Kao naprimjer – twee.

Ili, prema Oxfordovom rječniku: pridjev koji označava nešto što je pretjerano ili izvještačeno ljepuškasto, sentimentalno ili staromodno. Najbliži pandan u hrvatskom jeziku bi bio… ne znam, “djetinjasto”? Ali ni to nije to, jer kad kažemo da je netko djetinjast pod tim obično mislimo da je nezreo, dok twee – ili barem ja tako doživljavam pojam – prije podrazumijeva pokušaje odraslih da gledaju svijet zadivljenim očima neiskvarenog djeteta, tako nekako? A pošto se, jelte, ne radi o djeci nego o odraslim ljudima, ti izlijevi usiljenog ushita – a koji se posebno znaju provlačiti kroz američku indie glazbu i kinematografiju – znaju biti toliko napadno muci-buci da mi se želudac okrene.

Kroz prvih nekoliko epizoda, AMC-jeva nova serija Dispatches from Elsewhere hoda po jako tankoj žici između živopisne otkačenosti i twee odbojnosti. Upoznajemo se s Peterom (glumi ga Jason Segel, ujedno i autor serije), čovjekom koji ne da je zapao u zatupljujuću životnu kolotečinu, nego nikada u životu ni nije znao za išta osim zatupljujuće kolotečine. Iz koje će biti prodrman nakon što se javi na neobičan oglas, preko kojeg će se upetljati u sukobe između tajanstvenog instituta Jejune i još tajanstvenijeg društva “Drugdje”.

Institut Jejune je, inače, uistinu i postojao – kao dio interaktivne igre uživo u kojoj je 2008. sudjelovalo preko deset tisuća žitelja San Francisca koji su se javili na oglase zaljepljene po gradu i zatim tražili tragove i riješavali zagonetke koje su ih vodile ka novim lokacijama i novim zagonetkama. O toj igri je i snimljen dokumentarac The Institute koji je poslužio kao inspiracija za ovu seriju, u kojoj se deseci igrač(ic)a nedugo nakon početka skupe na jednom trgu i budu raspoređeni u timove. No Peterova se ekipa pita je li uistinu posrijedi samo igra – ili se iza svega krije nešto veće i važnije? A serija i gledatelje navodi da se pitaju istu stvar.

Samo što je od početka jasno da su izgledi da u pozadini leži nešto zlokobno… pa, zanemarivo maleni. I okej, Peter jest, kao i ostatak njegove ekipe, dovoljno sjeban da se hvata za nadu da je to nešto više od igre kao slamku spasa, nešto što će njegovom životu dati neki viši, ili bar novi smisao… Ali da se od mene kao gledatelja očekuje da bih mogao i na trenutak ozbiljno shvatiti cijelu tu blesavu priču o nepomirljivom neprijateljstvu između uštogljenih tehno-korporativaca iz instituta Jejune i slobodnih umjetničkih duša iz društva “Drugdje”, skupa s cakano hipsterskim audiovizualnim tragovima koje i jedni i drugi ostavljaju za sobom? Pa, to je naprosto… twee.

A ako sve uistinu jest samo igra, zašto bi nam onda uopće stalo do ičega što se “događa” između Jejunea i “Drugdje”? To je pitanje koje nelagodno visi u zraku kroz prve dvije trećine Dispatches from Elsewhere, a čini se da ga je bio svjestan i scenarističkim tim serije s obzirom na varijacije u dozama kerefeka Jejunea i “Drugdje” po epizodi. Koliko je sve čudački, toliko je i light: nemaš dojam da su, takoreći, neki veliki ulozi u igri.

No opet, ta prividna frivolnost ostavlja i dosta manevarskog prostora da te serija iznenadi nekom dodatnom dimenzijom, neočekivanim zaokretom ili neslućenom dubinom. I tu se Dispatches from Elsewhere pokazuje kao serija vrijedna pažnje.

