Traži se osoba koja voli organizirati stvari, ne boji se rokova ni administracije EU projekata, a istovremeno razumije da projekti nisu sami sebi svrha, nego alat za ostvarivanje društvenih promjena.

Radno mjesto podrazumijeva koordinaciju nositeljskog projekta koji je usmjeren na razvoj strateške litigacije u području azila i migracija, okolišnog prava te slobode izražavanja i sudjelovanja javnosti. Aktivnosti uključuju organizaciju edukacija i radionica, razvoj alata za stratešku litigaciju, koordinaciju partnera te provedbu javne kampanje. Osim toga potrebno je koordinirati partnerski projekt usmjeren na suzbijanje rasizma i diskriminacije kroz pružanje podrške
žrtvama.

Centar za mirovne studije nudi ugovor o radu na određeno vrijeme (na jednu godinu), uz probni rok od 3 mjeseca, s mogućnošću produženja
ugovora i prelaska na ugovor o radu na neodređeno vrijeme (ovisno o financijskim mogućnostima organizacije).

Iznos neto plaće je u rasponu od 1.100 do 1.400 eura, ovisno o stručnoj spremi, broju godina relevantnog iskustva i konkretnom radnom mjestu te internom sustavu koeficijenata. Naknada za prijevoz i prehranu dodatno se isplaćuje. Očekivani početak rada je 1. rujna.

Prijave se šalju mailom na cms@cms.hr uz naslov Prijava na natječaj, a više detalja pronađite ovdje.

Natječaj je otvoren do 17. srpnja.

Prvi Hod za život u Hrvatskoj održao se 21. svibnja 2016. godine u Zagrebu i to je bio jedini takav događaj u zemlji, organiziran s ciljem “skretanja pozornosti na poštivanje svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti”. Manifestacija se otada postupno proširila i ove se godine održava u 17 gradova. Hod za život pokrenula je udruga U ime obitelji koju se može definirati kao jednu od vodećih organizacija antirodnih pokreta u Hrvatskoj – pokreta koji se, prema McEwen i Narayanaswamy (2023), odnosi na “transnacionalnu mrežu aktera posvećenih očuvanju heteropatrijarhalne hijerarhije spola i roda u svim područjima društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života”.

Ovogodišnji Hod u Zagrebu bio je prvi kojemu sam prisustvovala i dojam tog događaja bio je drugačiji od onog koji sam očekivala. Toliko mladih ljudi i djece, glazba, šarenilo i veselje, zatekli su me. Istaknuto “veselje” je važno jer nam govori nešto o ciljanoj atmosferi i općem tonu okupljanja. Drugim riječima, veselje nije slučajno: ono je dio diskurzivnog oblikovanja Hoda za život usmjerenog na poticanje pozitivnog emocionalnog angažmana. Kako navode Tranfić i Gergorić (2025), poticanje pozitivne emocionalne dimenzije Hoda za život – isticanjem ponosa, ljubavi i sreće – igra značajnu ulogu u izgradnji kolektivnog identiteta i solidarnosti unutar pokreta, ali i u širenju područja djelovanja. 

Međutim, unatoč toj općoj benevolentnosti i “miroljubivosti”, u govorima sudionica i sudionika Hodova za život moguće je uočiti i donekle suptilnu, premda ipak često rabljenu retoriku “Mi protiv Njih”; retoriku koja se provlači kroz sve tematske cjeline koje su prepoznate analizirajući govore održane u trima gradovima: Zagrebu, Zadru i Splitu. Kada bismo te tematske cjeline sagledali_e samo kroz njihove ključne riječi, one bi mogle podsjetiti na ljudskopravaška / feministička okupljanja kojima sam prisustvovala; ključne riječi poput ljubavi, solidarnosti, prihvaćanja drugačijih, pružanja zaštite i podrške, ali i važnost znanosti naspram ideologije. Zbog toga ih je potrebno smjestiti u zadani kontekst i pažljivije razmotriti. 

Pravo na ljubav 

Među ključnim riječima koje su zabilježene dominantno mjesto zauzima pojam ljubavi. Jedna od govornica u Splitu zaželjela je “da svi ljudi vole svoj život i poštuju tuđi“. Ta je želja u skladu s jasnom porukom “žrtve i ljubavi” koju inicijativa šalje. Hod za život “nije samo angažman, već poziv srca”, a ljubav je ono što svako dijete “unosi u život svojih roditelja i najveći dar koji možemo dobiti“, čulo se u Zagrebu. No, prije svega, ljubav je ono na što svako dijete “ima pravo”. Točna rečenica koja je izgovorena na sva tri Hoda koja su razmatrana u ovoj analizi, glasi: “Bolesno dijete ima pravo na život, zaštitu i ljubav svojih roditelja, kao i ono zdravo. Pronalaženje i usmrćivanje bolesne ili drugačije djece nije dostojno civilizacije koja se hvali zaštitom ljudskih prava.”

U priloženim iskazima očituje se takozvani embryo-centered (Avanza, 2019), odnosno pro-life aktivizam fokusiran na embrio, koji se u diskursu Hoda za život preimenuje u “nerođeno dijete”. Tim činom preformulacije nerođeno dijete postaje politički subjekt koji zaslužuje zaštitu. Odabir ovog termina, zajedno s transparentima koji upozoravaju na osjećaje koje fetus doživljava, operacionaliziran je u svrhu poticanja empatije i osjećaja nanesene nepravde (Tranfić, Gergorić). Ovakvo preimenovanje taktički pomiče težište s autonomije žene na nerođeno dijete, čime je svaka argumentacija koja bi podupirala pravo na izbor stavljena u defanzivnu i moralno kompromitiranu poziciju.

Važno je pritom skrenuti pozornost na sljedeće: u govorima voditelja_ica, kao i u osobnim pričama koje su govornici_e dijelili_e s okupljenima, naglasak je stavljen upravo na zaštitu “bolesnog djeteta”, kao i na rizične trudnoće koje su govornice odlučile iznijeti, neovisno o tome što je život rođene djece bio težak, nerijetko obilježen nizom neuspješnih medicinskih zahvata i u konačnici vrlo kratak. Govornice su svjedočile o osjećaju “mira”, zato što su svojoj djeci u tom kratkom razdoblju, “pružile ono najvažnije, a to je ljubav”.

