I pustolovina, dalo bi se dodati. Arhetipsko shvaćanje putovanja kao potrage za raznovrsnim znanjima i iskustvima, novim spoznajama – za, na kraju krajeva, i samospoznajom –  zasigurno nije u potpunosti primjenjivo na sad već više nego stoljetnu komodifikaciju putovanja od strane i dalje rastuće industrije turizma i godišnjih odmora. Velim: i dalje, jer globalna pandemija koronavirusa jest uzrokovala razmjerni zastoj i odavno nepoznat diskontinuitet u planetarnim turističkim rutama; ipak, taj prekid nije bio dovoljno temeljan da bi suštinski promijenio bit stvari, a ta je kako putovanja posve izvan turističkih mreža danas više nisu sasvim jednostavno izvediva, pogotovo na duže staze i za mnoge ljude koji žive na različitim deprivilegiranim pozicijama. Ipak, i još jednom ipak – iznenadna masovna ograničenja kretanja, koja od prošlog ranog proljeća u većoj ili manjoj mjeri nastavljaju trajati, većinu su ljudi potakla da, ako ništa drugo, možda prvi put stvarno promisle samu svoju potrebu za putovanjem, za izmicanjem iz prostora svog stalnog boravka, za svojevrsnim bijegom s mjesta svakodnevnog života, za, ustvari, konkretnom, vidljivom promjenom i za materijalnim, sasvim jasnim ostvarivanjem i uživanjem osobne slobode, njenog istinskog prostora, što se vrlo čvrsto manifestira u mogućnosti putovanja.

Dakako, takva se potreba ujedno može shvatiti kao metafora za nužnost dostizanja novih, neotkrivenih stadija osobnog razvoja čovjeka, što vrlo često podrazumijeva nerijetko i neosviještenu želju za prevladavanjem ograničenja koja ga koče, bilo da su pounutrena ili izvanjska, za nadvladavanjem sebe sama, za osjećanjem cjeline veće od sebe i od zbira svojih dijelova. Ukratko, težnju prema određenom transcendentnom iskustvu, koje ne mora neophodno biti metafizičke prirode, ali bi trebalo biti emancipirajuće, oslobađajuće. Takvo putovanje pak ima mnogo veze s Brlekovim tumačenjem filmova Tarkovskog, a takva su se očekivanja od mogućnosti putovanja po svoj prilici vrzmala glavom Tina Dožića kad je s prijateljima pripremao rad Transocean 8, izložen u koprivničkoj AK galeriji od 17. travnja do 1. svibnja.

Kako u tekstu prateće knjižice ističe Tanja Špoljar (koja je izložbu kurirala s umjetnikom Bojanom Koštićem, dok dopadljivi dizajn knjižice i većinu fotomaterijala AK galerije potpisuje Petra Travinić), Transocean 8 je 2020. izvorno producirala sisačka Gradska galerija Striegl, u sklopu “pandemijskog” projekta Radical Now. Neformalni umjetničko-dizajnerski kolektiv M28 (čiji je Dožić član) za njega je osmislio digitalnu platformu namijenjenu internetskom plasiranju radova nastalih tijekom trajanja projekta, čiji je cilj, između ostalog, bio ponuditi novo viđenje sadašnjeg stanja Željezare Sisak, Naselja Caprag, Parka skulptura i drugih važnih sisačkih (sub)urbanih točaka što vape za svježim osmišljavanjem svojih javnih prostora i reinterpretacijom svojih identiteta. Nesumnjivo, pored ovih točaka – preciznije bi bilo reći: uokolo njih – grad Sisak izvorno određuje ušće rijeke Kupe u Savu, plovnost Save za veće brodice i brodove upravo od točke na kojoj se nalazi, a time i prirodna usmjerenost života grada na te dvije rijeke, prvenstveno Savu, koja prolazi kroz centar grada. Sisačka djeca i mladi svoja djetinjstva, tinejdžerska i adolescentska doba provode na svojim rijekama, a ako su iz svoga grada otišli, duž njegovih mu se rijeka najčešće vraćaju, pa se tako Dožić s frendom Svenom Sorićem, rođenim Siščaninom i članom M28, i Jasenom Vodenicom odlučio otisnuti na putovanje na splavi od Zagreba do Siska, dok im je još nekoliko prijateljica i prijatelja pripomoglo u pripremi i foto- i videodokumentiranju početka puta. Putovanje je poduzeto s 28. na 29. srpnja 2020. i nije dovelo do pristajanja u samom Sisku, već je završilo samo malo više uzvodno, na obali Save, kraj sela osebujnog imena Tišina Kaptolska. To zvuči spiritualno samo po sebi na način za kojim su možda tragala trojica prijatelja, što se provlači kroz nazive mnogih mjestašca razasutih tim dijelom Posavine, još uvijek razmjerno nepoznatim stanovnicima većih naselja i gradova, a dovoljno dostupnim za lako pružanje doživljaja zaista zaboravljenog prostora. Špoljar jednom rečenicom sažima prepoznatljivu atmosferu ovog putovanja: “Pothvat kao da je izašao iz dječjih maštanja o avanturi: tri prijatelja, splav i bijeg iz civilizacije.”

