Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Već je odavno poznato kako je prostor koji na kulturnom polju zauzima osječka nezavisna scena vidljiv tek sitnozorom te kako je u očekivanoj rekapitulaciji osječke kulturne godine teško ispisati tekstove lišene repetitivne lamentacije ili bilo kojeg oblika komentatorske malodušnosti. Naime, zemljopisnim punktovima izvan slavonskog videokruga teško je objasniti kako je u ovim geografskim širinama moguće uočiti tek treptaje kulturnoga djelovanja i pokušaje autorskih iskoraka čija se egzaltiranost uglavnom razlije u jednokratnim projektima koji nikada ne prerastu u umjetnički kontinuitet. U gradu se po inerciji održavaju ustaljene manifestacije koje krovno nose kulturne institucije (a kojima održavaju svoju proračunsku validnost) te koje se rijetko povezuju s udrugama ili organizacijama u realizaciji novih projekata i aktivnosti. Razlog izostanka ozbiljnijih suradnji možemo tražiti u financijskim stavkama, birokratskim peripetijama ili nesklonim vremenima, ali on je zapravo najvidljiviji u ljudskome deficitu jer ovome gradu kronično nedostaju ljudi čije ideje nemaju politički i interesni predznak, točnije ljudi kojima nije tek cilj egzistirati na platnoj listi, već raditi, isprobavati te inovativno doprinositi kulturnoj mikrozajednici.

Inicijative koje se i dogode nose entuzijastični pojedinci i odredive su isključivo kao privatna gesta koju ne podržava baš nitko izuzev obitelji, prijatelja i poznanika; jedna takva umjetnička gesta dogodila se prošloga mjeseca, a pokrenuo ju je Mario Matoković koji je organizirao rezidencijalni boravak novosadskog fotografa Filipa Bojovića u svojoj kući i uz podršku svoje obitelji. Iz tjedne umjetničke rezidencije proizašla je fotografska izložba održana u Matokovićevu ateljeu koja prikazuje detalje osječkih ulica i kvartova. “Domaćin” planira nastaviti s ovom praksom ugošćujući one umjetnike s kojima dijeli bilo umjetnički senzibilitet bilo područje umjetničkog interesa. Ovdje je, dakle, riječ o samofinancirajućem projektu, a slična sudbina, čini se, čeka i ostale udruge koji pokušavaju realizirati kulturne programe. Naime, umjetnička organizacija POPUP ove je godine realizirala tek četiri programa (od toga su dva ostvarena kao naslovi Osječkog ljeta kulture te su iz tog izvora i financirani) za razliku od prošlogodišnjih sedam, a na popisu programa javnih potreba u kulturi Grada Osijeka moguće je pronaći tek pet udruga, odnosno organizacija čiji je proračunski saldo uistinu minoran. Od tih pet udruga jedna se bavi tradicijskom kulturom (Šokačka grana), jedna je marketinška agencija (Ypsilon), a preostale tri (spomenuti POPUP, Mali Nemo i M-art) vode sizifovsku bitku za opstanak. O potpunoj gradskoj strateškoj dezorijentiranosti kada je kultura u pitanju, najbolje svjedoči činjenica kako su sredstva na području audiovizualne djelatnosti podijelili spomenuti Ypsilon za održavanje portala essekeri.hr te Kinematografi za program Ciklusi sjećanja, dok su u fiskalnoj stavci urbane kulture, kulture mladih i novomedijske kulture sredstva pripala Muzeju Slavonije (za program Doktori za baštinu), Kinematografima (za radionice medijske kulture za školarce) te udruzi Mali Nemo za književne tribine. Što je u spomenutom nizu novomedijska kultura uistinu je teško odgonetnuti.

U zatečenoj kulturnoj deskripciji osječke scene udruga M-art već 17 godina prometejski njeguje kako nezavisni kulturni profil tako i upornost koja ne podilazi varijabilnim umjetničkim konceptima i koja uspijeva trajati unutar spomenutih proračunskih akvizicija. Istina, prije tri godine kompromisno je pristala svoje programe održavati unutar Muzeja likovnih umjetnosti, ali se ta odluka pokazala dobrim i praktičnim izborom koji joj je osigurao kontinuitet i uvjete kakve do tada nisu imali. Njihova se suradnja nastavlja i u realizaciji Performance Art Festivala (koji Grad podupire s 2000 kuna) i programu Barutane (čiju realizaciju financijski osigurava isključivo Ministarstvo kulture). Iz takvog dugog i kvalitetnog trajanja proizlazi i svojevrsna odgovornost koju ova udruga ima na anemičnoj osječkoj kulturnoj sceni jer joj se baš nitko drugi (bilo pojedinac bilo skupina) nije ni približio u kontekstu kulturnog aktiviteta i kakvoće. No, upravo ta stožerna pozicija daje nam za pravo ustvrditi kako je vrijeme za ampulu svježe krvi u programskom i idejnom smislu jer njihovo posljednje izdanje, program Barutana 017 ostavlja dojam prepisivačkog i predvidivog koncepta.

Naime, sedmodnevni niz ovogodišnjeg programa započeo je 2. studenog projekcijom radova Tomislava Gotovca i uvodnim predavanjem Darka Šimičića, a okončan je 8. studenog predavanjem Ivana Paića koje je pratilo izbor antologijskih hrvatskih eksperimentalnih filmova. Riječ je o čestim sudionicima ovoga programa, a teme o kojima su govorili već su nekoliko puta pomno analizirane, ponavljane i interpretirane u okvirima Barutanina programa čime je ukinuta mogućnost ikakve recepijentske znatiželje i iznenađenja. Osim toga, svoje mjesto u programu i ove godine ponovo pronalazi autorski projekt Ksenije Zec koja i posreduje u dolasku kazališne izvedbe Folk Acts u kojoj glumica Nataša Dangubić i kafanska pjevačica Višnja Vitas usiljeno i anakrono propitkuju odnos visoke i niske umjetnosti, glume i pjevačkog nastupa, lijepe književnosti i turbofolka. Ovaj populistički projekt Saše Božića i Petre Hrašćanec primjereniji je nekom pučkom festivalu i velikom auditoriju nego intimističkom galerijskom prostoru i programskom konceptu nezavisna predznaka, a spomenuti dojam pri tome oštro odbacuje implikacije o bilo kakvoj vrsti umjetničkoga elitizma.

Dakle, uz očekivane naslove, ovogodišnja Barutana ne ostavlja prostor suvremenijim umjetničkim izričajima i imenima, već ostaje u sigurnu zaklonu tradicionalnog izvaninstitucionalnog opozicionizma koliko god ova kovanica paradoksalno zvučala. Jer ako se netko toliko dugo i uporno kreće uzvodno, onda valjda pristaje na tu vječnu dinamiku kretanja, oponiranja i široke prakse uvijek novog propitkivanja uvriježenih mišljenja i vrijednosti. Posljednje izdanje Barutane to ne čini; ono igra na sigurnu kartu nudeći ikonografske, ali višestruko viđene radove koji bi trebali poslužiti tek kao temelji na kojima treba graditi neke nove umjetničke konstrukcije, a ne kao autokratske umjetničke vrijednosti. Ukratko, ovom je programu nužan oštriji zaokret ka suvremenim umjetničkim tendencijama i izričajima jer samo na taj način može opravdati svoje postojanje i značaj kakav je stekla u turobnom kulturnom pejzažu opisanom na početku ovoga teksta.