Prihvaćanje drugačijih (ne probiranje dostojnih)

Uz temu ljubavi, usko je vezan motiv prihvaćanja i to osobito prihvaćanja bolesnih, slabih, drugačijih: 

“Bit će naše dijete ono kakvo ga je bog stvorio i točno takav je došao naš (ime djeteta) i mi smo danas baš zahvalni. On ima jednako pravo na život kao i svi mi. Promijenio je našu obitelj, promijenio je taj stav o očekivanju općenito od ljudi. Pokušali smo dalje u životu doživljavati i prihvaćati ljude sa svim njihovim vrlinama i manama.” (ZG)

“Dok smo još prolazili prvi postupak posvojenja, tamo vas pitaju jako puno pitanja dok rade procjenu možete li biti roditelj i među pitanjima koja postavljaju je i to kakvo dijete želite, koliko godina, curicu, dečka, dijete s teškoćama ili ne. Nama je to bilo jako čudno i nepojmljivo jer smo smatrali da ostanem trudna i da nosim dijete s Downovim sindromom ili nekim malformacijama, da bi to dijete svejedno rodili.” (ZD)

Definiranjem prava na izbor kao “pronalaženja i usmrćivanja bolesne ili drugačije djece” – kako je formulirano u analiziranim govorima – pravo žene na autonomiju nad vlastitim tijelom retorički se preoblikuje u čin hladnokrvnog ubojstva, čime se emocionalno i moralno diskreditira sam pojam izbora. Pritom, potencijalni razlozi za prekid trudnoće radikalno su reducirani na nevoljkost žena da se nose s problemima “nedostojnog” djeteta. Tome u prilog ide tendencija da se pravo na izbor izjednačava s “eugeničkim mentalitetom, odnosno odabirom onih koji su, pod navodnicima, dostojni života po našemu”, a što smo, kako kaže govornica, “imali priliku vidjeti na djelu u nacističkoj Njemačkoj” (ZG). Odluka o prekidu trudnoće također je prikazana kao nešto na što se žene “nagovara”, u što ih se “gura” i u što ih se “uvjerava” i zbog čega će se, u vremenu koje tek treba doći, ženama “ispričavati” (ZG).

Zaštita i podrška (ne prevara)

Uz važnost prihvaćanja “drugačije djece”, organizatori_ce Hoda za život ističu i svoju ulogu u pružanju podrške majkama, očevima i širim obiteljima kako ne bi postali_e žrtve “društvene prevare” ili “pritiska”. Premda je zaštita nerođenog djeteta primarni cilj inicijative, čini se da ni žena nije zanemarena. Sudionice i sudionici imali su potrebu naglasiti da nisu “protiv žena”. “To je besmisleno”, reći će jedan voditelj, nastavljajući: “u principu, zbilja stojimo iza žene” (ZD). U principu, žena iza koje se stoji je majka: “majke, koje su stup i temelj društva”.

Majke su sve žene, ne samo one koje su to postale, već i one koje to tek trebaju postati i one koje to nesumnjivo žele postati. Kako je ekstatično uzviknula jedna od voditeljica: “Da vidimo naše majčice, ruke gore! Majčice, trudnice, majke koje žele biti majke i vjeruju da će to biti, dignite ruke da vidim koliko vas ima!” (ZG). Od ove uloge koja samo čeka da bude ispunjena, žena se može okrenuti jedino ako je napuštena, neinformirana i prevarena i od te ju je prevare potrebno zaštiti.  

“Kroz Hod za život u javnost je izišlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete već i za njihov život. One su raskrinkale onu laž da pobačaj osnažuje ili emancipira ženu. Žene koje su imale pobačaj ističu da je on bio rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, društva, čak liječnika. I mislim da je teško pronaći ženu koja se nije kad tad pokajala što je usmrtila dijete koje je nosila u vlastitoj utrobi ispod svoga srca. S tim je jako teško živjeti.” (ZD)

“Izašla sam iz svoje zone komfora radi dječice kao što je moja (ime djeteta), ali i zato što ne želim da više niti jedna majka bude prevarena. U razgovoru sa ženama koje su napravile pobačaj osjetila sam koliki teret i tugu nose na svom srcu, jer cijeli život razmišljaju o svom djetetu, a oni koji su ih glasno poticali da usmrte svoje dijete i gurnuli ih do ruba litice više nisu tu da pruže podršku.” (ZG)

Ove tvrdnje nisu dodatno pojašnjene ni popraćene primjerima: na koji način su majke “prevarene”, kako točno društvo “potiče” na prekid trudnoće i tko su ti neimenovani “oni” koji vrše pritisak i pobačaj reklamiraju kao sredstvo ženske emancipacije? Za razliku od tih neimenovanih Drugih, zajednica okupljena oko Hoda za život obećava upravo podršku, podcrtavajući tako osjećaje pripadnosti i povezanosti. 

“Drage majke i dragi očevi, niste sami. Mi ne možemo maknuti težinu situacije u kojoj se nalazite ali vam možemo pomoći nositi je. Rasporedit ćemo teški teret na više nas. Javite nam se kako bi vam pružili utjehu i potporu. (…) Plod mojih i naših promišljanja u Hodu za život je mreža potpore i solidarnosti.” (ZG)

“Ono što je najbitnije: svim mama, ali i očevima, obiteljima koje su u dilemi, niste sami.” (ZG)

“Mi danas želimo reći: Majko, nisi sama. Oče, tvoja uloga je važna. Dijete, ti si voljeno od samog početka.” (ST)

Kako objašnjava James Jasper (2011), osjećaji pripadnosti i povezanosti osnažuju kolektivni identitet grupe, osiguravajući kontinuitet kroz lojalnost. Kolektivni identitet također može biti osnažen i očuvan konstruiranjem izvanjskog neprijatelja, kao što je učinjeno ovdje. Neprijatelj, premda neimenovan, ipak je impliciran, osobito (točnije, isključivo) u govorima organizatorica Hoda za život.  

Znanost (ne ideologija)

“Kroz ovih proteklih deset godina Hoda za život, čuli smo sve moguće dokaze što znanost kaže o početku ljudskog života. (…) Pa iako je tako, još uvijek postoje ljudi, organizacije, lobiji, koji tvrde da nerođeno dijete nije ljudsko biće.” (ZG)

Korisno je napomenuti da se u ovom konkretnom govoru neimenovani, premda sada već preciznije identificirani Drugi, spominju nekoliko puta, zauzimajući tako centralno mjesto ovog obraćanja. To su Drugi koji “i dalje tvrde da pobačaj ženu oslobađa”. Drugi koji “majke više djece omalovažavaju, a žene koje svoju bolesnu djecu usmrćuju daju nam kao primjer majčinstva”. Nasuprot tih Drugih koji se nalaze na strani “ideologije, laži i diskriminacije”, Hod za život stoji na strani “zdravog razuma, modernih zakona i znanosti”. 

“Uskoro ćemo živjeti u našoj divnoj domovini za čiju su slobodu zdravlje i živote dali toliki branitelji, u kojoj će zakon štiti život, temeljeći se na volji naroda i na znanosti, a ne na ideologiji.” (ZG)

“Stoga želimo novi zakon, moderan zakon, koji se temelji na znanosti i koji apsolutno štiti život.” (ZD)

“Hodamo jer vjerujemo da je ljudski život svetinja, od samog početka i prvog otkucaja srca. Ne zato što to negdje piše, već zato što to govori zdrav razum i naša savjest.” (ST)

U ovim, ali i ranije priloženim iskazima moguće je primijetiti povezivanje nacionalističkog, religijskog ali i sekularnog diskursa. Sekularni diskurs, koji se očituje u pozivanju na znanost, dio je strateškog preoblikovanja pristupa antirodnih pokreta kojim se nastoji približiti široj publici (Tranfić, Gergorić) kao i dio mehanizama profesionalizacije antirodnih pokreta, koji sve češće napuštaju isključivo religijski okvir te svoje djelovanje predstavljaju kroz privid političke neutralnosti i akademske legitimnosti. Tako se akteri_ce unutar tih pokreta organiziraju u formi think-tankova i međunarodnih nevladinih organizacija, s istraživačima_cama koji_e objavljuju recenzirane radove, često uz podršku savjetodavnih odbora i fondacija (McEwen i Narayanaswamy).

