KP: Možeš li nam opisati svoje formalno i neformalno umjetničko obrazovanje i koliko ga smatraš važnim za svoju umjetničku praksu?

Vrijeme kad sam išao u srednju školu, a prve dvije godine sam išao u MIOC, početak je ozbiljnije naobrazbe u mojem životu. To je škola koja mi je do danas ostala u odličnom sjećanju jer sam tamo svoje dotadašnje radne navike podigao na bitno višu razinu. To je također škola koja me je naučila učiti i škola koja je imala vrlo vrlo stroge kriterije, ne samo iz matematike, fizike, hrvatskog, biologije, kemije, već i iz likovne umjetnosti. To je škola u kojoj je predavala profesorica Dubravka Janda i, na sreću, ona je svoj predmet Likovna umjetnost tretirala jednako ozbiljno kao da predaje matematiku, fiziku ili nešto drugo. Općenito MIOC mi je bio važan u smislu da sam se ozbiljno pozabavio samim učenjem. Nakon dvije godine otišao sam u jezičnu gimnaziju na Šalatu. Nakon što sam maturirao uslijedilo je, blago rečeno, lutanje. Želio sam studirati arhitekturu, a ispalo je da sam upisao Ekonomski fakultet. Tamo sam bio nekoliko godina i u tom sam međuperiodu ipak otkrio interes za likovne umjetnosti i konačno se upisao na Akademiju.

Likovna akademija je u tom periodu mog razvoja bila vrlo važna, i što je najvažnije, bio sam u klasi profesora Miroslava Šuteja. Njemu danas mogu zahvaliti što sam u to doba već imao slobodu u smislu korištenja raznovrsnih medija, formata, istraživanja unutar forme u svim smjerovima. Sloboda uz puno rada koju je on kao profesor zagovaro, bila je važna i dragocjena ne samo meni već i drugim kolegama studentima. Istovremeno, on je jako dobro pratio i imao uvid u sve što smo radili jer smo u kontaktu s njime bili svakodnevno. Nakon što sam diplomirao uslijedio je period samoedukacije koji traje do danas. Ondašnja akademija nas je, s obzirom na program koji je imala, uputila i podučila umjetničkim pravcima negdje do sredine prošlog stoljeća, do kasnog modernizma. Novu, suvremeniju umjetnost nismo apsolvirali, uopće nismo bili u doticaju sa svim kretanjima u suvremenoj umjetnosti.

Nažalost, godine mog studija na Akademiji likovnih umjetnosti poklopile su se s nemilim i teškim ratnim godinama tijekom kojih je bilo vrlo teško doći do bilo kakvih informacija o zbivanjima na međunarodnoj likovnoj sceni u izoliranoj i ratom porušenoj Hrvatskoj. To je naravno bilo još doba bez interneta. S obzirom na sve te okolnosti, educirali smo se doma, učlanili smo se u razne knjižnice iz kojih smo posuđivali sve što je imalo ikakve veze sa suvremenom umjetnošću. Sjećam se da nam je posebno draga bila knjižnica i čitaonica Goethe Instituta. Tamo smo najviše posuđivali Kunstforum, art magazine, monografije i tako dalje, i zapravo smo najviše upravo kroz taj kanal dobivali informacije o tome što se događa u Europi i svijetu. Od tada do danas kontinuirano se informiram, educiram, posjećujem izložbe, čitam razne stvari. Znači, taj proces nije stao nakon Akademije nego to traje i danas.

KP: Na koji si način doživljavao kulturnu scenu u vrijeme svojih prvih izložbi devedesetih, i kako se taj stav mijenjao tijekom godina?

Tijekom studija uzori su mi bili moji profesori na akademiji. Njihov rad mi je kao studentu u to doba bio vrlo poticajan i vrlo zanimljiv. Zatim sam nakon diplome ušao u svojevrsnu krizu jer sam osjećao da sam u raskoraku s vremenom. Znao sam i vidio da se stvari u umjetnosti događaju na jedan drugačiji način nego što smo učili na akademiji i svjesno sam ulagao veliki trud i rad nastojeći dosegnuti to svoje vrijeme, u smislu da vidim koje su to bile umjetničke prakse, stilovi, pravci koji su se desili od pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina pa sve do 1996. I tako sam se malo po malo u nekom trenutku počeo više zanimati za smisao i sadržaj radova koje radim, a ne samo za čistu formu. Počeo sam se zanimati više za to što želim reći s time što radim, koje su teme i područja mog interesa, zašto koristim baš određene materijale i tehnike i tako dalje. Već na prvih nekoliko samostalnih izložbi možda se iz daleka moglo naslutiti koje su mi teme bliske i zanimljive. Prve izložbe su bile nekakva razmeđa, niti su bile samo forme niti su bile čist i jasan koncept. S vremenom se taj pristup malo po malo razvijao i mijenjao.

KP: Prvu samostalnu izložbu naziva Prva izložba u klubu Fanatik održao si 1993. u Zagrebu. Ako se ne varam, to je bio kultni klub na Ribnjaku, je li tako? Koliko ti je bilo važno izlagati na takvim netipičnim mjestima, a koliko si tada kao mlad umjetnik ciljao prema institucijama?

Kao studenti smo bili vrlo neuki, neusmjereni i neupućeni. Nismo uopće znali kako funkcionira taj galerijski sustav tu kod nas, kako izlagati u službenoj galeriji. Mnogi moji kolege su prihvaćali ponude za izlaganje u takvim noćnim klubovima, kafićima i slično. Tada mi je to bilo zanimljivo jer je tadašnji vlasnik imao običaj izlagati mlade umjetnike. Uvjeti izlaganja su bili više nego skromni, ali je nama mladim umjetnicima bilo važno da se izlaže, da se napravi nekakav muving, da se družimo, da to vidi i određena skupina ljudi. Bio je to dosta popularan klub u to vrijeme tako da je meni bilo zanimljivo napraviti prvu izložbu u neformalnom prostoru upravo iz tih razloga. Znači, komunikacija s brojnom publikom se dogodila, prodao sam nekoliko slika i, naravno, tu je bitan i taj vaninstitucionalni moment gdje nisam bio opterećen s nekom velikom galerijom pregovarati, javljati se na natječaj, čekati odluku komisije i tako dalje. Sve je bilo vrlo neformalno, u hodu su se dogovarali svi detalji. U tom smislu mi je bilo simpatično tamo izlagati i to je bilo nevjerojatno. Sjećam se i danas da je atmosfera na otvorenju bila sjajna, osjećao sam se gotovo kao celebrity!

KP: Jesu li devedesete godine bile godine učenja i istraživanja ili postoji izložba ili rad koji bi ti bio značajan i paradigmatski za to vrijeme tvog stvaranja?

Ne postoji. Cijeli taj period, od početka devedesetih, kad sam upisao akademiju pa sve do diplome, bilo je istraživanje formi i igranje s njom: simo, tamo, dva lijevo, pet desno, malo žuto malo zeleno malo plavo i tako dalje. Baš bujno igranje formom. I onda je to negdje zapelo. Devedeset i šeste, sedme ponavljanje, forme i kombinatorike i tako dalje u nedogled meni je postalo dosadno, nezanimljivo. Znao sam da nekako moram krenuti dalje. U drugoj polovici devedesetih počeo sam čitati, educirati se, da bih naposljetku u svoj tadašnji rad inkorporirao stvari koje su me se dojmile, koje su mi bile inspirativne, kao što su elementi pop arta, konceptualne umjetnosti, Marcela Duchampa, ready madea i tako dalje, da nabrojim samo neke stvari. Znači, izložbe su se u to vrijeme doticale upravo tih utjecaja.

KP: Primjetila sam crticu iz 1998. godine, izlaganje na Hrvatskom trijenalu akvarela u Ozlju. Koji su radovi tada bili aktualni?

U to doba su već došli kompjutori, Photoshop i slični programi za obradu slika. Tada sam se počeo zanimati za raznovrsne mogućnosti koje nudi Photoshop, manipulaciju fotografijom i tako dalje. Bilo mi je intrigantno na jednu tako tradicionalnu manifestaciju poput Trijenala akvarela prijaviti rad koji je bio simulacija akvarelne tehnike: jedan dan otišao sam u Maksimir, fotografirao sam labudove i na osnovu tih fotografija, u photoshopu, digitalnom manipulacijom dobio efekt akvarela. E sad, naravno da postoji opcija da klikneš akvarel pa dobiješ taj efekt, međutim ja sam radio predfaze, proces koji sam istražio za sebe ne bih li dobio što uvjerljiviju simulaciju akvarela. I taj rad je prošao. Prijavio sam tri printa, tri simulirana akvarela labudova na finom pamučnom papiru. Komisija je to objasnila kao otvaranje novim medijima, novim tehnologijama, jer naravno, ostali autori su prijavili klasične, tradicionalne akvarele slikane vodom i akvarel bojama. Ovo je bio odmak u tehnologiji. Meni je to bilo jako zanimljivo i u to doba sam počeo jako puno eksperimentirati baš u Photoshopu. Tako se počelo u tom smjeru sve više razvijati sve što radim.

KP: Gdje bi u svojoj praksi pozicionirao Misu za MSU iz 2008. u kontekstu intenzivnijeg ekspresivnijeg izlaganja sebe javnosti? To je jedan od tvojih rijetkih, javnih happeninga izvan galerijskog prostora.