Naznake tog novog smjera možda su skicirane tek u jednome dijelu ovogodišnjeg programa – u danu koji je ponudio zvučnu izvedbu Marka Jovića te zvučnu instalaciju Nike Mihaljevića. Zanimljivo, riječ je o studentu i profesoru (obojica su na studiju medijskog dizajna pri Sveučilištu Sjever u Koprivnici), no njihovi su radovi realizirani u posve različitim umjetničkim kodovima dok im je idejna platforma posve oprečna i teško usporediva. Marko je Jović mladi umjetnik koji se već nekoliko godina razvija na međunarodnoj sceni baveći se eksperimentalnim noiseom. Njegov je rad još uvijek slabo interpretiran u nacionalnim okvirima i na određeni način pripada novim umjetničkim formatima o kojima se nedovoljno i izuzetno sustezljivo piše. U svome rodnome gradu ovoga se puta predstavio zvučnom izvedbom Povratak drugačijega pamćenja u kojoj proizvodi kompoziciju raznolikih zvukova koji gradiraju od mimetičkih prirodnih i ugodnih tonova do visokih registara na granici teško slušljive kakofonije i buke. Izvedba ostavlja dojam psihodeličnog iskustva, njezina kompozicijska linija izgrađuje se i stupnjuje da bi u konačnici pružila zanimljivo iskustvo koje upotpunjuje vizualna, jednako psihodelična komponenta. Za mnoge je to novo umjetničko iskustvo (u mnoge se ubraja i potpisnica ovih redaka) koje svakako treba pokušati interpretirati i konzumirati iznova iz jednostavnog razloga što otvara neke nepoznate percepcijske rukavce i, možda, sasvim drugačija tumačenja osjetilnih manifestacija. U svakom slučaju, ova je izvedba drugačije, ali opet indikativno urbana kao i prošlogodišnje Jovićevo predstavljanje koje je osječkoj publici ponudilo fotografske i video radove izuzetno zanimljive atmosfere i tona.

Možda je upravo ta odrednica urbanoga ono što povezuje Jovićev i Mihaljevićev rad u sklopu ovogodišnje Barutane. Naime, Niko Mihaljević grafički je dizajner, post-konceptualni umjetnik i dizajner vizualnih komunikacija koji je predstavio svoju zvučnu instalaciju naslovljenu Dürum organum: Horses on beaches of Uludag and the girl from Wild things. Riječ je o radu kojemu je prethodio dvogodišnji rad Dürum Saturdays, svojevrsna gastronomska ekskurzija u kojoj je tijekom dvanaest subota Niko s prijateljima posjećivao kebab restorane u nizozemskom Arnhemu te, uz degustaciju, snimao razgovore i uobičajene zvukove tijekom tih posjeta. Kao rezultat tih junk food putešestvija nastao je “zvučni roman” sačinjen od transkripata zvučnih zapisa i pridruženih fotografija zabilježenih tijekom tih subota. Spomenuto je djelo poslužilo kao palimpsest drugome projektu i svojevrsnoj razradi ove hedonističke priče. Naime u instalaciji Dürum organum: Horses on beaches of Uludag and the girl from Wild things Mihaljević je tim zvučnim zapisima iz kebab restorana pridružio zvuk spontane instrumentalne izvedbe na orguljama zagrebačke crkve sv. Franje Asiškog čime je potencijalno otvorio brojne slojeve tumačenja ovog prividnog zvučnog kontrapunkta.

Iz transkripta ove instalacije vidljivo je kako ćaskanje o banalnim i “nebitnim” temama u opuštenoj atmosferi može dobiti jednu novu dimenziju ukoliko joj se pripiše drugačiji zvučni okvir. Naime, pojedini dijelovi dokoličarskog razgovora na neobičnoj podlozi moćnog zvuka orgulja izrastaju u dijalog dramske, gotovo filmske napetosti bez obzira na temu o kojoj govore. Svjetovno, urbano i opušteno nije u suprotnosti sa sakralnim, tradicionalnim i elegantnim zvukom proizašlim iz crkve; naprotiv, te se dvije zvučne matrice na trenutke, zahvaljujući autorskoj montažnoj intervenciji, iznenađujuće ironijski sljubljuju i prožimaju stvarajući pri tome neočekivan, ali zanimljiv akustični wrap. Razgovori kao i popratni zvukovi i šumovi jednako su organski kao i improvizacija na orguljama tako da Mihaljevićeva jukstapozicija otvara, možda, i pitanje suživota dvaju svjetonazorskih pozicija. Duhovno i materijalno, u nekom mogućem čitanju ovoga rada, nisu nepomirljive suprotnosti, a posebice ne isključive pozicije koje razvrstavaju i odvajaju; one su mitohondrijske niti iste životne stanice te ih kao takve treba prihvatiti i živjeti. I u ovome radu Mihaljević, dakle, ponovo mitologizira svakodnevicu, “bilježi nasumične fenomene” kako bi raznorodnom zvučnom interakcijom progovorio o “umjetnosti” dnevnog, životnog, organskog iskustva te ironizirao artificijelnost života kao umjetničkog konstrukta.

Zaključimo, sedamnaesto izdanje osječke Barutane iznjedrilo je sumnje u određeni koncepcijski zamor i programsku predvidivost koja pomalo umanjuje ugled udruge M-art kao rodonačelničke i jedine trajnije snage na skromnoj nezavisnoj kulturnoj sceni Osijeka. S druge strane, u ovogodišnjem tjednu “tradicionalne alternative” predstavljene su mlade i energične snage koje bi ovaj program mogli povesti novim, neistraženim umjetničkim puteljcima i ubrizgati joj adrenalin koji joj nedostaje. Ostaje nam vidjeti hoće li Barutana uspjeti nadrasti lokalni neinventivni društveni i kulturni kontekst ili će tvrdoglavo ustrajavati na nostalgičnim evokacijama hrabre i beskompromisne mladosti koja je ovih dana u Osijeku opet u modi.

Nomadsku povijest projekta koji je pod nazivom Barutana 06 pokrenut 2006. godine kroz inicijativu oživljavanja osječke Barutane te je prvotno zamišljen kao cjelogodišnji program namijenjen predstavljanju i poticanju nezavisne kulture, prethodnih su godina obilježili zaboravljeni i napušteni prostori u kojima su se u improviziranim i često neadekvatnim uvjetima realizirali programi kojima su se predstavili brojni sudionici hrvatske izvaninstitucionalne scene, umjetnici i kulturni akteri različitih područja djelovanja.

Pored naglašavanja važnosti prenamjene arhitektonske baštine u aktivan prostor suvremene kulturne produkcije i razmjene, zbog čega projekt inzistira na svome prvotnom nazivu, izvjesno je da je i dalje nužno naglašavati izostanak značajnije potpore gradske kulturne politike nezavisnim inicijativama u kulturi. Stoga se u nedostatku prostora namijenjenog djelovanju udruga i organizacija nezavisne kulture, u realizaciji desetog izdanja programa, učinio zaokret u odnosu na dotadašnju praksu te se provedba programa u svom jubilarnom izdanju odvijala u suradnji s Muzejem likovnih umjetnosti.

“Nastavljajući započetu suradnju, ujedno naglašavamo otvorenost Muzeja likovnih umjetnosti prema akterima izvaninstitucionalne kulture, što vidimo kao jedan od važnih koraka u daljnjem afirmiranju Muzeja kao sve aktivnijeg poticatelja i generatora različitih vidova suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi. Također, ovom suradnjom nastojimo ponovno naglasiti kako su modusi kontinuiranoga prilagođavanja, snalaženja i iznalaženja novih načina za sprovedbu programa nezavisne kulture neiscrpni, ali i da ih je potrebno shvatiti kao poticaj za stvaranje i omogućavanje dugoročno kvalitetnijih i stabilnijih uvjeta rada, primjerenih vrsnoći programa odnosno uloženom angažmanu i umjetničkim ostvarenjima sudionika koji se predstavljaju ove, kao i prethodnih godina.

Tako će se u Muzeju likovnih umjetnosti u programu Barutana 017 ponovno moći vidjeti sažeti izbor programa kakav je Osijeku potreban u kontinuiranom trajanju – ne kao izniman događaj poput festivala ili manifestacije, već kao stalna programska platforma”, stoji u najavi.

U programu ovogodišnje Barutane predstavit će se Marko Jović/Xtematic, Niko Mihaljević, projekti Saše Božića i Petre Hrašćanec te Petre Hrašćanec i Ksenije Zec, kao i filmovi Borisa Poljaka i Damira Čučića, dok će predavanja održati Darko Šimičić i Ivan Paić. Više o programu i raspored događanja potražite ovdje. 