Činjenica da se na okupljanjima u Zagrebu, Zadru i Splitu izlažu vrlo slične osobne ispovijesti, da se u iskazima organizatora_ica i voditelja_ica ponavljaju identične formulacije, govori u prilog toj profesionalizaciji. Ona se manifestira i kroz precizno ujednačeno oblikovanje poruka koje se žele plasirati. 

Mi protiv Njih

S obzirom na širenje inicijative Hod za život i vidljivost koju stječe u javnom prostoru, te na strateške mehanizme koji uključuju, kako profesionalizaciju i pozivanje na znanost, tako i poticanje pozitivnih emocija, ipak je potrebno izoštriti oprez i kritičko čitanje korištenog jezika. Taj jezik, samo naizgled svjetonazorski neutraliziran, služi kao poprište antagonizacije kroz retoriku “Mi protiv Njih”. Ova retorika je značajna zato što su pravičnost i snaga Prvih podignute na iskrivljenoj reprezentaciji Drugih: lažljivih, ideologiziranih, bešćutnih, prevarantskih drugih. Podsjetit ću, pravo žene na autonomiju i izbor izjednačeno je s eugenikom. 

Ono što se promjenom diskurzivnih mehanizama (pre)oblikuje nije samo javna reprezentacija antirodnih pokreta. Ono što se u očima javnosti (pre)oblikuje je i reprezentacija feminizma. Pritom me manje brine dio populacije koji je svjetonazorski već opredijeljen i puno češće se pitam o onom dijelu populacije koji je “ni tu ni tamo” ili “i tu i tamo”, u nedefiniranom političkom negdje, pred televizorom, koji sluša riječi organizatorica Hoda na Dnevniku i pomišlja: “Pa dobro, nisu rekle ništa nerazumno.” Tu je rečenicu bilo moguće čuti i među ljudima koji su se na ovim događanjima zatekli slučajno, ali su svejedno zastali i primili poslane poruke. 

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

U fokusu izvješća su osjetne posljedice koje je izazvala promjena političkog krajolika u Europi prilikom jačanja i dolaska na vlast krajnje desnih političkih stranaka. Jedna od njih je to da se državne vlasti naveliko koriste već postojećim ali i novim zakonima koji su usmjereni na ograničavanje rada organizacija civilnog društva, društvenih pokreta i solidarnosti, a sve pod egidom očuvanja javnog reda i mira, nacionalne suverenosti i sigurnosti.

Tako na širem prostoru Europe pravo na prosvjed i mirno okupljanje građana_ki postaje sve ograničenije, pri čemu se na udaru posebice nalaze prosvjedne akcije i inicijative posvećene ekološkim pitanjima i izražavanju potpore palestinskom narodu u jeku izraelske agresije. Osim legislativa koje propisuju drakonske kazne za prekršitelje, u zemljama poput Francuske, Njemačke, Nizozemske i Italije tijekom 2024. godine prosvjedi su bivali i potpuno zabranjivani, a prijavljivala se i prekomjerna policijska uporaba sile kao i pritvaranje, zastrašivanje i nadzor aktivista.

Uz ograničenja individualnih građanskih sloboda, u izvješću se naglašava i sužavanje raspona djelovanja organizacija civilnog društva, koje se diljem kontinenta suočavaju sa sustavnim preprekama u radu, gubicima financijske potpore, defamacijom i učestalim SLAPP tužbama. Zagovarački rad civilnog društva sve se češće proziva neprimjerenim “lobiranjem”, čime ga se izjednačava s korporativnim lobiranjem, a sveprisutne su i tvrdnje o tome kako civilno društvo zapravo posreduje štetne “vanjske utjecaje”. I to sve ne bi li se u pitanje dovela opravdanost javnog financiranja organizacija civilnog društva.

Angažiranost civilnog društva u bitnijim društvenim pitanjima, navodi se u izvješću, također se sustavno osujećuje uskraćivanjem prava na pristup informacijama, svođenjem javnih savjetovanja na simboličku gestu i isključivanjem civilnog društva iz dijaloga s vladajućima. Posebno se naglašava ranjivost organizacija civilnog društva kada je riječ o kriminalizaciji solidarnosti, pri čemu se pomaganje ljudima u pokretu često svodi na krijumčarenje i trgovinu ljudima.

Sve u svemu, iako su u ovom kratkom pregledu samo opširno navedeni neki od zaključaka izvješća, teško je oteti se dojmu da u paneuropskom prostoru vlada gotovo distopijska atmosfera. A kao što pokazuje izvješće koje je sastavila zagrebačka Kuća ljudskih prava, situacija u lokalnom kontekstu ne odstupa od gore navedenoga. Prostor za građansko djelovanje u Republici Hrvatskoj tako se ocjenjuje suženim, a bitnim faktorom smatraju se promjene u političkom krajoliku nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora.

Ističe se da je veća parlamentarna zastupljenost krajnje desnih opcija nepovoljno djelovala na građanske slobode i da se uobičajeni kritički ton što se civilnog društva tiče još dodatno pooštrio. Pravo na prosvjed smatra se ograničenim, a SLAPP tužbe i dalje su represivna mjera s kojom se suočavaju novinari_ke, organizacije civilnog društva i aktivisti_kinje. Javna savjetovanja oko nacrta zakona i prijedloga politika i dalje djeluju kao puka formalnost i često se odvijaju pri kraju procesa donošenja odluka, što uvelike priječi bilo kakav smislen dijalog svih dionika_ca društva.

Financiranje civilnog društva i dalje je obilježeno problemima, uz ograničena sredstva za zagovarački i istraživački rad na javnim politikama, ali i općeniti nedostatak javnih natječaja na nacionalnoj razini, kao i nedovoljno transparentno financiranje zagovaračkih aktivnosti i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Usto, navodi se kako su financijski najugroženije upravo one organizacije civilnog društva koje se bave ključnim socijalnim i političkim pitanjima i pravima ugroženih i manjinskih skupina.

Podcrtava se i to da Hrvatska već devet godina nema temeljnu strategiju za civilno društvo, ali i da Vladin Savjet za razvoj civilnog društva već godinama ne funkcionira. A potpuno je disfunkcionalan i Vladin Savjet za ljudska prava, što bi u kontekstu zemlje koja već godinama provodi antimigrantske politike Europske unije u najmanju ruku trebalo izazivati strepnju.

