Upotreba masmedija kao prostora za oglašavanje vlastitog djelovanja jedna je od ključnih taktika Magneta. Njihova priopćenja za medije bila su tome prilagođena: sadržala su osnovne informacije o vremenu, mjestu i sudionicima, te kratku i provokativnu najavu događaja, a o njima su izvještavali domaći nezavisni mediji, ali i strana dopisništva, tako da su informacije dolazile ne samo do šire, već i međunarodne javnosti. Teatralnost, stalna mogućnost policijske intervencije, otvoreno kritiziranje režima i zagovaranje novog društva činili su Magnetove performanse osobito atraktivnima. Svaka je akcija u fokusu imala jedan ili više centara moći, npr. predsjednika Miloševića, Radio-televiziju Srbije, Narodnu banku Srbije, Srpsku akademiju nauka i umetnosti, itd. Prema povjesničaru umjetnosti Jovanu Despotoviću, rad Magneta bio je dio klime koja je prethodila najvećem studentskom i građanskom prosvjedu (studeni 1996 – veljača 1997) koji se oformio kao reakcija na pokušaj lažiranja rezultata na lokalnim izborima, a kasnije se dio njihove strategije mogao prepoznati u djelovanju Otpora (1998-2003), masovnog pokreta za svrgavanje Miloševića.

Na retrospektivnoj izložbi Živela sloboda! javnosti je po prvi put predstavljena cjelovita slika o radu grupe kroz printove, fotografije, video zapise, faksimile medijskih izvještaja i druge dokumente, a sve popraćeno iscrpnom web stranicom i  monografijom. Predstavljeno je osam performansa, koji se mogu podijeliti u dva ciklusa: petologija ’96. i trilogija ’97. Prva akcija, nazvana faluSerbia, izvedena je u obliku povorke predvođene skulpturom velikog crvenog falusa – simbola stvaralačke moći Srbije – kojeg je Popović gurao na kolicima i na kojeg je bila prikačena fotografija Miloševića kojem je falus i trebao biti uručen, no akciju je prekinula policija. Dva tjedna kasnije, ispred Srpske akademije nauka i umetnosti izvedena je Poslednja tajna večera, performans pod parolom “Kola za spasavanje su stigla. Mi ih vozimo” usmjeren na “kulturne mediokritete” i njihovo pristajanje uz Miloševića. Ispred zgrade Televizije Beograd je u vrijeme emitiranja središnje informativne emisije izvedena akcija Otkrovenje, odnosno razbijanje televizora s ciljem prokazivanja propagandne i režimske funkcije medija. Od ostataka razbijenog televizora Popović je dvije godine kasnije sastavio rad Srpska noćna mora kojim je želio ukazati na razaranje zdravog razuma kao posljedice nekritičkog konzumiranja TV-programa. Idući performans, Isterivanje đavola, sastojao se od bičevanja i poškropljivanja “svetom Magnet vodicom”, a bio je usmjeren protiv književnika/ca koji su podržavali Miloševićevu politiku. Ciklus je zaključen performansom Zlatna poluga, ironičnim činom pomoći Narodnoj banci Jugoslavije kojim su kroz grad pronesene i uz pismenu potvrdu direktoru trezora mirno uručene “zlatne” poluge (zlatno obojane cigle s Magnetovim logotipom) u vrijednosti 15 000$. Idući ciklus bio je potaknut raspadanjem opozicijske koalicije Zajedno i započet akcijom Rekvijem za Srbiju. Popović je htio Miloševiću predati zaklanu svinju s pismom u kojem mu poručuje da je zaklao Srbiju i sve u njoj, no policija je intervenirala, a protiv Popovića je pokrenut prekršajni postupak. Nekoliko dana kasnije izveden je performans 88 jaja za novu opozicionu vlast u kojem su Magnetovci jajima gađali beogradsku Skupštinu i “koljačeve saučesnike”. Posljednja akcija, Zaklani ste. Naše saučešće, izvedena je kao desetominutna tišina za građane Srbije koji se moraju suočiti s činjenicom da su – kao i država – zaklani.

Retrospektiva u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine priređena je na inicijativu Jovana Jakšića i organizirana od strane samog Popovića. Na pitanje zašto je izložba organizirana u Novom Sadu, a ne Beogradu, Popović neodređeno odgovara kako je ovo “bila prva prilika da se to uradi” te da je “Novi Sad uradio ono za što Beograd nije imao snage”. Izložba je koncizna, informativna i korektna, no ne više od toga – što u ovom slučaju, uostalom, nije ni potrebno. Svaki performans je jasno prezentiran i ponuđen je dobar uvid u djelovanje i politiku grupe. Za one koji žele znati više, monografija nudi mnoštvo dodatnih podataka, fotografije, komentare suvremenika i nekoliko kritičkih tekstova (koji su, mora se primijetiti, redom afirmativni). Bitno je napomenuti da najveći dio knjige zapravo čini neobjavljena monografija koju je Popović sastavio još 1999, a njegovi su i uvod i pogovor. Uzevši u obzir da je Popović također i autor izložbe, cijela stvar poprima subjektivnu i neizbježno (samo)mitologizirajuću dimenziju. Upravo iz razloga što se Magnetovcima često predbacuje manipulacija medijima, površni spektakl ili samoviktimizacija, ovaj bi događaj trebao poslužiti kao poticaj za daljnje kritičko razmatranje, kontekstualizaciju i (re)evaluaciju njihovog djelovanja. Kao značajno, ali i problematično, mjesto ne samo unutar Srbije već i cijele regije, grupa Magnet ipak pokazuje da umjetnost ne treba bježati od politike; dapače, područje umjetničke prakse treba širiti i iskoristiti kao instrument borbe protiv struktura moći. Kao što kaže Ivan Pravdić, “jer je ta pobuna, koliko god nerava, sna, sreće, materijalnih dobara koštala, obavezna da bi iko od nas smeo da se nazove normalnim čovekom. Umetnost je tu samo medij.”