I za taj rad je ključna dobra ideja, koje se naravno treba sjetiti. Kod mene su uvijek bitne ideje. Nikad ne radim nešto eto tako, a da se pritom ne pitam o čemu se radi, što bih htio time reći, na što reagiram. Ova Misa za MSU je upravo to. Esencija tog rada je isprovociranost dugogodišnjim nezavršavanjem nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Dakle, opet je bila moja vlastita reakcija u pitanju, gdje sam samom sebi rekao, u šali, da bi trebalo platiti misu za taj muzej, ne bi li se sam Bog smilovao da se nova zgrada muzeja konačno završi. Nakon nekoliko dana nisam odustao od ideje nego sam razmišljao o tome kako bi bilo da se to stvarno i napravi. Krenuo sam u organizaciju, svećeniku platio misu i tako je nastao rad. Na misu je došlo dosta zainteresiranih kolega, kustosa i novinara. Ova akcija/happening bila je moja reakcija i komentar kao umjetnika na tadašnju situaciju vezanu uz Muzej suvremene umjetnosti, koja je poprimila formu happeninga ili akcije.

Bilo je dosta reakcija. HTV-ova ekipa je došla istu večer snimati moju izjavu jer je medijima bila vrlo intrigantna tema da neki umjetnik plaća misu tematski vezanu uz Muzej suvremene umjetnosti. To je bila tema koja je u to doba bila vrlo aktualna i svako malo se povlačila po medijima i stalno se pričalo o muzeju jer se godinama nikako nije završavao. Mislim da su to ljudi sve dobronamjerno shvatili. Svećeniku sam unaprijed objasnio o čemu se radi, da bih platio misu, na dobre nakane, to se tako stručno zove. Objasnio sam mu iskreno da se taj muzej nikako ne dovršava, da to traje godinama i da bih, ako mogu ikako, uplatio misu ne bi li on u molitvi spomenuo muzej i tak dalje. I on je zaista u propovijedi spominjao muzej i izgradnju zgrade i pripomoć Boga Stvoritelja da se to dovrši jer je kultura u Hrvatskoj bitna, da je to hram umjetnosti gdje se trebaju čuvati umjetnička djela i tako dalje. Vrlo je lijepo inkorporirao temu u svoju propovijed i to je vrlo ugodno, lijepo ispalo.

Iako je cijela akcija bila ironično intonirana, bilo je tu i iskrene potrebe da kao umjetnik kojeg se ova tema itekako ticala ipak nešto poduzmem, ako ništa drugo da na drugačiji, pomalo bizaran način skrenem pažnju javnosti na temu koja je u tom trenutku bila važna široj kulturnoj javnosti i cijeloj zajednici. Kad se na ovoj svjetovnoj razini problem nije dao razriješiti zbog brojnih političkih i ekonomskih razloga, preostalo mi je prizvati Boga u pomoć. Akcija je bila medijski vrlo popraćena pa mogu reći da je cilj ostvaren, o temi se opet počelo više javno razgovarati, a u konačnici se i MSU konačno otvorio na novoj lokaciji. Bilo mi je bitno da se misa održi u Katarininoj crkvi na Trgu sv. Katarine jer je ondašnji MSU bio upravo gore preko puta, vrata do vrata.

KP: Jesi li vjernik?

Ne, ne aktivni. Ne u ovom tradicionalnom smislu. Poigravam se s temama vezanim uz religiju i crkvu i Isusa Krista, to mi je uvijek negdje tu u fokusu. Imam puno radova na Facebooku na tu temu.

KP: Danas si jedan od rijetih umjetnika u Hrvatskoj koji koristi internet, konkretno društvene mreže kao medij komunikacije i izražavanja. Kakav je bio tvoj doživljaj interneta u začecima, devedesetih, kada se javlja i regionalni neformalni pokret net.art?

Nama su te informacije bile apsolutno nedostupne. Uopće nismo imali doticaja s time. Počeo sam se baviti time iz svoje vlastite znatiželje. Internet kao takav uopće nisam doživljavao kao sredstvo razmjene ideja, razmišljanja, radova, glazbe, bilo čega. To je sve došlo dosta kasnije. U počecima mi je internet bio izvor informacija. To je bilo čisto pasivno korištenje interneta. Tek kasnije je počelo korištenje interneta kao medija, odnosno konkretno Facebooka kao društvene mreže, gdje sam počeo “izlagati” svoje radove. Znači, u devedesetima – nula bodova.

KP: Kada ili s kojim radom počinje intenzivnije samoizlaganje publici i što je poticalo na izbor takvog smjera izražavanja?

Sve je počelo s Post artom, razglednicama koje sam doma printao i slao na stotinjak adresa pravom, fizičkom poštom. To je trajalo od 2005. do 2012. godine. Često sam imao ideje koje su bile, kako bih rekao, manjeg obima. Dakle, radilo se o većem broju pojedinačnih ideja koje su nastajale postupno u dužem vremenskom periodu, nisu bile dovoljne za pojedinačno izlaganje, a još manje za samostalnu izložbu. To je bio glavni razlog zašto sam počeo koristiti medij mail-arta. S druge strane, stalno prijavljivanje na natječaje pa čekanje godinu dana da dobiješ termin ako to komisija odobri, bilo mi je presporo, pretromo i zamorno pogotovo u ovom slučaju kada se radilo o idejama koje su često bile vezane uz neki aktualni događaj i trebalo je odmah reagirati. Uglavnom, dogodilo se da sam se upravo iz tog razloga prešaltao na mail art, koji sam ja preimenovao u Post art. To mi je omogućilo da doma u kućnoj produkciji ostvarim te “male ideje”. Bile su male u smislu obujma, nisu zahtijevale razradu u smislu cjeline pa da se kao serija izlažu u galeriji. Bilo je dovoljno napraviti jednu razglednicu-prototip, isprintati ju u stotinjak primjeraka i poslati ju. I tako je to krenulo. Nije bilo potrebe jednu temu razrađivati pa napuniti cijelu galeriju, kao što sam to radio prije, nego sam 2005. odlučio prijeći na mail art i te svoje samostalne pojedinačne ideje koje su mi često padale na pamet počeo sam slati kao razglednice, kao post artove, odnosno mail artove.

Budući da živimo u doba interneta, Twittera, Facebooka, s vremenom sam shvatio da bih se mogao osloboditi i tog materijalnog, papirnatog dijela razglednica, da ih ne moram više printati, rezati i slati poštom, već da sve novonastale radove na dnevnoj bazi mogu objavljivati na Facebooku. S Facebookom je započelo kad sam išao u Ameriku. Ljudi su mi rekli da otvorim Facebook da vide kaj radim po tom New Yorku. Tek 2012. sam malo intenzivnije počeo pratiti što ljudi tamo stavljaju, čemu služi. Jedno vrijeme sam pratio sa strane i vidio da svi uglavnom stavljaju mačke i pse, mačke i pse, mačke i pse… E, onda kad sam i ja počeo raditi svoj Facebook i iz zezancije počeo stavljati, naravno ironično, slatke mace, slatke peseke. Napisao sam: “Vidim da na Facebooku svi stavljaju mace i peseke pa reko, da i ja stavim jednu macu”. I onda sam stavio macu, mislim da je to valjda bio jedan od prvih postova. I svi su lajkali tu macu. Onda sam drugi dan stavio “Vidim da svi na Facebooku vole male peseke pa reko, da i ja stavim jednog”. I tak su ljudi počeli lajkati te peseke i mace. Tako sam u početku samo stavljao svaki dan “maca za utorak”, “pesek za srijedu” i tako dalje. Pa onda “maca za četvrtak”, “pesek za četvrtak”. I onda bih nalazio te peseke i mace na internetu i stavljao kod sebe, svaki dan jednog peseka i macu. I to je tako krenulo, kroz zezanciju. Zatim sam opet imao pauzu, pa ništa nisam objavljivao. Uopće nisam to ozbiljno tretirao. Onda sam skužio da bi to što sam slao poštom, zapravo mogao staviti na Facebook. I tako je krenulo. Vrlo logično, slijedom svega toga, odlučio sam se koristiti Facebookom kao platformom za komunikaciju svojih ideja.

Toj odluci je prethodila i još jedna skupna izložba u Galeriji Miroslav Kraljević 2003., na temu “šteta što nikad nisu objavljene”. Ideja je bila da se u printanom obliku izlože različite ideje, simulacije ili fotomontaže radova koje iz razno-raznih razloga mi umjetnici nismo mogli realizirati. Ili zbog neodobravanja gradskih vlasti ili, naravno, financijskih razloga. Izložio sam nekoliko fotomontaža gdje sam onaj legendarni monolit iz Odiseje 2001. stavio na frekventne lokacije u Zagrebu. I to su možda prve fotomontaže koje su bile na izložbi, izlagane kao printevi na papiru. To su bile prve konkretne naznake da bih se mogao nastaviti baviti umjetnošću koristeći mail art, a kasnije Facebook.