Uzmimo naprimjer glavnu ljubavnu priču, onu između Petera i prve suigračice koju upoznaje, Simone. Mislim da i nije neki spojler kada kažem da oni imaju ljubavnu priču: vrlo se brzo uspostavlja dinamika “hoće li-neće li”, Segel i dosta impresivna debitantica Eve Lindley imaju opipljivu kemiju i odmah je jasno kamo to ide. I isprve se čini da ide po špranci za koju bi se čovjek nadao da je dosad prevaziđena, onoj s besciljnim muškim bezveznjakom koji sreće manic pixie dream girl koja frca od životne energije i beskrajne spontanosti i nauči ga kako živjeti život punim plućima i još mu pride bude nagrada za happily ever after…

Samo što je i sama Simone – dosta besciljna. Ona uopće nije manic pixie dream girl; tu funkciju za oboje ispunjava pustolovina u koju su se upustili. Ona nije tu da spašava ikoga jer je, baš kao i Peter, nesretna duša kojoj je potreban spas. A ni Peter se, kako se bude zbližavao s njom, neće tek tako, čarobnim štapićem transformirati u odvažnog frajera te će ipak morati snositi neke posljedice toga što u dotadašnjem životu nije uložio praktički nikakav trud da se izgradi u iole zanimljivu osobu.

Povrh svega toga, Simone je i trans-žena, pa je ovo možda čak i, ako ne griješim… prvi put da u jednoj visokoprofilnoj TV-seriji imamo romansu, ali baš ono propisno romantičnu, između trans-žene i cis-muškarca? A da nije, je li, Pose?

A i njihovih dvoje kolega iz tima se također razviju u zanimljive likove. Prijašnji su me filmski i TV-izleti Andréa “3000” Benjamina iz Outkasta uglavnom zaobišli, pa me se dojmilo kako se dobro nosi sa zahtjevnom ulogom opsesivnog teoretičara zavjera Fredwynna, načelno iritantnog lika koji ti naposljetku ipak mora prirasti srcu. Ali nema do Sally Field, koja je jednostavno fantastična u ulozi Janice, i to s takvom lakoćom da je kriminalno što je ne viđamo češće na malim ekranima… Pa makar i, kao u ovom slučaju, scenarij ponešto cimao po žicama po kojima se već iscimao jedan jako popularan animirani film iz ne pretjerano davne prošlosti! Ali nije da nije efektno, pa se dade lako progledati kroz prste.

I jako mi se svidjelo kako je već u sedmoj epizodi (od njih ukupno deset) otkriveno u što su se točno Peter, Simone, Fredwynn i Janice upustili. Pa je priča krenula jednim drugim tokom… Ili se, bolje rečeno, usredotočila na ono što je od početka bio zapravo glavni tok, srce priče: četvero slomljenih ljudi koji pomažu jedni drugima da skupe krhotine s poda i nađu radost u životu.

E sad, red bi bio primijetiti i kako taj ključni motiv ljudi koji putem neobičnih tajnih društava pronalaze sebe i sebi srodne duše… popriiiiiiiilično podsjeća na jednu drugu, također nedavno emitiranu AMC-jevu seriju. Govorim, naravno, o Lodge 49, koja je u međuvremenu neslavno otkazana – kako bi sad kao “utjehu” dobili osjetno inferiorniji Dispatches from Elsewhere. Zasigurno nisam jedini fan Lodgea koji je zbog toga možda i malkice kivan na Dispatches?

Ali ionako su jako rijetke serije koje nisu inferiorne Lodge 49, pa nemojte to shvatiti kao neki bitan prigovor – ova je, svim svojim vrludanjima unatoč, dovoljno pomaknuta i na momente dirljiva da je vrijedi pogledati. I iskreno nemam pojma u kojem bi smjeru moglo otići finale idućeg tjedna, što nije mala stvar za seriju za koju sam bio uvjeren da će dosad već otkriti sve svoje karte.

Zašto još?

Pa, zato što je Lodge 49 jedinstvena serija koju je teško usporediti s bilo kojom drugom. Mogao bih vam reći da u njezinom DNK-u nazirem tragove i Života na sjeveru i The Leftoversa, ali… baš samo to, tragove, ništa više. Jer ova serija je i klasa i svijet za sebe.

Lodge 49 prati zgode i nezgode Duda, momka iz kalifornijskog Long Beacha koji se, unatoč urođenom optimizmu, na početku serije teško nosi sa smrću oca, a ne pomaže ni što je ostao bez krova nad glavom zbog dugova koje je ovaj ostavio za sobom. Dudu će se, međutim, vratiti vjera u život i ljude kada otkrije Red risa, udruženje s desecima loža diljem svijeta – uključujući i jednu u Long Beachu.

