Dramaturški laboratorij bio je posvećen razvoju novih dramskih tekstova mladih dramskih autora_ica koji su na zajedničkim sastancima jedni drugima pomagali razvijati svoje ideje razmjenjujući konstruktivne komentare i kritike, a na ovom izdanju programa sudjelovali su Eila Martinov, Vida Zelić, Filip Jurjević, Iva Slosar i Karla Perica. 

Proces rada na dramskim tekstovima otvorio je brojne mogućnosti za razvoj, od inicijalnih ideja, odnosno sinopsisa, do reprezentativnih cjelina na temelju kojih možemo govoriti o specifičnim dramsko-poetskim izričajima polaznika_ica laboratorija. Tijekom pitch prezentacije, autori_ice će predstaviti svoje radove u nastanku, želje za daljnji razvoj, te tematske okvire kojima su se bavili.

Prezentacija započinje u 20 sati u UHA-i, a autori_ce će nakon predstavljanja sudjelovati u moderiranom razgovoru koji će voditi voditelji programa, Lucija Klarić i Mihovil Rismondo. Suosnivačica laboratorija je i dramaturginja Maja Sviben.

Više detalja pronađite ovdje.

U projektu zadnji voz. autorica se “obračunava s ulaskom u tridesetu”, piše u najavi izvedbe. U hibridnoj formi, između koncertnog čitanja i performativnog predavanja te improvizacijske izvedbe, autorica tematizira vlastiti strah od odrastanja i starenja. Na poziv autorice, u svakoj izvedbi sudjeluje drugi izvođač ili izvođačica što otvara mogućnost “novih susreta i razmjena u kojima su ranjivost, spontanost i greška dobrodošle reflektirajući u formi ono što je prisutno i u temi i narativnoj liniji predstave”.

U izvedbi svaki put sudjeluje drugi izvođač ili izvođačica na poziv autorice, što dopušta nove susrete i razmjene u kojima su ranjivost, spontanost i greške dobrodošle. U izvedbi koja je u Pogonu Jedinstvo održana u veljači 2025. izvođačica je bila Iva Kraljević, a u novoj izvedbi, uz autoricu, ulogu preuzima Dražen Pramod Šivak. 

Dramaturginja je Ana Perčinlić, glazbu potpisuje Fabe Beaurel Bambi, videoprojekcije Matej Subotić i Tin Bačun, a lutkarica je Katarina Arbanas.

Ulaz je slobodan.

Institut je zamišljen kao prostor u kojem se, kako navodi autorica, “pružaju usluge obrade vaših osjećaja u ko-operaciji s vama”, posebno u situacijama kada nedostaje vremena ili mogućnosti za suočavanje s našim emocionalnim stanjima ili kada preplavljenost osjećajima onemogućuje njihovo prepoznavanje i imenovanje.

Posjetiteljima su na raspolaganju različiti odjeli, među kojima su “Odjel za nekorisne savjete” i “Odjel za unutarnje ranjene životinje”, zamišljeni kao mjesta u kojima se osjećajima može pristupiti bez osude, bez nuđenja rješenja, već kroz pružanje vremena i prostora za suočavanje s vlastitim unutarnjim procesima.

U 20 sati bit će prikazan autobiografski film Sretna nova godina autorice Margarite Vlaović, koji kroz prizore suživota s depresijom, mačkama i neredom zimskih mjeseci promatra svakodnevicu mentalnog opterećenja i intimnih mehanizama preživljavanja. Nakon projekcije, koja se odvija u sklopu programa kina Unseen, slijedi razgovor s autoricama.

U projektu zadnji voz. autorica se “obračunava s ulaskom u tridesetu”, piše u najavi izvedbe. U hibridnoj formi, između koncertnog čitanja i performativnog predavanja te improvizacijske izvedbe, autorica tematizira vlastiti strah od odrastanja i starenja. Na poziv autorice, u svakoj izvedbi sudjeluje drugi izvođač ili izvođačica što otvara mogućnost “novih susreta i razmjena u kojima su ranjivost, spontanost i greška dobrodošle reflektirajući u formi ono što je prisutno i u temi i narativnoj liniji predstave”. U ovoj iteraciji izvedbe, uz autoricu sudjeluje glumica Amanda Prenkaj.

