“Bilo bi šteta to ne obaviti danas drama je o prekidu dugogodišnje ljubavne veze. Radnja se odvija tijekom jednog dana u kojem se sada bivši par susreće kako bi definirali pravila prekida, racionalizirali emotivna stanja i pripremili se za samostalnu budućnost. No, kroz njihove susrete razotkrivaju se pravi razlozi prekida, koji se opiru pokušajima da ih se iskaže riječima”, stoji u najavi predstave. Kritiku predstave Mihaela Željka Crnčeca možete pročitati ovdje.

Ivor Martinić autor je i redatelj predstave koju izvode Bernard Tomić, Pavle Vrkljan uz glas Maje Posavec. Dramaturgiju potpisuje Luka Bosanac, kostimografiju Matija Dijanović MJ, oblikovatelj svjetla je Martin Šatović, a autorica glazbe je Maja Posavec.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.

Riječ je o plesnom solu u kojem autorica nastavlja istraživati “autobiografske ili autorefleksivne elemente kao uporišta za gradnju koreografskog materijala”, piše u najavi. Kao i u prethodnim radovima Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013) i Rob3rta (2019), umjetnica postavlja vlastiti identitet kao osnovu za stvaranje izvođačkog djela. Milevoj u ovaj rad unosi vlastite dnevničke zapise kao polazište i inspiraciju. Predstava nastaje u koprodukciji INK-a i umjetničke organizacije NIKAD KRAJA.

Luka Bosanac potpisuje dramaturgiju, Nenad Sinkauz glazbu, oblikovatelj svjetla je Anton Modrušan, kostimografkinja je Desanka Janković, a Jadranka Đokić govorna savjetnica.

Više detalja o predstavi i ulaznicama možete pronaći ovdje.

Prva predstava na programu je Get on the Good Foot autorice i izvođačice Dore Šesto. Izvedba će se održati u ponedjeljak, 10. studenog u 18:30 sati, u Kinu Edison. Ovaj plesni solo, nastao u suradnji s dramaturgom Lukom Bosancem, tematizira ritam karakterističan za funk glazbeni žanr i postavlja pitanje “kako njegov groove preoblikovati, rekonstruirati i prenijeti u suvremeni plesni jezik”. Predstava nastaje u produkciji Zagrebačkog plesnog centra kroz program Koreospektar.

U srijedu, 12. studenog u 18:30 sati, u Kinu Edison održat će se premijerna izvedba predstave Jednog dana ću i luk rasplakati, autorice Maje Drobac. Nastala u koprodukciji UPUH-a i Free Dancea, prema ideji Maje Drobac i dramaturgiji Maje Marjančić, predstava istražuje kako se plesna dijela mijenjaju kroz vrijeme, oslanjajući se na svakodnevne, često zanemarene poruke iz urbanog prostora – grafite, natpise i digitalne fragmente. Predstavu izvode Maja Drobac i Melita Spahić Bezjak.

Jesenska festivalska edicija završava programom Rijeka plesa, rijeka riječi, u petak 21. studenog u 18 sati. Riječ je o promociji monografije i izvedbi kojima se obilježava 20 godina rada Centra Free Dance te razvoja plesne scene u Karlovcu. Program se održava u Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić.

Više informacija potražite ovdje.

“Bilo bi šteta to ne obaviti danas drama je o prekidu dugogodišnje ljubavne veze. Radnja se odvija tijekom jednog dana u kojem se sada bivši par susreće kako bi definirali pravila prekida, racionalizirali emotivna stanja i pripremili se za samostalnu budućnost. No, kroz njihove susrete razotkrivaju se pravi razlozi prekida, koji se opiru pokušajima da ih se iskaže riječima”, stoji u najavi predstave. Kritiku Mihaela Željka Crnčeca možete pročitati ovdje.

Ivor Martinić autor je i redatelj predstave koju izvode Bernard Tomić, Pavle Vrkljan uz glas Maje Posavec. Dramaturgiju potpisuje Luka Bosanac, kostimografiju Matija Dijanović MJ, oblikovatelj svjetla je Martin Šatović, a autorica glazbe je Maja Posavec.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.

