Središnja grupna izložba finalista_ica odgovara na festivalsku temu Sretno u vrtlogu (Happy Spiraling) i proteže se prvim katom rezerviranim za privremene izložbe. Festivalski postav se nastavlja na drugom katu sa samostalnim izložbama Julie Béna, Kevina Osepa, Sare de Brito Faustino i Paule Tončić koje ne odgovaraju direktno na festivalsku temu, ali je svakako zanimljivo pronalaziti poveznice. Jednako tako, teorijski dio programa izveden je u vidu publikacije The Vibes are Off koja je predstavljena na zabavnom i pametnom panelu istog imena.

Gdje i kada počinje vrtlog?

Naslov festivala Sretno u vrtlogu (Happy Spiraling) daje naslutiti da se u vrtlogu bez faktora sreće nećemo dobro provesti. Izraz vrtlog (spiraling) urbani rječnik određuje kao brzo opadajuće mentalno/emocionalno stanje, koje često dovodi do kratkotrajnih epizoda depresije ili anksioznosti. Misli se roje, ponavljaju i umnožavaju i posve preplavljuju domaćina. Ako vrtlog nastaje kao iskustvo nošenja s različitim (digitalnim) podražajima, prognoza nije baš vedra ponajprije zbog toga što platforme koje oblikuju našu digitalnu svakodnevicu svoj poslovni model grade na personalizaciji sadržaja sintetizirajući, komodificirajući i automatizirajući naše odabire. 

Drugim riječima, poslovni modeli digitalnih platformi podržavaju rast naših vrtloga. Korisnici_e su izloženi ogromnim količinama vizualnih i misaonih podražaja koje istovremeno konzumiraju i proizvode, a zapravo ih niti mogu, a možda niti ne žele, probaviti i (pr)ocijeniti. Otupjelost djeluje kao logičan modus operandi nošenja s hiperiritirajućim učinkom kruženja i proizvodnje slika. No, gdje i kada počinje vrtlog? Gdje je točno granica između sabranosti i izluđenosti u našoj digitalnoj stvarnosti, čiji je neograničeni tok sadržaja prilagođen prethodnim preferencijama? Jer u vrtlogu (prouzročenom neprestanim milovanjem ekrana) jedini smjer je naprijed. Kraja zapravo nema, tok je neiscrpan, postoje samo povremene AFK (“dalje od tipkovnice”) pauze dužeg i kraćeg trajanja, a i njih najčešće signalizira iznemoglo, pomalo ukočeno, tijelo, jer mozak je ionako spreman za još. 

Glavna izložba, na koju ću se usredotočiti u ovom tekstu, obuhvaća radove koji reagiraju na različite aspekte koji proizlaze iz digitalne  sfere – od nadzora i kontrole, preko konstruiranja ženskih identiteta i reprezentacije, do suvremene proizvodnje znanja i istine. Kako su zapisali kustosi_ce Barbara Gregov, Lovro Japundžić i Lea Vene, izloženi radovi prokazuju kako nas digitalni svijet iscrpljuje i manipulira ili ga destabiliziraju poigravanjem, ismijavanjem, pa čak i bijegom. Ipak, razumijevanje izloženih radova bi nam donekle mogao olakšati naše poznavanje nišnih i ne tako nišnih digitalnih fenomena. 

Dva pogleda u nadzor i kontrolu

Rad koji nas uvodi u izložbu funkcionira kao portal između taktilnosti fizičkog iskustva i digitalne distance. Foto serija Između sita i zaslona umjetnice Gedvilė Tamošiūnaitė privlači neobičnom tehnikom sitotiska na toniranom staklu koje je providno samo onoliko koliko je osvijetljeno. Fotografije nose čelični stalci u visini našeg pogleda, a obrisi kompozicije nastaju i nestaju ovisno pod kojim kutem ih promatramo. Vizualna informacija ostaje nepotpuna, izgubljena u pikselima slika koje donose fragmente javno izložene intime. Izloženi otisci čine snimke zaslona koje je umjetnica zabilježila tijekom, kako sama to naziva, “sati provedenih u kontinuiranom vremenu nadzornih tokova”.

Nešto drugačiju sliku nadzora ilustrira prostorna instalacija/situacija Uzaludne borbe Maje Bojanić i Brina Žvana koja simulira tzv. Institut za očuvanje plijesni, fiktivnu nevladinu organizaciju koja se bavi zaštitom plijesni u javnim institucijama. Prostornu instalaciju čini ogromna ventilacijska cijev uz koju se nalazi plastični kubus koji bi mogao istovremeno predstavljati ured, laboratorij ili staklenik. Ulaskom u plastični kubus posjetitelji_ce postaju privremeni istraživači_ce/zapisničari_ke/birokrati_kinje. Ukratko, postaju dio radnog procesa.

Osim tipične uredske opreme poput papira ladica i printera, na zaslonu zastarjelog računala videoigra, koju je programirao Brin Žvan, čeka na aktivaciju. Igrajući videoigru posjetitelji_ce pregledavaju arhivske materijale instituta, korespondenciju glavne istraživačice instituta, ali i razgovaraju s crnom plijesni. Okretanjem perspektive, od institucije (galerijske/muzejske) k plijesni umjetnica Maja Bojanić koristi Institut kao rekvizit pomoću kojeg propituje očuvanje baštine, održavanje izložbenih prostora kao i nezahvalan položaj galerijskih radnika_ca. Naposljetku rad ide toliko daleko da i plijesan poželi nestati uslijed nerješivih problema i nemogućih uvjeta rada. 

