U svom pozivu fAKTIV navodi da odabrani slogan znači da je feministička borba internacionalna i ne zaustavlja se na nacionalnim granicama: “Marširajmo u solidarnosti s neporaženim palestinskim narodom koji je preživio genocid i vraća se u svoje razrušene domove. Marširajmo za crnogorske studente i studentice koji nam pokazuju da sutra ipak postoji. Marširajmo za studentice, susjede i drugarice iz Srbije koje su nas inspirirale i rasplakale, koje su blokadama i protestima, šutnjom i bukom pokazale da je promjena moguća.”

Marširat će se i za sve radnice, jer nijedna radnica nije strana, za dostupno javno zdravstvo koje skrbi za sve žene te za besplatan i svima dostupan pobačaj, ali i protiv transfobije i nasilja u domovima, ulicama i obrazovnim institucijama. 

Okupljanje za zagrebački marš ove će godine biti ispred Hrvatskog narodnog kazališta od 18 sati, odakle se preko Frankopanske i Trga bana Jelačića odlazi na Zrinjevac gdje će se održati govorni i glazbeni program. 

Marš u Rijeci organiziraju Udruga PaRiter, LORI i Građanke i građani Rijeke. Okupljanje je na Delti u 18:30, nakon čega se maršira do Trga 128. brigade hrvatske vojske. Osim marša organizirana su i popratna događanja. Nakon marša u Galeriji SKC otvara se izložba Javi se kad dođeš doma koja radovima sedamnaest umjetnica i umjetnika iz cijele Hrvatske promišlja žensko iskustvo.

U Osijeku je predviđeno okupljanje od 18:30 na Trgu Ante Starčevića, a maršira se od 19 sati. Organizatori_ce poručuju da je marš “poziv na promjenu i osvještavanje o važnim društvenim pitanjima”, “prostor za iskazivanje solidarnosti” i “poziv na konkretne promjene koje će unaprijediti sigurnost, jednakost i poštovanje prava svih građanki i građana”.

Udruga Domine organizira splitski marš za prava žena pod sloganom Računajte na otpor. Događaj, ističu, nije samo simbolički čin, nego nužnost u vremenu kada se u Hrvatskoj kao i u svijetu prava žena ozbiljno ugrožena. Maršira se “u spomen na sve žene iz naše povijesti koje su prkosile patrijarhalnim strukturama moći i za sve žene koje se odupiru nasilnicima danas”. Okupljanje je od 11 sati ispred HNK Split, a marš kreće u 11:30 rutom do Pjace.

Po treći put maršira i Pula, ovog puta pod sloganom Sestrinstvo i jedinstvo, a organizatorice pozivaju sve koje_i vjeruju u ravnopravno i pravedno društvo da se pridruže i svojim prisustvom doprinesu jačanju glasova koji se bore protiv nepravde. Početak je u 18 sati na pulskoj Portarati.

U Šibeniku program počinje Ženskom ćakulom; organizatori pozivaju na okupljanje u 17 sati ispred studija MO’A TI u Ulici kralja Zvonimira gdje će se u neformalnom okruženju razgovarati o feminističkim pitanjima s naglaskom na radnička prava, ženski te nevidljivi i neprepoznati kućanski rad. Jedna od tema bit će i borba tekstilnih radnica_ka šibenske tvornice Revija. Nakon ćakule maršira se od 18:30 sati.

Ove će se godine marš po prvi put odvijati i u Karlovcu u organizaciji Inicijative FeministiKA. Okupljanje počinje u 18 sati kod Glazbenog paviljona, a organizatorice pozivaju da im se slobodno pridruže svi i sve koji žele održati govore ili recitirati pjesme.

Sram mora promijeniti stranu, kaže fAKTIV pozivajući se na riječi Gisèle Pelicot, te zaključuje: “Zato marširajmo! Živio feminizam! Živio 8. mart! Živjela ženska i drugarska solidarnost – koja nema granica!”

Kratki istraživački film autorica Galke Yarmanove i Svitlane Shymko prenosi priče nekoliko žena i njihovog “suočavanja” s heteroseksualnošću u vrijeme kasnije sovjetske ere u Ukrajini. Film koristi kućne videozapise i službene sovjetske filmske role te se oslanja na tri istraživačka projekta.

Više o tome kako su živjele queer žene prije 50+ godina, kako su se upoznavale, s čime su se nosile i koliko društveni kontekst promijenio u odnosu na to vrijeme, bit će riječi u razgovoru nakon filma. U njemu sudjeluje jedna od autorica filma, Galka Yarmanova, koja živi na relaciji Berlin–⁠Kijev, a profesionalno se bavi podučavanjem queer teorije. Dio je queer feminističkog kolektiva samozvanky, u kojem radi na zineovima, aktivističkim prijevodima i arhivističkim praksama.

Razgovor vodi Marta Baradić, pokretačica feminističkog Kina Katarina i doktorandica rodnih studija na CEU, koja se kao istraživačica bavi se povijesti ženskog aktivizma, a kao aktivistkinja radničkim pravima u polju kulture te kulturom kao javnim dobrom.

Razgovor se odvija na engleskom jeziku, jednako kao što su i filmski titlovi, bez hrvatskog prijevoda.

O ovim temama s organizatoricama festivala, Anom Ajduković iz udruge Lori i Marijom Trcol iz udruge PaRiter razgovarala je Marina Jakšić, a Ivan Dragnić popratio je performans Iza ugla Kolektiva Igralke.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

U sklopu programa Galerije Močvara, Čule će u Pogonu Jedinstvo 4. i 5. ožujka predstaviti Elektroničke, video instalaciju koja predstavlja fikcijsku nadogradnju i interpretaciju lokalne cyberfeminističke povijesti devedesetih. Instalacija nastaje na temelju istraživanja nasljeđa Električnih vještica, skupine koja je devedesetih godina u okviru antiratne Zamir mreže organizirala edukacije o korištenju interneta za više od stotinu žena uključenih u aktivističke projekte u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tim povodom s Čule smo razgovarali o njenom radu, načinima umjetničkog pristupa mreži, izazovima istraživanja povijesti interneta te utopijskim potencijalima umrežavanja i povezivanja.