Ima jedna jako simpatična izložba s početka mog bavljenja tim poslom, Remiks u Galeriji Matice Hrvatske 1999. godine. Tada nisam znao da bi se to moglo jako lijepo razviti u ovom smjeru. Radilo se o izložbi gdje sam izložio puno malih formata. To je bio friz oko galerije. Radilo se o razno-raznim vizualnim predlošcima koje sam u to doba opsesivno skupljao iz različitih kataloga, knjiga, časopisa, novina itd. Osnovni kriterij po kojem sam skupljao sve te sličice bio je da su mi vizualno zanimljive. Bilo je tu raznovrsnih reprodukcija iz povijesti umjetnosti, reklama, eksterijera, karikatura, religijskih kič sličica. Za potrebe izložbe napravio sam selekciju od dvjestotinjak sličica koje nisu tematski bile povezane, ali su u grubo donekle pokazale veći dio tema i područja interesa koja će me zanimati u skoroj budućnosti. Ta je izložba u formalnom smislu, budući da se radilo o jako malim formatima, bila preteča kasnijim razglednicama.

KP: Svaki dan, od 2012, objavljuješ na Facebooku. Koliko je pritom riječ o činjenju vlastite prakse dostupnom, a koliko o interaktivnom radu koji bez tog konkretnog medija ne bi imao smisla?

Budući da je mojem umjetničkom radu svojstveno gotovo svakodnevno komentiranje i objavljivanje na FB, nije neobično da sam često na toj društvenoj mreži. FB omogućava objavljivanje novih radova kadgod imam nešto novo za staviti i podijeliti s ljudima. Objavljivanje radova na FB ne košta gotovo ništa, omogućava gotovo trenutno reagiranje na neku aktualnu temu, u sekundi je nakon objave rad dostupan svima koji su na FB i isto tako svima njima je omogućeno šerati moje, kao i bilo čije radove dalje i tako širiti publiku. Važna mi je komunikacija između mojih radova i publike.

KP: Kažeš da ne postoji selekcija s obzirom na frekventnost radova. Znači li to da ne kuriraš te radove? Možda možeš povući paralelu s ciklusima u post artu? 

U Post artu sam morao više paziti što šaljem, ne u smislu auto-cenzure nego zato što je u fizičkom smislu bilo nemoguće sve poslati iz financijskih razloga. Davao sam prioritet idejama koje su mi bile u tom trenutku zanimljivije i bitnije, a ne zato jer su bile lošije. Često sam bio u velikim dilemama što poslati jer nisam mogao poslati sve. Tako je i nastala ona izložba 2011. godine, Preveously Unreleased kod Janke Vukmir u galeriji Academia Moderna, odnosno Institutu za suvremenu umjetnost. Tamo sam izložio sve one razglednice koje su se nakupile tijekom vremena, a nisam ih mogao poslati poštom.

KP: Reagirajući na aktualne društvene situacije tvoja umjetnost je neposredno politična. Misliš li da svako umjetničko izražavanje nosi društvenu odgovornost?

Mislim da mnogi umjetnici nisu društveno odgovorni jer ih to ne zanima. Pritom mislim na društvenu odgovornost u smislu angažiranosti, u smislu da reagiraju na društvenu situaciju, kontekst i tako dalje. Po meni ne moraju nužno svi umjetnici i umjetnice biti takvi. Ako se umjetnik ili umjetnica žele baviti drugim temama, drugim područjima umjetnosti, neka se bave. Ja sam se počeo time baviti zato što me to u nekom trenutku počelo zanimati. Zanima me promatrati i na svoj način reagirati na svakodnevne društveno-političke teme, između ostalog. Neki ne reagiraju, njima je potpuno svejedno gdje su, tko je na vlasti, tko je ministar kulture… Mnogim umjetnicima to je potpuno nebitno ili im nije toliko nebitno koliko ne znaju kako te teme uključiti u svoj rad. Načelno, da bi umjetnici morali biti društveno angažirani i da bi se svi morali baviti bitnim društvenim temama, mislim da to nije istina. Ne moraju svi biti društveno angažirani jer ti ljudi očigledno misle da je to što oni rade važno i dobro na način kako rade. Ne mogu ulaziti u njihovo područje, u njihov senzibilitet ili način na koji doprinose umjetnosti. Da mogu drugačije, vjerojatno bi radili drugačije, o tome se radi.

KP: Što misliš kakav je potencijal umjetnosti i može li ona biti katalizator promjene u društvu?

Iako ne radim s tim ciljem, nije isključeno da to što radim utječe na neke mlađe kolege i druge ljude. Na Facebooku mnoge ne poznajem. Možda to što radim može na nekog utjecati na način da proba drugačije sagledati realnost. Ipak, meni cilj nije direktno ljudima sjesti na mozak i reći da sam u pravu, ovo tako treba biti, ovo je loše, ovo je dobro, ne, jednostavno na stvari reagiram na svoj način, a hoće li to netko propoznati kao nešto dobro i poticajno, to je individualno. Mislim da dugoročno umjetnost može djelovati na promjene u društvu – nisam pesimist. Umjetničke ideje mogu djelovati na mlade ljude, da počnu promišljati život i svijet oko sebe na kritičniji način, da traže više odgovora, da osjete da imaju svoju poziciju iz koje mogu ponekad direktno, ponekad indirektno djelovati na okolnosti, na promjene. Konkretno, da se ne mogu baš sve stvari, da ne kažem sranja, tako slobodno napraviti. Ponekad je dovoljno samo dići glas i pokazati da ne mogu baš sve stvari proći tako. Mislim da vrijedi raditi taj posao.

KP: Izlagao si na 24. i 25. Salonu mladih, 1996. i 1998. godine. U 2014. svojim si radovima problematizirao koncept 32. Salona koji je bio isključiv prema angažiranoj suvremenoj umjetnosti. Što misliš kakvo je značenje Salona mladih za mlađu generaciju umjetnika? 

Salon mladih je važan za mlade umjetnike, mnogima od njih to je prva relevantna skupna izložba i znam koliko im to puno znači. Mislim da je bitno tko je kustos izložbe i koji su kriteriji odabira radova. Nikako ne treba zanemarivati i zapostavljati radove mlađih kolega s obzirom na medij u kojem se izražavaju. Neka uljana slika može biti idejno i zanatski jako dobra, ali i ne mora. Ista stvar je i s videom, instalacijom, fotografijom ili nekim drugim suvremenim medijem. Radovi nastali u tim medijima također mogu biti jako dobri i zanimljivi, ali i ne moraju. Te 2014. objavio sam nekoliko radova na FB u kojima sam se kritički osvrnuo na tadašnjeg selektora Salona mladih Feđu Gavrilovića kojem je upravo medij (slikarstvo) bio primarni kriterij. Mladi su jako osjetljivi na takve podjele.

KP: Kakav oblik podrške institucije trebaju pružati umjetnicima?

Treba pomoći mladim ljudima. Kad izađu s Akademije često se ne znaju snaći u sustavu natječaja, prijava za izlaganje, traženja novaca, barem je tako bilo prije. Njima je užasno teško uopće ući u taj sistem. Naravno, neki su spretniji, neki se izgube. Uostalom, uopće sustići svoje vrijeme je veliki problem, danas se jako puno toga događa u suvremenoj umjetnosti. Akademija bi ih trebala bolje osposobiti za rad, za život nakon diplome jer su institucije trome, nepokretne, često puta nezainteresirane.

Mlađe generacije nezavisnih kustosa i kustosica shvatile su kako treba surađivati i pomagati umjetnicima. Velike institucije i muzeji mogle bi puno više poraditi na tim oblicima suradnje ili posredovanja između umjetnika i, naprimjer, stranih muzeja, galerija, rezidencijalnih boravaka, razmjena, da nabrojim samo neke oblike posredovanja i pomoći. Za razliku od kustosa u velikim kućama na stalnoj plaći, mladi kustosi s nezavisne scene moraju zaslužiti svoj novac iz ministarstva, iz gradskog proračuna, moraju opravdati sve svoje izdatke, moraju se potruditi da stvari funkcioniraju i razvijati kolegijalni, prijateljski i profesionalni odnos, kako među sobom, tako i s umjetnicima. Oni se trude puno više. Dobar savjet bi bio da kustosi u velikim kućama samo kopipejstaju metode i načine kako rade nezavisni kustosi u manjim udrugama ili galerijama, ali to je nemoguće.

KP: Kakva su tvoja iskustva s medijatorima, s kustosima i galeristima?

Ovo što radim na Facebooku to je mimo svih institucija pa je izvan dosega kustosa. Meni to odgovara jer sam slobodan. Cijeli taj institucionalni kompleks, odnosno cijelu tu situaciju vezanu uz institucije i kustose sam na neki način zaobišao, ali ne jer sam htio nego se to tako dogodilo. Imam taj slobodan kanal komunikacije, objavljivanja svojih radova i tu sam potpuno nesputan. Znači, nekako sam sam dospio izvan institucija ne radeći previše na tome, ali ta mi pozicija odgovara jer sam potpuno neovisan kako o natječajima tako i o sudu i mišljenju raznih žirija, selektora. Sam odlučujem o svemu i ta situacija je u krajnjoj liniji puno odgovornija jer sam sam odgovoran za sve što stavim na Facebook. Nemam kustosa ili tampon zonu koja bi bila tu u smislu nekakve kritike, koja bi stala u moju obranu. Na Facebooku sam sam pred svima, što i kako napravim – direktno se meni vraća.