Uz sve navedeno, bitno je napomenuti kako se unatoč sve lošijem statusu građanskih sloboda i demokratskih vrijednosti u Europi civilno društvo pokazalo iznimno otpornim i sposobnim organizirati se radi njihova očuvanja. A dok svijet polagano no sigurno vrluda prema dodatnoj autoritarnosti i despotizmu, takav će angažman biti prijeko potreban.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Trening će se baviti temeljnim načelima i izvorima prava EU-a te njihovom odnosu s pravom država članica i pravima građana EU-a. Na treningu će se analizirati primarni izvori prava (Osnivački ugovori, Povelja o temeljnim pravima EU-a te opća načela prava), kao i sekundarni izvori poput direktiva i uredbi. Posebna će se pozornost obratiti načelima nadređenosti i izravnog učinka koja čine pravni temelj utjecaja prava EU-a na živote i prava građana. Također će se analizirati i odnos Povelje o temeljnim pravima EU-a i Europske konvencije o ljudskim pravima u kontekstu njihove primjene u nacionalnom pravu, ali i njihovog međusobno utjecaja.

Trening će voditi Ines Goldner Lang i Luka Petrović s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Broj sudionika je ograničen, a organizatori snose troškove puta i smještaja za sudionike_ce koji_e nisu iz Zagreba.

Prijave se primaju do 15. studenog registracijom na linku. Program će zainteresiranim sudionicima biti naknadno poslan.

Povod protestne akcije je Vision Network Summit 2024, odnosno okupljanje članova istoimene svjetske lobističke mreže ultrakonzervativnih organizacija i pokreta poznatijih kao Agenda Europe.

“Mada je mreža tajnovita, namjere su jasne: zabrana pobačaja i kontracepcije, otežavanje razvoda, kriminaliziranje LGBTIQ+ zajednice”, poručile su prosvjednice.

Sudionice prosvjedne akcije podsjetile su i na medijske napise o procurenim e-mail porukama članova Agende koji otkrivaju njihove ciljeve te podsjetile da se nastanak Agende veže uz kršćanske radikale iz SAD-a i Rusije, kao i da je jedna od koordinatorica mreže Željka Markić. Prema njihovim tvrdnjama riječ je o mreži koja raspolaže izdašnim financijskim sredstvima te koordinirano i sistemski organizira kampanje kroz koje pokušava utjecati na zakone i rezolucije o ženskim reproduktivnim pravima, kao i pravima LGBTIQ+ zajednice diljem svijeta.

Prema pisanju Novosti, osim Markić, u Agendu su uključeni i Stjepo Bartulica, Marijana Petir, Ladislav Ilčić i Petra Tišljarić, javne ličnosti koje su podržale referendum za brak, kampanju protiv Istanbulske konvencije i druge ultrakonzervativne inicijative.

Sudionice prosvjedne akcije dodatno ističu svoju zabrinutost za ugrozom ženskih prava i zbog činjenice da su među članovima Agende autori poljskog nacrta zakona o zabrani pobačaja sa zatvorskim kaznama za žene. Pobačaj u Poljskoj još uvijek je dopušten samo u slučaju silovanja i prijetnje po život trudnice.

“Zato, prije nego se okupe u samom centru Zagreba, ovdje smo da podsjetimo koje su njihove stvarne namjere”, za kraj su upozorile prosvjednice.

Poziv je otvoren za sve studente_ice, mlade profesionalce_ke i aktiviste_kinje koji imaju izraženi interes za ljudska prava i tranzicijsku pravdu, žele više naučiti o ratnim zbivanjima devedesetih i njihovim posljedicama te se angažirati u poticanju na odgovorno suočavanje s prošlošću.

Ukoliko se pronalazite u navedenom, prijavite se za stažiranje u Inicijativi mladih za ljudska prava – jednoj od vodećih regionalnih mreža u području zagovaranja ljudskih prava i implementacije mehanizama tranzicijske pravde, promicanja pomirenja i regionalne suradnje.

Kriteriji za prijavu:

• mladi od 18 do 30 iz Hrvatske
• dostupnost 10-20 sati tjedno (podložno dogovoru)
• interes za rad u polju ljudskih prava, tranzicijske pravde, ratova devedesetih, društveni angažman
• posvećenost ciljevima, vrijednostima i misiji koju zagovara Inicijativa mladih za ljudska prava

Trajanje i termini pripravništva: 

• do dva mjeseca (120 h) 
• rujan/listopad – studeni/prosinac 2024. / rok za prijavu: 1. rujna
• prosinac 2024. – siječanj 2025. / rok za prijavu: 1. studenog
• siječanj – ožujak 2025. / rok za prijavu: 1. prosinca

Prijave se šalju putem e-maila na adresu croatia@yihr.org

Prijava treba sadržiti životopis i odgovore na sljedeća pitanja (max. 1000 riječi):

1.  Što vidiš kao ključni problem (ili više njih) u načinu odnošenja prema ratovima devedesetih u Hrvatskoj? 
2.  Zašto je važno raditi na suočavanju s prošlošću u Hrvatskoj?
3.  Što te motiviralo da se prijaviš na pripravništvo i čime bi se volio/la baviti za vrijeme njegovog trajanja? 

Potrebno je naznačiti za koji termin (ili termine) se želite prijaviti. Nakon završetka prijava slijedi online ili uživo intervju.

Više informacija o natječaju možete pronaći ovdje.

“Povod za drugi prosvjed Inicijative jest neprihvatljivo glasanje Hrvatske protiv UN-ove rezolucije o prekidu vatre i neprekidnog genocida kojeg izraelski režim provodi u Gazi. Stojimo uz ljude Palestine i njihove zahtjeve za mirom i slobodom te pozivamo Vladu RH i ostale vlade zemalja članica Europske unije da stanu na stranu povijesti koja pokušava zaustaviti svako krvoproliće, sudjelovati u uspostavi mira i osigurati reparaciju štete nezamislivih razmjera. Ništa ne može poslužiti kao opravdanje za masakriranje nedužnih civila u Palestini, što uključuje i Gazu i Zapadnu obalu.

Više od mjesec dana svjedočimo ubijanju tisuća djece, žena, starijih ljudi, ljudi s invaliditetom, novinarki i novinara, liječnika, medicinskih sestara i ranjenika. Svjedočimo bombardiranju škola, bolnica, vjerskih i objekata kulturne baštine, navodnih evakuacijskih ruta i izbjegličkih kampova. Postupci izraelske vlade krše međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava, uključujući Konvenciju o pravima djeteta i Ženevske konvencije, a većina europske i međunarodne zajednice prešutno odobrava poteze izraelskog režima. Vlada RH je svojim glasom u UN-u stavila Hrvatsku u poziciju saučesnice u genocidu. Našim prosvjedom jasno poručujemo da ovaj glas nije naš glas! Vlada RH NE govori u naše ime!