U svom radu istražuješ načine na koje tehnologija proizvodi društvene odnose. Internet se pojavljuje kao stalni protagonist, u brojnim i međusobno vrlo različitim ulogama. Možeš li ukratko skicirati neke od tih uloga, odnosno različitih strana mreže koje si tijekom vremena istraživala – i zašto baš njih?

U dosadašnjem radu bavila sam se propitivanjem materijalnih aspekata internetskih tehnologija, ekonomije digitalne slike, te načina na koji digitalna slika visoke definicije skriva fizički rad u globalnoj industriji proizvodnje. Internet se u svim mojim radovima nekako pojavljuje, odnosno pojavljuju se neki njeni aspekti. U najnovijem radu Elektroničke, bavim se mogućnostima povezivanja na internetu. U fokusu su mi devedesete, odnosno trenutak u kojem je povezivanje putem interneta bila nova tehnologija koja nije bila široko dostupna, a posebno je bila snažna ideja da je tehnologija nešto što je komplicirano i nedostupno. Rad Električnih vještica, grupe koja je htjela demistificirati tehnologiju i učiniti je široko dostupnom, neovisno o rodu korisnika, bio je u tom trenutku vrlo vidljiv.

Potpuno drukčije aspekte interneta istraživala sam u ranijem radu U istom smjeru (Facing the Same Direction) koji je prikazan na izložbi Herojska iscrpljenost u zagrebačkoj Galeriji Nova. U tom radu internet se pojavljuje kao posrednica u prodaji intimnog prostora i vremena. Riječ je o kratkom filmu iz 2014. godine koji kombinira dokumentarne i igrane elemente, a radnja prati protagonistkinju Alex koja u utrci za ostvarenjem svojih ciljeva u ekonomskom sustavu doseže granicu potpune mentalne i fizičke iscrpljenosti. Pored engleskog i hrvatskog, taj video je preveden na korejski i kineski i prikazan je na više od trideset internacionalnih skupnih izložba. Zapravo me prilično iznenadilo da je ovaj kratki film pobudio baš toliki interes. Danas mi je jasnije zašto je priča o internetskom zamoru i kreiranju ekonomske vrijednosti iz privatne sfere tada, u doba kad su internetsko freelancanje i novi oblici prekarnog rada tek uzeli maha, rezonirala s velikim brojem ljudi.

Internet se pojavljivao kao važna tema i u drugim radovima u kojima sam se bavila idejom vrijednosti – poput proizvodnje hardvera i ekoloških posljedica proizvodnje kompjutora i konekcije, koje nisu često dio razgovora o internetu i novim tehnologijama. Istaknula bih u tom smislu sudjelovanje na Unified Fabric, skupnoj izložbi koja je u galeriji Arcadia Missa u Londonu okupila radove umjetnika_ca koji su se bavili nevidljivim aspektima interneta, poput uloge nevidljivog rada u proizvodnji internetske infrastrukture.

Električne vještice, koje si spomenula kao temu svog novog rada, bile su grupa koja je djelovala u okviru Zamira, mreže ključne za antiratno i aktivističko umrežavanje na našim prostorima. Kako si pronašla Vještice, kakvu su one priču razvijale na Balkanu, i na koji si način započela istraživanje o njima? 

U istraživanju su me zanimali načini funkcioniranja i razvoja Zamira. Razvoj takve samoorganizirane mreže, koja je devedesetih okupljala antiratne pokrete zemalja bivše Jugoslavije, iz današnje perspektive čini se kao ogroman uspjeh. U toj se konstelaciji 1994. godine pojavljuju Električne vještice, radna grupa koje su osnovale Kathryn Turnipseed i Cecilia Hansen, dvije žene koje su kratko boravile u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije gdje su organizirale edukacije o korištenju e-maila na radionicama za više od stotinu aktivistkinja. One nisu govorile hrvatski jezik, već su na stranom jeziku sudjelovale u takvom projektu – što mi je iz osobnog iskustva bilo zanimljivo. Ovdje su stigle iz potpuno drugog konteksta, a osim rada u sklopu Vještica, doprinijele su i LGBTQ vidljivosti. Ipak, moram napomenuti kako su inozemne osnivačice bile mali dio šireg kolektiva koji se organizirao oko dostupnosti komunikacijske tehnologije. Radi se, dakle, o kolektivnom radu koji je uključivao puno drugih ljudi.

Cilj njihovog organiziranja bio je demistificirati tehnologiju. Takva mistifikacija danas na sreću nije toliko prisutna, jer je tehnologija postala masovna i ubrzo je postalo jasno koliko je njime jednostavno rukovati, ali u početku je postojala ideja da samo (muški) eksperti imaju potrebna znanja, a onda i mogućnosti pristupa internetu. Vještice su reagirale na takvo uvjerenje o kompliciranosti tehnologije, htjele su promijeniti percepciju da je tehnologija komplicirana i učiniti ju pristupačnom. Na edukacije su dolazile sa svojom opremom na kojoj bi pokazivale kako se moguće povezati na DNS mrežu. Postojao je i priručnik u kojem su objasnile korake povezivanja na server.

U istraživanju rada Električnih vještica razgovarala s ljudima koji su bili uključeni u rad Zamir mreže, poput Srđana Dvornika, Vesne Janković i Tomislava Medaka. Istraživanje sam također radila u arhivu HRT-a gdje sam pregledalava snimke o internetu i e-mailu u Hrvatskoj. Iznenadilo me u kolikoj su mjeri vijesti o tada novim tehnologijama bile u službi propagiranja crkvenih vrijednosti i nacionalnog ponosa i to na vrlo eksplicitan način, način koji se iz današnje perspektive čini nezamisliv, premda je na neki način i danas još uvijek prisutna pristranost urednika vijesti. Naišla sam, primjerice, na velik broj televizijskih isječaka koji prikazuju kako svećenici ili časne sestre otvaraju sajmove novih tehnologija i izjavljuju kako su one u službi borbe protiv droga, ili kako vjera i nove tehnologije pomažu u stvaranju obiteljskih vrijednosti.

