Ovogodišnji, treći po redu Device_art odvodi nas u Japan, zemlju tehnološkog obilja. O stanju na svjetskoj Device art sceni razgovarali smo s kustosicama udruge KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse, Olgom Majcen Linn i Sunčicom Ostoić. 

KP: Ovogodišnji, treći po redu festival Device_art posvećen je Japanu i japanskoj inačici manifestacije. Možete li navesti specifičnosti japanskog device_arta?

KONTEJNER: Japanski Device Art su kao umjetnički pravac teoretski osmislili teoretičarka Machiko Kusahara i doktor elektrotehnike Hiroo Iwata. Oni su, kao i mi, pošli od domaće umjetnosti vezane uz nove tehnologije i uočili su jedan pravac kao tipičan za Japan. Tu je umjetnost karakteriziralo da je dijelom igračka, dijelom skulptura, a dijelom produkt.

Tri osnovne karakteristike su činjenica da je mehanizam istovremeno i tema radova, da su vrlo često zaigrani, te zbog svog sofisticiranog dizajna ponekad postaju komercijalni proizvodi. Osim toga oni se baziraju na tradiciji, jer su za Japan uvijek bili važni materijali i alati koji su izazivali divljenje. U njihovoj kulturi modernistička paradigma umjetnosti je relativno kasno usvojena tako da na neki način imaju fleksibilniju definiciju umjetnosti i danas. Nekad su u umjetnost ulazile i ikebana, uzgajanje vrtova, čajna ceremonija, a suvremena inačica toga je device art. Iz toga proizlazi i tehnopozitivizam, jer se kod njih tehnologija tradicionalno upotrebljavala prvenstveno u svakodnevnici i za zabavu. Nisu se bavili njezinom destruktivnom stranom. Device Art se stoga bavi odnosnom umjetnosti, popularne kulture, dizajna, tehnologije, zabave, komercijaliziranja produkata, provocirajući naše Zapadnjačko shvaćanje umjetnosti.

KP: Možete li izdvojiti neke projekte koje smatrate iznimno važnima i za koje očekujete da bi mogli utjecati na daljnji razvoj ovog umjetničkog pravca?

KONTEJNER: Vrhunac našeg festivala definitivno je koncert japanske zvijezde Maywa Denki. To je umjetnička tvrtka, koja svoje kreacije zove proizvodima, te sve svoje prezentacije, bilo da se radilo o koncertu, performansu ili izložbi naziva demonstracijama produkata. Korporativna logika koju Maywa Denki usvaja izravno ironizira kapitalistički način poimanja svijeta, tematizira ulogu umjetnika i odnos tehnologije i društva. Umjetnička jedinica Maywa Denki, kako se nazivaju, je par excellance primjer spoja zabave i umjetnosti. Njihov predsjednik Novmichi Tosa, je istodobno umjetnik ali i zabavljač. Ta činjenica zbunjuje mnoge njegove kolege ali i kritičare sa Zapada. To je sukob zapadnjačkog koncepta „ozbiljne“ umjetnosti i zaigranosti Istoka koja se tumači kao pomanjkanje kritičnosti, što je predrasuda.

Riječ je o luckastom, duhovitom koncertu koji se sastoji od „besmislenih“ strojeva – glazbenih  instrumenata i napravica koje sami izrađuju. Koncert se odvija 26. 10. u klubu Močvara i bit će spektakularan, jer Maywa Denki uz četiri ljudska člana benda dovodi još desetak robotičkih članova. Primjerice glavna pjevačica benda je pola robotica a pola gajde.

Uz to smatramo da bi zanimljiv publici mogao biti rad Hirooa Iwate, koji istražuje haptička sučelja. On će prezentirati Simulator hrane koji se bavi taktilnim osjetima na jeziku i u ustima. Simulator je sprava koja se stavi u usta i kada upišete primjerice grah sa zeljem dobit ćete osjećaj tekućeg, oblog, hrskavog, mekog te će se na taj način stvoriti preduvjeti u vašim ustima za jačinu ugriza.  

Uz ove radove istaknula bih također zanimljivo audio sučelje So Kanna koji će imati prezentaciju svog rada na otvaranju, a koji je vrlo osebujno dizajnirao device za kućnu upotrebu za đemanje. Od udomaćenih umjetnika William Linn će predstaviti „tjelesnu“ verziju kultne igrice Pong, a zanimljiv je i rad Margarete Lekić koja je izradile apsurdne ready-made objekte od predmeta koje je našla u svojoj ladici, kao i rad Martine Mezak koja zvuk pretvara u svjetlost. Nikako ne treba propustiti audiovizualni performans Mihe Ciglara i Nike Autor koji će povezani strujom koristiti okrugli akvarij za ribice i sapunicu.

