Umjetnička instalacija En Route četvrta je verzija kiparskog projekta Luize Margan, izvorno naslovljenog Hotel (E)Migranti. Rad odaje počast bivšem Hotelu Emigranti u riječkoj luci – zgradi blisko povezanoj s prekooceanskom migracijom – kao i širim pripovijestima o kretanju, odlasku i izmještenosti koje i dan danas otjelovljuje.

Hotel Emigranti izgrađen je 1905. u Fiumeu – današnjoj Rijeci – u vrijeme austrougarske monarhije za smještaj prekooceanskih migranata koji prolaze kroz luku. Ovi putnici pretežno su bili siromašni iz središnje i istočne Europe, koji su bježali od ekonomskih nedaća i društvene nestabilnosti u potrazi za prilikama u Sjevernoj i Južnoj Americi. U to vrijeme, Rijeka je bila ključna migracijska točka takvih putovanja. Kao odgovor na sve veći priljev prekooceanske migracije, Ministarstvo unutarnjih poslova mađarske vlade – u to vrijeme kolonijalne sile koja je vladala teritorijima u sklopu Austrougarskog carstva – naručilo je izgradnju hotela u riječkoj luci.

Svrha inicijative bila je i strateška i humanitarna: omogućavala je Carstvu da kontrolira migracije i profitira od njih, ujedno pružajući organiziranu podršku i infrastrukturu putnicima na odlasku. Zgrada duga 160 metara imala je čekaonice, prostore za medicinsku skrb i karantenu, spavaonice i područja za druženje, a mogla je smjestiti do šezdeset tisuća osoba godišnje na svom vrhuncu. Izgrađen inovativnom tehnikom armiranog betona – tada prvi u regiji – te projektiran u elegantnom secesijskom stilu, hotel je bio spoj modernih sadržaja i sigurnijeg, higijenskijeg okruženja za ljude u tranzitu.

Hotel je ovako poslovao sve do 1914. Kasnije je pretvoren u bolnicu, pa potom prenamijenjen u industrijsku zgradu. Danas leži u ruševinama, a njegova sudbina kao spomenika kulturne i industrijske baštine i dalje je neizvjesna.

Instalacija Luize Margan u Apoteci u Vodnjanu – na povijesnoj ruti koja spaja velike lučke gradove Rijeku i Trst – uključuje skulpturu, zidnu intervenciju i fotografske asamblaže.

En Route u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost skreće pažnju na aktualni globalni – a osobito lokalni – manjak humanitarne podrške i sigurne, dostojanstvene infrastrukture za ljude koji prelaze opasne migracijske rute u potrazi za sigurnošću i prilikama. U kontekstu Hrvatske i šire balkanske regije, gdje su migracije i dalje obilježene graničnim nasiljem, neodgovarajućim sustavima azila i ograničenom transportnom podrškom, ovaj rad odražava aktualna politička i etička pitanja mobilnosti i pripadnosti, tražeći vizionarska rješenja u čijem su središtu ljudsko dostojanstvo i briga.

Luiza Margan umjetnica je s bečkom adresom, rođena u Rijeci. Bavi se skulpturom, fotografijom, instalacijom, performansom i prostornom intervencijom, a propituje nesklad između prevladavajućih i potisnutih povijesnih narativa koji se pojavljuju u javnim prostorima, arhitekturi i kulturnim institucijama. Spajajući umjetničko i materijalno istraživanje, ona stvara radove koji odražavaju i iskustva pojedinaca i šire društvene kontekste. Izlagala je u brojnim međunarodnim institucijama te je postavila niz hvaljenih intervencija u javnim prostorima.

Autorica pomoću dva izložena rada suprotstavlja dva tematska fokusa urbanih politika Splita – zapuštanje javnog prostora u svrhu kapitala te nacionalno građenje identiteta kroz spomenička obilježja. Skulptura Shades (Heritage as a Dioptre) pokušaj je rekonstrukcije arhitektonskog kulturnog nasljeđa socijalističkog prodajnog centra Koteks Split. Rad je nastao kroz proces sakupljanja originalnih materijala otpalih s te građevine kasnog modernizma i prevođenjem istih u novu formu. Nasuprotno postavljen video rad Monument Reflecting the City bavi se spomeničkim građenjem nacionalnog identiteta u poslijeratnoj Hrvatskoj. Autorica kao ishodišnu točku u videu koristi dio spomenika bivšeg predsjednika Franje Tuđmana na splitskoj Rivi, odnosno površinu kocke crvenog granita.

Luiza Margan (Rijeka, 1983.) živi i radi u Hrvatskoj i Austriji. Bavi se konceptualnom umjetnošću usmjerenom na odnose moći koji karakteriziraju javni prostor, radne politike i status umjetnosti u društvu. Njeni radovi temelje se na višeslojnim istraživanjima u kojima preispituje odnose između političkih ideologija, povijesti i moći koje su u njih utkani, a koji i danas obilježavaju svakodnevne društvene interakcije i jezik. U svom radu obuhvaća niz strategija, od foto serija, objekata, filmova do zvučnih i prostornih instalacija. Izlagala je na velikom broju grupnih i samostalnih izložbi i festivala. Recentne samostalne izložbe su Notwithstanding u Musa Gallery u Beču, 2016., In Hand u Pinakoteka u Beču, 2015., Funny Business u Malom Salonu u Muzeju Moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, 2014. godine. Sudjelovala je na nizu grupnih izložbi, između ostalih: Identity/paraflows XI, Kunstforum, Beč, Austrija, 2016., Crises and New Beginnings, Museum of Contemporary Art Metelkova, Ljubljana, Slovenija, 2015., Mature and Angry, Contemporary Art Centre Plovdiv, Bugarska, 2015., The Enigma of the New and the Modern, Mumok Kino, Beč, Austrija, 2015., Recaptured Surroundings, HMK, Hoorn, Nizozemska, 2014., Impossibility vs. Self-censorship, Matadero, Madrid, Španjolska, 2013., On the Road, Changdong National Art Studios Gallery, Seoul, Južna Korea, 2013. itd. Sudjelovala je na rezidencijalnim programima u New Yorku, Mexico Cityju, Italiji, Francuskoj i Južnoj Koreji.

