Prekretnu 2015. godinu mnogi pamte po takozvanom “dugom ljetu migracija”, razvučenom u “dugu migracijsku jesen i zimu”, kada je otvaranje Balkanskog koridora omogućilo prolazak ljudi u pokretu kroz našu, tada većinom tranzitnu, zemlju. Na kretanje više od 660 000 ljudi u bijegu od ratnih sukoba, progona, političkih i ekonomskih neizvjesnosti odgovoreno je humanitarnom mobilizacijom. Kroz urgentan, ali ustrajan rad s ljudima na granicama, u tranzitnim centrima, izbjegličkim kampovima i prihvatilištima za tražitelje azila, kroz razgovore i prva analitička filtriranja onoga čemu svjedoče (ne samo te 2015. godine, već i tijekom turbulencija europskog režima migracija koje će uslijediti) radnice, volonterke i aktivistice prikupljale su iskustva i lekcije – temelje današnjeg djelovanja. 

Kako su istaknule panelistice tribine Deset godina od dugog ljeta migracija, i danas sve posvećene srodnim borbama, posljednjih je deset godina pokazalo koliko je ta jesen na zimu 2015./2016. ostavila otisak u kontinuitetu solidarnog djelovanja na polju izbjeglištva, započetog još ranih 2000-ih u jeku ratova devedesetih, uz velike zasluge ljudi okupljenih oko Centra za mirovne studije. Period otvaranja, pa zatvaranja balkanske rute zapamćen je kao neponovljiv po širini mobilizacije i broju volontera, da bi se mnogi ad hoc oblici organiziranja zatim slijevali u smjeru profesionalizacije. 

Uz proces oformljivanja inicijativa, akteri borbe za migrantska prava kroz posljednje desetljeće iskusili su i različite oblike pritisaka, od kriminalizacije solidarnosti, preko nevidljivog rada i skrbi, do nemogućnosti progovaranja o direktnom i strukturnom nasilju te mašineriji kontrole kojoj ono služi. Aktivisti su se suočavali kaznenim prijavama i policijskim pritiscima zbog postupanja koje su smatrali nužnim humanim djelovanjem, a građane se zastrašivalo porukama da pružanjem pomoći ljudima u pokretu riskiraju kazneni progon. O takvoj klimi govori i predsjednica AYS-a Suzana Rendulić, ističući da su slučajevi kriminalizacije solidarnosti služili “svima nama kao opomena da ipak ne budemo tako glasni”.

No ti se pritisci nisu odvijali samo na razini pojedinačnih slučajeva. Zakonodavni, ali ponajprije ideološki okviri unutar kojih su akteri primorani djelovati kontinuirano preusmjeravaju definicije i načine direktne pomoći i zagovaračkog rada. Takvi okviri ograničavaju ljudske i financijske kapacitete te određuju tko i kojim alatima preuzima odgovornost za potrebe izbjeglica. Istodobno, dominantni diskurs oblikuje “prihvatljive” modele rada s ljudima u pokretu, svodeći migrantska kretanja na “krizno stanje” na koje se odgovara humanitarnim radom, pritom potiskujući njegovu političku dimenziju.

“U susretu s tzv. humanitarnom industrijom dolazimo do pitanja projektnih ograničenja, financijske održivosti i načina na koje su organizacije civilnog društva i civilne inicijative prisiljene funkcionirati”, kaže Romana Pozniak, znanstvenica s Instituta za etnologiju i folkloristiku koja se i volonterski uključila u rad s izbjeglicama. Ističe kako projektna logika često sužava prostor djelovanja: “Ako ste pod projektom koji financira pružanje određenih usluga, vi se pušbekovima, nasiljem na granicama, skrbi, radom i pitanjima kojima su doista transformativna, koja su smislena i snažna – marginalno ili čak uopće ne stignete i ne možete baviti.”

