Program organizira Platforma Upgrade, a nakon projekcije planirana je diskusija s redateljem filma Ivanom Ramljakom, sociologom Igorom Mihovilovićem i koordinarotisom u udruzi Are You Syrious Majom Osmančević. Razgovor moderira Vatroslav Miloš, a besplatne ulaznice preuzimaju se online.

Kako piše u najavi, film Ivana Ramljaka “služi kao podsjetnik i upozorenje da se globalne političke situacije mogu promijeniti te da se i mi u zemljama koje se smatraju stabilnima, vrlo lako možemo naći na suprotnoj strani gdje tražimo sigurnost i utočište kod drugih. Tako je bilo u Drugom svjetskom ratu. Tako je bilo i u Domovinskom ratu. Ovaj film je važan podsjetnik da izbjeglištvo nikada ne izgleda ‘lijepo’, već da se radi i dalje o teškom preživljavanju, prilagođavanju na nove, strane i izazovne uvjete te na neopisivu neizvjesnost povratka i ostanka, ali i pronalazak malih sreća u zajedništvu ljudi”.

Osim toga, prije i nakon filma u Velikoj dvorani Pogona moći će se pogledati izložba radova učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu s radionice iranskog vezenja koju je vodila Tayebeh Ebrahim.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Dok su državni uredi okupirani povećavanjem fertiliteta i privlačenjem iseljenika u njihovu ilirsku prapostojbinu, mnogim je živućim ljudima u Zagrebu svakodnevica prožeta osjećajem drugotnosti.

“Najčešći obrazac koji prati doseljenje većeg broja ljudi u neku državu jest da se, bilo iz kulturološke sličnosti, sigurnosti, zaštite ili kakvog drugog razloga, jednostavno segregiraju ukoliko ne osjete priliku da se odmah povežu s domaćim stanovništvom. Danas se to događa s velikim brojem radnika iz Nepala, Filipina i drugih zemalja, no ista se stvar desila i prije dvadesetak godina kada je ovdje došao veći broj Kineza. Neki od njih su se zaposlili, počeli su otvarati restorane i dućane, ali su se većinom i segregirali zato što okolina nije dobro reagirala na njihovu prisutnost”, kazuje mi Sven Janovski, programski koordinator Operacije grad.

Još od 2005. godine Operacija grad radi na osnaživanju nezavisne kulturne scene s fokusom na iznalaženju održivih, inovativnih i participativnih modela upravljanja javnom infrastrukturom, a posljednjih desetak godina bavi se i inkluzijom pridošlica u lokalne zajednice. Ovo potonje čini kroz kulturno-umjetničke projekte, realizirane mahom putem Platforme Upgrade, neformalne mreže udruga pokrenute 2015. godine u svrhu uspostavljanja Interkulturnog društvenog centra. U suradnji s gradskom ustanovom Novi prostori kulture, dugotrajni zagovarački napori oko formiranja IDC-a sve su bliži realizaciji.

Nastavno na dosadašnje napore, Operacija grad formirala je vlastiti istraživački tim (Semih Adigüzel, Jan Jafo, Sven Janovski, Julijana Lešić, Maja Osmančević i Antun Sevšek) i upustila se u samostalan interkulturni poduhvat čiji su dosadašnji rezultati javnosti predstavljeni 26. i 27. veljače u prostoru udruge KONTEJNER. Ondje se mogla razgledati izložba Jezik i dom, nastala iz vođenog razgovora o iskustvima novih sugrađana iz različitih zemalja. 

“Ideja cijeloga projekta”, otkriva Janovski, “bila je da izađemo iz vlastite zone ugode i stavimo se u situaciju u kojoj učimo međusobno komunicirati, slušati jedni druge te uzimati u obzir potrebe i specifičnosti svake osobe bez straha da ćemo napraviti nešto krivo.” Premda je primarna namjera bila omogućiti došljacima i došljakinjama da se oglase o svim vidovima doživljene isključenosti, radionički format istraživanja uputio je i na važnost uključivanja lokalnog stanovništva u dijalog o unaprjeđenju interkulturne dimenzije gradske infrastrukture, socijalnih usluga i kulturnog života. Semih Adıgüzel, jedan od članova projektnog tima, objašnjava kako su čitavo društveno-kulturno istraživanje oblikovale posve osobne priče, do tada skrivane u želji njihovih nositelja da se uklope u novu sredinu.

