Na Cvjetnom trgu u Zagrebu, 13. srpnja predstavljena je izložba fotografija Daga Oršića, koja na trenutak prolaznike u centru grada suočava s humanitarnom krizom i izbjeglicama koji su od rujna 2015. godine prošli kroz Hrvatsku. Izložba pod nazivom Ljudi prikazuje portrete osoba snimljenih u izbjegličkom kampu u Slavonskom brodu u kojem je fotograf volontirao, a na Cvjetnom trgu ostat će do 20. srpnja. 

Na otvaranju, okupljenima se osim Oršića obratila i Emina Bužinkić ispred CMS-a i Inicijative Dobrodošli!, koji su s fotografom radili i omogućili postavljanje izložbe. Bužinkić je pritom istaknula kako Oršić već godinama volontira, ne samo u privremenim kampovima, nego i s izbjeglicama, tražiteljima azila i osobama koje su dobile zaštitu u Hrvatskoj, i pokušava im omogućiti dostojanstveni život. “Fotografije izvanredno dokumentiraju ljudske sudbine i zato želimo motivirati što veći broj ljudi da ih pogledaju, jer upravo to su volonteri gledali svaki dan, a taj teret treba moći nositi”, kaže Bužinkić, naglasivši kako je ovo prije svega izložba pogleda, “tek u ponekim očima vidimo tračak nade, a u svima – potragu za domom i sigurnošću”.

Psiholog  Arthur Aron 1997. godine razvio je teoriju kako četiri minute neprekinutog međusobnog gledanja u oči povećava intimnost. Na temelju toga, poljski Amnesty International snimio je eksperiment u kojem su Europljani suprostavljeni izbjeglicama iz Sirije i Somalije, a kratki zapis prikazuje kako ljudi koji se nikad prije nisu vidjeli počinju osjećati posebnu povezanost. “Prečesto se u brojkama i naslovima izgubi patnja stvarnih ljudi koji, poput nas, imaju obitelji, prijatelje, vlasitite priče, snove i ciljeve. Što ako zastanemo samo na trenutak i pogledamo tko oni zaista jesu”, rekla je o projektu Draginja Nadażdin, direktorica Amnesty Internationala. Na sličan način prolaznike angažiraju i fotografije predstavljene na Cvjetnom trgu. “Ovo nisu samo ljudi na fotografijama nego stvarni ljudi od krvi i mesa koji zaslužuju dostojanstven život. Istovremeno, upozorenje su za sve nas protiv podizanja granica svih vrsta među ljudima”, zaključuje Bužinkić.

Oršić je rekao kako već dugo radi s izbjeglicama, ali ih nikad nije snimao, smatrajući to invazijom u njihove živote u delikatnoj situaciji, no inspiraciju za fotografije dobio je gledajući val izbjeglica koji dolazi kroz pejzaž i ponovno nestaje. Fotografijama je htio zaustaviti trenutak i obrnuti pozicije, “ovom izložbom oni gledaju nas”, naglašava. “Fotografija nije toliko bitna”, kaže autor, “ideja je bila skrenuti pažnju na ‘neke druge’ koji su također ljudi. Pri biranju slika zumirao sam samo oči, jer su najbitnije, a u procesu sam shvatio da su sve oči zapravo iste”.

Oršić je na kraju dodao kako su sve osobe snimljene uz dopuštenje, što je očito i prema njihovom izravnom, neprikrivenom pogledu u kameru, te pozvao sve da se uključe i počnu volontirati!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pavao Toth je rođen 1960. godine u Bjelovaru. Član je Hrvatskog fotosaveza i Fotokluba Rijeka.  Fotografijom se bavi amaterski od osnovne škole. Sudjelovao je na brojnim izložbama hrvatskih fotoklubova, na kojima je dobijao različite pohvale i nagrade. Njegov rad je fokusiran na ljude i njihovu interakciju s okolinom. 

Izložba će biti otvorena od 22. srpnja do 1. kolovoza u Galeriji Principij u Rijeci.

Gospodin Bilić endemska je pojava na Hrvatskoj radioteleviziji. Čovjek se upisao u imaginarij hrvatskog gledateljstva kao vazda pokisli voditelj emisija izuzetno ambicioznih naslova (prisjetimo se samo: TV parlament, TV interview – Misli 21. stoljeća, Lica nacije) koje se, jedna za drugom, prikazuju neovisno o smjenama vlasti, godišnjih doba ili Dinamovih trenera. Nazivi su se poprilično mijenjali, forma malo, a sadržaj bogme nimalo. Kako to izgleda u ovogodišnjim uprizorenjima?

