Upravo se tim izazovima bavila tribina Uloga lokalnih aktera u stvaranju uključivih zajednica, održana 23. veljače u prostorijama Knjižnice grada Zagreba (KGZ) u Podsusedu. Predstavnici civilne scene, mjesne samouprave i gradskih knjižnica adresirali su jaz između postojećih lokalnih programa i njihove dostupnosti novim stanovnicima Zagreba. Iskusnim organizatorima pridružili su se novi pokretači u stvaranju mreže koja bi pridošlima zaista osigurala okolinu podrške.

U razgovoru su sudjelovali_e knjižničarka i koordinatorica Knjižnice Podsused Iva Bunčić, ravnateljica Centra za kulturu Susedgrad Nikolina Mazalin, predsjednik Vijeća mjesnog odbora Špansko-Sjever Krešimir Čukman, antropologinja i članica MO Podsused Ivona Grgurinović te glazbenik i edukator Commi Balde Kouyate. Razgovor je moderirala Lucija Mulalić, aktivistkinja Centra za mirovne studije.

Prvi dio tribine obilježila su iskustva i interesi govornika_ca. Bunčić stoji iza KGZ-ovog programa Drugi pogled, na kojem ljudi iz različitih zemalja predstavljaju svoju zemlju, kulturu i tradiciju. KGZ je nedavno proglasio 2026. godinom migracija te će se na njihovim lokacijama odvijati i niz drugih interkulturnih programa. Uz to, članstvo je od ove godine besplatno za migrante s privremenom ili trajnom dozvolom boravka, iako se zasad, prema Bunčić, tek mali broj ljudi oslobodio doći u knjižnice. No smatra da su baš su one ključni lokus uključivosti: “Knjižnice su otvoreni, sigurni prostori i upravo bi se u njima trebale upoznavati nove kulture, ne samo kroz književnost i pisanu riječ, nego i kroz susrete sa živim ljudima.”

Grgurinović je podijelila da i MO Podsused planira programe koji bi funkcionirali kao sigurni prostori za susrete i uključivanje svih njegovih mještana_ki: “To su ljudi iz naših četvrti, koje viđamo svaki dan, naši susjedi,” naglasila je. Čukman je zatim podijelio iskustvo MO Špansko-Sjever, koji održava besplatan tečaj hrvatskog jezika već više od godinu dana. Ocjenjuje da imaju dobar broj polaznika_ca, no ipak uočava problem prilaženja ljudima i jezične barijere: “Kao da ih je strah, a često se neće uključiti i zbog nepoznavanja engleskog jezika”, iako mogu učiti jezik i drugim metodologijama koje ne zahtijevaju takvo predznanje. Pitanje privlačenja ljudi, istaknula je Mulalić, ključno je i aktualno i u radu CMS-a unatoč njegovom dugom iskustvu, a problem je slojevit.

Mazalin je identificirala slične barijere i u dosadašnjim programima CZK Susedgrad. Za razliku od postojeće publike, migranti ne doživljavaju kulturni centar kao “svoje” mjesto, a provod u tom centru često ni ne može biti prioritet zbog radnog vremena i količine obaveza i odgovornosti koje dolaze s njihovim položajem, “no centar može postati sigurno, otvoreno mjesto gdje znate da ćete dobiti informaciju kamo dalje.” CZK Susedgrad, smješten u Gajnicama, zato planira otvoriti info pultove za strance kroz umrežavanje s gradskim Sektorom za ljudska prava.

Mulalić je napomenula i da je Grad Zagreb krajem prošle godine donio petogodišnju strategiju za integraciju koja će uključivati jednogodišnje operativne planove. Jedna od predviđenih aktivnosti je povećanje kapaciteta gradskog Centra dobrodošlice, a u planu je i izgradnja Interkulturnog društvenog centra u Trnju. U svemu tome, bit će ključna suradnja svih aktera kako bi zaista došlo do sadržajnih pomaka.

