Piše: Davor Konjikušić

Slijedeći jedan od najboljih novinarskih savjeta novinarima početnicima, da nikada nećemo pogriješiti ako pratimo novac, vrlo brzo ćemo otvoriti jednu od najvažnijih suvremenih tema – pitanje migrantskog rada, a samim tim i položaja migranata i njihove integracije u društvo. Na migracije utječe nekoliko faktora koji se ugrubo mogu podijeliti na push i pull faktore, od kojih se prvi odnose se na zemlju odakle migranti dolaze, a drugi na državu u koju migranti migriraju. Nije naodmet ponoviti da na same migracije utječu sigurnosni, politički, društveni i ekonomski faktori i kao takve predstavljaju jedan od najvećih izazova današnjice.

Izvještaj EUROSTAT-a iz ožujka prošle godine navodi da migracije mogu specifično utjecati na rješavanje problema na europskim tržištima rada. Prema istom izvještaju 2015. godine 4,7 milijuna ljudi imigriralo je u neku od država EU, a među njima je 2,4 milijuna ljudi koji dolaze izvan Europe. Najveći broj migranata za svoju krajnju destinaciju bira Njemačku, gdje je samo u 2015. godini podneseno 476.000 zahtjeva za azil. Nakon Njemačke najveći broj migranata dolazi u Veliku Britaniju, pa zatim Francusku, Španjolsku i Italiju. 

Dolazak migranata odrazio se na nacionalne političke scene europskih država, u kojima su stranke desnice iskoristile povećani dolazak migranata za proizvodnju straha i netrpeljivosti, te motiviranje dijela birača da s konzervativnog pređu na radikalno desni politički spektar. Strah od “vala muslimanskih izbjeglica” neopravdan je iz više sustavnih razloga, pa je tako prema istim podacima EUROSTAT-a 2,8 milijuna ljudi emigriralo iz europskih država. Međutim, još uvijek nedostaju konkretne analize o tome kakav je položaj novopridošlih migranata kao i njihov radni položaj, te na koji način postojeće migracije utječu na deregulaciju i fragmentaciju tržišta rada i uopće na povećanje fleksibilnosti rada. 

“Na najapstraktnijoj razini možemo govoriti samo o strukturnim i historijskim elementima koji i dalje uvelike definiraju dubinska pravila igre. S jedne strane, socijalna država je – da se poslužim formulacijom Etiennea Balibara – uvijek bila nacionalno-socijalna država, a to znači da nikad nije bila doista univerzalna, da je uvijek funkcionirala i kao mehanizam isključivanja. Neki su teoretičari iz toga izvukli zaključak da je to teritorijalno i demografsko ograničavanje njenog dometa na granice nacije bio njezin historijski uvjet mogućnosti i ono što ju je tek učinilo funkcionalnim elementom u regulaciji klasne borbe odozdo. Konkretno, u mjeri u kojoj se socijalna, radna i politička prava vezuju uz instituciju državljanstva, nedržavljani će biti u strukturno bitno slabijem položaju od državljana. Ponavljam, što to konkretno znači može biti samo rezultat analize konkretnih slučajeva”, objašnjava kompleksnost migracija Stipe Ćurković, član Centra za radničke studije i urednik časopisa 3k: kapital, klasa, kritika.

Isti sugovornik smatra da se na apstraktnoj razini ipak može govoriti o hijerarhizaciji tržišta rada u kojem će najnižu poziciju imati migrantski rad, pogotovo ženski. Na primjer, migranticama u Austriji nije dozvoljeno da za vrijeme čekanja odluke o azilu legalno rade bilo kakav posao, dok s druge strane bez problema, legalno mogu ući u sektor usluga koji se odnosi na prostituciju. 

“Ta se hijerarhija može čitati i kao piramida proletarizacije, gdje se oni na dnu nalaze na najvećem stupnju proletarizacije, jer se povijest poslijeratnih ‘klasnih kompromisa’ i socijalnih ustupaka, koja svoje institucionalno utjelovljenje ima o socijalnoj državi, za njih ne vrijedi, jer ih selekcijski kriterij nacionalnog iz nje isključuje. Već iz toga je razvidna potencijalna privlačnost migrantskog rada za kapital, jer često znači de facto resetiranje odnosa rada i kapitala koje poništava učinke poslijeratne povijesti ‘kompromisa’ i ‘ustupaka’. Ipak, do koje će se mjere to doista dogoditi, ovisit će o mnogim faktorima, među kojima važno mjesto zauzima pitanje reakcija ‘domaćeg’ radništva, pogotovo njegovog organiziranog dijela.” 

Rasizirana podjela rada postoji još od šezdesetih i sedamdesetih godina prije svega u industriji obuće i ne predstavlja nikakvu novost. Ljubomir Bratić, filozof i istraživač migracija, pogotovo onih koje se odnose na nekadašnje jugoslavenske gastarbajtere, tvrdi da njihovi potomci koji žive u Austriji ni danas nisu klasno napredovali, odnosno, da nema hijerarhijske pokretljivosti unutar samog austrijskog društva. Zanimljiv je i podatak da je u ranim šezdesetima u Austriji živjelo 12.000 jugoslavenskih državljana, dok ih danas ima više od pola milijuna, a među njima su najbrojniji srpski i hrvatski državljani. Za migrantske radnike koji dolaze s Bliskog istoka, prije svega iz Sirije, kao i Afrike namijenjeni su tako prljavi, opasni i teški poslovi zasnovani na tzv. migrantskoj podjeli rada. No kakav je položaj gastarbajtera danas, kada više država ne vodi nikakvog računa o njima, te imaju veliki broj dodirnih točaka s migrantima “bez papira”.