Dječački, no i djevojački (dovoljno je prisjetiti se primjerice potresne Duge Dinka Šimunovića) pokušaj bijega od civilizacije, od “dobrog odgoja”, od ukalupljivanja u uloge unaprijed pripremljene od strane (malo)građanskog društva, jest iskonska potreba koja redovito prethodi odrastanju u vladajućem kontekstu (post)industrijskog doba i automatizirane privrede i života, gdje svako vrijeme što se navodno neproduktivno “troši” ne samo da se smatra luksuzom, već sama činjenica neminovne mogućnosti njegovog postojanja izaziva zazor, pa čak i strah, otpor. Neugasiva potreba za iskustvom “beskorisnog” vremena i s time povezanim, drugačijim doživljajem međuljudskih, ali i čitavih biosfernih odnosa, nerijetko artikulirana modelom putovanja kao intuitivnim, spontanim načinom njihovog ostvarivanja, jedna je od velikih, arhetipskih tema moderne i postmoderne književnosti i drugih grana umjetnosti, pri čemu je čest motiv upravo putovanje rijekom na splavi, čamcu ili brodu.

Recimo, u najužoj vezi s radom Transocean 8 Dožića i prijatelja su prijelomni dugometražni igrani film Wernera Herzoga Aguirre, gnjev Božji (1972.), njegova prva suradnja s Klausom Kinskijem; zatim roman Marka Twaina Pustolovine Huckleberryja Finna (1884./’85.) te jedan od najpoznatijih postjugoslavenskih romana, Tvoj sin Huckleberry Finn Bekima Sejranovića (2015.), svojevrsna parabola Twainovog izvornika, smještena u poslijeratni, posttranzicijski tok vječne rijeke Save. Herzogov klasik Novog njemačkog filma zaokružen je mišlju, insceniranom plovidbom na splavi, kako potpuna sloboda podrazumijeva potpunu osamljenost. Lope de Aguirre, fanatični španjolski konkvistador i osvajač-u-pokušaju porječja Amazone, kojeg tumači Klaus Kinski, nastojeći istom fanatičnošću osvajati filmski prostor, u završnici na splavi što više ne plovi, nego pluta najvećom zemaljskom rijekom, ostaje posve sam, dok virtuozna kružna kamera prati kako po splavi počinju skakutati razulareni majmuni. U tom trenutku, Aguirreova – ergo europska ili Zapadna, a možda i korijenski ljudska – žudnja za osvajanjem, pokoravanjem i posjedovanjem, razotkriva se poput patetične tlapnje. Unutar svjetonazora ostvarenog ovim filmom, ljudski život nema ni po čemu važnije značenje od života instinktivno obijesnih majmuna što pristižu na splav, niti od života čitave prašume, odnosno same rijeke – na razini prirodnih zakona, smrti zapravo nema, postoji samo jedan cjeloviti, jednakovrijedni život u neprestanoj promjeni.