Za takvu suradnju elementarno je slušati one koji govore iz iskustva. Sljedeći je zato govorio Balde Kouyate, izvorno iz Senegala. Balde već više od 10 godina živi u Zagrebu, radi kao kuhar, podučava djembe i afričke plesove u raznim kulturnim centrima, školama i vrtićima, svira u bendu Kaira Kela te organizira događanja i festivale. No primjećuje da uglavnom radi izvan Gajnica, četvrti u kojoj živi, iako je ona iznimno prikladna za takva događanja: “Ja bih da podijelimo i taj dio – kad već tamo živim, zašto ne? Gajnice trebaju plesati, trebaju svirati.” Razmijenio je kontakte s Mazalin kako bi zajedno kreirali aktivnosti u CZK Susedgrad.

Razgovor je zatim skrenuo na podučavanje jezika. Bunčić je istaknula da su liste čekanja za tečajeve koje financira Grad duge, a mnogi korisnici_e ne znaju da postoje i drugi besplatni programi. Nove izmjene Zakona o strancima obvezivat će ljude da prođu testiranje za A1 razinu jezika nakon godinu dana života u RH. Za taj preduvjet nije potreban formalan certifikat te je moguće naučiti hrvatski kroz tečajeve poput onih u knjižnici u Španskom, kojeg trenutno pohađa 30 polaznika_ca. Knjižnice, istaknula je Bunčić, također vode individualnu edukaciju o korištenju sustava e-građani: “Provodimo konkretne programe i projekte koji su zaista vezani za integraciju i bolje snalaženje u društvu.”

Među prisutnima su bili i suradnici drugih programa, poput Centra za kazalište potlačenih POKAZ, koji uz niz drugih provode i besplatan kazališni program podučavanja hrvatskog jezika. POKAZ-ov Dinko Kreho istaknuo je da je u raspravama o svim tim programima ključno da ih ne gledamo kao davanje, već razmjenu: “Mi zapravo svi skupa učimo, svi skupa razmjenjujemo znanja, vještine, ideje.” Podijelio je i da osim engleskog do većine novih susjeda možemo doći putem hindskog, arapskog i ruskog te podsjetio je da su krucijalni i neformalni elementi inkluzije poput druženja, roštilja i izlazaka. POKAZ-ova Josipa Lulić je kao primjer takve prakse navela program Trešnjevka – kvart utočište koji povezuje ljude kroz hranu, filmove i razgovore.

U završnom dijelu tribine, sudionici_e su govorili_e o ulozi svojih institucija i aktivnosti u povezivanju zajednice. Čukman je izrazio da bi MO trebao biti upravo ta zajednica, davati informacije i približavati se ljudima kako bi se osjećali dobrodošli. Sličan sentiment podijelila je i Mazalin – iako je većina kazališnih programa CZK Susedgrad na hrvatskom, istaknula je da “glazba ima univerzalni jezik” te centar može postati mjesto na kojem grupe i zborovi raznih nacionalnosti stvaraju i imaju rezidencije. Balde Kouyate je podijelio da, iz njegovog iskustva s polaznicima_ama, na slab odaziv utječu česte promjene lokacija programa, jer posjetioci nisu upoznati sa svim prostorima grada ni upućeni kako doći do njih, te bi upravo njihovo konzistentno održavanje u jednom prostoru osiguralo da će ljudi znati gdje se uključiti. 