Izložba ostaje otvorena do 16. prosinca. 

Novi prostor Galerije Škola, koji se inaugurira ovom izložbom nalazi se u neposrednoj blizini Škole likovnih umjetnosti, na adresi Fausta Vrančića 15. 

Radno vrijeme galerije je:

ponedjeljak – petak od 17 sati do 20 sati 

S druge strane, na srpskoj inačici Wikipedije može se pročitati sljedeće: “Operacija Oluja je vojna akcija kojom su za vrijeme rata u Hrvatskoj početkom augusta 1995. snage Hrvatske vojske i policije uspostavile hrvatsku kontrolu nad zapadnim dijelom tadašnje Republike Srpske Krajine. Dok je sama akcija prošla prilično brzo i s relativno malo razaranja i gubitaka s obje strane, za posljedicu je imala iseljavanje gotovo cjelokupnog stanovništva srpske nacionalnosti s akcijom zahvaćenih prostora. Tumačeći goleme demografske promjene, hrvatski autori naglašavaju da su Srbi iz ugroženih područja evakuirani po naređenju Vlade RSK izdanom 4. kolovoza 1995. Tokom i neposredno poslije akcije su na tim prostorima zabilježeni slučajevi paleža, pljačke, kao i ubojstva preostalih pripadnika srpske nacionalnosti. U tako ispražnjena područja je vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nešto kasnije naselila izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz BiH”.

Dakako, ni hrvatska Wikipedija osnovne činjenice o ratnim zločinima počinjenima za vrijeme Oluje ne prešućuje, jer to nakon haških suđenja generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču više nije moguće, bez obzira na njihov oslobađajući ishod. No, kao i uvijek kada je riječ o prevladavajućem narativu Domovinskog rata, kojeg prešutno podržavamo samim korištenjem tog pojma, u tekstu se izričito naglašava da se radi o pojedinačnim slučajevima, a ne o planski provedenom etničkom čišćenju. Nasuprot dominantnom državotvornom narativu, Sinan Gudžević, kolumnist tjednika Novosti, u tekstu Informacije Crne Gore citira lucidnu alternativnu kovanicu jednog anonimnog službenika telefonske centrale: rat za raspad Jugoslavije. Ako se ne želimo zadržati na partikularnim ideološkim tumačenjima povijesti karakterističnima za sve zaraćene strane, nego objektivno sagledati opću sliku događaja, tada terminologija Gudževićevog Crnogorca postaje višestruko ispravna. Međutim, Oluja se ne može promatrati samo kao vojna prekretnica rata za raspad u Hrvatskoj, već i kao vrlo konkretan vrhunac raskida s jugoslavenskom i socijalističkom prošlošću te ideologijama koje su je definirale. Operacija i njezini akteri tako su do dana današnjeg učinjeni najjačim simbolima hrvatske državnosti, usprkos evidentnom ideološkom konstruiranju nacionalističkog mita o bezgrešnosti Oluje. Naravno, završetku rata u operaciji sa smrtnim posljedicama po mnoge prethodilo je više ili manje suptilno prekrajanje povijesti na svim njezinim mikro i makro razinama, pa su se osim ljudi različitih etničkih pripadnosti na udaru institucija i pojedinaca našli i preostali artefakti jugoslavenske kulture – spomenici, knjige i slično.

Kontinuirano oštećivanje i uništavanje spomenika Narodno-oslobodilačke borbe diljem Hrvatske je općepoznato iako prešućivano, a nimalo ne jenjava ni dan-danas, dapače nastavlja se s novim intenzitetom, primjerice u slučaju nedavnog demoliranja partizanskog spomen-obilježja s crvenom zvijezdom u Ulici Božidara Adžije na zagrebačkoj Trešnjevci. Bez obzira na to prihvaćamo li ideologiju socijalističkog samoupravljanja ili ne, neovisno o tome podržavamo li koncepciju većinskog državnog vlasništva i planskog upravljanja ekonomijom i industrijom, te nevezano uz to mislimo li da je besklasno komunističko društvo potpuna utopija ili ostvariva mogućnost, činjenica je da partizanski pokret, NOB i odluke donesene na četiri zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1943., ’44. i ’45. godine predstavljaju istinski temelj moderne hrvatske državnosti, kao i točke socijalne i političke emancipacije hrvatskog naroda zahvaljujući kojima se ta državnost uopće mogla i ostvariti. Stoga je nacionalistički motivirano uništavanje spomenika iz doba Jugoslavije de facto izravan atak na ništa drugo doli hrvatsku državnost.

Ovaj besmisleni paradoks omogućen je između ostalog i tihim brisanjem povijesti na mnogo manje vidljivoj, ali podjednako razarajućoj razini planskog, upornog i sveobuhvatnog uklanjanja tzv. nepoćudnih knjiga iz knjižnica i drugih javnih arhiva u Hrvatskoj devedesetih godina. Time je učinjena gotovo nenadoknadiva šteta za očuvanje sjećanja na ono što je bilo prije 1991. Upravo je tim knjigama i tom “knjigocidu” bila posvećena izložbena akcija Otpisane u zagrebačkoj Galeriji Nova, tijekom koje je u organizaciji kustoskog kolektiva WHW – Što, kako i za koga? održano nekoliko umjetničkih performansa te prikupljanje i skeniranje otpisanih knjiga. Također, Otpisane treba promatrati kao kontinuitet sve češćih projekata hrvatskih i regionalnih kulturnih radnika i istraživača s fokusom na revitalizaciji društvenog i političkog nasljeđa socijalističke Jugoslavije i prepoznavanje onih njegovih elemenata koji mogu djelovati emancipatorski u sadašnjosti, pogotovo u kontekstu zaoštravanja političkih prilika u Europi.

