U svojim multimedijalnim performansima i svojevrsnim varijeteima, oslanjaju se na postupke nove burleske koja je 90-ih godina uvela feminističku i queer optiku u prostor takozvane “niske” zabave i razonode. Ujedno, Feminalz se nadovezuje na širu tradiciju eksperimentalnih, multimedijalnih i izvedbenih praksi u regiji, kao što su bili punk i novi val, propitujući društvene norme i ukazujući na apsurdnost trenutka u kojem živimo – uvijek s ironijskim smiješkom i zdravom dozom crnog humora.  

Sa svojom “tehnoburleskom” Kradljivci slika gostovat će u Pogonu Jedinstvo 3. srpnja. Predstava je doživjela više od 110 izvedbi, a sastav izvođača kao i repertoar igrokaza uvijek se iznova mijenjaju ovisno o situaciji i kontekstu.

S članovima kolektiva Feminalz, Majom Delak, Lukom Prinčičem i Metodom Zupanom razgovarali smo o razvoju i radu kolektiva, o malim umjetnostima, kao što su burleska i kabaret, u slovenskom i regionalnom kulturnom prostoru, te o transgresivnom humoru kao lijeku protiv političke i društvene paralize u vrijeme rastućeg fašizma.

Možete li reći nešto više o tome kako ste se udružili kao kolektiv i opredijelili se za formu burleske i kabareta?  

Maja: Možda da ja počnem jer sam nekako najviše upoznata s “prapovijesti” naše burleske. Još 2007. g. koreografirala sam predstavu Expensive Darlings/Drage Drage koja se bavila feminističkom pozicijom i ženskim otporom unutar slovenske plesne scene. U Sloveniji, naročito u 90-ima, žene su bile vrlo prisutne u suvremenom plesu i umjetnosti, ali su uvijek bile nekako gurnute na rub, na marginu, po pitanju egzistencije, odnosno materijalnih uvjeta za rad, ali i statusa unutar šire umjetničke scene. Pritom su naši muški kolege koreografi bili vrlo zastupljeni i imali puno više vidljivosti. To je bio neki opći povod da se udružimo i napravimo umjetnički projekt koji bi otvorio tu temu. Na kraju, u izvedbi je sudjelovalo sedam žena, pet plesačica i dvije glumice, i ustanovile smo da toj tematici trebamo pristupiti spekulativno, s određenom dozom humora i samorefleksije. 

U to vrijeme, pozvali su me da postavim premijeru Expensive Darlings/Drage Drage na festivalu Mesto žensk, koji se te godine bavio temom humora. Tako smo došle do određenih strategija u kojima smo zauzele pozicije unutar same izvedbe koje inače ne možemo dosegnuti u svakodnevnom životu. Tu sam se i prvi put susrela sa svojom drag king personom, uprizorenjem neke muške pozicije kroz koju je realizacija toga što sam željela, a nisam imala mogućnost ostvariti, bila puno lakša.

Nakon toga smo ja i još nekoliko umjetnica iz iste predstave počele opširnije istraživati umjetničke i kritičke potencijale burleske i kabareta. U tom razdoblju, od 2007. do 2013., organizirali smo nekoliko radionica na temu kabareta i burleske preko instituta Emanat i u suradnji sa Mestom žensk, te pozvali u Ljubljanu značajna imena neoburleske, kao što su Ursula Martinez, Moira Finucane i Marisa Carnesky. One su tada pustile korijene u slovenskom kulturnom prostoru. 

Iz tih suradnju nastali su ne samo Feminalz i Kradljivci Slika, već i Red Cabaret. Dosta toga se odvijalo oko kluba Tiffany, oko Lezbične četrti, znači oko ŠKUC-a. Tako da je ta scena nastala u slovenskom kulturnom prostoru ne samo zbog nas. Apsolutno ne. Ona ima dosta širok raspon, od različitih vrsta performansa do kabareta i cirkusa, koje smo kasnije – ima tome već devet godina – okupili oko Platforme malih umjetnosti. To je termin koji smo usvojili iz njemačkog govornog prostora i mapirali ga u slovenskom kulturnom prostoru. Htjeli smo prvenstveno prikazati formalni razvoj takozvanih malih umjetnosti i napraviti više prostora za njih.

Do danas, imamo nekih 150 igrokaza na repertoaru. Svaki put je neki drugi sastav i izvedbe se stalno mijenjaju.