Grgurinović je istaknula da lokalni akteri, osobito kroz suradnju, mogu pružiti okolinu podrške. Ponovno je naglasila da je ključno pristupati međukulturnoj razmjeni i upoznavanju, a ne jednosmjernoj integraciji u dominantnu kulturu. Sličnu je misao izrazila i Bunčić te dodala da su razgovori poput ovog važni kako bi se akteri osnažili i pokrenuli konkretne promjene. Obećavajući razgovor završio je zato neformalnim tonom i interkulturnom razmjenom – uz sirijsku hranu i senegalske ritmove, okupljeni su razmjenjivali ideje i iskustva koja mogu pomoći da naši novi susjedi što rjeđe nailaze na zatvorena vrata.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Prekretnu 2015. godinu mnogi pamte po takozvanom “dugom ljetu migracija”, razvučenom u “dugu migracijsku jesen i zimu”, kada je otvaranje Balkanskog koridora omogućilo prolazak ljudi u pokretu kroz našu, tada većinom tranzitnu, zemlju. Na kretanje više od 660 000 ljudi u bijegu od ratnih sukoba, progona, političkih i ekonomskih neizvjesnosti odgovoreno je humanitarnom mobilizacijom. Kroz urgentan, ali ustrajan rad s ljudima na granicama, u tranzitnim centrima, izbjegličkim kampovima i prihvatilištima za tražitelje azila, kroz razgovore i prva analitička filtriranja onoga čemu svjedoče (ne samo te 2015. godine, već i tijekom turbulencija europskog režima migracija koje će uslijediti) radnice, volonterke i aktivistice prikupljale su iskustva i lekcije – temelje današnjeg djelovanja. 

Kako su istaknule panelistice tribine Deset godina od dugog ljeta migracija, i danas sve posvećene srodnim borbama, posljednjih je deset godina pokazalo koliko je ta jesen na zimu 2015./2016. ostavila otisak u kontinuitetu solidarnog djelovanja na polju izbjeglištva, započetog još ranih 2000-ih u jeku ratova devedesetih, uz velike zasluge ljudi okupljenih oko Centra za mirovne studije. Period otvaranja, pa zatvaranja balkanske rute zapamćen je kao neponovljiv po širini mobilizacije i broju volontera, da bi se mnogi ad hoc oblici organiziranja zatim slijevali u smjeru profesionalizacije. 

Uz proces oformljivanja inicijativa, akteri borbe za migrantska prava kroz posljednje desetljeće iskusili su i različite oblike pritisaka, od kriminalizacije solidarnosti, preko nevidljivog rada i skrbi, do nemogućnosti progovaranja o direktnom i strukturnom nasilju te mašineriji kontrole kojoj ono služi. Aktivisti su se suočavali kaznenim prijavama i policijskim pritiscima zbog postupanja koje su smatrali nužnim humanim djelovanjem, a građane se zastrašivalo porukama da pružanjem pomoći ljudima u pokretu riskiraju kazneni progon. O takvoj klimi govori i predsjednica AYS-a Suzana Rendulić, ističući da su slučajevi kriminalizacije solidarnosti služili “svima nama kao opomena da ipak ne budemo tako glasni”.

No ti se pritisci nisu odvijali samo na razini pojedinačnih slučajeva. Zakonodavni, ali ponajprije ideološki okviri unutar kojih su akteri primorani djelovati kontinuirano preusmjeravaju definicije i načine direktne pomoći i zagovaračkog rada. Takvi okviri ograničavaju ljudske i financijske kapacitete te određuju tko i kojim alatima preuzima odgovornost za potrebe izbjeglica. Istodobno, dominantni diskurs oblikuje “prihvatljive” modele rada s ljudima u pokretu, svodeći migrantska kretanja na “krizno stanje” na koje se odgovara humanitarnim radom, pritom potiskujući njegovu političku dimenziju.

“U susretu s tzv. humanitarnom industrijom dolazimo do pitanja projektnih ograničenja, financijske održivosti i načina na koje su organizacije civilnog društva i civilne inicijative prisiljene funkcionirati”, kaže Romana Pozniak, znanstvenica s Instituta za etnologiju i folkloristiku koja se i volonterski uključila u rad s izbjeglicama. Ističe kako projektna logika često sužava prostor djelovanja: “Ako ste pod projektom koji financira pružanje određenih usluga, vi se pušbekovima, nasiljem na granicama, skrbi, radom i pitanjima kojima su doista transformativna, koja su smislena i snažna – marginalno ili čak uopće ne stignete i ne možete baviti.”