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Kada je prošle godine okončan šesnaesti Performance Art Festival u Osijeku, na kojem je kustosica Radmila Iva Janković okupila međunarodne i eminentne hrvatske umjetnike pod zajedničkom temom Politička tijela, bilo je jasno kako će naredna izdanja festivala teško zasjeniti neke umjetničke trenutke njegova šesnaestog izdanja. Pritom, u prvom redu, mislim na performans U tranzitu Marie Adele Diaz koji je svjetski aktualnu temu rekontekstualizirao upravo u domaćem povijesnom i prostornom okviru i istovremeno ponudio dirljivo umjetničko iskustvo. Osim toga, Politička tijela su bila obilježena izrazitom koncepcijskom artikuliranošću i promišljenošću, pa i solidnom posjećenošću, čiji je uobičajeni izostanak kronična osječka boljetica kada su ovakvi umjetnički sadržaji u pitanju.

Ovogodišnje je izdanje kao krovnu temu imalo Sreću, točnije njezine manifestacije u projekciji pojedinca i/ili društvene zajednice, a širina i kompleksnost ovoga pojma otvorila je vrata uistinu različitim umjetničkim izvedbama. Kustos sedamnaestog Performance Art Festivala bio je prošlogodišnji sudionik, umjetnik Marko Marković koji je, ugostivši par “provjerenih” imena (Sandro Đukić, Sebastian Gärtner, Ana Zorica, Nikola Iskra), otvorio vrata i mladim umjetnicima (Nina Kamenjarin, Kristina Marić, Mario Matoković) koji tek oblikuju vlastiti autorski profil, kao i medij umjetničkog izražavanja. Upravo su njihove izvedbe dale nove silnice ovome festivalu i na određeni ga način retuširale pokazujući kako kvalitetu ne treba uvijek tražiti “izvan vlastitog dvorišta”. Nesumnjivo najuspješniji trenuci Festivala ovoga su puta pripali mladim osječkim umjetnicima koji su temu sreće provukli kroz slojevitu umjetničku semantiku i, na trenutak unisono, progovorili o značajnom društvenom trenutku grada u kojemu žive, rade i umjetnički djeluju. 

Kristina Marić do sada je potpisala zapažene radove na području umjetničke fotografije i vizualnih instalacija, a ovom je prilikom realizirala ideju staru nekoliko godina o performansu u javnom prostoru koji je nazvala Blato. Na središnjem osječkom trgu postavljen je pravokutni sanduk napunjen zemljom od kojega umjetnica stvara blato u kojemu se igra, oblikuje i boravi sedam sati, tijekom vruće subotnje “špice”. Blato je za nju relikt slobode, nesputane dječje igre u kojemu proizvodi i uništava kratkotrajne oblike, iznalazi ideje i otpušta socijalne inhibicije bez obzira na prolaznike koji znatiželjno zastaju i zapitkuju o čemu se to ovdje radi. Njezin “osobni prostor sreće” u isto je vrijeme i evokacija djetinjstva kao i najava njezina životnog kraja; iz blata je stvorena njezina znatiželja i želja za oblikovanjem, a u blatu će i okončati kada ju sustigne tjelesna konačnost. Biblijske reference ovdje su prisutne, ali vrlo nenametljivo jer im se u brojnim slojevima pridružuje i društvena kritika na lokalnoj i nacionalnoj razini. 

Umjetnica, naime, poziva posjetitelje da zaprljaju ruke, da joj se pridruže (iako u interakciji rado sudjeluju isključivo djeca dok se odrasli zadovoljavaju tek reminiscencijama na vlastito odrastanje) u prljavštini koja je čitljiva u kontekstu kolektivne odgovornosti ili, barem, promatračke malodušnosti u ovom apsurdnom hrvatskom političkom trenutku. Ovim performansom Kristina Marić tako bilježi fenomenološku skalu emotivnih indikatora sreće na putanji od ushita preko osobnog zadovoljstva ili gađenja pa sve do konačnog smirenja.

Ipak, vrhuncem ovogodišnjeg Performance Art Festivala, bez ikakve sumnje, treba proglasiti rad Marija Matokovića, akademskog grafičara i umjetnika koji se prvi put predstavio živoj publici djelom P(r)osipanje. Matoković je rođeni Osječanin koji od samih umjetničkih početaka djeluje u okvirima društveno angažirane umjetnosti ističući aktualne probleme hrvatske zbilje; od nacionalnog identiteta zatočenog u kalupima državnih simbola, nužnosti kolektivne reakcije, problema rastuće nezaposlenost, nepotizma pa sve do korporativne manipulacije i uzurpirajuće ideologije. P(r)osipanje se idejno i konceptualno naslanja na njegovo prethodno djelo, performans naslovljen To All of Those People Who Destroyed My City u kojemu je upozorio na posljedice potpune “fizičke devastacije” industrijskog rastera Osijeka koji je osiguravao egzistenciju velikom broju građana i njihovih obitelji. 

Spomenuti je performans izveden u ruiniranom prostoru nekadašnje tvornice Analit pred samo četvero ljudi, a u njemu je Matoković puzao po platnu s drvenim “štitnicima” privezanim za koljena u koji su bile utisnute kovanice od jedne kune. Kao posljedica tog “hodočašća” nastao je grafički otisak crvenih ispresijecanih linija koje neodoljivo podsjećaju na tragove krvi, a istodobno su vizualno izuzetno dojmljive. To “torinsko platno” osječke privatizacije s drčnom etiketom “za jednu kunu” nije samo gorka bilanca jednog generacijskog i egzistencijalnog poraza, već je i snažna umjetnička poruka o gubitku identiteta i integriteta. Osim toga, četvorku koja je ispratila ovu umjetničku “pokoru” možemo smatrati ostatkom humanoidnog osječkog staništa, ali i nasljeđem gramzive vlasti koja je ovdje ostala samo kako bi ugasila svjetlo na konačnom odlasku iz grada.

Nastavak te društvene parabole Matoković razvija i u P(r)osipanju u kojemu postaje osobniji, a samim time i dojmljiviji. Naime, dok se u prethodnom radu bavio već spomenutom “fizičkom devastacijom” ovdje zadire u područje “psihološke devastacije zajednice koja je i danas vrlo potentna i aktualna”. U dvorištu jednako uništene tvornice OLT, koja je nekoć bila industrijski div i gospodarski generator ovih prostora, postavlja drveni stalak s lavorom i započinje obredno pranje. No, u lavoru se umjesto vode nalazi pepeo prikupljen iz prostora devastirane tvornice, a pranje (uz nevjerojatno dnevno osvjetljenje i vjetar) postaje kolektivna terapija jednako neugodna za oči, nos kao i za sjećanje okupljenih posjetitelja. Naime, zajednička kupka u pepelu zapravo je repelent od široko shvaćene kolektivne odgovornosti za izostanak pobune protiv tranzicijske krađe i uništenja grada u kojemu smo prije (sretno) živjeli. Zrnca tog pepela materijalan su trag naše krivnje, ali i sastojak lokalnog ozona s kojim smo, baš poput blata koje nam nudi Kristina Marić, pristali živjeti i letargično postojati.

S druge strane, prostor Matokovićeve izvedbe određen je posve osobnim razlozima; OLT je tvornica u kojoj su njegovi roditelji proživjeli svoj radni vijek i možda najsretnije godine života tako da je svaki njihov prolazak pored oronulog tvorničkog kompleksa svojevrsna evokacija sreće, memorabilija vremena koju ni novovjeki domaći lopovluk nije uspio ozbiljnije ugroziti. Upravo je ta obiteljska natuknica bitna za završnu poantu performansa; nakon pranja kojim se subjekt ne pročišćuje, već “zaprlja” pepelom, dolazi majka koja ga pokušava obrisati platnom i, poput Veronikina rupca, na tom platnu ostavlja njegov otisak, lik, profil. U tom otisku moguće je pročitati različite umjetničke alegorije ovoga čina; sreća koju su njegovi roditelji tada živjeli ucrtana je i u njegovu genetsku kartu i otisnuta na njegovu licu kao što je i pepeo jednog vremena oblikovao njegov društveni subjekt koji promišlja o vlastitom identitetu unutar zajednice ma koliko disonantna ili distonična ona bila.

