Na programu su se našle autorice i autori različitih generacija – od studentica i studenata do već afirmiranih, moglo bi se reći veterana Kockica. U tematskom smislu nastavljen je trend koji se već nekoliko godina ističe u domaćem kratkom metru, a to je fokus na intimne odnose, bilo ljubavne ili obiteljske, u svakom slučaju izrazito emotivno nabijene. Priroda je ove godine apsolutno dominirala kao prostor, forme su se kretale od konvencionalnih do eksperimentalnih, a sreću (ili tugu, s obzirom da se to treba napominjati) izaziva i činjenica da su se dva filma bavila kvir odnosima.

Jedan od njih je film Ljubi, jesmo dobro? redateljice Nine Damjanović koji je i otvorio program. Njezin završni rad preddiplomskog studija devetnaestominutna je posveta otoku, mladosti i ljubavi. Protagonistice odlaze na more kako bi proslavile prvu godišnjicu veze, no njihov odmor postaje sve samo ne idiličan. Pratimo nesuglasice, ljubomorne ispade, a na kraju i pomirbu. Nela (Tara Dorotić) i Luna (Lucija Nera Đurić) otvoreno razgovaraju o svojim osjećajima, koliko god oni iracionalni bili. Iako na pomalo isforsiran način, film Nine Damjanović donosi realističan prikaz ljubavnog odnosa, a možda je njegova najbolja odlika činjenica da se u nijednom trenutku kvir odnos ne ističe niti propitkuje, nego se tretira kao prosječan odnos pun nesuglasica i ranjivosti.

Zanimanje za odnos dvoje mladih ljudi dijeli i film Ether Vide Skerk, premijerno prikazan u Cannesu i jedini ovogodišnji domaći naslov snimljen na engleskom jeziku. Film prati disfunkcionalni odnos mladog para (Laura Kaliger, Billy Bolt) koji se odmara u šumi, pritom otvarajući i tabu temu submisivnog i dominantnog seksualnog ponašanja. Kao i u Ljubi, jesmo dobro?, dramaturgija se oslanja na dijalog, tišinu i prizore prirode. Iako ne nudi mnogo, Ether vjerno predočava osjećaj psihološkog tereta disfunkcionalne veze, kao i dinamiku odnosa s gaslighterom.

Prirodu kao prostor radnje dijele i filmovi Priroda i poezija redateljice Jasne Safić i Poluotok Davida Gaše. Ipak, radi se o dva potpuno različita filma. Priroda i poezija donosi opuštajuću atmosferu izleta u prirodu. Protagonistica Selma (Maja Posavec) vodi nećaka Dina (Vini Novosel) na planinarenje kako bi ga odvojila od videoigara i mobitela. Međugeneracijske razlike, nostalgija za rodnim krajem (u ovom slučaju Bosnom) i osjećaj neispunjenosti i izgubljenosti u srednjim godinama temelji su na kojima se gradi priča ovog filma.

Zašto se u naslovu nalazi poezija nije posve jasno, osim što Selma u jednom trenutku citira stihove Vesne Krmpotić. Iako vrlo površno obrađuje ranije spomenute teme, film uspijeva na razini stvaranja melankoličnog ugođaja te, svojom predivnom slikom, u ovoj gledateljici budi želju da se digne s kauča i ode u planine. 

Poluotok se, pak, nastavlja na Gašino dosadašnje stvaralaštvo, a formalno uvelike podsjeća na njegov pobjednički film s Kockica 2023. godine, Niska trava. I ovdje se oslanja na statični kadar, ovaj put sniman iz jednoga puta (i kuta), bilježeći ljetno popodne u unutarnjem dijelu gradskog parka. U dvadeset minuta trajanja pred gledateljima se odvija niz intimnih muških susreta u zelenilu šume. Roster muškaraca se izmjenjuje i nisu svi nužno uvijek usred seksualnog čina – riječ je o praksi koja se naziva cruisingom.

Gledateljica sudjeluje u svojevrsnoj igri; pokušava uočiti sve što se ispred nje događa, što se čini gotovo nemogućim. Na to da je sve ipak samo film, ili, pak, upravo suprotno, na to da se stvarno skrivamo u šumi, podsjeća nas puž golać koji nekoliko minuta prelazi preko kamere. Kombinacijom zvuka koji upućuje na to da se radnja odvija u javnom prostoru i slike koja prikazuje čovjekovu najveću intimu, ovaj film vješto istražuje granice između javnog i privatnog. Eksperimentalan u narativu i metodi, Poluotok se na ovogodišnjim Kockicama izdvaja pristupom koji zahtijeva angažirano gledanje.  