Treba naglasiti da samo zato što je radnicama i volonterkama bilo otežano baviti se ovim pitanjima, ne znači da to polje kritike nisu ustrajno načinjale. Upravo su oni koji su bili aktivni na terenu često prvi prepoznavali manjkavosti postojećih odgovora na prisilna kretanja te ih nastojali artikulirati.

Etnologinja Marijana Hameršak, koja migracije istražuje iz akademske i etnografske, terenski utemeljene perspektive, danas ocjenjuje: “Mediji su tada povlačili paralelu s izbjeglištvom devedesetih, ali se to radilo pojednostavljeno, bez poveznica na iskustva diskriminacije, zatvorenih granica i deportacija za naše izbjeglice. Govorilo se više u kategorijama gostoprimstva, nego solidarnosti. Ostajalo se na razini spektakla, isključivo na humanitarnom, bez političkog – bez da se uopće prepoznavalo da se i tu radi o pravu na samoodređenje, pravu na život u konačnici, svemu onome o čemu danas govorimo primjerice u kontekstu Palestine.”  

Govoreći o poziciji volontera, Hameršak ističe da je unutar tog prostora ipak postojala mogućnost politizacije situacije: “Kad ulazimo kao volonteri u kamp, ne ulazimo samo da bismo dijelili hranu i odjeću nego da vidimo što se unutra događa, da pokušamo razumjeti situaciju i svojim duljim prisustvom tamo pokušavamo raditi na promjeni.”

Politizacija migracija – od njihovih uzroka i graničnih režima do sustava kampova i politika integracije – postala je neizbježna perspektiva za one koji su u izravnom kontaktu s ljudima u pokretu. Lekcije stečene u posljednjih desetak godina danas oblikuju nove prakse, koje unutar ograničenih okvira civilnog sektora nastoje odgovoriti na šira pitanja migracija, pravde i solidarnosti. Jedan takav pokušaj razvija se i na adresi zagrebačkog kluba MaMa.

Radi se o seriji razgovora pod nazivom Transnacionalne solidarnosti, dijelu programskog pravca Ljudi u pokretu Multimedijalnog instituta. Program vode Marija Krstanović (MaMa) i Bojan Mucko (IEF), u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu) koje uz organizacijsku najčešće preuzimaju i moderatorsku ulogu.

Sesije Transnacionalnih solidarnosti okupljaju teoretičarke, novinare, umjetnice, aktiviste te naše sugrađane_ke s manjinskim, migrantskim i izbjegličkim iskustvima čije nas životne priče, profesionalne i osobne predanosti podsjećaju na važnost nadgranične podrške i razmjene. Publici se ovim susretima nudi pogled u zajednice koje nisu dovoljno reprezentirane ili su pak dehumanizirane u hrvatskom medijskom prostoru i javnom diskursu. 

Odabiri tema i pristupa korijene ima u panel diskusiji Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva, održane povodom Svjetskog dana izbjeglica u lipnju 2024. godine, koja je bila glavni okidač pokretanja ovog programa. Panelisti i panelistkinje iz Palestine, Sudana, Konga, Eritreje i Jemena govorili su o ratnim i kriznim situacijama u zemljama iz kojih su prisilno emigrirali, ali i svjedočili o životu kao izbjeglice u Hrvatskoj. “U tijeku panela shvatile smo da ljudi žele govoriti i otvarati prostore gdje mogu pričati o krizama, ratovima, sukobima koji se dešavaju u njihovim zemljama na kritički, analitički način”, objašnjava jedna od pokretačica programa, Lucija Mulalić. 

Mulalić ističe i važnost pružanja povijesnog konteksta koji je gotovo svaki put vezan uz kolonijalnu prošlost i neokolonijalnu stvarnost. “Učinilo nam se da baš i nema prilika koje otvaraju takve prostore, okupljaju ljude koji bi pričali o svojim iskustvima, pa i zajednicu koja bi se bolje informirala, dijelila neka svoja znanja i gradila solidarnost u praksi”, dodaje.