Zemaljsko razdoblje antropocena, kojim se u svom radu Dožić izrijekom bavi, po svoj prilici započinje tzv. velikim zemljopisnim otkrićima, tj. dobom kada se odvija Aguirreova priča, pri čemu Dožić, u skladu sa svojim svjetonazorom i vremenom, “prirodi” ili biosferi pristupa a priori s respektom, pa putovanje njega i prijatelja, naravno, nema ni blizu slično polazište kao Aguirreovo, ali je također prvenstveno potraga za slobodom. Na tragu življenja prirode, što je neizbježno kontekst postojanja i ljudskog života, suvremeno shvaćanje slobode možda je i put prema nadrastanju “grijeha očeva” ili eksploatacijskih i kolonijalističkih politika starijih generacija. Time dolazimo do Pustolovina Huckleberryja Finna, gdje ploveći Mississippijem dječak Huck istodobno bježi od nasilnog i pohlepnog oca pijanca te agresivnih stega južnjačkog malograđanskog društva, čiji ga stupovi kao otpadnika pod svaku cijenu žele “pripitomiti”, dok odbjegli rob Jim putuje prema najosnovnijoj mogućoj slobodi – da više ne bude tuđe vlasništvo. Znakovito je što Jimu uspijeva postati oslobođenim čovjekom, dok je Huck, protivno svojoj volji, naposljetku vraćen u sigurno okrilje građanske zajednice, gdje nastavlja maštati o sljedećem bijegu do kojeg najvjerojatnije neće doći – ili je takav bijeg unaprijed osuđen na neuspjeh. Povijesno gledano, Jimovim uspješnim bijegom počinje dug put afroameričke zajednice SAD-a prema slobodi, koji ni dan-danas nije završen, dok Huckova žudnja za utopijskim prostor-vremenom, u kojem nije prisutna organizacija života podređenog beskrajnoj proizvodnji dobara i usluga, usprkos brojnim pokušajima tijekom 20. stoljeća, ostaje suštinski neispunjena.

U romanu Tvoj sin Huckleberry Finn se raskorak između žuđenog i mogućeg seli u unutrašnji život osobe, a odnos između oca i sina prelazi u prvi plan, te mirenje s izvjesnošću očeve smrti postaje prvenstvenim preduvjetom odrastanja i nasljeđivanja uloge u nastavku postojanja svijeta, čemu putovanje rijekom pruža uvjerljivi romaneskno-pikarski okvir. Pothvat Dožića i ekipe, kao i putevi Aguirrea, Jima i Hucka te Matorog, Crnca i sina-pripovjedača, bili su, relativno promatrano, predodređeni na neuspjeh u smislu dostizanja materijalnog cilja, ali su redom svi, a posebno posljednji, čiji je epilog izložba, ispunili poantu svojevrsnog gubitka nevinosti svojih protagonista, pruživši im iskustvo spoznaje neostvarivosti bijega od iskvarenog svijeta rastrganog umjetnim proturječnostima te osvješćivanja eskapizma kao neupitne, čiste fikcije.

Međutim, inspirativni je paradoks u tome što baš osvješćivanje fikcije eskapizma tom ljudskom stanju pruža imanentnu vrijednost. Mada potpuni bijeg, kao ni potpuna sloboda, nisu ostvarivi – niti bi trebali biti, jer prema Aguirreovom primjeru završavaju i apsolutnom autodestruktivnom izgubljenošću – svako izmaštavanje bijega pripovijedanjem, izvođenjem, prikazivanjem ili tek naslućivanjem putem umjetničkih ostvarenja, doprinosi propuštanju utopijskog prostor-vremena u ljudsku i širu stvarnost. Upravo zbog toga je na izložbi u Atelijerima Koprivnica Transocean 8 rad imenovan po samoj splavi imalo smisla postaviti samo tako kako jest, po principu ready-made predmeta i sirovog dokumenta. Rad nije tretiran kao performans naknadno zamišljen za medij videa, niti kao videoinstalacija u galerijskom prostoru, premda posjeduje karakteristike svih tih pristupa. Odlučivši se za postavljanje kućišta splavi u praznom hodniku Atelijera Koprivnica, koje je visjelo sa stropa pomoću užadi što se inače koristi za pomorske ili alpinističke čvorove, te same splavi, rasprostrte nenapuhane u glavnoj sobi galerije, Tin Dožić je putovanju što ga je poduzeo s prijateljima podigao ready-made spomenik.