Treba naglasiti da samo zato što je radnicama i volonterkama bilo otežano baviti se ovim pitanjima, ne znači da to polje kritike nisu ustrajno načinjale. Upravo su oni koji su bili aktivni na terenu često prvi prepoznavali manjkavosti postojećih odgovora na prisilna kretanja te ih nastojali artikulirati.

Etnologinja Marijana Hameršak, koja migracije istražuje iz akademske i etnografske, terenski utemeljene perspektive, danas ocjenjuje: “Mediji su tada povlačili paralelu s izbjeglištvom devedesetih, ali se to radilo pojednostavljeno, bez poveznica na iskustva diskriminacije, zatvorenih granica i deportacija za naše izbjeglice. Govorilo se više u kategorijama gostoprimstva, nego solidarnosti. Ostajalo se na razini spektakla, isključivo na humanitarnom, bez političkog – bez da se uopće prepoznavalo da se i tu radi o pravu na samoodređenje, pravu na život u konačnici, svemu onome o čemu danas govorimo primjerice u kontekstu Palestine.”  

Govoreći o poziciji volontera, Hameršak ističe da je unutar tog prostora ipak postojala mogućnost politizacije situacije: “Kad ulazimo kao volonteri u kamp, ne ulazimo samo da bismo dijelili hranu i odjeću nego da vidimo što se unutra događa, da pokušamo razumjeti situaciju i svojim duljim prisustvom tamo pokušavamo raditi na promjeni.”

Politizacija migracija – od njihovih uzroka i graničnih režima do sustava kampova i politika integracije – postala je neizbježna perspektiva za one koji su u izravnom kontaktu s ljudima u pokretu. Lekcije stečene u posljednjih desetak godina danas oblikuju nove prakse, koje unutar ograničenih okvira civilnog sektora nastoje odgovoriti na šira pitanja migracija, pravde i solidarnosti. Jedan takav pokušaj razvija se i na adresi zagrebačkog kluba MaMa.

Radi se o seriji razgovora pod nazivom Transnacionalne solidarnosti, dijelu programskog pravca Ljudi u pokretu Multimedijalnog instituta. Program vode Marija Krstanović (MaMa) i Bojan Mucko (IEF), u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu) koje uz organizacijsku najčešće preuzimaju i moderatorsku ulogu.

Sesije Transnacionalnih solidarnosti okupljaju teoretičarke, novinare, umjetnice, aktiviste te naše sugrađane_ke s manjinskim, migrantskim i izbjegličkim iskustvima čije nas životne priče, profesionalne i osobne predanosti podsjećaju na važnost nadgranične podrške i razmjene. Publici se ovim susretima nudi pogled u zajednice koje nisu dovoljno reprezentirane ili su pak dehumanizirane u hrvatskom medijskom prostoru i javnom diskursu. 

Odabiri tema i pristupa korijene ima u panel diskusiji Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva, održane povodom Svjetskog dana izbjeglica u lipnju 2024. godine, koja je bila glavni okidač pokretanja ovog programa. Panelisti i panelistkinje iz Palestine, Sudana, Konga, Eritreje i Jemena govorili su o ratnim i kriznim situacijama u zemljama iz kojih su prisilno emigrirali, ali i svjedočili o životu kao izbjeglice u Hrvatskoj. “U tijeku panela shvatile smo da ljudi žele govoriti i otvarati prostore gdje mogu pričati o krizama, ratovima, sukobima koji se dešavaju u njihovim zemljama na kritički, analitički način”, objašnjava jedna od pokretačica programa, Lucija Mulalić. 

Mulalić ističe i važnost pružanja povijesnog konteksta koji je gotovo svaki put vezan uz kolonijalnu prošlost i neokolonijalnu stvarnost. “Učinilo nam se da baš i nema prilika koje otvaraju takve prostore, okupljaju ljude koji bi pričali o svojim iskustvima, pa i zajednicu koja bi se bolje informirala, dijelila neka svoja znanja i gradila solidarnost u praksi”, dodaje.