Treba napomenuti da je jedna izložba u Dvorani Jedinstvo Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade a druga u Galeriji Nano. Jedinstvo ćemo napuniti interaktivnim instalacijama, a u Nanu ćemo prikazati zabavne, uvrnute i duhovite naprave – od usb-psa koji radi trbušnjake do interaktivnih očiju.

KP: U usporedbi s hrvatskom možete li navesti sličnosti odnosno razlike između hrvatske i japanske scene?

KONTEJNER: Hrvatska scena radi umjetnost u sprezi s tehnologijama povremeno, uz časne izuzetke poput Ivana Marušića Klifa, i to je prva i najbitnija razlika. Japanska tehnološka i znanstvena scena je mnogo razvijenija i mnogo više novaca se kreće oko nje. Svi u svijetu su čuli za Sony, Panasonic, Hondu, Nintendo, a malo tko je čuo za Končar. Sve te tvrtke koje proizvode tehnološku opremu za čitav svijet također investiraju u umjetnike, koji onda imaju priliku raditi s njihovim tehnološkim timovima na primjerice robotima. Nedavno smo mogli pročitati članak u Leonardu o plaštu nevidljivosti koji su Japanski umjetnici i znanstvenici realizirali, a koji koristi mikrosfere koje su u stanju reflektirati pod kutem od 180 stupnjeva. To što oni rade kod nas spada u domenu science fictiona.

KP: Do sada su održana tri festivala Device_art, od kojih je prvo izdanje bilo 2004. Promatrajući device_art scenu u Hrvatskoj u posljednjih pet godina možete li opisati promjene koje su se dogodile? U kojem pravcu teče razvoj scene? Osjećate li napredak? Koje biste utjecaje izdvojili kao ključne?

KONTEJNER: Mislimo da je to prekratko vrijeme za registrirati promjenu, ali možemo zamijetiti jedan mali pomak u količini interesa. Kontejnerov Device_art je postigao vidljivost na sceni, pa umjetnici s idejama mogu uvijek na vrijeme reagirati na natječaj. Također vrlo je bitan T-HT natječaj u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti. Kada bi bilo više novaca za produkciju takvih, u načelu skupih radova i scena bi nam bila bolja i kontinuirano bi se producirali takvi radovi.

Za hrvatski device art možemo reći da je uvijek koncept izvan tehnologije i bitniji od tehnologije, vrlo su često ti radovi napravljeni od nađenog i nemaju uglačanu estetiku japanskog device arta. S druge strane često se nadovezuju na europsku tradiciju od Dade, preko francuskog Novog realizma (Jean Tingely), do Fluxusa sa svojim apsurdističkim konceptima vezanim uz stroj.  Druga tradicija na koju  se vežu je ona novih tendencija s autorima koji su radili računalne lumino plastike.

KP: Osim hrvatske, kontinuirano pratite i slovensku device_art scenu. U kojoj mjeri su ove dvije scene podudarne te postoje li neki oblici suradnje ili razmjene među autorima?

KONTEJNER: Slovenska scena se razlikuje u smislu kontinuiteta. Oni umjetnici s kojima smo surađivali na prvom device artu, s njima surađujemo i danas. To su umjetnici koji kontinuirano rade takvu umjetnost. Platforma za podršku tamo je stvarana od 90ih – Ljudmila, Galerija Kapelica… Umjetnici vrlo često dolaze iz domene zvuka, dosta ih se bavi ekologijom i u smislu informacijskog i u smislu tehnološkog. Tu je i internacionalno poznat umjetnik Marko Peljhan koji ima veliki ugled na novomedijskoj umjetničkoj sceni a njegov projekt Makrolab je izlagan diljem svijeta. Što se tiče suradnje ona se trenutno odvija većinom između kustosa.

KP: Koje biste zemlje, pored do sada predstavljenih Slovenije, Hrvatske, SAD-a i ovogodišnjeg Japana, izdvojili kao bitne i one na koje bi bilo nužno obratiti pažnju?