Od zavrzlame besmisla do sumraka mozga

U neposrednoj blizini Instituta za očuvanje plijesni smjestila se neobična simulacijska komedija umjetničkog dua Irma Name. Nadahnuo ih je projekt No-Stop City (1969.) grupe arhitekata i dizajnera Archizoom Associati, a riječ je o modelu globalne urbanizacije temeljenom na organizaciji tvornice ili supermarketa koji je doveo u pitanje relevantnost svijeta zasićenog predmetima i predlagao novi odnos s prostorom oslobođenim od svih geometrijskih referentnih točaka.

Video Sim-Com započinje kao situacijska komedija da bi se kasnije preobrazio u zavrzlamu neobjašnjivih i nelogičnih značenja na čiji nastanak utječe umjetna inteligencija i algoritamska logika. U trenutku kad glumci počinju slijediti scenarij koji im zadaje UI, smisao se narušava i gledatelj je prepušten svojim nagađanjima i interpretacijama. Zbog konstantnog urušavanja u samog sebe, rad djeluje kao perpetuirano nedovršena pilot-epizoda. Uvođenje umjetne inteligencije u proces proizvodnje sadržaja nije proizveo bolji sadržaj već je u njega uveo nesavladivi besmisao.

Na suprotnom kraku izložbenog prostora nalazi se rad koji o znanju govori iz perspektive gluposti. Degenerativna proizvodnja znanja Madaleine Andresson počinje sa zidom bijelih kanti iz kojih gdjegdje viri plavi pramen kose. Asocijativni niz mojeg mozga ne bi nikad proizveo ono što instalacija doista predstavlja – replike plastičnih spremnika u mjerilu 1:1 iz najveće svjetske zbirke očuvanih uzoraka mozga, zbirke koja se danas nalazi na Sveučilištu Južne Danske (SDU) u Odenseu.

Pramenovi kose tako upućuju na vjerojatni uzorak mozga u kanti kao i na pokušaj bijega iz obdukcijske sistematizacije. Istovremeni osjećaj gađenja i fascinacije kod mene proizvode i drugi segmenti instalacije (više o gađenju i fascinaciji pročitajte u fantastičnom tekstu Tihane Bertek Kada ne možeš odvratiti pogled, objavljenom u festivalskoj publikaciji The Vibes are Off). 

Središnji video Degenerativne proizvodnje znanja prepun je gadljivo fascinantnih stvari, a govori o električnoj energiji kao “metafori i sredstvu optimizacije, kontrole i klasifikacije ljudskog mozga kao glupog, inteligentnog ili mrtvog”. Isječci s YouTubea, iz popularnih igranih filmova i dokumentaraca ilustriraju narativ o povijesti električnih eksperimenata pri čemu je električna energija sredstvo manipulacije našeg razumijevanja ljudskog uma. Madaleine Andresson inteligenciju i glupost shvaća kao međuovisne pri čemu ono manjkavo, humoristično i glupo vidi kao dio ljudske spoznaje. Rad se bavi glupošću, bizarnim i uvrnutim, a opet neizbježnim, što uostalom dobro ilustrira kako otprilike izgledaju naši boravci u digitalnoj sferi.

Kolopleti paranoje

O konstruiranju alternativne stvarnosti govori video rad Harmonija koji potpisuje Jame St Findlay. Video prati različite opsesivne protagoniste koji imaju osjećaj da ih netko nadzire ili prati. Ne haluciniraju, ali vjeruju da ih proganjaju zvučni valovi iz odašiljača za mobilne telefone. Svakodnevne stvari tumače na paranoičan način. Unatoč humornim elementima, poput proučavanja nevidljivih ozljeda na stopalima koje su navodno uzrokovale visoke frekvencije, rad ne ismijava ljude koji žive taj vrtlog. Naprotiv, rad nastoji približiti iskustvo nekoga tko gradi klaustrofobične narative kako bi preuzeo kontrolu nad vlastitim životom, premda baš zbog toga živi u posve drugačijoj stvarnosti.

Što se dogodi kada širenje dezinformacija postane dio političke strategije raskriva Rafael Roncato u farsi koja u središte postavlja krajnje desnog populističkog političara Bolsonara, nekadašnjeg brazilskog predsjednika. Tijekom predsjedničke kampanje (2018.) Bolsonaro je izboden nožem i taj je događaj postao polazišna točka njegove internetske političke kampanje. Umjetnik je fasciniran funkcioniranjem njegove propagandne mašinerije koja je imala kobne posljedice za društveno-političku klimu. Rad Tropical Trauma Misery Tour o političkom govori gradeći spekulativni vizualni narativ, čija je estetika izgrađena na komplementarnom odnosu crvene i zelene.

Cure na mreži

Na otvorenju Organa Vida umjetnica Jaana-Kristiina Alakoski izvela je  performans u kojem je neprestano ponavljala izraz “suicidalna estetika” dok ju je istovremeno neka djevojka hranila ogromnim količinama napolitanki sa šlagom. U svojem verbalnom izljevu izgovorila je: 

“Sa suicidalnom estetikom uživamo u vlastitom ubijanju. Njom se trujemo. Svaka slika i svaka sjajna površina samoinstalirana je nazogastrična sonda koja ometa svako gutanje prave hrane, mirisa i  – emocionalne orijentacije. Suicidalna estetika nadilazi srce i puni naše zdjele slikama, slikama, slikama. Pokretne slike, 3D slike, AR, VR, uzori, zaljubljivanja u slavne osobe i na kraju snovi i halucinacije.”

Performans je izveden ispred umjetničine instalacije Nevolja traži gdje će se dogoditi koji njeguje opsesivno obožavanje lika Sookie Stackhause, poluvile okružene vampirima, telepatkinje i konobarice. Instalacija, kao i tekst performansa, sadrži mnoštvo sitnih detalja koje bismo mogli opsesivno proučavati, no vibe koji rad odašilje u kontekstu izložbe negdje je između izmišljenog sustava značenja, opsesije i izvođenja ženskog identiteta kroz fandom. 