Film koji se izdvojio od ostatka programa je Inicijalni Krune Trninića. Iako s Poluotokom dijeli metodu snimanja bez rezova, tematski donosi osvježenje ovogodišnjeg, ali i općenito programa Kockica. Najpreciznije bi ga se moglo opisati kao kombinaciju Kuće od papira (La Casa de Papel) i Adolescencije (Adolescence): anarhistička ideja španjolske hit-serije obrađena je metodom britanske serije limitiranog trajanja – snimanje u jednom kadru, s kamerom koja cijeli film prati glumce po školi.

Ovaj žanrovski film donosi priču o troje maturanata i prvašiću koji provaljuju u školu kako bi pribavili dokaze o korumpiranosti školske administracije. Izvikujući slogan Eat the rich!, politički poklik povezan s anarhističkim idejama, ekipa kreće u onesposobljavanje nadzornih kamera i postavljanje bubica po školi. Osim vrlo zanimljive metode, film donosi i snažnu poruku da igra mladih može donijeti ozbiljne posljedice. Jedina zamjerka Inicijalnom jest činjenica da ima previše detalja i informacija kojima se ne stiže posvetiti u kratkom metru.

Rino Barbir, veteran Kockica (Druker 2019. nagrađen Zlatnim kolicima, Zof 2022.), ove se godine predstavio filmom Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve koji se bavi iskustvom ulaska u tridesete. Andro (Paško Vukasović) za godišnji odmor dolazi u rodni Split i druži se s dvojicom prijatelja iz mladosti. Dva prijatelja predstavljaju dvije krajnosti u kojima možeš završiti u tridesetima; Toni (Stipe Radoja) je otac i karikaturalno je opsjednut svojom djecom, dok je Franko (Josip Lukić) još uvijek zaglavljen u mladosti – živi s majkom, drogira se iako svaki dan kaže da će prestati i opsjednut je inspirativnim govorima s interneta. Andro se nalazi negdje između tih krajnosti.

Barbirov film progovara o krizi identiteta nakon dvadesetih godina, kao i o Splitu koji je njegova stalna inspiracija. Odličan scenarij (Rino Barbir i Šimun Šitum) i glumačka ekipa čine film istovremeno duhovitim i dubokim, što je i inače prepoznatljiva karakteristika Barbirova opusa.

Iako ga s Barbirovim filmom povezuje topos Dalmacije, Snježana Sinovčić Šiškov u epizodnoj ulozi, Paško Vukasović i Stipe Radoja koji ponovo glumi lika koji se zove Toni, Traje veliko finale Luke Galešića emotivno je zahtjevniji i ozbiljniji film koji se bavi pritiscima svakodnevice i emocionalnim teretom obiteljskih uloga.

Toni je u najboljim godinama, mlad i spreman imati vlastiti život i obitelj – ipak, životne okolnosti su odredile da svoju ulogu oca i zaštitnika usmjeri na svog bolesnog oca (Izudin Bajrović) i mlađeg brata (Franko Jakovčević). Iako ima podršku zajednice i obitelji, film vrlo jasno pokazuje da je zapravo sav teret na njemu. Zarobljen u prostoru vlastite kuće i obitelji, Toni se trga između odgovornosti i slobode. Na vrlo jednostavan način, bez pretjeranog naglašavanja, Galešićev film ocrtava emotivnu težinu i tjeskobu protagonista te izborom prikaza surove životne realnosti gađa “u sridu”. 

Zasluženim pobjednikom programa proglašen je Rahlo, film redatelja Joze Schmucha. Kao povratnik Kockicama (Severinin pas, 2024.), Schmuch je ove godine publici prikazao još jedan u nizu emocionalno teških filmova. Iako na prvu sinopsis sugerira emocionalnu eksploataciju rata i tragedije, Schmuchov film govori o ljubavi prema gradu, uzaludnosti rata, ali i hrabrosti i, više nego o prošlom, govori o današnjem vremenu.