Kada kažemo “otpisane”, govorimo o knjigama na ćirilici, knjigama s pripovijestima iz NOB-a za djecu i odrasle (među kojima su bezvremeni klasici poput Pirga Anđelke Martić ili Orlovi rano lete Branka Ćopića), knjigama pisanima na ekavici, srpskih autora ili hrvatskih i bosanskohercegovačkih autora srpskog porijekla, partijskoj političkoj literaturi ili knjigama ideološki nepoćudnog sadržaja, kakvih je prema tim kriterijima bilo zaista mnogo. Sustavno “otpisivanje” takvih knjiga iz javnog prostora u Hrvatskoj prvi je uvjerljivo i znanstveno relevantno proučio i obradio dr. Ante Lešaja, ekonomist i sveučilišni profesor u mirovini, koji je rezultate svog opsežnog istraživanja objavio 2012. u knjizi Kulturocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, u zajedničkom izdanju zagrebačkog Profila i Srpskog narodnog vijeća. Devedesetih je, prema procjenama dr. Lešaje, iz javnih, školskih i institucionalnih knjižnica na poticaj najviših državnih ustanova uklonjeno do 2.8 milijuna knjiga, odnosno 13.8% ukupne knjiške građe. Organiziranjem akcije ponovnog prikupljanja i digitalizacije otpisanih knjiga povodom 20. godišnjice Oluje, WHW cijelu pojavu uništavanja literature kontekstualizira unutar apsolutne službene negacije socijalističke i samoupravne prošlosti Hrvatske, pokazujući da klanju među ljudima najčešće prethodi (ili se na nj nastavlja) brisanje kulture koja ih je ujedinjavala. Istodobno, knjiga kao instrument komunikacije znanja i sjećanja autentično simbolizira sredstvo propitivanja prevladavajućih mitova, pa je uvijek potencijalno subverzivna pojava. Uostalom, sama činjenica ponovnog pojavljivanja otpisanih knjiga u javnom prostoru svjedoči da knjigocid nije sasvim uspio, a počinju se nazirati i prve pukotine u donedavno monolitnoj ideološkoj slici regije.

Umjetnici i istraživački kolektivi koji su realizirali svoje radove, performanse i akcije u sklopu Otpisanih bili su (kronološkim redom održavanja) projekt Javna knjižnica pod vodstvom Tomislava Medaka i Marcella Marsa (koji su omogućili skeniranje prikupljenih knjiga), Luiza Margan, Siniša Labrović, Božena Končić Badurina i Antonio Grgić. Posljednjih četvero umjetnica i umjetnika ostvarilo je akcije u javnom prostoru s knjigom kao središnjim motivom i umjetničkim sredstvom, pri čemu je svatko od njih naglašavao neki drugi aspekt cenzure pisane riječi, odnosno pozicije čitanja (i) literature usred razdoblja dramatičnih političkih promjena, kakva je uostalom i post-tranzicijska današnjica.

Tako je Luiza Margan u srijedu, 8. srpnja, u predvečernjim satima na Trgu bana Josipa Jelačića organizirala kolektivni performans Osluškivanje u trajanju od sat i pol, tijekom kojih je dvadesetak sudionika na različitim pozicijama na trgu naglas čitalo ulomke iz romana Banket u Blitvi Miroslava Krleže i zbirki priča Danila Kiša. Pomiješani s rastućom gomilom na centralnom gradskom trgu, anonimni čitatelji su neupućenim promatračima vjerojatno djelovali luckasto, pa možda i uznemirujuće, kako se pogledima prosječnih prolaznika najčešće doimaju bilo kakve ekscesne pojave u javnom prostoru ili prijevozu, pogotovo osobe koje bez posebnog razloga imaju potrebu govoriti glasno, obraćajući se svima istodobno. Međutim, razloga za Osluškivanje je svakako bilo, mada njih nije mogao precizno odrediti nitko tko nije imao ključ za razumijevanje konteksta performansa, iako takva vrsta razumijevanja nije ni bila potrebna. Naime, nije poanta bila u tome da promatrači obavezno dokuče zbog čega se performans odvija pred njihovim očima, nego baš da osluškuju i prepuste se rečenicama dvojice arhetipskih regionalnih pisaca, čija proza predstavlja vrhunac one bolje, slobodarske strane socijalističke kulture, pri čemu nastavlja biti itekako relevantna i dan-danas. Krleža u Banketu u Blitvi začuđujućom sugestivnošću sintetizira satiru i povijesnu fikciju, stvarajući univerzalnu fresku o permanentnom sukobu pojedinca i stupova državne vlasti i moći, dok Kiš u svojim pričama paneuropski dekonstruira mračne fenomene fašizma i staljinizma, istodobno komunicirajući s cjelokupnom modernom književnom tradicijom. Djela dvojice jugoslavenskih pisaca danas se izvrsno nadopunjuju, pružajući nam djelotvoran okvir i za kritiku sadašnjeg političkog i ekonomskog režima, čija se liberalna krinka temelji na degradaciji institucija parlamentarne demokracije. U toj kakofoniji različitih dijametralno suprotstavljenih iskustava, političkih i drugih, “švercanje” Krleže i Kiša u javni prostor trga jest umjetničin poziv prolaznicima da misle i djeluju te misleći čitaju.

Za razliku od kolektivne akcije u režiji Luize Margan, nešto kasnije te srijede Siniša Labrović je u Galeriji Nova performansu pristupio izrazito individualno, u izvedbi nazvanoj Svjetlost knjige. Umjetnik je posegnuo za uvezenim tekstovima poznatog i tragično preminulog srpskog pjesnika Branka Miljkovića, izrazito talentiranog i senzibilnog stvaraoca koji je svoj životni put završio 1961. u Zagrebu, kada je 13. veljače pronađen obješen na jednom drvetu. Iako okolnosti njegove smrti nikada nisu posve razjašnjene, prevladava mišljenje da je u pitanju samoubojstvo, što je samo pridonijelo legendarnoj auri koja se otada plete oko lika i djela ovog pjesnika, inače karakterističnog poetskog pobunjenika protiv dogmatskih zastranjenja Komunističke partije Jugoslavije i općenito političkog pritiska na pisanu riječ. Dakle, ni u Labrovićevom performansu izbor literature nipošto nije bio slučajan. Dok je Luiza Margan odabirom Kiša i Krleže stavila naglasak na panjugoslavensko pismo dvojice titana regionalne kulture koji su ju svojom bespoštednom i umjetnički uvjerljivom kritikom zauvijek obogatili, zastupajući vrijednosti internacionalizma, eklekticizma i stvaralačke slobode naspram zakulisanih političkih igara moći, Labrović je specifičnim čitanjem Miljkovića dotakao nešto drugo. Birajući čitati pjesnika čije je cijelo anarhoidno biće bilo u raskoraku s okruženjem u kojem je živio i djelovao, što je naposljetku dovelo do tragičnih konzekvenci, Labrović je artikulirao dosljednost ugroženosti kritički raspoložene književnosti nekad i sad. Svakako, težište cjelokupne akcije WHW-a jest na političkoj čistki literature koja se zbila devedesetih, ali ne treba zaboraviti ni da je u socijalističko doba cenzura bila djelatna, makar se provodila drugačijim sredstvima.