S druge strane iskustva s kustosima su kao i s drugim ljudima u životu, s nekima bolja, s nekima lošija. Najčešće sam se uvijek uspijevao dogovoriti s kustosima i uvijek sam imao sreću dogovoriti suradnju na način da odgovara i kustosu i meni. Mislim da je to stvar bazičnog ljudskog dogovora i uvažavanja suradnika. Na nedavnoj samostalnoj izložbi u Galeriji Forum kustos mi je bio Antun Maračić koji je ujedno i voditelj galerije. Budući da sam imao dosta jasnu ideju o postavu radova, a on ima bogato kako umjetničko tako i kustosko iskustvo, vrlo jednostavno smo se dogovorili o svim detaljima.

KP: U predgovoru za izložbu Kava i kolači u Galeriji Miroslav Kraljević 2008, Antonija Majača i Ivana Bago su napisale kako taj rad upućuje na istovjetnost pozicije kulturnih radnika i da podsjeća na koncept uzajamnosti u vrijeme prije nego što je koncipiran pojam viška ili oskudice. Doživljavaš li ti pozicije kulturnih radnika, recimo pozicije kustosa i umjetnika, kao istovjetne?

Ako su freelanceri onda da. Ako ne, onda nismo istovjetni. Ta situacija u Galeriji Kraljević je bila dosta izvrnuta i bizarna jer tu se radilo o tome da pokažem kako umjetnik pomaže galeriji, a ne galerija umjetniku, kako bi trebalo biti. Eto, to je bila poruka, ne konkretno Majači i Bago nego tom galerijskom sustavu. Umjetnici često moraju sami raditi produkciju. Tako sam i ja htio napraviti “dobro djelo” za galeriju, pomoći galeriji, što je u jednu ruku bizarno.

KP: To nije jedini put da si radio nešto slično. Godine 2007. u Ateljeima Žitnjak za rad Artist Aid umjetniku Marijanu Crtaliću kupio si odjeću i obuću. Na tom tragu je i rad Knjige za knjižnicu iz 2008. gdje ili kupuješ  knjige ili posredno iz Muzeja suvremene umjetnosti doniraš knjige, dakle opet se događa neka inverzna situacija.

Da, u tom periodu sam napravio nekoliko izložbi/akcija na sličnu temu, kako ja kao umjetnik mogu pomoći drugima. Galerija dobije od Ministarstva i Grada Zagreba određeni iznos za produkciju, pozivnice, katalog i tako dalje. Ja se kao autor prijavim na natječaj, prođem, dođem tamo sa svojim slikama, crtežima, fotkama i to nakon dva tjedna kad je izložba gotova uzmem i spremim doma. Počeo sam razmišljati kako svemu tome pristupiti na neki drugačiji, korisniji način. Zato sam htio napraviti nešto konkretno, praktično i korisno pa sam tako novac za pozivnice u prvom slučaju prenamijenio u pomoć siromašnom umjetniku jer se on u to doba stalno žalio kako nema što obući i kako mu fale cipele… Ta je gesta zapravo ironično mišljena. Naravno da s tih nekoliko tisuća kuna ne možeš pomoći umjetniku, to je samo bila nekakva estetska kamuflaža, kozmetička pomoć i privremena promjena. Mnogi kolege umjetnici ne žive ništa bolje ni danas. To što sam pomogao Crtaliću u tom trenutku nije bilo mišljeno kao kritika već kao komentar sveprisutne i općepoznate teme o teškom materijalnom status većine umjetnika. Mislim da će proći barem jedno 17 000 godina da u Hrvatskoj bude drugačije. Da, institucije bi mogle puno toga napraviti, ali bismo se svi zajedno trebali jako promijeniti, evoluirati da bi se kultura i umjetnost, konačno i umjetnici, počeli drugačije tretirali. To je prastara tema.

U Galeriji Prozori sam opet htio napraviti nešto korisno za zajednicu – prenamijenio sam novac koji je galerija dobila za moju izložbu, predviđen za produkciju rada, pozivnica i kataloga, i potrošio ga na kupovanje literature vezane uz suvremenu umjetnost koju knjižnice najčešće nemaju. Često se radi o vrlo skupim knjigama koje bi knjižnice čak i mogle nabaviti, međutim interes publike nije toliko velik da bi se novac ulagao u takve knjige. Zato sam iskoristio taj novac, mislim da se radilo o oko 3000 kuna, da bih kupio knjige vezane uz suvremenu umjetnost. Pritom sam imao uvjet da se te knjige, budući da su to bila luksuzna izdanja, moraju posuđivati ljudima koji ih mogu uzeti doma na tih par tjedana koliko se knjige posuđuju, da to bude knjiga kao i svaka druga i neka se dopusti da ljudi mogu učiti kod kuće. U G-MK je također motiv druženja bio važan. Ljudi često dođu na otvorenja, pa gledaju što ima za pojesti i popiti. Caffe aparat sam donirao ne samo za tu priliku nego da se i inače, kad dođu posjetitelji u galeriju, može skuhati kava i uz nju porazgovarati, pogledati izložba. Znači, to je taj trolist, te tri izložbe.

KP: Koristeći društvenu mrežu kao medij imaš priliku neposrednog i svakodnevnog kontakta s publikom, ali i uvid u njihov profil – dostupni su ti njihovi podaci i izvan onog što ostave kao komentar ili like. Koliko takve okolnosti utječu na tvoju produkciju, produktivnost i smjer u kojem se tvoja praksa razvija?

Osim ovog kruga ljudi koje znam, ostatak ljudi koji su mi prijatelji na Facebooku upće ne poznajem. Ne uvjetuju svi ti ljudi na Facebooku što ću ja stavljati, dapače. S vremenom sam reducirao postove jer nisam želio ljude zatrpavati svim i svačim. Mada mi se čini da je to ljudima uvijek bilo zanimljivo. Možda mnogima i nije, ne znam. Ali, meni je postalo malo dosadno stavljati previše toga na svoj zid. Odlučio sam reducirati objave na one koje su mi zaista jako zanimljive. Izbjegavao sam stavljati manje važne stvari, nekakve moje eksperimentiće. Iako se prijašnjih godina nisam suzdržavao sve stavljati, ne bih volio postati ljudima naporan i zatrpavati ih svakodnevno sa svim i svačim. Često se zna dogoditi da ljudi snažno reagiraju na aktualne teme i političare. Ljudima je to urnebesno zabavno. Ali, ne bih volio objavljivati samo zato što je to ljudima zabavno. Često mi se čini da je pametno i korisno stavljati radove iz našeg područja – vizualnih umjetnosti. Prije svega, korisno je. Imam prijatelja na FB koji uopće nisu iz naše struke, koji se bave potpuno drugim stvarima i koji možda jedino kroz praćenje mojih statusa dolaze u kontakt s izložbama, umjetničkim izričajima, umjetnicima i suvremenom umjetnošću, dakle stvarima s kojima možda nikada ne bi došli u doticaj. Drago mi je ako prosječnom posjetitelju Facebooka malo proširim uvid u suvremenu umjetnost, u suvremene umjetničke prakse i pokažem da suvremena umjetnost ne mora biti nerazumljiva i nedostupna, kako se njima možda čini.

KP: Kolika je tvoja svijest o intenzivnoj izloženosti publici i samim time različitim interpretacijama koje tvom utjecaju više izmiču na Facebooku nego kad je riječ o reprezentaciji unutar galerijskog prostora? Tvoji su radovi često kritika postojećeg stanja kroz satiru – ne bojiš li se da će biti shvaćeni doslovno ili krivo?

Bojim se, naravno da se bojim. Lagao bih kada bih rekao da sam ravnodušan prema tome. Uvijek se svojim stavom izlažem kritici. Facebook je Trg bana Jelačića, tu su svi. To je naprosto medij kao i svaki drugi i svatko može komentirati moj rad. Nužno se izlažem kritici kad god objavim nešto, a ponekad mi nije jednostavno. Pogotovo ovaj zadnji period s tom podivljalom vlašću, s tim urnebesnim cirkusom. Sad je ta vlada pala, ali to je bila katastrofa. Jedno vrijeme sam bio totalno blokiran jer više nisam znao na koji način doskočiti toj situaciji koja je bila izmakla kontroli. Oni su svjesno cenzurirali i slobodu govora i slobodu medija i tako dalje i tako dalje. U tom periodu bilo mi je neugodno uopće što poduzimati i izlagati. Nisam baš tako hrabar kako se ljudima možda čini, stvarno nisam. Ipak, svakim sljedećim postom kao da probiješ tu granicu. Nakon toga vidiš o kojoj hrpi čudaka i da ne velim čega drugog se tu radi.

Svjestan sam da sam izložen publici, jako sam svjestan. Čini se kao da sam doma u dnevnoj sobi, a zapravo sam izloženiji više nego prije, dok sam radio samostalne izložbe. Ovo je viša razina izloženosti čak i od mog mail arta koji je redovito išao na dosta adresa i ljudi su ga često komentirali. I to je izloženost, ali jedno je biti izložen pred stotinjak svojih kolega umjetnika i kustosa koje znaš, a drugo je biti izložen Facebook publici – svi su tamo. Donedavno uopće nisam znao da mi je gospođa Karamarko frendica na Facebooku. Vjerojatno sam ju confirmao ni ne znajući tko je Ana Šarić. I tako, nužno idem s tim da se potencijalno mogu zamjeriti bilo kome – stvarno ima različitih ljudi. Neki mogu na bezazlene stvari jako burno reagirati i obrnuto. Srećom, do danas je bilo sve ok. Nekim čudom.