“Nova radna snaga koja dolazi iz inozemstva mora preuzeti najneuglednije i najslabije plaćene poslove, na primjer posao smetlara koji je jedan od traženijih poslova zato što je izuzetno dobro plaćen. Današnja jeftina radna snaga u Austriji konkurira jeftinoj domaćoj radnoj snazi. Dolazi dakle do vidljivog rasnog raslojavanja na tržištu rada, a glavni gubitnik je strani radnik. U svakoj krizi na tržištu rada od ’60-ih do danas, strani radnici su ti koji su strukturno najviše izloženi negativnim posljedicama. Dijelom je to razumljivo jer ih ne zastupaju radničke organizacijske strukture, sindikati i radničke komore. Usporedite imena slugu i gazdi u cjelokupnoj strukturi austrijskog društva – čak i u kulturi, tamo gdje su svi deklarativno antirasisti – i vidjet ćete jasno etničko raslojavanje koje se poklapa s klasnom strukturom društva. Oni koji su ‘dole’ ostaju dole ili padaju još niže. Integracija u kapitalističkom društvu funkcionira putem rada. Integriran je onaj koji radi, ali zahtjevi radnog tržišta više nisu isti kao u ranijim decenijama, jer poslovi više nisu mehanički, već puno kompleksniji, pa danas ni zidar ne može raditi bez poznavanja osnovnih pravila rada na računalu. Onaj tko je radio u medicini naći će možda i ovdje posao u medicini, ali kao posluga a ne kao šef”, zaključuje Bratić.

Istovremeno u Hrvatsku, kao članicu EU, dolazi mali broj migrantskih radnika. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Hrvatskoj je u prvoj polovici 2017. u evidenciji HZZ-a registrirano 916 stranaca, 124 osobe kojima je odobren azil i 3 osobe pod supsidijarnom zaštitom. Od navedenog je broja zaposleno ukupno 448 stranaca, 36 azilanata i 1 osoba pod supsidijarnom zaštitom. U Republici Hrvatskoj tražitelji međunarodne zaštite ostvaruju pravo na rad tek ako su 9 mjeseci neprekidno u postupku traženja međunarodne zaštite. Osobe kojima se odobri azil, kao i osobe pod supsidijarnom zaštitom, ostvaruju pravo na rad kao i hrvatski državljani od trenutka kada ostvare navedeni status. Prema podacima projekta DRIM koji okuplja nekoliko udruga civilnog društva, a čiji je dio i Centar za mirovne studije, kod tražitelja azila identificirana je visoka nezaposlenost, nepoznavanje jezika, diskriminacija na tržištu rada, neadekvatni radni uvjeti, neprijavljivanje radnika, nepriznavanje diploma i postignutih kvalifikacija, slabije plaćeni poslovi i zapošljavanje koje nije u skladu s kvalifikacijama osoba koje ih obavljaju. 

Nažalost, tenzija prema migrantskim radnicima najčešća je u najsiromašnijim dijelovima država. Ono što se promijenilo unazad dvadeset godina je da se ekonomija niskih plaća kao nikada do danas u povijesti zasniva na podugovaranju, smanjujući radna prava i uvjete. Poslodavci su uspjeli pronaći načine kako kroz agencijsko zapošljavanje privući nove migrantske radnike i održati niske plaće, koje danas umjesto iz matičnih država dolaze iz inozemstva. Zapravo oni se nalaze izvan klasičnog tržišta rada i njihove plaće omogućavaju im tek puko preživljavanje.

“Tendencija kapitala je da smanjuje cijenu rada gdje god i kako god to može, a u ovom se slučaju manifestira kao konkurencija migrantske radne snage po nižoj cijeni od domaće. Ako u artikulaciji otpora devalvaciji rada fokus nije na kapitalu, nego na migrantskom radniku, taj otpor može poprimiti ksenofobni i/ili nacionalistički oblik. Ma koliko neadekvatan ili u konačnici samoporažavajući taj odgovor bio – jer svaka unutarklasna podjela samo slabi položaj klase u cjelini, on počiva na vrlo realnoj činjenici da se radnici u kapitalizmu nalaze u konkurentskom odnosu s drugim radnicima. Strukturno i institucionalno nacionalni karakter socijalne države i tržišta rada u tom kontekstu može pogodovati spontano nacionalističkoj artikulaciji interesa ‘domaćeg’ radništva i biti usmjeren ‘protiv’ migrantskih radnika. Takav je ishod još vjerojatniji kada nema alternativne artikulacije tih interesa ili ona nije uvjerljiva. A to je, čini se, trenutak u kojemu živimo”, objašnjava Ćurković. 

Pred jačanjem radikalne desnice na nacionalnom nivou briselski liberalni modeli povlače se, kao uostalom i prije u povijesti, pokušavajući rješenje pronaći u sve većoj deregulaciji i strukturalnim promjenama koje zagovara MMF i Svjetska banka. Deindustrijalizacija i privatizacija postaju push faktori koji prisiljavaju radnike da poslove pronađu izvan svojih država gdje ih čeka migrantska podjela rada, a često i dužnička kriza koja ih pogađa i u matičnim državama i u državama boravka. Istovremeno pokušaji zaustavljanja migracija, koje su po svojoj prirodi nezaustavljive, samo dovode do novih tragedija na granicama i na Mediteranskom moru. Broj poginulih se nakon zatvaranja migrantskih ruta 2017. godine gotovo pa udvostručio u odnosu na 2016. godinu. Sve samo da profit ide, dok nam fašizam ponovno ne provali kroz vrata.

Video prilozi o migrantskom radu nastali su u produkciji BRIDa – Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Mislav Marjanović

Kada se u Beču pomisli na “Tschuschen”, što je univerzalna austrijska psovka za južne Slavene i orijentalne narode, sve one što je poratni ekonomski boom kapitalističkom nužnošću nanio u tu bogatu zemlju, najčešće je prva asocijacija Ottakring, 16. bečki becirk. “Posran i divlji” s jedne strane, “multi-kulti oaza” s druge strane, zapravo nijedna od tih predodžbi ne odgovara u potpunosti tom okrugu, ili kotaru, kako se neuspješno pokušava prevoditi naziv za jednu od 23 temeljne urbane jedinice Beča. Ottakring je od svojih početaka krajem 19. stoljeća bio radnička četvrt, definiran industrijom koja se tu nalazila, od koje je danas preostala tek pržionica kave Julius Meinl, proizvođač pekmeza Staud’s i pivnica Ottakring, čije se pive uglavnom kupuju noću za 2 eura u imbisima i na fast food štandovim, budući da u Austriji, kao što to naš šparni skijaški narod dobro zna, iza 20 sati, iznimno iza 21 sata, ne radi ništa osim pivnica i restorana.