Inicijativa od Vlade zahtijeva da u okviru mehanizama odlučivanja među članicama EU i Ujedinjenim narodima jasno osudi zločine koji nesmetano čini izraelski režim, uz podršku Sjedinjenih Američkih Država. Tražimo hitan prekid bombardiranja u pojasu Gaze i vojnog terora na Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu. Inicijativa podržava zahtjeve palestinskih aktivista u Gazi i progonstvu koji traže trenutačni i bezuvjetni prekid vatre, lišen ikakvog opravdanja koje bi produžilo daljnje napade. Poručujemo i da osiguravanje pristupa humanitarnoj pomoći za pojas Gaze nije adut za pregovaranje, već temeljno ljudsko pravo, te je svaka zapreka pružanju pomoći još jedan u nizu neskrivenih ratnih zločina. U skladu s tim, tražimo ukidanje embarga na vodu, hranu, energente i komunikacijske kanale.

Ponavljamo i zahtjev za oslobođenjem više od 200 izraelskih talaca iz pojasa Gaze izloženih nasilju Hamasa i izraelskom raketiranju. Tražimo oslobođenje više od 10.000 palestinskih i izraelskih zatvorenika u izraelskim zatvorima koji pružaju otpor apartheidu, a nemaju pristup pravednom suđenju. Zahtijevamo i da Vlada RH i ostale vlade članica Europske unije daju podršku kaznenom gonjenju svih počinitelja ratnih zločina u Palestini i Izraelu od strane Međunarodnog kaznenog suda.

Dodatno, tražimo od Vlade Republike Hrvatske da osigura humanitarnu, materijalnu i administrativnu pomoć svim hrvatskim državljanima i članovima njihovih obitelji koji su proteklih dana evakuirani iz Gaze, u skladu s Otvorenim pismom upućenim ovoga tjedna.

Iznimno nam je važno naglasiti kako su na skup pozvani i dobrodošli svi i sve. Ne smijemo dopustiti daljnje polarizacije u društvu, uključujući širenje antisemitizma i islamofobije. Naša Inicijativa fokusira se na zahtjev za pravdu i mir koji poštuje prava i dostojanstvo svih pojedinaca bez obzira na njihovo podrijetlo”, poručuju organizatori prosvjeda.

Početkom prošlog desetljeća u svijetu je bilo manje od 40 milijuna prisilno raseljenih osoba, prema podacima 2021. godine – dakle, prije najnovijeg rata – ta je brojka narasla na gotovo 90 milijuna. Nesigurnost, protjerivanje, pandemija, kršenje ljudskih prava, loša ekonomska situacija, besperspektivnost, samo su neki od faktora zbog kojih mnogi odluče na traženje novog doma, a kako će posljedice klimatskih promjena sve više uzimati maha tako će i navedeni uzroci biti dodatno potencirati. Problem migracija prema tome ne samo da neće nestati, već će s velikom vjerojatnošću postati jedan od ključnih mjesta političke borbe. Budući da se dosadašnji sustav upravljanja migracijama u takozvanim zapadnim zemljama svakodnevno pokazuje neadekvatnim – ili, bolje rečeno, sadističkim i šovinističkim – izgradnja sveobuhvatnog i humanog sustava upravljanja migracijama je stvar prijeke nužde. 

Unatoč tome, u posljednjim desetljećima, a posebno nakon velikog migrantskog vala iz 2015. godine većina europskih država nastoji kriminalizirati iregularne migracije. Osim što se temelje na ksenofobnim pretpostavkama, kriminalizacijske migracijske politike su neefikasne na više razina. Analiza djelotvornosti takvih politika tema je i nedavno objavljene knjige The Criminalisation of Irregular Migration in Europe: Globalisation, Deterrence and Vicious Cycles Matilde Rosine, autorice i znanstvenice koja proučava međunarodne migracije na britanskom sveučilištu London School of Economics, i čije je predstavljanje održano online krajem svibnja. Kako je spomenuto, Rosina kriminalizaciji migracija pristupa iz perspektive njihove stvarne efektivnosti – drugim riječima,  pokušala je istražiti u kojoj mjeri su dosadašnje politike uspješne u svojim navodnim ciljevima, odvraćanju migracija. Iako takav metodološki pristup ponekad ostavlja dojam pretjerane apolitičnosti, ipak je vrijedan jer se s politikama odvraćanja migracija razračunava pod njihovim implicitnim pretpostavkama.

Rosina je tijekom predstavljanja knjige napomenula kako se termin kriminalizacije migracija koristi u različitim kontekstima, no uglavnom podrazumijeva uvođenje kaznenih sankcija protiv iregularnih migracija. Trenutno većina članica Europske unije ima na snazi uredbe u sklopu kaznenog zakona koje sankcioniraju iregularan ulazak u zemlju ili ostanak u zemlji – to jest, osobe bez valjanih i važećih dokumenata mogu biti podložne sankcijama poput novčane kazne ili čak zatvora. Kategorijom iregularnih migracija se također pokušava uspostaviti distinkcija između tražitelja azila i takozvanih ekonomskih migranata, što zanemaruje činjenicu da “ne samo da većina ljudi napušta svoje zemlje zbog mješavine ekonomskih i političkih razloga, već da izbjeglice također koriste krijumčare i neregularna sredstva da dođu u Europu, kao što i osobe koji nastoje pobjeći od siromaštva podnose zahtjev za azil, u nedostatku alternativa za reguliranje svog statusa”. 

Kriminalizacija je zapravo tek dio šire lepeze takozvanih politika odvraćanja. Prema Rosini, kažnjavanje iregularnih formi migracije vlastima je privlačno zbog više razloga. S jedne strane, kriminalizacija omogućuje izbjegavanje suočavanja s kompleksnošću stvarnog problema – recimo ulaganjem sredstava u sustav integracije ili pak u zajednice iz koji su osobe u pokretu prisiljene emigrirati. S druge strane, implicitna je pretpostavka kriminalizacije da se osobe u pokretu neće odvažiti na put u zemlje s dovoljno restriktivnim zakonskim sankcijama. Rezultat takvog pristupa prema Rosini jest da su njime “iregularne migracije predstavljene kao fenomen kojeg je moguće ne samo kontrolirati, već i spriječiti”.

Kako Rosina navodi u knjizi, posljednjih su godina europski političari naglašavali važnost odvraćanja kao strategije sprječavanja iregularnih migracija. Za razliku od drugih modela upravljanja migracija koje bi vlasti mogle implementirati, “odvraćanje karakterizira usredotočenost na negativne poticaje, a djeluje na temelju očekivane racionalnosti migranata”. Rosina je stoga pokušala odgovoriti na pitanja u kojoj mjeri kriminalizacija iregularnih ulaska ili prebivanja u nekoj zemlji uspješno odvraćaju ljude od migracija, te općenitije koje su posljedice kriminalizacije i tko od njih zapravo ima koristi. Iako se u empirijskoj analizi i istraživanju koncentrirala na kontekst Italije i Francuske – u prvom redu zbog relativno visokih kazni za iregularne migrante – rezultati imaju širu primjenjivost. Što se metodologije istraživanja tiče, Rosina je evaluirala javne politike – njihovu efikasnost, koherentnost, korisnost i održivost – te je također provela više od 50 intervjua s dionicima koji su uključivali predstavnike policije, sudstva i lokalnih organizacija civilnog društva, uz ispitivanje neposrednog iskustva migranata putem upitnika.