Format ovih jednomjesečnih susreta spoj je ljudskog, interkulturnog i političkog zbližavanja – poziv da privučemo stolac bliže i slušamo. Program svojim bottom-up pristupom odgovara na uočene potrebe i stvara platformu na kojoj ljudi s migrantskim i izbjegličkim iskustvima mogu autentično govoriti o svojim životima i političkim kontekstima koji ih oblikuju. U tom smislu je podjednako riječ o ozbiljnoj geopolitičkoj analizi koliko i toploj susjedskoj kavi. 

Načini na koje stvaramo prostor za, NGO-ovskim jezikom rečeno, “korisnike” interkulturnih programa, njihovu (samo)reprezentaciju i (sve više problematiziranu) integraciju, u posljednjih se deset godina konstantno nastavljaju preispitivati. Transnacionalne solidarnosti nastaju upravo iz tog akumuliranog znanja i iskustava.

Kako ističe Lucija Mulalić, svakodnevni rad u civilnom sektoru često zapada u “folklorizaciju kulturnih identiteta” koji nam se prezentiraju gotovo festivalski, a pritom ne ostavlja mnogo prostora za smislenu tematizaciju pitanja kolonizacije, rasizma, struktura globalnih nejednakosti koje upravo proces migracija ogoljuje. Primjer Eritreje, istražene kroz razgovor sa Seidom Ibrahimom, ilustrira kako se iz samo jedne osobne priče mogu iščitati različiti slojevi sustava: od prisilne vojne službe u Eritreji, preko sustava izbjegličkih kampova Italije, do “hrvanja” s hrvatskim inspektoratom rada. 

Pomak je, dakle, u širem i dubljem ulasku u dinamike moći. Ako je politizacija (prekokontinentalnih) migracija bila ključna za promigrantski rad prije deset godina, današnji se iskorak vidi u radikalnijem tonu programa poput ovog – informiranog abolicionizmom, kritikom globalnog kapitalizma i europskih režima migracija, ali i aktualnih politika integracije koje sve jasnije otkrivaju svoje rasijalizirano naličje.

Važno je primijetiti da oslanjanje na široke političke obzore program Transnacionalnih solidarnosti ne čini manje pristupačnim – atmosfera tople susjedske kave važan je dio ovoga formata koji i zajednicu okuplja već više od godinu dana. Taj spoj prisutan je na svakom susretu i rezultat je svjesnog traženja novih načina da se složene teme jasnije komuniciraju što široj publici. 

Dodatni izazov u ovako koncipiranom formatu predstavlja i činjenica da govornici dijele poprilično osjetljiva iskustva rata, nasilja, izbjeglištva, o kojima često po prvi put govore javno. Nužno je stoga graditi povjerenje između moderatora i gostiju, a u pozadini povjerenja, pak, ponekad stoji i dulji zajednički rad. Primjerice, prosinačka sesija tematizirala je urbanu marginalizaciju romskog stanovništva Struga i Vrtnog puta, a gosti i gošće razgovarali su s Marinom Horvat i Bojanom Muckom, aktivistima s dugogodišnjim iskustvom terenskog i zagovaračkog rada u podršci članovima romske zajednice Zagreba u borbi za prostornu i društvenu pravdu. 

Rasprave na susretima u MaMi često su otkrivale globalne sličnosti i regionalne specifičnosti konkretnih obrazaca opresije. Pored razgovora s Romima_kinjama u borbi za stambeni dignitet, imali smo prilike čuti i članove sirijske dijaspore koji u Hrvatskoj osnivaju radničke sindikate ili pak jordansku feministkinju koja je govorila o otporu patrijarhatu, islamofobiji i cionizmu. Razmjene u kojima se prepoznaju širi, dijeljeni mehanizmi isključivanja i nejednakosti konkretiziraju pojam solidarnosti koji se često lako izgovara, ali teže živi u praksi. 