Segment izložbe koji je posvećen konstrukciji ženskog identiteta na mreži, osim rada Jaane-Kristiine Alakoski, uključuje i radove Hiione Choi, Aurélie Bayad i Hertte Kiiski. Jedan od ključnih tropa, kojem pristupaju iz različitih perspektiva, svakako je trop online djevojke koja je uvijek u opasnosti da postane tržišna roba. Nije lako biti djevojka u digitalnoj sferi jer je to iskustvo uvijek medijatizirano preko platformi i algoritamskog pogleda, kako je istaknula internetska arheologinja Sophie Publig, postavljajući pitanje kako biti djevojka na mreži, a da ne postane proizvod? Za nju lice nije stvar individualnog izraza, već je semiotička zamka, politički stroj. Djevojka na mreži nije singularna, ona pretpostavlja množinu, njeno lice nije njeno. Umjesto toga ona je, kako kaže Publig, sučelje igre u retku koda, semiotička šala. 

Svojevrsni način otpora komodifikaciji djevojaštva na mreži možemo vidjeti u tropu tužne djevojke, o kojem je kritičarka i esejistica Marija Skočibušić u tekstu Tužne cure, lijepe cure zapisala: “Tužna cura neodvojiva je od sustava koji ju je proizveo – njezina apolitičnost nije odsustvo svijesti, nego mjesto blokade, epistemološkog kratkog spoja gdje prestaje važiti distinkcija između otpora i prilagodbe.”

Dok se Marija Skočibušić prvenstveno bavi književnošću, u okviru izložbe Aurélie Bayad trop tužne djevojke izvodi kroz inscenirane fotografske prizore, da bi nastale fotografije prekrila djetinjastim predmetima i epoksi smolom. Umjetnica u radu Epoksi, snovi, pronađena sjećanja ljepljivim, sluzavim, banalnim, jeftinim efemeralijama stvara atmosferu nerada i tuge koje shvaća kao otpor ideji da je djevojka na mreži subjekt kasnog kapitalizma.

Vrtloženje s odmakom

Naposljetku, vratimo se pitanju s početka teksta – gdje i kada počinje vrtlog? U ovom slučaju, počinje dolaskom na Organ Vida koji funkcionira kao prostorna metafora vrtložnih zbivanja i osjećaja koje ponekad proživljavamo na mreži. Svaki pojedini rad možemo shvatiti kao svojevrsni vrtlog, bilo da oslikava zamagljenu granicu između privatnog i javnog, hiperprodukciju post-istine, teorije zavjere, krizu institucija, komodifikaciju djevojaštva ili pak glupost kao modus operandi.

Na početku im suvereno i sabrano pristupim, prepustim se i odjednom nastupi osjećaj rastresenosti. Njihove vizualne, sadržajne i druge propozicije odvlače me u različite smjerove, pa čak i natrag u digitalnu sferu da potvrdim što sam do sad propuštala, npr. čitavu seriju Okus krvi u kojoj je Sookie Stackhause glavna protagonistkinja. Misaono-vizualna istraživanja bizarnih, pretjeranih, fascinantnih, ali i iscrpljujućih fenomena su preda mnom i mogu odlučiti želim li samo zaviriti ili skočiti u zečju rupu. Da sam kojim slučajem u vrtlogu koji sam sama (u suradnji s algoritmima) proizvela, vjerojatno bi skok bio gotovo bez dna. No, kako se radi o pomno kuriranom vizualnom vrtlogu, dok izložba ekstrahira načine bivanja iz digitalne sfere ipak ostavlja dovoljno prostora da ih mislimo s odmakom, prvenstveno od ekrana. Upravo taj odmak nam omogućava siguran istup.

Rezidencija je oblikovana kao proces zajedničkog učenja, refleksije i umjetničkog odgovora na specifični kontekst koji se gradi kroz izravno upoznavanje s lokalnim akterima i prostorima. Sudionici su tako posjetili ključne nezavisne prostore u Prizrenu i Prištini, među kojima su radijska i DIY glazbena platforma kolektiv.rks, Institut Sekhmet, inicijativa posvećena osnaživanju kvir zajednice i razvoju uključivog kulturnog dijaloga, te Kino Armata, nezavisni kulturni prostor posvećen eksperimentalnim i kritičkim praksama. U programu koji je balansirao između strukturiranih aktivnosti i spontanih susreta otvoren je prostor za suradnju, eksperimentiranje i razmjenu, unutar kojeg su se razvijali raznoliki umjetnički pristupi.

Kulminacija tog procesa bila je javna prezentacija pod nazivom Not in the Forecast, održana 18. travnja u kinu Lumbardhi, gdje su sudionici_ce predstavili radove nastale kroz susrete, opažanja i razgovore s akterima lokalne scene. Publika je time dobila uvid u njihove prakse u nastajanju, ali i u misaone procese, pitanja i odnose koji su se postupno oblikovali tijekom boravka u Kosovu. Rezultat nije bio tek niz dovršenih radova, već slojevito, zajednički iscrtano mapiranje “prostora između” – između različitih jezika, institucionalnih oblika, prostora stvaranja i iščekivanja.

Kao kustosica i istraživačica s obrazovanjem iz povijesti umjetnosti i jezika, Antonela Solenički rezidenciji je pristupila kroz pripovjedačku i prevoditeljsku optiku. Njezin interes za narativne forme i svakodnevne susrete pretočen je u projekt das ist kein hotel – neformalno zamišljenu platformu za pisanje, oblikovanu kao “meni” sastavljen od polufikcionalnih priča inspiriranih stvarnim situacijama i ljudima koje je upoznala u Prizrenu. Zaigran, ali pronicljiv u tonu, projekt istražuje suptilne prijelaze između stvarnosti, promatranja i interpretacije.