Sam koncept uklapanja možemo razdijeliti u nekoliko rukavaca: integraciju, asimilaciju i inkluziju. Prva dva pojma određena su prisilom i pasivizacijom s ciljem ukalupljivanja “odudarajućih elemenata” u postojeći kolektiv, dok treći pojam naglašava subjektivitet i ravnopravnost svih članova grupe. S time na umu, tek će horizont inkluzije omogućiti promišljanje o, primjerice, filmskim projekcijama za ljude koji ne barataju hrvatskim ili engleskim jezikom te osiguravanju zajedničkih prostora za molitvu i meditaciju. Odsustvo izravnih prepreka određenim radnjama, kao što je kupovina ulaznice za kino ili pronalaženje kakve prazne fakultetske učionice za dnevni namaz, nedovoljna je za puno određenje slobode. Nedostaje joj, kaže Semih, potpuna pristupačnost. 

Iskazi proizašli iz razgovora, ispisani na ceradi posred glavne prostorije Kontejnera, stoga se mogu čitati i kao grassroots studija o različitim oblicima nasilja utkanima u svakodnevicu ovdašnjih pridošlica. Na kraju krajeva, kultura nije monolitna tvorba nastala u vakuumu, niti je podarena žiteljima nekog područja samim činom njihova rođenja i boravka, već predstavlja ukupnost svojih otjelovljenih i utjelovljenih manifestacija.

Maja Osmančević, interkulturna medijatorica projekta, ističe da osim etniciteta inkluzija obuhvaća i rod, dob, ekonomski status i religiju, što dodatno ukazuje na ograničenja integracijskih politika: “Zašto se pojam integracije uopće ustalio isključivo u razgovoru o novopridošlicama? Jesmo li ti i ja integrirane? Može li se za beskućnika s hrvatskim državljanstvom reći da je integriran?”, zapitala se u našem razgovoru. 

Kolaž izloženih svjedočanstava ocrtava tako šarolika iskustva odrugotvorivanja, a Sven Janovski naglašava kako su se u mnogima od navedenih situacija prepoznali i domaći stanovnici. Raspon tema sezao je od lingvističkih predrasuda, društvenog života, fetišizacije tijela strankinja, svakodnevice razmjenskih studenata, teškoća interreligijskih veza, hrane i nesporazuma u prolaznim susretima do ljudskih trenutaka učenja lokalaca o određenoj kulturi kako bi se njezini pripadnici osjećali manje strano. Ipak, okosnica istraživanja bio je jezik, shvaćen kao alat za posredovanje iskustva, a ne puki kod ili etiketa. 

U korelacionističkoj filozofiji jezik je ono na što smo osuđeni pri komunikaciji s drugim osobama, znajući da se naši osjećaji i misli njime nepovratno transformiraju i, štoviše, konstituiraju. Na to upućuje i performans izveden na otvorenju izložbe, u kojem kurdski umjetnik Jan Jafo sa slušalicama na ušima sjeda za stol sa stražnje strane cerade i počinje crtati dok se u pozadini vrti audio-snimka njegovih promišljanja o životu u Zagrebu kroz prizmu jezika. 

Uloga jezika nesvodiva je na onu alata za situacijsko snalaženje; on je i ključ za pristup obrazovanju, zaposlenju te raznim društvenim i kulturnim sferama. Sam umjetnik prilično je brzo i lako progovorio hrvatski, ne bojeći se pogrešaka koje opterećuju znatan broj neizvornih govornika, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ali primjećuje kako izostanak tečajeva na sistemskoj razini ima izolirajući učinak na migrantsku populaciju, osobito kada je riječ o ljudima starije životne dobi. 