Aktivni ste u polju burleske i kabareta od 2013. g, a vaše izvedbe su zadobile kultni status, između ostalog, jer uranjaju u polje takozvane “niske” i masovne kulture, ali s određenom mjerom ironijske distance. Kako biste se pozicionirali unutar šire slovenske i regionalne kazališne scene?

Luka: Mislim da je naša ideja od samog početka bila da radimo u klupskom kontekstu. I sama premijera, a potom i ostale izvedbe su se prvo održale u klubu Gromka u Metelkovoj, i to je bilo ciljano s naše strane. Htjeli smo raditi s tom publikom, budući da sama forma burleske proizlazi iz tog konteksta. Ciljali smo na to da izvedbe budu zabavne ali ne i eskapističke, već da kroz popularnu i “klupsku” formu kritički promišljamo aktualne društvene i političke teme.

Metod: Iz produkcijske perspektive, ovo je projekt unutar nezavisne scene ljubljanskog kazališta, ali naša estetika prvenstveno proizlazi iz klupskog konteksta. Zato u našim izvedbama nema četvrtog zida, što omogućuje širi kontakt s publikom nego u kazalištu.

Maja: Samo bih se kratko nadovezala na ovo što su rekli Luka i Metod. Nismo krenuli s određenom pretpostavkom o publici, odnosno nismo ciljali na proizvod koji bi popunio sjedala. U prvoj godini nastupa, na prve četiri predstave, pojavilo se čak vrlo malo publike. Ali onda se dogodio preokret. Još uvijek ne znam zašto je do toga došlo, ali počelo se pričati o našim predstavama i uspostavio se taj odnos između nas i publike.

Kao plesačica ili koreografkinja suvremenog plesa doživljavam to kao ogroman kompliment i jako sam zahvalna za to što već godinama imamo rasprodane predstave. Zaista sam doživjela taj osjećaj da je četvrti zid pao, recimo u našoj zaključnoj točki, baš zbog te komunikacije koja se dogodila između nas i publike. Bio je to totalno nevjerojatan doživljaj za nekoga tko se profesionalno bavi izvedbenim umjetnostima. To mi je vrlo bitno i mogu reći da zadnjih godina sve svjesnije radimo na tome kako više uključiti publiku u naše izvedbe.

Kabaret i burleska imaju dugu tradiciju popularnog otpora prema političkoj represiji, konzervatizmu i fašizmu kako u regionalnom tako i u međunarodnom kontekstu. Možete li izdvojiti neke povijesne uzore i inspiracije po tom pitanju?

Metod: Iz neke povijesne perspektive, Jugoslavija nije imala neku razvijenu tradiciju burleske i kabareta. Prije bih izdvojio novu burlesku koja je nastala 90-ih, naprimjer La Pocha Nostra iz San Francisca i The Burlesque Hour iz Australije, koji su uveli nove diskurse i queer estetiku u te postojeće forme. Kao što je Maja već spomenula, Emanat je organizirao radionice s njima koje su imale veliki odjek na ljubljanskoj sceni, tako da je to neka direktna linija utjecaja.

Maja: Iako kabaret i burleska nisu nužno bili prisutni u Jugoslaviji, postojala je vrlo živa punk i novovalna scena koja je kombinirala glazbu, eksperimentalnu umjetnost i performans. Tako da je i u regionalnom prostoru postojala neka tradicija, možda malo drukčija, ali svejedno je imala taj kritički sadržaj prema suvremenom trenutku. Bio je prisutan i taj format različitih glazbenih, plesnih, komičnih i drugih točaka unutar šireg programa.

Tu možemo svrstati i Kazalište Ane Monro koje je radilo urnebesno zabavne programe, recimo predstavu Sanremo iz 1990. koja je također posjedovala tu kritičku oštricu. Poanta je zajebavati se s vremenom u kojem živiš, ukazivati na sve ono što bi osoba htjela ostvariti, a ne može, razotkrivati različite mikro i makro represije koje stvaraju situaciju u kojoj pomisliš: “Kako je to uopće moguće?” U tom smislu mi se čini da je danas toliko apsurda da se redovito pitam koliko se dugo još možemo smijati svemu tome. Jer je sve postalo toliko tragično da ne znam više kako to preokrenuti u šalu i smijeh. Ali rekla bih da je doprinos punka upravo u tom prikazivanju sveopćeg apsurda u kojem živimo.