Ured za zametnute osjećaje izvedbena je instalacija u kojoj autorica, zajedno s plišanim medom koji joj je nadređeni u Uredu, “poziva djecu, mlade i odrasle da ispune formular o vlastitim osjećajima i anonimno podijele s njom svoj problem na koji će ona dati odgovor u obliku pisma ili mail poruke”, piše u najavi. Stvarajući siguran prostor, razmjena između sudionika_ca i autorice istovremeno je osobna, ali i “lišena zadiranja u intimno budući da je postavljena (avaj!) jasna birokratska barijera”.

Način sudjelovanja je jednostavan, potrebno je “prići stolu ovih neobično empatičnih birokrata, popuniti anonimno formular  i malo pričekati dok Medo i Lucija obrade zahtjev i odgovore konkretno zametnutim osjećajem”.

Ulaz na oba događanja je slobodan, ali za izvedbu zadnji voz. je potrebna prethodna rezervacija na mail kunstteatar@gmail.com.

Radi se o festivalu koji prednost daje nezavisnoj sceni i njezinim kreativcima, a u svom trećem izdanju će donijeti koncerte, performanse, izložbe, radionice i još mnogo toga. Program je namijenjen svima, ali prije svega djeci i mladima.

Program se otvara u četvrtak, 24. travnja, kada je na rasporedu performans Odjel za čišćenje ladica umjetnice Lucije Klarić, nakon čega slijedi otvorenje izložbe Postpartum tea party akademske slikarice Hane Hanak. Isti dan održat će se prezentacija projekta Burning out Empiria teatra, a prvi dan festivala završava nastupom glazbenog sastav Urikač.

Kroz sljedeća tri dana, održat će se: inkluzivna radionica Alkemija glasa (Melita Lovričević), Radionica izrade nakita od metala Metals ‘n’ Plants, predstava Ptice špijuni (Kuća Nahero), radionica za djecu PisaTI i JA (Valentina Mavretić), radionica Mindfood (Una Čulić), predstava Prekrasna (UO Četveroruka), radionica veza Izvezi svoje srce (Iva Čukelj), radionica za djecu Tajno šumsko društvo i predstava za djecu Buđenje (Teatar Poco Loco).

Festival se zatvara uz zvukove novog glazbenog ansambla Nahero u 18 sati ispred CKIM-a.

Ulaz na festival je slobodan, a više detalja možete pronaći ovdje.

Od 6. do 30. travnja, Luftanje će u Centru mladih Ribnjak okupiti preko 50 umjetnika_ca koji_e će kroz predstave, filmske projekcije, koncerte, radionice i savjetodavni program ispričati svoje priče. Trostruki program otvorenja u organizaciji Centra za dramsku umjetnost, počinje 6. travnja u 19 sati i donosi predstavu, tribinu i koncert.

Drugi tjedan ciklusa obilježit će vikend premijera. U petak, 11. travnja, redateljica Barbara Rocco i dramaturginja Kristina Kegljen predstavljaju premijeru Čeličnih magnolija Roberta Harlinga. Zatim u subotu, 12. travnja, Matilda Fatur gostuje izvedbom Where is the Beat?. Fatur kroz spoj lutkarsva i glazbe problematizira utjecaj suvremenog društva na pojedinca i uz zvukove jazza vodi publiku na putovanje samootkrivanja pružajući pritom društvenu kritiku konteksta u kojem se nalazimo.

Iz programa izdvajamo i reprizne izvedbe poput autorske predstave neverbalnog kazališa Negativ u režiji Borisa Barukčića, koja nastaje u suradnji s Patrikom Gregurcem. Gregurec je surađivao i s mladim glumcem Andrijom Nazlićem koji će za vrijeme Luftanja predstaviti svoj rad u nastajanju na temu poeme Jama.

Ove godine, program obiluje programom za djecu koji se odvija u suradnji s Lutkarskom organizacijom koju fakat trebamo (LOFT), a izdvajamo i dječju predstavu Povrtni složenac Lucije Klarić.

Osim izvedbenog, Luftanje donosi filmski program u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, a glazbeni segment ciklusa će 26. travnja zatvoriti koncert suvremenog komornog ansabla u suradnji s KSET-om.

Više informacija o ulaznicama i ostatak mjesečnog programa potražite ovdje.

Umjetničko istraživanje Sve što jedna država želi u kojemu sudjeluju hrvatske umjetnice Lucija Klarić, Dora Kokolj i Mia Štark te kongoanski umjetnici s francuskom adresom Fabe Beaurel Bambi i Aipeur Foundou, odvija se u obliku ture koja s početkom na mostu ispred Centra publiku vodi u novoosnovanu državu Malembeziju.

