U trenutku u kojem su institucije države na čijem se teritoriju održava definitivno i nedvosmisleno proglasile skup i njegovog organizatora proustaškim, institucije Republike Hrvatske učinile su jedinu stvar koju bismo od njih i očekivali – legitimirale revizionizam. Naime, u utorak, 24. svibnja u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u organizaciji PBV-a i pod ponovljenim pokroviteljstvom Sabora RH održala se komemoracija povodom blajburških retribucija, odnosno, revizionističkim rječnikom, povodom “Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine”. Kao izaslanica premijera Plenkovića tom se prigodom našla ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, koja ju je iskoristila da javnosti omogući uvid i u druge aspekte kontinuiteta sa svojim prethodnikom, onkraj kulturne politike u užem smislu. Kako stoji u prigodnoj objavi Ministarstva kulture i medija na društvenim mrežama, ministrica je istaknula “kako je Bleiburška tragedija ponajprije humana katastrofa, koja je posebno bolna jer se dogodila u trenutku kada je cijeli slobodni svijet s nadom gledao u budućnost, ponovno uspostavljajući sustav vrijednosti u kojemu se sveukupnost ljudskog djelovanja zasniva na univerzalnim istinama i temeljnim moralnim vrednotama”. Nadalje, “dok se prisjećamo i pokazujemo poštovanje prema stradanjima koje je hrvatski narod iskusio u prošlosti, nakon punih 30 godina samostalnosti, nastavljamo graditi Hrvatsku na temeljima slobode, demokracije i ravnopravnosti”, dodala je Obuljen Koržinek, govoreći ispod grba s prvim bijelim poljem. Ministričino obraćanje, dakako, satkano je od normaliziranih revizionističkih distorzija, među kojima je posebno raširena ona o retribucijama kao tragediji hrvatskog naroda. To “etničko” čitanje počiva na dvostrukoj varci, sugerirajući da je riječ o zločinu usmjerenom na Hrvate, a ne ponajprije na snage, predstavnike i podržavatelje režima NDH – stradali postaju Hrvatima kako ne bismo govorili o ustašama među njima, a počinitelji postaju komunističkim krvnicima kako ne bismo govorili o tome da su upravo partizani predstavljali većinu hrvatskog naroda, a ne ustaški kolaboracionisti.

Da ministrica Obuljen Koržinek ne zadrži svu revizionističku “slavu” pobrinula se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, uvijek spremna da nadigra vlastite nacionalističke ispade. HAZU je naime svega par dana ranije objavio teško objašnjive Priloge za zaštitu hrvatskih nacionanih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju. U detalje tog dokumenta uistinu nema razloga ulaziti, ali u kontekstu šire legitimacije ustaštva svakako vrijedi zabilježiti da se pod zahtjevom da spomenute države prestanu “s poticanjem neprijateljstva prema Hrvatskoj i progonom državljana uz odricanje od velikosrpske propagande” kao jedan od primjera navodi i, citiramo – “jasenovački mit”. Kao što je poznato, Jasenovac uistinu jest instrumentaliziran u srpskoj nacionalističkoj historiografiji, prije svega kroz inzistiranje na prenapuhanoj brojci od 700 000 ubijenih. Međutim, HAZU-ovi Prilozi ne govore o službenoj političkoj legitimaciji tog specifičnog falsifikata, nego o “jasenovačkom mitu” u cjelini. Stvari postaju zlokobnije shvatimo li da nije riječ o pojmu nastalom spontano za potrebe tog dokumenta, nego o označitelju koji u revizionističkoj, proustaškoj historiografiji ima specifičnu povijest uporabe. Kako je za Kulturpunkt istaknuo Lovro Krnić, jedan od pokretača portala Antifašistički vjesnik, HAZU ovim priopćenjem preuzima rječnik Josipa Jurčevića, povjesničara “glasovitog”, između ostalog, po tezi da je NDH odgovorna za samo “0,13%” (!) zločina tijekom Drugog svjetskog rata na teritoriju Slovenije, Hrvatske i BiH.

U svojem osvrtu na njemačko izdanje Jurčevićeve knjige Nastanak jasenovačkog mita, kojoj i dugujemo legitimaciju pojma, pokojni njemački povjesničar Holm Sundhaussen je u njoj iznesene teze doveo u vezu s tezama njemačkih neonacista o “laži o Auschwitzu”: “U oba slučaja radi se o tome da se brojčano neegzaktni i manjkavo dokumentirani zločin bagatelizira u svojim dimenzijama do neprepoznatljivosti ili u potpunosti porekne. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o ‘čišćenju’ dotične nacionalne prošlosti, pri čemu se masovna ubojstva objašnjavaju kao puke klevete i povijesni falsifikati.” Premda HAZU teško da ikog može iznenaditi kada je povijesni revizionizam u pitanju, Prilozi ipak predstavljaju zabrinjavajuće otvorenu legitimaciju relativiziranja Jasenovca, dosad neprihvatljivog i na umjeren(ij)oj desnici. Nastup ministrice Obuljen Koržinek na blajburškoj komemoraciji tim je tendencijama dao dodatan vjetar u leđa. Prisjetimo li se da je ministrica taj vjetar sklona dati i u obliku ozbiljnog financiranja revizionističke medijske produkcije, imamo i više nego dovoljno razloga za strah u pogledu nacionalističkog razvoja kulturne politike pod njenim vodstvom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.