Osim metaforične slojevitosti Matokovićev je performans imao jedan posve neobjašnjiv vizualni senzibilitet koji ga je na trenutak učinio i dirljivim i ganutljivim jer implicitno govori o reliktima sreće i jednoj posve tankoćutnoj nostalgiji koju je teško obuhvatiti odgovarajućom sintaktičkom cjelinom. A opet, i Kristina Marić i Mario Matoković vrlo su kritički jasni i glasni jer, osim adrese na osobnoj iskaznici, dijele i letargično ozračje slavonske ravnodušnosti koja jest specifična, no problemi u kojima se svakodnevno odmotava postaju univerzalna kulisa posttranzicijskih zemalja. Njihovi su radovi najartikuliranije usađeni i u krovnu temu ovogodišnjeg PAF-a i spajaju prošlost s prezentom uz snažni društveno angažirani čin, odnosno projekciju koja poziva na reakciju.

Sreća je bila i ostala sklizak pojam, utopijski odraz u brojnim umjetničkim djelima i instalacijama, a na ovogodišnjem Performance Art Festivalu izbjegla je jednoznačno morfološko određenje i tumačenje. Paradoksalno, ova je dvodnevna “umjetnička kriška sreće” demonstrirala kako se sreća kao fenomenološki pojam otjelovljuje u svom vlastitom “antipodu ili distopiji” koja pojačava njezin elementarni učinak. U isto je vrijeme predstavila jedan heterogen kustoski odabir, kvalitativnu šarolikost umjetničkih poruka i dva sjajna mlada umjetnika koja najavljuju progresivniju kulturnu dinamiku kako osječke scene tako, vjerujem, i širih prostora. 

Optimistične najave, barem kada je riječ o učestalosti ovakvih događanja, nudi i činjenica kako je ovogodišnji PAF organizirala udruga M-art u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku (u čijem je dvorištu i održan veći dio programa), ali i udrugom Domino iz Zagreba koja je pokrenula Mrežu izvedbenih umjetnosti, a čiji je cilj povezati umjetničke udruge iz različitih krajeva Hrvatske te razmjenom kulturnih programa postići širu vidljivost umjetnika. Da je ta vidljivost i dalje nedosegnuta svjedoči i skroman odaziv osječke publike, ali to jednako tako ne umanjuje vrijednost i značaj Festivala koji suvereno kroči prema drugom desetljeću svoga trajanja.

As one of the rare long-term cultural events in Osijek focusing on the contemporary and independent art scene, Performance Art Festival (PAF) has just had another success edition. As a festival organized by M-art association, which has its equally famous project Barutana (Gunpowder) housed at the Museum of Fine Arts owing to their fruitful symbiosis, this continuation of their collaboration comes as no surprise, including the fact that the programme of the 16th PAF is partly taking place under the institutional umbrella. Same as with Barutana, this circumstance has not deprived Performance Art Festival of its programmatic integrity, and the list of its participants has now been complemented with prominent international names, authors whose work has revealed the universality of artistic language in the fields of existential, political, and social activity, as well as in progressive artistic engagement. 

This year’s topic and title of PAF in Osijek (October 14-15) was Political Bodies and its programme was designed by curator Radmila Iva Janković, who sees it as expressing the essence of performance as a social act and artistic response to the strong presence of social and political tensions throughout the world. Female artists prevailed in her programmatic concept, since she believes that women have been increasingly present as artistic voices of social engagement and as active factors in artistic venues as places extending to conquer public spaces and take them as their framework of action – be it by lending them voice or by triggering change.

However, the first performances at this year’s PAF were two male artists, Siniša Labrović and Marko Marković, whose artistic activism somehow logically relies on the poetic and also local contexts of their work. Labrović’s performance The Artist Doesn’t Give a Fuck is a part of his Phrases series and speaks of man’s indifference towards the social moment and social context, at the same time showing that this indifference will leave painful scars. Marković’s performance Look, Son is autobiographic and combining the child’s perspective of the open sky in a country struck by war with an insight about the loneliness of an adult. These performances took place on the first festival day, before a small audience, and thus one may say that both of them, even though easily readable and not too intriguing, opened up the issue of wider contextualization of political topics in Osijek, a city that has often responded to the whirl of extremely topical social issues by escaping into immaturity or indifference. In a city that tends to hide behind an apolitical stance even though it seems like a silly and pathetic gesture taking into account its past and its present, the performances of two South American artists resounded like a bomb. 

Columbian artist Maria José Arjona presented her performance Birdcage, produced during her London residency at the peak of the migrant crisis. During ninety minutes, Arjona was subjected to stroboscopic light while moving naked through a cage made of spikes that are usually used to protect building from birds. It was an act of subjection to multiple violence: physical, visual, and acoustic (the “bars” of the cage were mobile and resonated as she was moving), which was transmitted to the audience, bringing them into a state of agitation suitable to the social tensions that each new wave of migrations brings. At the same time, Birdcage questioned the scope and the perspective of limited space – do the spikes represent prejudices and fears with which we meet the refuges, limiting their personal space, or is the cage actually our own habitat, where we agree to violence and tragedies as they recur so often that they gradually blunt our humanity?   

The performance of Maria Adela Diaz, a Guatemala-born artist currently living in the US, was in a similar mindset and likewise dealt with the migrant crisis. In Transit may be considered the pinnacle of this year’s PAF. It took place on the Drava river, in a boat where persons of various ages, physical appearance, and origin were lying on jute bags, their faces covered with rags and invisible to the passers-by. The reference to migrants coming to Europe on boats and risking death was quite clear and not that original at the first glance. However, what made this three-hour performance so special was a sort of re-semanticization and de-contextualization, in which the bodies in a boat presented a horrifying spectacle. The boat, namely, although carried by the current, remained firmly in its place, right below the favourite promenade of Osijek, which symbolizes domesticity, comfort, and security of its everyday life. Osijek has been merely brushed by the arrival, or rather passage of the migrants, a city where a foreigner is everything else but a common sight. The boat with human bodies, drifted by the political and physical current, is a spectacle that disturbs the city’s calm and serenity, showing that the “global problems” do not happen somewhere else, on distant margins, but are present among us and make an impact, triggering that elementary humanity in all of us. 

But then again, rather paradoxically, Osijek is a city whose lack of awareness and inertia reflect the historical amnesia and the lack of feeling for the dynamic circulation and movement of ethnicities that used to have its pulsating core in this very place. The historical migration line used to run right through Osijek at the time when Germans, Slovaks, and Hungarians came to stay before and after World War I and II, bringing their heritage and assimilating to the lowland mentality only to have their descendants, elements of that variegated ethnic patchwork, leave it owing to the devastations during the Croatian Liberation War. Moreover, working emigration remains a chronic problem of Osijek and its consequences will only add up in the years to come, when the statistic balance of population drain has been calculated and realistically assessed. Migrant experiences have been deeply and permanently inscribed into this area, in which one may logically expect that the sight of the boat would remind people of the existential “transit” they survived rather than make them look away. 

The silent performance of Maria Diaz was, in fact, the loud message of Performance Art Festival, which sees a solution for social problems and political violence in solidarity, humanity, action, and protest. It was a protest against the touching experience of a casual passer-by, who was relieved when she heard that the bodies in the boat were participants in a performance rather than a part of “something horrible” as she had first thought. Osijek indeed is a perfect setting of social inertia and indifference towards all possible and impossible social turbulences, as well as a space where sources of humanity and social sensitivity, about to dry up in so many places, can still be found. And if one may judge by the increased interest of the public, perhaps it is not too hasty or pretentious to hope that the artistic sensitivity that Performance Art Festival has been intensifying may eventually ensure cultural continuity and encourage increasing programmatic aspirations.

Translated from Croatian by Marina Schumann.

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Kao jedan od rijetkih dugotrajnijih kulturnih događaja u Osijeku koji se bavi suvremenom i nezavisnom umjetničkom scenom, Performance Art Festival doživio je još jedno uspješno izdanje. Kako je riječ o festivalu koji organizira udruga M-art, a koja je svoj jednako poznat projekt Barutana prije dvije godine udomila u Muzeju likovnih umjetnosti zahvaljujući dobrodošloj simbiozi s ovom osječkom kulturnom ustanovom, nimalo ne iznenađuje nastavak spomenute suradnje, točnije činjenica da se i programi 16. PAF-a djelomično odvijaju ispod institucionalnog krovišta. Kao ni Barutana, ni Performance Art Festival time nije izgubio na programskom integritetu, a popisu svojih sudionika ovoga je puta dodao i značajna međunarodna umjetnička imena koja su svojim djelima pokazala univerzalnost umjetničkog jezika u pitanjima egzistencijalnog, političkog i društvenog djelovanja kao i progresivnog umjetničkog angažmana.

