemo na punkt, na njemu se malo zadržimo i oslobodimo, odnosno izrazimo želju za odmorom i(li) otporom. To je vrijeme za jelo, (auto)refleksiju i čitanje (izvođenje) odabrane poezije koja za svaku od nas simbolizira spomenuti odmor i otpor, ali i cjelokupno kretanje duše. Izvedbu poezije pratimo slobodnim tjeloglasjima intuitivno odgovarajući na stihove koje jedna od nas izgovara, ispjevava i oslobađa pokretom.

Za vrijeme performansa susrele smo brojne sugrađane/ke i turiste, koji su s čuđenjem obraćali pažnju na nas, nerijetko im izazivajući osmijehe na licu i intuitivno pozitivne reakcije na naše apstraktno, a opet sasvim prizemno i očigledno djelovanje. Bilo je i nekoliko pojedinaca koji su se osjećali ugroženima našom pojavom izvikujući izjave poput “neke od njih izgledaju normalno, ali se ponašaju kao da nisu” i “sotonistice” iako ne proklamiramo nikakvu ideologiju ni dogmu. To nas je svakako učvrstilo u naumu da slobodnom ekspresijom živimo svoje pravo na autentično postojanje.

Svojom prvom izvedbom najavile ste hvatanje u koštac s gorućim društvenim problemima. Na koje teme želite skrenuti pažnju u svojim sljedećim izvedbama?

Iako nemamo deklarativnu političko-aktivističku agendu, osjećamo da dok radimo, istražujemo i eksperimentiramo, to činimo iz unutarnje potrebe za umjetničkim izražavanjem, što, pak, u sebi inherentno nosi svojevrsnu političnost.

Naši specifični umjetničko-djelatni impulsi, promišljanja, odabiri, akcije itd. neminovno proizlaze i iz činjenica da smo – žene, umjetnice, prekarne radnice, željne slobode, nezatomljene, otvorene, radikalne u osjećanju stvarnosti i ljubavi – a koje su istodobno i markeri spomenute inherentnosti, zbog čega je sve što radimo izrazito potentno za amalgamaciju s “gorućim” društveno-političkim pitanjima.

Ogoljena ekspresija naših improvizacijsko-eksperimentalnih metoda pobuđuje neka arhetipska pitanja individualnih i kolektivnog identiteta i smisla, te može imati snažan regenerativni učinak na izvođača, kao i na promatrača.

Možete li nam otkriti na čemu trenutno radite i kakve projekte od vas možemo očekivati u budućnosti?

OAZA će se kao i dosad, manifestirati kao vokalni/vokalno-instrumentalni ansambl varijabilnih formata, kao laboratorij za konceptualna vokalna istraživanja te kao izvedbeni organizam koji može tematizirati razna osobna i društvena pitanja. Važno je naglasiti da je takav način rada ujedno i terapijski rad jer nam dopušta da budemo takve kakve jesmo u svoj svojoj kreativnoj punini.

Naši redovni laboratoriji u Centru mladih Ribnjak ili u parku Ribnjak nadograđivat će se spontanim i last-minute performansima i akcijama na javnim mjestima te klasičnijim formatima izvedbi u najrazličitijim prostorima kulture.

Želimo vratiti umjetnost ulicama i slučajnim prolaznicima, pa ćemo zasigurno održavati performanse i akcije/intervencije poput izvedbenih šetnji i po zagrebačkim kvartovima. Važno nam je potaknuti svima nam prirođeno kreativno i umjetničko ophođenje ne samo unutar kolektiva nego i kod publike. Zbog toga je interaktivan pristup neophodan.

S ovim albumom, Mimika Orchestra, koju su prije jedanaest godina u Londonu osnovali skladatelj i multiinstrumentalist Mak Murtić i vokalistica Maja Rivić, “vodi vas na putovanje u izgubljenu dušu Mediterana”.

U stvaranju albuma je sudjelovao dvadeseteročlani orkestar s gostima. Autor glazbe Mak Murtić kaže da je album “vizija nepostojećeg mjesta na Mediteranu, gdje se isprepliću kulturna i osobna reinvencija”. Tekstove je pisala Marta Kolega za koju je rad na albumu bilo “putovanje jadranskim otocima, atmosfera, način ponašanja, jezik, životni stil, pogledi na svijet” koji je uklopila u “priču koja odjekuje Odiseju”.

Album Altur Mur dostupan je na vinilu i digitalno te će ga biti moguće kupiti i na koncertu po promotivnoj cijeni.