Labrovićev performans započeo je u trenutku kada je u zamračenoj galeriji zapalio knjigu i potom krenuo čitati. Svaki put kad bi plamen malo popustio, izvođač bi knjigu upaljačem ponovno zapalio, ni u jednom trenutku ne prekidajući čitanje. Tijekom te napete akcije čitanje je doslovno postalo utrkivanje s vremenom, jer je Labrović pokušavao završiti čitanje teksta prije nego što ga plamen u potpunosti proguta, dok su ugarci padali po njegovim rukama i skupljali se na hrpu pepela na podu galerije. Paljenjem knjige Labrović je još sugestivnije povezao prošlost sa sadašnjošću, ujedinivši u tom nezaboravnom prizoru sve ekstremne oblike cenzure 20. i 21. stoljeća, od nacističkih lomača za zabranjenu literaturu preko partijskih cenzora do birokrata koji su izbacivali knjige iz hrvatskih knjižnica. Mračni niz svakako je nastavljen suvremenim oblicima cenzure prilagođenima sofisticiranoj logici slobodnog tržišta, na kojem je knjiga samo još jedan proizvod koji treba prodati, što značajno diktira njezinu formu i sadržaj. Dakako, to ne znači da su svi ti režimi (bili) isti, niti da su slobodoumnu literaturu (a zaslužuje li nešto drugo zvati se literaturom?) jednako tretirali, ali znači da je knjiga koja se ne uklapa u njihove imanentne ideološke okvire naprosto neprijatelj kojeg treba zatrti, zajedno s piscima. Stoga Labrovićev performans ponešto odudara od postavljenog okvira WHW-ove kritike, uzimajući znatno širi povijesni, pa i kulturološki zahvat, no s druge strane njegovim je uvrštavanjem u program istaknuta upravo demokratska otvorenost različitim relevantnim gledištima, koja bi ionako trebala biti jedna od osnovnih značajki javnog diskurzivnog prostora, iako znamo da najčešće nije tako.

Akcija Božene Končić Badurine također je bila naglašeno intimistička, ali na potpuno različit način, jer bi se moglo reći da se njezin rad najpotpunije uklopio u kustosku koncepciju WHW-a. U četvrtak, 9. srpnja, umjetnica je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića priredila vodstvo kroz svoju Reviziju obiteljske biblioteke, što će reći da je na povećem stolu u knjižnici izložila i ponudila na čitanje izbor iz knjiga u njezinom i sestrinom posjedu, koje su mahom dobile od roditelja ili osvojile na različitim republičkim natjecanjima tijekom školovanja. Bilo je tu dječjih knjiga u izdanju Mladosti i ediciji Biblioteke Vjeverica, popularnoznanstvenih naslova za osnovnoškolski uzrast, raznovrsnih dječjih enciklopedija, ali i političke literature namijenjene mladima, koja je korištena u pravilnom odgoju i obrazovanju pionira maršala Tita. Premda tematski heterogene, sve su te knjige prožete patinom jugoslavenskog izdavaštva čiji se primjerci danas mogu pronaći u različitim antikvarijatima i buvljacima, dok u radu Božene Končić Badurine predstavljaju riznicu sjećanja na neko drugo vrijeme i vrijednosti koje su ga oblikovale. Moment memorije ekspliciran je zvučnim elementom rada, vodičem kroz biblioteku gdje pripovjedačica u trećem licu slušatelju govori o postanku kućne biblioteke obitelji Končić, gradeći istovremeno subjektivni narativ o odrastanju u mirnodopskoj Jugoslaviji, kada su se ideološki punktovi poput Tita, pionira, partije i samoupravljanja podrazumijevali, bez ikakve izrečene primisli da bi jednog dana mogli nestati. Također, nije riječ o tome da umjetnica svojom performativnom instalacijom potencira nostalgiju prema minulom dobu, već nudi jedan sasvim intiman uvid u načine na koje su ideološke paradigme socijalističkog društva utjecale na odrastanje djece sedamdesetih godina, ali i poslije. Naravno, slučajevi Božene Končić Badurine i njezine sestre nipošto nisu usamljeni, nego predstavljaju individualne varijante putanje djece kroz socijalistički odgojni i obrazovni sustav. Valja pritom primijetiti da je uza sve objektivne mane taj sustav decidirano isticao vrijednosti rada i učenja, pa čak i individualne društvene odgovornosti, što je na Divljem Istoku u međuvremenu poprilično degradirano.

Nakon vodstva Božene Končić Badurine, Antonio Grgić priču je zaokružio Čitanjem misli Karla Marxa konju bana Josipa Jelačića na bivšem Trgu Republike, čime je u akciju napokon uveden i element klase, ali i promišljanja knjige kao pogona društvene revolucije. Niječući svojim čitanjem bogomdanu povijesnu ulogu mistificiranog bana u konstituciji hrvatskog nacionalnog bića, jer za recipijenta svoje poruke odabire konja, biološki i društveno podređenog vjernom vojniku i činovniku Austro-Ugarske, Grgić neuvijeno postavlja pitanje o povlaštenoj poziciji bana i trga u knjigama postanka hrvatske države. Suprotstavlja im Marxov Kapital i njegove zapise o revolucijama 1848. godine kako bi naglasio nemalu Jelačićevu ulogu u gušenju revolucije u Mađarskoj, čime umjetnik ističe prednost internacionalne identifikacije radnika naspram definicije zajednice prema etničkoj pripadnosti, čemu je Jelačić nedvojbeno težio. Što god mi mislili o opjevanom banu, u sadašnjim regionalnim i europskim političkim i ekonomskim prilikama, kada je daljnje upropaštavanje ionako lošeg položaja južnih post-tranzicijskih država nasuprot sjevernih nacionalnih kapitalističkih koncerna očita realnost, puno smislenije zvuče solidarnost i udruživanje stanovništva na klasnoj bazi, umjesto vječnih etničkih čarki na brdovitom Balkanu. Već je i samo postavljanje tog pitanja određeno postignuće.