A kako sam Vještice pronašla, moram priznati da se ni ne sjećam – najvjerojatnije u kakvom internetskom vrtlogu. Pamtim da je jedna od prvih točki susreta bio tekst Mashe Gessen objavljen u časopisu Wired, u kojemu autorica piše o svom putu kroz Jugoslaviju, na relaciji Beograd-Zagreb-Sarajevo-Skoplje. Pisala je o ljudima koji su imali pristup Zamiru u svim tim gradovima. Kasnije sam iz razgovora s lokalnim Zamirovcima, doduše, saznala da je taj tekst prilično glamurozno napisan.

Radnja filma prati (fiktivni) lik fotografkinje Nedeljke/Nede koja u sadašnjosti istražuje rad Električnih vještica. Na izložbi koja nastaje u suradnji s Galerijom Močvara i kustosima Leom Vene i Lovrom Japundžićem, u Pogonu ću izložiti dio materijala u obliku audiovizualne instalacije koja uključuje rekonstrukciju scena spajanja na DNS mrežu i rada Elektroničkih vještica. Taj je materijal dio duljeg filma koji je u nastanku, a priča prati lik Nede i istražuje rad Elektičnih vještica. Film nastaje je u Zagrebu i New Yorku u produkciji Kreativnog Sindikata. Suradnice s kojima sam radila na duljoj filmskoj verziji projekta, snimateljica Ana Opalić i Nora Rušiti, koja igra protagonistkinju Nedu, iznimno su doprinijele projektu. U Zagrebu smo surađivale s glumcima Milivojem Beaderom i Dadom Ćosićem te grupom suradnika. Nakon izložbe, krećemo montirati film koji ce biti spreman za prikazivanje do kraja godine.

Ma koliko bila nedavna, povijest interneta (ili bar njegove uporabe) često je iznenađujuće maglovita i teško dohvatljiva. Pored toga, vrijeme cyber-aktivizma i feminizma devedesetih bilo je obilježeno optimističnim pogledom na tehnologiju, vrlo živim uvjerenjem o utopijskim principima dijeljenja i umrežavanja koje ona donosi. Jesi li se susretala s faktički višeznačnim situacijama u svom istraživanju i kako ti je bilo navigirati kroz njih? Koliko je utopijska perspektiva prisutna u materijalima koje istražuješ, i kako ju doživljavaš?

Pristupila sam materijalu kao usmenoj predaji i nije mi bila ambicija napraviti povijesni pregled ili usustavljenu sliku. Radim kao umjetnica, i priča iako je bazirana na stvarnim likovima je fiktivna, pokušava prenijeti iskustva i ideje koje su tada postojale. Inicijativa edukacije žena o internetu, odnosno o nečemu što ima potencijal postati alat povezivanja i ostvarivanja mirovnih mreža, svakako je među njima. Riječ je o ideji koja je bila prisutna u prošlosti i koja je prisutna i danas. Kao i danas, paralelno s instrumentalizacijama postojale su i ideje o povezivanju, funkcionalnosti i stvaranju konekcija. Danas važne dobre prakse pronalazim u aktivizmu i okupljanju zajednica, poput queer, trans zajednica i aktivističkih pokreta, te načinima na koji je internet pomogao njihovom prijenosu i osvještavanju. Internetsko povezivanje pridonijelo je osvještavanjima i konceptualizaciji ideja izvan obitelji i lokalne zajednice sto je pomoglo mnogim manjiskim skupinama da uvide da su vrijednije i snažnije nego što su im govorili.

Takve vrste povezivanja promatram i u feminističkom pokretu, brojnim mrežama koje pratim u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i BiH, koje se grade uz pomoć Instagramskih profila. Naravno, nasuprot tome, internet služi i za reprodukciju ekonomskih hijerarhija, što je jako prisutno u online radu i gig ekonomiji. Tu ne možemo govoriti o povezivanju, radi se o sistemima s jasnom hijerarhijom.

Polazište za rad s Električnim vješticama je vrlo jednostavno – zanimljivo mi je to što su radile i htjela sam se vlastitim radom povezati s njihovim, kroz istraživanje, snimanje i ostvarivanje kontakta. Imala sam priliku pokazati snimke koje prikazuju radionice povezivanja na DNS server jednoj od izvornih Vještica, Kathryn Turnipseed, i od nje dobiti komentar o onome što je iz filma izostalo. Pokušaji povijesnih prikaza, reinscenacije nužno izostavljaju puno toga i uvijek su na neki način neka vrsta razočaranja za povijesne sudionike. Povjesničarka umjetnosti Beatriz Colomina, čiji mi je rad zanimljiv, u svojim se istraživanjima fokusira upravo na afektivne i emocionalne aspekte povijesti, i piše o njoj s fokusom na odnose i veze – ne izostavljajući prijateljske i romantične. Općenito mi je inspirativan princip pričanja povijesti koji promatra kako je povezivanje utjecalo na nastanak ideja. I moj rad je prije svega zasnovan stvaranju novih poveznica i odnosa. Budući da dolazim iz vizualno-umjetničkog područja, a studirala sam dizajn i film, pokušavam povezati prakse koje postoje iz oba područja.

Voljela bih se nakratko zadržati na dizajnerskoj praksi koju si spomenula. Koliko je dizajn utjecao na tebe i kako se u tvom umjetničkom radu pojavljivao (ili pojavljuje)?

Dizajn u Hrvatskoj, uključujuči i način na koji sam se bavila njime u svojoj praksi, vrlo je široko područje. U Zagrebu se dizajn razvijao u bliskoj interakciji s konceptualnom umjetnošću, fotografijom, upotrebom jezika u umjetnosti. Sva su ta područja postala dio dizajna, koji je vrlo bogata disciplina u Hrvatskoj, i moj se dizajnerski i umjetnički rad naslanjao na tu tradiciju. Čini mi se da u Americi dizajn puno drukčije funkcionira, barem je tako u mom iskustvu – manje je u dijalogu s umjetničkim praksama.