Plesni solo Get on the Good Foot počiva na ideji pokreta kao transformativne sile i ranijem autoričinom projektu Funk Up. Uz dramaturšku podršku Luke Bosanca, ova plesna umjetnica rekonstruira ritam karakterističan za funk glazbu i prenosi ga u suvremeni plesni jezik.

Riječima autorice: “U ovom se plesnom solu ne zadržavam na površini ovog zaraznog ritma, već ga ponovo slažem, pomičući njegove granice i otkrivajući njegove neočekivane aspekte: staccato fragmente, pomaknute impulse, suptilne iznenadne preokrete.

Get on the Good Foot tako poziva gledatelje da se sa mnom izgube u ritmu i energiji. Da dožive ples kao živi, promjenjivi proces, koji istovremeno traži i oslobađa. Da dožive tijelo koje je u dijalogu s neuhvatljivim energijama funk ritma i trenucima kada svjetlost eksplodira iz tijela i sagori u jednom dahu izvedbe.”

Obje izvedbe se održavaju u Zagrebačkom plesnom centru s početkom u 20 sati, a više detalja o ulaznicama možete pronaći ovdje.

Predstava je inspirirana kultnim kratkim filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog iz 1981. godine, poznatim po složenoj i preciznoj organizaciji pokreta unutar ograničenog kadra. Umjesto filmskog okvira, autorski tim promišlja podjelu izvedbenog prostora na “on” i “off screen”, stvarajući koreografiju koja se otkriva kroz perspektivu svakog pojedinog gledatelja.

Kroz principe kolažiranja – pomicanja, rezanja i lijepljenja scenskih slika – Pocedić i Tarnovski zajedno s publikom oblikuju prostor izvedbe u kojem gledatelji nisu pasivni promatrači, već ravnopravni akteri predstave. Više o njihovu procesu rada i stvaranju predstave možete doznati u intervjuu objavljenom na Kulturpunktu.

Predstava je nastala u produkciji Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, uz dramaturgiju Luke Bosanca, glazbu Elizabete Marjanović, tehničku podršku Jasmina Dasovića i Lane Nežmah, te dizajn Bojana Crnića.

Ulaznica za izvedbu iznosi 7 eura, a informacije i rezervacije moguće su putem e-maila arl@arl.hr.

Luka Bosanac u najavnom tekstu ističe kako Odjek „nastaje iz dva motivacijska uporišta: iz želje za uspostavljanjem specifičnog izvođačkog odnosa s glazbom te iz želje za istraživanjem auditivnog aspekta plesačkog tijela. Točnije, za istraživanjem tijela koje će prezentirati tihi ples. Dramaturško povezivanje glazbenog s tjelesno-izvođačkim slojem izvedbe uspostavlja se kroz definiranje gotovo oksimoronskog konceptualnog pitanja kako glazba može naglasiti tihost u plesnoj proizvodnji materijala.“

Više informacija o izvedbi i ulaznicama potražite ovdje.

S Robertom je autorska predstava Roberte Milevoj nastala u suradnji s dramaturgom Lukom Bosancem i glazbenikom Nenadom Sinkauzom koja otkriva nježan i duboko osoban odnos plesačice s vlastitom prošlošću, umjetnošću i tijelom. Na pozornici se odvija dijalog između sjećanja i sadašnjosti, između nje i plesa – odnosa koji više nije strastveno razbuktan, već smiren, gotovo kontemplativan, ali još uvijek prožet uzbuđenjem otkrića.

The Pink Jam otvoreni je performans koji okuplja kolektiv plesača i glazbenika. U ovom eksperimentu bez čvrstog scenarija, sve se događa u sadašnjem trenutku: improvizacija, komunikacija, sudaranje ideja i čista umjetnička energija. Sudionici performansa zajedno s publikom brišu granice između generacija, formi i umjetničkih izraza, stvarajući prostor u kojem ples i glazba dišu jedno uz drugo. Na pozornici će se spojiti plesači Alexandra Madsen, Andrea Gotovina, Elda Kosanović, Ivona Medić, Mark Marić, Marko Gašparović, Nika Disney, Noa Pavlinović, Ognjen Vučinić, Rina Renier, Roberta Milevoj, Zora Cvijanović te glazbenici Borko Rupena, Carlos Andres Fagin i Marco Quarantotto.