Manje si izložen kad si u galeriji, apsolutno. Recimo, imao sam izložbu u Forumu, galeriji s tradicijom, u centru grada na frekventnoj lokaciji, ali galerija kao prostor danas u Hrvatskoj je jedan vrlo intiman, zatvoren, skrovit prostor. Izložba je imala veliku posjećenost u nekakvom prosjeku u kakvom galeriju Forum posjećuju ljudi, ali ta posjećenost nije onolika kao kad objavim post pa dobijem 200, 300, 400 lajkova i ne znam koliko komentara. To je direktna, živa komunikacija bez posrednika. Na izložbi je bilo puno ljudi, ali sam tijekom ta tri tjedna koliko je izložba trajala na Faceu objavljivao i dalje, i te stvari koje sam stavljao na Face je vidjelo neusporedivo više ljudi nego u samoj galeriji. O tome se radi.

KP: Upravo za izložbu u Galeriji Forum, ali i u Muzeju suvremene umjetnosti za nagradu T-HT-a, prevodio si iz medija u medij. Misliš li da je moguće internetski rad prenijeti u fizički prostor, a da se pritom ne izgubi izvorna ideja, poruka?

Ne, isto kao što je nemoguće Mona Lisu doživjeti preko reprodukcije, kao što je nemoguće performans doživjeti preko video dokumentacije. Ili bilo što drugo. Mislim da je nemoguće. To što radim je na Facebooku i to se treba gledati na Facebooku. Opet, imao sam potrebu rezimirati taj četverogodišnji rad i vidjeti u realnom prostoru odabir i međuodnose koji su se dogodili, kao i presjek medija kojima sam se bavio cijelo to vrijeme. To mi je bilo zanimljivo i jako važno. Bilo mi je zanimljivo izložiti odabir radova nastalih za FB u realnom galerijskom prostoru, također i zbog ljudi koji nisu na Facebooku. Ima ljudi starije generacije koji nisu na FB, kojima je to vrlo apstraktno, koji žele doći u fizički prostor galerije pogledati što radim. Ipak, mislim da je nemoguće u potpunosti prenijeti tu stvar s Facebooka u galerijski prostor. Mislim da se gubi autentičnost medija, ali s druge strane se dobije nešto drugo. Dobije se preglednost, mogućnost povezivanja naoko nespojivih stvari, dogode se novi međuodnosi između radova. Dogodi se potpuno novi rad koji je za potrebe galerije adaptiran u tom fizičkom prostoru. Ali, kad sjediš u tramvaju i na Faceu na mobitelu gledaš nečiji novi post – to se u galerijskom prostoru ne može desiti. Mislim da je galerija nešto drugo. Ali, moram priznati da mi je bilo jako lijepo i ugodno pogledati presjek tih radova u galeriji. Postav je bio vrlo pregledan, gotovo minimalan, što je bilo neophodno s obzirom na brojnost i “buku” koja je dolazila iz radova. Bio sam jako, jako zadovoljan kako smo Antun Maračić i ja uspjeli sve to dogovoriti i postaviti. Nisam znao kako će se moći uopće iz Facebooka u kojem obliku, u kojoj formi napraviti, a da bude dosta vjerno. Da ne bude Facebook, a da opet funkcionira u galerijskom prostoru. Nikad nisam imao takvo iskustvo.

KP: Izložbom Insider u Muzeju za umjetnost i obrt 2012. ušao si u dio stalnog postava muzejske institucije. Možeš li kroz opis tadašnjih intervencija opisati svoj odnos prema autoritetu, konvencionalnom, prema institucionalnoj kulturi?

Muzeju za umjetnost i obrt pristupio sam vrlo razigrano, gotovo dječje zaigrano. Tamo mi je sve bilo zanimljivo. Nemam strahopoštovanje spram vrijednih umjetničkih djela, ali to ne znači da ih ne cijenim i da nisam svjestan njihove vrijednosti. Jednostavno mi to nije nešto sveto i nedodirljivo. Cijela zbirka prepuna je raznoraznih umjetnina iz raznih perioda povijesti umjetnosti, sve sam to slobodno koristio bez straha i zadrške ili strepnje nad dragocjenom relikvijom, slikom, skulpturom, tepihom, vazom, iako sam u svakom trenutku bio itekao svjestan da se radi o iznimno dragocjenim radovima. U tom smislu ne bih rekao da za mene postoji takav autoritet. Poigrao sam se baš sa svime. Baš poigrao. Mislim da nisam bio zločest i da je sve što sam tamo izložio koristeći radove iz stalnog postava bilo dobronamjerno. Razigrao sam malo taj muzej u njegovoj drevnoj uspavanosti. Da se nekakvog života udahne, nešto šašavo. Jako sam se dobro zabavio u tom muzeju. Bilo mi je zaista interesantno reagirati na sve te stvari. Ljudi u MUO su bili jako susretljivi i vrlo profesionalni tako da mi je s njima s te strane bilo jako lijepo i ugodno surađivati. Svi su bili spremni i voljni pomoći u realizaciji baš svake ideje koju sam predložio, razgovarali bismo o svakom pojedinačnom radu i dogovarali se o svemu do najmanjih detalja. Upravo ljude iz MUO, od ravnatelja, kustosa, tehničara i pomoćnog osoblja istaknuo bih kao odličan primjer kakav bi trebao biti odnos spram umjetnika kada se radi na nekom projektu. Mislim da rezultat nije izostao jer su se posjetitelji jako dobro zabavili posjetivši izložbu. Autoritet su mi ljudi od kojih sam učio, od kojih još dan danas mogu puno učiti.

Sve na što sam naišao razgledavajući stalni postav u MUO učinilo mi se kao potencijalni materijal za neki rad, za nekakvu spačkicu, za izvrtanje, za instalaciju, print ili nešto slično. Šetao sam po muzeju i zapisivao sve kaj mi je palo na pamet. Bilo je tu više ideja, ali sam se ipak fokusirao na pedesetak intervencija koje sam i realizirao. Bilo je tu poigravanja s rokokoom, kičem, opet neke teme koje me vječno zaokupljaju. Pa onda i Mona Lisa… Često radim takve vrlo komunikativne geste, a ovo mi se činilo vedro i duhovito. Netko bi rekao da je populizam stavit Mona Lisu u MUO, a meni je to bilo odlično, ako postoji soba renesanse, pa zašto ne staviti Mona Lisu unutra. To je taj trenutak začudnosti, gdje posjetitelj dolazi u jedan takav muzej usred Zagreba i vidi Mona Lisu kako visi pod staklom, a da ne zna o čemu se radi. Ja bih se zaista začudio, ostao bih zbunjen pred tim prizorom. Ništa mi ne bi bilo jasno, pogotovo kad bih vidio čarape u komodi kako vire i onaj radnički gablec na onom bidermajer stoliću.

KP: Spomenuo si kič – što je on za tebe?

Kič je stanje svijesti i što je u društvu veća erozija moralnih vrijednosti, to je kič intenzivniji i prisutniji na apsolutno svim razinama. Od političkog, religijskog, umjetničkog kiča na dalje. Kič je oko nas, u jako prikrivenom, vrlo pritajenom obliku. Shabby chic je isto kič. Kako pišem te misli dana kao jednu od rubrika na svom Facebook profilu, tako sam prije nekog vremena napisao da je kič naša sudbina. Čini mi se da nema spasa od toga jer smo totalno potopljeni na najnemogućnije načine u kič. A ja ga volim, uvjetno rečeno volim, jer mi je zabavno njime se poigravati i otkrivati ga tamo gdje ga možda ljudi ne prepoznaju, ne primjećuju. Volim ga kao temu, često ironiziram kič u svom radu.

KP: Izražavaš se često kroz ready made, neo pop art i reference na radove drugih umjetnika. Kakav je tvoj stav prema orginalnosti u umjetnosti, autorstvu i autorskim pravima, osobito zato što radiš na internetu?

Volim kad me nešto iznenadi, nešto što nisam prije vidio. U tom smislu mi je originalnost zanimljiva, koliko je danas moguće biti originalan. Autorstvo u smislu da je nekakva autorska ideja autohtona, izvorna, to mi je isto drago, to cijenim. Treće pitanje o autorskim pravima… Informirao sam se u vezi toga i bitno mi je bilo kad sam saznao da je u svijetu ta praksa vrlo, vrlo prisutna u smislu korištenja tuđih radova za reciklažu i uvjetno rečeno je načelno odobrena. Čitao sam neke američke pravilnike i zakone i gledao priloge na temu autorskih prava danas na Youtubeu. Nisam znao, naprimjer, da ako napraviš screenshot neke fotografije na internetu, to je tvoja fotografija, tvoj rad. Dakle, to se pravno tako tretira. Posebno ako se nekom preinakom ili komentarom daje dodana vrijednost i drugo značenje nekom radu, fotografiji s interneta kojoj nisi autor. S novom intervencijom dobiva se nešto autorski novo, nekakav novi odmak. Znači, to je vrlo ležerno u današnjem svijetu interneta. Ipak, više sam puta kontaktirao fotografe koje poznajem da mi dopuste da koristim njihov rad. Na žalost, ove materijale na internetu ne mogu sve pohvatati. Trebalo bi mi pet života samo da dođem u kontakt sa svim fotografima čije sam radove koristio i preradio. Opet, s druge strane, svi moji radovi su javno dobro jer ne postavljam limit u smislu šeranja ili moguće reinterpretacije. Bilo je svega na Facebooku u tom smislu. Slobodan sam uzeti jer smijem uzeti i preraditi, a onda s druge strane isto tako odobravam ljudima da uzmu od mene, vesele se s tim, rade s tim kaj hoće. Isprintaju, stave si na zid ako ih veseli. Ili opet naprave novi rad od toga. To je lanac koji je u mom slučaju neprekinut. Održavam taj lanac, u smislu šalji dalje. Ako uzmem od nekoga, napravim nešto svoje, opet dam dalje.