Luka: Kada je počela epidemija, u Sloveniji je Janez Janša opet došao na vlast. Opet smo dobili te janšiste-fašiste na vlasti. Tada smo počeli pričati o tome kako se boriti protiv toga, i bilo nam je jasno da na neki način trebamo humor i smijeh kako bi preživjeli tu političku stravu. Jer prvi poriv je uplašiti se, ugasiti se, a tada ne možemo ništa. Smijeh, satira, groteska i ironija razbijaju tu paralizu, potiču na aktivnost, stvaraju neki drugačiji efekt. To su načini suočavanja s rastućim fašizmom i vlastitim osjećajem bespomoćnosti.

Metod: Još sam samo htio dodati da je Američka kultura draga i ballrooma, koja je predstavljala otpor marginaliziranih skupina dominantnoj kulturi, dosta utjecala na naše izvedbene postupke, ali inspiracije za same igrokaze dolazi iz raznih područja masovne kulture, od gluposti koje govore političari do senzacionalizma koji je sveprisutan u vijestima i reklamama. Tako da pratimo sve i puno raspravljamo o tome koje postupke, pokrete i fraze koristiti u našim izvedbama, kako oblikovati tekst ili glazbu kako bi što učinkovitije predstavili neke ideje.

Sam naziv izvedbe Tehnoburleska: Kradljivci slika upućuje na umjetničke strategije krađe, preuzimanja, aproprijacije, ali i poigravanja sa širim kontekstom masovnih medija. Kako gledate na kritični potencijal tih strategija? Ima li nešto queer u tim strategijama?

Luka: Ja prvenstveno dolazim iz područja underground elektronske glazbe. Za neke igrokaze koristimo originalne pjesme, ali za ostale radimo remikse ili sempliramo postojeće pjesme. U tom smislu, mi nismo samo kradljivci slika već i kradljivci zvuka ili melodija. Meni je osobno bilo bitno da preradimo glazbu na neki divlji punk način koristeći remikse i sempliranje. To je možda za mene neka glavna strategija.

Suvremeni projekti koji se mogu smatrati burleskom, često nisu suvremeni i progresivni u tom glazbenom smislu. Tako da imamo neke igrokaze koje koriste ili sempliraju neke suvremenije glazbene pravce, kao što su trap, breakbeat, tehno i UK bass. To su sve neki žanrovi koji dolaze iz klupske elektronske scene, zato smo i izmislili novi žanr tehnoburleske. Što se tiče queer elementa, osobno ga doživljavam, između ostalog, kao umjetničku metodologiju začuđivanja postojećih normi.

Metod: Queer kultura je uvijek bila kodirana kultura jer – povijesno gledano – nije mogla biti previše vidljiva. Queer umjetnici_e su zato uvijek preuzimali slike ili diskurse iz dominantne heteroseksualne kulture te čitali, kodirali i preobražavali ih u queer ključu, odnosno stvarali skrivene queer sadržaje od fragmenata dominantne kulture u kojoj nisu bili zastupljeni. Mislim da se tu nalazi politički potencijal tih strategija “krađe” i usvajanja dominantnih sadržaja.

Maja: Već u Drage Drage, sama strategija rada je bila da imamo sedam različitih solo izvedbi koje zauzimaju jednak prostor. Te solo izvedbe nisu bile postavljene koreografsko hijerarhijski, već baš po principu koji je Eve Kosofsky Segdwick nazvala beside. Svjesno smo radili na tom “bivanju jednih uz druge”, odnosno na tom izjednačavanja prostora za zajednicu. Meni je to bilo strašno inspirativno, i to je jedna od glavnih strategija koje se i dalje pokušavamo držati kao neka mala umjetnička zajednica. Radimo što je više moguće bez uspostavljanja hijerarhije. To uopće nije moguće izvesti u potpunosti, ali se trudimo donositi neke odluke kao kolektiv, kao ravnopravna zajednica.

