Riječ je o performansu koji spaja žongliranje, manipulaciju, video mutacije i fakirsku poeziju, a autor se kroz navedene elemente bavi temom dominacije čovjeka nad prirodom i njenih posljedica. O izvedbi je za Kulturpunkt.hr pisao Gregor Sirotić Marušić. Njegovim riječima: “Mijatovićev pristup je duhovit, ali i groteskan, što dolazi do izražaja kada vadi tri konzerve različitih dimenzija iz svojeg kreveta i predstavlja nam ‘goveđu obitelj’. Otac-bik, majka-krava i dijete-tele, nastavlja autor, nisu imali priliku upoznati se, ali čovjek je ipak pronašao način da ih približi kada ih je smjestio u istu konzervu”.

Autor i izvođač je Nikola Mijatović Bangavi. Dizajn svjetla i video mutacije potpisuje Amar Maksumić, a glazbu Ivan Svaguša. Ilustracije izradili su Ivan Svaguša i Nikola Mijatović, a video Josip Bolonić.

Svoj posljednji autorski projekt, M B M G iliti Muu Bee Mee Grock, Mijatović je započeo razvijati u suradnji s Ivanom Svagušom, multimedijalnim umjetnikom koji u predstavi potpisuje ilustracije i glazbu, za vrijeme rezidencije na L’Autre Ferme na zapadu Francuske – imanju na kojem su zbrinute životinje spašene od tragične smrti koju im je namijenila mesna industrija. U suživotu sa stanovnicima farme – ljudima i životinjama – nastaje materijal koji je prvi put prezentiran kao performativni triptih 2024. godine, pod nazivom M B M G 1.0 – Otisci slobode. U studenom 2025. godine premijerno je izveden M B M G solo, a ja sam imao priliku pogledati prvu repriznu izvedbu početkom veljače u napunjenoj Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. 

Mijatović izvedbu započinje na sredini pozornice, ispred polukruga opisanog konzervama goveđeg gulaša, rečenicom: “mislio sam da ću im dotaći srce, ali dotakao sam im samo želudac.” Njegov kostim sastoji se od jednostavne košulje i hlača od bijelog grubog pamuka koji ujedno asociraju na seljačku nošnju, a također i arhetip Pierrota, tužnog klauna koji se razvija u commediji dell’arte, a kasnije postaje važni topos simbolistima kao usamljena i sentimentalna figura. 

Autor zatim kreće u prvu od svojih preobrazbi, najprije oblači suknju, pa ju stavlja oko glave kao veo, te ju veže oko prsa i čučne da mu prekrije čitavo tijelo osim stopala i hoda u takvom položaju kao kokoš. Princip transformacije primjenjiv je i na predmete koje koristi, tako jedanaest bijelih loptica najprije drži u tkanini suknje oprezno kao jaja, a onda ih baca u prostor kao hranu za životinje. 

Na desnoj strani pozornici nalazi se najupečatljiviji komad scenografije – kvadratno postolje koje nalikuje na krevet, obloženo crvenom tkaninom s baroknim uzorkom i obrubljenom perlama, a koje umjesto madraca ima poredane konzerve goveđeg gulaša. Nakon balansiranja na glavi, Mijatović stoji na konzervama i izgovara stihove koji tematiziraju čovjekov odnos prema životinjama počevši od biblijskog, mitološkog čina davanja imena životinjama. Među postupcima dominacije stupnjevito navodi pripitomljavanje i dresiranje te u posljednjem stihu ubojstvo: “čovjek je ubio čovjeka pa kako ne bi ubio životinju.“ 

Mijatovićev pristup je duhovit, ali i groteskan, što dolazi do izražaja kada vadi tri konzerve različitih dimenzija iz svojeg kreveta i predstavlja nam “goveđu obitelj”. Otac-bik, majka-krava i dijete-tele, nastavlja autor, nisu imali priliku upoznati se, ali čovjek je ipak pronašao način da ih približi kada ih je smjestio u istu konzervu. Ovakve šale publika je dočekala sa smijehom, ali i ponekim uzdahom. Reakcija ovisi o tome slušamo li ovu priču kao basnu ili kao stvarnost. 

Po sličnom principu djeluje i središnji motiv ove predstave, a to je već opisani krevet. Kroz tekst, Mijatović nam predstavlja konzerve kao “otiske boli”, pri čemu ova konstrukcija postaje nešto poput fakirskog kreveta koji prenosi patnju mrtvih životinja. S druge strane, ona je jedna smiješna konstrukcija od svakodnevnih predmeta iz trgovina. Kako ćemo ju vidjeti ovisi o tome do koje mjere smo spremni pratiti autorove transformacije i slušamo li srce ili želudac. 

Nakon toga, Mijatović se pokušava približiti životinjama u konzervama. Daje im imena: Šarulja, Jagoda, Rumenka, Ruža, Ozrenka, i pušta na pozornicu kao da ih šalje na ispašu, no udubljene i savijene konzerve samo se kotrljaju po podu. Uzvici ohrabrenja koje im upućuje polako se pretvaraju u očajanje kao da je razočaran što ih ovom gestom bacanja ne uspijeva oživjeti. Dok je prijašnje dijelove izvedbe pratila neopterećena, akustična glazbena tema, ovu scenu prati elektronični dron u modulacijama koji nagoviješta i posljednju transformaciju. 

Nakon balansiranja konzervi na glavi i rukama koje je izvedeno s ritualnom pažljivošću, Mijatović se skuplja u kuglu iza jedne konzerve kao da se pokušava sakriti iza nje ili ući u nju. Kada ustane pogled mu je hladan i odsutan. Zatim se skida u donje rublje i na sve četiri krene puzati preko pozornice. Valja se preko fakirske postelje i dolazi pred publiku gdje ustaje i širi ruke, a sa stropa se spušta lubanja bika koja prekriva njegovu glavu. U ovome segmentu prevladava jeziva atmosfera koja se razlikuje od crnog humora koji je dominirao ranije. Realistični i razrađeni životinjski pokreti ostavljaju dojam da Mijatović koji nas je vodio kroz čitavu izvedbu više nije prisutan, kroz glumu je nestao. 

Već sam spomenuo da se davanje imena životinjama navodi u nizu činova ljudske dominacije. U tom nizu pojavljuje se i basna, pripisivanje ljudskih karakteristika životinjama. Jasno je da autorovo utjelovljivanje goveda u posljednjoj sceni namjerno izbjegava bilo kakvo upisivanje emocija zbog čega i ostavlja jednu neobičnu prazninu. Iako na početku gledamo Mijatovića u liku sentimentalnog Pierrota koji osjeća patnju životinja kao šiljke, nema pokušaja prikazivanja te patnje kroz likove životinja koji bi u gledateljima_cama pobudili isto suosjećanje. S time se pojavljuje još jedno potencijalno čitanje rečenice s kojom smo počeli. Autor nam nije dotakao srce nego samo želudac jer nije na njemu da nas gane. On izražava svoje emocije, a pokušati kontrolirati tuđe bila bi samo fikcija i basna. Na svakome je od nas hoće li slušati svoje srce ili želudac.