Iz najave:

“Malemebezija je – Bambi, Foudou, Klarić, Kokolj, Štark.

Malembezija je – spoj različitih kultura i pokušaj zamišljanja zemlje novih ideala i običaja, fluidnih granica i spontanog jezika.

Malembezija je – ponovno spremna pokazati se javnosti tijekom ture po prostorima od prije publici poznatima kao kulturni centar i park, u kojima će svi imati priliku otkriti priče i baštinu Malembežana.”

Tribina Nesvrstane veze počinje u 20 sati, a bavit će se utjecajima, značajima i ispreplitanjima s afričkom kulturom u širem političkom i socijalnom kontekstu potaknuti predstavom. U diskusiji sudjeluju Sanja Horvatinčić i Mojca Piškor.

Koncert Fabe Beaurel Bambija i grupe ELIKIA počinje u 21 sat. Kako stoji u najavnom tekstu, “Fabe Beaurel Bambi okuplja četiri pariška glazbenika u grupu Elikia 2023. godine s namjerom pronalaska autentičnog zvuka koji će kombinirati njegove glazbene korijene i druge stilove glazbe koje otkriva na svom profesionalnom putu. U svojoj ljubavi prema miješanju glazbenih žanrova, Fabe Beaurel Bambi i Elikia ujedno prenose i ideje socijalne pravednosti, otpora i važnosti očuvanja prirode.” Naziv benda potječe iz Lingala jezika (Bantu), a znači nada.

Pojedinačne ulaznice za predstavu ili koncert iznose šest eura, a za oba programa deset eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovaj autorski projekt u kojem se dramaturginja obračunava s ulaskom u tridesetu događaj je između koncertnog čitanja i performativnog predavanja te improvizacijske izvedbe. Autorica ironizira vlastiti strah od odrastanja i starenja te se lansira u potragu za sugovornicima_ama koji će joj pomoći odgovoriti na pitanja o odraslom životu. “Naglašavajući nemilosrdnost vremena u nesigurnoj društvenoj konstelaciji koja je usmjerena samo prema naprijed, koja vrijednost sagledava samo akumulativno i ima kratkoročno pamćenje, autorica u datim okvirima traga za komadićima nježnosti koje možemo pružiti samima sebi”, stoji u najavi.

U izvedbi svaki put sudjeluje drugi izvođač ili izvođačica na poziv autorice, što dopušta nove susrete i razmjene u kojima su ranjivost, spontanost i greške dobrodošle.

Dramaturginja je Ana Perčinlić, glazbu potpisuje Fabe Beaurel Bambi, videoprojekcije Matej Subotić i Tin Bačun, a lutkarica je Katarina Arbanas.

Ulaz je slobodan i bez rezervacija.

Drama Moja stvar Monike Herceg rekonstrukcija je sjećanja jedne žene na iskustvo neželjene trudnoće i pobačaja, nešto što dijeli s toliko drugih žena. Autorici se u čitanju pridružuju Nikolina Prkačin, Aneta Grabovac, Irena Tereza Prpić i Nikola Radoš, režiju potpisuje Gabrijel Lazić, a dramaturgiju Leko. Scena je dupkom ispunjena scenografijom koju čine svakodnevni namještaj i rekviziti koji se spominju u drami. Izuzev Herceg koja je stalno na pozornici u vidokrugu gledatelja i Prkačin koja joj se povremeno pridruži, ostali su glumci posjednuti u stražnjem dijelu gledališta, iza publike i njihova vidokruga. Replike izgovorene preko mikrofona funkcioniraju kao unutarnji glasovi, internalizirane i potisnute misli glavne junakinje proizvoljno nazvane Matea jer, kako eksplicira Herceg, mogla se zvati i Monika ili koje god žensko ime. Ovakav mizanscen stavlja veći naglasak na glasove glumaca i akustičnost čitanja dok gledateljski pogled pak može skrenuti na istraživanje nagomilane scenografije u pozadini scene tražeći poveznicu sa sjećanjima. Svako je sjećanje naslovljeno kao “kratka povijest” događaja vezanih uz obiteljsko nasilje, traumu, seksualnost, majčinstvo i pobačaj. Herceg se u drami implicitno dotiče slučaja Mirele Čavajde kako bi raskrinkala licemjerje priziva “savjesti” ginekologa, ali i ostalih dušebrižnika koji se zalažu za kriminalizaciju pobačaja. Međutim, drama rastvara poziciju paralizirane žene u strahu, prepuštene samoj sebi bez adekvatne podrške od strane oca djeteta i bliže obitelji. 

