Nova sezona u Galeriji Događanja obilježena je nizom promjena, od programskog usmjerenja do komunikacije. Možeš li nam za početak reći koja je bila polazišna točka novog programa i kako je usklađen s prethodnim?

Programski noviteti odnose se na novo oblikovanje svih materijala kojima se prezentira rad Galerije (tiskani i audiovizualni), uvodi se nova suradnja u obliku komentatorice izložbenog programa (uz autore tekstova za izložbe), planiraju se programi koji snaže rad Galerije (Program vizualne kulture, Studio održivog znanja), u tijeku je rad na uređenju novog prostora za zajednički rad te ćemo surađivati s internet radijem, koji će uskoro useliti u prostore Centra. Urednički, sadržaj prezentacije Galerije podsjeća na njezino sjedište, odnosno kvart Peščenica-Žitnjak i njegov karakter, koji obilježava raznolikost kultura i potreba, kao i sve veći investicijski projekti stanogradnje, upadljivo neplanirani i nametljivi. Na sve navedeno ravnopravno odgovara novo oblikovanje, motivirano mozaicima Otona Glihe, koji se nalaze u Centru KNAP, a koji imaju širok dijapazon mogućnosti izgradnje, prekrivanja ili pak razotkrivanja sadržaja.   

Možeš li nam ukratko predstaviti program za nadolazeću sezonu? Koje su teme u fokusu i jesu li na neki način oblikovale nove formate ili pristupe? 

Program za 2025. godinu raspisan je kao javni poziv kroz temu PROSTOR(I) I ZAJEDNICA i raspisala ga je kolegica Ana-Marija Senfner, koja je u tom trenutku koordinirala program Galerije, sa željom da potakne na “razmišljanja o međudjelovanju grada i njegovih stanovnika. Prijedlozi radova unutar teme PROSTOR(I) i ZAJEDNICA mogli su se odnositi na: transformacije urbanog prostora na velikom gradskom mjerilu ili malom mjerilu gradske četvrti, pitanja doprinosa građana i mogućnosti aktivacije njihovog sudjelovanja u poboljšanju životne okoline, memoriju stanovnika o prostorima i događajima koji su ih obilježili.”

Ipak, prijedlozi se nisu morali nužno odnositi na prostor Peščenice ili Grada Zagreba, pa imamo izložbenih cjelina koje ne komuniciraju usko temu zajednice, ali se na nju kao pojam referiraju. Pokušat ću svakako, uz pomoć svih novosti u Galeriji, ispuniti ono što se ovim pozivom potaknulo, primarno jer Centar kulture na Peščenici jest snažan kvartovski Centar i ima potencijal odgovoriti na ovu ideju. 

Možeš li nam reći nešto o višejezičnim popratnim tekstovima na romskom i engleskom? Na koje sve načine planirate uključiti neposrednu zajednicu u rad galerije? 

Katalog je od ove godine trojezičan, i uz hrvatski i engleski prijevod, tu je i prijevod na romani čhib, koji realiziramo u suradnji s profesorom s Filozofskog fakulteta, Ljatifom Demirom. Također, u planu je i suradnja s Udrugom žena Romkinja koju vodi aktivistkinja Ramiza Mememdi, koja priprema programe koje ćemo plasirati kroz Program vizualne kulture. Tu je i nova suradnja s glasilom romske nacionalne manjine, Phralipenom, i njihovom urednicom Majom Grubišić.

Moj osnovni cilj je promocija romske kulture, uvođenje nove publike u polje suvremene umjetnosti, adresiranje jedne zajednice koja je izgradila karakter Peščenice, a koja je za nas nevidljiva i o kojoj ne znamo ili ništa ili pak jako malo. Utoliko, u planu su i predavanja na temu romske estetike. Prilikom oblikovanja kataloga, imale smo na umu sve navedeno, radi čega je naglasak kataloga na tekstu kao primarnom sadržaju, koji ćemo krajem godine plasirati u Narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj i civilna udruženja i zajednice za koje vjerujemo kako će prepoznati značaj pisanog teksta o suvremenoj umjetnosti na romskom standardu.

Najbolje to objašnjava Ljatif Demir kada govori o činjenici da su Romi jedini narod u Europi koji se ne obrazuje na svome jeziku, i na neki način, iako ne kreirajući te uvjete samostalno i svjesno, i sami ga ovom činjenicom, ugrožavaju. Na ovaj način osipa se i jedan identitet i kolektiv; cijela jedna kultura. Osobno, privlačno mi je kada razmišljam o tome da se ideje jednog izložbenog programa sada misle na još jednom jeziku, po prvi put dosad u ovakvom formatu. Kritičko mišljenje na stranom jeziku dodatno otežava ovaj proces; jezik nije samo alat za komunikaciju – on oblikuje način na koji doživljavamo i tumačimo stvarnost. Dopustiti si misliti taj “metaprostor” nešto je što plasiram s razlogom.    

Osim na razini sadržaja, predstavili ste i novi vizualni identitet Galerije. Tko ga je radio i što komunicira? 

Novi vizualni identitet potpisuju dizajnerice Maja Kolar i Josipa Tadić čija je grafička stilizacija, kako sam u početku teksta napomenula, preuzeta iz poznatog motiva zidnog murala Otona Glihe, kojeg možete vidjeti u Centru KNAP; na ulazu u Kazalište i na stražnoj stijeni, sada zagrađenoj iz nužnih, funkcionalnih razloga. Dizajnerice koriste mogućnost postepene nadogradnje, ili pak oduzimanja jedne gradive mase, koja na određeni način pikselizira dosad poznate točne loga Centra KNAP. Identitet će komunikacijski osuvremeniti rad Galerije te se realizirati kroz seriju tiskanih i digitalnih materijala, prateći moje nove programske smjernice. Uz predstavljanje radova autora, sada imamo i redovne objave naše stalne komentatorice za ovu godinu, mlade likovne kritičarke Ivane Završki, koja će istraživati spone između izložbenih postava u Galeriji i aktualnih događanja, u svijetu umjetnosti, ali i izvan njega. Audiovizualne sadržaje te dokumentiranje programa Galerije Događanja potpisuje Ana Opalić. 