Detalje o izvedbama i ulaznicama potražite ovdje.

Ivor Martinić autor je i redatelj predstave koju izvode Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i glas Maje Posavec. Dramaturgiju potpisuje Luka Bosanac, kostimografiju Matija Dijanović MJ, oblikovatelj svjetla je Martin Šatović, a autorica glazbe je Maja Posavec.

“Bilo bi šteta to ne obaviti danas drama je o prekidu dugogodišnje ljubavne veze. Radnja se odvija tijekom jednog dana u kojem se sada bivši par susreće kako bi definirali pravila prekida, racionalizirali emotivna stanja i pripremili se za samostalnu budućnost. No, kroz njihove susrete razotkrivaju se pravi razlozi prekida, koji se opiru pokušajima da ih se iskaže riječima”, stoji u najavi predstave, a kritiku Mihaela Željka Crnčeca možete pročitati ovdje.

Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.

S Dorom i Lindom razgovaramo ususret reprizama njihove predstave …, a još su manji izlazi koje će se održati 28. i 29. ožujka u Pogonu Jedinstvo. Predstava je premijeru ostvarila upravo u tom prostoru u sklopu programa Pogonator 2023. godine te se nakon niza gostovanja u Zagrebu i Rijeci ovim reprizama vraćaju na mjesto gdje je počeo razvoj njihovog projekta.

Što je došlo prije – prijateljstvo ili suradnja?

Dora: Istovremeno. Znamo se dugo, išle smo zajedno u srednju plesnu školu i na faks. 

Linda: Nakon faksa smo obje išle na stručnu praksu u Centar za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu kod Francesca Scavette i tad smo shvatile da se dosta poklapamo u interesima.

Dora: Provele smo zajedno tri intenzivna mjeseca i nastalo je dublje prijateljstvo, a tad smo odlučile i zajedno raditi.

Kako je izgledala stručna praksa? Koje resurse vam je pružila?

Dora: To je Erasmus stručna praksa na koju se može prijaviti unutar godinu dana od završetka studiranja. Provele smo tri mjeseca u Vitlyckeu u Švedskoj, živjele smo u prostoru gdje se nalazi sve zajedno, i dvorane i sobe. Ponekad smo dvoranu za rad mogle koristiti same i tad bismo radile zajedno jer je to bilo nešto što u Zagrebu u tom trenutku nismo imale, a ponekad bi Francesco imao radionice i probe pa smo ih mi pohađale. Iskoristile smo to vrijeme i za pisanje prvih prijavnica.

Linda: To je bio jako dobar prijelaz nakon faksa. Imale smo još vremena, ali i mjesta za rad da shvatimo kuda dalje.

Je li vam se tada već iskristalizirao interes za postupke kolažiranja koji čini osnovu vašeg dosadašnjeg rada? Što ste sve otkrile baveći se prijevodom tehnika kolaža u koreografske procedure? 

Linda: Da. Dok smo bile tamo, razni umjetnici su dolazili i odlazili jer su bili na rezidenciji i tako smo upoznale vizualnog umjetnika Luciana Goizuetu Fevriera. On djeluje u više medija, ne bavi se nužno kolažem, ali u razgovoru s njim nam se otvorilo nešto vezano uz kolaž i bio nam je interesantan taj princip. Paralelno s tim, htjele smo se baviti filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog i temom što ostaje izvan kadra (offscreen) i što je nevidljivo. Ta tema se s kolažem dotiče u principu slojevitosti, otkrivanja i prikrivanja slojeva…

Dora: Razdijelile smo da bavljenje kolažem može postati dramaturška ili koreografska baza, a kolažiranje kao postupak smo počele razvijati isključivo u tijelu. Onda smo shvatile koliko nam je to zanimljivo i da se ne možemo odvojiti od toga. Počele smo se pitati možemo li nekako koreografski prenijeti te ideje, a onda i drugim ljudima, i to radimo kroz radionice jer nas zanima kako to može poslužiti i drugima. Tako da se sad kolažiranje svugdje pojavljuje u našem radu jer je ustvari jako široko i ne poznaje granice, u smislu da nema točnog i krivog, vrlo je neosuđujuće, slobodno, može biti i jako nježno, a s druge strane i radikalno. 