KONTEJNER: Japan i Kalifornija su definitivno najzanimljivije u smislu živosti scene, a u Europi su to zemlje koje imaju neki vid podrške za takvu umjetnost bilo da se radi o festivalima poput Ars Electronice u Austriji, Transmediale u Njemačkoj, Deaf-a u Nizozemskoj ili institutima poput V2. U takvim se zemljama onda može razviti scena. Sve ostalo su individualna i sporadična umjetnička nastojanja, koja mogu rezultirati i remek djelima, ali i dalje su to pojedinačni uspjesi. Tako primjerice nećemo reći za Australiju da ima razvijenu novomedijsku scenu iako se mogu pohvaliti umjetnikom poput Stelarca.

 

Device_art je trijenalna međunarodna izložba koja se bavi umjetnošću naprava i robotikom. Termin Device_art označava umjetničku produkciju utemeljenu na dovitljivoj upotrebi novih i zastarjelih tehnologija, a uključuje mehanizme bazirane na analognoj ili digitalnoj tehnologiji, projekte s obilježjem interaktivnosti. Udruga KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse započela je Device_art 2004. godine sa svrhom da potakne, mapira i kontekstualizira produkciju umjetnosti u sprezi s tehnologijama na području Hrvatske i internacionalno.

Device_art je osmišljen kao komparativna izložba. Prvo izdanje 2004. godine obuhvatilo je radove domaćih umjetnika i onih iz najbliže razvijene novotehnološke scene – slovenske. Godine 2006. uz hrvatske i slovenske umjetnike predstavljena je bila kalifornijska scena sa svojom divljom, vatrenom, uzbudljivom robotikom. Ove godine pozvani su naši imanjaci – japanski Device Art. Naravno toj odluci nije odmogla činjenica da su uz Amerikance upravo Japanci najpoznatiji u svijetu po svojoj umjetnosti u sprezi s novim tehnologijama.

Nintendo

Kad uguglate termin „device art“ izlaze rezultati koji se tiču ili hrvatskog ili pak japanskog Device Arta. Ovih drugih – japanskih rezultata ima mnogo više, ali za to postoje i objektivni razlozi. Oni proizlaze iz konceptualne prirode samih projekata, kao i okolnosti u kojima se projekti realiziraju.

                                                                       Mika Fukumori Ototenji

Device art je koncept koji je osmišljen gotovo istodobno 2004. godine i u Japanu i kod nas. Oni koji prate scenu vezanu uz umjetnost i nove tehnologije gotovo ne mogu vjerovati da nije riječ o svojevrsnom prepisivanju, te se pitaju tko je od koga preuzeo naziv.

No, činjenica da, srećom ili možda nesrećom, dijelimo isto ime, ne znači da je isti i koncept onoga što taj termin označava. Tako je primjerice dr. Andreas Broeckmann, povjesničar umjetnosti i nezavisni kustos te dugogodišnji direktor Transmediale festivala, kada je vidio kataloga Device_arta 2004. u Zagrebu, tu razliku prokomentirao riječima „Exactly the oposite!“ Pri tom je naravno malo pretjerao, naime nije sasvim suprotno, no sasvim sigurno japanski i hrvatski device art konceptualno se razlikuju. Naime, japanski Device Art termin su osmislili dr. Machiko Kusahara, uvažena predavačica na UCLA i dr. Hiroo Iwata sa Sveučilišta Tsukuba i taj je naziv simplificirano rečeno označavao dijelom produkt, dijelom igračku, dijelom skulpturu.

Tri su osnovne karakteristike japanskog Device Arta. Prva je da sam mehanizam predstavlja temu djela, tj. medij je sadržaj, druga je da su ti umjetnički radovi često namijenjeni igri te se u nekim slučajevima proizvode kao serije namijene široj komercijalnoj distribuciji. Treća karakteristika je da ta zaigranost radova proizlazi iz japanske tradicije i kulture koja je oduvijek bila zaintrigirana sofisticiranim alatima i materijalima

Postoje dvije vrste budućnosti, kaže Derrida – le futur – ona budućnost koja je na neki način predvidljiva, mjerljiva, vjerojatna, te – l’avenir – ona koja je totalno neočekivana, i to je, prema njegovom mišljenju, prava budućnost. Device Art umjetnici iz Japana, rade na aspektu neočekivanosti i nepredvidljivosti naše budućnosti jer svojim šik ‘izumima’ i njihovom masovnom distribucijom, mogu doprinijeti njenoj izmjeni.

Končar

Ako izdvojimo osnovne karakteristike hrvatskog device arta, kao prvu najočigledniju razliku u odnosu na japanski Device Art koji je high tech i u smislu tehnologija i dizajna, domaći radovi najčešće nastaju na temelju low tech materijala i tehnologija, pa je takav i njihov dizajn. Koncept odnosno sadržaj je izuzetno bitan za domaće radove, i iako često proizlazi iz naprave, gotovo uvijek nadilazi tehnološki aspekt rada.