Poprilično duguljast, kada se promatra sa “stražnje” strane – s obronaka na kojima se nalazi ogromni kompleks Otto-Wagner-Spital, bolnica koja je sagrađena potkraj monarhije kao psihijatrijski sanatorij, tada jedan od najmodernijih u Europi – Ottakring se proteže od bečkog Gürtela (pojasa) do Wienerwalda i kompleksa vila na Wilhelminenbergu. Unatoč vilama, kvart je oduvijek bio naseljen proleterijatom, a početkom 20. stoljeća bio je prenapučen, u njemu je stanovalo gotovo 180 000 tisuća ljudi. Stoga su zbog “loših stambenih uvjeta i rasta cijena” u rujnu 1911. izbili masovni prosvjedi, o kojima je pisao i Ivan Cankar koji je tada studirao u Beču. Taj motiv loših stambenih uvjeta, kao i skupljih stanova za strance, regularno će se ponavljati čitavo stoljeće, sve do današnje gentrifikacije koja je zahvatila sam centar Ottakringa, samo što će pritom uglavnom izostajati nasilno iskazivanje nezadovoljstva. Monarhija će se naposljetku raspasti, a s njome će gotovo u potpunosti nestati češki doseljenici koji su tada dominirali demografskom strukturom becirka, odnosno s vremenom će se pretopiti u autohtone “Austrijance”, a njihova će mjesta šezdesetih godina popuniti novopridošli Turci i Jugoslaveni.

Tako statistike iz siječnja 2016. pokazuju da u becirku živi 34.1% ausländera, što je 7% više od bečkog prosjeka (27.4%), od čega ima najviše deklariranih Srba i Crnogoraca, slijede Turci, Poljaci, Hrvati, Bošnjaci i Nijemci. To Ottakring drži na četvrtom mjestu po postotku stranaca u strukturi stanovništva u Beču, dok neprikosnoveno na vrhu stoji 15. becirk, Rudolfsheim-Fünfhaus, koji se nalazi odmah kraj Ottakringa s udjelom od 40.5% stranaca. E, tu je već zbilja opasno, rekao bi Bečlija, i ne samo jedan.  

Nepripadnosti, razočaranja, čežnje i radosti

Ipak, kao “najopasnija” ulica u Beču donedavno je slovila upravo Ottakringer Straße, ulica kojom dominiraju kafići, klubovi i restorani u vlasništvu ljudi s ex-jugoslavenskim korijenjem, najčešće srpskim. Ne čudi stoga da se jedan dio te ulice, u kojem to posebno dolazi do izražaja, naziva “Balkanmeile” iliti “Balkanska milja”. To je bečko mini carstvo turbofolka i dobro poznate estetike, koja je u postjugoslavenski mainstream silovito ušla 1990-ih, s mačizmom i seksizmom kao obvezatnim kodom, dok se nacionalizam pojavljuje tek u posebnim trenucima, prilikom nogometnih utakmica ili prosvjeda za “srpsko Kosovo” te ulicu pretvara u etnički podijeljenu mini-Jugoslaviju. 

Bukvalno samo nekoliko stotina metara od primamljivog novog žarišta bečkog Balkana nalazi se kozmopolitski Yppenplatz i Brunnenmarkt (tržnica), bobo središte današnjeg Ottakringa. U posljednjem je desetljeću upravo ovaj dio becirka doživio promjene. Na trgu Yppenplatz sve vrvi od lokala i šik restorana koji su posebno ispunjeni vikendom i ljeti, a na tržnici se mogu naći začini iz cijelog svijeta, ribe, raznorazni delikatesni sirevi, jeftina odjeća, drangulije, uglavnom sve što čovjek može zamisliti. Upravo oko tog središta u posljednje se vrijeme sve više naseljavaju “hipsteri”, umjetnici i studenti, koji koliko-toliko žive u harmoniji sa starim migrantima i radnicima, iako su cijene stanovanja značajno porasle (kao i u cijelom Beču uostalom), što je dovelo do iseljavanja dobrog dijela onog stanovništva zbog kojeg je taj dio grada stekao svoju auru. 

Sjajan i nezaboravan dokumentarac o tom mjestu, o toj tržnici, snimila je 2004. poznata austrijska novinarka Elisabeth T. Spira u ciklusu svojih reportaža Svakidašnje priče (Alltagsgeschichten), prije nego što će kvart zahvatiti gentrifikacija. To malo remek-djelo naslovljeno Am Brunnenmarkt, s obzirom da je snimljen na 40. godišnjicu potpisivanja ugovora između Turske i Austrije (1964), mogao bi funkcionirati kao hommage bečkom gastarbajterskom svijetu. U njemu se nižu raznorazni likovi, koji se pred Spirinom kamerom u potpunosti otvaraju i spremno govore o najinitimnijim osjećajima razočaranja, (ne)pripadnosti, boli, čežnje i radosti. Tako ulazimo u svijet Turčina koji je u Austriji od 1971. i prodaje “najbolju austrijsku piletinu” te “uvijek osjeća nostalgiju za domom”. Malo poslije pojavljuje se žena elegantno odjevena u crveno koja ne propušta priliku da svojom poloniziranom verzijom njemačkog pred kamerom pozdravi obitelj i susjede. Tu su i domaći starosjedioci koji ne skrivaju nezadovoljstvo etničkom “onečišćenošću” njihove domovine, kao i oni koji u tome vide bogatstvo. Za nas je pak nezaobilazna gospođa koja se deklarira kao Srpkinja, koja je još 1970-ih došla u Beč te ga već jako dobro poznaje, kako sama kaže s neizostavnom dozom ekspertnosti.