Indikativno je što je umjetnik izbjegao projiciranje bilo kakve vrste dokumenta samog putovanja – unutar kućišta splavi bio je instaliran maleni televizor na čijem se ekranu, vireći kroz rupu u kućištu, mogla vidjeti crno-bijela snimka priprema za plovidbu na obali rijeke, prije nego što su porinuli splav. Nastavno na to, na površini ispuhane splavi bio je postavljen digitalni televizor većeg formata, koji je prikazivao snimke u boji površine rijeke te podvodnog biljnog i životinjskog svijeta, s ignoriranjem svih tragova ljudskih radnji pored, naravno, samog snimanja (snimke u boji, urađene smartphoneom, svojom stilizacijom podsjećaju na mnogobrojne kadrove u filmovima Tarkovskog, gdje voda čisto protječe kroz različite materijalne prepreke, apostrofirajući svojim tekućim elementom redateljevo karakteristično osjećanje filmskog vremena, kao u Stalkeru, Nostalgiji i drugim filmovima). Zazirući, dakle, od prikaza samog putovanja, usmjerivši se na sve što mu je izravno prethodilo te na ono što je poslije pristajanja ostalo, Dožić je istodobno oprostorio posvetu sjećanju na putovanje – zbog čega izloženi ready-made predmeti imaju karakter spomenika – te oblikovao odu ideji o mogućnosti putovanja, kao smjerokazu prema sudjelovanju u nastavku postojanja svijeta. Posvetu samoj splavi kao mogućnosti nastavka svijeta, nositeljici vjere u izvjesnost njegovog produžetka.

Međutim, znanstvenici upozoravaju da je čak 21 posto biljnih vrsta – ili jedna od pet – pod rizikom od izumiranja. Unatoč tome što biljke svakodnevno koristimo u različite svrhe, biljni svijet nije nešto o čemu aktivno razmišljamo (osim kad Botanički vrt ima rasprodaju). Filozof Michael Marder u knjizi Plant-Thinking (2013.) primjećuje da se “apsolutna familijarnost biljaka preklapa s njihovom potpunom čudnovatošću, s nesposobnošću ljudi da prepoznaju elemente samih sebe u formi biljnog bića”. Sklonost ljudi da ne primjećuju biljke u svom okruženju toliko je upečatljiva da je fenomen dobio i svoj naziv; botaničarke i pedagoginje Elisabeth Schussler i James Wandersee 1998. opisali su to kao “biljno sljepilo” (plant blindness). Biljno sljepilo uključuje, primjerice, neprepoznavanje važnosti biljaka u biosferi te antropocentrično shvaćanje da su biljke inferiorne životinjama i samim time manje vrijedne naše pažnje.

I znanost se, povijesno gledano, puno više bavila proučavanjem životinja jer su one “bliže” ljudima (inteligentne, pokretne, svjesne), dok su se biljke istraživale samo u kontekstu korisnosti za ljude, npr. kao hrana i lijekovi. Također, neka istraživanja otkrila su da su ljudi bolji u vizualnom prepoznavanju životinja nego biljaka – koje umjesto kao zasebne jedinke vidimo kao, pojednostavljeno rečeno, nedefiniranu hrpu zelenila. Posljedično, projekti vezani uz proučavanje i očuvanje biljnih vrsta dobivali su vrlo malo znanstvenog interesa i financijske podrške.

Međutim, takvo shvaćanje počelo se postepeno mijenjati. Još je Darwinov otac Erasmus, također znanstvenik, tvrdio da su biljke živuća bića te im je pripisivao osjet, pokret i određenu razinu mentalne aktivnosti. U proteklih par desetljeća pojavila su se neka nova područja istraživanja, od biljne neurobiologije do kritičkih studija biljaka (animal studies su totalno passé!), koja biljni svijet vide kao aktivan i sposoban za kompleksnu komunikaciju. “Biljna aktivnost pojavljuje se pod krinkom pasivnosti, odnosno nikad se ne predstavlja kao takva,” piše Michael Marder. Dakle, biljke nisu tek pasivni nepomični organizmi ostavljeni na milost i nemilost okruženju u kojem se nalaze, već bića koja su kroz evoluciju naučila vrlo dobro koristiti ono što im je na raspolaganju.