Linda: Da, može biti vrlo politično. Sve što se pojavljuje u kolažu je poigravanje sa suprotnostima.

Dora: To je ultimativno prihvaćanje i koliko god postoje granice, sve pripada u njega i svi pripadaju u njega, i svaka misao. 

Linda: Primarno nam je važan kolaž ne zbog toga kako izgleda nego kako se stvara, i po kojim sve principima. Danas imamo i digitalni kolaž, ali je kolaž krenuo iz konkretnog, ručnog rada. A onda je tu i proces odabira, proces samplinga, fragmentiranja, stavljanja u odnose, kao i to da svi ti fragmenti stvaraju zajedničku sliku. I pri gledanju gotove slike može se ulaziti u određene segmente, pa i dublje i dublje unutar tih obrisa, onoga što je iza, može se poigravati s time što je prikriveno ili otkriveno. Ima puno toga što nam je zanimljivo i rekla bih da smo tek zagrebale temu.

Odnos između toga što se vidi i ne vidi, i način na koji se uspostavljaju veze među elementima, što je temeljna tehnika kolaža, vrlo je plodno područje za suradnju koreografkinja i dramaturga_inja, a vi tu vrstu suradnje prakticirate od svojih prvih projekata. Na izlazima je s vama radio Luka Bosanac, a za Co-lažiranje ste pozvale Annu Javoran. Kako izgleda vaša suradnja s dramaturgom_injom i zašto vam je bilo važno da je druga osoba angažirana u procesu koji se baš bavi analizom i refleksijom tog prvog rada?

Linda: Uvijek je lakše kad imaš još jednu osobu, a Luku smo pozvale jer je još na faksu s nama radio projekte.

Dora: Za njega smo bar malo znale kako razmišlja i onda nam je bilo zanimljivo kako nas netko drugi čuje. Već na prvom razgovoru nam je rekao da je on oduvijek htio raditi nešto s filmom Tango, tako da je bilo jasno da trebamo surađivati. Bilo je jako intenzivno i baš je bilo zajedničko, dijeljeno autorstvo. Tijekom istraživanja nije postojala razlika između nas, svi smo donosili prijedloge na probe, a tek kad su izlazi već postali konkretni, Luka je više stavljao fokus na dramaturške operacije ili slaganje materijala, dok smo nas dvije više išle u tijelo.

Linda: Ta podjela je bila vrlo intuitivna. A za Co-lažiranje, s Annom smo se poklopile u Tali na rezidenciji kad je i ona imala prezentaciju svojeg rada. Htjele smo se više baviti kolažiranjem u koreografiji i sigurno je pomoglo što je ona koreografkinja, izvođačica i dramaturginja.

Dora: Bila je super odluka da je to bila Anna, a ne Luka koji je bio u tom procesu, jer nismo krenule s tim da ćemo se baviti izlazima nego smo započinjale novi projekt u kojem nas je zanimalo kako se baviti izlaganjem neke koreografije. U jednom trenutku se postavilo pitanje koji ćemo sadržaj izlagati i shvatile smo da već imamo svoj rad.

Linda: I do te ideje je Anna došla.

Dora:  To je bilo fantastično da je Anna bila s nama zato što je čula stvari koje mi nismo ni percipirale da su bitne. 

Linda: Ušle smo u svoju arhivu i uspjele malo revidirati svoj proces, postaviti si pitanje koliko smo sigurne u svoj rad.