Voditelj/intelektualac u studio pozove dva gosta s minimalno dvije titule i tri funkcije ispred imena i prezimena da s njim razlaže neke od problema koji nagrizaju temelje našeg demokratskog društva. Onda ih, jednom kad se svi udobno smjeste, sljedećih sat vremena bombardira salvom sebi svojstvenih pitanja koja su nerijetko duža od njihovih odgovora. Ako koji gost slučajno ostane dovoljno priseban i iskričav te razvije vlastiti tok misli, Bilić mu se unese u lice upadicom poput “ali, ne mislite li vi da…” koja uopće ne mora imati veze s onim što je sugovornik govorio već služi čisto da se pokaže tko je tu gazda. Gledatelju pak – ako već prije nije sam sebi učinio uslugu – ne preostaje ništa drugo nego da nakon jednog i pol sata rezigniran ugasi televiziju bolno svjestan činjenice da je ono u što je buljio više od sata toliko patetično i beskorisno da nije vrijedno spomena osim možda u kontekstu nečeg što nije vrijedno spomena.

Kako onda objasniti činjenicu da se njegove emisije kontinuirano prikazuju otkako ja pamtim? Čovjek ima jedinstvenu sposobnost da temu ozbiljnu poput infarkta svede na ništa više od napornog kukanja trojice gunđala u studiju. Društvena kriza, hipokrizija vlasti, sveopća korupcija, globalna recesija ili, ne znam više, bilo koja druga apokaliptična sintagma koja vam padne na pamet pod Bilićevom će sigurnom rukom biti obrađena bez trunke političkog uloga. Godinama čovjek zarađuje na proizvodnji subverzija tako oslabljenih da ih svaka vlast može bez problema integrirati u svoj poredak. Sasvim je moguće da on sebe smatra posljednjim bastionom obrane civilizacijskih tekovina, štoviše, uvjeren sam da je tako. Ali ja se, kao netko tko naleti tu i tamo na njegovu emisiju, ne mogu oteti dojmu da se radi o nekoj vrsti preventivne vakcinacije kojom se vladajući sloj štiti od možebitnih opasnih napada. Zato ga svaka vlast zna cijeniti.

Okej, priznajem, možda sam malo i bez razloga istresao na Biliću, ali imam odlično opravdanje. Samo dan ranije na istom kanalu mogli smo vidjeti nešto potpuno drukčije. Ana Jelinić u emisiji Dossier.hr ugostila je politologa Darka Petričića pa su vrlo odrješito i precizno – dakle, nimalo bilićevski – pričali o sprezi kriminala i vlasti. Gost je, da ne duljim, imenima i prezimenima prozvao creme de la creme naše političke scene zbog sklapanja unosnih dealova s građevinskom mafijom. I djelovalo je to, prema mojoj procjeni, poprilično suvislo. Onaj tko posjeduje barem prvu polovicu slova m u riječi mozak mogao je zaključiti što će uslijediti za dan, uvrh glave dva. Kad su već cenzorske škare propustile napraviti cik-cak, Hloverka je promptno smijenila Jelinićku. Zašto? “Jer se o kriminalu”, kaže Hlo, “ne može govoriti ako nema konkretnih dokaza.” Zašto se, naime, o kriminalu ne bi moglo raspravljati bez konkretnih dokaza ostalo je nejasno. Raspravljalo se dosad o Higgsovim bozonima, Svetom Trojstvu i iračkom nuklearnom programu bez konkretnih dokaza. I, kad smo već kod puno bitnijeg pitanja, što su to uopće konkretni dokazi? Ne znam točno postoji li uopće juridička definicija, ali kladim se da pod tim naša Hlo podrazumijeva da su akteri spomenutih afera jednom rukom držali Bibliju, a drugom potpisivali izjavu o sudjelovanju u kriminalnim poslovima koju su kasnije uredno odnijeli na ovjeravanje kod javnog bilježnika.

Bivšoj urednici Dossiera ovo nije bio prvi put da dira u teme koje su manje ili više gurane pod tepih. Sjećam se, primjera radi, priloga o studentskoj blokadi fakulteta koji je progurala u vrijeme kad je većina medija provodila svoju blokadu studentske blokade. Odrađeno je to više nego korektno. Dossier je, kad podvučemo crtu, bio vjerojatno najbolja kolažno-informativna emisija u zadnje vrijeme. Posljednji uručeni otkaz  eklatantan je dokaz ulagivačkog mentaliteta koji se duboko ukorijenio na nacionalnoj televiziji. Potonja rečenica bila je jedna od prvih u mom nikad dovršenom članku povodom Hloverkine smjene Petra Štefanića – čovjeka koji je prije Ane Jelinić bio urednik Dossiera. Nije se puno toga promijenilo, ha?

Iskreno, ni uzoran učenik hlebinske škole ne može se nadati da će televizija strukturirana poput HRT-a ikad prestati djelovati kao ideološki aparat države i postati prosvjetiteljska dalekovidnica, ali nekako smo se svi, bar mislim, potajno nadali da smo ovako očit i ovako ljigav tip poltronstva ostavili u prošlom tisućljeću. Ovakva nacionalna televizija podsjeća na velikog kućnog ljubimca koji je tako dobro izdresiran u prošlosti da sad već prepoznaje svaku gospodarevu misao. Ne treba gospodar više kratki lanac jer beštija sada ionako sama ide uz nogu.

HRT je, jasno je svima, već odavno hrt.