U starijem radu Za nju uredila sam knjigu koristeći se s 4000 komentara koje su  internet korisnici napisali o kemijskoj olovci kompanije Bic “for her”. Na websiteu kompanije bile su nabrojane funkcije koje tu kemijsku čine “ženskom” što je naravno probudilo burne reakcije. Neki od korisnika su paragraf po paragraf postali svoje doktorate iz rodnih studija. Pored toga, tu je i rad nastao 2013. godine u suradnji s grupom prijatelja iza organizacije DIS koji su dijelili kritički odmak prema klišejima koji se pojavljuju u fotografiji. Stock fotografije se često koriste u medijima i često na njih nailazim u dnevnom tisku – recimo, slike bijelih muških ruku koje se rukuju. Tada je bio vrlo aktualan klišej žena koje jedu salatu i smiju se, kao ideja zdravlja i samokontrole. Odlučila sam se pozabaviti time, i napravila seriju fotografija zajedno s nekoliko glumaca, ali nije nužno izgledalo zdravo. (smijeh)

Voljela bih se zadržati na atmosferi koju gradiš u svojim filmovima, u kojima postoji element iščekivanja katastrofe i čiji me postupci podsjećaju na one uobičajene za žanr filma katastrofe. U filmu Horizont prikazala si prizor u kojem žena visi s ruba nebodera. Slično predkataklizmična atmosfera osjetna je u filmu Feature Shared by All, u kojem na nizu scena na aerodromu vlada tenzija, a u zraku je prijetnja zaraze koja se prenosi zrakom. Možeš li nam reći više o tim tenzijama, i možemo li sličnu napetost očekivati i u Elektroničkima?

Velik dio mog umjetničkog rada je stvaranje priča, uvijek se stvaraju veze s nečim što se dogodilo ili će se dogoditi. Element iščekivanja katastrofe je možda i način na koji se anksioznost koju osjećam pojavljuje u mom radu.

Horizont se poigrava s klasičnom filmskom scena gdje lik u stanju krize visi s balkona i opire se padu. U očekivanom filmskom narativu, nakon tog kadra slijedi razrješenje – lik pada ili se uspinje natrag na vrh nebodera. Nasuprot tome, Horizont ostaje u stanju krize, u loopu. Film Feature Shared by All uključuje scene aerodroma koje sam snimala tijekom godina kada bih putovala, u tranzitu, uz glumljene scene koje sam snimila s izvođačima na njujorškom aerodromu La Guardia, a bazirala sam ih na pričama izvođača i novinskim isječcima. Narativna struktura nije linearna, već prati strukturu aerodromskog terminala i čine ga segmenti označeni slovima. Bio je izložen u galeriji Company u NY i dostupan je na platformi D’EST, koju su kurirale Miona Bogović, Suza Husse i Suzana Milevska, a u kojoj sudjeluju i umjetnice Ana Hušman i Selma Selman.

U Vješticama su stvari ponešto uznapredovale – osjećaj katastrofe nije mi u fokusu, više me zanima povezivanje i što možemo saznati o sadašnjosti gledajući u povijest, osjećaj sigurnosti ili napretka koji takvo uvjerenje može stvoriti, a možda i nekog olakšanja – tko zna, vidjet ćemo.

Osim što se pojavljuje kao protagonistkinja Elektroničkih, Neda je također naziv rezidencijalnog programa koji si nedavno pokrenula u suradnji s udrugom LORI. Možeš li, za kraj, reći nešto i o toj Nedi?

Rezidencija se zove Kuća Neda i namijenjena je queer i trans osobama koje se bave umjetničkim ili istraživačkim radom. Neda je i glavni lik filma na kojem radim, lik koji je queer, koji je iselio iz Hrvatske i pokušava se osjećati kao kod kuće na tom novom mjestu. Kuća Neda je minijaturna rezidencija, rezidenti odsjedaju u mom stanu i pokriven im je trošak puta. Ne postoji ništa što u tom roku je potrebno proizvesti, rezidenti se mogu posvetiti upoznavanju grada i povezati s ljudima, a fokus je na razmjeni. Kuća Neda je upravo završila s prvom sezonom i prvom rezidenticom. Svakako planiram nastaviti s organizacijom ovog programa. Bilo mi je jako drago surađivati s organizacijom LORI, budući da sam odrasla u Rijeci i dugo pratim njihov rad. U žiriranju prijava je sudjelovala i riječka umjetnica Nika Rukavina. Već na prvi poziv stigle su zanimljive prijave, mislim da za iduću sezonu nećemo raspisivati novi natječaj nego ćemo se prvo javiti ljudima koji su ušli u uži krug, a zatim ćemo ponovno raspisati natječaj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od 15. do 17. listopada u Rijeci se održava Smoqua, međunarodni festival queer i feminističke kulture koji okuplja raznovrsne umjetničko-aktivističke projekte i inicijative te služi kao platforma za njihovu prezentaciju i umrežavanje. Festival od 2017. godine organizira Lezbijska organizacija Rijeka LORI u suradnji s udrugom PaRiter, Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i platformom Građanke svom gradu, a krovna tema ovogodišnjeg izdanja, u skladu s prilikama u kojima je nastao, nosi naslov Semo qua, u prijevodu Tu smo. Udruga LORI tu je od listopada 2000. kada je registrirana kao prva lezbijska organizacija u Hrvatskoj, a povodom obiljižavanja 20. godišnjice djelovanja u sklopu Festivala održava se i prigodna izložba koja dokumentira njihov dosadašnji rad na senzibiliziranju javnosti i borbi za ravnopravnost pripadnika_ca seksualnih i rodnih manjina.  

Četvrta po redu Smoqua održava se u hibridnom formatu, online i u fizičkom prostoru, a okuplja preko 30 aktivista_kinja i umjetnika_ca s različitih strana svijeta, od Norveške, Belgije i Švedske do Argentine i SAD-a. Neke od njih posjetitelji i posjetiteljice će imati priliku upoznati u sklopu programa koji je osmislila umjetnička organizacija Građanke svom gradu, a fokusiran je na teme vezane uz javno zdravstvo. Riječ je o temama koje su relevantne za društvo u cjelini, ali na specifične načine pogađaju njegove neprivilegirane dijelove, kao što su LGBT zajednica, žene, izbjeglice i osobe koje su izdvojene iz društva kroz kazneni sustav. 