KP: Je li na tvoju radnu rutinu tijekom godina više utjecala promjena u medijima izražavanja ili promjena administriranja kulturne produkcije? 

Prije svega mediji. Kad sam se uštekao u Facebook to je već bio debeli mainstream, ali nema veze. Ipak je moju rutinu diktirala pristupačnost u komunikaciji, to što svakodnevno mogu komunicirati svoje radove. To je bilo presudno, ta čisto tehnološka strana i medij komunikacije. Tada više nisam morao štancati razglednice doma na printeru pa ih rezati i slati nego sam jednostavno mogao objavljivati na Facebooku. Često mi je kriterij jesam li ili nisam zadovoljan time što sam napravio. Ako to još mnogo ljudi lajka i voli – super. Ako, opet, manje ljudi lajka – super. Važno mi je da je meni dobro.

Administracija je vječna tema umjetnika. Financiranje projekata, jesu li dobili lovu ili nisu, kad će, hoće, neće, treći mjesec, ljeto, jesen… To je užasna zavrzlama, žderač živaca, koje sam pošteđen budući da radim u ovom mediju u kojem radim. Mučno je to, ali je nužno zlo. Razumijem proces, ali bi me ubijalo, mrcvarilo. Sretan sam da sam našao prikladan oblik za sebe, gdje ne moram nužno u tome sudjelovati svake godine, nego možda rijeđe izlagati, ali biti non-stop prisutan. To mi je jako važno. Jer inače, napraviš izložbu, nema te godinu dana i već su svi zaboravili što si izlagao prije godinu, ne daj bože, dvije godine.

Najdragocjenije je većinu energije ulagati u bavljenje umjetničkim radom i što je manje moguće administracijom. Ovo što radim na Facebooku na dnevnoj bazi je vrlo praktično jer mi omogućava biti neovisan u svakom smislu, pa tako i financijskom. Kad mi je važno izlagati u galerijskom prostoru, pobrinem se za sve što to podrazumijeva. Ali, moj rad se nužno ne svodi na prezentaciju rada od izložbe do izložbe, meni je to preposredno, presporo iako ponekad važno za određeni tip radova. Ovo mi je taman po mjeri. I ništa ne košta u produkcijskom smislu. Ovo je nekakakv kontinuitet koji ja, ovisno o svom ritmu stalno održavam, pa čak i kad imam pauzu od par tjedana. Potrebna mi je. U zadnje vrijeme sam se malo odmaknuo od Facebooka, prorijedio sam objave, a onda mi opet dođe pa napravim nekaj. Ne silim se da svaki dan moram raditi. Nekako sam si dopustio da više radim kako mi dođe, kad mi nešto padne na pamet, kad mi se nešto spoji i tako.

KP: Sa suprugom, također vizualnom umjetnicom Boženom Končić Badurinom, pripremaš potencijalne studente za upis na Akademiju i pritom preuzimaš mentorsku funkciju. Koliko je fokus na vještini i ima li prostora za koncept, ideju? Koji je tvoj pristup?

Pa ovisi o tome na koji smjer kandidat želi ići. To je presudno. Ako netko želi ići na nove medije i na našu Akademiju onda prilagodimo programe i pristup radu prema tom kandidatu upravo s obzirom na to koji smjer koji upisuje. Pokušavamo kod tog kandidata pobuditi interes ili preusmjeriti interes na nove medije, nove tehnologije koje se tamo traže i koje su dobrodošle. Ako nekoga spremamo za grafički odsjek onda je to opet malo drugačiji pristup. Možda je tu više težište na tradicionalnijim tehnikama, otiscima, crtežu, kvaliteti crteža, kolažiranju, tradicionalnijim oblicima umjetničkog izražavanja koji su prilagođeniji grafičkom odsjeku. Tada potičemo potencijalne kandidate da istražuju medij u kojem žele raditi i onda ih podržavamo na način da afinitet prema nekom mediju, nekoj temi i dalje razvijaju, usavršavaju, uslojavaju i tako dalje. Ipak, primarno je jako važno znanje crtanja po promatranju i na tome inzistiramo jer je taj element prijamnog ispita na svim odsjecima vrlo važan. Dakle, moraju biti dobri crtači. Moramo ih prije svega naučiti dobro crtati. Uvijek nastojimo individualno pristupiti svakome od njih jer mislim da je to pristup koji kod njih može potaknuti najveću želju za radom i za istraživanjem i da se na taj način mogu u relativno kratkom vremenu najbolje realizirati i krenuti u svijet umjetničkog istraživanja tema i tehnika koje ih zaokupljaju.

KP: Djelovao si i djeluješ uglavnom na području Hrvatske bez prihvaćanja danas uobičajenog imperativa mobilnosti.

Najdragocjenije mi je biti tu i raditi to što radim, smisliti nekaj, napraviti novu fotomontažu, biti u tome, pratiti kaj se dešava, reagirati na stvari, zapisivati… Znam da nije uopće lako ići uokolo po rezidencijalnim boravcima i graditi međunarodnu karijeru. Meni bi to oduzimalo previse vremena i ne bih se mogao baviti svojim umjetničkim radom koliko mi je potrebno. Nikada me nije osobito zanimalo otići u inozemstvo, osim turistički. Djelujem tu gdje živim, moji radovi su najčešće vrlo lokalnog karaktera i, kao što sam spomenuo, često su vrlo “time specific”, odnosno komentiraju trenutne, aktualne događaje vezane uz razna područja. Ipak, mislim da je jako pozitivno i korisno da mlađi umjetnici idu na međunarodne razmjene, rezidencijalne boravke i prikupljaju znanja i iskustva.

Piše: Bernard Koludrović

Svaka Mreža predstavlja trenutno usložene dionike koji imaju teoretsku mogućnost beskonačnog povezivanja, ali i praktične okolnosti koje ih redovito vraćaju na njihovo mjesto. Nepodnošljiva je upornost kojom pozicije moći uspješno manevriraju Mrežom i izmiču našim pokušajima prepoznavanja i usidravanja. Nepodnošljiva je lakoća kojom pozicije otpora uspješno manevriraju Mrežom i izmiču sistemskim pokušajima prepoznavanja i obespravljivanja.

Ovo su tri općenite pretpostavke koje trebamo imati na umu kada govorimo o Mrežama, no naravno nisu i jedine, već su mjesta koja su na nekoliko načina obilježila cjelokupan program desetog festivala Moje, tvoje, naše, održanog od 23. do 25. travnja u Rijeci, u organizaciji udruge Drugo more. Tema trodnevnog druženja bila je Mreža, no možda je korektnije koristiti množinu jer umrežavanje kao funkcija nadilazi pojedinačnu tehnološku ili apstraktnu socijalnu strukturu. Struktura i šarolikost sadržaja festivala te relativno širok spektar sudionika i publike omogućili su socijalnu materijalizaciju ideje koja je vodila festival, uz poneke iščašene trenutke. Iako je tema meni izrazito bliska i predstavlja sukus trenutnih istraživačkih interesa, ostao je jedan ugodan dojam kako je svatko od nas bio bogatiji za nekoliko ulaza u nove ili proširene društvene interakcije – elem, Mreže.

Festival je 13. ožujka najavio legendarni John Law predavanjem o tajnim društvima San Francisca, odnosno o The Suicide Clubu, The Cacophony Society i kultnom festivalu Burning Man. Historijski pregled njegovih, ali ne samo njegovih angažmana, samo naizgled je dosadno nabrajanje pomalo luckastih, anarhičnih i suludih praksi. Sredovječna smirenost Johna Lawa navodi vas na zaključak kako cijela priča, iako možda o njoj ništa ne znate, ima prilično razrađenu filozofsku pozadinu. U jednom je trenutku izlaganja Law rekao: “Zašto je uvijek dobro biti kreativan neovisno o društveno-povijesnom kontekstu? Saznaj što trebaš napraviti i napravi nešto drugo!”. Daleko više od pukog dadaizma ili nihilizma, članovi tih skupina istraživali su granice društva i društvene granice koje su interiorizirali te pokušavali umjetničkom praksom stvoriti privremene alternativne svjetove. U svim slučajevima neizrečeni zajednički nazivnik bila je Mreža.