Za razliku od prethodne dvije karakteristike koje suprotstavljaju japanski i hrvatski device art, treća karakteristika ih povezuje. Naime na domaćim device art izložbama često dominira apsurdistički (nonsense) ton.

                                                                  Martina Mezak Logos

Gorenje

Rezultat dugogodišnje kustoske suradnje na projektu device arta s kustosicom Sandrom Sajovic iz ljubljanske Galerije Kapelica, je i ovogodišnji izbor male slovenske reprezentacije.

Iako zajedno radimo već treće Device_art trijenale, slovenski se radovi razlikuju od hrvatskih kao i u prvoj sezoni. Prije svega treba reći da umjetnici koje redovno prezentiramo, redovno i rade tehnološki utemeljene radove, dok se kod hrvatskih umjetnika tek sporadično događaju ‘izleti’ u taj sektor. U tom su smislu slovenski radovi, tehnološki gledano, većinom zanimljiviji i bliskiji europskoj tradiciji umjetnosti u križanju s tehnologijama. 

Primjerice Robertina Šebjanič i Luka Frelih se u interaktivnoj instalaciji Pufinacija bave simulacijom određenog eko sustava. Njihov rad, pritom posjetitelja ne stavlja u glavnu ulogu unutar sustava, već on predstavlja samo jedan od ‘života’ unutar biosfere u kojoj egzistiraju simulirani mikroorganizmi i slično. Na taj način ovaj umjetnički par izoštrava pogled na ono što u stvarnosti uopće ne zapažamo, a bez čega bi i naš život bio nemoguć, te upozorava na one prave biološke relacije.

Mali doprinos genezi svakodnevnog života Mihe Ciglara i Nike Autor je performans za dvoje, u kojem oba izvođača čine konstitutivni element audiovizualnog instrumenta na kojem sviraju. Oboje su strujnim kablom povezani s elektroničkom mrežom instrumenta tako da audio i video signali koji se projiciraju publici prolaze kroz tijela oba izvođača u svojoj primarnoj (električnoj) formi. Zvuk je domena prvog izvođača, dok je drugi zadužen za video. 

                                               Sašo Sedlaček Origami Space Race

West end East and East and West

Po riječima dr. Hirooa Iwate karakteristike koje smo ranije naveli kao obilježja japanskog Device Arta nisu uobičajene za ‘zapadnjačku’ umjetnost te je upravo radi toga taj pravac privukao svjetsku pozornost. Japanskoj ‘autohtonosti’ definitivno pridonosi i razvijenost tehnologije, postojanje te vrste industrije koja je toliko razvijena da izvozi svoje proizvode po čitavom svijetu te činjenica da razne industrije podupiru i tehnološki i novčano umjetnike u izradi, primjerice robota. Budući da na našim prostorima nema te podrške i u tom smislu kulturološki gledano mi osjećamo Japan jednako kao i Ameriku – kao Zapad. No, uza sve razlike koje smo nabrojali, a u koje možemo uključiti i one konceptualne i one tehnološke, pa čak i to na koju se umjetničku tradiciju naslanjaju koji radovi, možemo reći da postoji i sličnost, a ona se tiče pomaknutog, ludičkog elementa radova. Deleuze kaže da ljudi imaju šarm samo kroz svoje ludilo (folie). Ono što je šarmantno kod nekog je ona strana koja ih pokazuje pomalo neuravnoteženima (où ils perdent un peu les pédales). To isto možemo primijeniti na umjetnička djela prikazana na izložbi, kako japanska tako i hrvatska i upravo je to ključ koji povezuje ovu izložbu u cjelinu. Upravo je ludilo izvor šarma robotičke pjevačice Maywe Denkija, ponovno znojavog Bonga Williama Linna, kao i pijane kuglice Dubravka Kuhte Tesle.

Maywa Denki ravno iz budućnosti u Močvaru!

Glazbeno-umjetničko-robotička skupina u Japanu popularnija od Madonne održat će svoj eksperimentalni elektro punk noise eksperiment u sklopu festivala u klubu Močvara.