Partitura šutnje Karle Leko obiteljska je drama o tri generacije žena u kojoj je najviše pažnje posvećeno liku bake Vere koja se suočava s demencijom i bolešću koja utječe na cijelu obitelj. Uz Leko, igraju Lana Ujević, Anja Jogunica, Tomislav Dunđer i Lovro Rimac, redatelj je Patrik Sečen, a dramaturginja Kurbel. Izvođači su posjednuti oko stola, aludirajući na obiteljski stol kao mjesto obiteljskog zajedništva, ali i mjesto sukoba koji u ovoj drami nastaju oko preuzimanja brige za bolesnu baku. Naslov nagoviješta poveznicu s glazbom, koju uočavamo u Verinim pričama o njezinoj pijanističkoj i suprugovoj dirigentskoj karijeri te u Rimčevim živim izvedbama kratkih stavaka na violončelu. Dakako, glazba ovdje nije slučajno – niz istraživanja i viralnih videa poput ovog ukazuju na dobrobit glazbe u svrhu jačanja neuroplastičnosti mozga, kao i glazbene terapije za pacijente oboljele od demencije ili Alzheimera. Glazba ispunjava trenutke tišine u dijalozima među likovima, ona premošćuje sve što potiskuju i ostavljaju nedorečeno. Kako drama odmiče, Vera će se sve više referirati na svoju prošlost, dok polako nestaje iz svijeta koji izmiče pred njom. Istovremeno, Verina kći Marina i unuka Roza suočavaju se s vlastitim životnim prekretnicama – Marina puni 40 godina i nema zasnovanu obitelj, a Rozin put pratimo od mature do odlaska u Englesku na studij. Na kraju, čini se da je za sve tri žene završio jedan životni ciklus i počinje neki novi, u drugim okolnostima. Usprkos težini starenja ili nepobitnom prolasku vremena, tekst zrači toplinom i budi iskreni osjećaj suosjećanja, spokoja i nade da u životu ipak pronađemo put čak i onda kada ne dobijemo što želimo.

Drama Mrtva priroda iz pera Beatrice Kurbel bavi se zloupotrebom interneta i emotivnim zlostavljanjem u vezama, konkretno osvetničkom pornografijom. U čitanju su uz autoricu sudjelovali Vid Ćosić, Danijela Evđenić, Antonija Marijanović i Antun Antolović, redateljica je Nika Bokić i dramaturginja Herceg. Na sceni su Ćosić, Evđenić i Marijanović posjednuti vodoravno na stolice s notnim stalcima za čitanje ispred. Između njih se nalazi prazan stolac na koji će kasnije zasjesti Antolović, a prazno mjesto dotad aludira na rastuću distanciranost između tročlane obitelji. Ovo se čitanje od ostala dva razlikuje i upotrebom projektora preko kojeg se prikazuju snimke koje funkcioniraju kao vizualna pozadina koja ispunjava prazan prostor u izostanku scenografije. U dijalozima između Iris i njezinog dečka Gregora “Grega” (Antolović), Kurbel uspješno prikazuje toksičnu vezu – ucjene i manipulacije tuđom slobodom zamaskirane su riječima “ljubav” i “briga” i realističan su primjer emotivnog nasilja. Iz odnosa koji ima s majkom i dečkom, zbog njihovih komentara na njezino tijelo, Iris razvija komplekse vezane uz svoj fizički izgled. Sadržajno, drama je prikladna za adolescente jer iako upozorava na zloupotrebu novih tehnologija i nasilje u odnosima koje nije nužno fizičko, ne upada u zamku dociranja i krivljenja žrtve osvetničke pornografije.