Za kraj, možeš li ukratko predstaviti aktualnu izložbu kojom ste otvorili program? 

Izložba Tijelo kao prostor predstavlja dvoje mladih autora; Katarinu Kovčaliju i Filipa Anića. Oboje iako rade u različitim medijima, referiraju se na pitanje tijela i njegove upotrebe, pa se Katarina više osvrće na temu crtežima velikih dimenzija, dok se Filip više izražava kroz objekt i video rad. Ivana Završki je to jako zanimljivo povezala s novim programom – “Razmišljajući o temi trenutačne izložbe Tijelo kao prostor i raznolikim mogućnostima za njezinu interpretaciju, nekako mi se ovaj novi ciklus u životu Galerije Događanja ipak najprimjerenije čini otvoriti vizualizacijom mekane granice između fizičkog i imaginarnog prostora suživota ideja, identiteta, (ne)kulturnih problematika. Tu se nalaze (ne)stabilnost i (ne)jasne misli baš kao u kontekstu svega što nas okružuje.” Izložba se može pogledati do 7. veljače, svakim radnim danom od 10 do 21 ili subotom od 10 do 14 sati. 

U četvrtak, 12. listopada u 19 satiodržat će se i promocija knjige Kolači od blata, pisca Gorana Ferčeca i ilustratorice Apolonije Lučić. O knjizi će na promociji govoriti urednice i art direktorice Nina Bačun i Roberta Bratović te autorica Apolonija Lučić. Promocija je dio popratnog programa izložbe.

Iz teksta Vesne Vuković: “Otkako su se 2013. i formalno udružile u umjetničku organizaciju Oaza, Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec uporno šire okvire svoje matične discipline, dizajna, interdisciplinarnim uvezivanjem s umjetničkim i kustoskim praksama, (povijesno-)umjetničkim istraživanjima, obrazovanjem i izdavaštvom. Zapaženi su i nagrađivani njihovi projekti total dizajna, u kojima nisu samo ona poslovična zadnja karika u lancu, vidljiva, opipljiva, a uvijek pod pritiskom rokova i nagomilanog kašnjenja, i uvijek i samo – karika, već je njihova pozicija autorska u najužem i organizacijska u najširem smislu. Total dizajn, konceptualni dizajn, strateški dizajn, termini su tu najmanje važni, njihov je život ionako ograničen dinamikom i izmjenom trendova u akademskom vokabularu, važno mi je međutim naglasiti da Oaza dizajnira – višedimenzionalno.

Kako same pojašnjavaju, veliki projekti najčešće organski proizlaze iz manjih narudžbi, prethodnih istraživanja koja u njima pobude interes, a u čijim okvirima za refleksiju, kritičko propitivanje i modificiranje nikad nema dovoljno vremena. Oaza ovome dodaje i utjecaj poslijediplomskih studijskih boravaka u inozemstvu, koji su im otvorili nove vidike i proširili ambicije. Iako su se sve nakon završenih usavršavanja vratile u Hrvatsku, internacionalni aspekt njihova angažmana snažno ga i dalje oblikuje i usmjerava. Uz već spomenutu interdisciplinarnost, uz kolektivnost u radu i inzistiranje na su-stvaralaštvu, internacionalno usmjerenje je glavna značajka i temeljno načelo njihova djelovanja. Ne treba prešutjeti ni brojne prethodnice/ke u lokalnom kontekstu, na čijim su iskoracima, zaokretima i promišljanjima učile, iako ću to upravo učiniti, stoga što se upravo na ovom mjestu, u HDD galeriji, ta povijest revno piše fragmentarno, ali studiozno.

U Oazinom specifičnom djelovanju jednu od svježijih, ali i propulzivnijih aktivnosti predstavlja izdavaštvo. Opet organski krenuvši iz vlastitog iskustva, uređivanja obimnih publikacija kao završnih koraka svojih istraživačkih projekata, ali i brojnih narudžbi iz institucionalne i vaninstitucionalne sfere, Oaza je otvorila nove horizonte izdavačke djelatnosti u kreativnom sudaru umjetnosti, grafičkog dizajna i nakladništva/knjižarstva.

Nije naodmet na ovom mjestu naglasiti i to da se, upravo u ovom segmentu, nastavljaju na tradiciju ilustrirane knjige/slikovnice kao historijski specifične niše umjetničke produkcije žena i njihove profesionalne reprodukcije. I tu veza nije samo simbolička, već ponovo organska, a nalazimo je u njihovom nagrađivanom istraživačko-arhivskom projektu Dizajnerice 1930. – 1980.: Kontekst, produkcija, utjecaji, kao i u vlastitom iskustvu rada u ženskom kolektivu, ali i u širem društvenom kontekstu u kojem su profesionalno stasale. “… u vrijeme studiranja na Studiju dizajna nije bilo profesorica iz predmeta projektiranje, i tada nismo poznavale niti jednu profesionalno aktivnu dizajnericu stariju od 40 godina, a žene generalno nisu bile zastupljene u povijesti dizajna koju smo učile.”