Transnacionalne solidarnosti u tom smislu nude orijentir u složenim preplitanjima geografski bližih i daljih struktura moći. Kada se sve te zemlje, povijesni i politički konteksti, manjinske i klasne pozicije – zajedno s primjerima struktura represije i eksploatacije – stave u jednu programsku liniju, mozaik njihovih veza postaje jasniji.

Kontinuitet solidarnog djelovanja vidljiv je i u tome što su mnogi akteri tadašnjih inicijativa i danas među ključnim nositeljima lokalnog pokreta solidarnosti. Time svaki pomak – naprijed ili unazad – prati i iskustvo i razumijevanje kako su se konteksti, prilike i prepreke mijenjali. Mnoge radnice i aktivistice svjedoče nastavku ograničenja civilnog sektora, profesionalizaciji inicijativa koja nije uklonila prekarnost njihovog rada niti osigurala uvjete za utjecaj i način djelovanja kakav smatraju potrebnim. Kao i ranije, i danas se nastoji djelovati mimo zadanog okvira, inzistirajući na kritičnom i transformativnom pristupu migracijama. 

Transnacionalne solidarnosti pritom veliku pozornost pridaju njihovim uzrocima, i to kroz globalnu i antikolonijalnu perspektivu. Program koji teme komunicira na vremenski aktualan, a iznimno informiran i angažiran način, nastavlja privlačiti publiku i umrežavanjem je oblikovati u zajednicu. Godinu dana u provedbi, a više od deset godina u akumulaciji znanja, ovaj kulturno-diskurzivni program u dva sata razgovora svakoga mjeseca uspijeva upakirati cijeli svijet u jednu sobicu zagrebačke nezavisne kulture.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Osim aktualne ratne krize, diskusija će biti posvećena povijesnim korijenima nasilja u Sudanu i Južnom Sudanu, kao i drugim oblicima ugnjetavanja. Kako piše u najavnom tekstu, sukob u Sudanu započeo je kao “borba za moć između Sudanskih oružanih snaga (SAF) i paravojnih Snaga za brzu potporu (RSF) nakon završetka diktatorske vladavine al-Bašira, u međuvremenu je eskalirao u jedan od najsurovijih ratova današnjice.

Procjene govore da je odnio desetke tisuća života i raselio milijune ljudi, pri čemu Sudan bilježi najveću krizu unutarnjeg raseljavanja na svijetu — s više od 9 milijuna interno raseljenih osoba te milijunima koji su pobjegli u susjedne zemlje, suočeni s raširenom glađu, bolestima, nedostatkom pomoći, podrške i sigurnosti”.

Osim razgovora sa Sudancima i Sudankama koji žive u Hrvatskoj, organizatori_ce poručuju da je planiran popratni program koji će publici ostaviti “prostor za predah i drugačije oblike dijeljenja i prisutnosti”.

Transnacionalne solidarnosti dio su programskog pravca Ljudi u pokretu koji vodi Marija Krstanović (MaMa), a nastaju u suradnji s Eminom Bužinkić (Inicijativa za slobodnu Palestinu, IRMO) i Lucijom Mulalić.

Više detalja pronađite ovdje.

Tema Muckovog predavanja je autorovo antropološko istraživanje iregularizirane svakodnevice ljudi u pokretu u pograničnim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Autor svoj etnografski materijal artikulira i formira drugačije, te ovisno o kontekstu reprezentacije preklapa znanstveni i umjetnički aspekt rada, postavljajući pitanje: “Što ostaje nakon što se reprezentacija zapakira i što nastaje ako se naknadno raspakira i razrahli, uspori, dispozicionira, artikulira u novom kontekstu?”