Ideju da biljni svijet živi aktivnim i kompleksnim životom koji je nama ljudima potpuno nedostupan osvijestila sam prije par mjeseci čitajući roman Semiosis (2018.) američke SF spisateljice Sue Burke (konačno prilika da ga negdje spomenem!). Naime, u knjizi – čiji se naslov odnosi na proces stvaranja značenja – skupina kolonizatora sa Zemlje dolazi na nepoznati planet, gdje ubrzo otkrivaju da je lokalna flora vrlo inteligentna i promišljena pa čak i opasna u svojoj borbi za resurse, te da ih očekuje mukotrpan proces pregovaranja i navikavanja na suživot. Roman se razvio iz Burkine kratke priče When Plants Kill (1997.) koja je bila inspirirana “fotosintetičkim ratom” njenih sobnih biljaka.

U stvarnosti biljke nisu ništa manje ratoborne i u neprestanoj su komunikaciji sa svojom okolinom: mogu percipirati svjetlo, temperaturu i električne signale, reagiraju na dodir, mogu razlikovati svoje korijenje od onog drugih biljaka, ispuštaju signale upozorenja kada su u opasnosti, šalju lažne signale neprijateljima, mogu dozvati predatore svojih napadača ili postaviti toksične zamke. Ipak, budući da nemaju središnji živčani sustav, njihovi osjetilni i komunikacijski mehanizmi prilično se razlikuju od ljudskih i životinjskih pa ih je lako “otpisati” kao inferiorne ili manje razvijene.

No, zašto ja vama sve ovo pričam? Jesam li konzumirala kakve psihoaktivne biljne preparate, plaća li me biljni lobi ili sam se možda, poput protagonistice Vegetarijanke Han Kang, transformirala u drvo pa sada guram svoju floralnu agendu? Bez brige, dragi čitatelji! Konačno dolazim do povoda za ovaj tekst, a to je najnovije izdanje Kontejnerovog Touch Me festivala, koji se održao od 17. rujna do 3. listopada u Hali V Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Pratitelji Kontejnerovih projekata već su naviknuti na interdisciplinarne, provokativne i često kontroverzne radove koji postavljaju pitanja o svijetu u kojem živimo i smjeru u kojem se krećemo kao društvo. Već u katalogu izložbe saznajemo da predstavljeni umjetnici i umjetnice, od kojih su neki domaćoj publici već poznati s ranijih Kontejnerovih festivala, ostavljaju za sobom klasični humanizam i “radikaliziraju ideju o novim odnosima između čovjeka i ne-ljudskih oblika života”.

Ovogodišnji program u fokusu je, naime, imao nove oblike suživota između živih bića, prirode i tehnologije, a sastojao se od standardno raznolikog programa: dvije izložbe, zvučnih performansa, razgovora s umjetnicima, radionica te filmskog i studentskog programa. U prizemlju HALE V bila je postavljena glavna festivalska izložba pod nazivom Marriage of States koju su kurirale Kontejnerove Klara Petrović i Luja Šimunović te Jurij Krpan iz ljubljanske Galerije Kapelica. “Marriage of States” inače je povijesni termin koji označava diplomatski brak, dok se u ovom slučaju odnosi na umjetnička nastojanja da se postigne viši cilj putem razmjene između tijela zasićenih simboličkim razlikama.

Na katu je pak postavljena izložba OTVORENO – Živa bića i njihove opasne veze (kustosice: Olga Majcen Linn i Tereza Teklić) u sklopu mreže EMAP koju čini 10 partnerskih europskih organizacija i institucija, a koja dodjeljuje sredstva za produkciju radova i pruža kustosku potporu europskim umjetnicima u usponu. Ove dvije izložbe vrlo su kompatibilne i predstavljaju različite umjetničke metodologije, vizije i perspektive na zadanu temu – od onečišćenja okoliša i klimatskih promjena do postljudskog tijela i međuvrsnih sinergija – te u konačnici osvješćuju činjenicu da su antropocentrično iscrtane granice između različitih organizama (od živih bića do strojeva) poroznije nego što mislimo.