Vukovarki Mariji (Radoslava Mrkšić) se posljednjeg dana njezinog života na vratima pojavljuje sin Luka (Luka Knez) koji je nestao u ratu prije trideset godina. Luka još uvijek izgleda kao dvadesetogodišnjak, što sugerira da njegov povratak nije realan. Nakon inicijalnog šoka, Marija prihvaća čudnovatu situaciju i sa sinom provodi naizgled uobičajeni dan; šetaju gradom, kupuju odjeću, ručaju. U prvoj polovici, film navodi na zaključak da je Luka možda plod Marijine mašte, ali u trenutku susreta s Teom (Tea Ljubešić) i njezinom majkom (Areta Ćurković) ta teorija pada u vodu i postaje jasno da film ide dublje od toga.

Susret s Teom manje je ljubavna priča, a više način da se vješto i suptilno prikaže razlika između dvoje mladih ljudi, najviše u pogledu njihovog odnosa prema rodnom gradu. Tea jedva čeka pobjeći iz Vukovara, pita se tko bi zapravo htio ostati na mjestu gdje se stalno uzalud vrte iste priče. Luka je, s druge strane, dao život za taj grad i u filmu tvrdi da bi sve ponovio. Osim što govori da je rat uništio Vukovar i njegove stanovnike, što i nije novost, Rahlo nameće pitanje jesu li ljudi dijelom i sami krivi jer ne žele napustiti prošlost i “stare priče”.

Tea kaže: “Ovo ti je najdosadniji grad na svijetu”, sugerirajući da mlada osoba nema što u njemu tražiti, ali Lukina perspektiva nam pokazuje da nije uvijek bilo tako. Lukin posljednji monolog pruža Mariji ono što joj je dužan prije nego što zauvijek ode – objašnjenje gdje je umro i gdje je zakopan. Njegov monolog je puno više od priče o smrti; to je objava ljubavi gradu u kojem se rodio i umro.

Čini se kao da Schmuchov film nije mogao doći u bolje vrijeme; danas, u trenutku u kojem nekolicina ljudi misli da može polagati pravo na slobodu kulture onoga drugoga, Rahlo podsjeća na uzaludnost rata i mržnje. Tu poruku naglasio je i sam autor pri primanju Zlatnih kolica pozivajući na to da se Vukovar ne koristi kao izvor podjela i mržnje nego ljubavi. Ovogodišnji pobjednik Kockica tako potvrđuje i da kratki film kao forma može iznijeti ozbiljne i teške teme te progovarati o važnim društvenim temama i to na promišljen i efektan način. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Program počinje okruglim stolom u petak, 25. listopada u podne: na njemu će se u prostoru Kulturnog centra Osijek voditi razgovor o Osijeku kao filmskom gradu, a cilj je doći do konstruktivnih smjernica i prijedloga za strateško uključivanje dugoročne filmske edukacije i poticanje filmske proizvodnje na području grada.

Nakon toga, u prvom projekcijskom bloku, u kinu Urania predstavit će se različiti tipovi filmskih narativa koji su uprizorili Osijek tijekom posljednjih nekoliko godina. Osječka runda između ostalog uključuje nagrađivani studentski igrani film Niska trava Davida Gaše, dokumentaristički insert Hrvoja Petrovića DGO i nezavisni dugometražni film Frka Svebora Mihaela Jelića.

Prvi dan revije zaključit će se sa šest recentnih, nagrađivanih i festivalski zamijećenih filmova u glavnom programskom bloku Stanja & odrastanja, koji će predstaviti kratke filmove pod zajedničkim nazivnikom zamrznutih trenutaka. Organizatori posebno ističu projekciju Boli, posljednjeg filma osječkog redatelja Ivana Faktora te nagrađivanog filma Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića.

Drugi dan revije rezerviran je za Autorsku RUNDU, susret s Jurjem Lerotićem, redateljem i scenaristom filmova Onda vidim Tanju i Sigurno mjesto. Večer će početi izborom filmova koji su oblikovali način njegova promišljanja o filmovima, a uslijedit će razgovor s publikom koji gledateljima_cama nudi priliku zaviriti u pojedinosti nastanka filmskog djela.

Posljednji blok revije Sustavi & ekosustavi uključuje animirani film Jelene Oroz Nema mjesta koji istražuje urabni ekosustav prometnog kaosa, Moj muž idiot Luke Galešića koji se bavi životom u bračnoj zajednici te debitantski film osječkog autora Stjepka Galovića Besplatno kino i Mali val Filipa Peruzovića koji tematiziraju egzistencijalnu tjeskobu boravka u sustavu u kojem metafizički ne pripadaju.