Format ovih jednomjesečnih susreta spoj je ljudskog, interkulturnog i političkog zbližavanja – poziv da privučemo stolac bliže i slušamo. Program svojim bottom-up pristupom odgovara na uočene potrebe i stvara platformu na kojoj ljudi s migrantskim i izbjegličkim iskustvima mogu autentično govoriti o svojim životima i političkim kontekstima koji ih oblikuju. U tom smislu je podjednako riječ o ozbiljnoj geopolitičkoj analizi koliko i toploj susjedskoj kavi. 

Načini na koje stvaramo prostor za, NGO-ovskim jezikom rečeno, “korisnike” interkulturnih programa, njihovu (samo)reprezentaciju i (sve više problematiziranu) integraciju, u posljednjih se deset godina konstantno nastavljaju preispitivati. Transnacionalne solidarnosti nastaju upravo iz tog akumuliranog znanja i iskustava.

Kako ističe Lucija Mulalić, svakodnevni rad u civilnom sektoru često zapada u “folklorizaciju kulturnih identiteta” koji nam se prezentiraju gotovo festivalski, a pritom ne ostavlja mnogo prostora za smislenu tematizaciju pitanja kolonizacije, rasizma, struktura globalnih nejednakosti koje upravo proces migracija ogoljuje. Primjer Eritreje, istražene kroz razgovor sa Seidom Ibrahimom, ilustrira kako se iz samo jedne osobne priče mogu iščitati različiti slojevi sustava: od prisilne vojne službe u Eritreji, preko sustava izbjegličkih kampova Italije, do “hrvanja” s hrvatskim inspektoratom rada. 

Pomak je, dakle, u širem i dubljem ulasku u dinamike moći. Ako je politizacija (prekokontinentalnih) migracija bila ključna za promigrantski rad prije deset godina, današnji se iskorak vidi u radikalnijem tonu programa poput ovog – informiranog abolicionizmom, kritikom globalnog kapitalizma i europskih režima migracija, ali i aktualnih politika integracije koje sve jasnije otkrivaju svoje rasijalizirano naličje.

Važno je primijetiti da oslanjanje na široke političke obzore program Transnacionalnih solidarnosti ne čini manje pristupačnim – atmosfera tople susjedske kave važan je dio ovoga formata koji i zajednicu okuplja već više od godinu dana. Taj spoj prisutan je na svakom susretu i rezultat je svjesnog traženja novih načina da se složene teme jasnije komuniciraju što široj publici. 

Dodatni izazov u ovako koncipiranom formatu predstavlja i činjenica da govornici dijele poprilično osjetljiva iskustva rata, nasilja, izbjeglištva, o kojima često po prvi put govore javno. Nužno je stoga graditi povjerenje između moderatora i gostiju, a u pozadini povjerenja, pak, ponekad stoji i dulji zajednički rad. Primjerice, prosinačka sesija tematizirala je urbanu marginalizaciju romskog stanovništva Struga i Vrtnog puta, a gosti i gošće razgovarali su s Marinom Horvat i Bojanom Muckom, aktivistima s dugogodišnjim iskustvom terenskog i zagovaračkog rada u podršci članovima romske zajednice Zagreba u borbi za prostornu i društvenu pravdu. 

Rasprave na susretima u MaMi često su otkrivale globalne sličnosti i regionalne specifičnosti konkretnih obrazaca opresije. Pored razgovora s Romima_kinjama u borbi za stambeni dignitet, imali smo prilike čuti i članove sirijske dijaspore koji u Hrvatskoj osnivaju radničke sindikate ili pak jordansku feministkinju koja je govorila o otporu patrijarhatu, islamofobiji i cionizmu. Razmjene u kojima se prepoznaju širi, dijeljeni mehanizmi isključivanja i nejednakosti konkretiziraju pojam solidarnosti koji se često lako izgovara, ali teže živi u praksi. 