Brzinskom internetskom pretragom može se ustanoviti da različiti kursevi, individualne poduke i intenzivi postoje, no osim što najčešće iziskuju tečnost u engleskom, njihova cijena nadmašuje financijske mogućnosti većine pridošlica, a ponuda ni približno ne može zadovoljiti potrebe gotovo 180 tisuća stranaca kojima je samo prošle godine izdana dozvola za boravak i rad u državi, ako se zadržimo na toj konkretnoj kategoriji.

Ništa ih fizički ne priječi da se zaduže kod kakve privatne instruktorice, međutim, govor o pristupačnosti, a kamoli tek uviđavnosti prema temeljnim potrebama ovih silnih ljudi, postaje besmislen kada se u obzir uzmu sve navedene prepreke. Janovski napominje i da u zanimanjima poput građevinarstva poznavanje jezika postaje i pitanje sigurnosti u radu, čim je više začudno to što agencije za zapošljavanje svojim korisnicima ne osiguravaju nikakve tečajeve hrvatskog.

Možemo li, doduše, očekivati obazrivost od sustava koji kao nužnost prihvaća plimne valove kapitala što po kriteriju isplativosti raznose ljudske sudbine? Pomalo nalik odjeljivanju unutarnjeg i vanjskog u performansu Jana Jafa, razglobljen proces rada sjecka ljude sve dok ne postanu brojke koje voze bicikl, idu na faks, rade na blagajni i spavaju u malenim sobama. Njihova reprodukcija skamenjuje se u konzervativnoj mitologiji, dok sve što preispituje ovu zamrznutu zbilju nalazi put do uključivijih mjesta, poput onog koje je otškrinulo istraživanje Jezik i dom.

Tekst je nastao u suradnji s Operacijom grad. Ovaj događaj je organiziran uz financijsku podršku Zaklade Kultura nove i Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo.

Otvorenje će obilježiti uvodna riječ i performans umjetnika Jana Jafe. Tema projekta bilo je istraživanje uvriježenih koncepcija pristupačnosti i uključivosti životnog prostora u Zagrebu s fokusom na razlike u iskustvima osoba koje pripadaju kulturnoj i vjerskoj većini, spram osoba koje su ovdje doselile i napravile svoj dom. Istraživanje je osmišljeno oko pojmova “jezik” i “dom” u najširem smislu, dakle komunikacije, razumijevanja, pritisaka te mogućnosti sudjelovanja u svakodnevnom životu.

Predstavljanjem ovog rada u nastajanju, “koji će se u nastavku istraživanja nadopunjavati i proširivati, proces se otvara široj javnosti kako bi se testirali potencijali ovog tipa suradnje te domaćoj javnosti predstavilo ove raznolike perspektive na život u Zagrebu koje proživljavaju osobe koje su se ovdje doselile. Javna će prezentacija oprostoriti i posredovati rezultate radionice koja će se ranije održati s grupom osoba migrantske pozadine, kroz koju će se skupiti i njihove perspektive te iskustva”, poručuju organizatori_ce.

Istraživački tim čine Semih Adigüzel, Jan Jafo, Sven Janovski, Julijana Lešić, Maja Osmančević i Antun Sevšek.

Izložba ostaje otvorena do 27. veljače.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Za početak, hoćeš li nam predstaviti inicijativu Studentice za Palestinu? 

Započele smo svoje djelovanje s tribinom održanom sredinom svibnja ove godine koja se bavila temom odgovornosti akademske zajednice u narodnooslobodilačkim borbama diljem svijeta, s fokusom na pitanje naše odgovornosti u oslobođenju Palestine. Ja sam bila moderatorica, a sugovornice su mi bile Ivona Grgurinović, Emina Bužinkić i još jedan kolega student koji bi radije ostao anoniman. Tribina je bila dobro posjećena, a iz publike je pristigla inspirativna, iako iznenađujuća, kritika. Pitanje je bilo zašto smo se našli da razgovaramo kad smo to vrijeme mogli iskoristiti za planiranje i organiziranje konkretne akcije. To je bio dovoljan impuls da se povežemo i zajedno vidimo što možemo. Krenule smo se organizirati i prva je akcija bila čin prekidanja šutnje akademske zajednice transparentom na kojem je pisalo Dosta šutnje! Studenti kontra genocida za slobodnu Palestinu. Stavile smo ga na zgradu Filozofskog kao simbolički čin otpora protiv uljuljkane pozicije akademske zajednice. U tom je trenutku već bio kraj semestra i znale smo da nemamo puno vremena za ozbiljnije organiziranje pa smo ljetni period iskoristile za planiranje strategije, umrežavanje s važnim saveznicima, generiranje zahtjeva upućenih Filozofskom fakultetu i kreiranje elaborata zahtjeva.