Ulaz na projekcije besplatan je za sve posjetitelje_ice, a više informacija o reviji dostupno je ovdje.

Kratka igrana filmska forma u pravilu ne dopušta suvišne narativne ekskurzije, a ponekad čak i u potpunosti odbacuje koncept “pričanja priče” te svoj fokus i energiju usmjerava na evociranje specifične emocije ili stanja posredstvom pojedinačnih fikcionalnih iskustava. Upravo zato, nauk o tome kako u kratkom formatu sažeti temu i prenijeti željeni utisak te istovremeno biti kompleksan u sadržaju i izrazu, ali jednostavan u izvedbi, vještina je koju svaki filmski umjetnik nastoji savladati u potrazi za svojim autorskim potpisom.

Sasvim razumljivo, ekonomičnost ovakve proizvodnje u našoj je kinematografiji najvidljivija na Akademiji dramske umjetnosti. Studentski igrani film je naime poligon za reduciranje izražajnih postupaka i apostrofiranje teme, no rijetko kad i za istraživanje ili poentiranje, a mnogi ga čak promatraju kao ništa više od neophodne stepenice na kreativnom putu do realizacije dugometražnog ostvarenja. Stoga i ne čudi što većina ADU-ove produkcije ostaje u domeni “studentske vježbe” i što se svake godine tek u nekolicini filmova istakne individualna artistička poetika koja zasluženo poleti u svijet festivalske distribucije.

Organizatori ovogodišnjeg izdanja Tabor Film Festivala podignuli su s tla deset filmskih poletaraca koji nisu uspjeli uletjeti u glavni konkurencijski program te su ih brižno postavili na sigurno, na zidine Velikog Tabora u sklopu popratnog programa studentskih filmova ADU Shorts. Među tim poletarcima se našao i redatelj Jan Kervatin s igranim filmom Anton (2021), slice of life psihologizacijom mladog muškarca koji se jedne zimske zagrebačke večeri upusti u potragu za odbjeglom mačkom te pritom zaluta u udvaranje nepoznatoj djevojci u noćnom baru. Nakon Antonovog povratka s mačkom u naručju otkrivamo kako je njegova partnerica trudna, no njegova krivica se u gledateljskim očima relativizira nakon što ona posegne za dimom iz njegove cigarete te se u zagrljaju zajedno fejd autaju u završetak filma. Naivnost i blaga patetika u ovom su slučaju čak i prednost Antona jer su veoma jednostavnoj filmskoj crtici dali glavu i rep. Dramaturški gledano, filmu nedostaje više naznaka unutarnjeg sukoba ili pak jači režijski naglasak tijekom scene u noćnom baru kada je naš protagonist na prijelomnoj točki, a mi kao gledatelji nismo sigurni kamo nas priča vodi. Nedostatak režijske inventivnosti osjeti se kroz cijeli film – kadriranju kao da nedostaje kreativnosti, a glumačkoj izvedbi nedostaje posvećenosti mikrodetaljima i nepravilnostima koji krase stvaran život, a koje oko kamere jednostavno voli prenositi na veliki ekran.

Jednako kao Anton, i Slova (2019) Bojana Radanovića počinju krupnim kadrom našeg protagonista – Slobodan se nakon 25 godina susreće s ocem Nenadom koji je njega i Hrvatsku napustio tijekom rata devedesetih godina. U odnosu na Antonov unutarnji sukob, susret oca i sina u Slovima već donosi jaču dramaturšku rezonancu, no Radanović se u svom slučaju mogao osloniti i na glumačke performanse mladog Marija Knezovića i veterana Žarka Savića. Osim što se prepustio instinktu mikroglume, dvojac je uspješno portretirao šutljivu narav muškog sukoba, a redatelj ih je pomirio u pravom trenutku, pred sam kraj, postavljajući ih zajedno u posljednji, rustikalno idiličan i gotovo nostalgičan kadar pred njihovom nekadašnjom razrušenom kućom. Opet, jednostavnoj, no potencijalno snažnoj dramaturgiji nedostaje jači redateljski upliv; promišljenije raskadriravanje i tempiranje emocija kroz naglašenije rezove. Film kao da je “zapeo” u krupnom planu, što u kombinaciji s nekreativnim rezovima nekako oduzima od glumačke izvedbe, te cjelina ostavlja nedovoljno jak dojam na gledatelja.