U cjelini, najznačajniji momenti izložbene akcije Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje jesu djelatno skretanje pozornosti na problem uklonjenih i uništenih knjiga u smislu njihovog prikupljanja i digitalizacije, kao i artikulacija raznovrsnih perspektiva gledanja na široke aspekte vječnog problema (književne) cenzure, s pametnim i jasno ubodenim naglascima na najvažnije partikularne primjere u Hrvatskoj i regiji. K tome, važno je i oštroumno uočavanje ideološkog konteksta u kojem je uklanjanje knjiga devedesetih godina neupitni i neizbježni pratilac drugog materijalnog i biološkog razaranja, što je u performansima umjetnika pak moralo biti povezano s negativnim tendencijama koje su u jugoslavenskim državama postojale i ranije, kada je partijska cenzura bila samorazumljiva pojava. Ekstremno i sveobuhvatno uništavanje knjiga devedesetih tako se može promatrati i kao jedan od izraza kolektivne psihološke traume uzrokovane ideološkim lomovima, ali i kao jasan znak da cenzura do danas ne prestaje. Zbog toga su ovakve akcije nevjerojatno važne, koliko god njihov inicijalni doseg bio ograničen.

Osim dokumentarnih materijala, prikupljenih ‘otpisanih’ knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje, izložba/akcija uključuje radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše Ilića, Javne knjižnica, Božene Končić Badurine, Siniše Labrović i Luize Margan. Na taj način izložba/akcija nastoji afirmirati područje umjetnosti kao mjesta moguće promjene perspektive i hegemonijskog pogleda, bez obzira što je jasno da je i sama umjetnost uhvaćena u procese društveno-ekonomske tranformacije “društva znanja” i raznovrsne oblike neoliberalnog prisvajanja i nadzora.

Na pozadini pitanja koja otvara Oluja — pitanja o pisanju povijesti, etno-nacionalizmu kao naličju neoliberalizma, karakteru rata, pravde i statusa žrtava, izbjeglica itd. — izložba/akcija Otpisane, kao simbolički i stvarni čin obilježava godišnjicu vojne akcije Oluja kolektivnom akcijom koja pozivanjem na knjigu kao simbol famoznog “društva znanja” u kojem znanje postaje lokacijom konfliktnog angažmana, nastoji afirmirati ulogu izložbe i galerije kao institucije koja može biti platforma političko-estetskih eksperimenata, mjesto otpora i alternative postojećem stanju.

Tako će u srijedu, 8. srpnja, od 19 do 20.30 sati Luiza Margan predstaviti performativnu skulpturu pod nazivom Osluškivanje na Trgu bana Jelačića, a u 21 sat Siniša Labrović će izvesti performans Svjetlost knjige u Galeriji Nova. U četvrtak, 9. srpnja, pristustvujte u 18 sati prezentaciji rada Luize Margan Javne priče u Galeriji Nova. Isti dan u 19 sati Božena Končić Badurina vodi kroz performativnu instalaciju Revizija obiteljske biblioteke u knjižnici Bogdana Ogrizovića, a Antonio Grgić izvodi performans Čitanje misli Karla Marxa konju bana Josipa Jelačića na bivšem Trgu Republike u 20 sati.

Suorganizatori Otpisanih su Što, kako i za koga/ WHW i Multimedijalni institut.

Margan pokazuje rad koji se nadovezuje na njenu nedavno izvedenu akciju u javnom prostoru, Oči u oči sa slobodom izvedenom u sklopu Spajalice 2014. u Rijeci. Rad je omogučio stanovnicima Rijeke da dizalicom budu podignuti na visinu od cca 22 m, do visine kipova brončanih partizana, tj, da stanu oči-u-oči sa centralnom figurom partizanke. Cilj rada bio je potaknuti nova promišljanja o moći spomenika da animiraju ljude, o njihovom simboličnom značenju, ali i nostalgiji prema ideološkim obećanjima političke prošlosti.

Na Golom Brdu umjetnica će pokazati seriju fotomontaža baziranih na fotografijama koje je pridobila iz obiteljskog arhiva kipara Matkovića koje prikazuju kipara kako pozira ispred različitih faza nastanka spomenika koje ona postavlja u nov odnos s vlastitim fotografskim materijalom.

Skulptura Oslobođenja kao i sam okoliš Golog Brda poslužiti će kao experimentalna platforma za suradnju s umjetnikom Philipom Leitnerom (AT) koji se bavi zvukom, u performativnom i skulpuralnom promišljanju ideje monumentalnosti, njene reprezentacije i moguće dematerijalizacije.

Luiza Margan ( rođena u Rijeci, živi u Hrvatskoj i Austriji), istražuje različite uloge i autonomne strategije umjetničkog rada i ‘performativnost rada’ unutar okvira ‘imaterijalne produkcije’. Njena praksa je istraživačka i nastaje u obliku izložbi, radova za javni prostor, tiskanim medijima i filmu. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama. 

Projekti će biti realizirani od 15. travnja do 31. svibnja u bliskom okruženju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci: na području ulica Dolac, Frana Kurelca, Erazma Barčića, Rudolfa Strohala, stuba Hotela Bonavia, Trga 139. brigade, do galerije Mali salon na Korzu 24.

Na poziv organizatora na Spajalici #2 sudjelovat će Stéphane Querrec, Igor Eškinja i Josip Pino Ivančić. Umjetnici i intervencije izabrani za projekt su Kreativni Kolektiv Kombinat, ARCHIsquad, Holger Pohl, Tanja Vujasinović, Rino Efendić, Tajči Čekada, Luiza Margan, Dunja Tišma, Marija Kajapi i Una Rebić, Kruno Jošt, Lucija Ukić i Sanja Gergorić, Čiko i dokoličari, Mateja Bučar.