Dok razgovaramo, nalazimo se u trenutku između novog bloka repriza predstave …, a još su manji izlazi, nakon nedavnih repriza predstave Co-lažiranje, obje u Pogonu Jedinstvo. Skoro svaki blok repriza izlaza gostovao je u različitom prostoru (Jedinstvo, ZPC, Tala). Što je izvedbama dala, a što zakomplicirala, selidba među različitim prostorima? Kako prilagođavate izvedbe svakom novom prostoru? 

Linda: Za oba projekta smo otpočetka znale da ćemo morati tako raditi. Ne funkcioniraju svi prostori tako da osiguravaju reprize ako se tamo dogodi premijera. Kamba je rezidencijalni prostor u kojem smo mi odlučile prezentirati izvedbu, ali nije to izvedbeni prostor pa su i neke logističke stvari odredile tu odluku. Što se tiče prilagodbe, Co-lažiranje je dosta jednostavno jer je rađeno za manje galerijske prostore i već smo izvježbale kako ga možemo prilagoditi, a za izlaze je ogromna razlika jer je predstava napravljena za Pogon koji ima jako velik prostor i nijedan drugi prostor nije bio vjeran toj izvedbi jer se nismo mogle poigravati s perspektivama i udaljenostima, i svaki put su donosili nove situacije.

Dora: Svaki prostor smanji broj ljudi. U Filodrammatici je možda bilo 15 mjesta dok ih je u Pogonu 50. Ali morale smo se prilagođavati, na primjer da se probamo sakriti u tom manjem prostoru. U malom prostoru nas dvije se ne možemo toliko udaljiti jedna od druge, uvijek vidiš sve, a ako ne vidiš, osjetiš. U Pogonu se možemo toliko odmaknuti od jednog gledatelja da nas niti osjeti niti vidi, i potpuno se drugačije možemo igrati s tim tako da smo pokušale naći neke druge načine. Možda je sve postalo i malo nježnije, tražile smo nove odnose među sobom, ali smo možda više prostorno mijenjale situacije.

Linda: Mi znamo koji treba biti cilj i koji efekt moramo napraviti sa stolicama, paravanima i sa sobom u odnosu na prostor, publiku, jedna na drugu, tako da smo svaki prostor testirale. Ne dolazimo s pripremljenim planom kako će to točno izgledati nego tamo na licu mjesta pripremamo. Bilo je par ljudi koji su gledali i u Pogonu i u nekim smanjenim verzijama.

Dora: Neki kažu da im je draži manji prostor jer im je intimnije, bliže, na drugačiji način se osjećaju unutra i paše im to.

Na neki način proces uvijek traje s vašim predstavama, kao što ste i rekle da vas zanima procesualnost kolaža. Što vas u vašem procesu rada uvjetuje, a s druge strane, što su vam opsesije i želje s kojima ulazite u proces? Koji oblici podrške su vam potrebni, a koje već ostvarujete u postojećim sustavima financiranja i podrške plesu? 

Linda: Proces izlaza je bio volonterski rad, nismo dobile financijsku podršku.

Dora: Bile smo podržane u sklopu Pogonatora pa smo mogle pokriti kostime, scenografiju, tehničare, tisak. Ali Luka, Linda, ja i Elizabeta Marjanović koja nam je skladala glazbu, svi mi smo volontirali za tu predstavu.

Za izlaze ste bile nominirane za Nagrade hrvatskog glumišta, dakle rad koji nije dobio financijsku podršku kasnije vam je donio nominaciju.

Linda: Ne znamo koja su pravila, nikad ne znamo kako se dobivaju sredstva. Proces rada je bio dug, skoro dvije godine i počeo je već s Tangom. Za taj rad, koji je bio naš početni rad, dobile smo malu financijsku podršku.

Dora: Nakon Tanga smo htjele nastaviti ideju, ali kad nismo dobili sredstva, nismo mogli odustati jer smo nas troje toliko to voljeli. 

Linda: Postalo je naše i još smo to htjeli istražiti, bilo bi nam krivo da smo samo pustili.  

