Najstariji kinoklub u Hrvatskoj i najplodnija hrvatska filmska producentska kuća kratkih filmova na ovogodišnjem izdanju festivala prikazat će sve filmove članova KKZ-a snimljene u protekloj godini.

Nakon svečanog otvaranja, Gledalište započinje prvom natjecateljskom projekcijom u srijedu navečer, 28. svibnja u 19:30 sati, a od srijede do subote u 18 i 20:30 sati u Kinoteci će se prikazati 50 amaterskih filmova kinoklubaških autora.

Tročlani veliki žiri koji se sastoji od Nele Gluhak, Janka Heidla i Luke Gamulina dodijelit će Nagradu Maksimilijan Paspa za najbolji amaterski film u protekloj godini. Nagradu kritike dodijelit će ovogodišnji članovi žirija kritike kojeg čine polaznici Radionice filmske kritike i analize u KKZ-u: Petra Baranović, Bernard Grubišić i Luka Križanac.

Projekcijski blok naslova Kaj se događa u Zagrebu gradu? popratni je program u sklopu kojeg će biti prikazani dokumentarni film učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna ŠPUD – Gdje smo sad? te prvi film u ciklusu dokumentarnih filmova o aktualnoj umjetničkoj sceni u Zagrebu Kako diše Zagreb: Glazba.

U popratnom programu ovogodišnjeg Gledališta održat će se i Pitching Scenarističkog laboratorija u kinu Kinoteka u subotu 31. svibnja, s početkom u 16 sati, gdje će svoje scenarije za kratke igrane filmove predstaviti: Lucija Brkić, Nina Damjanović, Stjepko Galović i Anera Stopfer.

Raspored projekcija možete pronaći ovdje.

U subotu, 15. ožujka u prostoru Akademije dramske umjetnosti, održala se tribina o dragu u sklopu projekta QueerADU koji se odvija već drugu godinu zaredom. Posjetitelji_ce koji su došli na tribinu smjestili su se na nepretjerano udobnim strunjačama, što je stvorilo ugodnu i prisnu atmosferu posebice zato što se gotovo svi međusobno poznaju, uglavnom s Akademije.       

Gosti tribine su bili Karla Kostadinovski, Mateo Babić (Potpuna Prisutnost), Jurica Nikolić (Sofía Ambícia), i Colinda Evangelista, a razgovor je moderirala Lucija Brkić (Neven Nevera). Svi navedeni sugovornici na su na neki način uključeni u hrvatsku queer kulturnu scenu povezanu s dragom, odnosno djeluju u zagrebačkim drag kućama – House of Flamingo i House of Ambicía.

Razgovor započinje neformalnim predstavljanjem koje uz ime i prezime sudionika_ca obavezno uključuje i njihov horoskopski znak. Svi ukratko govore na koji način su povezani s dragom, a to je putem izvođenja u drag showovima, osim Karle koja ne nastupa već sudjeluje u produkciji i organizaciji drag događanja. 

Prvo pitanje postavljeno sudionicima_ama tribine je na koji su se način upoznali s dragom, i već tu situacija postaje zanimljiva. Iako se naravno kao jedan od odgovora spomenuo RuPaul’s Drag Race koji je neupitno popularizirao drag kulturu na globalnoj razini, Colinda spominje kako je prvi put drag vidio kao dijete u animiranim filmovima sa Zekoslavom Mrkvom. Jurica se nadovezuje s primjerom iz opere o kojem je učio u glazbenoj školi. Unatoč tome što se to ne smatra dragom u klasičnom smislu, on je u određenim aspektima opere prepoznao obrasce draga. 

Naravno, tu je važan i povijesni kontekst kao što su recimo kazališne prakse Shakespeareova odnosno elizabetanskog doba, kad glumicama još nije bilo dozvoljeno nastupati pa su ženske uloge izvodili mlađi muškarci u dragu. To je dakako samo mjesto u povijesti kazališta gdje on možda na neki način postaje vidljiviji, ali drag u kazalištu postoji još od starogrčkog doba, otkada je funkcionirao na sličan način kao u 16. stoljeću. Zanimljiv primjer možemo pronaći u Euripidovim Bahkama u kojima je motiv crossdressinga od velike važnosti za radnju i služi kao dio Dionizove kazne za hibris kralja Penteja. Drag nastavlja biti važan u izvedbenim umjetnostima i danas.

Većina govornika_ca tribine izjasnila se kako su drag na prvu doživjeli kao laičku popularnu i zabavnu formu, no kroz rad u toj formi počeli su otkrivati aktivističku prizmu draga. Zanimljivo je to što je Jurica spomenuo kako je njegov početak u dragu bio takav da je pokušao imitirati druge kraljice, ali da se s vremenom opustio i shvatio da mu je zabavnije i smislenije biti kreativan. Ono što je trebao otkriti je bilo to da si može priuštiti kršenje pravila baš zato što u dragu ni nema striktnih pravila (bez obzira na to što je možda RuPaul’s Drag Race kreirao određenu popularnu viziju draga koja ima svoju strukturu i set pravila). 