Već spomenuta nonsense filozofija ključan je element rada ove izuzetno popularne grupe. Maywa Denki je umjetnička jedinica pod vodstvom Novmichija Tose i djeluje na način komercijalne tvrtke. Tosa ovdje koristi mitate kako bi pretvorio svoju umjetničku jedinicu u malenu tvrtku pod vodstvom CEO-a (tj. umjetnika), koji izmišlja čudne proizvode jedan za drugim kako bi preživio u industriji kojom upravljaju mega-tvrtke. Čineći to, on omogućuje da njegovi radovi i performansi poprime više slojeva značenja. Jedinstveni stil skupine Maywa Denki naznačen je rječnikom koji koristi: tako se svaki njezin komad naziva “proizvodom”, a performansi uživo “predstavljanjem proizvoda”.

Iako je skupina Maywa Denki poznata i izrazito cijenjena zbog svoje umjetnosti, njezine promotivne strategije veoma su raznolike te uključuju izložbe, predstavljanja uživo, performanse, glazbenu produkciju, video, tekstove, komercijalne igračke i električne naprave.

                                                                 Maywa Denki

Zagrebačka će publika imati jedinstvenu priliku vidjeti koncert skupine Maywa Denki koji izvodi se na originalnim robotičkim glazbenim instrumentima. Svaki put kad dođe do mehaničkog problema, njezini radnici izvedu hitan popravak. To je umnogome nalik na Grand Prix Formule 1, gdje su nesreće i sudari uobičajena pojava. Na koncertima nećete vidjeti samo glazbala, nego ćete upoznati i robote po imenu Punch-kun, Renda-chan i Seamoons, sporedne likove kao što su Sava-O i Poodles, kao i komične ljude poput računovođe Wono-sana, Radnika i Jenkija (japanske omladinske bande) koji pripadaju skupini Maywa Denki.

Galerija Nano – gadgeti japanskog device arta

Elemente japanske tradicionalne kulture poput mitatea, isticanja zaigranosti, poštivanja alata i kulture kata (uzoraka forme ili prakse), kao i fuziju umjetnosti i zabave, iscrpno je analizirala i na originalan način upotrijebila Maywa Denki. Tosa stvara niz funkcionalnih, stilski dorađenih, a ipak smiješnih i često satiričnih robotskih oruđa kao umjetnost, koristeći i low-tech tehnologiju – mehaničku ili električnu – i high-tech digitalnu tehnologiju. Ti “beskorisni strojevi” koje proizvodi Maywa Denki (u prijevodu  Elektrokompanija Maywa) funkcioniraju kako treba i koriste se za performanse (što se naziva “demonstracijom proizvoda”) koje izvode Tosa i njegovi “zaposlenici”, koji na pozornici nose “uniforme tvrtke”. Neki od proizvoda mogu se naručiti preko mrežne stranice “tvrtke”. Omanji predmeti, igračke i spravice “masovno” se proizvode u jednoj kineskoj tvornici i dostupni su preko interneta i u klasičnim trgovinama, kao što je slučaj s Na-Cordom, električnim kablom u obliku riblje kosti za kućnu upotrebu kojeg ćete moći pogledati u Galeriji Nano. Taj nazubljeni kabel povrijediti će nogu korisnika ako stane na nj bosonog (budući da se papuče ne nose u japanskim kućama), podsjećajući ga na prirodu elektriciteta koju obično zaboravljamo. Spravica zaigrano otkriva stvarnost i opasnost skrivenu iza udobnog i praktičnog života u kojemu uživamo, a koji će nas ubrzo dovesti do takozvanog sveprisutnog okoliša. Dok industrija i inženjeri stvaraju okoliš primjeren svačijoj inteligenciji, u kojemu su tehnologije učinjene nevidljivima u crnoj kutiji ili skrivene iza zidova, umjetnik vizualizira samu tehnologiju u domovima korisnika, izvan muzeja i galerija. Masovna proizvodnja tih spravica komentar je na potrošačko durštvo i kritika “svijeta umjetnosti”, a vjerojatno i jedini način da se dosegne šira publika. Za one koji si ne mogu priuštiti Na-Cord, lako je dostupna mini-verzija kao traka za mobitel u raznim bojama i po povoljnoj cijeni. Kada se pričvrsti za mobilni telefon, traka može šiljcima oštetiti džep korisnika. Korisno-beskorisni, smiješno ironični, popularni i dio svakodnevice, a ipak umjetnički, ti proizvodi privlače one koji nisu nužno redoviti posjetitelji muzeja.