Cijena ulaznice je u pretprodaji 8 EUR, a na dan koncerta 12 EUR. Informacije su dostupne na e-mailu ili putem Facebook stranice ARL-a.

Saksofonist i skladatelj Mak Murtić osnovao je Mimiku tijekom studijskog boravka u Londonu, a povratkom u Zagreb originalnu postavu zamijenio je domaćom, čiji sastav nalikuje standardnom jazz bandu: čine ga drvena i limena puhačka sekcija te udaraljke uz dodatak električne i bas gitare, sintesajzera te triju vokalistica. Još od prvih albuma Murtić pronalazi zanimljive koncepte na kojima gradi svoju glazbu. Tako se na prvim albumima bavi temom migracija, i to povijesnih na From Scratch to Structure Suite (2012) te znanstveno-fantastičnom idejom odlaska na Mars na A Place Glowing a Brilliant Red (2015). Na zadnjim dvama albumima Murtić obrađuje bliske i srodne koncepte: kontrapunkt povijesnog i mitološkog, kulturološkog i antropološkog pogleda na naše prostore. Dok Divinities tematizira staroslavenske pogrebne rituale, Altur mur predstavlja zamišljeni otok prožet tisućljetnim preplitanjima povijesne i suvremene mediteranske kulture.

Iako su najnoviji album predstavili već na nekoliko koncerata, izborom repertoara u Vintageu dana je prednost njegovom prethodniku, čije su pjesme uokvirile nastup. Koncert je otvoren vehementnom Collonade Beneath the World, čija su oktatonska melodija i energična ritmičnost odmah slušatelje uvukle u specifični i ritualni zvukovni svijet Mimike. Snažna scenska prisutnost glavne pjevačice Maje Rivić i njen istovremeno topao i dramatičan vokal s lakoćom (i zahvaljujući dobrom miksu Matea Patekara) se nosio s čitavim orkestrom i njegovim nemalim zvučnim zidom. U toj će se zvučnoj masi ipak povremeno naći i otvorenog prostora, kao u Song of Sorrow, u kojoj Rivić evokativnim zapjevom imitira naricanje dok prozračna, heterofonijska instrumentalna podloga stvara privid ametričnosti, odnosno izostanka mjere.

Izražene kontraste Mimika postiže brzim promjenama tempa, korištenjem nepravilnih mjera i akcentuacija te čestom upotrebom horizontalne polimetrije. Ove konstantne, a nepredvidljive promjene mjera, koje na slušateljsku pažnju imaju efekt poput naglog izvlačenja tepiha ispod nogu, izbacuju iz balansa samo kako bi potakle koncentraciju i slušateljsku aktivnost. Vrhunac ovih postupaka nalazimo u završnoj skladbi (albuma i koncerta) Forgiveness Day, koja predstavlja vrhunac aranžerskog spoja karakteristične ritmičnosti, zanimljivih harmonijskih boja, instrumentalnih sola (fusion gitarske solaže Josipa Šustića i groovy basovske linije Viktora Slamniga) te pjevnih, folklorom obojenih melodija koje čine Mimiku toliko prepoznatljivom. Ovim postupcima zvuk se uspješno približava staroslavenskom mitološkom prostoru, čije semantičko čitanje u najvećoj mjeri nosi vokal s tekstom i melodijom.

S obzirom na uspjeh albuma Divinities, ne treba čuditi što je na koncertu zauzeo značajan dio izvedenog repertoara. Svjestan toga, Murtić je na novom albumu pokušao imitirati uspješnu glazbenu recepturu njegovog prethodnika. Kako je ispričao publici, velik dio priprema za Altur mur odvio se na otoku Krku, gdje je proučavao kulturnu baštinu te učio tradicionalni instrument sopele. Sam naziv albuma u prijevodu s veljotskog, izumrlog jezika s Krka, znači “hram mora”. Altur mur je nastao iz inspiracije krčkim glazbenim nasljeđem, spram kojeg se skladatelj, prema vlastitim riječima, pozicionirao kao došljak i “smetnja” krčkoj tradiciji.

Stare slojeve krčke glazbe Murtić je utkao u svoj eklektični stil pa se tako isprepliću različiti folklorni slojevi poput kvarnerskog tijesnog dvoglasja i tarankanja te otvoreni vokali obojani bugarskim grlenim pjevanjem. Dio autorskog tima na novom projektu je pjevačica Marta Kolega, koja ujedno potpisuje tekstove. Njen glas, boja i tehnika pridonose autentičnosti folklornog sloja, osobito kod nazalnog pjevanja koje izvodi bez (straha od) opasnosti da postane karikaturom. Uz Kolegu, dio vokalne “sekcije” ostala je i Dunja Bahtijarević, koja se prethodno etablirala kao druga vokalistica sastava. Iako različite po tehnici i bojama glasova, pjevačice su na nastupu u Vintageu ostvarile kompaktan višeglasni slog.