Oaza izdavaštvo otvoren je projekt, dosad koncipiran u tri edicije: oBook, aBook i Oaza&Sons različitih profila, ali istih načela rada utemeljenih u suradničkom stvaralaštvu i stvaralačkoj suradnji. Ovo potonje treba istaknuti s obzirom na činjenicu da sve tri edicije popunjavaju određene praznine u lokalnom kontekstu i pružaju važnu podršku lokalnoj, prvenstveno umjetničkoj produkciji, a onda i njezinoj prezentaciji na međunarodnoj sceni. Te umnogome jedinstvene nakladničke serije su: oBook, edicija koja okuplja eksperimentalne i multidisciplinarne refleksije umjetnosti i dizajna, aBook u kojoj se kontinuirano objavljuju umjetničke knjige, dok Oaza & Sons predstavlja ilustrirane knjige za djecu i/li slikovnice za odrasle.

Ovisno o profilu pojedine edicije mijenja se i uloga Oaza: u ediciji oBook nalazimo ih u autorskoj ulozi urednica, u aBook u svojevrsnoj kustoskoj ulozi urednica, a u Oaza & Sons u gotovo klasičnoj uredničkoj. I dok razloge prvoj valja potražiti u njihovom vlastitom pristupu praksi i interesu za kritički i konceptualni dizajn, druga je edicija izrasla iz bliskih suradnji s umjetnicima na dizajnu izložbi i izložbenih kataloga u kojima – i to mogu potvrditi i vlastitim iskustvom – angažmani Oaze nerijetko nadilaze njihovu stručnu zadaću. Treća je edicija stasala iz specifičnih nužnosti privatne sfere, iskustva majčinstva i susreta s književnom produkcijom za djecu. Tom izdavačkom nizu svakako treba priključiti i Oaza&Friends, izdanja u partnerstvu s drugim izdavačima (Arheološki muzej u Zagrebu, BLOK, CDU, DeltaLab, Drugo more, Monte Librić, Muzej za umjetnost i obrt, Petikat… i mnogi drugi), a u kojima su Oaze autorice dizajna.

Iako različitih profila, registara i modaliteta iskaza, Oazina izdanja sva su sasvim specifično iskustvo knjige, senzualno iskustvo u punom smislu: ne samo vizualno, nego i taktilno. Suodnos teksta i slike, izmjena različitih likovnih formi, upotreba raznovrsnih materijala, papira i tekstila, volumena i vrste papira, tipova uveza, slaganje elemenata…, sve to čini koreografiju čitanja i upotrebe pismenosti njihovih izdanja. I kad se već krećemo po širem društvenom terenu, treba istaknuti i to da su materijalni okviri u kojima se proizvodi ovo promišljeno oblikovanje, bilo da je riječ o samostalnim produkcijama, bilo da je riječ o narudžbama koje dolaze iz polja izvaninstitucionalne jednako kao i institucionalne kulture, sve samo ne izvrsni: ograničavajući, sputavajući projektni proizvodni odnosi. Otvaranje ovih širokih pitanja nužno vodi i onome o vremenu i prostoru u kojem se dizajn iz široke potrošnje uvukao u uže umjetničke prostore, ali to je pitanje odveć bremenito za ovu policu.

Izložba u HDD galeriji kao privremeni izlog i čitaonica Oazinih izdanja mogla bi (trebala?) postati poziv za njihovo opredmećenje u nekom budućem studiju-knjižari-galeriji, zasad imaginarnom prostoru o kojem često govore u intervjuima, a koji iskušavaju povremenim događanjima u svom radnom prostoru: promocijom knjiga uz performanse ili jednodnevne izložbe, a nerijetko i neformalnim druženjima. Nadamo se da će to u dogledno vrijeme i ostvariti, a dotad iskoristite galeriju kao privremenu infrastrukturu i ponuđeni termin za listanje i čitanje Oazinih knjiga, čak i kad su lančićem vezane o policu, i kao dijeljeni ambijent za razgovor o njima.”

Kako su na predstavljanju projekta istaknule Koraljka Vlajo iz Muzeja za umjetnost i obrt te Ivana Borovnjak i Maja Kolar iz kolektiva Oaza, MADE IN je originalno osmišljen 2014. godine kao odgovor na nestanak malih obrtničkih i manufakturnih radionica u zagrebačkoj gradskoj jezgri, primarno u Ilici. Tadašnji projekt je odjeknuo u stručnoj javnosti i osvojio nekoliko nagrada – između ostaloga, predstavljen je na izložbi BIO 50 u Ljubljani – što je 2018. godine konačno dovelo do uspostavljanja partnerstva između šest organizacija i institucija iz Austrije, Hrvatske, Slovenije i Srbije. Partnerske organizacije su: Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, Slovenski nacionalni muzej za arhitekturu i dizajn, Werkraum Bregenzerwald, Nova Iskra, Mikser i OAZA. Organizacije dijele slični geografski, povijesni, kulturni i društveni kontekst, ali također svaka od njih donosi jedinstvenu perspektivu i područje djelovanja, od očuvanja lokalne zanatske baštine do promicanja interdisciplinarne suradnje i potpore kulturnim i kreativnim sektorima. 

Kao nastavak suradnje u sklopu MADE IN Platforme – kojoj se pridružuje i udruga Drugo more – pokrenut je projekt Morska dobra. Cilj projekta je analizirati različite aspekte prirodnih resursa vezanih za more, primorje i podmorje, te propitati održivost njihove eksploatacije u lokalnim zajednicama. Također će nastojati istražiti mogućnosti korištenja tih morskih i pomorskih resursa u dizajnu proizvoda, usluga i sustava koji bi bili korisni, estetski i ekološki. Osim resursima, Morska dobra bavit će se i problemom krize kojoj je i dizajn pridonio stvaranjem konzumerističkog umjetnog okoliša, a koja se očituje u klimatskim i drugim društvenim promjenama. Namjera je stoga ukazati na to kako dizajn može biti odgovoran za stvaranje problema, ali i za njihovo rješavanje. 