To prvenstveno znači slušati svačije mišljenje i stvoriti neki konsenzus oko odluka koje su bitne za grupu. Kao voditeljica Emanata, ja ne mogu reći, to mora biti tako, nego se svi moraju složiti oko toga. Za svakoga mora postojati jednak prostor. Nije bitno možeš li dignuti nogu dovoljno visoko ili posjedovati svo znanje o burleski. Tu feministička i queer teorija mogu bivati jedna uz drugu u istom prostoru, ili principi koje svatko od nas nosi sa sobom. Više nam je bitan odnos prema radu i prema svijetu, i kako to iskoristiti u našem radu. Pitanje hoće li to biti ovakva ili neka druga vrsta burleske je nešto oko čega se svi moramo složiti. Najbitnije je da što više funkcionira taj princip besidenessa, tog “bivanja jednih uz druge,” a to uopće nije lako. Zapravo je jako komplicirano i zahtijeva veliku odgovornost. Nekad mi jako ide na živce.

Kako biste opisali svoj humor?

Metod: Da se poslužim riječima Katje Čičigoj, “smijeh koji zapinje u grlu”.

Vaše izvedbe ciljaju na humor, društvenu satiru i parodiju, ali i na erotiku i žudnju prema različitim, posebice ne-normativnim tijelima, koje su ugrađene u formu burleske. Možete li reći nešto više o ulozi tjelesnosti i erotike u vašim izvedbama?

Metod: Užitak je obilježje kako uma tako i tijela. Kada se neke mentalne inhibicije oslobađaju kroz humor, oslobađa se i samo tijelo. Tu se zapravo vidi taj osjećaj slobode na pozornici i u publici, i zato su nam užitak i humor bitni u svemu što radimo.

S Lukom smo razgovarali o izazovima suvremenih glazbenika i glazbenica, zašto je ugoda smrt umjetnosti i što znači kada tech giganti kontroliraju našu kreativnost.

Priča počinje 2022. godine kada je Bandcamp – platforma koju su mnogi glazbenici smatrali sigurnim mjestom – prodan Epic Gamesu, a zatim 2024. godine ponovno prodan Song Traderu, kompaniji za koju je malo tko od glazbenika čuo.

“Danas se ispostavlja da su oni vlasnici najviše glazbe na svijetu. Nikome nije jasno što to znači”, objašnjava Prinčič. “Pitanje koje se postavlja je – što su te platforme? Oni koji upotrebljavaju platforme nemaju pravo glasa, nemaju moć nad time što se događa s platformom.”

Ovdje nije samo priča o jednoj platformi. Prinčič se oslanja na rad ekonomista Yanisa Varoufakisa i njegov koncept tehnofeudalizma te pisca i aktivista Coryja Doctorowa koji je skovao termin enshittification – raspad platformi.

“Platforma se postavi između korisnika i onih koji stvaraju sadržaj”, objašnjava Prinčič Doctorowljevu analizu. “Ove dvije grupe su u početku privučene platformi zbog neke njene praktične ili možda sjajne značajke. Ali onda, kako ih zaključa u taj sustav i u taj network effect, kada su ljudi masovno povezani kroz tu platformu, onda platforma nema više motivacije da ostane dobra, da se mijenja, da se poboljšava.”

Rezultat? Nefunkcionalne platforme koje ljudi i dalje koriste jer su zarobljeni u njima. “Zašto ljudi ne odu s Facebooka, zašto ne prestanu upotrebljavati Metine proizvode, kada u isto vrijeme svi znamo da su to loši proizvodi, da su to stvari koje nam škode, stvari koje nas zaključavaju u neki ekosistem?”

Kroz svoje istraživanje, Prinčič je došao do iznenađujućeg zaključka: “Najradikalniji oblik te autonomije i neovisnosti je u stvari naučiti HTML.” Nije to programski jezik, naglašava, već jednostavan jezik koji opisuje kako izgleda tekst. “Čovjek još uvijek može sam naučiti HTML i napraviti svoje internetske stranice te ih objaviti online. To je, rekao bih, najradikalnije.”

Prinčičeva osobna forma otpora utjelovljena je u netlabelu Kamizdat, koji definira kao free-form boutique netlabel – sintagmu koja ima mnogo značenja.

“Free-form” dolazi iz free-form radija – radija koji nema kustoski fokus, gdje svatko može sudjelovati i imati emisiju o čemu god hoće. “Jasno je da je usmjeren na marginalne skupine ili ljude koji se ne mogu reprezentirati kroz mainstream radio.”