U sličnoj se situaciji nalazi i Nova (2020.) Luciana Mirdite, film koji nas, unatoč atmosferičnom i pomalo mističnom otvaranju (pretapanja total i krupnih planova popraćena s Madrigals of the Rose Angel avangardnog glazbenika Harolda Budda), ipak ne odvodi na neko jedinstveno filmsko putovanje. Toga su očito bili svjesni i protagonisti filma, mladi par Lucian i Josipa, koji od prvog do zadnjeg dijaloga iskazuju međusobnu netrpeljivost tijekom svog puta na otok. Ovakav oblik sukoba polazište je radnje koja bezglavo otplovi na svoje odredište te čiju prijelomnu točku predstavlja scena nesuđene erotike na suncem okupanom mediteranskom kamenu. Prateći mladi par do trenutka kulminacije napetosti, ali pritom ne posvetivši dovoljno vremena upoznavanju s likovima i gradaciji sukoba, film ostavlja dojam kao da ni sam nije siguran na koju emociju da se fokusira niti koliko je zapravo konceptualan (ili nije). Naime, atmosfera je najjača karika filma, no i ona se, baš kao i radnja, zadržava na istoj nedorečenoj razini od samog početka pa sve do naglog i pomalo nespretnog vrhunca tijekom kojeg se Lucian i Josipa fizički “sukobljavaju” u mraku prašnjavog makadama te zatim šutke sjedaju u auto i nestaju u tami.

 

Razrađeniji i fokusiraniji uvid u kompleksnost romantičnih odnosa donosi Spido (2020) Luke Galešića, dramaturški kompletan film čiji je scenarij nastao prema priči Tanje Mravak o odnosu dalmatinskog bračnog para tijekom turističke sezone. Galešić je uspješno reducirao prozni tekst na elemente koji zajedno doprinose filmskoj cjelini, a rezovi ne samo da prate emotivni naboj već ih krasi i rijetko viđena kreativnost koja filmu omogućuje brži ritam i gledatelja ne zamara suvišnim odugovlačenjem, odnosno apostrofiranjem osjećaja otuđenosti i nerazumijevanja između likova. Odstupajući od strogo statične kamere kojom obiluju radovi studenata akademije i koristeći mizanscenu, redatelj se oslonio na dinamiku kadra, likova i prostora kako bi prenio određene emocije te u konačnici napravio film koji pokazuje tendenciju kreativnog istraživanja fantazije ljubavnih odnosa. No unatoč režijski jasnijoj viziji i dramaturškoj zaokruženosti u odnosu na prethodno spomenute filmove, Spido ipak ostavlja mlak i nedorečen dojam.

 

 

S istim se problemom, doduše nešto spretnije, suočava i Sparina (2020) redatelja Petra Vukičevića. Vukičevićev film nas uvlači u naizgled jednostavnu situaciju – Roza traži cimericu, a Karmen traži mjesto za najam. Naravno, situacija za Karmen i nije tako jednostavna te gledatelji zajedno s Rozom postepeno otkrivaju kako Karmen zapravo traži sklonište, a s obzirom na to da je već prvog dana imala posjet sumnjivo agresivne muške osobe, očito je da to sklonište nije pronašla. Film strpljivo gradi svoj klimaks, a dramaturški razvoj prati i režijski odabir polutotala, srednjih i blizi planova, odnosno odmak od krupnog plana kao isključivog medijatora za prijenos ljudske emocije i unutarnjeg sukoba. Osim toga, ne ulazeći u krupni plan redatelj naglašava da je Karmen zapravo strankinja u Rozinim očima, strankinja nakon čijeg se odlaska u Rozi budi osjećaj nesigurnosti u okrilju vlastitog doma što, naposljetku, pokazuje kako je redatelj imao jasnu tematsku viziju koja mu je omogućila da film uspješno privede svršetku. Slično kao i kod Galešića, osjetno je da Vukičevićev film crpi iz svoje vizije i oprezno pristupa tome kako i što će prikazati gledateljima. Međutim, unatoč nešto jačem završetku i izraženijoj vizualnoj noti, i Sparini kao da nedostaje snažnijih trenutaka ili naglasaka koji bi djelu podarili autonomnost te upečatljivost.