Teorijski okvir Rosinine studije počiva na sjecištu međunarodne političke ekonomije i kriminologije.  Rosina je tako u literaturi koja temi migracija pristupa iz perspektive političke ekonomije identificirala tri stajališta o ulozi države: realizam, liberalni institucionalizam i transnacionalizam. Realisti naglašavaju ključnu funkciju država u kontroli ulaska i izlaska sa svojih teritorija. Institucionalni pristup pak naglašava važnost međunarodnih institucija poput sudova koji ograničavaju manevarski prostor pojedinih država, dok transnacionalna perspektiva ukazuje na to da migracije u doba globalizacije jednostavno nije moguće zaustaviti. 

Autorica studije je podcrtala kako je politika odvraćanja migracija sa stajališta međunarodne političke ekonomije “snažno povezano s realističnom pretpostavkom da su države sposobne vršiti kontrolu nad migracijskim tokovima. Također je usko povezana sa sekuritizacijom migracija, odnosno konstrukcijom migracija kao prijetnje, kojoj je potreban sigurnosni odgovor: sama upotreba koncepta, tradicionalno namijenjenog obeshrabrivanju kriminala i ratnih radnji, kao i oslanjanje na policiju i vojne aktere, doprinose stvaranju eksplicitne veze između migracije i sigurnosti”. 

Kriminološka perspektiva kojom je intervenirala u teorijske stavove političke ekonomije, Rosini je pružila nekoliko parametara za testiranje u kolikoj mjeri kriminalizacija uopće sprječava migracije: kolika je stvarna vjerojatnost da će netko biti kažnjen, kako osobe s migrantskim podrijetlom percipiraju pojedine sankcije, kolika je društvena cijena kriminalizacije u pogledu stigmatizacije pojedinih skupina i slično. U tom kontekstu, Rosina ističe, nastaju brojne nepodudarnosti između retorike, zadanih ciljeva te zbiljskih efekata kriminalizacijskih politika. Štoviše, u analizi je uočila nepodudarnosti na nekoliko razina – između političke retorike i zakonskih regulativa, zatim između regulativa i implementacije u praksi te konačno između implementacije i stvarnih učinaka.

Kako je ranije natuknuto, ideja iza kriminalizacije iregularnih migracije jest da će dovoljno visoke kazne odvratiti osobe u pokretu od pokušaja ulaska ili ostanka u zemlji. Sama riječ odvraćanje, koja u engleskoj varijanti deterrence etimološke korijene vuče od “latinskog ‘deterrere’, uplašiti ili udaljiti, odnosi se u svom najširem smislu na strategiju da se ‘obeshrabri i odvrati ili obuzda strahom’. Iz kriminološke perspektive, to je jedna od višestrukih tehnika dostupnih zakonodavcima za povećanje individualne usklađenosti sa zakonom. Dok usklađenost može biti generirana instrumentalnim razlozima ili normativnim uvjerenjem u legitimnost i moralnost zakona, odvraćanje ima za cilj samo utjecati na prvo umetanjem ili jačanjem negativnih poticaja. Njegova ključna karakteristika je da se poštivanje zakona ne potakne stvarnim izricanjem kazne, već njezinom prijetnjom”.

Rosinino istraživanje pokazalo je kako kriminalizacija kao posebna mjera odvraćanja ne smanjuje razmjere migracija, nego tek stvara “velike društvene troškove za migrante u prihvatnim zajednicama”. Naime, kada se iregularne migracije u startu stavlja izvan zakonskih okvira, u širem se društvu stvara percepcija kako u zajednice dolaze opasni ljudi ili kriminalci, a samim time se opravdava i državna nebriga po pitanju integracije. Posljedice kriminalizacije ne osjećaju samo iregularni migranti, štoviše “temeljno nepovjerenje u osnovi sustava azila u nekoliko zapadnih zemalja riskira kriminaliziranje tražitelja azila u očima javnosti, čak i prije nego što se procijene njihovi zahtjevi, i, kada se riječ ‘pritvor’ koristi kao sinonim za ‘zatvor’ veza između migranata i prestupnika dodatno je ojačana.”

Konačno, kriminalizacija, kao i strategije odvraćanja, ne predstavljaju smislen okvir za upravljanje migracijama čak ni unutar vlastite ksenofobne logike. Pretpostavka da će uz dovoljno velike kazne migranti temeljem cost-benefit analize racionalno zaključiti kako im se više isplati ostati u vlastitim zemljama, prema Rosini duboko podcjenjuje strukturalne uzroke masovnih migracija, dok istovremeno stvara začarani krug između iregularnih migracija i društvene marginalizacije. Tako umjesto integracije u nova društva migranti postaju žrtve šovinističkih stavova potaknutih kriminalizacijom i sekuritizacijom granice što dovodi do segregacije društva i još lakšeg širenja takvih stavova. 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Iako su u hrvatskom medijskom prostoru oskudno popraćeni, broj svjedočanstava i reportaža inozemnih medija o nezakonitim protjerivanjima ili pushbackovima na granici zadnjih je godina u konstantnom porastu. Nakon velikog izbjegličkog vala iz 2015. godine, tadašnje minimalno solidarne politike EU sve više zamjenjuje sistemski šovinizam – izbjeglice su u javnom diskursu postale ekonomski migranti, a humanitarna je kriza preobražena u pitanje obrane i sigurnosti. Djelomice je za to odgovoran politički uspjeh desničarskih i neofašističkih narativa, ali stanje na vanjskim granicama EU ipak je u najvećoj mjeri posljedica prešutnog (ne)djelovanja samih europskih institucija. Massimo Moratti iz Amnesty Internationala stoga u spomenutom Spiegelovom prilogu članice EU s punim pravom pita: “Kako to da se zaštita vanjske granice EU provodi kršenjem ljudskih prava?”

Opća deklaracija o ljudskim pravima kao i Povelja Europske unije o temeljnim pravima jamče da svaka osoba iz treće zemlje može zatražiti azil. U Povelji je također zabranjeno kolektivno protjerivanje –  pa se pushback s teritorija neke države bez sagledavanja i procesuiranja individualnih slučajeva, ili pak potpuno ignoriranje zahtjeva za azilom, treba tumačiti kao kršenje ljudskih prava te europskih i međunarodnih zakona. Pushbackove prema tome nije moguće okarakterizirati kao legalno i legitimno čuvanje granice, kako to primjerice tvrdi ministar unutarnjih poslova RH.

Antonija Pindulić iz Centra za mirovne studije i Abby d’Arcy iz mreže Border Violence Monitoring u kratkom pregledu pravnog okvira sustava azila napominju da “obvezujući međunarodni, europski i nacionalni zakoni nameću jasne pozitivne dužnosti državama članicama da zaštite migrante prije protjerivanja; priznati njihovo pravo na traženje azila, poštivati njihova osnovna ljudska prava, procijeniti njihovu individualnu situaciju i jamčiti pravne lijekove. Kao što je gore pokazano, protjerivanja su nezakonita. Ona ne samo da se uglavnom događaju izvan zakonskih procesa, već se čini da sistematiziraju kršenje temeljnih prava”. To konkretno znači da se protjerivanja osoba na zelenim granicama, kao što je ona između Hrvatske i BiH, uopće ne bi smjela događati. Ako se nekoga već deportira iz zemlje onda je to isključivo moguće na službenim prijelazima uz prisustvo policije druge države i poštivanje svih zakonskih procedura.