Pomalo iznervirano priča o novopridošlicama u Beč, zbog kojih grad postaje prljaviji, satnice su niže i sve manje ljudi ima posao. Na Spirino pitanje zašto je došla u Austriju, odgovara kako je Austrija tada trebala njih iz Srbije. Takav direktno izražen nedostatak solidarnosti gotovo je pravilo u razgovoru s gastarbajterima prve generacije, ali i ostalima, kada se danas žale na novu navalu “istočnjaka” koji iskorištavaju austrijsku socijalnu državu, kako mi je u jednom razgovoru ispričala umirovljenica Zdravka, ratna izbjeglica iz Travnika. Naime, mnogi ne mogu prihvatiti da netko radi 40 godina i potom dobiva minimalnu penziju od 700 eura, dok azilanti imaju istu, ako ne i veću pomoć od države. Umjesto svijesti o vlastitoj diskriminaciji, oni se s državom solidariziraju u diskriminaciji još slabijih. Nešto kasnije pred nama će se pojaviti žena, žrtva rata u Bosni, izbjegla u Austriju 1992. godine, ostavivši za sobom ubijenog muža, “jedinu životnu ljubav” te spaljen i razoren dom. I u tom se zacrtanom krugu kreću skoro sva istraživanja migracija s jugoslavenskih prostora. Tu je prva generacija gastarbajtera, tu je interirorizirani diskurs o dobrim i lošim strancima, tu je 1990-ih izvana nametnuto inzistiranje na etničkoj i nacionalnoj pripadnosti do tada samo Čuša, Kanakea ili, u najkorektnijem slučaju, Yugosa, tu su rat, čežnja i, kako kaže neimenovana izbjegla žena, pokušaj življenja, odnosno “preživljavanja” u tuđoj zemlji.

Prva generacija gastarbajtera

Ipak, ova kalendarska godina prinuđuje naš tekst da stavimo jedan tip jugoslavenskih pridošlica u prvi plan, onu herojsku generaciju prvih gastarbajtera koja je najčešće bez ikakvog pojma o tome gdje će završiti i što će raditi, odlazila iz uglavnom južnijih dijelova Jugoslavije prema sjeveru, prema Beogradu, Zagrebu, Sloveniji, da bi napokon postali autentični gastarbajteri u nepoznatim sredinama Austrije, Njemačke i ostalih zapadnih kapitalističkih zemalja. Ta prva generacija, nakon dolaska na Südbahnhof, koji je danas preuređen bečki Hauptbahnhof, ipak nije završavala samo u Ottakringu, već se raspršila po cijelom Beču. Distribucijsku strukturu stanovanja “radnika na privremenom radu” – kako je glasila ideologizirana jugoslavenska kovanica za gastarbajtere – najilustrativnije mi objašnjava Ljubomir Bratić u kavani nasuprot bečkog Volkstheatera. Bratić, koji se tom tematikom bavi više od dva desetljeća, govori mi o tri bečka urbanistička kruga, zapravo prstena.

U prvome krugu, koji zagrebački školarac najbolje poznaje iz svojih jednodnevnih izleta u Beč, nalazi se 1. becirk, Die Innere Stadt, i njega nastanjuje “aristokratija”. U drugome, koji se proteže između Ringstraße, maestralnog urbanističkog projekta izgrađenog potkraj 19. stoljeća, i već spomenutog Gürtela, stanuju “bečka buržoazija” i činovnici. U njega naš školarac zakoračuje čim odradi obligatornu porciju obilaženja dosadnih monarhijskih zgradurina, pa za “nagradu” dobiva dva sata šopinga po Mariahilfer Straße, prije nego što ga se posjedne u autobus i odvede da vidi Belvedere koji je u istom krugu. Izvan bečkog Gürtela počinje treći krug i to je radnički dio Beča, napučen pridošlicama, migrantima i starim gastarbajterima. U taj, reklo bi se, najzanimljiviji dio Beča, naš školarac ne zakoračuje i uglavnom ne posjeduje svijest o njegovom postojanju. Tako se najviše “naših” ljudi nabralo u već spomenutom 16., potom 15. te 10. becirku, Favoritenu, ali ni ostali dvoznamenkasti okruzi ne zaostaju, sve do 20. jer bliže kraju grada, u predgrađima, ponovno se smanjuje broj doseljenih i ponovno počinje dominirati autohtona buržoazija, rentijeri i aristokracija. 

Zbog teškog fizičkog rada, bauštela i samaca koji rade po nekoliko poslova da bi na brzinu zaradili novac i poslali ga doma, u gastarbajterskom diskursu uglavnom se ne očekuju žene. Međutim, tomu nije bilo tako – u jugoslavenskom slučaju nerijetko su i same žene odlazile. Jedna od njih je i gospođa Vasilija, koja je 1973. otišla od muža iz Rijeke, ostavljajući pritom trogodišnju kćer. Njezina je priča gotovo filmska, a sjeća se do u detalja svog prvog bečkog mjeseca. Kao građevinska tehničarka udana za šofera, priča mi kako je bila nezadovoljna tadašnjim brakom u kojem joj muž nije dopuštao da radi, osim kao čistačica. S obzirom da na to nije pristajala, odlučila je napustiti Jugoslaviju, iako na to ekonomski nije bila prisiljena. Željela je u Trst, ali igrom slučaja, odnosno izmijenjenim rasporedom noćnih autobusa, završila je u Beču. Prvotno se zaposlila u šnajderaju, a nakon nekoliko promijenjenih lokacija stanovanja, prvu godinu svoga života u Beču provodi u 1. becirku, gdje kuha i posprema za groficu iz Argentine, udanu za bogatog austrijskog povratnika.

