Sveden na popkulturnu uporabu – u principu, na memove, oblik koji je meni isključivo razumljiv u ovom kontekstu – glasoviti misaoni eksperiment poznat kao Schrödingerova mačka poigrava se problemom proizišlim iz interpretacije kvantne mehanike, odnosno mogućnošću da neki predmet istovremeno okupira dva kontradiktorna stanja, koja se, vrlo uvjetno rečeno, razrješavaju činom promatranja. Prihvatimo li, retoričke zabave radi, njegovu ovako filtriranu pretpostavku kao spekulaciju o općoj prirodi svijeta koji nas okružuje – a što bi se jedan komparatist ustezao od širokih poteza kistom kvantne fizike? – zanimljivo je preispitati ima li sav taj pionirski trud prirodoslovnih znanstvenika vajde i kada plovimo Scilom i Haribdom kulture.

Nažalost, Erwine Schrödingeru moj, čini se da nema. Radeći naime mukotrpno na najnaprednijoj humanističkoj tehnologiji, koja uključuje divovski komparator i glasoviti hermeneutički akcelerator, nedvojbeno je utvrđeno da postoji jedan tip kulturnog produkta koji dosljedno prkosi kvantnoj mehanici, ostajući neumoljivo toksičnim neovisno o činu promatranja. Riječ je o mainstream novinarskim tekstovima o tzv. kulturi otkazivanja.

Dobro, ovo zadnje je možda ipak pretjerano – pomislit ćeš, metodološki poštena čitateljice, i bit ćeš u načelu u pravu. Pa hajde onda da ipak suzim opseg tvrdnje na redovnu eksploataciju te pseudoteme po konsterniranim kolumnističkim komentarima i clickbait vijestima. Kada kažem “pseudotema”, ne želim reći da se radi o nebitnoj, još manje nepostojećoj pojavi – naprotiv, riječ je o ozbiljnoj, po kontekstualnim implikacijama izuzetno važnoj temi koja zaslužuje opsežnu raspravu. No to što pojava postoji ne znači da ona u medijskom smislu nije fabricirana. Uistinu, cancel culture je jedan od nekolicine oglednih primjera transformacije načina na koji funkcionira ekonomija suvremenog medijskog polja, to jest, logike proizvodnje medijskog sadržaja u epohi u kojoj ga presudno oblikuju dva faktora: digitalni marketing i društveni mediji.

U tom je smislu kultura otkazivanja uvjetno rečeno izmišljen fenomen. Njen se život u mainstream medijima često temelji na distorziji, dekontekstualizaciji i/ili hiperbolizaciji komentiranih informacija, u kojoj se primjerice sasvim nasumični komentari sasvim nasumičnih ljudi na Twitteru o nečijem rasizmu, antisemitizmu, mizoginiji, kulturnoj aproprijaciji itd. mogu proglasiti medijske pažnje vrijednim događajima, dok im se bez ikakvog temelja ili argumentacije pripisuje kolektivnost ili društveni značaj. Riječ je, ukratko, o zamjeni novinarstva medijskom piromanijom, u kojoj dijelovi čitateljstva koji prihvaćaju narativ o tzv. “teroru političke korektnosti” uglavnom ne razumiju da naprosto participiraju u provedbi plana marketinških odjela medijskih korporacija, koji su na vrijeme razumjeli da najsigurniji profiti od klikanja stižu upravo od širenja desne histerije.

S obzirom na činjenicu da naša država, institucije i mediji između ostalog svakodnevno daju prostor ustašama, zlostavljačima, obiteljskim nasilnicima i seksistima, riječ je o temi koja kod nas u suštini ne postoji, izuzmemo li izolirane rasprave o održavanju Thompsonovih koncerata. Ne čudi stoga da je rijedak slučaj suočavanja s njome došao s “izvora” – iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije Chicaga, gdje se u jeku pokreta Black Lives Matter na razini gradskih vlasti pokrenula široka rasprava o nizu skulptura u javnom prostoru, uključujući i Meštrovićeve “Indijance”. Mainstream mediji su tako manipulirali informacijom da skulpturama prijeti “uklanjanje”, premda takva mogućnost u tom trenutku nije bila ni na čijem obzoru, ne dajući pritom dovoljan kontekst razumijevanju procesa i nekritički se svrstavajući na stranu domovinske spomeničko-obrambene fronte, koja je uključivala i dramatične reakcije ministrice kulture.