“Želimo stvoriti bazu znanja kojoj bi bilo koji istraživač – bavio se on umjetničkom praksom ili dizajnerskom, a možda akademskom i znanstvenom – mogao pristupiti i dobiti vrlo vrijednu količinu informacija na jednom mjestu. Te informacije nisu zamišljene kao suhe informacije, u smislu puke faktografije, već će zapravo biti riječ o razgovorima sa stručnjacima i suradnicima. Na taj način želimo umjetnicima i dizajnerima pružiti stručna znanja na temelju kojih će moći reagirati i kreirati novi rad”, istaknula je Maja Kolar.

Kako je spomenuto, projekt će se odvijati kroz interdisciplinarno istraživanje koje će uključivati seminare, rezidencije i izložbene programe u 2024. i 2025. godini. Na seminarima će se okupiti dizajneri, znanstvenici, umjetnici i aktivisti koji će raspravljati o temi dizajna i prirodnih resursa. Rezidencije će odabranim sudionicima_ama omogućiti da provedu vrijeme na obali i u podmorju, te da istraže lokalne sirovine i resurse. Izložbeni programi će predstaviti rezultate istraživanja i radova nastalih tijekom projekta. Kroz spomenute metode projekt Morska dobra namjerava kritički preispitati modele prakticiranja dizajna temeljene na masovnoj eksploataciji zajedničkih prirodnih dobara.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako iz Krajobrazovanja napominju, publikacija je nastala kao odgovor na trenutno stanje stručne kritike i izdavaštva – pogotovo na nedostatak platformi otvorenih za nove i neafirmirane autorice i autore. Grafički oblikovana prema principima fanzina ili neformalnih novina, “Situacija nije knjiga, podlistak, stručni ni znanstveni časopis. Nije za posebnu publiku, ali nije ni za svakoga. Ona je naša prva samostalno izdana publikacija, naš mali doprinos razvoju stručne kritike i kulture dijaloga. Situacijom želimo pokazati da se pisati i djelovati može i mora. Nadamo se da je ona samo početak novog vala izražavanja o stručnim temama, a možda i nekog novog tipa diskursa. Važno nam je da se glas nove generacije krajobraznih arhitektica i arhitekata i drugih stručnjakinja i stručnjaka koji se bave prostorom čuje i želimo sudjelovati u stvaranju prilika, okvira i formi preko kojih taj glas može stići do stručne i šire publike”.

U skladu s intencijom stvaranja otvorenog kritičkog prostora, Situacija okuplja deset tekstova čije su autorice i autori uglavnom pripadnici mlađih generacija. Iz Krajobrazovanja ističu kako su se željeli ograničiti na minimalne uredničke intervencije u radove, što je dovelo do zahvaćanja širokog spektra tema – od obnove i očuvanja antifašističke baštine na primjeru šibenskog Spomen-parka Šubićevac, osvrta na rad arhitekta i anarhista Colina Warda, interpretacije takozvanih đepnih parkova do eseja o smeću i preobrazbi krajolika. Osim autorskih tekstova publikaciju zaokružuju uvodni fest (poigravanje s riječi manifest), rubrika Dopunska nastava s preporukama tekstualne i video literature te sekcija posvećena enigmatici.

U sklopu samog predstavljanja Situacije organiziran je i prigodni javni razgovor Stručna kritika i (samo)izdavaštvo. Raspravu o načinima na koje samoizdavaštvo stvara nove modele suradnje i rada moderirao je Mate Rupić iz Krajobrazovanja. Maja Kolar i Nina Bačun iz Oaza kolektiva opisale su iskustvo i podjelu izdavačkog rada u dizajnerskom kolektivu. Ispreplitanje različitih uloga koje su u komercijalnom izdavaštvu obično odvojene – autorske, uredničke, umjetničke, dizajnerske – prema Kolar i Bačun otvara prostor za kolektivno stvaranje. S time se složio i Bruno Lang Kosić iz časopisa Tristotrojka i istaknuo važnost kolektiva koji organski nastaju u procesu suradnje – pogotovo u slučaju mladih autora i autorica koji_e nemaju previše prilike izraziti se na takav način u sklopu studija. Stjepko Golubić, također iz Krajobrazovanja, usporedio je procese rada na podcastu i publikaciji, kao i nove izazove koje im je izdavanje Situacije predstavilo. Sudionici i sudionice su zaključili da eksperimentiranje s raznim formatima doprinosi otvaranju znanja, kao i što njegovu produkciju čini dostupnijom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Suprotno, dakle, onome što bi se dalo zaključiti iz tradicionalnih povijesti umjetnosti i književnosti, koje se redom sastoje od muškaraca-genija, žene su oduvijek, na ovaj ili onaj način, participirale u tim poljima, i pritom ne mislim samo na njihovu ulogu kao muze ili modela. U slavnom tekstu Zašto nema velikih umjetnica (1971.) povjesničarka umjetnosti Linda Nochlin ističe da odgovor ne leži u pukoj “nesposobnosti ljudskih bića s maternicama umjesto penisa da stvore išta vrijedno”, već u okolnostima – institucijama, obrazovanju i pogledu na svijet – koje su ženama onemogućavale ravnopravnu participaciju u umjetnosti. Upravo nam zjapeće odsustvo polovice ljudskog roda iz službenih narativa o povijesti umjetničkog stvaralaštva najbolje govori ne samo o umanjivanju, brisanju ili prešućivanju doprinosa žena, već i o načinu formiranja samog umjetničkog kanona, koji je – ne treba posebno napominjati – suštinski Zapadni, bjelački, muški.

