Prije osam godina u galeriji Udruženja likovnih umjetnika Austrije – Secession otvorena je izložba pod nazivom Where do we go from here? koja je za cilj imala predstaviti nove umjetničke pozicije Austrije i Srednje Europe kao specifičnog mjesta ukrštavanja antagonizama Istoka i Zapada. Izložba, koja je naziv preuzela od posljednjeg djela Martina Luthera Kinga, polazi od istog pitanja koje je vođa pokreta za građanske slobode postavio u razdoblju njegove krize, a ono se odnosi na buduća kretanja društva kao cjeline. Bez pretenzije povlačenja paralela s pokretom za građanska prava šezdesetih, kako se ističe u najavi izložbe, naslov i dalje rezonira jer “mnogi od akutnih društvenih problema tog vremena – poput rasizma, diskriminacije, ekonomske nejednakosti i klasnih podjela – i dalje postoje”. 

Na bečkoj izložbi svoj rad je predstavila i Marissa Lôbo, umjetnica brazilskog porijekla koja živi i radi u Austriji, između ostalog kao aktivistica i članica maiza, autonomnog migrantskog centra u Linzu. Tema njezine instalacije Iron Mask – White Torture bio je otpor seksizmu i rasizmu u kontekstu ženskih migracija, a sastojala se od video projekcije, foto-kolaža i performansa u kojem je devet crnih žena “utjelovilo” Anastáciu, brazilsku ropkinju čija je borba za slobodu postala simbol anti-kolonijalnog otpora. No, unatoč upečatljivosti njihove izvedbe, u članku o izložbi objavljenom u središnjem dnevnom listu Der Standard instalacija Iron Mask – White Torture nije spomenuta ni jednom jedinom riječju, što u kontekstu teme izložbe nije samo ironično nego i opasno. 

Ovo uznemirujuće prešućivanje primjer je onog što slovenska filozofkinja, teoretičarka i umjetnica Marina Gržinić naziva brisanim prostorima javnosti. Oni su bili i jedna od tema o kojima je govorila na prošlotjednom zagrebačkom predavanju Što se događa i što nam je činiti održanom u MaMi u sklopu programa Feministički petak Centra za ženske studije. Naslov predavanja upućuje na pitanje s početka teksta, koje više nije uvjetovano samo društvenim antagonizmima, već je zaoštreno uznapredovalom radikalizacijom i fašizacijom, kako Centralne Europe tako i njezine istočne margine.

U odnosu na političku situaciju i društvenu klimu prije osam godina, fašizam danas više nije latentan, ne svodi se tek na prešućivanje “drugačijeg” već zauzima dominantnu poziciju, bilo u parlamentarnom životu bilo na ulici gdje “masa sudjeluje u brisanju paradigme jednakosti preko redefinicije roda kao ideologije”. Fašizam, ili turbofašizam kako ga Gržinić naziva slijedeći misao Žarane Papić, premrežen s “turbo neoliberalnim kapitalizmom koji proizvodi tisuće siromašnih, nahranjenih nacionalističkom euforijom”, konstituira društvenu stvarnost tako što “konfiscira prostore javnosti”. 

U tako konstruiranoj stvarnosti, ljudski život ne samo da je sveden na Agambenov goli život već ga Gržinić, naslanjajući se na koncept nekropolitike kao njezine vodeće teorijske preokupacije, karakterizira kao raspadajući – onaj koji još nije mrtav, ali je u procesu raspadanja. Taj raspadajući život ili život pod pritiskom smrti jedno je od glavnih obilježja egzistencije izbjeglica, ali i svih drugih “izbrisanih”, drugotnih i nepoćudnih, za koje unutar ovakvog poretka nema mjesta. Kapitalistički poredak živi od antagonizma, posebno vidljivo u vremenu Trumpa kojeg živimo, kada se oni na najnižim položajima klasne ljestvice – siromašni bijeli radnici – koriste u institucionalizaciji državnog rasizma. U suvremenom kontekstu, tvrdi Gržinić, trebamo preispitati i nanovo promisliti ustaljene modernističke termine klase, rase, roda, državljanstva i nacije, koji kao monolitni koncepti više ne mogu služiti uspostavljanju neke progresivne misli. 

Potreba za redefiniranjem modernističkog vokabulara povezana je i s proletarijatom feminizma, idiomom koji upućuje na odgovor na naslovno pitanje – što nam je činiti. “Problem s rodom”, navodi Gržinič. “usko je vezan uz njegovu smještenost u kontekst koji je heteroseksualan, bjelački i transfobičan te kao takav ne omogućuje čitanje drugih pozicija”. Referirajući se na teoretičarku Kathryn Moeller, današnje mjesto učinka roda (gender effect) pronalazi u politikama razvojnih korporacija koje zastupaju “oslobađanje kapitalizma od ograničenja nejednakosti spolova”. Učinak je tako suprotan emancipatornom potencijalu koji je koncept roda imao u modernističkom poimanju – ne vodi transformaciji uvjeta života već služi reprodukciji kapitalizma i omogućuje daljnje podjarmljivanje onih o kojima tobože brine. 

Kao izlaz iz takve pozicije Gržinić predlaže u okretanju nekom obliku disidentskog feminizma – onom koji “intervenira u povijesti (i sadašnjosti) monolitnog feminizma iz marginaliziranih pozicija koje uzrokuju antagonističke diferencijacije temeljene na klasi, rasi i spolu”. Radi se o intervenciji koja, riječima Luzenir Caixeta, stoji u opoziciji “sivom, normiziranom i puritanskom feminizmu, koji u kulturnim, seksualnim ili političkim razlikama vidi prijetnju svojoj heteroseksualnoj i eurocentričnoj slici žene”.

Proletarijat feminizma je stoga onaj koji se otvara ženama brisanih prostora – migrantkinjama, LGBT osobama, Romkinjama, seksualnim radnicama i drugim marginaliziranim skupinama kojima unutar nacionalnog tijela ne pripada niti status roda. Isticanjem njihovih perspektiva otvara se i mogućnost ispisivanja nekih drugih, potisnutih povijesti i pomaka prema stvarnoj egalitarnosti u demokraciji, koju također moramo nanovo definirati.