                                                       Hiroo Iwata Simulator hrane

Okus je posljednja prepreka virtualnoj stvarnosti. Teško ga je dočarati budući da je posrijedi osjetilo koje sačinjavaju kemijske tvari, dodir i zvuk. Jedan od osnivača Device arta je i Hiroo Iwata koji je razvio inovativno sučelje koje prikazuje jačinu ugriza. Oblikovano je tako da ga korisnik može staviti u usta. Simulator hrane stvara silu ovisno o zabilježenoj sili pri žvakanju prave hrane. Simulator hrane može se koristiti u kombinaciji sa slušnim i kemijskim osjetom okusa. Zvuk žvakanja snima se pomoću vibrirajućeg mikrofona i emitira se preko vibrirajućih slušalica, a pritom se i sinkronizira sa samim žvakanjem. Kemijski osjet okusa može se dočarati pomoću mikroubrizgivača na vrhu uređaja. Kemijski osjet se umjetno stvara iz pet osnovnih okusa: slatko, kiselo, gorko, slano i umami (ukusno).

Interaktivne umjetničke igre s IAMAS-a

 

IAMAS je ime najpoznatije umjetničke medijske škole na svijetu, iz koje proizlaze nove snage umjetnosti na raskrižju s novim tehnologijama, poput izumitelja plašta nevidljivosti. Kratica IAMAS se odnosi na dvije obrazovne ustanove u gradu Gifuu: jedna je Međunarodna akademija medijskih umjetnosti i znanosti, a druga Institut za napredne medijske umjetnosti i znanosti, koji se nalazi unutar istog kampusa. Kada je IAMAS otvoren 1996. godine, bio je samo jedna škola, a obuhvaćao je dva multimedijska studijska programa za 25 preddiplomskih studenata, kao i umjetničko-medijsku radionicu za 25 poslijediplomskih studenata. Njihova ambicija bila je da omoguće studentima ove potonje da steknu magistarsku titulu; nakon opetovanih pokušaja da unaprijedimo nastavni program, nacionalna vlada dala je svoj pristanak i program je 2001. godine pretvoren u visoku školu. Ipak, zadržana je ista kratica zbog sličnih ciljeva u našem obrazovnom sustavu.

Na izložbi u dvoranama Jedinstva zagrebačka će publika dobiti priliku pogledati neke od najzanimljivijih radova koji su isproducirani na tom sveučilištu od 2004. na ovamo.

Watashi-chan umjetnice Tomoko Ueyame odjevni je predmet koji vizualizira zvukove u prostoru. Na odjeću su pričvršćeni baloni koji se napuhuju na pojavu zvuka u prostoru. Čak i ako se zvuk pojavi marginalno, ako ga osoba koja nosi odijelo ne čuje, baloni će se ipak napuhati. Drugim riječima, osoba koja nosi odijelo zvukove prepoznaje vizualno. Watashi-chan prepoznaje zvukove koje ne osjećate svjesno, koje ne raspoznajete – on vas informira i tako funkcionira poput dodatnog osjetilnog organa.

                                                              Yosuke Kawamura Textron

Textron, rad koji stvara tekstilne vizije predstavit će Yosuke Kawamura. Slika i zvuk se isprepliću, uz pomoć pokreta igle te pokreta samog stroja koji služe kao povratna informacija. Iako su, zbog repetetivnog načina rada stroja, pokreti mehanički i neprekidni, pojavljuju se sitne razlike i greške, jer strojem ipak upravljaju ljudi.

Hayashi Yosuke predstavlja aplikacijski softver koji tekst pretvara u zvuk sonicode. Nakon što je napravio nekoliko aplikacijskih softvera za glazbene izvedbe, htio je da se izvedba dešava u realnome vremenu, da se njima upravlja intuitivno i u procesu kojim samo računalo može upravljati. Tekst koji se upotrebljava u sonicodeu ima dvije uloge. Njegovo značenje i oblik utječu na zvuk i ishod. Rastavljanje kompleksne aplikacije i izrađivanje nove efektivan je način učenja o računalnom sistemu i vraćanju fleksibilnosti i kreativnosti.

Umjetnica Mika Fukumori predstavlja napravu Ototenji pomoću koje ljudi koji vide lako mogu naučiti Brailleovo pismo koristeći svoj vid, sluh i dodir. Japansko Brailleovo pismo sastoji se od 50 slova organiziranih pomoću jednog stupca i šest točaka. Kombinacijom samoglasnika i suglasnika određuje se redoslijed stupaca. U šest utora na ploči umeću se kuglice, a kada se pojavi niz na Brailleovom pismu, kroz zvučnike se začuje izgovor odgovarajućeg slova. Istovremeno se veza između samoglasnika i suglasnika osvjetljava različitim bojama.