Riječ je o izložbi u kustoskoj koncepciji Maje Pavlinić koja polazi od promišljanja umjetničkih odgovora na teme odmora, usporavanja i povratka prirodi u kontekstu “suvremenog života obilježenog stalnom žurbom, hiperprodukcijom i pritiskom učinkovitosti”, piše u najavi. Gatolin, Šurina, Štark i Medved promišljaju reakciju na potrebu za bržim tempom rada i življenja s fokusom na njihovu fetišizaciju.

“Izložbeni prostor transformiraju u prostor usporavanja, odmora, bliskosti i subjektivne pažnje prema sebi i promatraču. Na taj način ukazuju na ograničenja života u svijetu beskonačnih mogućnosti i informacija te nude mogućnosti koje minimiziraju opasnosti burn-outa, anksioznosti i destabilizacije identiteta uslijed stalnih i nasilnih promjena, trendova i zahtjeva tržišta. Radikalni romantizam stoga nadilazi jedan koncept, jedno istraživanje i izložbu te postaje slobodna smjernica za mekani otpor postojećem i zajednički konstruktivni rast”, ističe Pavlinić u predgovoru.

Teuta Gatolin intermedijalna je umjetnica iz Zagreba koja se u svojoj umjetničkoj praksi trenutno fokusira na istraživanje teksta i jezika, nostalgije i narativa, te tehnologije i arhiva. Njezina je praksa bazirana na procesualnom i interdisciplinarnom radu, koji uključuje korištenje raznih medija.

Marija Šurina diplomirala je slikarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Izlagala je na skupnim izložbama i sudjelovala u mnogim međunarodnim umjetničkim projektima.

Mia Štark interdisciplinarna je umjetnica koja se izražava kroz medije crteža, grafike, plesa, performansa i videa. Trenutno završava BMC edukaciju pri Moveus centru i aktivna je na umjetničkoj sceni u Hrvatskoj i inozemstvu.

Urška Medved interdisciplinarna je umjetnica koja djeluje u polju tekstilne umjetnosti, instalacije i performansa, s naglaskom na teme odmora, produktivnosti i prolaznosti. Od 2023. članica je performativnog trija Gentle Pain. Trenutno živi u Göteborgu, ali aktivno radi u Švedskoj, Sloveniji i Hrvatskoj.

Izložba se može posjetiti do 17. veljače, a više detalja pronađite ovdje.

Autorica, inače konceptualna vizualna umjetnica i istraživačica, ovom izložbom želi istražiti suptilne taktike kroz prizmu umjetnosti, kulture i kolektivne dobrobiti i potaknuti publiku da preispita kako odmor, otpor i preživljavanje mogu postojati unutar sistema koji sustavno zauzima naše intimno i osobno vrijeme. U najavi stoji: “Fokusirana na njegovu kognitivnu prevlast, umjetnica nas poziva na razmišljanje o alternativama dominantnim praksama koje glorificiraju neumoran rad i profit. Predlaže modele politika koje vrednuju solidarnost i emocionalnu podršku koje ne teže profitu, već aktivnom sudjelovanju i zajedništvu. Kroz svoju praksu, istražuje različite modele imaginacije. Bavi se odvajanjem i dekolonizacijom ideje produktivnosti, resursa pamćenja i iskustvene ekskluzivnosti – stvaranjem i zadržavanjem različitih formata kolektivizma, brige, savezništva i sudjelovanja putem umjetnosti.”

Posjetitelji_ce su također pozvani_e da kroz imerzivne instalacije zastanu, urone u refleksiju o ulozi umjetnosti i zamisle bolji svijet koji potkopava imperativ stalne produktivnosti.

Kustosica je Maja Pavlinić, a izložba će biti otvorena do 2. studenog. Ulaz je slobodan, a detalje o postavu i informacije o radnom vremenu možete provjeriti ovdje.