Muckovo izlaganje oslanja se na “materijale djelomično okupljene autorskom knjigom pod naslovom Etnografija ‘za svaki dan’: multimodalni pristup europskom režimu migracija. Osnova knjige i izlaganja su svakodnevne dnevničke, tekstualne i audiovizualne bilješke proizvedene tijekom pandemijskog perioda u procesu volonterske suradnje s međunarodnim kolektivom No Name Kitchen u klimi policijskog nasilja i kriminalizacije promigrantske solidarnosti”, stoji u najavi.

Bojan Mucko diplomirao je filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu (2013.) te nove medije na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (2014.). Školu dokumentarnog filma Restart završio je 2015. godine, a poslijediplomski studij etnologije i antropologije Sveučilišta u Zadru 2024. godine. Kao novomedijski umjetnik i kulturni radnik u različitim je ulogama surađivao s brojnim organizacijama civilnog društva kao i s drugim institucijama u kulturi.

Više detalja pronađite ovdje.

Organizatori ističu kako će u razgovoru sa stanovnicima naselja pokušati “rekonstruirati obrise svakodnevice Vrtnog puta, kao i života u Strugama, odnosno dosadašnjeg procesa preseljenja i brisanja naselja Struge. Aktualne procese stambenog zbrinjavanja stanovnika_ica Vrtnog puta pritom sagledavamo iz perspektive lekcija naučenih kroz suradnju s gradskim strukturama u slučaju Struge. Kako se razvija, izvodi i brani solidarnost s romskim sugrađankama_ima u kontekstu suradnje s institucijama koja često podrazumijeva i ‘usputnu’ instrumentalizaciju civilnih inicijativa?”

Seriju Transnacionalnih solidarnosti programiraju Emina Bužinkić i Lucija Mulalić, a održava se u okviru programskog pravca Ljudi u pokretu kluba MaMa, koju vodi Marija Krstanović.

Više informacija pronađite ovdje.

Umjetnici_e koji su sudjelovali_e na WHW Akademiji 2025. godine zajednički su posjetili Bihać u svibnju. Ovo istraživačko putovanje poslužilo je kao nadahnuće, uz osobna i kolektivna iskustva, te potaknulo umjetnike_ce na istraživanje graničnih režima. Neka od ključnih pitanja kojima su se polaznici_e Akademije bavili_e su privilegije osoba sa stalnim boravištem nasuprot ljudi u pokretu, te potencijalom umjetnosti da stvara “fizička i metaforička utočišta”.

“Polazeći od ovih pitanja izložba poziva na ukidanje graničnih područja kao zona kontrole i isključenja te na njihovo ponovno preuzimanje kroz kolektivni otpor i nježnost. Ona predlaže da se mjesta zaklona mogu pronaći u solidarnosti, u bivanju, mišljenju i kretanju zajedno. Kroz slojevite slike izložba slaže arhiv prijelaza u kojem sama ideja granice postaje nepostojana. Izložba poziva da se krećemo i gledamo dalje od neposredno uočljivog te da nastanimo prostore između, tamo gdje pravo na pokret, ostanak i povratak odzvanja kao osobna žudnja i kolektivni zahtjev”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi: Varduhi Balyan, Karle Crnčević, Larise Crunțeanu, Nevene Delić, Katarine Gotic Damiani, Anime Goyal, Katarzyny Łukasik, Alise Oleva, Nevene Savić, Ezre Šimek, Behshada Tajammola i Petra Vranjkovića.

Izložba se može posjetiti do 30. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Kustosku koncepciju programa potpisuje Nawar Ghanim Murad, a radi se o tri filmske večeri posvećenim trajnoj snazi iračke kinematografije i poetskoj viziji Amera Alwana. Filmske slike, sjećanja i razgovori gledatelje će provesti kroz rijeke, pustinje i krhke krajolike izgnanstva i pripadnosti, pružajući im rijedak uvid u ljepotu, otpornost i ljudskost Iraka, viđene očima njegovih umjetnika.