Izabrana su dva rezidencijalna boravka inozemnih umjetnika Katze und Krieg te dva edukacijska programa, projekti Nike Rukavine, u suradnji s učenicima Građevinske tehničke škole i mentorima Brankom Batričević i Asjom Rukavinom Bikić, te Petre Mrše koja će izvesti intervenciju u javnom prostoru u suradnji s grupom srednjoškolaca koji su 2013. sudjelovali u edukativno-istraživačkom projektu Srednjoškolci u javnom prostoru.

Više potražite na službenom blogu projekta.

Izvor: MMSU / Fotografija: Zoran Pavelić, Prozivka, 2013.

Luiza Margan radi i živi u Hrvatskoj i Austriji. Završila je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani i Beču, a izlagala je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama. Boravila je na umjetničkim rezidencijama u Parizu, Seoulu i New Yorku. U svom radu bavi se istraživanjem vizualne estetike i struktura moći koje obilježavaju javni prostor, memoriju te promjene koje kreiraju društvene vrijednosti i identitet. 

Izložba će biti otvorena u utorak 17. prosinca u 19 sati, a može se pogledati do 17. siječnja u Galeriji VN.

U nedjelju, 22. rujna, u prostoru Camera Austria bit će otvorena izložba Neočekivani susreti (Unexpected Encounters) na kojoj će se predstaviti, među ostalima, Ivan Moudov u suradnji s Nemanjom Cvijanovićem, Kontekst kolektiv u suradnji s Ninom Höchtl, KURS, Bojana Piškur i Ðorđe Balmazović (REC / Škart).

Moraju li se umjetnici, kulturne inicijative i institucije automatski definirati prema društvenim konfliktima i prevratima koji su na snazi u zemljama iz kojih dolaze, ili je takva pretpostavka sama po sebi nasilno upisivanje kulturnog i političkog identiteta?

Projekt Neočekivani susreti ima otvoren početak jer će samo one teme koje će pojedini kolektivi istraživati na licu mjesta, u prostoru galerije i tijekom trajanja izložbe, dobiti svoj vizualni izraz. Projekt ne smjera autentičnosti već otvaranju debate prepune neočekivanih preklapanja ideja i koncepata koji će nadići pripisane antagonizme političke, vjerske, kulturne i etničke prirode.

Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Raša Todosijević izveo je seriju performansa ponavljanjem pitanja Što je umjetnost?. Taj je čin protumačen ne samo kao partikularna snažna repriza vječnoga diskursa već i kao kritika uvjeta komunističkog društva toga vremena.

U prostoru za umjetnost i medije Künstlerhaus KM, bit će otvorena izložba Što je umjetnost? Obnavljanje fragmentiranih povijesti (Was ist Kunst? Resuming Fragmented Histories) na kojoj je postavljeno pitanje uzeto kao početak situacijske analize koja će demonstrirati pozicije povijesne jugoslavenske avangarde, od grupe OHO do kolektiva IRWIN, i koja će promotriti kako je u međuvremenu radikalna promjena teritorijalnih i kulturnih odnosa utjecala na proizvodnju umjetnosti.

Na izložbi sudjeluju, između ostalih, Sanja Iveković, Adela Jušić i Lana Čmajčanin, Šejla Kamerić, Luiza Margan, Tanja Ostojić, Renata Poljak i Marta Popivoda.

Istoga dana bit će otvorena izložba Mjere spašavanja svijeta, treći dio (Measures of Saving the World _ Part 3) u prostoru < rotor > te izložbe Douga Ashforda, Trishe Brown, Germaine Kruip i Sarah Browne u Grazer Kunstverein.

Sve izložbe producira steirischer herbst festival.

M.M. / e-flux / Fotografija: KURS, mural (detalj), Maribor, 2012.

Krovna tema ovogodišnjeg, dvanaestog izdanja UrbanFestivala bile su politike sjećanja, a koncept je, kako navode kustosice, imao dva polazišta: s jedne strane, “stanje između”, odnosno tranzicijsku slijepu ulicu i načine na koje njene posljedice postaju vidljive u javnom prostoru; i s druge strane, imperativ mobilnosti, bilo da je riječ o migracijama radnika ili pak pokretljivosti umjetnika u vidu međunarodnih rezidencija i izlaganja. Prvenstveno je riječ o načinima na koje politike sjećanja upravljaju kolektivnom memorijom te konstruiraju, filtriraju ili brišu povijesne činjenice, nadzirući pritom mogućnosti njihove komemoracije u javnom prostoru. Također, postavljeno je pitanje “kako možemo minule borbe prizvati u sjećanje iz društvenog iskustva, kada je samo to iskustvo teško oštećeno ili čak izbrisano” (Boris Buden); odnosno, kako se marginalizirane grupe ili potlačeni subjekti mogu suočiti sa stanovitom blokadom iskustva koja iskrivljuje ili anulira njihova sjećanja?

Program je bio sastavljen od nekoliko segmenata: intervencije u javnom prostoru, izložbe u HDLU-u i diskurzivnog programa (u nešto kraćem obliku u odnosu na prošlogodišnji). Jedno od zanimljivijih pitanja koja je festival otvorio bila je redovito prešućivana činjenica da je Studentski Centar, tadašnji Zagrebački zbor, u vrijeme NDH, točnije od lipnja 1941, služio kao sabirni centar za Židove, Rome, političke zatvorenike i druge “nepodobne” skupine. Ovaj podatak nije moguće pronaći u većini službenih dokumenata i povijesti (s izuzetkom, primjerice, knjige Holokaust u Zagrebu Ive Goldsteina), te većini ljudi uopće nije poznat. S obzirom da se interes za pitanje kulturne memorije, odnosno “doba komemoracije”, (Pierre Nora) javlja paralelno s dematerijalizacijom umjetničkog djela i fragmentacijom javne sfere, odabir ove teme u sklopu UrbanFestivala čini se logičnim izborom.