Isti problemi tendencioznog odnosa prema tematici, uočljivi u izvještavanju o Meštrovićevom slučaju, ovih su dana dobili još ekstremniji izraz u obliku teksta Od oca nacije do “robovlasničkog pedofila”: kako su woke križari “otkazali” Jeffersona autorice Maje Hrgović na portalu Arteist.hr, koji cjelinom svog bića pripada onoj domeni tekstova izvan domašaja Schrödingerove ideje – mačka je, i prije nego što smo kutiju otvorili, mrtva da mrtvija ne može biti. No baš se zbog toga vrijedi osvrnuti na tekst – ne s ciljem obračuna s njegovim sadržajem, nego s obzirom na njegovu simptomatičnost u odnosu na nezdravu mehaniku medijskog polja, prepuštenog preživljavanju bez podrške jasne kulturne politike.

Tekst funkcionira kao ogledni primjer mainstream pisanja o cancel culture: tema mu je naime “otkazivanje” Thomasa Jeffersona u vidu uklanjanja njegovog kipa iz gradske vijećnice New Yorka, i to temeljem nesporne činjenice da je Jefferson također bio i robovlasnik. To je dakle sve što dobivamo od konteksta u ovom komentaru; što se točno izglasalo, tko je pokrenuo postupak, temeljem koje i kakve procedure, kako su konkretno inicijatori glasanja obrazložili svoj prijedlog i koji je njegov društveni kontekst – sve, dakle, što bi minimum novinarske odgovornosti, osobito u susretu s ovako ozbiljnom temom zahtijevao – izostaje iz autoričinog obzora.

Tekst bi se po prilici dao prepričati ovako a da se pritom ne učini prevelika šteta u pogledu vjernosti originalu: “Thomas Jefferson…woke križari…otac nacije…križarski rat protiv povijesti…na realnost nenavikle mimoze…woke streljački odred…staljinizam…Orwel…Solženjicin…razularena rulja križara…J.K. Rowling.” Kao i mnogi slični medijski sadržaji, tu dakle u strogom smislu nije riječ o tekstu, više o ispražnjenoj reprodukciji toksične frazeologije, koju je mogao proizvesti i kakav parodijski alt-right text generator. Komentar Maje Hrgović, ukratko, nije napisan da bi se nešto njime reklo, nego da bi se proširila količina zaraženog tkiva u medijskom prostoru, neovisno o danku u supstancijalnom sadržaju.

A sadržaja u tolikoj mjeri izostaje, da tekst pada i na razini novinarske početnice – takozvanih pet W-ova. Fokusirajmo li se primjerice na Who i What kao elementarne podatke, nije pretjerano reći da Hrgović sistematski prikriva pune informacije o događaju koji komentira. Tako će Who tijekom čitavog teksta biti neki nedefinirani “woke križari” za koje autorica nigdje ne navodi tko su točno. Ta je činjenica utoliko gora što je naime riječ o inicijativi koju nisu pokrenule nikakve anonimne podivljale horde, nego zastupnice i zastupnici njujorške gradske skupštine okupljeni u Black, Latino and Asian Caucus – dakle, službeni zastupnički klub koji okuplja gotovo polovicu (23 od 51) izabranih predstavnika u vrhovnom gradskom tijelu, posvećen specifično zaštiti prava manjina. Arteistovu kolumnisticu to nažalost ne sprječava da dismisivno komentira inicijativu kao da je riječ o Indexovim forumašima, a ne jednom od najvažnijih manjinskih tijela u New Yorku. Također vrijedi napomenuti da je odluka skupštine prema dostupnim informacijama donesena jednoglasno – dakle, Who u ovoj priči nije “samo” BLAC, nego kompletno gradsko predstavničko tijelo!

Dovodi nas to i do What kao suštine događaja. Dakako, i na toj razini je na djelu ista tendenciozna cenzura, jer Hrgović naime sugerira da je cilj inicijative taj da se Jeffersona “posve eliminira iz javnog života” – što je naprosto neistina. Najosnovnija provjera vijesti o odluci jasno daje do znanja da se radi o premještanju kipa u drugu instituciju u kojoj će moći biti adekvatno kontekstualiziran na način da se uputi i na očito problematične aspekte Jeffersonove biografije. Prema New York Timesu, za relokaciju je inicijalno odabran glasoviti povijesni muzej New-York Historical Society, jedna od najstarijih gradskih kulturnih institucija – dakle, prostor u potpunosti javan, ali i prostor koji Jeffersonovom liku i djelu ne daje nekritičku legitimaciju kakvu mu daje ostavljanje kipa u prostoru gradske vijećnice.