Međutim, već sljedeće godine odlučuje se vratiti po kćer pa će morati promijeniti i mjesto stanovanja, budući da zajednički život nije bio moguć u 2-3 kvadratna metra, kako izgledaju sobice za poslugu u takvim stanovima. Zahvaljujući grofičinoj preporuci, uspijeva dobiti stan kao kućepaziteljica, što se često događalo ženama iz Jugoslavije, te se sretnim spletom okolnosti uspijeva zaposliti u bečkoj komunalnoj firmi. Njezina priča nosi još jednu atipičnost, budući da je uspjela nakon nekoliko kurseva koje je pohađala i položenih državnih ispita nostrificirati diplomu te dobiti titulu građevinskog inženjera. Radila je na građevinskim projektima diljem Beča, prvenstveno na gradilištima bečkog metroa, na značajnim stanicama U-Bahna, koje u razgovoru niže. Ljude s kojima bi se zabavljala vikendom u jugoslavenskim radničkim klubovima poput “Jedinstva” ili “Mladosti”, radnim bi danom nadgledala, zajedno s austrijskim kolegama.  

Od 2005. je u mirovini, koju provodi aktivno i, kako sama kaže, “turbo životom”. Ako nije u Rijeci ili na kratkotrajnim izletima s uglavnom austrijskim poznanicima (budući da “naši” ili nemaju novaca ili moraju čuvati unučad), ide na različite vrste plesova, bavi se sportom, vodi fiskulturu s društvom dijabetičara, a tu je i nordic walking, kurs talijanskog, a koji put godišnje zalomi se i odlazak u hrvatske umirovljeničke klubove. Žali pak za raspadom bivše države, ne samo zato što je u “ono doba svima bilo bolje”, već i zbog nasilne etnicizacije njenog bečkog kruga poznanika: “Prije nije bilo tako, mi nismo znali ni za granice, ni za razlike, ni za ništa. Od ’91. nadalje svatko se povukao u svoju kožu, ko puž, i ćuti i trpi i nema druge”. 

Priča koju poznajemo iz opće kulture, koju donosi i kultni gasterbajterski dokumentarni film Posebni vlakovi, o ljudima koji odlaze u nepoznato iz zabačenih krajeva netaknutih projektom jugoslavenske modernizacije kao nekvalificirana radna snaga na Zapad, nije i jedina priča o ovom fenomenu, kako mi to u svome stanu objašnjava još jedan umirovljenik, gospodin Blaško Papić. U počecima je postojala mogućnost da predstavnici stranih tvrtki dođu u Jugoslaviju i onda na licu mjesta obave selekciju intervjuiranjem domaćih nezaposlenih “radnika”, koji bi nakon toga točno znali u kojoj će kompaniji raditi. Također, često se dolazilo u kapitalističke “tvornice snova” i preko preporuke samih gastarbajtera, za koje bi se, ako bi se pokazale profitabilne (što je u pravilu značilo da novi radnik ostaje u firmi duže od pola godine), dobivala provizija od poslodavaca.

Sam Blaško je pak u Beču završio kao detaširani ili, kako ironično domeće, “prodani” radnik. Naime, on je radio u jugoslavenskoj tvrtki Braća Kavurić za koju ponosno ističe da je “izgradila sve termoelektrane u bivšoj Jugoslaviji”, a koja je, kao i niz ostalih velikih jugoslavenskih firmi, imala potpisane ugovore sa stranim firmama. U konkretnom slučaju radilo se o ugovoru sa Siemensom te nekim većim bečkim i lincovskim tvrtkama. Ti su ugovori između ostalog sadržavali i mogućnost dovođenja visokokvalificirane radne snage koje je na kapitalističkom tržištu nedostajalo, što je Blašku Papiću omogućilo dolazak u Beč. Na tome su domaće firme masovno zarađivale, budući da su uzimale najveći dio satnice detaširanog radnika, a njih se brojalo na desetke tisuća. Ukratko, naši jugoslavenski divovi bili su, današnjim rječnikom rečeno, filijale moćnih zapadnih firmi.

Nije ono tamo bila tama, a ovo svjetlo

Usprkos tomu, zahvaljujući nekim ostalim beneficijama, poput plaćene terenske dnevnice i prava na stan koji je za veliku većinu gastarbajtera bio samo san, Blaško je živio lagodno. Slobodno vrijeme ispunjavao je izletima na stari Dunav, piknicima i nogometom, a ubrzo se angažirao oko nastanka jugoslavenske radničke nogometne lige u Austriji o kojoj je izvještavao jednom tjedno za Sportske novosti, u tadašnjoj rubrici “Vama u svijetu”. Kao “ubeđeni jugonostalgičar”, što niti danas ne skriva, bio je angažiran u tadašnjem kulturnom i sportskom životu Jugoslavena u Austriji, a na današnju Hrvatsku gleda s razočaranjem te na kraju emocionalno dodaje da nitko ne može pričati da je “ono tamo bila tama, a ovo svjetlo”. U posljednjim godinama, kao predsjednik KSD Zagreb – Wien organizirao je sijaset koncerata hrvatskih glazbenika i gostovanja domaćih kazališta u Beču, te mi s ponosom pokazuje plakate sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih predstava. 

Priča o fascinantnom svijetu gastarbajtera mogla bi se ispričati na razne načine, no kako god je pričali teško bi se obuhvatio splet paradoksa i kontradikcija koje u sebi nosi taj svijet. Možda bi trebalo nastaviti dalje, putovima druge i treće generacije na kojima je ponekad ostajao žestoki biljeg diskriminacija koje nisu ni birali ni htjeli. No, kod pionirske generacije nerijetko je primjetan osjećaj zahvalnosti austrijskoj državi, kao i svijest o nepripadanju, bivanju “ni ovdje niti tamo”, te nekakvo gorko razočaranje nestankom zajedničkog jugoslavenskog svijeta u Beču i općenito. Pomalo iznenađujuće, “jugonostalgija” najmoćnije živi u onima koji su prvi masovno napuštali brod što je već 1970-ih nepovratno tonuo. 