U ovoj novoj akademskoj godini dosad smo potakle jednu raspravu na Fakultetu na temu spornog angažmana bivše IDF-ovke Einat-Lilian Dotan koja na našem Fakultetu radi kao lektorica na Katedri za židovske studije. Vidimo etički problem u tome da visokoobrazovna institucija, koja se u svom statutu obvezuje zalagati se za deprivilegirane društvene skupine i poštivanje ljudskih prava, zapošljava bivše članove okupacijske vojske. Osim toga, Dotan nije odradila samo dvije godine obveznog vojnog roka, nego je služila u vojsci šest godina na visokim pozicijama, a pritom nema nikakav akademski angažman koji bi opravdao njezinu lektorsku funkciju na Fakultetu. Prije sjednice Fakultetskog vijeća javile smo se fakultetskim vijećnicima za koje smo smatrale da bi mogli podržati naše zahtjeve s obzirom da su potpisnici pisma Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, ali nažalost odgovora nije bilo. U ovom trenutku vidimo da se naš rad, prije svega, sastoji od edukacije o palestinskom pitanju, a potom od zagovaračkog rada u smjeru institucionalnog bojkota izraelskih visokoobrazovnih institucija dokle god potonje ne prekinu sa svojom ulogom u planiranju, sprovođenju i opravdavanju genocidne, aparthejdne i etnonacionalističke politike Države Izrael. 

Kako je došlo do samog stvaranja inicijative? 

Nakon inicijalne tribine, koja je poslužila ne samo da prekinemo šutnju, već i da “ispipamo” situaciju, dogodio se trenutak u kojem smo shvatile da nismo same u tom neizdrživom spoju osjećaja tuge i bijesa. Komunikacija tijekom i poslije tribine bila nam je znak da ima nas koje smo studentice, radnice, alumni, a koje osjećamo poriv da se zajedno borimo za pravdu i na taj se način izborimo i s osjećajem nemoći usred svjedočenja genocidu. Osim toga, tribina se odvijala u jeku studentskih blokada sveučilišta diljem svijeta, upravo u svrhu solidarnosti s Palestinom, stoga je i to poslužilo kao inspiracija da nešto poduzmemo. 

Spomenula si lektoricu Einat-Lilian Dotan. Nastavno na to: na koji način Sveučilište u Zagrebu, napose FFZG, dijele neposrednu krivnju za genocid u Gazi? 

Ne možemo govoriti o neposrednoj krivnji hrvatskih akademskih institucija za aparthejd i genocid u Palestini, ali zbog njihove suradnje s izraelskim institucijama i pojedincima o čijoj neposrednoj krivnji itekako možemo govoriti, možemo reći da naše institucije u ovom trenutku pružaju prešutnu podršku genocidu i aparthejdu. Svih osam izraelskih sveučilišta ključni su akteri vojne okupacije, aparthejda i genocidnih politika. Bez obzira na ovu dobro dokumentiranu činjenicu, postoji prevladavajući sentiment da bi bojkot suradnje s ovim institucijama zapravo kršio pravo izraelskih znanstvenika na akademsku slobodu. Čak na stranu toga da je bojkot na koji pozivamo institucionalne naravi, akademske slobode ni u kojem slučaju ne mogu biti važnije od prava na život bez okupacije. Fokusirajući se na percipiranu prijetnju privilegija izraelske akademske zajednice umjesto na stvarno nasilje kojem su palestinski akademski radnici i studenti izloženi svakodnevno još od začetka Države Izrael, takva kritika bojkota odražava kolonijalizam institucija s kojih potječe.