Dora: Ali možda smo zato gurale reprize i gostovanja jer smo na taj način mogle isplatiti Luku i sebe, na neki je način to bio jedini izlaz za izlaze.

Linda: Za Co-lažiranje smo dobile podršku za projekt, a imale smo čak tri rezidencije: bile smo u Pogonatoru, u Tali i prije toga u Francuskoj u Normandiji kod naše kolegice Jeanne Lakits koja je s nama završila faks. Ona nam je omogućila da gostujemo kod nje u lokalnom kulturnom centru.

Dora: I tu se baš osjetila razlika. Zbog Pogonatora smo mogle već tijekom procesa isprobavati više toga, i Kamba je isto financirala jedan dio, tako je bilo lakše.

Kao primjer dobre podrške radovima u nastajanju, treba istaknuti Modularnu školu na kojoj ste sudjelovale prošle dvije godine. Kakav je to program i čime ste se tamo bavile?

Linda: Modularna škola je program koji je pokrenula Aleksandra Janeva Imfeld u sklopu Nomad Dance Academy Hrvatska. Mi smo sudjelovale u pilot-projektu i njegovom nastavku 2024. godine, a ove godine kreće sljedeća generacija. 

Dora: Ideja Modularne škole je omogućiti prostor mladim umjetnicima, konkretno prostor za rad u Tali, a paralelno ponuditi i edukativne radionice i mentorstva gdje se ljudi mogu dobro povezati. Mi smo se prijavile kao jedna članica jer nije postojala opcija prijave u tandemu. Oni su to podržali i tad nam se potvrdilo da nas dvije trebamo to zajedništvo.

Linda: Bio je super spoj ljudi i bilo mi je to osvježavajuće, jako volim kad se zajednica nađe na jednom mjestu gdje se inače ne bismo sreli. Osim edukativnog programa, imale smo i priliku upoznati ljude iz Beograda iz Puzzlea, što je njihova verzija Modularne škole. To je isto bilo fantastično jer smo iduće godine išle na Kondenz festival i opet ih srele, tako da je to odnos koji se gradi.

Dora: Shvatile smo da nas sve muče isti problemi. Ostvarile smo nove susrete, upoznale nova mjesta, ali je i nas dvije oblikovalo. I otvoren nam je prostor da možemo početi graditi seriju radionica Kolažiranje.

Radionice su danas jednako važan dio vašeg rada kao produkcija predstava, a počele ste ih razvijati baš na Modularnoj? 

Linda: Koncept je da se prijaviš s određenim projektom i interesom, odnosno čime ćeš se baviti tijekom cijele Modularne. Za drugu godinu smo htjele razviti svoju radionicu Kolažiranje, odnosno metodologiju kolažiranja i sve što ona obuhvaća. Aleks se to jako svidjelo i ona nas je pogurala i osigurala nam suradnje.

Dora: Tijekom Modularne smo razvijale radionicu, a tamo smo je i vodile prvi put u krnjoj verziji. Nakon toga nas je Modularna odvela na Kondenz u Beogradu gdje smo imale prvu pravu radionicu, a značilo nam je da smo već prošle taj proces. Nakon toga smo radionicu držale i u Splitu, u suradnji s plesnom udrugom Tiramola, a u sklopu njihovog programa Mala škola suvremenog plesa.

Linda: Svaki put smo na kraju predstavile radionicu kao dio istraživanja, a ne kao gotovu stvar i tražile smo feedback, što nam je svaki put dalo nova saznanja.

Dora: To su baš procesi koji uključuju jako puno slušanja i razgovora o tome kakve alate možemo ponuditi. Na svakoj radionici su obično bili modularci i oni bi bili nešto kao dramaturzi radionice s kojima nam je bilo važno razgovarati. U toj novoj ulozi mi nešto dajemo, organiziramo vrijeme u kojem smo se susreli i imamo odgovornost za to vrijeme. Bitno je imati vanjske oči u svim svojim procesima, kako za rad na izvedbi tako i u svakom drugom. 