U tom kontekstu, projekti poput otvorenog arhiva/online baze Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija i utjecaji autorica Maše Poljanec i Maje Kolar svakako se doimaju kao inicijative koje treba pozdraviti, ne samo iz feminističke perspektive, već i kao doprinos izučavanju (povijesti) dizajna u Hrvatskoj općenito. Cilj je projekta, kako stoji u uvodnom tekstu, istražiti kontinuitet “ženske dizajnerske scene”, autorske dosege dizajnerica, utjecaj na suvremenike i današnje dizajnere, te okruženje i uvjete u kojima su djelovale. Ovaj nedovršeni arhiv, za kojeg su podaci prikupljeni iz različitih izvora, sastavile su mlade dizajnerice “u želji da se autorice iz prošlosti učine vidljivima, da se neke izvuku iz zaborava te da druge ne potonu u njega”. Dok su neke od predstavljenih autorica poznate barem unutar struke, neke se nalaze tek na popisima zaposlenika i suradnika dizajnerskih odjela tvrtki, ili su pak usputno navedene u različitim pregledima i publikacijama. Poljanec i Kolar, u suradnji s Anom Bedenko, pokušale su navedenim – zaboravljenim, nevidljivim – autoricama dati lice i na što cjelovitiji način prikazati njihove doprinose dizajnu kao profesiji, imajući na umu kontekst u kojem su djelovale. Online baza zasad sadrži gotovo 30 autorica koje je moguće pretraživati po abecedi ili kronološki, a na popisu se nalazi još 40-ak imena koja tek očekuju svoj unos. Baza je strukturirana na jasan i pregledan način, a dizajnerice je moguće pregledavati prema djelima, biografijama ili fotografijama (usput rečeno, pravo je osvježenje vidjeti fotografije žena pri radu, bilo u tvornici ili atelijeru).

Projekt je predstavljen istoimenom izložbom u HDD galeriji koju čine računala s pristupom bazi i 28 plakata posvećenih pojedinačnim dizajnericama, a posjetitelji mogu slobodno ponijeti primjerke plakata kući. Nažalost, ovakav tip predstavljanja (koje jedva da zaslužuje određenje izložba) nije osobito efektivan, čak ni ako uzmemo u obzir da nije riječ o klasičnom izlaganju, već prvenstveno o prezentiranju arhiva. Zapravo je riječ o dematerijaliziranom arhivu koji barata podacima umjesto predmetima (što je pomalo ironično s obzirom da se rečeni podaci odnose upravo na materijalne objekte), no opći dojam ipak bi bio puno upečatljiviji da su posjetitelji/ce imali/e priliku uživo vidjeti barem dio imaginarnog fundusa baze. Međutim, s obzirom na činjenicu da su ti predmeti razmješteni po različitim zbirkama i institucijama, ili da su izgubljeni, razumljivo je da bi taj zadatak iziskivao puno vremena, truda i novca. Uostalom, mnoge od njih već smo imali/e prilike vidjeti na izložbama kao što su Porculanski sjaj socijalizma – Dizajn porculana: Jugokeramika/Inker 1953. – 1991. (MUO), Skriveni dizajn – Odjel dizajna Končar 1971. – 1990. (HDD), Ivana Tomljenović Meller – Zagrepčanka u Bauhausu (MGZ), ili Marijina industrija ljepote – Marija Kalentić i Neva: dizajn ambalaže 1963.-1985. (MUO).

Od predstavljenih autorica izdvojila bih sljedeće. Jasenka Mihelčić i Marija Plavec Jeličić iskaču jer su se bavile dizajnom strojeva i aparata. Plavec Jeličić radila je na Odjelu za industrijski dizajn Elektrotehničkog instituta Rade Končar, gdje je projektirala različite proizvode, od kućanskih aparata do elektromotora, a u magistarskom radu analizirala je uredski radni prostor s aspekta čovjeka. Mihelčić je pak bila članica tima za razvoj proizvoda Instituta za alatne strojeve, a kasnije je radila u tvornici Prvomajska kao dizajnerica u timu Odjela za razvoj proizvoda, te je sudjelovala u pokretanju Društva dizajnera Hrvatske 1985. godine. Nada Falout, slikarica i dizajnerica prepoznatljivih plakata iz 1970-ih i ’80-ih za Gavellu i HNK, radila je i kao likovna terapeutkinja u bolnici Jankomir te je osnivačica prve znanstvene grupe za psiho-socijalni rad i radnu terapiju. Zatim, keramičko posuđe Milane Hržić, kojim je opremila niz javnih objekata, ističe se po minimalističkim, gotovo primitivističkim, formama i glini tople smeđe boje, a Dragica Perhač, stipendistica, a zatim i zaposlenica Jugokeramike, te Jelena Antolčić, prva dizajnerica u Pogonu porculana Jugokeramike, najpoznatije su po posuđu i setovima za domaćinstvo na kojima su koristile specifične uzorke.