Jedan je od naših zahtjeva transparentnost informacija o suradnjama s izraelskim institucijama, no trenutno ne možemo konkretno reći koje sve suradnje postoje. Znamo da Sveučilište u Splitu ima zajednički studijski program o demokraciji sa Sapir koledžom i da FER surađuje sa Sveučilištem u Haifi. Dakle imate situaciju u kojoj u Splitu bivši veleposlanik Izraela, uz HDZ-ovog političara, studentima predaje o demokraciji, a FER s jednim od najmilitariziranijih sveučilišta u Izraelu surađuje na tehnologiji koja bi trebala pomoći s ribolovom dok izraelska opsada Gaze od 2007. godine sprječava Palestince da love dalje od šest nautičkih milja od vlastite obale. Ovakvim se akademskim suradnjama Izraelu pomaže da pere svoj imidž u inozemstvu.

Inicijativa Studentice za Palestinu bezrezervno stoji protiv svih ratova u svijetu, bilo kakvog ugnjetavanja političke autonomije i svih vrsta kolonijalizma, a od naših fakulteta očekujemo isto. Početkom ruske invazije na Ukrajinu nije bilo rasprava o tome treba li Filozofski izraziti podršku Ukrajini, a katedre za ruski jezik i književnost odmah su prekinule sve suradnje s ruskim sveučilištima, što znači da se ipak može. 

Osim kritika, s kojim se izazovima susrećete? Imate li podršku profesora, kolega, prijatelja s Fakulteta? 

Studentski zbor Filozofskog fakulteta i studentski predstavnici u Fakultetskom vijeću vrlo brzo stali su uz naše zahtjeve, a sretna sam što mogu reći da su nas podržali i Klub studenata Filozofskog fakulteta i Odsjek za sociologiju, oboje važni saveznici na svoj način. Podrška sociologa osobito je važna u trenutku u kojem se suočavamo s ušutkivanjem iz dekanata. Dok se na fakultetskoj web stranici Katedre za židovske studije otvoreno konstruira pristanak na genocid tvrdnjama da su palestinski civili krivi za Hamasovo nasilje te se dijele članci u kojima se UN-ovu posebnu izvjestiteljicu za okupirane palestinske teritorije naziva antisemitkinjom, našu se inicijativu optužuje za radikalan jezik i taj se argument koristi kako bi se spriječio dijalog. 

Iz dosadašnjeg iskustva svjesne smo da su sveučilišta i dalje konzervativne sredine koje kao da ne prihvaćaju da svi mi činimo fakultet – i radnice, i studentice, i čistačice i uprava. U ovome trenutku uprava koristi institucionalno nasilje odbijajući otvoren demokratski dijalog i raspravu o inicijativinim zahtjevima tako da smo sad usredotočene na pridobivanje podrške što većeg broja fakultetskih vijećnika. Neki koje smo kontaktirale odgovorili su šutnjom, a neki su odgovori sadržavali neslaganja – od toga da su riječi poput genocida i kolonijalne okupacije prejake, da je poziv na bojkot lov na vještice i da stvaramo ozračje progona. Prikazuje nas se svakako, kao antisemite itd., ali u tim se optužbama osjeća strah profesora. 

Akademski su radnici ti koji prvi pate od cenzure. Nancy Fraser, iako je Židovka, otkazano je gostovanje na Sveučilištu u Kölnu zbog potpisivanja inicijative Filozofije za Palestinu, ljudima se ukidaju stipendije, odbijaju im se dati nagrade, prekidaju im se govori. Nama upućene kritike nose eho i tog straha i to nam je dokaz da su, iako to ne vidimo direktno kao studenti, represija i autocenzura tu. Također, dosta je indikativno da gdje god djelujemo, u obliku različitih inicijativa podrške Palestini, najangažiraniji su oni koji su u prekarnim institucionalnim pozicijama – studenti, doktorandi, asistenti. Veliko je pitanje otkuda dolazi ta konzervativna pozicija ljudi u trajnim zvanjima. Profesori često komentiraju kako studenti postaju sve gori i gori, nepismeniji, neobrazovaniji, nezainteresiraniji. Ova inicijativa dokazuje da najmlađi među nama ipak imaju najviše entuzijazma i da su spremniji izložiti se.

Kako procjenjujete stavove i svijest o palestinskom pitanju među studentima? 