Sve ovo ne zamara posebno autoricu, kao ni kontekstualne “suptilnosti” poput pokreta Black Lives Matter i nasilja koje ga je potaknulo, kao moguće društveno objašnjenje ovakve vrste odluke. Umjesto tih neophodnih informacija dobivamo bizarne stručne komentare, poput onog novinara i publicista Matije Štahana, slavnog po sudjelovanju u HRT-ovoj emisiji Peti dan, koji u kombinaciji ambicioznog negiranja zbilje i devetnaestostoljetne kolonijalne retorike govori o “američkoj demokraciji” koja je “svim manjinama, pa tako i crnoj rasi, omogućila društvenu afirmaciju u SAD-u”.

U sličnom tonu bi se dalo govoriti o svakom pasusu Hrgovićinog teksta, no smisao ovog komentara nije razračunati se s njime konkretno, kao što poanta nije postaviti se pretenciozno na branik odluke njujorških zastupnica ili raspravljati o povijesnoj ulozi Thomasa Jeffersona – o kojoj, kao i Maja Hrgović, raspolažem samo elementarnim informacijama. Riječ je prije svega o specifičnoj simptomatologiji jednog šireg trenda koji u novom medijskom kontekstu postaje zabrinjavajuće jasnim: kao što su u Dijalogu o umjetnosti i politici ustvrdili Ken Loach i Édouard Louis, takozvani centar javnog diskursa o društvenim i kulturnim pojavama praktički se u potpunosti oblikuje pod retoričkim pritiskom desnice. Mediji, ovisni o komercijaliziranom prostoru društvenih mreža, nemaju izbora nego popustiti pred tim pritiskom, koji može olakšati samo medijska politika usmjerena na podupiranje neovisnog, kritičkog novinarskog rada – upravo onakva politika koja je u našem kontekstu, nažalost, sve ugroženija.

Piše: Igor Ružić

Od nove produkcije Zagrebačkog kazališta mladih, točnije koprodukcije ove renomirane kuće s umjetničkom organizacijom Hotel Bulić, očekivalo se puno. Ne samo zbog naslova Živjet ćemo bolje koji se u trenutku sadašnjem ne može ne čitati ironično, nego i zbog činjenice da je, donekle s izuzetkom ZKM-a, u hrvatskom glumištu suradnja institucija s privatnim kazalištem još uvijek rijetka pojava. Pogotovo ukoliko je veći partner iskreno zainteresiran, a ne tek puki davatelj prostora i minimuma takozvane podrške u resursima. Da ovoga puta nije tako vidi se i na sceni, na koncu, jer uz članove ansambla ZKM-a Katarinu Bistrović Darvaš, Milivoja Beadera, Barbaru Đurović, Filipa Nolu, Damira Šabana, Petra Leventića, tek pridruženu Dajanu Čuljak i novu akviziciju Natašu Dangubić, ostatak izvedbenog tima čine Stipe Kostanić i glazbenik Damir Martinović Mrle s jedne te gostujuća Neda Arnerić s neke sasvim druge strane. Raznorodna ekipa trebala je biti samo jedan od zaloga uspjeha ove predstave, jer roman na čijem predlošku nastaje je hvaljen, a autorica Maja Hrgović poznata te na nekoliko domaćih i inozemnih instanci i priznata, dok je redateljica Senka Bulić svojevrsna ikona nezavisne scene, ili barem onog njezinog dijela koji čuvajući integritet u nesklonim vremenima s čežnjom gleda tamo gdje je trava ipak zelenija i  produkcija lakša. 