Radovi na festivalu potiču na razmišljanje, nerijetko izazivaju nelagodu, pomiču granice (ne samo između disciplina, već i u shvaćanju toga što je “normalno” ili “prirodno”) i postavljaju pitanja vezana uz odnose između vrsta, etičnost znanstvenih/umjetničkih eksperimenata, antropomorfizaciju, nadilaženje destruktivne logike kasnog kapitalizma, itd. Umjetnici i umjetnice zastupljeni na izložbi, svi na svoj način, decentraliziraju čovjeka i istražuju potencijale ideje da se živa bića protežu i izvan čvrstih granica svog organizma. Osim što pobuđuje svijest o nužnosti očuvanja okoliša, ta ideja otvara prostor za međusobno učenje, poniznost, solidarnost i nove vidike.

Zanimljivo je vidjeti kako pojedini autori i autorice pristupaju temi, a u nastavku ću spomenuti nekoliko onih koji su mi bili najupečatljiviji. Da tehnologija nije inherentno pozitivna ni negativna već odražava namjere onih koji je koriste dobro demonstriraju, primjerice, ArchaeaBot Anne Dumitriu & Alexa Maya, Goatman Thomasa Thwaitesa i 7 konfiguracija: AI robotičke proteze Marca Donnarumme (koji je u sklopu festivala izveo i zvučni performans Humane Methods ℧r). U svojim zamišljanjima mogućih upotreba tehnologije svi spomenuti radovi sadrže i kritiku sadašnjeg društva, odnosno njegovih ideala.

ArcheaBot je podvodna robotička instalacija koja istražuje što bi život mogao značiti u budućnosti nakon singularnosti i klimatske katastrofe. Arheje su vrlo otporni drevni mikroorganizmi za koje se smatra da su najstariji oblik života na Zemlji. Dumitriu i May svoju arheju zamišljaju tehnooptimistički, kao domaćina u kojeg bi ljudi mogli učitati svoju svijest i na taj način opstati u propadajućem svijetu.

S druge strane, Thwaitesov zaigrani i intrigantni Goatman donosi “tehnoreaktivistički” pristup, koristeći tehnologiju ne za napredak i nadilaženje ljudskosti, već upravo suprotno, za evolucijsko nazadovanje, povratak u “primitivnije” ali opuštenije i bezbrižnije stanje bivanja “običnom, skromnom kozom” koja “slobodno luta i oslobođena je brige”. Umjesto da se pokušava vinuti u zvijezde, čovjek bi možda bio sretniji da pase na planini, poručuje Thwaites (možemo to nazvati i tehnoeskapizmom ili tehnopastoralom), a u Zagrebu je izložio knjigu s detaljnom dokumentacijom, video u kojem govori o projektu i svom iskustvu (između ostalog, posljedicama konzumacije trave na ljudsko tijelo) te proteze koje je koristio kako bi se što više približio “kozjem stanju”.

Robotičke proteze, nastale u suradnji s dizajnericom Anom Rajčević i inženjerom Christianom Schmidtsom, predstavio je i Marco Donnarumma, koji u svom radu spaja pokret, dramaturgiju, zvuk i tehnološko inženjerstvo. Ciklus 7 konfiguracija (u Zagrebu su predstavljene tri: Amigdala, Eingeweide i Alia: Zǔ tài) sastoji se od radova nastalih na sjecištu ljudskog tijela, robotičkog hardvera, softvera za strojno učenje i mikroorganizama. Međutim, suprotno očekivanjima, ove hibridne tehnoorganske proteze ne obavljaju nikakvu utilitarnu funkciju; dapače, one podrivaju ljudsko tijelo koje ih nosi (npr. zarezuju kožu čeličnim nožem, blokiraju pogled ili su, poput autonomne protetičke kralježnice, emancipirane od svoje izvorne funkcije). Donnarummina mračna estetika priziva prijeteću dimenziju tehnologije i nagovješćuje budućnost u kojoj bi se strojevi mogli okrenuti protiv ljudi.