***

Posebnu zahvalnost dugujem Jani Dolečki, Stefanie Maier, Ljubomiru Bratiću i Goranu Novakoviću bez kojih ovaj tekst ne bi bio moguć.

***

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo i načmemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pripremila: Martina Domladovac

U koncepciji Borisa Budena i u suradnji s kustoskim kolektivom WHW, od 4. do 6. prosinca u klubu Mama i kinu Tuškanac održava se seminar The gastarbajters. Tema koje se Buden dotaknuo već ranije, odnosi se na migracijske radnike u vrijeme Jugoslavije, njihov značaj, percepciju u javnosti i popularnoj kulturi, no prvenstveno na sustav zaslužan za njihov nezavidan položaj.

“Poput proletera iz ranog razdoblja kapitalističke modernizacije gastarbajter je bio i ostao čovjek bez domovine, persona nongrata u svijetu koji stvara. Baš kao takav on ujedno personificira neosvještenu avangardu nove transnacionalne i transsocijalne solidarnosti koja danas, u liku globalne migracije, na ruševinama modernističkih država blagostanja traži formu svoje političke artikulacije. U liku gastarbajtera nam se svojedobno ukazala budućnost za koju smo bili slijepi, kao što u njemu danas, osvrćući se, otkrivamo prošlost koju smo potisnuli”, piše Buden u najavi.

Program počinje u petak, 4. prosinca u Mami, predavanjem Nebojše Jovanovića, koji će ponuditi pregled filmskih reprezentacija radnika u inozemstvu “unutar opsežnije genealogije filmskih motiva, poput onih koji prikazuju i ostale tipove migracije u socijalizmu, u drugim historijsko-ideološkim konstelacijama, ili kroz prizmu antijugoslavenske političke emigracije i kriminalnog podzemlja.”

U subotu će predavanje Gastarbajterstvo: pokret od ne-eksploatacije prema eksploataciji, održati Gal Kirin. U predavanju se bavi figurom gastarbajtera i pokretom gastarbajterstva u kontekstu ekonomske transformacije jugoslavenskog (tržišnog) samoupravljanja, te postavlja pitanje “možemo li razmišljati i o emancipatorskoj dimenziji figure/pokreta gastarbajterstva i kako nam to danas može pomoći u reorijentaciji izbjegličke krize?”

Program se nastavlja izlaganjem i diskusijom Gost koji ne prestaje odlaziti u kojem sudjeluju Stipe Ćurković, Julija Kranjec i Silva Mežnarić. 

Stipe Ćurković temi pristupa iz perspektive gastarbajtera kao simptoma koji je “predstavljao  (i još uvijek predstavlja) bolan problem za radnički i sindikalni pokret. Hijerarhija nadnica unutar radničke klase kodirana je i dalje preko kriterija nacionalne, etničke i kulturne (i, dakako, rodne) pripadnosti. Lociran na dnu te hijerarhije, gastarbajter pored ekonomske ‘deprivilegiranosti’ nerijetko nosi i stigmu rušitelja cijene rada i tako postaje metom unutar-klasne antagonizacije i ksenofobije.”

O poželjnim i nepoželjnim, legalnim i ilegalnim migracijama danas i preprekama za ulaz na teritorij EU koje su sve više fizičke, no  usporedno postoji i dio s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim, ekonomskim i političkim pravima, govorit će Julija Kranjec.

Silva Mežnarić pitanju gastarbajtera pak pristupa rekonstrukcijom jugomigracija do 1990. “Uvoz” radne snage iz prenapučene periferije Bosne, Srbije i Makedonije uzrokovao je razvoj središnjih djelova zemlje – Slovenije i Hrvatske – i još veće siromašenje periferije. Tržište radne snage segmentiralo se na domaću i “uvoznu”, socijalno se imigranti odjeljuju od mainstream društva, ublažavaju se učinci diskriminacije i negiranja građanskih prava jer se ipak radi o jedinstvenoj državi. Trideset tisuća izbirasnih ne-Slovenaca i njihovih obitelji prilikom osamostaljivanja Slovenije, izravna je posljedica takvih politika.

Program završava u nedjelju, predavanjem Ljubomira Bratića o izložbi Gastarbajteri u Beču koja je realizirana 2004. godine i do danas je referencijalni izložbeni postav historizacije migracija u Austriji, nakon kojeg će uslijediti diskusija Uvijek više od sjećanja. Diskusija će pokušati odgovoriti na pitanje “kako od gastarbajtera stvoriti historijsko iskustvo u kojem se može prepoznati današnja stvarnost?”

Na poslijetku slijedi projekcija filmova Želimira Žilnika, čiji se fokus u novije vrijeme odmaknuo od podijeljenog Balkana ka preispitivanju njegova odnosa s jačanjem nadzora evropskih granica, čime ulazi u središte problematike izbjeglica i migranata, te razgovor Borisa Budena s redateljem. 

Detaljan program i informacije o sudionicima potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Kao grad, Beč puno duguje svojim “Gasterbajterima”. Čitava bi Austrija danas bila mnogo siromašnija da nije bilo onih koji su hrabro krenuli u avanturu migracije i života u njima stranoj zemlji. Utoliko, mi im želimo reći – hvala!.” Dio je ovo javnog poziva koji je službeni grad Beč ovih dana putem medija uputio svima onima koji su se ’60-tih i ’70-tih godina prošlog stoljeća našli stiješnjeni u transportnim kompozicijama kao dio prvog značajnijeg migracijskog vala, a koji su ovim putem pozvani da uveličaju slavlje 50-godišnjice prvih organiziranih dolazaka radnika na bauštele i u tvornice diljem Austrije. Prilikom svečanosti, kako objašnjava poziv koji nosi naslov Traže se gasterbajteri za slavlje!, ovim će specijalnim uzvanicima biti omogućeno upoznavanje aktualnog austrijskog predsjednika koji će im u direktnom i neposrednom druženju zahvaliti na izgradnji bolje Austrije i na taj način “prepoznati i priznati” njihov značaj za cjelokupno društvo.