Međutim, upravo u spoju poetika, što načelno jest za pohvalu zbog hrabrog prihvaćanja izazova i raznovrsnosti mogućih odgovora na njega, i leži problem ove predstave. S jedne strane je drčno otvoreni stil autorice predloška, temeljen na stvarnosnoj prozi i dovitljivim ili barem efektnim jezičnim koncentratima, dok je s druge pristup redateljice čija vizija kazališta najmanje duguje zbilji, a još manje njezinoj realističnoj rekreaciji na pozornici. U spoju je svaka morala svoj fokus malo pomaknuti, ali rezultat i dalje ostavlja nespojive tragove svojih ishodišta, bez obzira gleda li ga se kao inscenaciju teksta ili kao redateljsko kazalište autorske težine. Za artizam i beskompromisnu artificijelnost, a ponekad i pretencioznost radova Senke Bulić, rizik uranjanja u konkretno vjerojatno se trebao kompenzirati mogućnošću da se sofisticirani jezik kazališnih avangardi zauzda svima razumljivom simbolikom, a postupci prorijede, olakšaju ili razvodne u korist narativnosti. Autorici je, s druge strane, nesumnjivo bilo izazovno svoj roman vidjeti i na pozornici, ne samo iz očitih razloga nego i zato što je ta vrsta prijevoda korisna i kao provjera materijala i kao dodatna zanatska obuka nakon uspjeha s dramskim prvijencem Prekrasne ruševine na natječaju za Nagradu Marin Držić 2012. godine. 

Živjet ćemo bolje gorko je putovanje kroz noć vlastite krivnje, pogrešnih odluka ili jednostavno nesretnog slučaja ne samo protagonistice, mlade žene koja je spletom okolnosti i trenutne slabosti ostala bez djeteta nego i cijele njezine obitelji. Iz Zagreba gdje joj se raspao i brak, Mara odlazi u Split ocu veteranu, sestri lezbijki, majci koje nema i baki koju iz života izbacuje demencija a sasvim konkretno u njega vraća inkontinencija. Maja Hrgović svoju je prozu i dramatizirala, dovoljno spretno da bude scenski podatna i dovoljno vjerno da predstavlja sasvim pristojan izazov za svaki redateljski rad. U tekstu ima i nepotrebnih banalnosti ali i odnosa koji nisu bez punokrvne napetosti, kao i rečenica koje bi mogle snažno dramski zazvučati. I tema je dovoljno za raspisivanje hrvatskog panoptikuma – od poniženih životnih do izgubljenih ratnih veterana, mladih rasutih identiteta i nesigurnih emocija, svih zajedno trajno oštećenih tranzicijom koja je čak i osnovnu egzistenciju učinila, u najmanju ruku, nestabilnom. Likovi su uglavnom otvrdnule ljušture koje u dijalozima više reže i udaraju nego što govore, dok introspekcijskim monolozima pokušavaju naći opravdanje za sebe ali i suditi drugima, ili svima drugima. Tekst utoliko, nemoguće je izbjeći tu usporedbu, korespondira s onim što se nekada nazivalo novom europskom dramom, ili dramaturgijom krvi i sperme, i da se pojavio prije desetak ili petnaestak godina njegov bi učinak bio daleko snažniji, a dojam uvjerljiviji. Ovako, kad je i domaća zbilja na koju se toliko naslanja polako prerasla u farsu, a realistično punjenje kazalište može podnijeti tek s debelim slojem interpretacijske i strukturne nadgradnje, zb(i)rka likova i njihovih problema koje kao tekst nudi Maja Hrgović prije nalikuje gomili nabacanih klišeja s jedim jedinim receptom: što gore, to bolje. Od majke-nemajke, preko slabića peteespeovca (iz Splita) i urbanog slabića (naravno, iz Zagreba), lezbijke ormaruše, dementne bake (koja pritom još mora biti iz Vukovara), do neizbježnih zajedljivih susjeda i još neizbježnijeg ljubavnika (naravno, sportski tip i motorist)… svega tu ima, nedostaju još samo žongleri, gutači vatre i pokoja divlja životinja. Naime, ima i naznaka Roma, kojima svjetovna bogatstva malo znače.  

Ali zato jedva da ima odnosa među likovima, osim onog deklamiranog u zajedljivim ili režećim susretima, kao što nema niti gradacije bilo čega i bilo koga, izuzme li se pomirenje protagonistice sa svojom “krivnjom”. S druge strane, tri generacija žena iste obitelji, njihov različit odnos prema navodno općeprihvaćenim vrijednostima, jest potentna situacija koja može proizvesti zanimljivije dramsko tkivo, u solipsističkom zaumu ili kolektivnoj terapiji. U prozi njihovi iskazi možda i funkcioniraju, ali na pozornici ostavljaju dojam bezdušnosti, ne u smislu izostanka samilosti i solidarnosti (kao kod majke), apatije (kao kod Mare) ili gubljenja svijesti (kao kod bake), nego plošnosti u smislu dramskog lika, čemu ne pomaže ni kazališno krvarenje ili defekacija. Drugim riječima, unatoč potresnim sudbinama i bezizlaznom položaju u kojem jesu svojom ili tuđom nesrećom, gledatelja za njih takve kako su prezentirani jednostavno nije briga, pa njihove priče zajedno s cijelom predstavom padaju na razinu lažnog rielitija i persiflaže bez predumišljaja koju, možda paradoksalno, upravo pretjerana proračunatost, uključujući i naglašeni feministički stav koji u svojoj radikalnosti samo podcrtava dihotomije s kojima bi se složila i navodno suprotna strana, čini takvom. 