Upravo je Perhač od profesora na Školi primijenjene umjetnosti dobila savjet neka se opredijeli za keramiku, jer, s obzirom da je žena, to je ipak primjerenije područje od, recimo, kiparstva. “Dok su umjetnost i industrijski dizajn dugo smatrani neprikosnoveno muškim teritorijem”, zapisala je Koraljka Vlajo, “primijenjena umjetnost – njihov omalovažavani hibrid – bila je društveno prihvatljivije područje ženskog interesa”. Ovdje dolazimo do teme koja, nažalost, nije dovoljno razrađena u projektu Dizajnerice, a tiče se različitog vrednovanja pojedinih – ne samo dizajnerskih, već i umjetničkih – disciplina ovisno o, s jedne strane, njihovim asocijacijama s muškom/javnom sferom (industrijski dizajn, grafika) ili ženskom/privatnom sferom (posuđe, tekstil), a s druge strane o prastarom pitanju podjele na “primijenjenu” i “visoku” umjetnost. Drugim riječima, za razliku od umjetnosti koja je samosvrhovita, može se reći da ona koja ima uporabnu vrijednost, a da ne spominjemo namijenjenost masovnoj proizvodnji, biva feminizirana, odnosno delegirana u prostor manje vrijednosti, a samim time rad brojnih dizajnerica, ali i dizajnera, osuđen je na “skrivenost na očigled” (poput rada u domaćinstvu!), odnosno na nevidljivost utoliko što čini sastavni dio svakodnevice, koju obično ne smatramo poprištem umjetnosti. Tako su dizajnerska rješenja, primjerice, Marije Kalentić (kozmetika Neva) ili Mire Tomičić (Saponia, Tvornica duhana Rovinj), koje su se bavile produkt dizajnom, do nedavno bila neprepoznata unatoč tome što je većina ljudi svakodnevno koristila proizvode koje su one dizajnirale.

Tu je i problem autorstva: činjenica je da rad koji je vezan uz oblikovanje ne možemo shvatiti kao primarno autorski. Rad u tvornicama osobito je nekompatibilan s idejom jednog/e autora/ice, već se smatra kolektivnim proizvodom. Kako navodi Ivana Mance u popratnom tekstu projekta, slabo poznavanje povijesti dizajna dijelom izvire iz neprikladnosti postojećih epistemoloških modela koji produkciju vrednuju isključivo kroz instituciju autorskog opusa. Teoretičar i arhitekt Bernardo Bernardi u tekstu O problematici primijenjene umjetnosti i o značenju inicijativne izložbe Prvi zagrebački trijenale ističe da je oblikovanje (ne još dizajn) suradnička aktivnost u kojoj različiti specijalisti “parcijalno analiziraju dijelove jedne kompleksne problematike”. Stoga, ako dizajn promotrimo kao “multidisciplinarnu aktivnost kojoj je umjetnička kreacija ishodište, a industrijska proizvodnja prostor realizacije”, vidjet ćemo da tradicionalna kategorija autorstva doista nije primjerena. U tom smislu pomalo zbunjuje zašto su se Poljanec i Kolar ipak odlučile za “autorski” pristup, no možda je u ovom trenutku važnije afirmirati individualne autorice, a traženje novih epistemoloških modela za dizajn će uslijediti u nekoj kasnijoj fazi.

Ivana Mance donosi i presjek trenutnog stanja u bazi dizajnerica, ukazujući na “heterogenost područja djelovanja i osobnih pristupa”, no naglašavajući kako ne želi sugerirati kontinuitet ženske dizajnerske prakse, a još manje njenu supstancijalnu rodnu specifičnost. S druge pak strane, ostaje činjenica da projekt nosi krajnje nes(p)retan naziv Dizajnerice, čime se rodno određenje automatski i nepobitno nameće kao zajednički nazivnik okupljenih dizajnerica. Jer što povezuje te brojne žene, koje su djelovale u razdoblju od 50 godina u različitim kontekstima i koje su se bavile različitim granama dizajna, ako ne spol? Što im je zajedničko osim da nisu – dizajneri? Na taj način se nehotimično, kao podmukli nus-proizvod, ipak prikrada određena ideja “rodne specifičnosti”.

Ovdje dolazimo do problema alternativnih kanona općenito, koji, iako dobrodošli u želji da ukažu na propuste i nepravde, u konačnici ne podrivaju značajno onaj postojeći, već uspostavom novog, zasebnog, ne samo da postojeći održavaju relativno netaknutim, nego i ponavljaju njegovu gestu isključivanja. Naposljetku, ženski arhiv podjednako je artificijelan kao i muški arhiv. Međutim, treba priznati da doprinos feminističkih intervencija od 1970-ih nadalje leži baš u odbacivanju iluzije (rodne) neutralnosti patrijarhalnih (pri)povijesti, odnosno u osvješćivanju činjenice da “povijesne pripovijesti nikada ne mogu biti cjelovite” (Mance). Dakle, unatoč tome što ne hini cjelovitost i neutralnost, ženskih arhiv također djeluje po principu is/uključivanja.

O razmjerima ukorijenjenosti orođenog razmišljanja svjedoči i raširenost projekata, izložbi, itd. kojima je cilj afirmirati stvaralaštvo žena, a koji u posljednje vrijeme kao da iskaču iz paštete. Nipošto ne želim implicirati da ima nešto loše u jačanju popularnosti “pro-ženskih” projekata, već je problem u duboko patrijarhalnom diskursu koji se koristi za njihovo opravdavanje, a koji se oslanja na dihotomiju žrtva/spasitelj. Autorice su tako najčešće svedene na bespomoćnice koje čekaju da ih netko “otkrije”, koje treba “spasiti” od zaborava ili pak učiniti “lako dostupnima drugima”(?!). Afirmacija umjetnica danas predstavlja svojevrsni simbolički kapital, a priče o “izgubljenim” umjetnicama postale su vruća roba. Neki od primjera uključuju film U potrazi za Vivian Maier (2013.), kojeg smo imali/e prilike gledati na ovogodišnjem ZagrebDoxu, izložbu Foto Tonka u Galeriji Klovićevi dvori (koja “prati aktualna istraživanja u Europi” koja “revitaliziraju opuse zaboravljenih umjetnica”), izložbu posvećenu Mariji Novaković (Davno obećana retrospektiva jedne izopćenice, MSU) koja bi se trebala održati kasnije ove godine, pa čak i izložbu Porculanski sjaj socijalizma, koja je, riječima kustosice Koraljke Vlajo, trebala razmaknuti “koprenu anonimnosti u koju su tako često zamotane dizajnerice toga razdoblja”. Teško je zamisliti da bi se ista metafora primijenila da su u pitanju muški autori.