Osim radova finskog umjetnika Kallea Hamma (Tripartitni slogani o slobodi / Liberté, égalité, fraternité ou la mort) koji se također pozabavio poviješću Francuskog paviljona i njegovim trenutačnim stanjem, u sklopu festivala bio je raspisan i javni natječaj za projektne prijedloge koji bi odgovorili na pitanje “Kako obilježiti stradanja u SC-u za vrijeme Drugog svjetskog rata?”, pri čemu je naglasak stavljen na odmak od tradicionalnog pristupa komemoraciji te na projekte koji  promišljaju komemoraciju kao javni prostor za rezoniranje glasova potisnutih u dominantnim narativima. Tijekom festivala održane su čitalačke grupe, a cijela priča zaokružena je okruglim stolom organiziranim u suradnji s Radnom grupom Četiri lica Omarske. RGČLO je projekt koji se bavi rudničkim kompleksom Omarska te ispituje strategije produkcije memorijala iz pozicije onih čije je iskustvo i znanje podređeno, odbačeno ili isključeno iz javnog sjećanja.

Pokušaj izvlačenja na vidjelo potisnute povijesti SC-a otvorio je prostor ne toliko za razmišljanje o konkretnim mogućnostima komemoracije dotičnog događaja koliko za diskusiju o tome kako se oduprijeti kolektivnoj amneziji te kako uopće tumačiti povijest iz pozicije sadašnjosti. Na taj način oformljena je određena kontra-javnost unutar koje su artikulirana neka od tabu-pitanja (kao što je, primjerice, paralela između funkcije Zagrebačkog zbora ’41. i funkcije paviljona 22 Zagrebačkog velesajma ranih ’90-ih). Isto tako, s obzirom da vrsta komemoracije koju je predložio [BLOK] očigledno “nije stvaranje pojedinačnih projekata ili intervencija […] već pokušaj uspostavljanja kontinuiranog toka kontra-javnosti” (Simon Sheikh), možda i samo održavanje čitalačkih grupa i okruglog stola na temu potisnute prošlosti SC-a možemo promatrati kao svojevrsni privremeni diskurzivni memorijal. Uostalom, “javni spomenik nikada nije puki statični objekat postavljen u javnom prostoru, već on, bar u demokratskim sistemima, uvek uključuje javni diskurs” (Bojana Pejić).

Izložbeni dio programa u Galeriji Bačva u HDLU-u, naslovljen Između svjetova, bavio se odnosom sjećanja i javnog prostora iz pozicije prvenstveno nacionalne izmještenosti. Izgonstvo je, tvrdi Edward Said, “stanje krajnjeg gubitka”. Stoga mobilnost u današnjem globaliziranom društvu ne predstavlja slobodu kretanja, kao što bismo na prvi pogled mogli zaključiti, već kronično stanje izdomljenosti, nepripadanja, gubitka doma, identiteta, jezika. Tom  temom izravno se bave Luiza Margan u radu Melting Ground, koja progovara ne samo iz pozicije migrantice već i umjetnice prisiljene na lutanje po rezidencijama, i Džamil Kamanger, iransko-finski umjetnik koji radi dvostruki prijestup: prenosi tehniku vezenja iz privatne sfere u javnu te iz ženske u mušku. U svojim performansima Kamanger se u početku osvrtao na položaj imigranata u europskim metropolama, sjedeći ispred dizajnerskih trgovina vezući vize, no danas komentira i druge probleme, ovisno o lokaciji i specifičnim okolnostima. Svojim performansom u Ilici, vezenjem ispred nekoliko napuštenih i razrušenih lokala, ukazao je na propadanje manjih obrta i odnos gradske vlasti prema zakupcima.

Ono što je meni osobno bilo najzanimljivije ali i najproblematičnije kod ovog rada je njegova, da se tako izrazim, krhkost – uz to što sam u potrazi za Kamangerom neko vrijeme lutala gore-dolje Ilicom budući da nisam znala u kojem će trenutku biti pred kojim kućnim brojem, kad sam ga i pronašla, dojam je bio pomalo antiklimaktičan. Ako umjetnik sam sjedi na ulici i plete a nitko ne zna da je umjetnik, nije li njegova poruka na neki način izgubljena? Da ne znate da je riječ o intervenciji, mogli biste lako zaključiti da je riječ o još jednom lokalnom redikulu. Iako ovakve “virus-akcije” u urbanom tkivu jesu vrijedne i često mogu biti duhovite (kao, recimo, odlični paneli Luize Margan u parku pokraj Trga Franje Tuđmana), neke od intervencija na festivalu jednostavno se doimaju poput internih šala za upućene. Slična situacija je s akcijom-intervjuom Zlatana Krajine (koju nažalost nisam uspjela “uhvatiti”) koji je nasumično prilazio prolaznicima, ležerno ih ispitujući što misle o velikom reklamnom ekranu na jednoj od zgrada na Cvjetnom trgu. Nadalje, pitanje koje taj rad postavlja, “Zašto i šetnja, u pravoj tejlorističkoj maniri učinkovite tvorničke trake, ne bi bila produktivna, skupljanjem informacija o novoj ponudi, vremenu, stanju na burzi”, može se učiniti kao još jedno povlačenje za rukav od strane urbanih nametnika koji vrebaju na ulici i pokušavaju nam prodati novi Iskonov paket ili uvaliti oglas za depilaciju.

Barbara Blasin i Deborah Kelly u svojim radovima traumatične događaje obilježavaju kroz kolektivnu praksu, odnosno „podizanjem“ privremenih spomenika. Blasin obilježava građanski neposluh – uhićenja za vrijeme okupacije Varšavske – tako da snima aktiviste dok recitiraju stihove iz Gundulićeve Himne slobodi. Kelly pak u svom radu Tank Man Tango stvara koreografiju utemeljenu na koracima nepoznatog muškarca koji je stao pred tenk za vrijeme ustanka u Pekingu držeći u rukama plastične vrećice. U peformansu, koji je održan povodom 20. obljetnice ustanka, oko 400 sudionika širom svijeta ponavlja korake takozvanog Tank Mana. Ova dva rada čine mi se osobito zanimljivima jer utjelovljuju Ranciѐreovu ideju teatra u kojem pasivni gledatelji postaju aktivni sudionici u kolektivnoj predstavi, čime predstavljaju moguće oblike komemoracije koji odskaču od tradicionalnih.