Sve tri drame tematski dijele interes za žene i traumatična iskustva s kojima se suočavaju u različitim razdobljima života, iako svaka autorica istražuje specifičan problem pristupajući mu na sebi svojstven način. Unutar svakog dramskog teksta rastvara se spektar ženskih iskustava kroz generacije što dodatno ukazuje na dubinu internalizirane mizoginije s kojom se žene bore u aktualnom društvenom trenutku. Istovremeno, sve tri junakinje ovih tekstova utjehu pronalaze u ženskoj solidarnosti. Herceg u Mojoj stvari sirovo i hladno piše o trudnoći i majčinstvu te ga razotkriva kao ne sasvim blaženo stanje, pogotovo u nepovoljnim okolnostima u kakvima se nalazi njezin glavni lik. No, takvom odrješitom, gotovo sterilnom tonu koji nastupa sa striktno ideološke/političke pozicije nedostaje topline koju Leko uspijeva probuditi. Moja stvar se u odnosu na druge dvije drame disperzivno dotiče svih traumatskih iskustava koja žena može proživjeti zbog čega je čitanje na kraju postalo i zamorno. S druge strane, u svojim su se tekstovima Leko i Kurbel posvetile jednoj temi – demenciji i osvetničkoj pornografiji – i lakše zadržale koncentraciju slušatelja. Upravo ta fokusiranost na jednu glavnu temu čini drame Partitura šutnje i Mrtva priroda konkretnijima, čak svježijima.

Pokušavam zapaziti službenicu Ureda za zametnute osjećaje. Ironično, opet se moram bakćati birokracijom i to – osjećaja. Smještam se u naslonjač i strpljivo promatram stvari oko sebe. Ubrzo uočavam korpulentnog Medu Plišanovića, voditelja Ureda, u kutu prostorije koji je ukrašen nježno ružičastim papirima. Prilazi mu kolegica Lucija Klarić, s mašnom na glavi i u šarenom kombinezonu, doima se agilnom i poduzetnom, ali opet i pomalo zaigranom.

Dok se nećkam, jedna osoba već zasjeda u Ured. Ne postoji semafor s crvenim brojkama iznad Ureda, nema nikakve barijere, linije razdvajanja među nama. Svjesna sam da ne mogu oklijevati. Čim se oslobodi stolica, trebam krenuti prema Uredu, a nisam ni posve sigurna trebam li uopće usluge istoga.

“Htjela sam postaviti prostor ureda da bude neka vrsta mobilne strukture koja se može po potrebi zajednice ili mojoj vlastitoj pojaviti u bilo kojem trenutku, bilo kada i u bilo kojem formatu. Ključ smo mi zaposlenici, gospodin Medo i ja, tako da sve ostalo oko nas je vrlo mobilno i vrlo DIY u smislu nekih minimalnih materijalnih ulaganja u cijeli setup.”, pojasnit će mi Lucija tijekom našeg kratkog razgovora koji će uslijediti nakon predaje formulara.

Kada sam se konačno odvažila sjesti u Ured, Lucija me pristojno dočekala objasnivši mi korake koje trebam proći. Kao i mnogo puta prije, uzimam formular samo s jednim ciljem – da ga ispunim i predam, da brže-bolje riješim stvar, da jednostavno nastavim sa svojim životom. Ali ambijent Ureda pomalo otpušta moje kočnice i već u sljedećem trenutku pažljivo poput tinejdžerice biram ljubičasti marker.

“Čini mi se da dolazimo do nekog stanja gdje više nismo u stanju sjesti i biti sa svojim emocijama i nemamo vremena obraditi ih ili uopće nemamo alate kako se nositi s njima. Kao da smo na rubu da to postaje neka usluga za koju ćemo doslovno trebati umjetnu inteligenciju ili nešto drugo. Zatekla me je i informacija da je u UK-u osnovano Ministarstvo za usamljenost. Tragom te logike da za sve možemo outsourceati nekoga ili nešto, pa čak i za nešto tako intimno, učinilo mi se da se trebam uhvatiti u koštac s time da će i emocije postati također vrlo opipljivi komoditet. Htjela sam odgovoriti na to kroz ironiju, neku vrstu pomaka, a opet da djeluje na način da je terapeutski i da zbilja otvara prostor emocionalnog opuštanja i razmjene.”

Dok prolazim točkama formulara, osvještavam da imam gomilu kojekakvih osjećaja nakon što me je iznervirala apsurdna birokratska situacija. Pitanja s Lucijinog obrasca započinju konkretno; najprije trebam smoći snage da si priznam zašto sam tu. Većina pitanja nude mi ponuđene odgovore, a mogućnost izbora me smiruje. Od bolne točke krećem se prema utjesi – od navođenja i opisa zametnutih osjećaja do biranja comfort fooda s ponuđenog menija. Ispunjavanje formulara načas me čini zamišljenom, pa načas nasmije. 

Zametnuti osjećaji?