Transnacionalne solidarnosti u tom smislu nude orijentir u složenim preplitanjima geografski bližih i daljih struktura moći. Kada se sve te zemlje, povijesni i politički konteksti, manjinske i klasne pozicije – zajedno s primjerima struktura represije i eksploatacije – stave u jednu programsku liniju, mozaik njihovih veza postaje jasniji.

Kontinuitet solidarnog djelovanja vidljiv je i u tome što su mnogi akteri tadašnjih inicijativa i danas među ključnim nositeljima lokalnog pokreta solidarnosti. Time svaki pomak – naprijed ili unazad – prati i iskustvo i razumijevanje kako su se konteksti, prilike i prepreke mijenjali. Mnoge radnice i aktivistice svjedoče nastavku ograničenja civilnog sektora, profesionalizaciji inicijativa koja nije uklonila prekarnost njihovog rada niti osigurala uvjete za utjecaj i način djelovanja kakav smatraju potrebnim. Kao i ranije, i danas se nastoji djelovati mimo zadanog okvira, inzistirajući na kritičnom i transformativnom pristupu migracijama. 

Transnacionalne solidarnosti pritom veliku pozornost pridaju njihovim uzrocima, i to kroz globalnu i antikolonijalnu perspektivu. Program koji teme komunicira na vremenski aktualan, a iznimno informiran i angažiran način, nastavlja privlačiti publiku i umrežavanjem je oblikovati u zajednicu. Godinu dana u provedbi, a više od deset godina u akumulaciji znanja, ovaj kulturno-diskurzivni program u dva sata razgovora svakoga mjeseca uspijeva upakirati cijeli svijet u jednu sobicu zagrebačke nezavisne kulture.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Osim aktualne ratne krize, diskusija će biti posvećena povijesnim korijenima nasilja u Sudanu i Južnom Sudanu, kao i drugim oblicima ugnjetavanja. Kako piše u najavnom tekstu, sukob u Sudanu započeo je kao “borba za moć između Sudanskih oružanih snaga (SAF) i paravojnih Snaga za brzu potporu (RSF) nakon završetka diktatorske vladavine al-Bašira, u međuvremenu je eskalirao u jedan od najsurovijih ratova današnjice.

Procjene govore da je odnio desetke tisuća života i raselio milijune ljudi, pri čemu Sudan bilježi najveću krizu unutarnjeg raseljavanja na svijetu — s više od 9 milijuna interno raseljenih osoba te milijunima koji su pobjegli u susjedne zemlje, suočeni s raširenom glađu, bolestima, nedostatkom pomoći, podrške i sigurnosti”.

Osim razgovora sa Sudancima i Sudankama koji žive u Hrvatskoj, organizatori_ce poručuju da je planiran popratni program koji će publici ostaviti “prostor za predah i drugačije oblike dijeljenja i prisutnosti”.

Transnacionalne solidarnosti dio su programskog pravca Ljudi u pokretu koji vodi Marija Krstanović (MaMa), a nastaju u suradnji s Eminom Bužinkić (Inicijativa za slobodnu Palestinu, IRMO) i Lucijom Mulalić.

Više detalja pronađite ovdje.

Organizatori ističu kako će u razgovoru sa stanovnicima naselja pokušati “rekonstruirati obrise svakodnevice Vrtnog puta, kao i života u Strugama, odnosno dosadašnjeg procesa preseljenja i brisanja naselja Struge. Aktualne procese stambenog zbrinjavanja stanovnika_ica Vrtnog puta pritom sagledavamo iz perspektive lekcija naučenih kroz suradnju s gradskim strukturama u slučaju Struge. Kako se razvija, izvodi i brani solidarnost s romskim sugrađankama_ima u kontekstu suradnje s institucijama koja često podrazumijeva i ‘usputnu’ instrumentalizaciju civilnih inicijativa?”

Seriju Transnacionalnih solidarnosti programiraju Emina Bužinkić i Lucija Mulalić, a održava se u okviru programskog pravca Ljudi u pokretu kluba MaMa, koju vodi Marija Krstanović.