Za razliku od ritualnog, ritamsko i melodijski kompleksnog te pomalo mračnog prethodnika, Altur mur predstavlja skretanje ka nešto jednostavnijoj glazbenoj koncepciji. Pokušavajući se još više približiti izvornom folklornom idiomu, Murtić u nekoliko skladbi na novom albumu sasvim ogoljuje glazbenu fakturu. Ističe jednostavnu i pjevnu melodijsku liniju na podlozi simplificiranog ritma i repetitivnih instrumentalnih motiva. Ovim se mijenja karakter Mimikinog zvuka, koji poprima gotovo pop prizvuk. Tu se otkriva Murtićeva “smetnja” tradiciji – njegovom intervencijom ona postaje konsonantnija i pitkija, a u nekoliko skladbi i manje skladateljski i zvučno zanimljiva.

Kao nespretan aspekt novih materijala na koncertu u Vintageu se pokazalo ustrajanje na jazz koncertnoj formi s isticanjem solista. Ova improvizacijska praksa koja ističe virtuoznost i kreativnost svakog pojedinog izvođača nije igrala na ruku folklornim materijalima koji svojom ritamskom struktrom traže kontinuitet. Taj kontinuitet se ponekad naprasito prekidao nepotrebno dugim solima, koji su u nekim slučajevima prijetili postati zamornim dijelom izvedbe. Iznimka ovome je premijerno izvedena skladba Minotaur u kojoj se javio jedan od dojmljivijih solističkih nastupa. Od svih sola (uključujući i onaj Joea Kaplowitza na tubi!) najviše se istaknuo onaj flautistice Nike Bauman. Koristeći sviračku tehniku iz suvremene klasične glazbe kojom se istovremeno svira i pjeva u flautu, Bauman je napravila zanimljiv zvukovni iskorak ka avangardnom stilu tzv. treće struje, koja spaja jazz sa suvremenom klasičnom glazbom. Zanimljiv dodatak iz repertoara suvremene eksperimentalne glazbe bili su pak synthovi Lea Beslaća, koji su uglavnom su bili korišteni kao zvučna podloga ili podebljanje glavnih melodijskih linija pa su većinu vremena bili nezamjetljivi, osim u trenutku solističkog nastupa (kada je Murtić morao utišavati publiku). U tom smislu se itekako osjetio izostanak live eletronike, koja je na Mimikinim koncertima često pridonosila psihodeličnom dojmu tipičnom za Divinities.

Iz perspektive cjeline nastupa u Vintageu, slabost predstavljenog formata upravo je u preplitanju materijala sa zadnjih dvaju albuma, temeljenom na bliskosti njihovih programskih koncepata. Koncert nije predstavljao scensko-narativnu cjelinu kakvu obično obećavaju Mimikin nastupi, već je bio prilagođen rokerskoj atmosferi kluba. Ipak, publika nije bila sasvim uskraćena za doživljaj koherentnijeg formata, čemu su doprinijeli narativnost pojedinih kompozicija i povremena Murtićeva objašnjenja kojima je skicirao pozadinu albuma, prepuštajući slušatelja vlastitoj imaginaciji.

Ono što Mimiku razlikuje od velike skupine izvođača s žanrovskom odrednicom etno jazza su Murtićevi aranžmani. Poštujući podjednako jazz i folklorne norme, Murtić postiže balansirani zvuk koji je istovremeno skladateljski zanimljiv i vrlo pitak. Ipak, usprkos ovoj kompleksnosti, njegova glazba ima izraziti plesni karakter, koji direktno preuzima iz folklorne tradicije. Dok još uvijek čekamo objavljivanje novog albuma i stvaranje cjelovitog dojma o njemu, ovaj se opis primarno može pripisati albumu Divinities. Pitanje koje se nameće jest pitanje estetskog smjera kojim će se Mimika orkestar kretati na nadolazećim albumima, pogotovo uzme li se u obzir da skladbe s recentnog Altur mura predstavljaju zaokret ka pojednostavljenju zvuka, a time i odmak od njihovog idiosinkratičnog i prepoznatljivog stila kojim su ostavili pečat na sceni. Postavlja se pitanje je li zvuk koji su Murtić i Mimika njegovali na Divinities predstavljao vrhunac i konačnu formu tako specifičnog etno jazz fusiona obojenog ritualnošću i jesmo li zapravo ovaj sastav već doživjeli u njihovoj najupečatljivijoj i najoriginalnijoj varijanti? Prokletstvo savršenog albuma pitanje je s kojim se susreću mnogi glazbenici i na koje moraju sami odgovoriti. Kako bismo ispravno prosudili, čekamo konačno objavljivanje Altur mura, nakon kojeg ćemo dobiti odgovor je li Mimika utvrdila stilske elemente ili odlučila zakoračiti nekim novim stilskim putevima.