Film o životu uz rijeku Tigris za vrijeme iračkog embarga, Zaman, čovjek iz trske (2003), bit će prikazan prve večeri, 14. travnja, u 19 sati. Idući dan u isto vrijeme, gledatelji će imati priliku pogledati Doba bez državljanstva (2018), film koji istražuje izgnanstvo i sjećanje, a posljednji dan filmskih večeri rezerviran je za Hadž Nedžim (2015), intiman film o tradiciji, otpornosti i protoku vremena, također s početkom u 19 sati.

Amer Alwan (1957. – 2023.) bio je iračko-francuski redatelj i glumac čiji rad povezuje Istok i Zapad, sjećanje i izgnanstvo. Njegovi filmovi, bogati ljudskošću i poetskim slikama, govore o borbama i nadama onih koji žive između kultura.

Filmovi su na arapskom i francuskom jeziku s pratećim titlovima na engleskom. Svaku projekciju uvodi Nawar Ghanim Murad, a nakon filmova slijedi neformalni razgovor za sve koji žele podijeliti svoja razmišljanja i dojmove. Ulaz na sve projekcije je besplatan.

Više informacija o događanju pronađite ovdje.

Kako stoji u pozivu, cilj radionice je omogućiti ljudima koji privremeno ili trajno žive u Zagrebu da izraze vlastita iskustva u vezi s migracijama, a dugoročno razviti mrežu koja povezuje migrante, lokalnu zajednicu i članove_ice Kinokluba.

Osmišljena kroz zajednički rad i suradnju, radionica uključuje projekcije, analize filmova i praktični segment snimanja i montiranja vlastitog kratkog rada. Format radionice je fleksibilan, odnosno osobe mogu sudjelovati samo na jednom modulu, a ako imaju mogućnost pohađati sva četiri, kroz njih mogu razvijati svoj filmski projekt. Opremu za snimanje i montažu omogućava Kinoklub.

Teme i termini radionice izgledaju ovako:

• srijeda 2. travanj i subota 5. travanj  / Video dnevnik
• srijeda 23. travanj  i  subota 25. travanj / Običaji
• srijeda 7. svibanj i subota 10. svibanj / Povezanost
• srijeda 14. svibanj i subota 17. svibanj /  Pronađene i arhivske snimke

Radionica je besplatna, otvorenog tipa, a za sudjelovanje nije potrebna prijava, već samo najava dolaska slanjem imena i prezimena na e-mail adresu radionice@kkz.hr.

Više detalja o pozivu pronađite ovdje, a tekst natječaja na engleskom ovdje.

Kao dijete sam tu brutalnost uzimala zdravo za gotovo: bila je dijelom egzotike džinova, turbana i letećih tepiha. Kao odrasla nisam joj se vraćala, sve do performansa NISAM tvoja Šeherzada: feministički otpor geopolitičkom nasilju, diktaturi i cionizmu Samar Zughool. Ambicije performansa i razgovora koji mu je slijedio bile su daleko veće od puke dekonstrukcije priče o Šeherezadi – u pozivu je stajalo da će se “usredotočiti na intersekcijski feministički otpor prema aktualnoj geopolitici fanatično religioznih, diktatorskih režima i njihovih imperijalnih gospodara, od mizoginog kraljevstva Al Saud i terora rodnog apartheida i islamizma u Iranu te talibanskog režima do cionističkog imperijalnog patrijarhalnog mizoginog genocida nad Palestinom” – ali lik NE-Šeherzade koji je Zughool donijela može poslužiti kao vodič. 