Inspiraciju je pronašla u “vernakularnom karakteru” kulturne infrastrukture, oblikovane mješavinom jezika i vlastitom sviješću o privilegiji koju nosi pozicija strankinje. U razgovoru koji smo vodile, osvrnula se na jedan od ključnih uvida koji je stekla tijekom rezidencije – da kulturne institucije ne moraju nužno biti formalne strukture, već ih često čine neformalna mjesta okupljanja: kafići, barovi i drugi prostori u kojima se razmjenjuju ideje, oblikuju zajednice i zaista živi kultura. Njezina su zapažanja proizašla upravo iz susreta s ljudima i mjestima u Prizrenu, koji su je naveli na propitivanje uhodanih definicija onoga što nazivamo institucijom.

Taj se proces često odvijao tijekom dugih jutarnjih sati u zadimljenim kafićima – neformalnim radnim prostorima u kojima ispod površine tinja intelektualni život. Rezidencija joj je omogućila da preispita dominantna shvaćanja kulturnog prostora i razmisli o tome tko ima moć da ih imenuje i oblikuje. U razgovoru je istaknula i snažan osjećaj dobrodošlice u Prizrenu, koji ju je nadahnuo načinom na koji kulturni prostori opstaju i djeluju unatoč izostanku institucionalne podrške.

Unatoč osjećaju pripadnosti, bila je duboko svjesna privilegije koju nosi europska putovnica. Tu je svijest pretočila i u svoje kratke priče, u kojima, između ostalog, promišlja i činjenicu da nikada neće morati stajati u dugom redu na graničnoj kontroli. Ta sloboda kretanja, kako kaže, neizbježno romantizira pogled na Prizren, ali istovremeno omogućuje svjesniji, pažljiviji odnos prema prostoru iz pozicije vanjske promatračice.

Una Štalcar-Furač, umjetnica koja dolazi iz područja suvremenog plesa, fokusirala se na nevidljivi kulturni rad koji održava prostore poput Kina Lumbardhi, osobito u trenucima nesigurnosti. Njezin projekt Another Brick in the Whole razvijao se kroz izvedbenu intervenciju i seriju od četiri kratke video instalacije koje su se bavile prijelaznim stanjem iščekivanja obnove. 

U središtu njezina pristupa bilo je čekanje kao oblik otpora, dok je odnos prema samom prostoru prerastao u metaforu institucionalne nestabilnosti. Kao članica zagrebačkog kolektiva Arbajt koji često koristi građevinske materijale kao sredstvo i simbol za rad koji ostaje nevidljiv, opisala je kako je tijekom boravka u Prizrenu skupljala cigle po gradu, referirajući se na njihovu fizičku prisutnost, kao i na simboličku ulogu temelja – onoga na čemu nešto može stajati.

Francisco Tomsich pristupio je rezidenciji iz interdisciplinarne perspektive, spajajući vizualnu umjetnost, slikarstvo, video i skulpturu. Njegovo se iskustvo oblikovalo kroz suradnje s lokalnim umjetnicima i kolektivima, među kojima se istaknula povezanost s Kolektiv Radiom – platformom koja ga je potaknula da o kulturnoj infrastrukturi razmišlja kao o nečemu što je samoorganizirano, otvoreno i suradničko po svojoj prirodi.

Francisco svoj boravak u Prizrenu opisuje kao “ekosustav spontanih gesta”. Proces je zaokružio predstavljanjem rada Silent Works || Let’s take a walk. I will tell you a story about those who died, and we can talk about my art – with Karanfile Haxhi, koji kombinira skulpturu, video i, kako sam kaže, nalikuje “kazališnom komadu u tri čina“. Njegovi su video dnevnici bilježili svakodnevna kretanja gradom, šetnje, razgovore i iznenadne vizualne dojmove. Te je fragmente kasnije pretočio u skulpturalne forme izrađene u drvu, kroz koje istražuje odnos između čvrste strukture i krhkosti.

Tijekom rezidencije Francisco je upoznao Karanfile Haxhi, lokalnu slikaricu i grafičku dizajnericu. Nakon njihova susreta u kafiću Lumbardhi, prisjetio se da ga je na neki neobjašnjiv način podsjetila na ženu koja se pojavljuje u jednom njegovom video radu iz 2019. godine. Taj je susret doveo do uparivanja njegovih video dnevnika s performativnim odgovorima Karanfile.

“Kazališna izvedba” odvijala se u tri čina: započela je u Studiju Kurshulls, ateljeu lokalnog umjetnika Somera Shpata, gdje je prvi put postavljena skulptura izrađena od prikupljenih ostataka drva. U drugom činu skulptura je premještena u Kino Lumbardhi, gdje je u konačnici i ostala. Njezin trajni ostanak zamišljen je kao dio nadolazeće obnove kina – kao tiha prisutnost unutar prostora koji se nastoji očuvati kao nasljeđe nekadašnjeg društvenog kina, ali i preoblikovati u održivi kulturni centar suvremenog Prizrena.

Slovenska umjetnica Maja Bojanić u svom radu kombinira zvuk, metaforičke pristupe i kritiku institucija. Tijekom rezidencije nastavila je razvijati svoj spekulativni projekt Institut za očuvanje plijesni – izmišljeno birokratsko tijelo zaduženo za nadzor prisutnosti mikroba u kulturnim prostorima.