“Boutique” dio odnosi se na fizička izdanja: “Za svako izdanje smislimo nešto drugačije, ali uvijek je napravljeno ručno i uvijek je limited edition.” Izdanja su numerirana, svaka kopija je jedinstvena. Projekt je započeo još 2005. godine, ali je tek 2013. s Majom Delak zaživio u punom smislu, kada je postao dio Emanata, slovenskog zavoda za razvoj i afirmaciju plesa i suvremene umjetnosti.

Kamizdat počiva na dva principa od kojih Prinčič nikad nije odstupio. Jedan je, uvijek slovenski ili sa Slovenijom povezani autori. A drugi, uvijek Creative Commons.

Creative Commons je, objašnjava Prinčič, pokušaj rješavanja paradoksa interneta. “Normalna legislativa, zakoni u većini država, automatski – ako nešto napraviš – garantiraju ti pravo da je to tvoj rad i da su sva prava distribucije i kopiranja tvoja.”

Problem? “Na internetu, kada otvoriš stranicu, ona se kopira na tvoje računalo, automatski. To je paradoks.”

Creative Commons omogućuje autorima da stave oznaku na svoj rad kojom dozvoljavaju svima da ga dupliciraju, kopiraju i distribuiraju – ali pod određenim uvjetima. “Recimo, ja mogu staviti oznaku koja kaže: možete kopirati moj rad ako uvijek piše da sam ja autor i možete napraviti derivative work, možete uzeti dio i staviti ga u svoj rad ako uvijek isto piše da sam ja autor tog dijela. Ne treba mi platiti, ne treba me kontaktirati – samo neka uvijek piše da je to moj rad.”

Kad su u pitanju sampleovi i obrade, Prinčič na svom zadnjem albumu ima potpise Michaela Jacksona i Davida Byrnea. Njegov je stav jasan i radikalan: “Mislim da kultura pripada svima. Tu sam prilično radikalan, ne vjerujem u intelektualno vlasništvo, niti na nekoliko godina. Mislim i da bi zakoni trebali zabraniti komercijalizaciju kulture. Dakle sebi dopuštam semplirati što god i koga god.”

Njegov je argument jednostavan: “Mozart je remiksirao nekoga tko je bio prije njega, Beethoven je remiksirao nekoga tko je bio prije njega. Svi smo stvari naučili od drugih i samo radimo rekonfiguracije toga na naš, možda, originalan način.”

Filozofija iza Kamizdata, prema Prinčiču, “definitivno je socijalna pravda u različitim formama” – feminizam, open source software, fair trade music, rodna ravnopravnost.

“Ne zanima me biznis. Jasno je da ako radiš, stvar mora biti održiva. Ali budući da smo od 2013. godine dio Emanata, koji dobiva novac od Ministarstva kulture i od ljubljanskih gradskih vlasti, imamo stalnu podršku.”

“Nismo u logici kapitalističkog ekonomskog sistema, odnosno prodaje. Naš cilj je javno dobro, društveno dobro. Da participiramo u tome i vraćamo društvu kreativnost, mogućnost. I da stavimo po strani poslovne prilike i prakse.”

Na pitanje zašto bi ljudi istraživali off-grid alternative kada za desetak eura mjesečno mogu imati čitavu glazbenu biblioteku na Spotifyju, Prinčičev odgovor je sljedeći: “Mislim da je ugoda smrt umjetnosti. Ako daš desetak eura mjesečno i imaš sve, onda sva ta kultura, sva ta glazba koja ti je dostupna više nema vrijednost, odnosno gubi svu vrijednost.”

Njegov argument je: “Ako želimo da stvari imaju vrijednost na ovom svijetu ili u našim životima, za te stvari treba nešto napraviti. Treba se potruditi. Treba uložiti neku energiju. Ideja da tražimo sve lakše stvari, da idemo linijom manjeg otpora – mislim da nam to ne radi dobro.”

Za budućnost Kamizdata Prinčič nema grandiozne planove, ali dok postoji, želi da bude “platforma za ljude, za autorice i autore” – sigurno mjesto gdje mladi i stari ljudi koji stvaraju mogu “iskoristiti kulturni kapital koji se dosad akumulirao i da mogu ići dalje, da idu do drugih labela, da mogu ići u svijet, ili možda samo izdati neku totalno bizarnu stvar tu. Uvijek sam mislio da treba imati nadu”, zaključuje. “Nada je zadnja koja umire, a na njoj treba stalno raditi.”