Umjetnica je na scenu ušla u liku bradate trudne ljepotice, koja nakon nekoliko taktova trbušnog plesa na sceni rađa zastavu Saudijske Arabije na kojoj se nalazi i ona američka, kao i krvav otisak dlana. Performans se nastavio kroz izmjenu komentara na Šeherezadinu priču s kritikom suvremenih intersekcija opresivnih sustava, od iranskog režima do njemačkih policajaca koji privode dječaka “naoružanog” palestinskom zastavom. Izvedba otvara pitanja vezana za recepciju priče o Šeherezadi i njene reperkusije: gdje se nalazi moć? Ako je Šeherezada toliko moćna zato što posjeduje žensku lukavost kojom uspijeva kontrolirati mušku vlast, zašto nije Šahrijaru odrubila glavu? Ako normaliziramo i slavimo priču o njenom sužanjstvu kao gotovo protofeminističku, kakvu to poruku šalje ženama koje danas žive pod režimima rodnog apartheida u Afganistanu ili Iranu?

Performans je poslužio kao uvod u razgovor s umjetnicom koji su moderirale Lucija Mulalić i Emina Bužinkić, a u sklopu programa Transnacionalne solidarnosti, koji je dio MaMine programske linije Ljudi u pokretu. Brada, odgovara Zughool na pitanje iz publike, služi tome da uzdrma granice binarnosti, dok je priča o Šeherezadi priča o normalizaciji nasilja i pacifikaciji pokreta za slobodu: slavljenjem individualnog lukavstva i individualističke manipulacije ona otupljuje oštricu pobune. Oslobođenje, po mom čitanju performansa, mora biti (i) dekolonijalno, feminističko, kvir i ateističko; ono mora odbijati binarne opozicije, kulturnu relativizaciju mizoginije i homofobije, ali i esencijalizaciju kolonijalnih identiteta, te se istovremeno protiviti islamizmu i islamofobiji. 

Program Transnacionalne solidarnosti u sklopu kojeg je performans izveden također postavlja ambiciozan horizont. “Nastao je kao nastavak tribine Inicijative za slobodnu Palestinu i Centra za mirovne studije Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva koju smo vodile Lucija Mulalić i ja”, objašnjava Emina Bužinkić u razgovoru povodom ovog teksta. “On odgovara na našu potrebu da se podvrgnemo kritičkim razgovorima s povjerenjem i rigoroznošću koji otvaraju prostor za učenje, bez sebične i ekstraktivne potrebe, već kao potragu za najpotrebnijom i najznačajnijom akcijom u ovom političkom i društvenom trenutku.” Kako graditi solidarnost koja će biti smislena i efikasna, a ne biti patronizirajuća, zasigurno je jedno od pitanja koja i ja sebi već godinama postavljam. 

Kada Samar Zughool kroz lik NE-Šeherezade rastače binarne identitete, ona to čini dijelom i kao svoj odgovor na ovu dilemu. Na meti njene kritike nije samo rodna binarnost: ona kvir epistemiologiju koristi kako bi dekonstruirala izgradnju i esencijalizaciju svih identiteta. U eseju Exoticization in the Decolonial Discourse, na tragu Mone Eltahawy (ali i kao odjek kritike zamki postkolonijalne teorije kakvu je artikulirao Aijaz Ahmad), upozorava na jednu takvu esencijalizaciju: onu koja se tiče Zapada. Kada u ljevičarskom žaru u koloniziranom Istoku prepoznajemo objekte koje treba spasiti od “nas” kao zapadnih kolonizatora, ili pak vlasnike znanja od kojih to znanje valja preuzeti kako bismo bili bolji i potpuniji, takvim činom uvijek iznova stvaramo i cementiramo suprotstavljene binarne identitete koji ne omogućavaju ravnopravno drugarstvo u borbi za oslobođenje svih.