S jedne je strane to bio sadržajni uvod jer se elementi tih društava pojavljuju kao dio izložbe Umreženi poremećaji, fokalne točke festivala, s druge je strane bila motivacija za osobno propitivanje kreativnosti i krajnjeg dometa svakodnevnog (umreženog) djelovanja. Kustosica izložbe Tatiana Bazzichelli, voditeljica Disruption Network Laba u Berlinu, predstavila je uvodnim predavanjem, 23. svibnja u Filodrammatici, koncept izložbe i kontekstualno odredila izloške. “Prezentacija kreće od pretpostavke da su umrežene grassroots zajednice hakera i umjetnika, od trenutka nastanka digitalne kulture i cyber-utopija, u jednu ruku služile kapitalizmu kao sredstvo njegovog ubrzavanja, a s druge su strane doprinijele osnaživanju antagonizama prema njemu, generirajući kritičke umjetničke prakse i haktivističke intervencije temeljene na tehnologijama i metodologijama dijeljenja i umrežavanja”. Ovaj uvod je teorijski u potpunosti prihvatljiv i odgovara općenitom mapiranju Mreža, no jaka teorijska pozadina izložbe polako isparava kada se suočimo s izlošcima.

Izložbeni prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti premrežen je instalacijom OCTO P7C-ES berlinskog kolektiva Telekommunisten, koja je orvelijanska ironična uputnica na ključne riječi neoliberalnog vokabulara poput efikasnosti, integriranosti, praćenja i kontrole sadržaja, kontrole zaposlenika – “cjelovito poduzetničko rješenje za fizičku sigurnost i pouzdanost vaših fizičkih paketa”. Ovdje treba dodati i predstavljanje djelovanja berlinskog kolektiva Peng! koji koristi suvremene tehnologije kako bi ismijao njihovo kapitalističko zlorabljenje, ali opskurne prakse svakodnevnih korisnika.

Pored ovih dvaju izložaka, jedan od kojih je zatvorena izložbena cjelina, a drugi prikaz suvremene digitalne prakse narušavanja društvenih mreža, slijedi niz izložaka koji upućuju na zviždača Edwarda Snowdena: intervju koji je Laura Poitras snimila nakon što je s Glennom Greenwaldom upoznala Snowdena u hotelu Mira Hong Kong te LiberOffice prezentacija Juliana Olivera The Snowden Templates, primjer forme memoranduma koja neovisno o tekstu predstavlja neku “opasnost”. Potonja instalacija zanimljiv je način odgovora na globalno stanje nesigurne privatnosti jer pokazuje koliko je lagano konstruirati neku “opasnu” priču te koliko su te pripovijesti opasne ako imaju “pravi” memorandum.

Slijedi niz izložaka koji propituju umjetnost kao subverziju ili narušavanje neke stabilnosti koristeći politike identiteta: instalacija Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše Troika, Neoism, predstavljanje pokreta Anonymous, Luther Blissett te Anna Adamolo. Janša, Blissett i Adamolo u određenom su trenutku funkcionirali kao prazni označitelji koje je svatko mogao (ili trebao) koristiti. To su tri primjera za funkciju koju je kišobranski postavio Neoism – prazni koncept koji se počeo širiti 1980-ih iz SAD-a, a pod koji se bilo tko mogao podvući, djelovati, podvaljivati, krivotvoriti i narušavati sustav. Politike identiteta se lako mogu shvatiti kao pokušaj aproprijacije otpora kroz diskurs proširivanja pozitivnog prava, no u ovom slučaju uglavnom se radi o korektno postavljenoj provokaciji sustava – jer je svatko (mogao) postao Janez Janša ili Anna Adamolo ili ništa. No, ne smijemo dopustiti da nas taj šarmantan nihilistički pristup odvoji od kontrahegemonije i političkog djelovanja. Ovo jesu politički činovi, ali bez, da se okoristim temom, umrežavanja, ne mogu postati i dio platformi političkog djelovanja.

Prilično je jasno kako Mreža nije isključiva privilegija digitalnog doba, ali sve pretpostavke koje su navedene na početku teksta dobivaju puninu značenja tek s razvojem digitalnih tehnologija. Čini mi se kako je u tom je kontekstu zanimljivo vaditi historijske analogne izboje “umreženih poremećaja” jer pokazuju kako se prakse korištenja uvijek temelje na istim principima. Izložak koji to možda najbolje pokazuje je kolekcija mail art artefakata: pojedinačno dizajniranih poštanskih maraka, razglednica, omotnica i raznog materijala namijenjenog slanju. Pošta je kroz povijest bila jedna od prilično kontroliranih i centraliziranih službi i nije baš lako bilo narušavati njezin poredak. S druge strane, svi smo u nekom trenutku i u više navrata ulazili u tu mrežu i tako otvarali još jednu mogućnost subverzije. Ova zbirka pokazuje koliko daleko mogu ići ti mali izboji, ali i koje su slabosti makrosustava nepripremljenih zatvoriti sva mikro vrata koja sudionici otvaraju.

“Analognost” izložbe Tatiana Bazzichelli opravdala je prilično dobrom opaskom tijekom uvodnog predavanja: “Izložba je ‘oldschool’ jer želim pokazati da društvene mreže ipak zahtijevaju i nešto materijalno pored virtualnog”. Ovo je pretpostavka svakog ozbiljnijeg promišljanja Mreža i digitalne kulture – ne možemo govoriti o životu i kulturi koja se u potpunosti prebacila on-line. Utoliko je i neizrečena poruka izložbe kako “umreženi poremećaji” mogu biti zanimljivi, ali su politički djelotvorni tek kada ostave “materijalni” trag, kada izađu na ulicu ili utječu na promjenu zakonskog okvira. Poveznica između predstavljenih praksi i političkog djelovanja svedena je na pretpostavku promišljanja i postavljanja pitanja kao političkog čina. Neovisno jesu li izabrani najbolji mogući povijesni primjeri, jer radi se o presjeku osobnih utjecaja i poznanstava, trebalo ih je kontekstualizirati političko-ekonomskim okolnostima. Jedini pokušaj su preopsežni i u galerijskom okružju nečitljivi opisi izložaka.

Sljedeća dva dana u prostoru Filodrammatice održana su tri predavanja i jedan okrugli stol koji su pokušali otvoriti mogućnosti za artikulaciju novih, digitalnih narušavajućih praksi, ali i uspostaviti neku vrstu teorijske nadgradnje kojom bismo mogli povezati i lakše shvatiti te prakse “igranja s establishmentom”. Niz je otvorio Richard Barbrook s retrospektivnim predavanjem o eseju Kalifornijska ideologija koji je s Andyem Cameronom objavio 1995. godine. Njihova kritička pozicija omogućila je ulazak marksističke teorije u promišljanje novih tehnologija, ali je i poslužila kao temelj kritike dotcom kapitalizma. Barbrook je postao poznat po ovom eseju, ali njegove koncepcije kiberkomunizma i ekonomije dara (moderna verzija potlach rituala) daleko su zanimljivije u kontekstu Mreža, umreženog djelovanja i umreženih poremećaja jer smještaju te funkcije u heterodoksan marksistički teorijski okvir. Nažalost, predavanje je ostalo fokusirano na kontekst ranih devedesetih i na neke osnovne, čak ne i najzanimljivije teze iz Kalifornijske ideologije.

Predavanje Interruptive Usership Stephena Wrighta bio je onaj trenutak svake konferencije ili festivala kada sve može poći po zlu ili se zakotrljati nekim novim, zanimljivijim smjerom. Sažetak predavanja odisao je retoričkom pretencioznošću i nepotrebnim uvođenjem novih teorijskih termina u već prezasićeno polje. U jednom trenutku predavanja Wright je naglasio kako je Derridaov učenik i sve moje sumnje su dobile odgovarajući kontekst – još jedan književni komparatist. Ipak, trebam priznati kako je predavanje bilo daleko fokusiranije i određenije te je njegova namjera da uvede koncept korisništva kao temelj za novi kolektivni politički subjekt jasno izložena. Iako se slažem kako korisništvo tjera na razmišljanje o svakodnevnim praksama i mogu naslutiti političku platformu koja bi bila slična onome što poznajemo kao zaštitu potrošača, ne vidim ozbiljnije političko djelovanje koje bi moglo nastati međusobnim prepoznavanjem korisnika kao socijalne grupe. Čini mi se kako korisništvo, ako ga shvatimo kao matematički skup, ima previše preklapanja s vlasništvom s jedne strane i konzumerizmom s druge strane. Zbog toga je kao nadskup previše disperzivan unutar sebe i teško može postati supstitucija drugim kolektivnim identitetima (klasa, narod, rasa, spol/rod) na kojima temeljimo dio realnih politika. Također, ne možemo se olako složiti da je leksik modernosti postao isuviše skučen i krut za prakse koje se događaju u svakodnevici. Nije problem u teorijskoj terminologiji, već hoće li rasprava o njoj biti limitirana za sveučilišnu elitu ili će se događati na terenu kao podrška praksi.