Uzevši u obzir dosad rečeno, moglo bi se zaključiti da je projekt Dizajnerice zaslužio više kritika nego pohvala. Međutim, problemi koji se kroz njega otvaraju nisu specifični za ovaj arhiv, već se tiču širih promišljanja o umjetnosti, dizajnu te obliku i dosegu feminističkih i drugih intervencija. Bilo bi netočno ustvrditi da istraživanje ovih mladih autorica ne predstavlja značajan prilog izučavanju povijesti hrvatskog dizajna iz vizure koja dosad nije bila dovoljno zastupljena. Njihov napor prikupljanja i sistematiziranja podataka zaslužuje svaku pohvalu, jer, kao što navodi Mance, osnovna spoznajna dobit ovoga projekta počiva upravo u osvještavanju polovičnosti poznavanja povijesti dizajna u Hrvatskoj. Kakva će biti budućnost arhiva? Možemo se nadati da će rasti i postati referentno mjesto, no isto tako se možemo nadati da će se pojaviti i neki drugi, novi arhivi, koji neće poput onog patrijarhalnog težiti uspostavljanju cjelovitog i zatvorenog sustava znanja, već će rasvijetliti slojevitost, interese i odnose moći koji djeluju u polju (konstruiranja) povijesti dizajna.

Izložba Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija i utjecaji u Galeriji HDD otvorena je do 27. ožujka 2015.

Projekt će u formi izložbe biti predstavljen tijekom veljače i ožujka u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, a obuhvatit će radove 28 dizajnerica i to putem plakata kao posvete izabranim autoricama, ali i “paralelnim formiranjem rastućeg arhiva tekstualne i fotografske dokumentacije o ženama u dizajnu na webu”.

“Projekt je inicijalno nastao za potrebe galerijskih aktivnosti Hrvatskog dizajnerskog društva, gdje je jedan od programa usmjeren ka istraživanju i reaktualizaciji djela domaćeg dizajna iz proteklih razdoblja, što pretpostavlja dokumentiranje, revalorizaciju i prezentaciju radova autora koji su djelovali u domeni dizajna. Ta premisa dovela nas je do odabira teme propitivanja alternativne povijesti dizajna prikazane kroz ženski utjecaj kojeg u dosadašnjoj (ne tako opsežnoj) literaturi nema ili je previđen. Sam proces prikupljanja i detaljne sistematizacije građe tekao je u fazama tijekom čitave prošle godine, s brojnim posjetima arhivima i privatnim zbirkama te u sastancima i upoznavanju s autoricama”, kažu nam autorice i istraživačice Ana Bedenko, Maja Kolar i Maša Poljanec.

Budući da se projekt bavi dizajnom kojem su autorice žene i obuhvaća razmjerno dug vremenski period, pitanje koje su Poljanec i Kolar postavile u najavi izložbe – tko su one bile, kakvo je bilo njihovo djelovanje i što možemo od njih naučiti – čini se ključnim. 

“Područje djelovanja detektiranih autorica prilično je heterogeno, zbog generalnih izmjena i razvoja opće definicije i poimanja dizajna, ali nudi presjek zanimljivih radova, podjednako kao i širi raspon obrazovnih i profesionalnih razvitaka predstavljenih 28 protagonistica. Lista imena je mnogo veća, međutim, zbog obujma filtriranja i priprema punih profila autorica svedena je na oglednih 28”, ističu autorice projekta i dodaju: “Autorska koncepcija, nas kao dviju dizajnerica koje su prvenstveno praktičarke, nudi specifičan tretman dokumenata i građe proizašle iz provedenog istraživanja, te naglasak stavlja na prikaz cjelovitih profila dizajnerica čiji rad u industriji i angažman u edukaciji o dizajnu dosad nije bilo moguće pretraživati niti locirati online”.

Važan rezultat istraživanja utoliko je i otvorena baza podataka koja će biti dostupna za slobodno pretraživanje i nadograđivanje na adresi www.dizajnerice.com od dana otvorenja izložbe, 26. veljače. 

“Izložba ili, točnije, predstavljanje prve faze ovog istraživačkog projekta čini seriju autorskih plakata koji su svojevrsni uvod / ulazak na web stranicu, odnosno prikaz arhiviranih materijala svake od unesenih autorica. Taj je sadržaj tipološki drugačiji od standardne dokumentarne građe te se sastoji i od privatnih fotografija, radnih materijala iz projektne dokumentacije te intervjua iz kojih se dobiva potpuniji dojam porijekla, mogućeg izostanka te razvoja njihovih proizvoda, identiteta, grafičkih rješenja te angažmana u sferi edukacije o dizajnu”, ističu autorice projekta.

Na izložbi koja će biti otvorena do 19. ožujka bit će predstavljeni radovi dizajnerica kao što su Jelena Antolčić, Nada Falout, Branka Frangeš Hegedušić, Neli Geiger, Sanja Iveković, Jagoda Kaloper, Dragica Hercigonja Perhač, Milica Rosenberg, Stella Skopal, Mirjana Šimanović Tavčar, Marta Šribar, Greta Turković i drugih. 