Znači li to da možemo zanemariti razlike u statusu i privilegijama? Možemo li uzeti Freudovo čitanje Šeherezade kao terapeutskog rada u kojem se kroz priču oslobađaju i Šeherezada i Šahrijar, i primijeniti ga na politički rad, zanemarujući analizu odnosa moći? “Identifikacija koja se temelji na privilegijama ili njihovom izostanku esencijalna je za diskurs dekolonizacije”, napominje Zughool u eseju. Njena kritika odnosi se na način na koji je ta identifikacija “bazirana na reprodukciji binarizama, egzotizacije, patronizacije i drugosti, počevši s iluzornom idejom kako je Zapad društveni ili kulturni identitet, a ne politički i konceptualni alat”. “Ne govorimo samo o globalnom Jugu i Sjeveru”, reći će Bužinkić, “postoji nebrojeno ‘Jugova’ i na Sjeveru”.

Ciklus Transnacionalne solidarnosti zamišljen je u formi mjesečnih susreta. Nakon razgovora o borbi protiv militarizacije i ekonomskog nasilja u Eritreji, te performansa i diskusije sa Samar Zughool, slijede razgovori o Siriji, Iranu i Zapadnoj Africi.

“Naš rad u Zagrebu nije u kontradikciji s (ne)mogućnošću bivanja u Palestini ili Kongu”, napominje Bužinkić. “On je iznimno relevantan upravo ovdje, gdje smo zbog migracijske uvjetovanosti i uvjetovanosti rasijalizacije i kapitalizma okruženi ljudima koji žive s iskustvom egzila i to već desetljećima. Pitanje koje se ponekad čuje u javnosti – kakve ti veze imaš s Palestinom ili Kongom? – zadire u dubinu naše nesvijesti. Mene se Palestina tiče kao ljudskog bića, jer moja empatija na to odgovara. Genocid se može dogoditi bilo kada i bilo gdje, kao što se uostalom dogodio i nama prije 30 godina. Genocid i ratovi se mogu objasniti najprofitabilnijom industrijom danas, industrijom oružja, koja je onda uvezana s rasizmom i antiarabizmom – gdje su brojni svjetovi i populacije esploatirani rasnim kapitalizmom.”

Šeherezada pripovijeda kako bi spriječila Šahrijara da djeluje. Razgovori pod egidom transnacionalne solidarnosti za cilj ipak imaju da djelovanje potaknu – koliko god se ponekad činilo da akademski i teorijski kružoci, time što odlažu djelovanje dok svaku nedoumicu ne proispitamo, noć po noć, konferenciju po konferenciju, knjigu po knjigu, zapravo kumuju održavanju statusa quo. Odabir organizatora_ica da razgovor otvore kroz performans, pozicioniranje ove tribine u širi kontekst Inicijative za slobodnu Palestinu, kao i zadatak koji su si postavile – propitati granice umjetnosti, aktivizma, akademije i organiziranja u zajednici i sa zajednicom – ipak najavljuje širenje političkih prostora solidarnosti u borbi za oslobođenje. 

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Performans i rasprava koja će uslijediti usredotočit će se na intersekcijski feministički otpor prema aktualnoj geopolitici “fanatično religioznih, diktatorskih režima i njihovih imperijalnih gospodara, od mizoginog kraljevstva Al Saud i terora rodnog apartheida i islamizma u Iranu te talibanskog režima do cionističkog imperijalnog patrijarhalnog mizoginog genocida nad Palestinom”.

Samar Zughool je umjetnica, istraživačica i međukulturna trenerica. Magistrirala je na temu reformi javnih politika kroz pokrete za prava žena u Jordanu i Tunisu nakon Arapskog proljeća, a trenutno pohađa doktorski studij o intersekcijskim feminizmima i socijalnom radu na Sveučilištu u Ljubljani. Direktorica je Instituta za istraživanje i umjetnost Reka Si te članica umjetničkog kolektiva SIDE, koji kroz praksu intersekcijskog feminizma transformira kulturne, umjetničke i političke scene.

Program Transnacionalne solidarnosti u sklopu kojeg se odvija događanje dio je MaMine programske linije Ljudi u pokretu, koju organiziraju Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO, Inicijativa za slobodnu Palestinu).

Performans i razgovor održat će se na engleskom jeziku.