Te uvjete hrvatska policija ne ispunjava. Štoviše, brojna svjedočanstva, koja su dokumentirale nevladine organizacije poput CMS-a i Are You Syrious?, ukazuju na to da su protjerivanja prešutni dio službenih politika čuvanja granice. Čak i očigledna proceduralnost postupka potvrđuje da je riječ o sistemskom kršenju zakona. Na primjer, prema snimkama koje je objavio Der Spiegel nipošto nije prenapregnuto zaključiti da su osobe u policijskim uniformama itekako svjesne nezakonitosti onoga što rade – nakon što su stigli na šumsku čistinu u blizini graničnog prijelaza, prvo dalekozorima provjeravaju ima li nekoga u blizini da bi zatim dovezli migrate i protjerali ih u BiH.

Pokušaji MUP-a da odgovore na optužbe izbjeglica, nevladinih organizacija i inozemnih medija uglavnom počivaju na ponavljanju mantri kako policija postupa u skladu sa zakonskim obvezama te isključivo sprječava ilegalne pokušaje prijelaza granice. S vremena na vrijeme ipak priznaju nasilne incidente, ali za njih okrive migrante koji im, eto, ne ostavljaju drugog izbora. Čak i kad bi to bilo opravdano, protjerivanja se u Hrvatskoj ne događaju samo na području granice, već se izbjeglice često vraća nakon što su ušli duboko u teritorij i više puta zatražili azil. Najnoviji primjer takvih postupanja je prikazan u reportaži RTL-a o iračkoj obitelji – iako su svaki put tražili azil, majku s dvoje malodobne djece hrvatska je policija protjerala čak 22 puta. Dakle, bili su na teritoriju RH i eksplicitno tražili azil, da bi ih policija jednostavno prevarila i otpremila u Bosnu. Svoje pravo da zatraže azil su uspjeli ostvariti tek nakon pomoći građana koji su ih smjestili u privremeno sklonište bez obavještavanja policije pa potom pozvali novinare da njihov slučaj dokumentiraju i predstave javnosti.

Broj presuda i značajnija pozornost dijela međunarodnih institucija u sve većoj mjeri formalno razotkrivaju dosadašnje sustavno proizvedenu nevidljivost pushbackova. Da nema previše sumnje u nezakonito postupanje hrvatske policije, potvrdila je krajem prošle godine i europska povjerenica za ljudska prava. U intervenciji u sudski postupak u kojem se RH optužuje za nezakonita protjerivanja, zaključila je da “sve dostupne informacije upućuju na postojanje ustaljene prakse kolektivnog povratka migranata iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, koji se provodi izvan bilo kakvog formalnog postupka i bez identificiranja dotičnih osoba ili procjene njihove individualne situacije. Ova praksa sprječava dotične osobe da pravilno ostvaruju svoje pravo na traženje međunarodne zaštite, što se jasno primjenjuje i prema hrvatskom zakonu na one koji neregularno prelaze granice, te im oduzima djelotvorne pravne lijekove”.

Međutim, onemogućavanje pristupa međunarodnoj zaštiti tek je jedan element politika odvraćanja na granici Tvrđave Europe. Drugi važan aspekt jest stvaranje nevidljivog režima sadističkog nasilja. Tako su prošle godine u CMS-u dokumentirali 110 grupnih svjedočanstava izbjeglica o protjerivanjima koja se odnose na 1656 osoba. Od njih je više od 58 posto zatražilo azil, a u gotovo 90 posto (!) slučajeva izvijestili su o nekoj vrsti mučenja i ponižavanja. Također napominju da su u 39 posto slučajeva protjerivanja bila uključena i malodobna djeca.

Nasilje na granici ima svoju funkciju – odvratiti daljnje pokušaje ulaska u RH – a da bi ju moglo ispunjavati, mora biti organizirano izvan formalnih procedura, mora ostati neprimijećeno. Budući da se zlostavljanje odvija po nenastanjenim područjima i pustim šumama policiji je taj posao zataškavanja dodatno olakšan. Ali golemu brigu koja se posvećuje održavanju nevidljivosti nasilja potvrđuju ustaljeni postupci poput uništavanja kamera na mobitelima izbjeglica. Iranski je tražitelj azila 2018. godine za Guardian nevidljivu brutalnosti europske granice sažeo riječima: “Iranska policija slomila mi je sve zube, hrvatska nos i rebra. Ipak, svi govore o nasilju u Iranu, a nitko ne govori o nasilju koje je počinila europska zemlja.”

Važno je naglasiti da metode i strategije protjerivanja nisu isključivo karakteristika Hrvatske, već u njima koordinirano sudjeluju i druge zemlje EU. Primjerice, takozvana ulančana protjerivanja počivaju na bilateralnim dogovorima o readmisiji migranata. Riječ je najčešće o slučajevima u kojima je azilant deportiran iz Italije ili Austrije u Sloveniju koja ga dalje preusmjeri u Hrvatsku da bi na kraju završio izvan EU. Iako su sve uključene države službeno negirale, postojanje takvih lanaca formalno je potvrđeno početkom godine presudom suda u Rimu. Naime, uspješno je dokazano da je azilant nezakonito iz Italije deportiran u BiH. To je tek jedan slučaj, prema podacima slovenskog MUP-a 2020. godine je gotovo deset tisuća osoba vraćeno iz Slovenije u Hrvatsku da bi potom bili ukrcani u kombije i prebačeni izvan EU.

Europska islamofobija i rasizam zapravo su temelj trenutnog režima na granici – i direktnog nasilja, i štetnih sistemskih politika. U izvješću za svibanj Border Violence Monitoring Network naglašava da policija mnogo bolje tretira kršćanske migrante – primjerice, ako uspiju dokazati da su kršćani onda ih izuzmu od premlaćivanja. U BVMN-u zato poručuju da “sjecište nasilja zasnovanog na rasi i vjeri naglašava činjenicu da protjerivanja nisu samo kršenje Zakona o azilu. Odupiranje zahtijeva antirasistički i dekolonijalni pristup, koji prepoznaje ljudsko iskustvo rasne islamofobije. Ovo ugnjetavanje je ne samo alat u svakodnevnom izvršavanju protjerivanja, već i politički poticaj koji države i EU koriste za osiguranje granica”. Valja se samo podsjetiti koliku ulogu islamofobni strah od terorizma ima u opravdavanju sekuritizacije i militarizacije europske granice.