Kako vidite odnos između razmjene znanja koja se događa u radioničkim formatima u odnosu na to kad radite predstavu? Kako se ti procesi međusobno informiraju, i koliko iskustvo vođenja radionica doprinosi metodama rada, ili naprosto načinu kako doživljavate svoj umjetnički proces i suradnju? 

Linda: Kad smo išle u Split na radionicu, s nama je išla Nika Špekuljuk Ratković koja je s nama studirala, ali pedagoški smjer, i bila je polaznica Modularne škole. Uz nju smo osvijestile da pedagoški smjer na faksu nije samo za one koji će raditi u školama i na tečajevima, nego da one mogu biti uključene u suradnje s izvođačima. One posjeduju znanja kojima mogu drugima pomoći razvijati vlastitu praksu i radionice. 

Dora: I zapravo se proces rada na radionici i rada na predstavi uopće ne razlikuje ako si stvarno predana tome. Ti procesi zahtijevaju istu koncentraciju, slična promišljanja, sličnu vrstu istraživanja, i obzir prema tome kako nešto stavljamo u riječi da nas netko drugi razumije, koliko je nešto otvoreno ili zatvoreno, što ide prije ili poslije čega, sve je to bitno. Iskustvo vođenja radionica nas je gurnulo da razmišljamo o tome što je metodologija, što su naši alati, je li to metoda, metodologija, praksa, tehnika… Zanima nas kako to podijeliti.

Linda: Baš to, bitno je kako dijeliti. Prevladava situacija gatekeepinga u kojoj imamo zatvorene procese od dva mjeseca, ili tko si može priuštiti i dulje radi na projektu, a onda svi gledaju produkt. I to je to. Neke informacije se dobiju iz programske knjižice ili, u rijetkim slučajevima, iz razgovora s umjetnicima nakon predstave. Zato nam je važan proces i znamo da želimo ići u tom smjeru, da se dijele znanja, iskustva, alati, samo da se procesi ne zatvaraju i da predstava nije jedino iz čega o procesu nešto saznajemo. 

Dora: Fali nam susreta. Ima puno toga i svi smo opterećeni, ali ne mora uvijek biti veliko.

Linda: Ne mora biti ni formalno da bi bio susret. 

Dora: Doduše, to je istovremeno i naša borba jer smo svjesne koliko su svi u svojim rasporedima, i mi isto tako, a pitanje je uvijek i financijsko – mogu li od nekoga tražiti da nešto dijeli sa mnom, tako da nam je jasno da je kompleksno. To su naši snovi ili nešto što želimo istražiti, ali barem na mikrorazinama pokušavamo tako pristupati. I da se vratim na početak, vidimo nešto kolažno u tome. 

Nedavno ste osnovale vlastitu umjetničku organizaciju Co-mment. Zanimljivo mi je kako u nazivima ističete prefiks “co”, kao oznaku za kolaboraciju ili nešto zajedničko, komunalno, a podsjeća i na kolaž. Koje su vam želje i planovi za organizaciju, kako ju želite profilirati?

Linda: To se trenutno događa jer smo dobile podršku od Zaklade “Kultura Nova” i u sklopu te podrške pohađamo edukativni program za razvoj novih organizacija. Jako smo zadovoljne i jako je korisno. Bilo nam je jasno, već nakon suradnje s Lukom, da nas dvije ulazimo u suradnje s drugima. Sve što radimo nije nešto samo za nas dvije i između nas dvije i ne želimo biti same. Želimo biti s ljudima i što više znanja dobiti od drugih. Nama treba da si punimo inspiraciju, znanje i iskustva, na što različitije načine. Ne vidimo se da radimo samo jedan tip umjetnosti ili jedan stil ili u jednom krugu na sceni, želimo se proširiti, ne radi širenja, nego želimo uvesti druge ljude jer bismo htjele upiti još tuđeg znanja.

Sve zasad ide i dalje u smjeru kolažiranja i poticanja suradnji. I to baš interdisciplinarnih jer smo krenule od kolaža kao vizualne tehnike koju smo prenijele u trodimenzionalni prostor i izvedbenu umjetnost, i tu isto vidimo još potencijala.