Odnos službene Austrije prema vlastitoj migraciji varirao je kroz vrijeme, zaviseći najviše o kontekstu u kojem je bio iskazan i o političkom cilju u koji je bio upregnut. Od potpunog ignoriranja njenog šireg društveno-političkog značaja i fokusiranja na kvantitativnu prirodu fenomena, preko rasprave o učinkovitim načinima njene integracije u dominantnu društvenu matricu, generalna priča o migraciji postojala je isključivo kao objekt političke instrumentalizacije kojom je austrijska država ili trenirala strogoću ili pak demonstrirala svoju propusnost za fenomene liberalne demokracije. Pritom se taj objekt najčešće shvaćao i o njemu se raspravljalo kao da je migracija nekakvo zatečeno stanje, rijetko joj se prilazilo kao trodimenzionalnom procesu s pripadajućim povijesnim uvjetovanjima, koja su u slučaju Austrije direktno vezana za nacionalne povijesne matrice.

Tako se na ovoj interesnoj vjetrometini između prigodnog prisjećanja i prešućivanja našao i trenutak samih začetaka tog migracijskog vala koji je zauvijek promijenio društveni sastav druge Austrijske republike, fenomen takozvanih gostujućih radnika ili gasterbajtera. Do prije desetak godina, ovi su pioniri migracije rijetko bili spominjani u dominantnom diskursu i tek se unazad nekoliko godina migracija počinje sustavno i višedisciplinarno promatrati u punini svog historijskog trajanja – tako se tema austrijskih gasterbajtera i konteksta njihovog dolaska u Austriju obrađuje kao fenomen u teorijskom i znanstvenom kontekstu, posvećuju joj se konferencije, okrugli stolovi, knjige, kulturne manifestacije, a njeni se protagonisti prigodno izvlače iz prašine službenih nacionalnih mjesta sjećanja o obljetnicama poput ovogodišnje. No, dok ih jedna Austrija slavi kao “avanturiste migracije” koji kao da su na bauštele Zapada bili gonjeni pustolovnom željom za otkrivanjem i gradnjom vrlog novog svijeta, a ne problemima osiguravanja gole egzistenije u domicilnim zemljama s one strane Südbahnofa, druga im sa zidova građevina koje su nastajale na njihovim žuljevima nedvosmislenim parolama poput “Turci marš!” poručuje da konsenzus o njihovoj punopravnoj pripadnosti društvenoj zajednici još uvijek nije i pravilo čije se nepoštivanje recimo sankcionira. A dok postoje i posljednji tragovi prešućivanja ili jasnog otpora spram učešća migracije u definiranju državnog identiteta, pitanje je koliko službena ceremonijalizacija koja se očituje isključivo o obljetnicama ustvari radi da se takva situacija i aktivno mijenja.

Ipak, ono što se u posljednjih desetak godina zasigurno promijenilo po pitanju austrijske migracije je njeno sustavno samoosvješćivanje i samoosnaživanje koje iz tog proizlazi – prateći teoretske kontekste koji su migraciju označili kao samostalnu nadnacionalnu snagu, migracija se u Austriji od politiziranog objekta polako počinje transformirati u samosvjesni politički subjekt tražeći vlastite mehanizme prezentacije. Drugim riječima, baš kao i u slučaju subjektivizacije drugih društveno-političkih manjina, i ova polako pronalazi načine da se oglasi vlastitim glasom i to ne samo onda kad joj je dozvoljeno da govori.

Jedan od takvih samoosviještenih prodora u dominantan društveno-politički diskurs zasigurno je i bečka inicijativa Arhiv migracije nastala 2012. kao jedan od projekata festivala Wienwoche, a koji svojim programom već nekoliko godina propituje i prezentira različite probleme manjina u Austriji. Ovaj jedinstveni arhiv koji još uvijek postoji samo u virtualnom prostoru interneta posvećen je isključivo prikupljanju, arhiviranju i prezentiranju materijala vezanih za temu austrijske migracije, a svojim aktivnostima pokušava osnažiti značaj ove društvene manjine osvještavajući na razne načine njen konkretan povijesni kontekst. “Bez znanja o vlastitoj istoriji, migracija ne može da postoji kao politički subjekt”, objašnjava Ljubomir Bratić, jedan od sedmoro osnivača ovog projekta, filozof i aktivist, suradnik na projektima Univerziteta u Innsbrucku, i sam pripadnik te manjine čiju memoriju Arhiv migracije pohranjuje. Iako sama forma arhiva predstavlja donekle statično mjesto pohrane i prezentacije određenog memorijskog materijala, osnivači ovog arhiva u njemu vide vrlo konkretno političko oruđe koje će samim migrantima u Austriji pružiti konkretne mehanizme samoosvještavanja. “Možda se taj termin arhiv na prvu loptu čini onako bezopasnim pa zato nekako i prolazi u opštem političkom diskursu, ali on je ipak mesto gde se, kroz metode čuvanja određenog sećanja, propituju službene pozicije moći”, nastavlja Bratić. Kritika je to klasične definicije državnih arhiva shvaćenih kao čuvara službene nacionalne povijesti i čija se aktivna uloga u formiranju te iste povijesti često zanemaruje. Utoliko i Arhiv migracije samim svojim postojanjem ukazuje na brisani prostor i historijski procijep u kojem se migracija kao povijesna tema najčešće nalazi i koji često vodi manipulaciji – naime, iz razloga svoje tranzicijske prirode, migraciju se često historijski ignoriralo kao proces koji se dešava negdje između država i prema tome sadržajno ne pripada nijednoj. “Svojim radom Arhiv ustvari želi da pokaže da je migracija jedan nadnacionalni fenomen koji ima vlastite mehanizme razvoja i koji na kraju krajeva pripada svima.”, pojašnjava Bratić.