Kao također topla serija puna živopisnih, ekscentričnih likova, a bez ijednog pravog negativca, Život na sjeveru jest očigledan preteča. S razlikom da Lodge 49 u neku ruku čak i ima svog negativca, samo što on nije utjelovljen ni u jednom pojedinačnom liku, nego je ovdje jedini pravi negativac… Sistem. Bešćutni, nehumani kapitalistički sistem današnjice.

A ako dijelite sa mnom frustraciju serijama koje je David Simon radio nakon The Wire, onda ćete se, vjerujem, složiti kako je jebeno teško s takvim pristupom zadržati gledateljsku pažnju i entuzijazam. Mislim, pa sigurno nisam jedini koji bi pogledao pilot Tremea ili The Deucea, pomislio “Mmmmm, da, dobri stari Simon i dalje zna znanje, evala majstore, živio ti meni još sto godina!” – samo da bi onda polagano gubio interes i spontano zastao s gledanjem nakon, tipa, šeste ili sedme epizode? Jer iako se slažem da u stvarnosti sistem najčešće i jest glavni negativac i da to jest vrijedno isticanja i ponavljanja, to… i nije nešto što samo po sebi daje dostatan dramski zamah. Jer koliko god da Simonov holistički pristup problemima Baltimorea bio impresivan – za seriju za pamćenje je obično ipak potrebno nešto više. Potreban je neki Stringer Bell, neki Marlo, likovi kakvi su očajnički nedostajali i Tremeu i The Deuce, serijama koje su bez njih bile nekako… nezadovoljavajuće, pomalo dosadnjikave?

Pa eto, ako dijelite moje mišljenje o zadnjim radovima Davida Simona, znat ćete koliko je Lodge 49 čudo od serije kada kažem da i uz tako apstraktnog negativca uspijeva iz epizode u epizodu biti ne samo sve bolja – nego i sve zabavnija!

Iako je Loža 49 u Long Beachu ponajprije mjesto u kojem gubitnici kapitalističke utrke nalaze utočište i osjećaj zajedništva, ona je ujedno i izvor brojnih misterija. Zašto Loža 49 sadrži skrivene prostorije? Koja je to Prava loža o kojoj pričaju vođe organizacije? Što kriju izgubljeni svici Harwooda Fritza Merrilla, osnivača Reda risa? Je li on možda otkrio tajnu alkemije? I kako je to sve povezano s podzemnim radovima propadajuće tvrtke Orbis?

I tu me Lodge 49 pomalo podsjeća na The Leftovers, seriju koja je također golicala maštu brojnim misterijama… ali je i cijelo vrijeme bilo jasno da te misterije nisu poanta priče. Naravno da te jest zanimalo što se to dogodilo s 2% ljudi koji su u Leftoversima odjednom nestali s lica Zemlje, ali tu se seriju gledalo i sa sviješću da je putovanje – svi ti fascinantni načini na koje su se likovi suočavali sa svojim traumama – ipak puno bitnije od odredišta.

I baš kao i u dvije dosadašnje sezone Lodge 49, u Leftoversima smo stalno dobivali naznake da bi u igri mogle biti i neke nadnaravne sile, ali nikada ne bismo dobili konkretnu potvrdu da stvarno i jesu u igri: sve potencijalno natprirodno se uvijek moglo protumačiti kao nečije haluciniranje ili snoviđenje, ili kao nečija prevara, ili jednostavno kao bizaran splet slučajnih okolnosti. Lodge 49 čak i ide korak dalje tako što praktički svaku od tih naznaka redovito, brzo i odrješito demistificira, dajući time za pravo Ernieju, Dudovom novom prijatelju iz Lože koji je uvjeren da su sve te priče o alkemijskim tajnama obična hrpa gluposti… Samo da bi se onda opet, svaki put, dogodilo nešto još čudnije zbog čega se i on zamisli!

No kao što rekoh, Lodge 49 obično radije bira ostati s nogama čvrsto na tlu, što se posebno odražava u ekonomskim nedaćama likova. Jer tvrtka od koje je većina žitelja Long Beacha živjela propada, sve je manje stalnih poslova s plaćom od koje se može normalno živjeti, a i oni koji ih imaju ih mogu svakog trenutka izgubiti: većina likova u seriji prije ili kasnije završi u Temp Joy, agenciji za nalaženje privremenih, prekarnih poslova. Financijski problemi će neke od njih nagnati i na odlazak u lokalnu zalagaonicu, gdje će vlasniku psovati lihvarsku mater – ali koja im korist od toga, kad naprosto nemaju drugog izbora.