U audio-radu Managing a Mold Invasion: Guidelines for Disaster Response, Maja se bavi sporim, često nevidljivim procesima erozije – materijalne, emocionalne i infrastrukturne – koji oblikuju svakodnevicu kulturnog sektora. Kroz šaptove raspadanja i očuvanja, plijesan postaje metafora za ranjivost, prilagodljivost i mogućnost opstanka. Instalacija ne prikazuje kulturne institucije kao čvrste i stabilne sustave, već kao porozne, osjetljive organizme podložne pucanju, ali i sposobne za obnovu.

Tijekom cijelog rezidencijalnog boravka i sama je grupa funkcionirala poput kazališne predstave – kroz zajedničke rutine i nenadane improvizacije koje su oblikovale svakodnevicu. Suradnja pritom nije bila sporedna, već temeljni uvjet rada. Opisuju kako su se razgovori uz kavu pretvarali u kustoske strategije, neformalni zapisi u scenarije, a susreti s lokalnima otvarali posve nove smjerove istraživanja.

U razgovoru svi ističu da su se u Prizrenu osjećali iskreno dobrodošlo, a taj osjećaj se nije ticao samo logistike ili organizacije, već je duboko prožeo i sam umjetnički proces. Posebno su istaknuli zahvalnost timu Lumbardhija, čiji su angažman i pristup opisali ne samo kao praktičnu podršku, već i kao izvor stvarne inspiracije, budući da je upravo taj tim stvorio okvir koji je omogućio povezivanje s lokalnim umjetnicima_ama i ostatkom kulturne zajednice u Prizrenu i Prištini.

Zanimljivo je da se kroz više radova rezidenata provlačio motiv čekanja – ne kao pasivnog odgađanja, već kao stanja koje otvara prostor za razmišljanje, povezanost i tihi otpor. Dok se Prizren pripremao za svoju življu, ljetnu sezonu, sudionici_e OPE.N rezidencije istraživali su njegov zimski ritam: svakodnevne oblike brige, tihu infrastrukturu upornosti i kulturne geste koje ne završavaju uvijek u izvještajima i izložbama. Ono što ostaje jest trag prisutnosti ljudi koji su prošli kroz prostor, pažljivo osluškivali i ostavili za sobom niz dojmljivih, promišljenih i angažiranih odgovora.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Šetnji se pridružila ilustratorica Ivona Cvitković, čiju reportažu donosimo u nastavku, dok audio reportažu s ekspedicije možete poslušati ovdje.

Ekspedicija je započela na prvom katu, u Maloj dvorani, nastavila se uz improvizirani sustav odvodnje na stepeništu zgrade, a završila u podrumu #1, nekadašnjem prostoru kluba Attack. On je u našoj priči mjesto otkrića istraživačkog zapisa iz prošlosti, zapisa koji se nenadano prekida u trenutku kada se pojavljuje misteriozna, neprirodna mokra površina…

Ekspedicija se temelji na zapisima istraživača Instituta za zaštitu plijesni, imaginarne organizacije u kojoj Bojanić “radi” posljednje dvije godine. Kroz te zapise stvara fiktivni svijet u kojem Pogon i njegovi skriveni prostori postaju mjesto istraživanja nepoznatih patogena, a sudionici istraživači koji ih prate kroz zamišljene scenarije i tajnovite lokacije.

Kroz performativni pristup i zamišljene scenarije, Maja Bojanić postavlja pitanja o odnosu ljudi, okoliša i nepoznatog, pozivajući sudionice da zajedno istraže granice između stvarnosti i fikcije.

U okviru programa Exposium, završnog događanja projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem, od 7. do 9. studenog održava se ciklus Rizomatske geste, niz prezentacija umjetničkih procesa članica Rhizome tima, jednog od timova za kreativno istraživanje oformljenih u okviru projekta.

Iz teksta kustosice Lee Vene: “Rhizome tim ulazi u arhiv projekta Testing Ground u potrazi za okidačima koje upisuje u nove umjetničke projekte autorica Maje Bojanić, Hrvoslave Brkušić, Nadije Markiewicz i Fette Sans. U formatu audio šetnje, performansa, otvorene probe i radne sobe umjetnice otvaraju vlastiti umjetnički proces rada kao dijalog između spomenute arhive i osobnih projekata započetih izvan ovog konteksta.

Maja Bojanić nas poziva na audio ekspediciju kroz divlju ekologiju prostora Pogona kojeg nagriza plijesan i vlaga. Nadia Markiewicz istražuje anomalije u porodici ruža kako bi kroz performans oživjela vlastitu baladu o mutantskoj ruži. Hrvoslava Brkušić uranja u jugofuturističko istraživanje arhiva o Vedi Zagorac (jedna od utemeljiteljica Muzeja afričke umetnosti u Beogradu) i njenog života u Africi. Zajedno s Fette Sans pratimo protagonisticu njenog novog filma kroz otvorenu probu koja rastvara odnos redateljice i glavne glumice.

Četiri site specific umjetničke pozicije u nastajanju otvoreno progovaraju o individualnim umjetničkim metodologijama rada i mogućim reparativnim modelima umjetničkog djelovanja.” 

Detaljni raspored Rizomatskih gesti te više informacija o Exposiumu, kojega je ovaj ciklus dio, potražite ovdje.

O AUTORICAMA:

Maja Bojanić je vizualna umjetnica koja istražuje duboko ukorijenjena vjerovanja o povijesti. U njenom radu, prostori preuzimaju uloge osjećajnih entiteta koji otkrivaju skrivenu baštinu, otvarajući portale prema zamišljenim budućnostima. Diplomirala je na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani, a trenutno je na magistarskom studiju na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti u Beču. Godine 2024. bila je nominirana za nagradu OHO za mlade vizualne umjetnike_ce. Dobitnica je stipendije Ad Futura.