Teško je govoriti generalno budući da smo s intenzivnim radom započele tek početkom ove akademske godine, ali zadovoljne smo interesom i posjećenošću naših događaja. Prošli smo mjesec u KSFF-u imale prvo izdanje svog kružoka koji smo započele čitanjem knjige Towers of Ivory and Steel: How Israeli Universities Deny Palestinian Freedom izraelske antropologinje Maye Wind. Wind je kao izraelsko – židovska znanstvenica političku privilegiju svog identiteta iskoristila kako bi istražila i u konačnici podijelila istinu o izraelskoj akademiji. Čitajući i analizirajući dijelove knjige povelo se pitanje o tome kakvo je naše znanje o tim temama bilo prije čitanja. Složili smo se da je pitanje palestinske slobode zakopano baš na svim razinama pa tako i na obrazovnoj. Knjiga Maye Wind podsjeća nas da nije ni čudno što ljudi ne znaju jer je izraelska propagandna mašinerija iznimno jaka. Ne treba ljude posramljivati jer nešto ne znaju, svi imamo puno toga za naučiti. Iskoristila bih zato ovu priliku da čitatelje pozovem da nam se pridruže na kružoku ovu srijedu, 27. studenog, u galeriji Suputnici u 18 sati. Više informacija i pristup knjizi može se pronaći na našim društvenim mrežama.

U kojem su odnosu Studentice za Palestinu s drugim, sličnim udruženjima poput Inicijative za slobodnu Palestinu? Sudjelujete li u organizaciji akcija, dijelite li članstvo? 

Imamo čvrste i kontinuirane poveznice s drugaricama iz inicijativa koje se solidariziraju s Palestinom. Kroz moj osobni višegodišnji angažman u antifašističkim zajednicama primjećujem da postoji stabilan mjehurić ljudi koji djeluju bez obzira na to radi li se o antirasizmu, solidarnosti s ljudima u pokretu, ljudima bez domova, stranim radnicima ili Palestini – to su isti ljudi. Odlično je ako ovime privučemo nekog novog jer nažalost opresije ne nedostaje. Surađujemo i imamo podršku kolegica, prije svega savjetodavnu oko organizacije i koordiniranja evenata. 

Zagreb ustvari ima povijest solidarnosti s Palestincima koja se veže uz doba Pokreta nesvrstanih. Tako se na vašem nedavnom kružoku spomenuo i Međunarodni studentski klub prijateljstva (MSKP) koji je djelovao od 60-ih do 90-ih u Zagrebu, a koji je bio mjesto okupljanja i potpore stranim studentima. Što mislite o nasljeđu tog kluba i kako ga vidite u kontekstu vašeg djelovanja? 

Drago mi je da me to pitate. Na tragu toga u prosincu organiziramo događaj s Petrom Matić, čiji je doprinos arhiviranju baštine Nesvrstanih neizmjeran za Zagreb, ali i za državu i region. Petra s kolegicom Stellom Marijom Vargom djeluje u udruzi Jutro i trenutačno planiraju predstavljanje arhiva koje je predviđeno za svibanj. Ja se još educiram o toj temi, ali važno je spomenuti da MSKP nije bio samo klub podrške stranim studentima, već klub koji su strani studenti vodili. Dakle, osnova njihovog djelovanja nije bila humanitarnost ni bjelački spasilački kompleks, već je to bila solidarnost s velikim S – svijest da sloboda ne postoji dok svi nismo slobodni i da su sve naše borbe povezane, lokalno i međunarodno. To ne smijemo zaboraviti, koliko god se teško oduprijeti kolektivnoj amneziji i cinizmu naših prostora. Nadam se da se vidimo i učimo zajedno u prosincu. 

U proteklih godinu dana diljem zapada smo vidjeli nevjerojatnu studentsku solidarnost s Palestinom, uključujući masovnu mobilizaciju i blokade fakulteta. Inspiriraju li vaš rad neka europska sveučilišta te imate li u planu organizaciju ozbiljnijih akcija, primjerice blokade? 