Kao vokalisticu ansambla Mimika, kvarteta MILK, kolektiva Živa voda i brojnih drugih sastava – trajnih ili privremenih – Maju Rivić se s lakoćom može nazvati jednom od predvodnica naše jazz i postžanrovske scene. Školovana u Londonu, Rivić nije samo vrsna glazbenica i improvizatorica, nego i izuzetno zanimljiva kompozitorica čiji rad za vlasititi septet nažalost još uvijek nije zaživio u punini. Ipak, njezino je autorstvo izraz našlo u živoj novomedijskoj i glasovno-performerskoj umjetničkoj praksi kojoj se posvetila zadnjih godina, ponajprije kroz suradnju s izvedbenom umjetnicom Silvijom Dogan. U osmoj epizodi podcasta Improvizacije Rivić gostuje jednom izvedbom popraćenom svojevrsnim antirazgovorom na neodredive, ali nedvojbeno ključne teme.

Podcast je snimio i obradio Lujo Parežanin.

Vizual: Klasja Habjan

Podcast je dijelom projekta Kultura kritičkog slušanja podržanog od strane Ministarstva kulture i medija.

Ispoštovati na programskoj razini sve istaknute kriterije izazovno je samo po sebi, a organizatorima/icama ovogodišnjeg festivalskog izdanja taj je zadatak otežalo to što se ZEZ datumski djelomično preklopio s 30. Muzičkim biennaleom. Muzički biennale publici također teži predstaviti suvremenu (eksperimentalnu) glazbu, no to je i dalje primarno skladateljski festival, programski uglavnom vezan za institucionalni kontekst. Biennale se, doduše, postepeno pokušava demokratizirati, stoga bi dio ovogodišnjih izvedbi zasigurno funkcionirao i u kontekstu ZEZ-a, ali i obratno. Pretpostavka je kako je i publika onda barem djelomično ista, stoga su organizatori/ce odlučili kako festivalske ulaznice vrijede i za oba programa. Radi se o lijepoj gesti koja upućuje na savezništvo umjesto da potiče konkurenciju, a ujedno je to i dobar strateški potez koji je oba festivala potencijalno otvorio prema novim publikama. Dodatan je pritisak organizaciji ZEZ-a izazvalo i to što se ove godine uslijed devastacije kulturnog programa SC-a nije održao Izlog suvremenog zvuka, ZEZ-u i idejno i sadržajno srodna manifestacija. No organizatori/ce su tome zgodno doskočili tako što su privremeno udomili upravo koncept Impronedjeljka Muzičkog salona, otvorene improvizacijske sesije zamišljene kao druženje kroz neopterećeno muziciranje i/ili samo slušanje, događanje koje stoga izvrsno objedinjuje duh obaju festivala.

ZEZ je otvoren Izložbom zvuka na kojoj je predstavljeno šest audio ili audiovizualnih instalacija te četiri glazbena performansa. Kako KSET kao klupski prostor ne dopušta pretjerano inovativne kustoske intervencije, a usto je i trajanje izložbe uslijed festivalskog formata bilo ograničeno samo na jednu večer, organizatori/ce su se odlučili fokusirati na režiju samog događanja. Izložba se tako načelno odvijala u tišini: sve su zvučne instalacije bile postavljene za (samostalno) slušanje slušalicama. Tako se u skučenom izloženom prostoru uspjela očuvati autonomija pojedinog djela te osigurati koncentracija posjetitelja/ica, što je i svojevrstan preduvjet za radove prvenstveno demonstrativnog karaktera koji su se realizirali upravo kroz interakciju s publikom: Foursome Ivana Maka i Karla Kelečića te AVVA3 Jelene Rubil. Iako izlošci nisu međusobno zvučno interferirali, Overviews Darija Brkića vizualno je dominirao, što zbog središnje pozicije u postavu, što zbog veličine ekrana na kojem se projicirao prateći video, a onda i zbog samog njegovog sadržaja koji je u principu svodiv na jak kontrast između svjetla i sjene pri čemu su se svijetli kadrovi u zamračenom ambijentu kluba isticali do te mjere da se okolne radove lako moglo previdjeti.