Ovogodišnja su tema i naslov PAF-a koji se održao u Osijeku 14. i 15. listopada Politička tijela i odabir su ovogodišnje kustosice Radmile Ive Janković koja upravo u tom nazivniku vidi esenciju performansa kao društvenog čina i umjetničkog odgovora na snažno prisutne i izražene socijalne i političke tenzije širom svijeta. U njezinoj programskoj koncepciji zastupljenije su umjetnice jer smatra kako su upravo žene sve prisutniji umjetnički vokali društvenog angažmana i aktivni čimbenici u umjetničkim prostorima koji se sve snažnije šire na javne prostore u čijem rasteru i nastoje djelovati – glasom ili promjenom.

Ipak, prve autorske izvedbe ovogodišnjeg PAF-a potpisuju dvojica umjetnika, Siniša Labrović i Marko Marković, čiji se umjetnički aktivizam nekako logično naslanja što na poetičke što na lokalne okvire u kojima djeluju. Labrovićev performans Umjetnika boli kurac za sve pripada ciklusu Frazemi i povezuje indiferentnost čovjeka prema društvenom trenutku i kontekstu, a u isto vrijeme pokazuje kako i od te ravnodušnosti ostaju bolni ožiljci. Markovićev performans Pogledaj sine autobiografskog je karaktera i spaja dječju perspektivu otvorenog neba na zemlji pogođenoj ratom sa spoznajom o usamljenosti odraslog čovjeka. Navedeni su performansi održani tijekom prvoga dana festivala i to pred nikada brojnijom publikom, pa iako možemo ustvrditi kako je riječ o izvedbama očekivane čitljivosti i slabe intrigantnosti, oba su djela sjajno otvorila pitanje široke kontekstualizacije političkih tema u Osijeku, gradu koji na kovitlac vrlo prisutnih društvenih problema često odgovara evazijom u infantilnost ili ravnodušnost. Upravo ovdje, u gradu koji se nastoji sakriti iza apolitičnog stava, iako je to smiješna i patetična gesta uzmemo li u obzir njegovu prošlost i sadašnjost, snažno su odjeknule izvedbe dviju južnoameričkih umjetnica.

Kolumbijska umjetnica Maria José Arjona izvela je performans Kavez (Birdcage) nastao tijekom njezina rezidencijalnog boravka u Londonu, i to u vremenu kada je migrantska kriza dosegla svoj vrhunac. Tijekom devedeset minuta Arjona biva izložena stroboskopskom svjetlu dok se naga kreće unutar kaveza načinjenog od šiljaka koji se inače postavljaju na zgrade kako bi spriječili zadržavanje ptica. Čin je ovo izloženosti višestrukom nasilju: fizičkom, vizualnom i akustičnom (“niti” su kaveza mobilne, pa tijekom kretanja stvaraju zvuk) koje se posredno prenosi i na gledatelje koji dolaze u stanje napetosti, a koje je vrlo rječito prispodobivo s društvenim tenzijama koje svaki novi migracijski val donosi sa sobom. Kavez u isto vrijeme propituje i širinu i perspektivu ograničenog prostora – jesu li šiljci predrasude i strahovi kojima dočekujemo izbjeglice i duhovno tjesničimo njihov osobni prostor ili je kavez zapravo naše stanište u kojemu pristajemo i na nasilje i na tragedije koji se toliko učestalo ponavljaju da otupljuju našu humanost. 

Na sličnom je umjetničkom tragu i performans Marije Adele Diaz, umjetnice rodom iz Gvatemale s trenutnim boravištem u SAD-u, rad koji se može smatrati vrhuncem ovogodišnjeg PAF-a, a koji se također bavi migrantskom krizom još eksplicitnije i još dojmljivije. Performans U tranzitu (In Transit) održao se na rijeci Dravi posred koje se usidrio čamac u kojemu su, na jutenim vrećama, polegli ljudi različite dobi, fizičkog izgleda i podrijetla, a čija su lica prekrivena dijelovima odjeće i nevidljiva prolaznicima. Referenca na migrante koji u Europu dolaze čamcima i pri tome pogibaju vrlo je jasna i možda ne toliko originalna na prvi dojam. Ipak, ono što ovu trosatnu izvedbu izdvaja iz drugih jest određena resemantizacija i dekontekstualizacija u kojemu tijela u čamcu postaju zastrašujući prizor. Naime, čamac prkosi riječnoj struji i ostaje čvrsto na svom mjestu ispod pješačkog mosta i pored omiljene osječke šetnice koja simbolizira pitomost, ugodu i ustaljenost gradske svakodnevice. Osijek je grad koji su izbjeglice tek okrznule dolaskom, točnije prolaskom, grad u kojemu je stranac još uvijek ne tako uobičajena pojava. Čamac s ljudskim tijelima koje je nanijela politička i doslovna struja prizor je koji remeti tu mirnoću i inertnost te pokazuje kako se “svjetski problemi” ne događaju negdje drugdje, na udaljenim rubovima, već su prisutni i kod nas, utječu na nas i nadražuju elementarnu ljudskost u svakome od nas. 

S druge strane, posve paradoksalno, Osijek je grad čija su nesvjesnost i nepomičnost odraz povijesne amnezije i odsutnosti svijesti o dinamičnom nacionalnom kolanju i gibanju koje je upravo na ovome mjestu imalo svoju pulsirajuću jezgru. Naime, linija migracijske putanje snažno je presijecala Osijek u koji su se doseljavali Nijemci, Slovaci, Mađari i prije i nakon svjetskih ratova ostavljajući svoje nasljeđe i asimilirajući se ravničarskoj dokolici da bi ju potom naraštaji tog šarolikog nacionalnog patchworka ponovo napustili tijekom razaranja u Domovinskom ratu. Osim toga, radna emigracija prezentni je osječki problem čije će se posljedice zbrajati u godinama koje dolaze, nakon što se sagleda i trezveno analizira statistička bilanca populacijskog odljeva. Izbjeglička iskustva duboko su i trajno inskribirana u ovaj prostor u kojemu bi bilo logično očekivati kako će prizor spomenutog čamca asocirati, a ne distancirati stanovnike ovoga grada od proživljenog egzistencijalnog “tranzita”.

Tišina izvedbe Marije Adele Diaz zapravo je najglasnija poruka Političkih tijela koja jedino rješenje nakupljenih društvenih problema i političkog nasilja vidi u solidarnosti, humanosti, djelovanju i protestu. Protestu protiv vidne manifestacije olakšanja jedne slučajne prolaznice koju je obradovala informacija kako su tijela u čamcu sudionici performansa, a ne sudionici “nečega strašnog”, što je u prvi mah pomislila. Jer Osijek jest, bez sumnje, savršena kulisa socijalne inertnosti i pomirbe sa svim mogućim i nemogućim društvenim turbulencijama, ali je u isto vrijeme i prostor u kojemu je još uvijek moguće pronaći vrutke humanosti i socijalne osjetljivosti koja drugdje stubokom izumire. A ako je suditi i po povećanom interesu posjetitelja, možemo, možda i ishitreno i pretenciozno, ali s nadom, svjedočiti i obnovi umjetničke osjetljivosti koja bi Performance Art Festivalu mogla osigurati ugodno kulturno trajanje i sve veće programske aspiracije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

U trenutku kada su realizirani prvi programski sadržaji projekta Barutana, a ima tome već jedno cijelo desetljeće, polazna inicijativa bila je uronjena u entuzijastičku idejnu otopinu koja je obećavala dugovječnost, kvalitetu kontinuiranog trajanja i energiju te koja je tadašnjoj osječkoj nezavisnoj sceni trebala dati ne samo stalnu udomiteljsku adresu i ono što danas volimo zvati programskom platformom, već i neki čvršći smjerokaz budućeg rasta, kretanja i osnaživanja. No, nakon 2006. ta je otopina sve brže hlapila, problemi se gomilali, a koncept osipao u nizu kompromisa s kojima su se organizatori susretali.