Za razliku od mnogih drugih serija što nam serviraju likove koji ne da ne žive u skladu sa svojim mogućnostima, nego najčešće žive sumnjivo visoko iznad svojih mogućnosti, likovima Lodge 49 je svaki dolar bitan. Ponekad i doslovno, kao recimo u onoj duhovitoj sceni kad Dudova sestra Liz udijeli pet dolara lokalnom žicarošu pa ga onda naganja po parku nakon što skuži da je to bilo sve što joj je ostalo u džepu, a treba joj za parking. Posebno je katarzična scena u finalu prve sezone kada Liz na jedvite jade skupi par desetaka tisuća dolara, ode u banku da otplati dio duga koji je naslijedila od oca i traži da joj oproste ostatak. I s kojim argumentom apelira na bankarku da joj to usliši?

“JA NE MOGU VIŠE OVAKO ŽIVJETI.”

Ne znam postoji li itko tko je ikada živio barem jedan period svog života pod kontinuiranim, stravično iscrpljujućim pritiskom velikih financijskih problema a da se neće prepoznati u toj rečenici. Jer kako god da ste se našli u tim problemima – bili sami krivi ili žrtvom tuđe nepravde, svejedno – to je misao kojoj ćete se vraćati kada se god nađete na izmaku snaga i rubu suza: ja ne mogu više ovako, jednostavno… ne mogu.

E, ali možda i ponajveća čarolija ove serije je u tome što, unatoč svemu navedenom, ona NIJE neki teški crnjak, nego upravo suprotno – ovo je naj feelgood serija današnjice! Jer, kao što je primijetio jedan kritičar, likovi Lodge 49 – koju njezini autori nazivaju “najmanje aspirativnom serijom na televiziji” – ne žive za rad, nego samo, ono… rade kako bi imali od čega živjeti. Oni jesu društveni marginalci koji će teško steći svaki dolar, ali su istovremeno u svakom trenutku voljni potrošiti i zadnji cent koji imaju ako će to pomoći ljudima do kojih im je stalo. Jer to je ono najbitnije, da si dobar čovjek i da si uvijek tu za druge dobre ljude, da im pomogneš da budu bolji, sretniji, zadovoljniji i ispunjeniji ljudi, a i oni tebi.

I tako Lodge 49 zarađuje pravo da, bez trunke licemjerja i bježanja od stvarnosti, uvjerljivije od manje-više bilo koje druge serije, isporuči onu ultimativnu istinu da – da, Mladen i Bepo su u jednome uistinu i bili u pravu, nije u šoldima sve! Od tekućih serija, jedino je još The Good Place takva oaza topline u kojoj likovi bivaju tako nagrađeni za međusobnu dobrotu, nježnost, obzirnost i suosjećajnost – ali mislim da me čak ni najblistaviji trenuci The Good Place ne ostavljaju tako ozarenog i s takvim osmijehom od uha do uha kao najbolje epizode Lodge 49.

Jedini tmurni oblak nad svim skupa je onaj gledanosti, jer… Pa mislim… koliko je vas uopće čulo za ovu seriju? Ovo je toliko ekstremno nezamijećen TV-dragulj da i ljudi s dvo- do troznamenkastim brojem followera na Twitteru znaju spominjati slučajeve kada bi po nekoliko ljudi što rade na seriji zahvalno retweetalo njihove pohvale… I dok je u trenutku pisanja ovog teksta budućnost Lodge 49 nepoznata, ja se tješim mišlju da se ipak prikazuje na AMC-u, kanalu koji je pustio da se do kraja snime ne samo loše gledani, ali od kritike masovno obožavani The Americans, nego i još lošije gledana Halt and Catch Fire koju – otprilike kao i Lodge 49 – kritika jest voljela, ali ju je i još češće ignorirala.

Pa iako je njezina gledanost abnormalno loša (čak i u usporedbi s, kuku lele, Halt and Catch Fire) – kada je riječ o izgledima da Lodge 49 dobije još koju sezonu, ja ću uslijediti Dudov primjer i zadržati njegov neuništivi optimizam. Zarazio me, a šta da vam kažem!