“Promatranjem i proučavanjem djela Luke Stojnića, čije je izvorište gotovo uvijek skulptura, promatrač zapaža dualizme: masa – prostor, intencija – slučaj, statika – dinamika, čovjek – priroda, organsko – anorgansko te, u konačnici, duh – materija. Ti dualizmi supostoje u djelima te čine cjelinu rada. Prostor je definiran odsustvom mase, uključivanje slučaja u likovno djelo pretpostavlja intencionalnu, aranžiranu intervenciju umjetnika, a statici, kao stanju ravnoteže sila, kontinuirano prijeti gibanje materije i utjecaji sila. Također, ključnim za razumijevanje Stojnićevih djela čini se i dualizam organskog te anorganskog, a posljedično, umjetničkog i znanstvenog. Koristeći različite materijale organskog i anorganskog porijekla, različite medije i postupke unutar i izvan kontrole umjetnika, Stojnić kao da pokušava djelima obuhvatiti sveukupnost postojanja – i duh/život i tijelo/materiju. Ako život poimamo kao produžetak i evolucijsku elaboraciju materije kroz divergenciju, odnosno život i materiju ne uzimamo kao binarne opozicije, nego kao dvije različite tendencije proizašle iz iste cjeline (H. Bergson), onda umjetnikova djela, u svom materijalnom postojanju, ujedno predstavljaju i postaju izvor života. Anorgansko i organsko čine tako lice i naličje iste cjeline, a materijalnost djela samo jednu točku u njegovom konstantnom gibanju. Upravo je ovakav način razmišljanja, počevši od naziva izložbe i djela pa do njihovog nastanka, ključan za razumijevanje umjetnikova opusa budući da znanstvenu temu i principe obrađuje vizualno, to jest umjetnički. Zanimljivo je pritom kako ne koristi znanstvene principe kako bi stvorio nešto funkcionalno, dokučio ili dokazao neku zakonitost, nego kako bi proizveo nešto neregulirano i nepredvidljivo. Stojnić znanstvenim principima razotkriva skrivenu strukturu umjetničkog djela, a umjetničkim postupcima podaruje materiji nepredvidivu formu i ulogu”, u predgovoru izložbe piše Patricia Počanić.