Projekt Barutana 2011. godine izgubio je svoju početnu semantičku os jer je izgubio upravo prostor u kojem se održavao, zgradu bivše barutarnice koja se nalazi na lijevoj obali rijeke Drave. Spomenuti prostor od tog trenutka postaje središnjim kamenom spoticanja kada se povede bilo kakva rasprava o osječkom kulturnom dijagramu. Organizatori, udruga M-art, odlučili su seliti svoj program, tvrdoglavo i znakovito ostavljajući izvorni naziv samoga projekta, po napuštenim, ali amblematskim prostorima osječkog kulturnog rastera kako bi ga održali na životu i pri tome apostrofirali izostanak bilo kakvog lokaliteta, prostora, boravišta kojim bi se mogla prefiksirati osječka kulturna neovisna aktivnost. Prostori nekadašnjeg kinematografa Zvečevo, hotela Royal, Studentskog centra, tako su nakratko reanimirani kako bi (bilo nostalgičnom bilo gorkom evokacijom) podsjetili na nekadašnja čvorišta kulturne uzbibanosti i događajnosti koja je u tom obujmu zamrla početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. 

Deseto izdanje manifestacije Barutana učinilo je određeni zaokret u toj turbulentnoj pečalbi odlukom o fizičkom preseljenju pod krov jedne poznate kulturne institucije. Barutana 015 iz tog je razloga podnaslovljena kao Barutana u Muzeju pri čemu je suradnja s Muzejom likovnih umjetnosti u većoj mjeri ostvarena ustupanjem prostora i logističke potpore, no što je riječ o jasnijoj programskoj razmjeni idejnog koncepta. Na taj je način ova manifestacija ostala u gabaritima svoga programskog razmišljanja, a ujedno je realizaciji planiranih sadržaja priskrbila pristojne uvjete s kojima su se organizatori proteklih godina doslovno hrvali. S druge strane, kontinuitet lutalačke stigme koji je projektu ove izvaninstitucionalne organizacije osiguravao dignitet (pa i legalitet) ovim je potezom preseljenja poljuljan i netko bi ga mogao tumačiti kao spremnost na kompromise. Organizatori Barutane 015 objasnili su ga kao “jedan od malih, ali važnih koraka u daljnjem afirmiranju Muzeja kao sve aktivnijeg poticatelja i generatora različitih vidova suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi”, ali istovremeno i kao poticaj stabilizaciji Barutanina programskog kontinuiteta te priznanje vlastitim nastojanjima da svake godine iznova osiguraju kvalitetne umjetničke sadržaje.

Razloge preseljenja u institucionalne okvire moguće je promatrati dvojako. Financijski, jer je riječ o nastavku uskraćivanja potrebne novčane potpore iz raspoloživih gradskih proračunskih sredstava za kulturu, ali i kao trezvenije koncepcijske razloge koji proizlaze iz spoznaje kako je danas ma i kratkoročno trajanje uvjetovano dosjetljivim i elastičnim suradnjama, premetaljkama i udruživanjima u svrhu opstanka na sceni na kojoj se svake minute dokida znatan broj kulturnih inicijativa. Osim toga, završni dio ovogodišnje Barutane 015 vrlo je jasno i izravno uperio prst u ključne probleme nezavisne osječke kulturne scene koji su prisutni godinama (pri čemu su vrlo slični problemi prisutni i u drugim hrvatskim gradovima), no tek nakon što su pobrojani i klasificirani kao takvi stvorena je mogućnost u kojoj bi se moglo pristupiti i njihovu rješavanju. Treba se nadati da je proživljena Barutanina desetljetka ciklus u kojemu će se stvari uistinu i mijenjati na cjelokupnoj osječkoj nezavisnoj sceni, a ne jenjavati iscrpljujući se u žalopojkama i objekcijama drugačijeg mišljenja.

Jubilarno izdanje ponudilo je program skromniji brojem sudionika, ali koncepcijski blizak onome što udruga M-art njeguje godinama. Iskorak je zamjetan u nešto određenijem okretanju prema domaćim umjetnicima, točnije ljudima koji žive i rade u Osijeku, iako njihovo djelovanje nadrasta spomenute mjesne okvire. Tako su se ove godine osječkoj publici predstavili arhitekt i glazbenik Ivan Jovanovac i multimedijalna umjetnica Željka Fuderer Levak sa zvučno-vizualnim performansom Nula i jedan u kojemu se bave istraživanjima akustične i vizualne percepcije u sferama analognog i digitalnog. Drugačije rečeno, binarni sustav predočen je dvama osjetilima, izmjenjuju se njihove interferencije, permutacije i komutacije dok je način doživljavanja promjenjiva intenziteta i često ovisi o suodnosu slušnog i vidnog. Šire gledano, taj senzorski polaritet može biti shvaćen kao registar svega onoga što čovjeka okružuje ili kao alat kojim si objašnjava svijet i promjene u njemu, no u tom slučaju performans možemo tumačiti kao začetak jednog ambicioznijeg umjetničkog koncepta koji bi pretpostavljao dodatne intervencije.

Proaktivno bavljenje umjetnošću u sferi digitalnog još energičnije potvrđuje radionica Dine Karadžić, voditeljice i suosnivačice umjetničke organizacije Format C. Koncept nazvan Nevidljivi tekst krenuo je od riječi i jezika kao materije koja je podložna vrlo raznolikim izmjenama konfiguracije, čitanjima, razlaganjima, kolažiranjima, pa i digitalnim igrarijama kojima nastaje posve novi tekstualni proizvod. U njihovoj pozadini stoje softverski alati kojima se vrlo slobodno rekontekstualizira i sam čin pisanja. Djelovanje ove umjetnice nije usmjereno na dvodimenzionalnost umjetničke prakse, već je gusto isprepleteno mogućnostima on-line intervencija, učenja, isprobavanja, istraživanja načina u konstrukciji i dekonstrukciji svega onoga što bi moglo poslužiti kao umjetnička supstanca. 

S druge strane, a kao ravnoteža novim umjetničkim praksama, predstavljeni su programi koje bismo mogli nazvati svojevrsnim konvencionalizmom neovisne kulture kada to ne bi zvučalo odveć apsurdno. Naime, u jubilarnom je izdanju Barutane nekako očekivano svoje mjesto zauzeo i Tomislav Gotovac, točnije trosatna projekcija njegove akcije Čitanje novina Daily Mail izvedene 1979. u amsterdamskom studiju Marine Abramović i Ulaya. Time je nastavljena suradnja osječke manifestacije i Instituta Tomislava Gotovca koja je započela prošle godine, a koja svjedoči i o umjetničkom nasljeđu na koje se, bez sumnje, ova manifestacija namjerava oslanjati i u budućnosti. 

Koreografski dio programa činila je plesna predstava Ane Kreitmeyer Prema početku čiju dramaturgiju potpisuje Goran Ferčec, a glazbu Adam Semijalac. Priča je to o “odrastanju” ogoljenog pokreta, tjelesnom infantilizmu tek rođenog djeteta i ekspresiji koja nije osviještena, već je svedena na intuitivne mijene. Ana Kreitmeyer propituje razvojne faze dječjeg pokreta, ali i mogućnosti svjesnog djelovanja na nj, kao i reinterpretaciju pokreta u tijelu odrasle osobe. Prema početku u svakom je slučaju zanimljivo koreografsko djelo koje je upotpunilo tvrdnju o raznolikosti umjetničkih praksi ovogodišnje Barutane koju bismo mogli odrediti i kao presjek dosadašnjih interesnih silnica ovoga projekta.