Hrvoslava Brkušić diplomirala je filmsku i TV montažu na Akademiji dramske umjetnosti i magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za Nove medije. Montirala je niz filmova koji su bili prikazivani na festivalima poput Rotterdama, IDFA-e Amsterdam, CPH DOX-a, Sarajeva, 25 FPS-a, Oberhausena i mnogih drugih. U umjetničkoj praksi izražava se u različitim medijima – zvučnim instalacijama, izvedbama uživo, filmu i videu. Jedna je od suosnivačica umjetničkog kolektiva Ljubavnice. Izlagala je u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Poljskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Španjolskoj, Francuskoj, Latviji. Kao edukatorica radi u Restartu i na Akademiji likovnih umjetnosti.

Nadia Markiewicz je vizualna umjetnica, izvođačica, autorica instalacija i video radova iz Varšave. Doktorandica je na Akademiji likovnih umjetnosti Jana Matejka u Krakovu, a magistrirala je u Studiju prostornih aktivnosti pod mentorstvom prof. Mirosława Bałke na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi. Također je studirala na Akademiji Gerrit Rietveld u Amsterdamu i završila praksu u Studiju performansa na FaVU VUT u Brnu, u vodstvu Julie Béne i Jakuba Janse. Bila je rezidentica Međunarodnog studijskog i kustoskog programa u New Yorku (2023). Dobitnica je nagrade Europe Beyond Access, koju dodjeljuju Nacionalna galerija umjetnosti Zachęta i British Council (2021), te joj je dodijeljen Grand Prix na 10. Bijenalu mlade umjetnosti Rybie Oko (2022). Njeni radovi su izlagani, između ostalog, u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi, Nacionalnoj galeriji umjetnosti Zachęta, Kunsthalle Bratislava i Sto Lat galeriji u New Yorku.

Fette Sans je umjetnica čija konceptualna i interdisciplinarna praksa uključuje proizvodnju slika, pisanje, izvedbe, online geste, filmove, diskusije i instalacije. Godine 2021. napisala je scenarij, režirala i glumila u 45-minutnom filmu AGIRLICA, koji je premijerno prikazan u kinu BrotFabrik u sklopu njezine samostalne izložbe u Neun Kelcheu u Berlinu. Dobila je nagradu za najbolji film snimljen smartphoneom na Mykonos Film Festivalu 2022. i za najbolji eksperimentalni film na ARFF-u u Parizu. Godine 2017. izvela je petomjesečni performans u sobi Hotela Zoo Berlin, u kojem je čitavo vrijeme besplatno živjela. Ovaj opsežni projekt iznjedrio je niz videa, knjiga i predmeta. Njezin dugoročni performativni rad The bitter ends of (the technology of tenderness) izveden je u HAUS-u (Beč), na Organu Vida (Zagreb) i na festivalu Montag Modus (Alte Münze, Berlin). Držala je predavanja na Volksbühne u Berlinu, na Sveučilištu Bauhaus te za vrijeme Istanbulskog bijenala. Dobitnica je stipendija Stiftung Kunstfonds, Akademie der Künst i Kunststiftung NRW. Iduće godine sudjelovat će u tromjesečnoj rezidenciji u Malt Airu u Danskoj kako bi radila na novom filmu.