Maja Pavlinić i Lovro Japundžić, kustoski tim GMK, pozvali su troje autora – Tina Dožića, Luanu Lojić i Jasena Vodenicu – da formuliraju odgovore na rad kipara, eko-ezoterika i new age autora Marka Pogačnika. Najistaknutijeg člana slovenskih umjetničkih grupa OHO (1965.-71.) i Obitelj iz Šempasa (1971.-78.) – što su reference koja su mu donijele kanonski status. “Članovi grupe OHO težili su razviti radikalno drukčiji odnos prema svijetu: umjesto humanističke pozicije, koja implicira svijet objekata kojima dominira subjekt, željeli su ostvariti svijet stvari, u kojem neće biti hijerarhijske (ili kakve druge) razlike između ljudi i stvari”, pisao je Igor Zabel. Iz tih par riječi lako je iščitati etos grupe u općenitom ključu posthumanizma, kao pokušaj emancipacije od antropocentrične objektivizacije baš svega, antimodernistički bunt protiv ugnjetavanja prirode i otklon od konzumerizma koji je upravo tih godina postajao neodrživ za planet. Uz primjesu ezoterije koju vežemo uz tadašnji hipi pokret, dvije umjetničke grupe uspješno su preskakale granice umjetnosti i života. Radikalnim životnim odabirima, kao što je npr. život u komuni. Radikalnost kao takva rijetkost u današnjoj (umjetničkoj) praksi, no pojedine eko teme kojima su se bavili aktualnije su danas negoli su bile tada.

Za izložbu gravity energetic circling (small small), međutim, kustosi su kao referencu za nove radove apostrofirali lokalno izvedeni (te ubrzo uklonjeni) projekt iz kasnije Pogačnikove faze, kad je ezoterijski sastojak već eskalirao u umjetničko-eko-religijski idiom. U Litopunkturi grada iz 2004. kipar je, prema sustavu čakri, po zagrebačkim javnim površinama instalirao 13 magičnih menhira čija je zadaća bila štititi “vitalnoenergijski sustav” grada, prema vlastitom geomantijskom učenju. Uklesao je i apstraktne simbolične reljefe, tzv. kozmograme, kako bi kamenovi – komunicirali s kozmosom. Uz simpatije prema dobrim namjerama ali bez inicijacije u dobar dio njegove semantike, takav je rad moguće čitati tek s distance, u nekom općem ključu performativnog artizma, kao iscjeliteljski čin i neobično ambicioznu eko misiju jednog umjetnika. Prije svega ostalog uočava se grandiozni format rada.

Kada mi je urednica predložila osvrt na izložbu bila sam daleko od grada i mogućnosti da je posjetim do pred kraj. Popratni tekst, međutim, naslijepo me je podsjetio da se u analizi diskursa nekog rada, forme i gradivnih elemenata, ne mora očitovati njegova važnost, a ni vrijednost. U Pogačnikovu radu kustosi su prepoznali nadvremensku i nadumjetničku kvalitetu koja je svijetu prijeko potrebna: “Uspostavljanje novog odnosa čovjeka i okoline kao i revidiranje odnosa čovjeka prema samom sebi predstavlja osnovu umjetničkog rada Marka Pogačnika.” Pročitavši tekst, u ekumenskom tom zanosu, mjesto na kojem se suspreže ono što nije bitno, a licencira ono što je potrebno opet se činilo relevantnim i mimo vlastite reprodukcije, kao da bi umjetnost mogla iznjedriti kakav suvisli prijedlog za probleme koji Zemlju tište. 

Očekivano je da nakon ushita uslijedi silazak u realnost, no nije se dogodio odmah. Izložba je izgledala vrlo dobro, kao suvisli flow između radova troje autora koji surađuju na postavu. Četvrti je umjetnik, Marko Pogačnik, odsutni referent. Inspirira. Jedinstvo koncepta ometa razlomljeni prostor GMK, no i u tome ima magije, kada je baš hoćete. Maja Pavlinić uvjerljivo izlaže koncept i vodi kroz izložbu, i dok otvara vrata Sedmice misli me vode niz zečju rupu.