No, pomalo neočekivano, možda i najzanimljiviji dio prvoga dijela programa bio je onaj u kojemu je dizajner, performer, filmaš i likovni kritičar Boris Greiner pomalo neformalno predstavio svoju novu knjigu eseja pod nazivom Osvojena područja – volumen 2. Spomenuto je ukoričenje nastavak spisateljske prakse kojoj nije cilj vrednovati suvremenu izložbenu djelatnost, već vrlo osobno interpretirati umjetničke rukopise i njihova brojna značenja kao i kontekste, a često i intimistički progovoriti o autoru koji stoji iza takve osobne interpretacije. Naime, eseji okupljeni u ovoj knjizi nastali su u razdoblju od 2011. do 2014. i opsegom se (obuhvaćaju pedesetak radova) naslanjaju na tekstove koje je Greiner objavljivao na Trećem programu Hrvatskoga radija (u emisiji Triptih) i u dvotjedniku Zarez. U odnosu na prvo izdanje, autor nudi više “predgovora” izložbama, no oni i dalje zadržavaju esejistički oblik jer progovaraju o komunikaciji između određenog likovnog događaja i njegova konzumenta. Greiner je na osječkom predstavljanju u razgovoru s posjetiteljima vrlo zanimljivo elaborirao perspektivu pisanja, njegovu nužnost i značaj. Govorio je o osobnoj potrebi dekodiranja poruka u prostoru umjetnosti koja i samo pisanje čini zanimljivim, otvoreno je progovorio o tome kako površnost pri promatranju djela nadoknađuje detaljnijim promišljanjem viđenog u tekstualnom obliku, pozabavio se problemom medijskog prostora koji je slabo zainteresiran za likovne i ine kritike kao i problemom njegove održivosti u svakodnevici kojom dominiraju vijesti drugačijeg predznaka. Ovom je prilikom autor najavio osvajanje novih područja umjetnosti “preseljenjem” na društvene mreže i finaliziranjem godišnjaka radnog naziva Dosje 15 koji sabire ona umjetnička događanja koja je uspio popratiti tijekom tekuće godine.

Boris Greiner na najbolji je mogući način uspostavio sponu između dva dijela Barutanina obljetničkog programa, onog autorskog koji je ispunio konac listopada u Muzeju likovne umjetnosti i onog kritičkog koji se dogodio početkom studenog u prostorima još uvijek nedovršenog osječkog Kulturnog centra Eurodom.

Naime, kao epilog ovogodišnjim umjetničkim izvedbama i radionicama poslužila je izložba Nezavisni prostori – prostori nezavisnih koja je nastala u suradnji Saveza udruga Klubtura i Centra za dokumentiranje nezavisne kulture iz Zagreba. Izložba, čiji su autori Dunja Kučinac i Dejan Dragosavac Ruta i koja je do sada postavljena u Karlovcu i Splitu, mapira i donosi kronologiju nezavisnih kulturnih aktivnosti u hrvatskim gradovima od 1988. do 2015. Zamišljena je kao pregled urbanog kulturnog i građanskog aktivizma putem fotografija i kritičkih osvrta, a ujedno je tek dio šireg projekta kojemu je cilj arhivirati i sačuvati materijalne fragmente nezavisne kulture (zapise, fotografije, plakate, ulaznice i slično) kojima koordinira Centar za dokumentiranje nezavisne kulture osnovan 2011. godine. Osječko izdanje spomenute izložbe suorganizirale su osječke udruge Phonogram, POPUP, Format C i M-art, uz potporu Grada Osijeka, i pomalo nevjerojatno zvuči kako je ovo prvi oblik ovako široke suradnje između lokalnih kulturnih udruga. Ono što je još značajnije, otvorenje je izložbe poslužilo kao kritički impuls s ciljem detekcije postojećih problema osječke nezavisne scene, ali i okidač njihova rješavanja. 

Naime, nakon otvorenja izložbe organizirana je javna rasprava u kojoj su sudjelovali predstavnici udruga koji u Osijeku participiraju u kulturnoj aktivnosti, a pritom djeluju posve ili djelomično izvaninstitucionalno. U raspravi je kao ključni problem istaknut nedostatak fizičkog prostora u kojemu bi spomenuti protagonisti mogli “proizvoditi i predstavljati kulturu”, no skenirani su i problemi slabe ili nepostojeće suradnje, medijske samozatajnosti i društvene marginalizacije. U raspravi je istaknuta nužnost informacijske i kulturne razmjene, ali i energičnijeg nastupa u raznorodnim oblicima umjetničkog djelovanja i dijaloga.

Spomenutu bismo izložbu i tribinu mogli uistinu shvatiti kao priređivačku opasku o tome kako osječka kulturna scena nalikuje zrakopraznom prostoru kojemu je potreban kritički pucanj iz daljine. Time želim reći kako su prvu suradnju i otvoreni razgovor osječkih nezavisnih snaga omogućile zagrebačke udruge (!) koje su moderirale raspravu, potaknule dijalog i datirale trenutak u kojemu su ponuđeni prijedlozi i sugerirana neka rješenja. Uočeno je kako osječka nezavisna scena dijeli probleme drugih hrvatskih urbanih prostora, ali u isto vrijeme egzistira u prostoru opipljive upravne represije s kojom je bolje izbjeći izravnu konfrontaciju. Unatoč tome što je potrebno i poželjno materijalizirati tradiciju nezavisne kulturne dinamike osamdesetih godina 20. stoljeća, neodgovorno je isključivo na njoj graditi legitimitet osječkog umjetničkog urbaniteta 21. stoljeća, tim više što postojeći suvremeni kreativni potencijali čak i u ovako nemogućim uvjetima iznalaze načine kvalitetnog i osebujnog kulturnog djelovanja. I ovogodišnja je Barutana pokazatelj takve “snalažljivosti” koja ipak ne stavlja u prvi plan pitanje održavaju li se programi ispod bačvastog svoda, institucionalnog krovišta ili otvorenog neba.

Izložba Nezavisni prostori – prostori nezavisnih hod je kroz društvene centre, klubove i prostore u kojima od sredine devedesetih godina do danas djeluju organizacije nezavisne kulture i u kojima se nezavisna kulturna scena stvara i reproducira. Korištenjem tih prostora, kao i samom borbom za njihovo korištenje, kroz posljednjih se dvadeset godina u lokalnim sredinama diljem Hrvatske realiziraju vrijedni kulturno-umjetnički sadržaji, generiraju nova znanja, a sama zajednica se okuplja i osnažuje. Povijest prostora nezavisne kulture stoga je istovremeno i povijest participativnosti, eksperimenta, društvene kritike, pregovora i inovacije. Izložba dokumentira jedan dio te povijesti, s naglaskom na njen otvoreni kraj i aktualne probleme nedostatka adekvatnih prostora s kojima su organizacije nezavisne kulture u pojedinim sredinama suočene. Autori izložbe su Dejan Dragosavac Ruta i Dunja Kučinac.

Izložba Nezavisni prostori – prostori nezavisnih premijerno je postavljena u lipnju ove godine, u sklopu 8. Clubture Foruma u Karlovcu, a nastala je u suradnji Saveza udruga Klubtura te udruga Kulturtreger i Kurziv – Platforme za pitanja kulture, medija i društva, koje vode Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Izložba je od 25. rujna do 8. listopada bila otvorena i u Multimedijalnom kulturnom centru (MKC) u Splitu. Osječko izdanje izložbe u produkciji Saveza udruga Klubtura i Centra za dokumentiranje nezavisne kulture organizirano je u suradnji s osječkim organizacijama Phonogram, POPUP, Format C i M-art – u okviru programa Barutana 015, te uz potporu Grada Osijeka, u Kulturnom centru Eurodoma.

Na otvorenju izložbe 6. studenog u 19 sati bit će predstavljene aktivnosti Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, pri čemu će svi biti pozvani donijeti svoje materijale za Centar i time sudjelovati u izgradnji i oblikovanju najvećeg arhiva nezavisne kulturne scene. Druženje i razgovori moći će se nastaviti u prostoru izložbe uz party otvorenja u organizaciji udruge Phonogram. Izložba ostaje otvorena do 14. studenog, a moći će se pogledati svakoga dana od 17 do 20 sati. Ulazak je slobodan. U istom vremenu moći će se donositi materijali koje će po zatvaranju izložbe suorganizatori dostaviti u arhiv Centra za dokumentiranje nezavisne kulture.