Više informacija pronađite ovdje.

Od nekadašnjeg neovisnog kraljevstva do kolonijalnog podčinjavanja Njemačkoj i Belgiji, Burundi je prošao kroz genocid, građanski rat i autoritarne vladavine koje i danas oblikuju političku nestabilnost, siromaštvo i prisilne migracije. U razgovoru će se propitivati “kako kolonijalna povijest cijele regije prožima trenutne političke, ekonomske i društvene stvarnosti zemlje” te kako se te okolnosti odražavaju na živote običnih Burundijaca i članova_ica burundijske zajednice u Hrvatskoj – jedne od “najmnogobrojnijih afričkih izbjegličkih populacija na Balkanu”, organizatori_ce ističu u najavi.

Razgovor će se odvijati na engleskom jeziku, a moderirat će ga Lucija Mulalić. Program će se završiti predstavljanjem glazbe i govorne riječi na različitim jezicima Burundija.

Transnacionalne solidarnosti dio su programa Ljudi u pokretu kluba MaMa, koji vode Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), u suradnji s Lucijom Mulalić (CPS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu).

Više infomacija pronađite ovdje.

Transnacionalne solidarnosti dio su programa Ljudi u pokretu kluba MaMa, koji vode Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), u suradnji s Lucijom Mulalić (CPS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu). Ovo događanje organizirano je s Centrom za kazalište potlačenih POKAZ.

Večer će započeti izvedbom proizašlom iz iskustava sudionika radionice čitanja i internalizacije Gazinih monologa. Nakon izvedbe, u razgovoru s Richom Nagar, zajednički će se pokušati odgovoriti na pitanja što radikalna ranjivost čini mogućim u pokretima za pravdu i slobodu, te kako se solidarnost preko granica i borbi može graditi kroz zajedničko slušanje i odgovorno zajedničko djelovanje.

Više informacija pronađite ovdje.

Program u organizaciji Platforme Upgrade otvara radionica Zajedno na na platnu: zajedno na Trnju koju će voditi slikar Jan Jafo, a počinje u podne. Tema ove likovne radionice je portret koji će sudionici_e raditi u nekoliko tehnika s ciljem međusobnog povezivanja. Sudonici_e će portret slikati u parovima s namjerom da rade s osobama koje ne poznaju, a na kraju će njihovi radovi biti izloženi u kvartu. Radionica je besplatna, a dobrodošli su svi, neovisno o dobi ili iskustvu u likovnom izražavanju.

Popodnevni program u 15 sati otvara radionica afričkog plesa pod vodstvom Abija Mamadoua Seydija, osnivača Udruge Afro Badinya. Mamadou Seydi bavi se plesom od mladosti, a svoje znanje o pokretu dijeli s brojnim udrugama i ustanovama za djecu s invaliditetom naglašavajući terapeutski učinak glazbe i plesa. Na trosatnoj radionici koja je otvorena za sve uzraste, voditelj će sudionicima_ama predstaviti zapadnoafričke plesove.

Nakon radionice plesa, u 18 sati slijedi projekcija filmova Žica i Između revolucija uz popratnu diskusiju u kojoj će sudjelovati antropolog i sociolog Igor Petričević uz moderaciju Lucije Mulalić iz Centra za mirovne studije. Film Žica predstavlja prostor kupske regije gdje mnoge izbjeglice pokušavaju prijeći granicu između Hrvatske i Slovenije, dok Između revolucija prati korespondenciju dviju žena koje su se upoznale 70-ih godina u Bukureštu, a nastavile su se neumorno dopisivati tijekom turbulentnih političkih zbivanja u njihovim zemljama – Rumunjskoj i Iranu.

Prijave za radionice vrše se putem e-maila julijana@operacijagrad.net, a besplatne karte za kino možete preuzeti putem poveznice.

Više detalja pročitajte ovdje.