U toj je prostoriji, međutim, rad Jasena Vodenice. Diskurzivno je vrlo djelotvoran: Pogačnikovom tretmanu prostora supostavlja problem vremena; preciznije, načina na koji temporalnost pojmimo i živimo u linearnom protoku. Pandan litopunktovima vidi u javnim gradskim satovima čiji oblik oponaša u scenografičnoj instalaciji s videom. Horološko vrijeme povezano je s poviješću moderniteta i njegovih eksploatacija, raznih skupina ljudi, i nadasve, njihova habitata, u gradovima i izvan njih. No sam sat kao predmet – i u digitalnoj, a napose analognoj formi – nije linearan i ne može pobjeći od cikličkog ritma prirode. Kruži onim svojim arbitrarnim brojčanim jedinicama ne bi li se iznova vratio na početak. Onkraj utilitarnih i kauzalnih paradigmi suvremenog svijeta. Koliko je sati?, pita autor. 

Luana Lojić ne traži predmetni ekvivalent predlošku, ali uvažava njegov genius loci. Sakuplja stakleni materijal iz areala Pogačnkova uklonjenog megalita koji je stajao u blizini MSU-a (gdje se danas čuva). Staklo obrađuje automatskim postupcima, prevodeći unutarnje slike, Flotirajuće mutnine, u taj podatni i ambivalentni materijal. Skiciranje entoptičkih, unutarnjih slika je suptilan intuitivni proces, ali i mudro odabran odgovor nekoj opasci iz Pogačnikovih osebujnih pisanija. Formalna veza s predloškom je skicozna, a s iscjeliteljskim njegovim aspektom to isprekidanija što se više spušta na elementarnu, osjetilnu razinu.

Tin Dožić, naglašava Maja Pavlinić, uvijek traži rješenje, ide dalje od uvriježenog ‘propitivanja’. Instalacija djeluje razgovijetno; kvarcni oscilator proizvodi a strujovod pronosi električne impulse do šest zvučnika – punktova. Zvučnici zvuče – emitiraju energiju. Strujne žice – energetske linije – izolirane su medvedničkim škriljevcem. Medvednicu je Pogačnik smatrao energetskim središtem Zagreba – na Dožićevom videu lebdi planina. Forma dakle replicira sintaksu predloška kroz svaki element, ima tu i nešto tehnologije i prirodnog materijala. Ali što je sa značenjem? Kroz GMK sad struji duh Otvorenog studija: “San o izložbi koja se još nije dogodila materijalizira se kroz sakupljene otpadne, prirodne i skenirane materijale”, tumače kustosi Izmještanja – kao rad u nastajanju. Umjetnik u isto vrijeme otvara izložbu u Pogonu Jedinstvo i bavi se novim temama.

U kustoskoj zamisli tri nova rada čine ravnotežu Pogačnikovu velebnom predlošku i “otvara se prostor za dijalog” po tematskoj i/ili poetskoj liniji. U stvarnosti, međutim, razgovor ne teče glatko, biva prekinut i naposljetku utihne u nerazumijevanju nijemih oblika. Parenteza iz naslova izložbe koji sročili sami autori – (small small) – donekle tumači rezervirani odgovor i ograde koje imaju, ne samo prema starom umjetniku nego i veličini ambicije na koju treba odgovoriti. Takva je generacijska retorika, govori nam o temi široj od ove izložbe. O vremenu koje je podozrivo prema velikom formatu, neovisno o veličini problema koji su tu. O logi(sti)ci proizvodnje malih formata, koja ne dozvoljava da se bude srazmjerno kritičan i ostane etičan. Kustoski koncept je odličan. Da je barem mogao biti proveden kako je zamišljen, riječima Maje Pavlinić, u javnom prostoru, s dvanaestoro umjetnika i jednako pokušaja da se dobije uvjerljiv odgovor. Da barem nije ostao tako small small.