Tu prvenstveno mislim na Mak 29 Maje Rivić. Rad je zvukom nastojao dočarati postupan razvoj odnosa s bliskom osobom. Zvučni fragmenti kretali su se od zapisa uzbuđenog disanja, preko vrištanja i lupanja do grozničavog naricanja. Konceptualno vrlo jednostavan, a dramaturški precizno razrađen, Mak 29 najefektnije je potaknuo imaginaciju slušatelja/ica unatoč tomu što je od njih tražio samo – slušanje. Upravo je zato šteta što je bio postavljen u krajnjem separeu tik do pozornice, u potpunom mraku i s nedovoljno istaknutom signalizacijom. Njegovom intimnom karakteru jest pristajala skrovita pozicija kao i odabir iPoda kao medija reprodukcije, no za njega su posjetitelji/ce vrlo lako mogli pomisliti da ga je netko naprosto nehotice ostavio na stolu. Izvedbe su u pravilnim razmacima razbijale izložbenu tišinu i na različite načine, ali svaki put vrlo uspješno zainteresirale trenutno okupljene posjetitelje/ice. Posebno je zanimljiva bila debitantska izvedba Nikole Krgovića i to zato što joj je on jedini pristupio uzimajući u obzir, odnosno žanrovski se referirajući upravo na klupski kontekst u kojem je i izvodio. Budući da se odvila posljednja, ta je izvedba poslužila i kao izvrstan uvod u koncertni dio programa festivala.

Koncertni program otvorio je umjetnički kolektiv Norac/Pavičić/Dožić audiovizualnom izvedbom pod naslovom Klarinet i petlje. Izvedba se odvijala snimanjem petlji (loopova) koje je na klarinetu izvodio Branimir Norac, a koje su uz elektroničke intervencije Tina Dožića postepeno stvarale sve slojevitiji zvučni krajolik. Iako je riječ o izrazito nježnoj, sporoj i ambijentalnoj izvedbi, stekla sam dojam da se upravo ta izvedba prve koncertne večeri najviše dojmila publike. Razlog je u tome što se Norac, Pavičić i Dožić nisu zanemarili niti jedan aspekt izvedbe, već su se usmjerili na izgradnju cjelokupne atmosfere. Slušatelji/ce su, primjerice, sjedili na jastucima koji su bili postavljeni na podu ispred pozornice, a hipnotičnosti su pridonijele i analogne projekcije Mirne Pavičić na petljama 16-mm filma, blago zatamnjene na rubovima kadra, najčešće mekog fokusa i izraženog donjeg rakursa – činilo se kao da gledamo kroz nečije oko, još uvijek u polusnu.

Ipak, na razini čitavog festivala uvjerljivo je najdojmljiviji bio nastup ruskog dua IC3PEAK. Glazba IC3PEAK-a počiva na funkcionalnom, ali ne pretjerano inovativnom proturječju između teških, industrijskih beatova i zaraznih pop melodija, često s elementima ruskog folklora. Žanrovski se u principu radi o witch houseu, mikrožanru elektroničke glazbe koji je vrhunac svoje kratke popularnosti imao početkom 2010-ih, a koji je u međuvremenu zamro uslijed nemogućnosti da se originalno prilagodi novim trendovima. Ipak, IC3PEAK neinventivnost na estetskom planu jako dobro nadoknađuju političkom aktualnošću – mnogi njihovi tekstovi direktno kritiziraju Putinovu vlast – a pogotovo svojim energičnim scenskim nastupom. Posvemašnje oduševljenje u publici pokazalo je kako IC3PEAK u Zagrebu ima brojne i vjerne obožavatelje/ice stoga se neosporno radi o pametnom odabiru organizatora/ica.