Lea Vene je povjesničarka umjetnosti, kulturna antropologinja i teoretičarka mode. Trenutno kurira programe za međunarodni festival fotografije Organ Vida i Galeriju Močvara. Radi kao istraživačica u Centru za istraživanje mode i odijevanja – CIMO i predaje kao vanjska suradnica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i Akademiji dramskih umjetnosti.

~~~

ENGLISH:

In the framework of Exposium, the final event of the project Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem, the Rhizomatic Gestures cycle will take place from November 7 to 9. This series will consist of presentations showcasing the artistic processes of the members of the Rhizome team, one of the creative research teams formed within the project.

From curator Lea Vene‘s text: “The Rhizome team enters the archive of the project Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem in search of triggers that it writes into new artistic projects of authors Maja Bojanić, Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz and Fette Sans. In the format of an audio walk, performance, open rehearsal and work room, the artists open up their artistic work processes as a form of dialogue between the above-mentioned archive and personal projects initiated outside of this context.

Maja Bojanić invites us on an audio expedition through the wild ecology of Pogon’s space, corroded by mould and dampness. Nadia Markiewicz investigates anomalies in the rose family in order to revive her own ballad about a mutant rose through her performance. Hrvoslava Brkušić dives into the Yugofuturist research of the archive about Veda Zagorac (one of the founders of the Museum of African Art in Belgrade) and her life in Africa. With Fette Sans, we follow the protagonist of her new film through an open rehearsal examining the relationship between the director and the leading actress. Four emergent site-specific artistic positions openly speak about individual artistic methodologies and possible reparative models of artistic action.”

Maja Bojanić is a visual artist exploring deep-rooted beliefs about history and its preservation. In her work, spaces occupy the roles of sentient entities that uncover hidden heritages, opening portals to imagined futures. She graduated from the Academy of Fine Arts and Design in Ljubljana and is currently pursuing a master’s degree at the University of Applied Arts in Vienna. In 2024, she was nominated for the OHO Young Visual Artist Award. She is the recipient of the Ad Futura scholarship fund.

Hrvoslava Brkušić graduated in Film and TV Editing from the Academy of Dramatic Art and earned her master’s degree from the Academy of Fine Arts in the Department of New Media, Zagreb. She has edited numerous films that have been screened at festivals such as Rotterdam, IDFA Amsterdam, CPH DOX, Sarajevo, 25 FPS, Oberhausen, and many others. In her artistic practice, she expresses herself through various media — sound installations, live performances, film, and video. She is one of the co-founders of the artistic collective Ljubavnice (Lovers). Her work has been exhibited in Croatia, Serbia, Slovenia, Poland, the United Kingdom, Spain, France, and Latvia. As an educator, she works at Restart and the Academy of Fine Arts in Zagreb.

Nadia Markiewicz is a visual artist, performer, author of installations and videos based in Warsaw, Poland. PhD fellow at the Jan Matejko Academy of Fine Arts in Cracow. MFA graduate of the Studio of Spatial Activities of prof. Mirosław Bałka at the Academy of Fine Arts in Warsaw. Also studied at the Gerrit Rietveld Academie in Amsterdam and completed an internship at the Studio of Performance at FaVU VUT in Brno, run by Julie Béna and Jakub Jansa. Resident of the International Studio & Curatorial Program in New York City (2023). Winner of the Europe Beyond Access award granted by Zachęta National Gallery of Art and the British Council (2021) and the Grand Prix at the 10th Rybie Oko Young Art Biennial (2022). Her works have been shown, among others, at the Museum of Modern Art in Warsaw, Zachęta National Gallery of Art, Kunsthalle Bratislava, Sto Lat Gallery in New York.

Fette Sans has a conceptual and interdisciplinary practice that includes the production of images, writing, performances, online gestures, film-making, discussions, and installations. In 2021, she wrote, directed, and performed in the 45-minute film AGIRLICA. It premiered in the BrotFabrik kino as part of her solo exhibition at Neun Kelche in Berlin. It won the prizes for best smartphone film at the 2022 Mykonos Film Festival and for best experimental film at ARFF Paris. In 2017, she staged a 5-month-long performance in a room of the Hotel Zoo Berlin where she lived, at no cost, during the entire time. This extensive project brought forth a series of videos, books and objects. Her ongoing performative work The bitter ends of (the technologies of tenderness) was performed at HAUS (Vienna), during Organ Vida (Zagreb), and at the festival Montag Modus (Alte Münze, Berlin). She has been giving lectures at the Volksbühne in Berlin, at the Bauhaus University, and during the Istanbul Biennial. She has been the recipient of grants from Stiftung Kunstfonds, Akademie der Künst, and Kunststiftung NRW. Next year, she will take part in a 3-month-long residency at Malt Air in Denmark to develop a new film.

Lea Vene is an independent curator, cultural anthropologist, and lecturer at the Faculty of Textile Technology and the Academy of Dramatic Art, University of Zagreb. She curates exhibition programs for the International Photography Festival Organ Vida and performance events for Gallery Močvara. She’s a researcher at CIMO – Centre for Research of Fashion and Clothing (Zagreb, Croatia).

Exposium je interdisciplinarni program u organizaciji udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta) i predstavlja završno javno događanje međunarodnog projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem. Kroz ovaj projekt pokrenut je niz kreativnih procesa posvećenih promišljanju, testiranju i produkciji “reparativnih” pristupa, odnosno pristupa koji kroz otvorenost za iznenađujuće i neočekivane ishode – potaknuti radošću i užitkom prije nego strahom ili strepnjom – traže načine za suočavanje s različitim sustavnim problemima koji opterećuju odnose u kulturi i društvu te odnose prema okolišu i budućnosti.

U trodnevnom programu Exposiuma, koji se održava u prostorima Pogona Jedinstvo i Akademije dramske umjetnosti (F22) te uz jezera Savica, u susretu s publikom, neposrednim okolišem, neljudskim i više-no-ljudskim bićima, pojavama i anomalijama pokušat ćemo domisliti kako iz sada-i-ovdje, obilježenog višestrukim i uzastopnim krizama koje nam ne pružaju puno razloga za optimizam, misliti bolje tada-i-tamo. 

Umjetnički dio Exposiuma uključuje ciklus Rizomatske geste, koji predstavlja radove Maje Bojanić, Hrvoslave Brkušić, Nadije Markiewicz i Fette Sans, četiriju umjetnica koje su uz kustosicu Leu Vene u produkciji Kurziva razvijale svoje odgovore na materijale i fokuse projekta u formi izvedbi, instalacija i performativne ekspedicije, te gostovanje izvedbenog predavanja Spolni odgoj II: Sposobnost redateljice Tjaše Črnigoj i ljubljanske udruge Maska. Kolektiv Zakole, koji je kroz rad na močvarnom području Varšave razvio niz metoda opservacije i povezivanja s okolišem, svoju će metodologiju pretočiti u eksperimentalnu šetnju jezerima na Savici. 

Razgovorni program otvara se uz okrugli stol posvećen metodama i strategijama suočavanja s i djelovanja usprkos problemima u kulturnom ekosustavu, nastavlja se uz dijeljenje umjetničkih metoda i praksi umjetnica Rizomatskih gesti te predstavljanje kolektivnih praksi usklađivanja s okolišem i regenerativnog aktivizma Zakole i njihovih suradnika, a završava uz razgovor s umjetnicama Spolnog odgoja II.

Program se odvija na engleskom jeziku, uz iznimku segmenta Spolni odgoj II: Sposobnost koji se održava na slovenskom jeziku uz engleske i hrvatske titlove.

RASPORED:

Četvrtak, 7.11. | Otvorenje Exposiuma | Pogon Jedinstvo (velika dvorana)

18.30h | Here-and-now of our cultural ecosystem – how do we cope, why do we persist and where do we strive? (okrugli stol)

• sudjeluju: Pia Brezavšček, Karla Crnčević, Nina Gojić, Adrijana Gvozdenović, Hana Sirovica

20.30h | Rhizomatic Gestures I

Nadia Markiewicz: Ballad of the Withering Rose (performans i instalacija)

Hrvoslava Brkušić: Veda Zagorac (radni naslov) (instalacija)

Fette Sans: I passed the stage of disappointment long ago (instalacija)

Petak, 8.11. | Pogon Jedinstvo

18h | Mala dvorana | Rhizomatic Gestures: Practices and Methods (razgovor) 

• sudjeluju: Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, Fette Sans, Lea Vene

19h | Mala dvorana | Swamp Gatherings (razgovor) 

• sudjeluju: članice i suradnice_i Zakole kolektiva

20.00h | Velika dvorana | Rhizomatic Gestures II  

Fette Sans: I passed the stage of disappointment long ago (izvedba)

Subota, 9.11.

11h | Jezera Savica | Overflow (eksperimentalna šetnja)*

vodstvo: Zakole kolektiv

*broj polaznika je ograničen, obavezna prethodna prijava putem formulara.

14h  | Pogon Jedinstvo | Rhizomatic Gestures III

Maja Bojanić: HIC SVNT DRACONES, no actually mld (vođena audio ekspedicija zgradom Pogona i razgovor s umjetnicom)

20h | F22 | Zatvaranje Exposiuma | Spolni odgoj II: Sposobnost (izvedbeno predavanje)* 

– nakon izvedbe održava se razgovor u vodstvu Une Bauer

*ulaz je besplatan, uz obaveznu prijavu putem formulara.