Kako se uopće konstruira identitet i stvara drag persona? Colinda nudi odgovor kroz vlastito viđenje lika koji utjelovljuje. Ona nije jednostavan karakter niti je svaki put isti, riječ je o svojevrsnom mnogokutu koji je odraz nekih aspekata njegovog identiteta koji se u dragu prenaglašava, postaje ekspresivniji i slobodniji. Jurica je svoju drag personu otkrio kroz istraživanje šminke i vizualnog identiteta, a zgodno zaključuje kako mu je važno dati si slobodu i ne razmišljati pretjerano što njegova persona bi ili ne bi učinila ili rekla.

Mateo priznaje da je imao problema s određivanjem karaktera i smišljanjem imena svoje persone, no ono što mu je bilo važno je da ona ima neku jasnu funkciju, srž ili poantu iz koje proizlazi sve ostalo. Nadodaje kako se kao Potpuna Prisutnost prilično oslanja na interakciju s publikom i da persona nije pretjerano izvježbana.

Lucijin istraživački proces bio je zabavan – napravila je anketu o iskustvu dejtanja hetero muškaraca i onda Nevena Neveru stvarala prema arhetipu napornog hetero muškarca, ali s vremenom se bolje upoznala sa svojim likom i shvatila da je njegov toksični maskulinitet samo fasada koja skriva njegovo pravo lice.

Jurica u jednom trenutku spominje strah koji ga ponekad ulovi kad mora izaći van u dragu (zbog čega to izbjegava). Moram priznati da me to na određen način zaboljelo. Mislim da je važno razumjeti hrabrost ovih drag kraljica i kralja što se uopće bave dragom u konzervativnom, hrvatskom kontekstu, a ono što je divno je vidjeti podršku koju dobivaju jedni od drugih. Nadodaje kako je Sofía samo maska iza koje se krije Jurica, ona ga štiti i ako nešto pođe po zlu on uvijek može obrisati šminku s lica i vratiti se u sigurnost vlastite osobnosti.

Proces osmišljavanja nastupa Karla iz produkcijske perspektive ironično opisuje kao deseti krug pakla. Prvo o čemu se treba razmišljati jesu financijske mogućnosti – u kojem prostoru mogu nastupati, hoće li imati dovoljno novaca za isplatiti sve ljude za njihov rad na projektu i slično. Spominje kako na kraju znaju biti u minusu od projekta i koliko je potrebno rada i truda da se drag showovi organiziraju s obzirom da većina ljudi koji radi na njima imaju druge poslove i/ili faks. 

Kako onda uspijevaju opstati na nezavisnoj kulturnoj sceni? Odgovor je luđačka volja i želja za radom u dragu. Snalaze se na razne načine kako bi priskrbili potrebne materijale za nastupe. Colinda u šali govori: “Lagat ćeš i krast ćeš.“ Osim toga tu ima puno posuđivanja odjeće, obuće i šminke od prijateljica, a to što su neki od njih studenti ADU-a omogućava im određene povlastice poput toga da mogu posuditi kostime i koristiti prostore akademije za uvježbavanje nastupa. 

Rad u dragu na početku podrazumijeva puno grešaka, uvijek će u glavi biti jedna zamisao koja se neće moći odmah realizirati, ali svi govornici_e tribine naglašavaju koliko je važno učiti iz grešaka. Colinda naglašava kako su tehničke greške nerijetka pojava na nastupima, ali smatra ih najzabavnijim dijelom showa. Tehnička greška često na kraju postaje najbolja fora iz showa, a publika, barem iz Colindinog iskustva, na tome ne zamjera. Svi koji su se ikada bavili glumom ili kazalištem znaju da je odlika dobrog izvođača to da se ne smrzneš u trenutku pogreške, već da se možeš snaći i improvizirati. 

“RuPaul’s Drag Race has fucked up drag”, Karla citira drag kraljicu Jasmine Masters. Ponovno se vraćamo na RuPaul’s Drag Race koji smo na samom početku shvatili kao medijski fenomen preko kojeg je drag kultura ušla u mainstream i preko kojeg se puno osoba po prvi put upoznalo s njom.

Ponekad publika na drag nastupima ovih kraljica očekuje da će prepoznati određene elemente naučene iz onog što su gledali u Drag Raceu pa ostane razočarana kad se to ne dogodi. Colinda ipak ne misli da je to česti slučaj te podcrtava kako ne želi nametati kakva bi očekivanja gledatelji trebali imati od njenih nastupa, ali generalno misli da publika prihvaća nastupe jer su dobri i zabavni, ne zato što su mimeza Drag Racea.