Programsku cjelinu GSG@Smoqua otvara povjesničar umjetnosti i kustos Vladimir Čajkovac predstavljanjem istraživanja AIDS – prema stvarnim događajima i prateće izložbe u Njemačkom muzeju higijene u Dresdenu koji posjeduje najveću zbirku HIV/AIDS plakata u svijetu. Analizirajući načine vizualne reprezentacije HIV/AIDS-a kao “bolesti drugih”, Čajkovac ih stavlja u relaciju s današnjim vizualnim jezikom pandemije COVID-19 te ispituje odnos politike, zdravstva i javnog mnijenja spram bolesti.

Pitanje pristupa uslugama javnog zdravstva u kontekstu sve teže ostvarivog prava na pobačaj sve je urgentnija tema kojom se bave feminističke udruge i inicijative, a aktualizirano je i u akciji Hod pijuna kojom se uoči parlamentarnih izbora nastojalo upozoriti na politički pritisak desnih grupacija i njihove manipulacije u ograničavanju prava žena na slobodno odlučivanje o vlastitim tijelima. Performans je u realizaciji prekinula policija, a slijed događanja i intencije akcije na Smoqui predstavlja aktivističko umjetnički kolektiv Tools for Action iz Nizozemske koji je zaslužan za umjetničko rješenje akcije, te Građanke i građani Rijeke koji su u njoj sudjelovali.

U uvjetima pandemije, kada je ostvarivanje potrebne fizičke distance često otežano zbog vrste posla, uvjeta stanovanja ili zadovoljavanja emotivne potrebe za bliskošću, posebno su ugroženi oni koji se nalaze u kaznenom sustavu. Slučaj je još teži kada je riječ o centrima za azilante u kojima se kontinuirano krše ljudska prava, pa i pravo na zdravlje. Temom detekcijskih centara u američkom kontekstu bavi se projekt In Plain Sight, koji uključuje 80 umjetnica i umjetnika te zrakoplove koji parom ispisuju aktivističke poruke u znak podrške zatočenima. U vrijeme kada je svima ograničeno kretanje, ovaj umjetničko aktivistički projekt koristi inovativne metode komunikacije i upozorava da je u centrima za azilante bolest dodatno opterećujuća. Projekt će na Smoqui predstaviti njegovi koautori, kanadaski_a umjetnik_ca Cassils i američki umjetnik Rafa Esparza. 

Sva događanja održavaju se u Galeriji SKC (OKC Palach), a posjetitelji i posjetiteljice ih mogu pratiti putem live streaminga na Facebook stranicama Udruge LORI, PaRiter i GSG. Raspored cjelokupnog izvedbenog, diskurzivnog i radioničkog programa nalazi se ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U doba kad se glavnina medijskog sadržaja preselila na internet, a javna potpora za tiskane časopise u kulturi drastično smanjila, šanse za njihov opstanak – posebno ako se ne uklapaju u desno-konzervativni pejzaž – gotovo su nikakve. Smanjeni budžeti, rastući troškovi produkcije i praktički nepostojeći sustav distribucije održavanje kontinuiranog ritma izlaženja učinili su iznimno teškim. Negativnu bilancu u pustošenju časopisne scene “podebljalo” je i samo Ministarstvo kulture, koje je u ciničnoj maniri, zanemarujući šire strukturne probleme, bez potpore ostavilo neke od dugovječnih, iznimno vrijednih publikacija, poput književnih časopisa Quorum, Libra Libera i Gordogan te feminističkog časopisa Treća. Da sumorno stanje trećeg medijskog sektora više i nije vijest ustanovio je nedavno i Luka Ostojić, koji pokazuje opravdani strah da će daljnje skretanje kulturne politike udesno nastaviti poražavajući trend izumiranja kulturnih publikacija i jednoobraznosti produkcije u kojoj će preživjeti tek izdanja Matice hrvatske.

Vijest je, međutim, kada se u ovakvim okolnostima pojavi novi časopis, i to onaj posvećen suvremenim društvenim i umjetničkim zbivanjima, kakav je časopis GSG inicijative Građani/ke svome gradu, predstavljen prošlog tjedna u Rijeci. Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je u suradnji s udrugama LORI, PaRiter i riječkim Centrom za ženske studije, kao svojevrsni nastavak dijaloga započet suradnjom na LGBTIQ festivalu Smoqua, u kojem su suradnice pozvane da pišu o queeru i feminizmu iz očišta vlastitog iskustva i polja djelovanja. Sama inicijativa Građani/ke svom gradu postoji od 2016. godine kada počinje s javnim programom – serijom intervencija u javnom prostoru kroz pilot projekt Građani svom gradu čije je ime kasnije preuzeto kao naziv inicijative.

Natpis Građani svom gradu / Rijeka 1983. sa zidne ploče na početku Križanićeve ulice odakle GSG i djeluje, odabran je kao ideološka vodilja pa je inicijativa u svojim aktivnostima “usmjerena gradnji jačih spona između građana/ki i protagonist(ic)a umjetničkih, kulturnih, aktivističkih i edukativnih krugova Rijeke”. Na toj liniji pokrenut je festival Misliti zajednicu čiji je cilj bio upravo povezati ove aktere i otvoriti prostor za pokretanje dijaloga i šire suradnje. Kako u uvodniku prvog, dvojezičnog (hrvatsko-engleskog) broja GSG-a piše jedna od urednica Iva Kovač, “ideja da stanovnice i stanovnici grada kroz samodoprinose izdvajaju za infrastrukturne projekte od općeg interesa se činila kao relevantna indikacija smjera djelovanja posebice u izmijenjenim političko-ekonomskim uvjetima u kojima put od građana/ke do mjesta odlučivanja vodi kroz drugačije strukture”.

A na nove društvene strukture i premrežene odnose pažnju skreće Marinella Matejčić, koja u tekstu Ljubav i konzervativnost: reproduktivna prava u Hrvatskoj prati kronologiju događaja i ključne aktere nazadovanja u sferi rodne ravnopravnosti, koje je dovelo do “točke da pravo žene o raspolaganju vlastitim tijelom doslovno visi o koncu”. Početkom konzervativnih nastojanja da implementiraju svoju ideologiju “obitelji, života i religijske slobode” uzima 1991. godinu,  godinu, dok je početak drugog desetljeća dvijetisućitih prijelomna točka omasovljenja pokreta neokonzervativnih skupina i inicijativa koje započinju s novim valom napada na temeljna ljudska prava, prije svega ona reproduktivna. Usko vezano uz sve jači pritisak na medije i građanstvo o važnosti zaštite života od začeća u medijski prostor dolazi i pitanje regulacije prava na priziv savjesti, o čijim je zastrašujućim razmjerima za Novosti nedavno pisala Mašenjka Bačić. Prateći tendencije u kojima ideje klerikalnih organizacija uzimaju sve većeg maha, Matejčić ispravno ukazuje na činjenicu da pitanje reproduktivnih prava predstavlja polje šire političke borbe, u kojoj su, kako kaže, ugrožena ljudska prava i civilizacijski dosezi.