~~~

Kurziv zahvaljuje Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade i Akademiji dramske umjetnosti na suradnji u realizaciji programa.

Vizual potpisuje Maja Maar.

~~~

ENGLISH:

Exposium is an interdisciplinary program organized by Kurziv (publisher of Kulturpunkt) and serves as the final public event of the international project Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem. This project has launched a series of creative processes focused on exploring, testing, and producing “reparative” approaches. These approaches, open to surprising and unexpected outcomes—motivated by joy and pleasure rather than fear or anxiety—seek ways to address various systemic issues that burden relationships within culture and society, as well as our relations to the environment and the future.

The three-day Exposium program takes place at Pogon Jedinstvo, the Academy of Dramatic Arts (F22) and by the Savica Lakes. Through interactions with the audience, the immediate environment, non-human and more-than-human beings, phenomena, and anomalies, we will explore how to envision a better “then-and-there” from our “here-and-now,” a time marked by multiple, successive crises that offer little reason for optimism.

The artistic part of Exposium includes the Rhizomatic Gestures cycle, which features works by Maja Bojanić, Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, and Fette Sans. These four artists, along with curator Lea Vene, developed their responses to the project’s themes and materials in collaboration with Kurziv in the form of performances, installations, and a performative expedition. It also includes lecture-performance Sex Education II: Ability by director Tjaša Črnigoj, brought by association Maska from Ljubljana. The Zakole collective, which has developed various methods of observing and connecting with the environment through their work in Warsaw’s wetlands, will bring their methodology to Zagreb in an experimental walk around the Savica Lakes.

The discursive program opens with a round table focused on methods and strategies for addressing and acting despite challenges in the cultural ecosystem. It continues with the sharing of artistic methods and practices from the artists of Rhizomatic Gestures, presentations of collective practices of regenerative activism by the Zakole collective and their collaborators, and concludes with a conversation with the artists of Sex Education II.

The program will be held in English, except for the segment Sex Education II: Ability, which will be in Slovenian with English and Croatian subtitles.

SCHEDULE:

Thursday, November 7 | Exposium Opening | Pogon Jedinstvo (Big Hall)

18:30 | Here-and-now of our cultural ecosystem – how do we cope, why do we persist and where do we strive? (round table)

• participants: Pia Brezavšček, Karla Crnčević, Nina Gojić, Adrijana Gvozdenović, Hana Sirovica

20:30 | Rhizomatic Gestures I

Nadia Markiewicz: Ballad of the Withering Rose (performance and installation)
Hrvoslava Brkušić: Veda Zagorac (working title) (installation)
Fette Sans: I Passed the Stage of Disappointment Long Ago (installation)

Friday, November 8 | Pogon Jedinstvo

18:00 | Small Hall | Rhizomatic Gestures: Practices and Methods (artist talk)

• participants: Hrvoslava Brkušić, Nadia Markiewicz, Fette Sans, Lea Vene

19:00 | Small Hall | Swamp Gatherings (conversation)

• participants: members and collaborators of the Zakole Collective

20:00 | Main Hall | Rhizomatic Gestures II

Fette Sans: I Passed the Stage of Disappointment Long Ago (performance)

Saturday, November 9

11:00 | Savica Lakes | Overflow (experimental walk)*

• led by: Zakole Collective
  *registration required via form.

14:00 | Pogon Jedinstvo | Rhizomatic Gestures III

Maja Bojanić: HIC SVNT DRACONES, no actually mld
(guided audio expedition through Pogon building and conversation with the artist)

20:00 | F22 | Exposium Closing | Sex Education II: Ability (lecture-performance)*

• the performance will be followed by artist talk led by Una Bauer
  * entry is free of charge; registration is required via form.

~~~

Kurziv extends its gratitude to Pogon – Zagreb Center for Independent Culture and Youth and the Academy of Dramatic Art for their support.

Design: Maja Maar

***

Program Exposium je dio projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji Kurziv provodi u partnerstvu s organizacijama Maska i Krytyka Polityczna uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije. Program se realizira uz podršku Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija RH te Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade i Akademija dramske umjetnosti pridruženi su partneri projekta.

Exposium is part of the project Testing Ground: Reparative Practices for a New Cultural Ecosystem project, which Kurziv is implementing in partnership with Maska and Krytyka Polityczna, with support from the Creative Europe program of the European Union. The program is being carried out with the support of the City of Zagreb, Kultura Nova Foundation, Ministry of Culture and Media of the Republic of Croatia, and the Office for Non-Governmental Organizations of the Government of the Republic of Croatia. Pogon – Zagreb Center for Independent Culture and Youth and the Academy of Dramatic Art are associate partners of the project.