Ansambl ZKM-a i ovoga je puta pokazao svoju sklonost da podrži projekt u granicama svoje moći, pa i preko nje. Katarina Bistrović Darvaš, na primjer, sklona oscilacijama pogotovo kad igra vehementnije role, ovdje suvereno nastupa kao Majka jasnih životnih nazora, odlučna i beskompromisna do sposobnosti da izvrši zločin ukoliko se uklapa u njezinu logiku života i svijeta. Otac Milivoja Beadera računa na svoju pojavnost u kostimu tipičnom za ostarjelog nogometnog huligana, ujedno i mučenog ratnog veterana i strogog oca koji je svoju slabost naučio skrivati a rane prekriti opsesijama, pa mu eksplozivnost u kombinaciji s gotovo plačljivošću dobro stoji, sve dok ne isuče svoj ultimativni adut štektavog smijeha koji ipak prečesto koristi. Uvijek podatni za svake vrste epizoda bez kojih bi cjelina bila bitno siromašnija, Damir Šaban i Petar Leventić i ovdje su primjetno vješto odradili svoj dio posla, dok publiku može razveseliti što se napokon na pozornicu vratila i Barbara Đurović (Prpić), iako je u interpretaciji badante Bugarkinje preambiciozno postavljena. Mlada Dajana Čuljak uspjela je tek postaviti lik, iako nije nezamjetljiva na pozornici, kao i glasom i stasom prezentni Stipe Kostanić. Svi oni, a najviše sama Nataša Dangubić, kojoj je ovo prva uloga nakon prelaska iz Teatra &TD u ansambl ZKM-a, morali su se izboriti za svoj ulog u cijelom projektu, pa iako nosi radnju ni njoj transfer iskustva traume, podvojenog odnosa prema baki i rezerviranog prema majci i ocu, ne polazi uvijek za rukom. Scenična i samouvjerena, ipak se previše često nađe u stanjima kad su i njezine riječi izgovorene ravno u gledalište, ali i one upućene kolegama, nalik praznoj i mehaničkoj recitaciji. U bitno manjoj ulozi njezinog supruga i oca nesretnog djeteta, Filip Nola daje simpatičnu i jedinu donekle emotivno napunjenu minijaturu, dok pravi scenski nastup, specifične težine u izvanrednom amalgamu partikularnosti surove zbilje i mitološke univerzalnosti, ipak ostaje rezerviran za Damira Martinovića, autora glazbe uvijek spremnog na izvedbene izlete, kako u grupi Let 3 tako i izvan nje. Njegov kratak ali efektan nastup jedini je koji može zasjeniti prisutnost Nede Arnerić, glumice zavidne biografije koja kao gošća igra baku na granici zbilje i (njezine) fantazije. Koliko god je pozitivno da glumci iz susjednih država sudjeluju u domaćim produkcijama, njezin doprinos ima posebnu težinu, s obzirom da je bila neosporiv seks-simbol kinematografije bivše države dok je ovdje prihvatila ulogu koja upravo naglašava protok vremena i njegov učinak na nematerijalno i materijalno ljudsko. 

Unatoč vidljivim glumačkim naporima, nekoliko detalja odaje i sasvim zorno pokazuje koliko je spomenuti spoj dviju različitih pristupa dvjema različitim umjetnostima ovdje ipak ostao nepremostivi ponor. Među njima je jezik kojim se u predstavi govori, točnije izostanak bilo kakve vrste lokalizacije, iako su lokacije u samom tekstu sasvim jasno naznačene. No, ukoliko to i jest nepotrebno, u scenografsko-kostimografskoj opremi predstave Tomislava Ćurkovića i Olivera Jularića također je vidljivo kolika je rezultanta gotovo oprečnih silnica u njoj: od glamurozne haljine preko spitke koja mora biti i u nekom trenutku i okrenuta, do totema bebe koji postaje i rekvizita, te konkretizacije fizioloških potreba (s čime se Romeo Castellucci ipak nešto upečatljivije igra). Rastezanjem i sužavanjem opsega mogućnosti i teksta i režije, nastao je bastard koji će imati publiku željnu sirovih strasti, ali ni ona neće biti potpuno zadovoljna jer, a u tome možda i jest najveći problem ove predstave, unatoč buci i bijesu njezinog kvazirealizma u njoj bazičnih strasti, ili bazične strasti, ima malo. Premalo i za život i za kazalište. 