Jedna od aktivnosti inicijative kojom su sudjelovale na prošlogodišnjoj Smoqui izložba je Ane Hoffner pod nazivom Iscrpljeno vrijeme: ‘drag’ u vremenima rata, čije su premise bile i tema intervjua s austrijsko-srpskom umjetnicom objavljenom u prvom broju časopisa, koji na određeni način zaokružuje suradnje započete festivalom i otvara prostor za refleksiju novih queer i feminističkih tema. U fokusu Hoffneričine izložbe, kao i nedavno objavljene knjige Queerness of Memory, teme su roda i rata, prije svega migrantski queer identiteti, kroz koje pomoću performansa, filmskih i fotografskih instalacija progovara i o osobnim iskustvima emigracije. U intervjuu Sve je dopušteno u [sporazumnoj] ljubavi i [unaprijed zaustavljenom] ratu umjetnica skreće pozornost i na rodno određen posao skrbi i prisilnog seksualnog rada kao nevidljivog polja ženskih ratnih iskustava o kojima želi govoriti, a osvrće i na rad Future Anterior u čijem su fokusu “zamagljene granice između ratnih dokumenata i visoko estetiziranih uglačanih prikaza suvremene mode”.

Zanimljivo je autoričino okretanje konceptu queera u razračunavanju s vlastitim, medijski posredovanim, slikama rata  “Ako se queer politika mogla koristiti kao učinkovita strategija re-evaluacije različitih društvenih stigmi, zašto ne bi mogla poslužiti i kao instrument re-artikulacije vremena i povijesti”, zaključuje umjetnica i daje “šlagvort” raščlanjivanju koncepata vezanih uz queer i feminizam koje u svojem tekstu On…i Off donose Brigita Miloš i Mónica Cano Abadía. Rad Ane Hoffner, koja je uzimanjem testosterona htjela “zaustaviti sam proces izvođenja spola” nastavlja se tako u crtici …o tjelesnim navikama koja se referira na hormonalni eksperiment Paula B. Preciada, opisan u utjecajnoj knjizi Testo Junkie, povezan dalje s iskustvima hormonalnih protokola karakterističnih za vrijeme menopauze. Autorice se pitaju zašto je hormonalna terapija u menopauzi društveno prihvaćena transformacija dok su eksperimenti Preciado ili Hoffner stigmatizirani. I u ostalim unosima – o podršci, borbi, prijateljstvu… – autorice upućuju na mnoge relevantne feminističke, queer i lijeve autore čija misao nudi podstrek za daljnja promišljanja.

Ovaj časopis izdavat će se dvaput godišnje, u proljeće i jesen. Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je kroz doprinose organizatorica Smoque – prvog regionalnog queer i feminističkog festivala održanog u Rijeci. 

U svrhu nastavljanja dijaloga u pauzi između izdanja festivala, organizatori su pozvali LORI, Pariter i Centar za ženske studije da pišu o queeru i feminizmu iz perspektive vlastitog djelovanja.

Nakon predstavljanja u izlogu Križanićeve 6a ostat će izložba Queer šetnja s fotografijama Ane Opalić i tekstom Antonije Stojanović Almesberger.

Festival Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja udruge LORI na području prava seksualnih i rodnih manjina, a predstavlja spoj umjetnosti i aktivizma te se razvija kao platforma i mjesto umrežavanja za buduće zajedničke umjetničko-aktivističke projekte. 

Drugo izdanje festivala pod krovnim nazivom Ponos i predrasude međunarodnog je karaktera, a kroz različite LGBT i feminističke teme upoznaje posjetitelji/ice s poviješću i značajem queera i feminizma.

Riječka publika moći će po prvi put vidjeti multimedijalni performans Body Dialectics američkog umjetnika Krisa Greya, Project TRANS brazilske transrodne umjetnice Mavi Veloso te Ctitoria Clitoria rumunjske queer umjetnice Ruth Borgfjord.

Na tribini o odnosu Crkve prema ženama i LGBT osobama kao i o stanju prava LGBT osoba i žena u Europi govori Cianán Russell, zastupnik u UN-u, rumunjski LGBT aktivist Florin Buchenau i poljska aktivistkinja za reproduktivna prava žena Karolina Wieckiewicz.

Otvorenim razgovorom, intervencijama u javnom prostoru i jezikom umjetnosti festival otvara mogućnost dijaloga s publikom, ali i svim zainteresiranim voljnim i željnim razumjeti, podržati i sudjelovati u izgradnji društva bez predrasuda.

Detaljan program festivala nalazi se na web stranici udruge LORI.

Festival Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, a jedan od ciljeva udruge jest i razvijanje queer i feminističke kulture.

O festivalu te queer kulturi i aktivizmu u Hrvatskoj i regiji pričali smo s Antonijom Stojanović iz organizacije LORI.

KP: S udrugom PaRiter i Centrom za ženske studije Rijeka organizirale ste prvi regionalni festival queer i feminističke kulture u Rijeci. Čime ste se vodile pri organizaciji i sastavljanju programa i tko su bili/e sudionici i sudionice festivala?