“Neka engleska varijanta tipova osjećaja ili velike dvije nadkategorije kojima se bavim bi bila underwhelmed/overwhelmed što se odnosi na momente kada smo toliko prenatrpani nekim emocijama da više ne možemo ni detektirati koje su to emocije, i one momente kada smo toliko već iscrpljeni od vlastite senzibilnosti da više nismo ni u mogućnosti nešto osjećati. Zametnuti u smislu osjećaja koje smo pogubili po putu, koje nismo imali vremena prepoznati sami u sebi i dopustiti jednostavno da ih proživimo. To su oni osjećaji koji su ostali negdje ostavljeni postrani, utrpani na dnu trbuha – zametnuti.”

Lucijin pristup je vrlo profesionalan, ali i topao, pristupačan. Na moje spočitavanje samoj sebi zbog greške koju sam učinila na jednom pitanju, Lucija me, za razliku od brojnih službenika_ica s kojima sam se ranije susrela, blago podsjeća da ne postoje greške. Kada podignem pogled, vidim opuštenog i zavaljenog Medu. Vraćam pogled prema stolu i ljubičastom markeru u svojoj ruci.

Po završetku ispunjavanja formulara, Lucija me ljupko nastavlja upućivati. Za razliku od poštanskog ureda, po prvi put ne biram veličinu koverte već njezinu boju. Naravno, iz prve odabirem ružičastu. Dobivam ceduljicu, baš kao u pošti, izuzev toga što je ova u potpunosti ručno ispisana i ima žig u obliku morske zvijezde. Odgovor od Ureda ću primiti u roku od tje-… ček, šta… u roku od tjedan dana ili go-, godinu dana?!

“Bilo mi je jako važno da taj proces odgovaranja ureda bude između 7 do 365 dana, da ta gratifikacija nije instantna. Prije svega je bitno to neko iskustvo u kom se mi susretnemo, gdje osoba pristane ući u ured, izdvojiti vrijeme i da nema tog momenta ubrzanih akcija/reakcija u kom smo konstantno naviknuli biti.”

Dok razmišljam o samom procesu i razdoblju iščekivanja koje je preda mnom, Lucija mi pojašnjava kako pristupa zaprimljenim obrascima: 

“Sam formular ima ponuđene okuse i hranu koju biraš i koji se odnose i na “okuse” koje želiš da ti ured pruži i na senzacije u trbuhu koje si imao pri samom momentu zametanja emocije. Ja ih zapravo koristim kao neki algoritam kako da se usmjeravam dok odgovaram osobi, jer sam i općenito u svom radu inspirirana gaming obrascima i idejom procesualnosti. Stvorila sam samoj sebi neki protokol upravo zbog toga da ne ulazim svaki put spontano i slijepo ispočetka nego da već imam smjernice u startu iako je svaki odgovor personaliziran. Imam neki metodološki okvir da cijela stvar ne postane preopterećujuća i za mene – emotivno i autorski jer je puno lakše biti zaveden nego što se na prvu čini. Kako je cijela interakcija bazirana prvenstveno na samom formularu, to je isto neka vrsta zaštite – i za mene, ali i za sudionika_cu, u smislu da je jasno da ja ne impersoniram terapeuta – ja nisam terapeut, nisam psiholog, to nije moje zanimanje i ovo nije besplatna terapija, ali je neka vrsta kreativne i energetske razmjene između onoga koji sjedne ispuniti formular i mene koja na to odgovaram.”

Malčice omađijana spokojem koji sam osjetila u Uredu, pitam Luciju gdje bi se mogla nalaziti sljedeća postaja Ureda.

“Možda bih kao prioritet stavila knjižnice i staračke domove. Knjižnice, jer su to još uvijek neki javni prostori za koje bih rekla da pružaju sigurnost i koji su otvoreni za sve, u kojima cirkuliraju osobe različite dobi i koji mogu stvoriti tu vrstu intimnosti potrebnu za ovu interakciju, a starački domovi jer se bojim da su naši najstariji sugrađani u najvećoj potrebi za plišanim/ljudskim kontaktom. Ali, mislim da bi Medo mogao biti zaista od pomoći u širokom dijapazonu situacija, svakako bi mi ga bilo zanimljivo instalirati i u nekom galerijskom prostoru i razbiti neku pretpostavljenu logiku da su galerije samo prostori hermetične/elitističke umjetnosti koja je još uvijek uvažena među ljudima.”