Protjerivanje kulture iz dnevnog tiska samo je jedna od radnji kojima je osnovni cilj pretvoriti tisak u propagandni materijal interesnih grupa, kojima, naravno, kultura ne predstavlja apsolutno ništa. Pri tome ne treba zaboraviti  da Republika Hrvatska novinama naplaćuje sniženi PDV kako bi im pomogla da nastave funkcionirati u tržišnim uvjetima. Odluka je pravdana time da je tisak od javnog značaja i interesa za građane ove zemlje. Je li konstantno suzbijanje kulture sa stranica hrvatskih novina također od javnog interesa za građane ove zemlje? 

Povodom ukidanja “Arterije” na tribini će se raspravljati o neprestanoj tabloidizaciji pisanog novinarstva posljednjih godina, odnosno desetljeća, a osobito o trivijalizaciji tekstova o kulturi u kulturnim rubrikama dnevnika i tjednika.

Gosti Književnog petka su Nenad Bartolčić i Maja Hrgović. Urednik i voditelj je Ivan Glušac. Tribina će se održati 9. studenog u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3. kat, s početkom u 20 sati.  

Osim Nootebooma, festival će posjetiti, također, vrhunski književnici poput Davida Albaharija, Manon Uphoff, Nuale Ní Chonchúir, Clemensa Meyera i Györgyja Dragomána, a domaće redove predstavljat će Maja Hrgović, Enver Krivac, Neven Ušumović, Zoran Ferić, Ivana Simić Bodrožić, Stanislav Habjan, Ivica Prtenjača i drugi.

Čitanja, druženja, okrugli stolovi, predstavljanja i razgovori s književnicima održat će se u književnom centru Booksa, Studentskom centru, kazalištu ZKM, Filozofskom fakultetu i VIP Clubu, a pazinski program ugostit će Pučko otvoreno učilište i pazinski Spomen dom.

Festival europske kratke priče pokrenut je 2002. i jedan je od prvih festivala u Europi posvećenih ovoj književnoj formi. Ono po čemu se FEKP razlikuje od većine drugih hrvatskih festivala suradnja je s domaćim nakladnicima, stipendiranje i usavršavanje mladih prevoditelja, sistematski rad na tome da se preko kontakata proizašlih iz festivalskih druženja Europi predstave suvremeni hrvatski pisci… ukratko, svijest o tome da, ako želi biti živ, Festival ne može postojati mimo onih koji čine književnu scenu na kojoj diše.

Na FEKP-u je tako do danas gostovalo preko 150 pisaca iz 15 europskih zemalja. Festival je ugostilo šest hrvatskih gradova. U sklopu festivala objavljeno je i predstavljeno 15 antologija europske kratke priče, uz bar još toliko knjiga festivalskih gostiju. Festival je organizator i sedam prevoditeljskih radionica iz suvremenih europskih književnosti, čiji se pobjednici, u suradnji s međunarodnim partnerima, nagrađuju studijskim boravcima u Poljskoj, Italiji, Irskoj, Švedskoj i Španjolskoj.

Više o programu potražite ovdje. 

Izvor: FEKP / Na fotografiji: Cees Nooteboom

Za vrijeme rezidencijalnog boravka, Maja Hrgović će 19. travnja gostovati na tribini u Kulturzentrum ImCubus, gdje će u razgovoru s moderatorom Alexanderom Sitzmannom predstaviti njemački prijevod izbora iz svojih priča, Kiklopom nagrađenu zbirku Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo i roman u nastajanju Ostatak svijeta, na kojemu će raditi u Grazu.

Ova ugledna stipendija dodijeljena je u sklopu Međunarodnog susreta izdavača “Put u središte Europe” čiji je organizator Pučko otvoreno učilište, a pokrovitelji Ministarstvo kulture, Istarska županija, Grad Pazin te zagrebački Austrijski kulturni forum. Susret je utemeljen 1996. s namjerom poticanja međunarodne suradnje nakladnika, prevoditelja i pisaca, te dogovaranja zajedničkih međunarodnih nakladničkih projekata.