“Nadamo se da će opusi autorica zaintrigirati i studente dizajna te ih ponukati na preispitivanje načina na koji je povijest dizajna dosada definirana i prezentirana, te kako se prema njoj odnositi u svojoj današnjoj praksi”, kažu nam za kraj Bedenko, Kolar i Poljanec.

Više o izložbi potražite ovdje. 

Cilj projekta, koji se nastavlja i izvan okvira ove ogledne izložbe je istražiti kontinuitet “ženske dizajnerske scene”, autorske dosege dizajnerica, utjecaj na suvremenike i današnje dizajnere, te okruženje i uvjete u kojima su djelovale. 

Dizajnerice: kontekst – produkcija – utjecaji nastao je u želji da se na jednom mjestu okupe informacije o dizajnericama i autoricama koje su svojim djelovanjem utjecale na povijest dizajna u periodu od 1930. godine nadalje. Projekt je digitalna online baza podataka u nastajanju, realizirana po principu otvorenog arhiva.Podaci o autoricama prikupljeni su iz raznolikih izvora – na raznim lokacijama, prikupljanjem raznovrsne dokumentacije radnih opusa autorica u arhivima, strukovnim udruženjima, institucijama te korištenjem građe iz privatnih zbirki. Za sada je obuhvaćen period do 1980. godine. Ovaj “arhiv” sastavile su praktičarke dizajna u želji da se autorice iz prošlosti učine vidljivima, da se neke izvuku iz zaborava te da druge ne potonu u njega. Namjera je bila skupiti što više podataka o pojedinim dizajnericama i učiniti ih lako dostupnima drugima, prvenstveno dizajnerima i dizajnericama. Također, ovaj projekt nastao je i iz osobne znatiželje i potrebe da se sazna više o djelovanju kolegica iz prošlosti koje su do sada ostale nezabilježene. Je li ih bilo, tko su bile, kakvo je bilo njihovo djelovanje i što možemo od njih naučiti? Projekt se nastavlja.

Na plakatima povodom izložbe predstavljeno je 28 odabranih dizajnerica:Jelena Antolčić, Slava Antoljak, Otti Berger, Rajna Buzić Ljubičić, Blanka Dužanec, Nada Falout, Branka Frangeš Hegedušić, Neli Geiger, Olga Höcker, Milana Hržić, Sanja Iveković, Marija Plavec Jeličić, Marija Kalentić, Jagoda Kaloper, Blaženka Kučinac, Lidija Laforest, Jasenka Mihelčić, Julija Pavelić Glogoški, Dragica Hercigonja Perhač, Ljubica Ratkajec Kočica, Milica Rosenberg, Stella Skopal, Mirjana Šimanović Tavčar, Marta Šribar, Mira Tomičić, Ivana Tomljenović Meller, Greta Turković, Jasna Vuković

Autorsku koncepciju, istraživanje i produkciju građe potpisuju Maša Poljanec i Maja Kolar, a Ana Bedenko zadužena je za istraživanje i produkciju građe. Producent projekta je Marko Golub, oblikovanje izložbe i baze podataka također su zasluga Maše Poljanec i Maje Kolar, dok autorske tekstove potpisuju Ivana Mance i Marko Golub. Za programiranje i izradu baze podataka zadužen je Vedran Kolac. 

Projekt se sastoji od nekoliko faza. Prva, istraživačka, uključuje mapiranje obrtničkih i proizvodnih lokala, razgovore i intervjue s protagonistima stare škole koji su spremni podijeliti iskustva i tajne vlastitih zanata te rezultira Registrom nositelja znanja (Registry of Knowledge Holders) s detaljnim opisom kvalifikacija, vještina i tipovima zastupljenih proizvoda.

Na osnovu registra formiran je kolaborativni edukativni program Old School Ilica, koji se unutar kraćih ili duljih interaktivnih radionica za zainteresirano građanstvo uz asistenciju dizajnera, bavi oživljavanjem obrtničkih tehnologija i njihovom rekontekstualizacijom u okviru suvremenog društva. Uloga škole je neposredna promocija specifičnih znanja majstora iz Ilice, u svrhu unaprijeđenja stagnirane ponude lokaliteta i pokušaja njegove revitalizacije bottom-up pristupom.

Treća faza projekta ima za cilj materijalne i nematerijalne rezultate radionica predstaviti javnosti kroz nove kvalitetne proizvode i usluge s pričom, zajedničkog nazivnika Made in Ilica. Dugoročni cilj projekta, kojem je ideja da se u procesu dizajna, od ideje do prodaje proizvoda i rekreacije fragmenata identiteta gradske četvrti koriste isključivo lokalni i lako dostupni materijalni resursi i znanja njezinih stanovnika, jest kreiranje održivih modela koje je uz male modifikacije moguće primijeniti na četvrti drugih gradova Hrvatske.

Projekt Ilica su inicirale dizajnerice, članice Umjetničke organizacije Oaza, i same stanovnice Ilice, kao reakciju na postojeći proces nestanka dijela kulturnog identiteta ulice na potezu između Britanskog trga i Trga Francuske revolucije, od broja 50 do 150. U Oazi dizajniraju Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec. Svojim samostalnim i kolektivnim djelovanjem nastoje doprinijeti produkciji i prezentaciji dizajna na inovativan način. Oaza djeluje unutar područja produkt dizajna, dizajna interijera, izložbenih koncepcija i prostornih intervencija, te vizualnih komunikacija. Unutar navedenih područja autorice kontinuirano izlažu u Hrvatskoj i inozemstvu te su dobitnice nekolicine priznanja i nagrada.

Izložba će biti otvorena u HDD galerji od 2. do 12. prosinca.