 

Upravo je takav korak napravio Borna Zidarić u filmu Stanar (2020). Zidarićev glavni junak, Roko, već mjesecima nije platio stanarinu i sada mu je uz prijetnju dan rok da do sutra podmiri navedeni dug. Ovakva konvencionalna filmska priča s jasno postavljenom preprekom, vrhuncem i rezolucijom odudara od prethodno spomenutih filmova koji su ipak više usmjereni na atmosferu i introspektivnu dilemu. Naravno, to nije razlog zbog kojeg Stanar kvalitetom odskače od ostalih radova. Funkcija svake scene dobro je promišljena pa tako film otvara idiličan cimerski kadar dvojice prijatelja koji se u stanu igraju na Playstationu sve dok njihovu zabavu ne prekine zvono koje nagovještava dolazak stanodavca. Promišljenost se osjeti i u odabiru planova, kompoziciji kadrova i pažljivo tempiranim pokretima kamere, a sve jasno služi pričanju cjelovite filmske priče. Istome doprinosi i dobro postavljena scenografija te dobro usmjerena gluma koja puca u jednoj sceni i to na svega djelić sekunde. Sve u svemu, iz početne premise Zidarić je uspješno iznijedrio kompletan igrani film kratkoga metra, cjelinu unutar koje je gledatelj prolazi kroz emocionalna stanja te, naposljetku, ne ostaje lišen iskustva uživanja u filmu jednom kada krene odjavna špica.

 

 

Ljubav prema filmskoj umjetnosti do izražaja je ipak najviše došla u Laci bježi u Mađarsku (2020), autobiografskom filmu Davida Gaše. Filtrirajući iskustva iz vlastitog djetinjstva autorova nas naracija upoznaje s opsesivnom majkom i njezinom “aferom” s kućanskim aparatima, ocem koji ne želi zaspati i njegovom “aferom” s motorima te nas na filmski zaigran način uvlači u kompleksan svijet obiteljskih odnosa. Rekreirane scene spretno spojene u zaigrane crno-bijele sekvence tvore privid gledanja obiteljskih snimaka, no pritom nas ne pokušavaju zavarati da gledamo snimke iz autorovog stvarnog života već pomažu Gaši da, kako za sebe, tako i za gledatelja, rekreira neke svoje traume te se, u konačnici, napokon i suoči s njima. Osim inovativnog, gotovo eksperimentalnog, pristupa autobiografskoj vježbi, Laci bježi u Mađarsku prožimaju i pravilna doza humora, nužna nota osobne iskrenosti i mladenačke neodlučnosti, odnosni elementi koje je Gašo uspješno povezao kako bi kroz filmski jezik dočarao impulzivan, a ponekad i zbunjujuć osjećaj potrebe za bijegom iz obiteljskog gnijezda.

 

Svakako valja istaknuti kako su se u programu ADU Shorts našla i tri naslova koja zbog rodne diferencije nisu pronašla svoje mjesto u ovoj analizi, a radi se o opservacijskim dokumentarcima Cvat (2019.) Filipa Zadre, filmskoj razglednici iz Harbin National Forest Parka u Kini, Počitnice (2020.) Urha Pirca, crtici koja uprizoruje kako izgleda odmor nekome tko živi s multiplom sklerozom te eksperimentalnom filmu an_hum_an (2020.), završnom radu na preddiplomskom studiju suvremenog plesa kroz koji Dora Brkarić istražuje transformacije ljudskog tijela u razne oblike i stanja.

 

Od ovom analizom obuhvaćenih filmova, jedino Stanar ostavlja dojam autorski samostalne i uspješno zaokružene cjeline. Istome naginju i režijski precizni te tematski fokusirani Sparina i Spido, ali iako su uspješno kondenzirali (s)misao, autori ovih filmova propustili su postići jaču rezonancu. Ukupno gledano, filmovi studenata Akademije dramske umjetnosti odišu ekonomičnošću dramaturške i stilske izvedbe te susprezanjem od dijaloga i prepuštanjem komunikaciji između redaka, a sve s ciljem učvršćivanja ustaljenih obrazaca i kreiranja autorskih potpisa filmaša i filmašica koji će uskoro (ako to već i sada nije slučaj) predstavljati hrvatsku kinematografiju na festivalima diljem svijeta.