Maja Hrgović rođena je u 1980. u Splitu. U Zagrebu je diplomirala kroatistiku i anglistiku, pohađala studij teatrologije te Centar za ženske studije. Od 2003. godine novinarka je rubrike kulture u Novom listu, a od 2005. do 2008. godine bila je članica uredništva Zareza. Istraživačkim novinarskim projektom o socioekonomskim migracijama sudjelovala je kao predstavnica Hrvatske u prestižnom regionalnom programu Balkan Fellowship for Journalistic Excellence koju organizira Balkanska reportersko-istraživačka mreža BIRN. U studenom 2009. osvojila je BIRN-ovu prvu nagradu za novinarsku izuzetnost. Pisala je za Nulačetvorku, Cunterview (sadašnji Vox Feminae), Kulturpunkt, Op.a, Graziu, Libelu i drugdje. Redovito objavljuje na portalu Zamirzine, gdje piše kolumne o ženskim ljudskim pravima i njihovom medijskom tretmanu. Zastupljena je u brojnim međunarodnim publikacijama, uključujući i knjigu Identity: The Search for Belonging in a Changing Europe. Priče su joj zastupljene u više zbornika i antologija, uključujući Najbolje hrvatske priče 2007. i, najsvežiju, Best European Fiction 2012. koju uređuje Aleksandar Hemon, a objavljuje Dalkey Archive Press. Jedina je hrvatska autorica ikad kojoj je priča objavljena u prestižnom Granta Magazine. Za zbirku priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo dobila je nagradu Kiklop za najbolje debitantsko djelo 2010. godine, a za roman u nastajanju Ostatak svijeta, dobila je stipendiju Central European Initiative.

KP / KULTURREGRESS

Izvor: MH

Vatroslav Miloš

Gosti ovogodišnjeg izdanja su pisci koji su u proteklom desetljeću obilježili europsku kratku priču – svjetski i europski poznati autori kao što su dobitnik Bookerove nagrade James Kelman (UK), Yiyun Li (USA/Kina), Olga Tokarczuk (Poljska), Julia Franck (Njemačka), Arnon Grunberg (Nizozemska), Etgar Keret (Izrael), Frode Grytten (Norveška), Andrej Blatnik (Slovenija) te domaći majstori pisane riječi Zoran Ferić, Senko Karuza, Robert Perišić, Boris Dežulović, Maja Hrgović, Tanja Mravak, Zoran Malkoč i dr. Čitanja, druženja, okrugli stolovi, predstavljanja i razgovori održavat će se u zagrebačkoj Booksi, Močvari, Studenskom centru, Profil Megastoreu te Filozofskom fakultetu, dok su za splitski dio programa zaduženi Gradska knjižnica, Klub Ghetto i Klub Quasimodo. Osim književnog programa, ovogodišnje izdanje nadopunit će i domaći likovni umjetnicima izložbom Short Images u Ateljeima Žitnjak na kojoj sudjeluju Mladen Stilinović, Boris Cvjetanović, Vlado Martek, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Željko Badurina, Vlasta Žanić, Božena Končić Badurina, Ben Cain, Marko Ercegović, Rino Efendić i Siniša Labrović.

Neformalno otvorenje ovogodišnjeg FEKP-a održat će se u nedjelju, 29. svibnja s početkom u 15 sati u Ateljeima Žitnjak, Žitnjak 53 (stara škola Petruševec).

Izvor: FEKP / Na fotografiji: Arnon Grunberg

Prva književna večer u sklopu programa Bookvica u splitskom klubu Quasimodo održana je 16. travnja 2009. godine. Neki od autora koji su gostovali su: Ante Tomić, Davor Rostuhar, Jadranka Tarle Bojović, Miro Gavran, Boris Dežulović, Siniša Pavić, Ivo Žanić, Slavoljub Stanković, Olja Savičević Ivančević, Tanja Mravak, Vedrana Rudan, Julijana Matanović, Anja Šovagović Despot, Maja Hrgović, Damir Karakaš, Sanja Pilić i mnogi drugi. Ciljevi programa bili su i ostali obogaćivanje kulturnog, posebice književnog života grada Splita, približavanje književnosti širokoj publici, podrška postojećoj literarnoj produkciji te poticanje stvaranja novih književnih djela.