Nadolazeća sesija pod nazivom Demokratska Republika Kongo – zaustavimo skriveni genocid posvećena je razgovoru o genocidu na istoku Konga, skrivenog od populacija diljem svijeta. “Zbog najnovije eskalacije, najgore u posljednjem desetljeću, svjedočimo rapidno rastućem broju raseljenih ljudi u stotinama tisuća, raširenom kršenju ljudskih prava i zločinima protiv čovječnosti, masovnim silovanjima i seksualnom nasilju, milijunima koji su ostali bez čiste vode, hrane, medicinske skrbi”, piše u najavi. Porijeklo sukoba proizlazi iz naslijeđa belgijske kolonijalne vladavine, a pogoršano je i nastavljeno neokolonijalnim iskorištavanjem bogatih kongoanskih resursa i složenim uplitanjem regionalnih i međunarodnih aktera.

Cilj je razgovora otvoriti prostor za prijeko potrebnu raspravu o tome kako sukob na istoku prožima imaginarij cijelog Konga. Pokušat će se istražiti kako se sukob odražava i na druga mjesta, i iz perspektive povijesnih internih raseljavanja tijekom prethodnih ratova, ali i kako se život na drugim lokalititetima u Kongu nastavlja unatoč trenutnoj eskalaciji nasilja na istoku.

Govornici su gosti iz različitih dijelova DR Kongo, Georges Senga, Alain Nzeyimana Malela i Shanty Mbumbula Kabongo, uz moderaciju Lucije Mulalić. Razgovor će se voditi na engleskom jeziku, uz mogućnost simultanog prijevoda na francuski za publiku. Rasprava će završiti kratkom izvedbom kongoanske rumbe glazbenika Bonga Wethija iz Kinshase.

Transnacionalne solidarnosti dio su MaMine programske linije Ljudi u pokretu koju organiziraju Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), a nastaju u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu).

Više informacija možete pronaći ovdje.

Razgovor Transnacionalne solidarnosti nastavak je panela Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva na kojem su Bužinkić i Mulalić ugostile paneliste iz Palestine, Konga, Eritreje, Sudana i Burundija. Panel je održan na Svjetski dan izbjeglica u lipnju, a organizatorice je potaknuo na razvoj programa u suradnji s Bojanom Muckom (IEF) i Marijom Krstanović (MaMa).

Diskusija o Sriji usredotočit će se na oporavak zemlje nakon desetljeća diktature i 14 godina rata. Zajedno s gostima govornicima, kako navode organizatori_ce, promišljat će se mogućnosti i izazovi izgradnje slobode i društvene pravde u Siriji. “Ključni fokus bit će iskustva sirijske dijaspore, formirane u egzilu dužem od desetljeća, dok navigira kompleksna pitanja povratka, ekonomskog opstanka i života usred razaranja.

Utemeljena na životnim iskustvima ljudi u Siriji i sirijskoj dijaspori diljem europskih periferija i glavnih gradova, naša će se rasprava također oslanjati na perspektive onih koji podupiru sirijske izbjeglice u Europi i izvještavaju o ratu i njegovim regionalnim utjecajima”, stoji u najavi programa.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Prva faza započinje javnom tribinom Gdje vas žuljaju? koja će se održati od 18 sati u prostoru DKC-u Šesnaestica. Tribini je cilj otvoriti dijalog o stavovima, predrasudama i interesu zajednice za integraciju migranata. Sudjelovat će Jelena Hadži-Manev, ravnateljica Tragača i suautorica programa, Lucija Mulalić iz CMS-a, Filip Stipić iz Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Margareta Gregurović iz Instituta za istraživanje migracija te Marko Kotar, glumac i voditelj dramskih družionica.

Projekt se temelji na korištenju umjetničkih tehnika, ponajprije tehnika dramske umjetnosti, za poticanje izražavanja migranata i olakšavanje njihove integracije, a zaključci s tribine poslužit će za oblikovanje dramskih družionica koje će se održavati od 9. veljače do 18. svibnja ove godine.