Još prilikom osmišljavanja festivala bitno nam je bilo okupiti što više udruga, inicijativa, platformi te pojedinaca/ki iz sfere queer i feminističke kulture i/ili koji/e se bave pitanjima roda, prava seksualnih i rodnih manjina i sada, kad podvučemo crtu nakon prvog festivala, vrlo smo zadovoljne ostvarenim. Željele smo da to bude ne samo festival koji organizira udruga LORI, već da kreiramo platformu (za početak na razini regije, zemalja bivše Jugoslavije) za neke buduće umjetničko-aktivističke projekte, koja će s vremenom rasti, razvijati se i postati jedna konstanta na kulturnoj sceni Rijeke. Zato smo pristupile ne samo udrugama i ustanovama s kojima smo od ranije imale uspješnu suradnju (PaRiter, Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, Art-kino, CGI iz Poreča, Labris, Sarajevski otvoreni centar…), već i drugim kulturnim čimbenicima: Građani/ke svom gradu, MMSU iz Rijeke, queer i/ili feminističkim umjetnicima/icama. Poseban “vjetar u leđa” bila nam je podrška Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture  (Rijeka je pod sloganom Luka različitosti proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020. godine, uz irski Galway) kad su Smoquu uključili u svoj program, jer time su jasno pokazali pravac kojim žele ići u budućnosti.

Drago nam je da su se zapravo sve osobe/institucije/udruge koje smo pozvale na suradnju vrlo rado uključile, želeći doprinijeti razvoju queer i feminističke kulture u Rijeci i šire, ali i povećanju njene vidljivosti u javnosti. Sa svima njima smo skupa odlučivale o izboru sudionika/ica i svatko je dao doprinos iz svoje sfere djelovanja.

Programom je publici queer i feministička kultura predstavljena kroz umjetničke sadržaje (izložba Ane Hoffner i razgovor s umjetnicom, performans Nike Rukavine), audio-vizualne (nastup queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo, Queer UP! party gdje su glazbu puštale cure iz Zbeletrona, koncert Le Zbora, projekcija performansa kolektiva Haveit, projekcije kratkih filmova: Jagode, Tranzicija, Dont brejk maj turbofolk hart), radionicu Dodir, tijelo, seksualnost koju su vodile Jasminka Juretić i Ana Andrinić te panel rasprave (sa sudionicima/icama: Leila Šeper, Zoe Gudović, Franko Dota, Mirza Halilčević, a zbog bolesti nažalost nisu prisustvovale Mia Gonan, Nataša Velikonja i Nina Dragičević) te info štandove udruga i inicijativa koje se bave pravima žena i LGBTIQ osoba. Koncipiran je program kako bi se posjetitelji/ice mogli/e upoznati s poviješću i značajem queer i feminističke kulture, razviti kritičku svijest o njima, istražiti kulturni i društveni kontekst, te psihosocijalnu dimenziju ove kulture.

Isto, vrlo nam je bitno bilo privući što više “običnih” ljudi, to jest onih koji inače ne dolaze na naša događanja i pretpostavka je da možda ni ne znaju puno o toj tematici a upravo kako bismo ih o tome informirale, te smo zato odabrale što više javnih prostora za održavanje aktivnosti: Korzo kao “žilu kucavicu” Rijeke, kafiće, kino, jedan od najposjećenijih klubova za izlazak u gradu itd., s tim što nam je naravno najbitnije bilo da su ti prostori LGBTIQ friendly.

KP: Festival se bavio propitivanjem sloboda u odnosu na društvene, kulturne, institucionalne i individualne opresije. Koliko su one još uvijek prisutne u hrvatskom društvu, za razliku od zemalja u susjedstvu? Zašto ste baš pitanje slobode odlučile odabrati za prvu temu queer Festivala?

Nažalost, naročito posljednjih nekoliko godina vidimo da pitanje opresije u našem društvu, ali i većem dijelu Europe,  nije samo prisutno još uvijek, nego bismo prije rekle sve više.  Sve veća prisutnost i jačanje “snaga” koje slobode pojedinca/ke žele umanjiti pa i ukinuti (prije svega, na meti su LGBTIQ zajednica i prava žena), dovode nas do toga da se moramo boriti ne samo za slobode koje priželjkujemo, već i za očuvanje onih već stečenih. Primjera za to u Hrvatskoj imamo na nesreću i previše – svakodnevno svjedočimo raznim oblicima opresije – “najsvježiji” su primjeri nacrta Obiteljskog zakona, ali ne zaboravimo i micanje termina životno partnerstvo iz nekoliko zakona donesenih u protekle 2 godine, što onda uzrokuje pravne poteškoće kada čovjek želi uživati to svoje pravo. Primjerice, u 2016. godini izglasano je nekoliko poreznih zakona. Iako se u Općem poreznom zakonu izjednačavaju sve institucije (brak, izvanbračna zajednica, životno partnerstvo…), u Zakonu o porezu na dohodak, Zakonu o porezu na promet nekretnina i Zakonu o lokalnim porezima se nigdje (!) ne spominju životni/e partneri/ice (niti izvanbračni drugovi) kao oni koji mogu ostvarivati porezne olakšice, već samo bračni drugovi. Ovo je veliki problem, budući da ako se u zakonu ova vrsta zajednice ne spominje to neposredno otvara prostor za diskriminaciju u praksi.

Također, imamo i sve češću “tihu” institucionalnu opresiju, opet naročito usmjerenu prema LGBTIQ osobama: primjerice, trans osobe imaju zakonska prava na određene medicinske zahvate, na promjenu dokumenata, ali u praksi im nerijetko institucije ta prava ograničavaju ili jednostavno, ne odobravaju. Potom slijedi dug, zamoran i ne uvijek uspješan proces da osoba dobije uslugu koju je trebala dobiti odmah.

Zato smo odlučile na pitanje Sloboda – jesmo li uistinu slobodni/e? kao temu vodilju Smoque te željele i javnost uključiti u promišljanje o tome.

O stanju po pitanju sloboda u susjednim zemljama na festivalu su govorili/e sudionici/ice iz BIH, Srbije, Slovenije, prikazivani su radovi i iz Crne Gore i s Kosova, pa je nekako naš opći zaključak da taj opresivni val nije mimoišao ni naše susjede, jedino po čemu se naše zemlje razlikuju su one slobode stečene od ranije, a koje su sad na meti.

KP: Povijest queer kulture u Rijeci u sklopu Festivala predstavile ste queer šetnjom gradom. Koliko je bogata povijest queer kulture u Rijeci i koliko se slobodno razvijaju alternativni oblici kulture i aktivizma u ovom gradu?