U prostoru izložbe će se 7. studenog u 12 sati održati javna tribina o nezavisnoj kulturnoj sceni u Osijeku i Slavoniji pod nazivom Abeceda nezavisne kulture – razgovor s predstavnicima organizacija. Cilj je razgovora okupiti što veći broj protagonista koji svjedoče razvoju nezavisne kulture i u njoj sudjeluju, zajednički rekonstruirati prošla događanja te mapirati aktualne tendencije i probleme s kojima se organizacije suočavaju. Javna tribina, kao i sama izložba, organizirane su u nedovršenom prostoru budućeg osječkog Kulturnog centra upravo kako bi se naglasio nedostatak društvenog i kulturnog centra, odnosno, prostora za nezavisnu kulturu u Osijeku.

U razgovoru će sudjelovati predstavnici osječkih organizacija M-art, Format C, Phonogram i Popup te pozvani članovi udruga iz Vukovara, Vinkovaca, Županje, Slavonskog Broda, voditeljica Centra za dokumentiranje nezavisne kulture u Zagrebu Dunja Kučinac i predstavnica Saveza udruga Klubtura Ana Abramović. Razgovor je javan i dio je projekta Abeceda nezavisne kulture koji zajednički provode udruge Kurziv i Kulturtreger iz Zagreba, a moderirat će ga Matija Mrakovčić, novinarka i urednica portala Kulturpunkt.hr.

Portal Kulturpunkt.hr od 2005. godine intenzivno prati događanja na nezavisnoj kulturnoj sceni koja je tijekom 1990-ih u javnosti najčešće percipirana kao alternativna kultura, te pokušava kritički promotriti tokove i probleme s kojima se susreću njeni akteri. Rad na portalu ukazao je na probleme bitne kako za shvaćanje njenog djelovanja tako i za njezin daljnji razvoj, a jedan od njih je nedostatak sustavnog dokumentiranja produkcije i razvoja ovog polja. Kako znanja, iskustva i informacije ne bi ostali samo u nestalnom sjećanju organizacija, pojedinaca, grupa i kolektiva, kako ih nove i nadolazeće generacije ne bi upoznavale samo kroz usmenu predaju, urbane legende i anegdote koje bi vrijeme možda prepustilo zaboravu, portal od 2009. kroz tekstove i intervjue s protagonistima nezavisne kulturne scene te kroz javne otvorene razgovore s njenim sudionicama i svjedocima gradi arhiv ovog bitnog i dinamičnog polja.

Projekt želi obuhvatiti što je moguće više informacija na kojima ćemo jednog dana isplesti nove narative, dubinsko razumijevanje razvoja nezavisne kulturne scene i njene važnosti za kulturno- društvenu povijest Hrvatske, a kao živi arhiv omogućava upoznavanje s događajima, ljudima, procesima i kontekstima djelovanja nezavisnih kulturnih aktera od 1990-ih do danas u cijeloj Hrvatskoj. U virtualnom prostoru Abeceda postoji kao arhiv usmene povijesti koji portal Kulturpunkt.hr objavljuje od 2009. godine. Arhiv sadrži preko 80 dubinskih intervjua s protagonistima scena u Zagrebu, Rijeci, Labinu, Puli, Splitu, Zadru, Kninu, Šibeniku, Sinju, Dubrovniku, Karlovcu, Sisku, Dugoj Resi, Samoboru, Zaboku, Čakovcu, Varaždinu, Hrvatskoj Kostajnici, Križevcima, Koprivnici, Kutini, Bjelovaru, Vinkovcima, Vukovaru i Osijeku.

Prilikom prikupljanja usmene povijesti, kao jedan od ključnih problema ispostavila se slaba dostupnost ili čak potpuna nedostupnost materijala i fizičkih dokaza te povijesti, njihovo neadekvatno čuvanje te opasnost od trajnog propadanja i nestanka. U prosincu 2011. godine udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, i udruga Kulturtreger, koja vodi klub Booksa u Zagrebu, u istom prostoru otvaraju Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Centar otada djeluje kao mjesto prikupljanja, obrade, katalogizacije, očuvanja, digitalizacije i prezentacije raznolike građe proizvedene na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj. Cilj mu je funkcionirati kao arhiv zajednice koja će biti uključena u sve faze procesa konstituiranja i vođenja arhiva. U Centru se trenutno nalazi preko 3500 jedinica građe, digitaliziran je dio fonda plakata, katalogizirano više od 1200 jedinica, a svi su pozvani donijeti svoje materijale u Centar i sudjelovati u izgradnji i oblikovanju najvećeg arhiva nezavisne kulturne scene.

Otvoreni razgovor u Osijeku pokušat će obuhvatiti trenutnu nezavisnu kulturnu scenu u Osijeku i Slavoniji, njene aktere i događanja na njoj. Razgovarat ćemo o suradnjama među udrugama, organizacijama, mrežama i pojedincima te institucijama i donositeljima politika, prostorima za rad i prezentaciju rada organizacija u nezavisnoj kulturi, željenom društveno-kulturnom centru u Osijeku, mogućnostima povezivanja s regijom, uvjetima rada na nezavisnoj sceni te društvenom kontekstu u kojem postoji i razvija se osječka nezavisna scena.

Događanje suorganiziraju organizacije M-art, Format C, Phonogram, POPUP, Kurziv, Kulturtreger / Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Savez udruga Klubtura uz potporu Grada Osijeka, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Zaklade Kultura Nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva kroz program Centri znanja.

U Muzeju likovnih umjetnosti, od 23. do 29. listopada održava se sažeti izbor desetog po redu programa Barutana 015.

Program započinje 23. listopada u 19 sati plesnom predstavom Prema početku plesačice i koreografkinje Ane Kreitmeyer, čije koreografsko istraživanje u fokus svog istraživanja stavlja razvoj pokreta i tjelesne ekspresije tek rođenog tijela koje pokret čini ali o njemu još nema svijesti. 

Trosatnom projekcijom akcije Čitanje novina Daily Mail Tomislava Gotovca, izvedene 1979. u amsterdamskom studiju Marine Abramović i Ulaya, 26. listopada u 17 sati, nastavlja se suradnja s Institutom Tomislav Gotovac. To će ujedno biti prvo prikazivanje videozapisa akcije nakon njegova premijernog predstavljanja u Institutu za suvremenu umjetnost tijekom veljače ove godine.

Uz razgovor s autorom, 27. listopada u 19 sati, bit će predstavljena netom objavljena knjiga eseja o suvremenoj umjetnosti Borisa Greinera Osvojena područja – volumen 2 (Petikat, 2015.) koja, neuobičajeno, ne pretpostavlja povijesnoumjetnički diskurs već se sadržaj knjige odvija, kako ih autor sam naziva, kroz diskurs “osobnih osvrta”.

Arhitekt i glazbenik Ivan Jovanovac i multimedijalna umjetnica Željka Fuderer Levak izvest će u svom prvom zajedničkom nastupu zvučno-vizualni performans Nula i jedan, 28. listopada u 19 sati, kojim ujedinjuju svoja zanimanja za istraživanje zvuka i vizualne percepcije u sferama analognog i digitalnog. 

Umjetnička voditeljica i suosnivačica umjetničke organizacije Format C, Dina Karadžić, 29. listopada u 16 sati vodit će za sve zainteresirane kroz radionicu pod nazivom Nevidljivi tekst, baveći se temom jezika kao motiva i izvora za kreiranje digitalne umjetnosti. Radionica obrađuje postupke i prakse uporabe pisane riječi kao katalizatora vizualne ekspresije. 

Nakon festivala, u sklopu programa Barutana 015, udruga M-art u suradnji s udrugama Phonogram, POPUP i Format C, u prostoru budućega Kulturnog centra u kompleksu Eurodoma, 6. studenog u 19 sati, predstavit će izložbu Nezavisni prostori – prostori nezavisnih. Izložba je nastala u suradnji Saveza udruga Klubtura te udruga Kulturtreger / Centar za dokumentiranje nezavisne kulture i Kurziv – Platforme za pitanja kulture, medija i društva. Autori izložbe su Dejan Dragosavac Ruta i Dunja Kučinac. Osječko izdanje izložbe predstavit će i aktivnosti Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, te djelatnost Saveza udruga Klubtura, a održat će se i otvoreni razgovor o osječkoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Najava će biti naknadno objavljena.