Brutalnost hrvatske granice rezultat je prešutnog suučešništva europskih institucija. Migracije su gorući politički problem koji zahtijeva ogromna sistemska i infrastrukturna ulaganja u integraciju, kao i međunarodnu pomoć zemljama iz kojih ljudi bježe. Zbog raširenih šovinističkih narativa elitama je politički oportuno problem autsorsati na periferiju ili zemlje izvan EU. Trenutna situacija je rezultat kompromisa kojim su svi jednako zadovoljni – EU može još neko vrijeme ignorirati humanitarnu krizu na svojim granicama i izbjegavati sukobe s protofašističkim članicama; Hrvatska vlada dobiva odobrenje za pristup Schengenskoj zoni bez previše medijskog propitivanja službenog narativa o zaštiti granice. Jedini nezadovoljni su migranti, ali oni su ionako već izbrisani.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Danas, 17. svibnja, u nekoj sretnijoj godini dugim nizom javnih manifestacija na globalnoj bi se razini slavio Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT). Njegovo bi obilježavanje ujedno poslužilo i kao uvertira u lipanj, Mjesec ponosa i doba godine kada se u većini gradova odvijaju povorke ponosa i različiti LGBTIQ+ programi. Lipanjska tradicija datira od Stonewallske pobune koja je 28. lipnja 1969. označila početak organizirane borbe za LGBTIQ+ prava. Za razliku od Mjeseca ponosa, razlog obilježavanja 17. svibnja manje je poznat, pa nije naodmet podsjetiti što se njime obilježava, a onda i zašto je ove godine posebno tmuran.

Naime, na taj dan 1990. godine Svjetska zdravstvena organizacija uklonila je homoseksualnost s popisa mentalnih bolesti, da bi ga se 15 godina kasnije na inicijativu niza organizacija civilnog društva proglasilo Međunarodnim danom borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Uobičajeno slavljenje IDAHOBIT-a u Zagrebu uključivalo je podizanje duginih zastava i popratni program u organizaciji Zagreb Pridea, kojim bi krenulo zagrijavanje za Povorku ponosa. Ove je pak godine ususret samom IDAHOBIT-u, 16. svibnja, pristigla i nimalo neočekivana službena obavijest o odgodi Povorke. 

Najveća zagrebačka LGBTIQ+ manifestacija, koja se trebala devetnaesti put održati u lipnju, odgođena je “prije svega zbog sigurnosnih i zdravstvenih razloga, ali i zato jer je za organizaciju Prajda potrebno nekoliko mjeseci rada naših volonterki i organizacijskog odbora, što ove godine nije bilo moguće”, kako stoji u priopćenju koje je noćas na svom Facebook profilu uputio Zagreb Pride. Prije zagrebačkog, sličnim se priopćenjem oglasio i splitski Pride.

U tjednu koji prethodi IDAHOBIT-u, 14. svibnja, jedna od udruga koje su inicirale njegovo obilježavanje, Međunarodna lezbijska, gej, biseksualna, trans i interspolna asocijacija ILGA, objavila je Rainbow Europe kartu. Riječ je o godišnjem prikazu (pravnog) stanja LGBTI jednakopravosti u Europi i Središnjoj Aziji. U okvirima Rainbow Mapa u obzir se uzima zakonski okvir koji uključuje kategorije zločina iz mržnje i govora mržnje, priznanja prava na rodno samoodređenje, prava na obitelj,  prostora djelovanja organizacija civilnog društva i prava na azil. Rezultati, slijedeći navedene kriterije, izražavaju stupanj ostvarenih prava koji pak prikazuju na skali u postocima, pri čemu 100 % predstavlja idealnu, potpunu jednakopravnost. 

Hrvatska je ove godine s ostvarenih 46 % nastavila svoj pad na ovoj listi. Tijekom posljednjih pet godina, naime, naša se država sunovratila za čak 14 mjesta. Ipak, valja napomenuti da iz činjenice da prati legislativni, ali ne i društveni okvir, slijedi da Rainbow Map nipošto ne može dati cjelovit prikaz. Ne osporavamo da LGBTIQ+ prava u Hrvatskoj nazaduju, kao ni to da bi hrvatski zakonodavci u izgradnji jednakopravnijeg društva uistinu trebali poslušati ILGA-ine preporuke koje se odnose poboljšanje zakonske infrastrukture. Međutim, zakonska prava ne odražavaju se nužno na društvo ni življenu kulturu, a zakonodavni okvir ne znači ništa ako ne postoji i njegova dosljedna implementacija.

Hrvatska je prema listi ILGA-e, naime, tek 5 % lošija od Njemačke, stoji uz bok Francuskoj, a čak je 30 % bolja od Poljske, što upućuje na priličan raskorak između pravnog i društvenog okvira. Na sličnom tragu, Daniel Martinović na portalu CroL.hr primjećuje kako je povelika nedosljednost ove godine zahvatila Crnu Goru koja je ostvarila visokih 62 %, na što su reagirale crnogorske LGBTI organizacije, oglasivši se “kako bi ukazale da donošenje strateških i zakonskih rješenja zbog potencijalnog pristupa EU i NATO-u ne znače nužno i značajniji društveni napredak ili prihvaćanje LGBTI osoba.”   

Da prava nisu samo slovo na papiru zorno pokazuje i domaće istraživanje Brutalna stvarnost, čije podatke Zagreb Pride trenutno u istoimenoj kampanji lansira u javnost putem plakata. Ovo je istraživanje u medijskom prostoru zasad odjeknulo slabije od hrvatskog plasmana na ILGA-inoj listi, unatoč tomu što vjernije predočava ovdašnje stanje polazeći “odozdo”, od informacija prikupljenih iz same zajednice. Nalazi Brutalne stvarnosti tiču se svakodnevice LGBTIQ+ ljudi, odnosno njihovog života unutar ovdašnjeg društvenog okvira i u tom su smislu nedvojbeno bliži konkretnim životnim uvjetima upravo ondje gdje zakonski zajamčena prava podbacuju, ili kamo pak uopće ni ne dosežu. Istraživanje je nastalo, napomenimo i to, u razdoblju 2013.-2019., godinama kada je Hrvatska na ILGA-inoj listi orbitirala blizu, ili se bi se čak plasirala bolje, od primjerice Francuske, Švedske ili Njemačke.  

Prema rezultatima Brutalne stvarnosti, 61 % ispitanika_ca prilagođava svoje ponašanje u javnim prostorima poput ulica ili trgova, gotovo dvije trećine njih barem je jednom od 2013. godine doživjelo nasilje zbog spolne orijentacije, spolnih karakteristika, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja, a pritom je manje od desetine onih koji su doživjeli nasilje pokušalo to nasilje prijaviti nekom nadležnom tijelu. Ovakvi nalazi jasno ukazuju na raskorak (ionako nedostatne) legislature i njezine implementacije, kao i društveno-političke atmosfere koja zatire mogućnost da pravni okvir uistinu posluži svojoj svrsi. Sve i kada bi hrvatski vlastodršci bili spremni ozbiljno poraditi na jednakopravnijoj legislaturi, što nisu, ovakvi podaci podsjećaju na činjenicu da je riječ tek o jednoj strani medalje, te koliko dugotrajnije i mukotrpnije vrste posla “odozdo” preostaje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.