Završno pitanje dolazi od mene. Zanimalo me događa li im se da ih ljudi nazivaju pogrešnim zamjenicama, odnosno da budu u zabludi da su oni trans osobe samo zato što su drag kraljice. Karla spominje kako je bilo trenutaka gdje su ljudi iz publike sa nezlonamjernom znatiželjom zaista postavljali pitanja vezan uz rodni identitet kraljica. Njezin pristup tome je da je potrebno imati strpljenja (ako je ton kojim je pitanje postavljeno uljudan), bez obzira na to što pojedinci dolaze s prvoloptaškom i pogrešnom vizijom draga.

Colinda zaključuje da nije bitno jesi li crossdresser, trans ili drag sve dok te ljudi ne gađaju petardama, što je na neki način ironično jer su njega jednom prilikom gađali bakljama i srećom promašili. Tu moram ponovno naglasiti dimenziju hrabrosti koja je potrebna da se ove kraljice bave dragom i nastupaju na ovim prostorima.

Na samom kraju imam potrebu pohvaliti rad govornika ove tribine – drag kraljica, drag kralja i drugih uključenih u projekte na kojima oni rade. Usprkos poteškoćama vezanim uz financiranje projekata koje nisu rijetkost za nezavisnu kulturnu scenu, ovi_e izvođači_ce i njihovi produkcijski timovi uspijevaju organizirati drag nastupe kojima obogaćuju lokalnu, queer kulturnu scenu. 

Predstava je nastala kao nastavak rada kolektiva koji je uprizorio One Flesh, a novom predstavom nastavljaju se baviti aktualnim političkim temama. Potaknuti trenutnom geopolitičkom situacijom u kojoj su demokratski procesi, ljudska prava i pitanja neovisnosti i slobode dovedeni u pitanje, predstavu smještaju u okvir autoritativnog režima Jedine Autoritativne Demokratske Unije (JADU) i pitaju se koliko se taj fikcionalni režim razlikuje od stvarnog, deklarativno demokratskog sustava u kojem živimo?

Režiju potpisuju Mateo Babić i Lucija Brkić, dramaturgiju Jan Samek, koreografiju Mateo Babić i Gabrijela Kambić Kovačić, a kostimografiju i scenografiju Karla Kuljiš.

Nakon izvedbe slijedi Swashtara party. Za informacije o kartma i drugim detaljama možete posjetiti Instagram stranicu kolektiva.

Na rasporedu je ciklus Čarobna prijateljstva u formi šest kratkometražnih animiranih filmova o toplim i neobičnim prijateljstvima koja su ponekad stavljena na kušnju. Kroz raznolike animacijske stilove pripremljeno je filmsko putovanje diljem Europe uz vodstvo glumice Nikoline Krupec.

Uz matineju, od 24. do 28. veljače od 10 do 12 sati održavat će se i filmska radionica Slavna filmska čudovišta u sklopu programa Nema zime – besplatne radionice za vrijeme školskih praznika. Vodit će je Lucija Brkić i Marija Georgiev. Radionica je namijenjena djeci od 7 do 14 godina. Sudjelovanje je besplatno uz prethodnu prijavu na info@ns-sesvete.hr.

Na programu su filmovi U tranzitu i Obahajanje Lucije Brkić, Crna vuna Mare Prpić te Hrvatska kuča i Svakom cvijetu treba malo vode Tonija Jelenića.

U filmu U tranzitu Lucija Brkić dokumentira migrantsku krizu na riječkom kolodvoru kroz perspektivu riječke volonterke Tinke Ines Kalajžić, za što je nagrađena nagradom Mali pečat na proteklom ZagrebDox festivalu, dok u filmu Obahajanje prati običaj obahajanja grobničkih dondolaša. U dokumentarnom filmu Hrvatska kuča Toni Jelenić gledatelje upoznaje sa začudnim domom riječkog Kosovara Dritona, a u igranom filmu Svakom cvijetu treba malo vode portretira neobično prijateljstvo dvoje entuzijasta koji snimaju skečeve za lokalnu televiziju. U dokumentarnom filmu Crna Vuna Mara Prpić svjedoči o uspješnoj karijeri istoimene dokumentarne predstave Kolektiva Igralki, ali i njenom neizbježnom povratku sveprisutnoj tami marginalnog društva.

Nakon filmskog programa slijedi druženje i zabava u atriju Art-kina uz kazališnog i filmskog redatelja i DJ-a Marija Kovača.

Ulaz na program slobodan je za sve posjetitelje.

Više informacija o programu možete pročitati ovdje.