Queer kultura u Rijeci postoji već dosta dugo, razvija se manje-više konstantno, a najbitnija kultna alternativna mjesta su zapravo i izgrađena na konceptu beskompromisne slobode, npr. OKC Palach. U tom smislu, lijepo je živjeti u sredini gdje se ti alternativni oblici kulture i aktivizma razvijaju, a da li i koliko slobodno trenutno, to je nažalost upitno jer dosta financijski ovise o institucijamako suko su one s razine države – pa, dovoljno je reći da svjedočimo koliko su te institucije naklonjene alternativnoj kulturi i aktivizmu.

Queer šetnja je izazvala jako puno interesa prije svega među lokalnom publikom, jer je dosta ljudi željelo čuti o povijesti svog grada, iako je to prvenstveno zamišljeno za sudionike/ice iz drugih gradova, da njima približimo Rijeku. Namjera nam je bila upoznati publiku sa životom queer i LGBT osoba u Rijeci tijekom vremena. Kroz istraživanje o tome nam je najinteresantnije bilo to što Rijeka ima i u prošlosti je imala dosta friendly mjesta za okupljanje, upoznavanje LGBTIQ “ekipe”, ali i dalje nema gay kafić ili klub. za razliku od drugih, ne nužno većih gradova u regiji gdje je opresija jača.  To nam jasno pokazuje da što su individualne slobode veće, manja je potreba manjine da se drži u začahurenim prostorima kao i većine da tu manjinu getoizira.

KP: S izjednačavanjem prava i većom vidljivosti LGBTIQ zajednice i specifični oblici queer kulture poput draga, sve više postaju dio mainstream ili popularne kulture. Treba li queer kultura zadržati svoju aktivističku prirodu kako bi ostala relevantna za LGBTIQ pokret ili je neizbježno njeno “utapanje” u suvremenim pop kulturnim tokovima?

Mi queer kulturi i pristupamo s aktivističko-umjetničkog aspekta jer ocjenjujemo da naše društvo još nije dovoljno upućeno u taj vid kulture – u to smo se uvjerile nakon medijskih objava o festivalu na raznim portalima, što lokalnim, što nacionalnim, gdje su komentari bili dosta nepovoljni po nas, ali i odraz nepoznavanja materije. Ako na sam spomen queer i feminističke kulture (određeni) dio javnosti na umu ima “bespotrebno paradiranje” i neke sramotne, čak bih se usudila reći i bolesne insinuacije (govorimo o javnim komentarima na portalima, te određenim člancima o festivalu), jasno nam je da je queer kultura u Hrvatskoj daleko od mainstreama i popularne kulture, te je aktivistički moment upravo u tom informiranju i senzibiliziranju javno. Budući da joši još uvijek  živimo u pretežito patrijarhalnom društvu koje ne priznaje odstupanja od binarnog viđenja identiteta s jasno određenim muško-ženskim ulogama, queer kultura je ta koja propituje i preoblikuje zastarjele koncepte uz približavanje pojma rodnog identiteta, razbija predrasude i pomiče granice društva u smislu integracije različitosti.

U tom smislu, Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, mi festival doživljavamo kao spoj umjetnosti i aktivizma, te nam je svakako cilj istaknuti aktivistički moment u queer kulturi.

KP: U kontekstu trenutne socijalno-političke situacije i dominacije desno radikalnih skupina u javnom prostoru, koliko ima prostora za rast i nadogradnju ovog, ali i sličnih queer festivala?

Prostora u Hrvatskoj mislim da ima, manje rekla bih nego ranijih godina, ali postoji, i to upravo zbog (ranije) dostignute razine opće svijesti. Potrebe svakako da ima, upravo jer je i ta postignuta razina prava i opće svijesti ugrožena i dovodi se u pitanje. Naravno da nas zabrinjava jačanje desno orijentiranih skupina koje su se infiltrirale u sve sfere javnog života, pa time mogu kontrolirati što i u kojoj mjeri možemo predstaviti široj javnosti. To najbolje vidimo kroz presjek medijskog prikazivanja primjerice, LORI zadnjih godina. Alarmantno nam je bilo kad smo više puta doživjele da nam dođu novinari/ke, naprave reportažu i potom kažu da će vidjeti hoće li se to i kako moći objaviti, jer “znate kako je, i kod nas je došlo do promjena”.

No, u ovakvim trenucima, smatramo da je najbolje što možemo učiniti zapravo djelovati još više, umrežiti se s organizacijama i platformama s istim ciljevima i uz solidarnost i zajedničke napore, nesumnjivo da možemo kreirati prostor za razvoj queer i feminističke kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Javnost će se s queer i feminističkom kulturom upoznati kroz umjetničke sadržaje (izložbe, performansi), audio-vizualne nastupe (drag queens nastup, koncert feminističko-aktivističkog zbora, projekcije kratkih filmova), radionice i panel rasprave te info štandove udruga i inicijativa koje se bave pravima žena i LGBTIQ osoba. Posjetitelji/ice će se moći upoznati s poviješću i značajem queer i feminističke kulture, razviti kritičku svijest o njima, istražiti kulturni i društveni kontekst, te psihosocijalnu dimenziju ove kulture.

Osnovni koncept je propitivanje slobode/a u odnosu na višestruke opresije – društvene, kulturne, institucionalne, ali i individualne – jesmo li kao pojedinci/ke slobodni/e da živimo svoje identitete (razvijamo ih, nadgrađujemo, dekonstruiramo)? Umjetničko-aktivistički sadržaj festivala ukazuje na ova pitanja i bavi se problematikom opresije nad ženama i queer/seksualnim i rodnim manjinama neminovno se dotičući opresije u službi patrijarhata, seksizma, šovinizma, mizoginije, heteronormativnosti, homofobije i transfobije.

Festival Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, a jedan od ciljeva udruge jest i razvijanje queer i feminističke kulture. Smoqua je spoj umjetnosti i aktivizma, predstavlja queer-feminističku perspektivu u regiji te same queer-feminističke umjetnice i aktivistkinje. Upravo ova regija (zemlje bivše Jugoslavije) mjesto je snažnog patrijarhata i heteroseksizma, ali i mjesto snažnog “pokreta otpora”. U konačnici, festival će poslužiti kao platforma i mjesto umrežavanja za buduće zajedničke umjetničko-aktivističke projekte.

Više o programu potražite ovdje.