A/V show Nicholasa Zhua koji je prethodio nastupu IC3PEAK-a pao je tako u kontekstu večeri pomalo u drugi plan, što je šteta jer njegova izvedba jest bila suptilnija, no ne i manje dinamična. Bod [包家巷] je u svom nastupu u relativno kratkom vremenu uspio smisleno kombinirati meditativne ambijentalne zvučne pasaže s tipično klupskim praksama dekonstrukcije zvuka. Klasična ili tradicionalna kineska instrumentacija u trenutku se tako pretvarala u disonantne, skokovite melodije poduprte kompleksnim ritmičkim uzorcima, Zhuovo uspavljujuće šaputanje ili eterično pjevušenje naglo je sklizalo u agresivno growlanje, sve to s podudarnim svjetlosnim efektima i vizualizacijama koje su se projicirale preko čitave pozornice. Publika je konstantno bila u stanju nekakve ugodne dezorijentacije, čime je Zhu opravdao najavu nastupa kao “imerzivnog” iskustva.

Raspored izvođenja odrazio se i na nastup producentice Lucrecije Dalt, i to zato što mu je prethodila ne nužno nezanimljiva, ali nepotrebno duga izvedba saksofonista Bena Vincea. Ne može se tvrditi kako je Vince baš pogurnuo Dalt u drugi plan, ali u publici jest stvorio svojevrstan zamor i nestrpljenje s kojima se ona potom morala razračunati. Srećom, riječ je o izvođačici koja iznimno vodi računa o kontekstu i koja svoj nastup lako prilagođava novim, promijenjenim okolnostima. Izvedbu je tako uglavnom bazirala na svom posljednjem albumu, Anticlines, no praktički niti jednu kompoziciju nije izvela u cijelosti, već je, osluškujući neprestano atmosferu, u trenucima u kojima bi osjetila da se publika previše uljuljkala, u improvizaciju uključila neku poznatu temu ili dio pjesme. Interesantno je i to što joj je lice bilo u potpunosti zamračeno, odnosno to što je pozadinsko osvjetljenje isticalo samo njezinu siluetu, no uz minimalne je pokrete svejedno uspjela ostvariti snažno scensko prisustvo.

Na kraju bih izdvojila još dva događanja za koja mi se u retrospektivi čini da funkcioniraju kao primjeri dviju distinktivnih, no ne i međusobno isključujućih okosnica festivala. Prvu karakterizira otvorenost prema suvremenim glazbenim tendencijama koje dosad nisu ili su barem u manjoj mjeri bile zastupljene i u sklopu festivalskog i u sklopu koncertnog programa ZEZ-a. Najbolje je oprimjeruje klupska večer koju je ZEZ u suradnji s Illectricity Festivalom organizirao u Surogatu kao svojevrstan festivalski after party. Iako odabir etabliranog festivala kao partnera sam po sebi nije radikalan ili pretjerano rizičan, dislokacija iz poznatog i dobro uhodanog prostora KSET-a u tek stasali Surogat pokazuje spremnost organizatora/ica da uključe nove ideje, dok sam lineup koji je uključivao predstavnike mlađih kolektiva poput Volte i Low Income Squada govori pak o njihovoj naklonjenosti novim suradnjama. Osim toga, klupska večer u klasičnom smislu za festival je kao takva novitet.

Druga se spomenuta programska linija odnosi na svojevrsno očuvanje integriteta, na dosljednost po pitanju zastupljenih žanrova te kontinuirano praćenje rada glazbenika/ca koje je ZEZ već ugostio. Tu bih izdvojila koncert saksofonista Petera Brötzmanna kojeg je domaća publika upoznala još u dvijetisućitima kroz gostovanja na No Jazz Festivalu i Heather Leigh na pedal steel gitari koja je prvi zagrebački nastup imala upravo u sklopu ZEZ-a 2016. godine. Iako je njihov recentni zajednički studijski album poslužio kao okvir nastupa i povod za ponovljeno gostovanje, sama bi se izvedba pojednostavljeno mogla opisati kao impresivna free jazz improvizacija, što je ustvari zaštitni znak ZEZ-a – i formalno i žanrovski. Izvedba se isticala i zato što je jedina dobila zaseban koncertni dan stoga je, budući da je upravo njom ZEZ i zatvoren, poslužila i kao lijep festivalski epilog.

Svaka je od zamišljenih programskih linija nastojala predstaviti suvremenu eksperimentalnu glazbu s obzirom na različita ishodišta i svaka je od njih u tome uspjela jednako koliko je i podbacila. Ipak, raznolikost programske selekcije nipošto se može izjednačiti s nasumičnošću zbog čega ZEZ i uživa toliko povjerenje publike. O tome pak najbolje svjedoči visoka posjećenost apsolutno svih događanja na festivalu, kao i činjenica da su se ista lica mogla vidjeti iz dana u dan, na uvjetno rečeno nespojivim koncertima.