Sve u svemu, ovogodišnji UrbanFestival je unatoč radikalnom smanjenju javne financijske podrške i, posljedično, smanjenju produkcijskih sredstava ponudio tradicionalno raznovrstan i interesantan program. Tematiziranje specifičnih, neuralgičnih točaka u urbanom tkivu kroz umjetničke intervencije i radove dobar je način za obračunavanje s trenutnim političkim stanjem i/ili naslijeđem. Kako kaže Pierre Nora, “zahtijevati pravo na sjećanje znači, u konačnici, tražiti pravdu”. Ipak, sve je to, bojim se, više-manje uzalud dok god apatične mase same ne preuzmu ulogu aktivnog (ili bar malo aktivnijeg) sudionika u  oblikovanju javne sfere.

Prva nagrada i iznos od sedamdeset i pet tisuća kuna pripali su Damiru Bartolu Indošu za zvučnu instalaciju i performans O postajanju Čovjeka šahtofona. Osebujni instrumenti koji se već godinama pojavljuju u predstavama i performansima Damira Bartola Indoša nastaju od različitog reciklažnog materijala, civilizacijskog otpada i funkcioniraju kao zvučne instalacije. “Muzički stroj” ili “kolektivni asamblaž”, kako sam autor naziva recentni šahtofon, moguće je dovesti u vezu s tradicijom Fluxusa i neoavangarde, Prepariranim klavirom Johna Cagea primjerice, ili performansima Georga Brechta. No instalacija sastavljena od opruga, poklopaca za šahtove, automobilskih farova, mikrofona i nadzornih kamera, jednako će dobro funkcionirati i danas, otvarajući mogućnost interpretacije na temelju suprostavljenih pojmova unutra/van; kriptičnog, zatvorenog, anarhičnog svijeta unutra i njegovog odvajanja i emitiranja u vanjski, javni prostor. Indošev Šahtofon u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti donosi jednu čitavu priču, ne samo o njegovu konceptu postajanja čovjeka- šahtofona i razvijanja ideje shizofonije odvajanjem zvuka i slike od izvora, kao još jedno autorovo traganje za autentičnim oblicima pobune protiv globalnih stereotipa društva, nego posredno, obogaćuje Muzej pričom i o samom umjetniku. Od kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća Damir Bartol Indoš sudjeluje u stvaranju antikazališta poznatog pod nazivom Kugla glumište, ali i poslije, kada djeluje samostalno, nastavlja misiju pomicanja granica između različitih umjetničkih disciplina, kršenja tradicionalnih kanona, te suverenog stvaranja platforme za otvaranje prostora slobode novim mogućnostima umjetničkog izraza.

Druga nagrada i iznos od sedamdeset tisuća kuna pripali su Renati Poljak za videorad Režiranje glumaca / režiranje uvjerenja. Renata Poljak u prvom dijelu filma sugestivnim fragmentima evocira glavni lik iz popularne televizijske serije koju pamti iz djetinjstva, dok je drugi dio strukturiran kao dokumentarni intervju s osobom koja je taj lik 1979. godine utjelovila. Riječ je o sada četrdesetosmogodišnjem radijskom spikeru Ivanu Kulundžiću koji je nešto više od jednog desetljeća nakon što je kao dječak odglumio Boška Buhu i sam postao borac u Domovinskom ratu. No, fiktivni lik ponovno neće postati stvaran, budući da je cijeli intervju unaprijed sastavljen i izrežiran. U ovom jednostavno i precizno strukturiranom video radu, autorica suprotstavljanjem dvaju kontradiktornih ideoloških diskursa svjesno provocira gledatelja, otvarajući univerzalno pitanje konstruiranja identiteta, kolektivne i osobne memorije u turbulentnom razdoblju radikalnih političkih mijena.

Treća nagrada i iznos od šezdeset i pet tisuća kuna pripali su Luizi Margan za prostornu instalaciju Izvan uloge. Kao podloga radu Izvan uloge poslužila je dokumentarna fotografija na kojoj je zabilježena umjetnička akcija zagrebačke grupe TOK iz sedamdesetih godina koja se, kao javni prosvjed protiv komercijalizacije umjetničkog rada, zbila u okviru urbane manifestacije KunstMarkt u Grazu. Intervencijom u pronađenu fotografiju iz dokumentacije Galerije SC-a u kojoj tada izlaže, Luiza Margan odvojit će umjetnost od stvarnosti: umjetnike s transparentima i grupu radnika okruženu prometnim znakovima koji su se slučajno zatekli na ulici za vrijeme performansa, te postaviti pitanje: “Tko radi i tko gleda, tko i što se izvodi? ” Slično prisvajanje dogodit će se u drugom dijelu rada pod nazivom Proba (Akcija!) u obrnutom postupku, budući da će stvarna situacija skidanja dasaka s pozornice poslužiti kao materijal za stvaranje novog rada u formi kratkog audioigrokaza – fingiranog autoritativnog dijaloga umjetnice s radnicima na sceni. Nagrada višedjelnoj prostornoj instalaciji jednoj od najmlađih sudionica ovogodišnjeg natječaja T-HT@MSU dodijeljena je zbog sadržaja i načina na koji je impostiran, a u kojemu umjetnica na diskretan i subverzivan način uvodi etičko pitanje korištenja stvarnosti u umjetničke svrhe, osvrće se na sustav komercijalizacije umjetnosti, i napose instrumentalizaciju rada u duhovnom kontekstu umjetničkog stvaralaštva.

Pohvale međunarodnog stručnog žirija autorima triju radova koji nisu mogli biti nagrađeni, ali su zaslužili da budu istaknuti, otišli su Silviju Vujičiću za ciklus radova Roşu/ kao krv, Sandru Đukiću za Body Scan, te Marku Markoviću za Rad spašava. U stručnom povjerenstvu ove godine sjedili su ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić, povjesničarka umjetnosti i kritičarka Evelina Turković, kustosica MSU-a Radmila Iva Janković, direktorica Centra za savremenu umjetnost Sarajevo Dunja Blažević, teoretičar, kustos i umjetnik Darko Fritz, medijski umjetnik Zlatko Kopljar i ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Antwerpenu Bart de Baere.

Izvor: MSU