Ne mogu govoriti o planovima jer čekamo još reakcija i nadamo se da nećemo trebati ići tako daleko. Znamo da su službene brojke od 40,000 žrtava, a koje stoje na mjestu još od travnja, sigurno mnogo veće. Više od 12 tisuća studenata, naših kolega, ubijeno je u Gazi, kao i preko 500 obrazovnih radnika. Dekan se može truditi ignorirati nas, ali inicijativa neće stati s radom dok ne postignemo pravdu za ubijene. Nadamo se da će FFZG, UNIZG i druga sveučilišta shvatiti ozbiljnost situacije i poštivati etičke kodekse i međunarodni zakon u skladu s kojim moraju djelovati.

Ne radimo ništa naivno i ne mislimo da se generalna paradigma ljudske svijesti može promijeniti u jednom danu. Kad se sveučilišta oslobode suradnje s institucijama genocidne mašinerije, nadamo se da će inicijativa i dalje djelovati jer već sada znamo da Gaza više nije funkcionalno mjesto za život i da rat prestane danas, bit će ovisna o vanjskoj pomoći. Poslijeratno iskustvo našeg regiona govori nam o tome da posljedice rata odjekuju generacijama nakon službenog završetka, u obliku korupcije i neokolonijalnih projekata koji zadiru kandžama u politiku i resurse tih naroda. Educiranje i zagovaranje pravde ne staje s bojkotom Izraela i nadamo se da ćemo postići neke direktne veze sa studentima i radnicima u Palestini jer želimo pojačati njihove glasove. 

Dosta nas koje smo u inicijativi dugogodišnje smo aktivistkinje pa imamo kontakte sa stranim sveučilištima. Povezani smo s kolegama iz regije i u inozemstvu, a inspiraciju uzimamo ne samo u smislu proaktivnosti, već i u organizacijskom aspektu. Pokušavamo biti taktične i dobro tempirane s obzirom na lokalne uvjete. 

Kako vas se može podržati? 

Tko god je zainteresiran i misli da nas može i želi podržati neka dođe i javi nam se na naš Instagram i da svoj doprinos pravdi za Palestinu. U svim našim nesavršenostima ima mjesta za napredak. Aktivizam je stvar žrtvovanja i prihvaćanja da je budućnost oslobođenja za sve budućnost kolektivnog pregovaranja privilegija. Svjedočite, pričajte, pretočite to u djelovanje. Bijes, a ne tuga. Vidimo se u petak, 29. studenog, u 17 sati ispred FFZG-a na Maršu solidarnosti.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

“Od listopada 2023. godine do travnja 2024. godine u Gazi je ubijeno 5,479 studenata, 261 učitelj i 95 sveučilišnih profesora, a apsolutno su sva sveučilišta u Gazi djelomično ili u potpunosti uništena. Izraelska vojska sistematično targetira obrazovne institucije s ciljem uništenja infrastrukture koja bi nakon rata mladim Palestincima_kama pružila uvjete za adekvatno obrazovanje.

IDF (The Israeli Defense Forces) koja vrši ovo izrazito brutalno nasilje nad ljudima, zemljom i institucijama na području Gaze i Zapadne obale usko je povezana s radom izraelskih sveučilišta. U sklopu sveučilišta razvijaju se vojne doktrine i oružja koja se koriste u vojnim zločinima nad Gazom i Libanonom; opravdavaju se kontinuirana kolonizacija i eksproprijacija palestinske zemlje; racionalizira se etničko čišćenje Palestine; pružaju se moralna opravdanja za ubojstva i neselektivne napade na civile te sustavno diskriminira studente_ice koji nisu židovskog porijekla”, stoji u tekstu najave.

Povodom povezivanja studenata_ica u mrežu protestnih akcija na međunarodnim i regionalnim sveučilištima, novoosnovana inicijativa Studentice za Palestinu poziva studente_ice i radnike_ice Filozofskog fakulteta da se pridruže prvom susretu na kojem će članice predstaviti dosadašnji rad grupe i zajednno sa sudionicima_ama promišljati daljnje djelovanje.

Knjiga je dostupna na poveznici.

Kružok će moderirati Maja Osmančević i Eva Marija Jurešić.

Više detalja možete pronaći ovdje.