Festival je zaključen preglednim predavanjem Arnea Hintza koji je predstavio svoja opažanja o slučaju WikiLeaks i kasnijem razotkrivanju Edwarda Snowdena te odnosu medija – korporativnih i nezavisnih – prema dvama slučajevima. Nakon ovog vrlo uopćenog pregleda i kratkog izlaganja Dmytrija Kleinera iz kolektiva Telekommunisten započeo je završni okrugli stol svih sudionika, organizatora i gostiju. Ohrabrujuća je činjenica kako ljudi koji dolaze iz različitih struka, s različitim stajalištima o tehnologiji, obrazovanju i dominantnoj političkoj ekonomiji, mogu kroz kratko vrijeme doći do zanimljivih zaključaka. Zanimljivo je bilo pratiti kako se uspostavlja nova trenutna mreža razmjene mišljenja, kako se istovremeno narušavaju unaprijed zadane fizičke propozicije prostora, kako se sudionici premještaju i meškolje u svojim stolcima, kako rovare po vlastitom arhivu informacija i stavova kako bi dinamizirali raspravu. Pretjerano je reći, znam, ali slutim kako su tada svi shvatili potrebu za “analognim” djelovanjem, kojemu je virtualno samo alat.

Post Art projekt Željka Badurine započeo je još 2005. godine, i sad dok je u šestoj godini svojeg trajanja, autor ne misli da će projekt uskoro biti završen. Post Art je serija razglednica, koje u najboljoj maniri mail arta, autor svakih dva do tri tjedna šalje poštom, uglavnom svojim prijateljima, umjetnicima, kolegama i raznim likovima koji djeluju na području suvremene likovne umjetnosti u Hrvatskoj.

Format razglednice koja se šalje je redovito identičan, 10 x 13cm, i šalje se poštom. Primatelji razglednica, koji su do sada već naučili omotnice prepoznavati od prve – prema obliku i boji slova, imaju tako redovito priliku osjetiti onu napetost koju poznajemo iz vremena kada je sva korespondencija stizala poštom, trenutak u kojem otvaramo omotnicu, znatiželjno očekujući upoznati se sa njezinim sadržajem.

Ovim mail art projektom Badurina ispunjava sve povijesne funkcije ove vrste komunikacije, od namjere umjetnika da djeluju grupno i da osobni komentar zamijene zajedničkim, da sagrade međusobno povezanu grupu pojedinaca koja međusobno komunicira, svojevrsnu mrežu istomišljenika, da omogući komunikaciju nekomercijalnom formom, te da realizira slobodnu komunikaciju.

Otvorenje izložbe je u ponedjeljak, 14. studenog u 19 sati. Razgovor s umjetnikom najavljen je za srijedu, 23. studenog također u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 26. studenog.

Dizajner, publicist i prevoditelj Dejan Kršić u svijet dizajna ulazi sredinom osamdesetih godina, kao diplomirani povjesničar umjetnosti. Dizajnerski put u devedesetima nastavlja u Arkzinu, novini koja je po svom grafičkom oblikovanju odudarala od tadašnjih, ali i današnjih novinskih standarda. Kao jedan od članova udruge WHW radi sve vizualne materijale ovog kustoskog kolektiva pa svoja iskustva stječe kako na lokalnoj, tako i međunarodnoj sceni. Posljednjih godina dizajnu uči i studente na odsjeku za Dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Autor je nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, a radovi su mu objavljivani u stručnim magazinima i knjigama. Dobitnik je nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva u kategoriji vizualnih komunikacija na Izložbi hrvatskog dizajna 0708 za monografiju Mirka Ilića. Svojim angažmanom nastoji potaknuti na razmišljanje o društvenom položaju i ulozi dizajna, a većina aktivnosti s kojima dolazi u vezu neodvojive su od društvenog angažmana.

D. K.: Nije da ih baš gledam ali vjerovatno te samo stid može uloviti. Možda još nije prošlo dovoljno vremena da postanu zanimljivi. To je vjerovatno serija katastrofa, pokušaja i pogreška. Ufuraš se u neku svoju ideju, a ni tehnologija realizacije niti znanje ne prate dovoljno tu ambiciju. Moramo se uvijek sjetiti da tada još uvijek nema PC-a i da još uvijek ne možeš sve sam obrađivati. Tehnologija je skupa. Rad s fotografijama je bio jako problematičan, u tiskarama su na fotoslogu uglavnom postojala tri tipa slova tako da si i tu bio jako ograničen, a ako si htio nešto drugačije onda si morao sam raditi – rezati, fotokopirati itd. Meni je bila naročito važna i zanimljiva pojava tehnike fotokopiranja koja u to doba doživljava svoj procvat i koja omogućava tu demokratizaciju, pojavu fanzina, plakata malih formata i naklada i slično. To je omogućavalo rad u desetak primjeraka i kreiranje neke tvoje mikro scene.

D. K.: Bilo bi dobro i to temeljitije analizirati. Čini mi se da smo u 80-ima bili na drugi način politizirani, ponekad se čak moglo činiti da smo apolitični, nepolitizirani, mada smo mi u Poletu, ta druga generacija poletovih pop kritičara (Tomislav Wruss, Borislav Knežević, Ranko Borovečki, Darko Perica, Mladen Vukmir …), snažno inzistirali upravo na političkom značenju pop kulture. Grubo govoreći, 80-e su doba stilskog postmodernizma, tematiziraju se pojave kao što su teorija, stilovi, moda, glamour… Udaljavanje od stroge racionalnosti i geometrije visokog modernizma. To je doba individualnih poetika koje na našoj sceni razvijaju recimo Studio imitacija života i Greiner & Kropilak.

Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s dizajnerom Dejanom Kršićem: 

Željko Serdarević u svijet dizajna ulazi osamdesetih godina kada ga isprepliće s vizualnom umjetnošću i glazbom. 1987. godine s Darkom Fritzom pokreče umjetničku i dizajnersku grupu Studio imitacija života, a tandemski rad mu je svojstven i danas kada ga prakticira s Draganom Mileusnićem. Krajem osamdesetih je započeo suradnju sa slovenskim redateljem Tomažem Pandurom, koja se, kada mu se prodružio Mileusnić, prelila preko grafičkog dizajna i na samu kazališnu pozornicu. Zajedno s Mileusnićem pokrenuo je izdavačku kuću Postscriptum, a Leksikon YU mitologije prva je knjiga koju su zajednički objavili.

POKUŠAJI I POGREŠKE 

Ž. S.: Pojam dizajn imao je u 1980-im godinama bitno drugačije značenje nego danas. U nedostatku institucija za obrazovanje dizajnera, grafičkim dizajnom uglavnom su se bavili likovni umjetnici pa je granica između ovih dvaju područja bila fluidnija nego danas. Fritza i mene zanimalo je umjetničko djelovanje u najširem smislu riječi, stoga je bilo prirodno da se bavimo i dizajnom kao što su to činili i drugi umjetnici. Ta naša aktivnost bila je isprva ograničena na izradu likovnih rješenja plakata – nismo imali ni znanja ni interesa upuštati se u projekte koji bi tražili korištenje složenijih grafičkih standarda, poput prijeloma časopisa ili knjiga.

No u to vrijeme to nije bila nikakva prepreka. Velik dio tehničkih zadataka koje obavljaju današnji dizajneri rješavali su ljudi poput slovoslagara i montažera, a nama je bilo prepušteno polje likovnosti i -kako smo tada tvrdili – “čiste kreativnosti”. Sustav organizacije rada podržavao nas je u uvjerenju da se bavimo umjetnošću čak i kad smo bili posvećeni izrazito dizajnerskim projektima. Štoviše, upravo je dizajn plakata bio presudan da se kao “likovnjaci” afirmiramo na zagrebačkoj umjetničkoj sceni koja je u to vrijeme bila okupirana sasvim drugačijim temama. Događanja u Galeriji suvremene umjetnosti, koja je tada bila centar umjetničkog života Zagreba, meni su bila prilično strana. Želio sam se baviti umjetnošću, ali mi nije padalo na pamet da to radim tako što se po galerijama skidam gol poput naraštaja Marine Abramović i Tomislava Gotovca.

KP: Što je u tehničkom smislu omogućilo emancipaciju dizajnerske prakse tijekom osamdesetih?

“NEVINE RUKE”

KP: Što misliš o angažiranom dizajnu?

Ž. S.: Nakon što je Arkzin afirmirao ideju o povezanosti grafičke i uredničke koncepcije časopisa, na tom području ostvareni su rezultati koji su hrvatsku dizajnersku zajednicu doista učinili međunarodno relevantnom. Zanimljiva rješenja, poput radikalnog dizajna studija cavarpayer za časopis Frakcija, pojavljivala su se dugo nakon što je prošao prvi val eksperimenata na tom području. No postupno odumiranje periodike primoralo je naše dizajnere da izazove potraže drugdje pa danas svjedočimo prodoru čitavog niza individualiziranih strategija dizajna. U radu profesionalnih dizajnera ne prepoznajem puno te “refleksije” za kojom vape teoretičari, ali studentski radovi, naročito oni koji stižu s UMAS-a, pokazuju sve veću usmjerenost prema istraživačkom pristupu dizajnu. Za razliku od dekonstrukcijskog razdoblja 1990-ih, čini mi se da općenito prevladavaju neke “konstruktivne” tendencije. To se naročito odnosi na napredak domaćeg dizajna na području tipografije, gdje je nezaobilazan primjer Nikole Đureka. Čak i ako zanemarimo nespornu kvalitetu njegovih tipografija, čini mi se važnim to da je afirmirao drugačiju metodologiju rada od one na koju je naša sredina naučena. Za studente dizajna, kojima su su rad za kulturu ili rad za marketinške agencije dugo bili predstavljani kao jedine opcije po završetku školovanja, takvi su alternativni modeli promišljanja vlastite prakse od neprocjenjive važnosti.