Institut za neprimjetne jezike: Čitanje s usana slovenske umjetnice Špele Petrič (bacite oko i na njene ostale radove) bavi se (ne)mogućnošću komunikacije s biljnim svijetom, a inspiriran je imaginarnim istraživanjem u kojem znanstvenici nastoje realizirati razgovor između čovjeka i fikusa. Petrič koristi algoritam koji promatra puči – otvore u epidermi biljke koje nalikuju ustima – i pokušava njihove sitne pokrete analizirati kao da su ljudski jezik. Njen odgovor na pitanje možemo li razumjeti što biljke govore je: i da i ne – “da” jer i biljke koriste neki oblik jezika, a “ne” jer je ljudima vrlo teško zamisliti komunikaciju koja nije utemeljena na logosu.

Tema “jezika biljaka” nije nova; još u srednjem vijeku javlja se ideja da sve što postoji nosi oznaku božjeg stvaralaštva, a na ljudima je da interpretiraju te neverbalne oznake. Postoje različite teorije koje jezik razdvajaju od njegove lingvističke ili verbalne dimenzije i pripisuju ga svim živim i neživim fenomenima. U tom kontekstu, “jezik nije mehanička posljedica pojedinačnog subjekta (biljke ili nečeg drugog), već ekologija koju proizvode organizmi u međuovisnom i međuvrsnom odnosu”, stoji u uvodu u The Language of Plants.

Čitajući o jeziku biljaka došla sam i do Waltera Benjamina (btw, trebalo bi smisliti neko pravilo u stilu Godwinovog zakona koje kaže da što više pišete o umjetnosti to je veća šansa da će odnekud iskočiti Benjamin, čak i tamo gdje ga najmanje očekujete). U eseju On Language as Such and on the Language of Man (1916.), koji je Hito Steyerl nazvala “najčudnijim od svih čudnih Benjaminovih tekstova”, Benjamin tvrdi da postoji jezik svih stvari te da je ljudski jezik samo malo kompleksniji primjer ovog općenitog fenomena. “Ne postoji događaj ili stvar, bilo živa ili neživa, koja ne sudjeluje u jeziku na neki način”, piše on. Naravno, to ne znači da je smislena i kompleksna komunikacija s biljkama ili čak životinjama doista ostvariva (“Sve čemu se možemo nadati je da okrznemo rubove njihovog bivanja”, piše Michael Marder), no takav način razmišljanja može osvijestiti činjenicu da sposobnost govora i pisanja ne čini nužno ljude superiornijima u odnosu na druga bića te da sve što postoji na neki način djeluje i ima učinak na svijet u kojem živimo.

Od domaćih projekata spomenula bih neformalni kolektiv M28 (Luna Džidić-Uzelac, Lana Grahek, Vanda Kreutz, Sara Salomon i Sven Sorić), čije je umjetničko istraživanje Growing Acts, izloženo u formi ambijentalne instalacije, započeto u proljeće ove godine nakon dvomjesečne karantene. Slučajni ulazak pčele u stan potaknuo je autorice da počnu primjećivati svoje “nevidljive sugrađane” – divlju zidnu floru koja nastanjuje urbani anthroposcape, kao i njezine taktike prilagodbe i preživljavanja u tom negostoljubivom staništu. Na zidovima u centru Zagreba M28 pronašle su čak 183 biljne svojte iz 59 porodica (npr. vrtni hibiskus, troskot i crvena djetelina). Mnoge od njih imaju ljekovita svojstva, no uslijed apsorpcije čestica teških metala i otpada iz gradskog okruženja biljke postaju toksične – barem za nas ljude. Može se reći da nam na taj način biljke poručuju nešto o nama samima i uvjetima života koje smo stvorili. Novonastala toksičnost nekoć blagotvornih biljaka jasno ukazuje na povezanost i međuutjecaj svih bića, flore i faune, ljudi i stvari, prirode i tehnologije. Ako išta trebamo ponijeti sa sobom s ovogodišnjeg Touch Me festivala, to je da ukoliko nastavimo tvrdoglavo stajati na vrhu imaginarne piramide prirodnog poretka, ubrzo će se sve ispod nas, a samim time i mi, urušiti. Opstat će samo vodeni medvjedići.