Iako začeci prvih migracijskih kretanja kojima je Austrija bila konačni cilj sežu daleko u prošlost, Arhiv je koncepcijski fokusiran na fenomene migracije nakon Drugog svjetskog rata: “Tako će Arhiv u svojoj finalnoj formi sustavno proučavati i pohranjivati sve materijale vezane za radničku migraciju šezdesetih, za valove doseljenika iz Mađarske i Čehoslovačke koji dolaze nakon velikih političkih kriza 1956. i 1968, kao za i noviju azilantsku migraciju. Takođe nam je u planu ispratiti i razvoj afričke i azijske migracije u Austriji čime želimo da pokažemo kako za nas nema nekog migracijskog procesa koji je za današnju Austriju važniji od drugih.”, najavljuje Bratić. Konkretan rad na izrazito opsežno planiranom sadržaju Arhiva započet je arhiviranjem i prezentacijom samih začetaka procesa migracije te se trenutno puna metodološka pažnja posvećuje problematici gasterbajtera i njihovog značaja za današnje austrijsko društvo.

Inače, za službeni početak migracijskog pokreta u Austriji uzima se 1964. godina u kojoj je službeno potpisan ugovor o mehanizmima dolaska radne snage s Turskom, a koji je u svojoj osnovi regulirao mehanizme dolaska gostujućih radnika (doduše, 1962. je sličan ugovor bio potpisan i sa Španjolskom ali tamošnji radnici jednostavno nisu bili zainteresirani za takav vid privremenog angažmana pa se taj Ugovor u službenoj perspektivi shvaća kao neuspio). Tek 1966. sličan je ugovor potpisan i sa službenom Jugoslavijom koja je tada bila u poziciji da pregovara o uvjetima izvoza svog radnog ljudstva, pa su tako dogovorene i brojne odredbe o socijalnim i drugim pravima koja je Jugoslavija zahtijevala za svoje graditelje nove Austrije. U oba slučaja, planirani princip korištenja prekogranične radne snage bio je rotacijski, što znači da bi radnici na svojim sezonskim poslovima provodili nekoliko mjeseci, a zatim bi se vraćali u svoja domicilna obitavališta ostavljajući prostora novoj gostujućoj smjeni. No, princip se vrlo brzo urušio iznutra – austrijskim poslodavcima bilo je teško administrativno i funkcionalno održavati tu nametnutu radnu privremenost pa su sve češće posezali za dugogodišnjim ugovorima s obučenim kadrom. U desetak godina od uvođenja mjera pa do 1974. broj stranih radnika u Austriji popeo se na 265.000, od kojih je najveći postotak, njih 78%, činila radnička migracija iz Jugoslavije. Pod zaštitom stalnih ugovora i izvjesnosti osnovnih uvjeta za život velika je većina njih u Austriju počela doseljavati i svoje familije, što je 1975. i 1976. dovelo do zakonske reakcije države: “Tih se godina donosi i sprovodi takozvani Zakon za gasterbajtere koji je za svoj glavni zadatak imao raščišćavanje strukture pa se nezaposlena radna snaga počela eksportirati natrag u svoje zemlje.” – pojašnjava Bratić. “Time je gotovo trećina od ukupnog broja novih migranata vraćena kući, a ovi koji su ostali su ti koji su razvili strategije ukorenjivanja u društvo”. Kroz spomenute procese, radnička se migracija tako sustavno transformirala iz gostujuće u ostajuću društvenu grupu koja je kroz vrijeme izgubila prefiks radničke i postala tek demografska stavka zvana nacionalna manjina. A upravo sakupljanjem i izlaganjem tragova ovih i ovakvih procesa transformacije jednog privremenog u stalnog člana društvene zajednice, Arhiv migracije nastoji samo temu povijesnog razvoja migracije učiniti vidljivom i politički relevantnom. “Istorija migracije u Austriji počinje sa nama”, deklarativno je jasan Bratić. “Ona u službenom diskursu države postoji isključivo kao demografska činjenica, ali se još uvek ne promatra i sa političke pozicije.”

Arhiv u isto vrijeme pokušava i kod samih migranata i njihovih potomaka osvijestiti pripadanje jednoj vrlo specifičnoj društvenoj grupi razvojem novih metoda njihovog aktivnog učešća u stvaranju osnovnog sadržaja Arhiva: “Uz to što Arhiv kroz razne aktivnosti predstavlja mesto stalnog i aktivnog promišljanja ovog fenomena, on podržava i taj trenutak samoosvešćivanja kod onih koji su bili njegovi protagonisti”, kaže Bratić. A taj se cilj očituje i kroz metodologiju kojom se trenutni sadržaj prikuplja i analizira, a koji je najviše vezan za migracijske prvoborce – osim medijskih napisa, znanstvenih članaka ili službenih državnih dokumenata direktno vezanih za povijest radničke migracije u Austriji, velik dio čine i osobne arhive svjedoka vremena, fotografije, pisma ali i predmeti vezani za njihove vlastite migracijske priče, a koji se prikupljaju uglavnom javnim pozivima i direktnom komunikacijom. Na taj se način ovim ljudima “bez povijesti” koji su zbog prirode svog društvenog kretanja obitavali u međuprostorima historijske pripadnosti, pruža šansa da sami formiraju svoj historijski okvir i na taj način osvijeste svoj značaj u stvaranju glavnog toka jedne društvene grupe.

Uz dokumente osobnih arhiva, u radu na ovom povijesnom segmentu austrijske migracije velika je pažnja poklonjena i dokumentima samoorganiziranih radničkih društava i udruženja koja su nastajala vrlo brzo po dolasku radnika i kojih je, primjera radi, samo u Beču do kraja osamdesetih bilo čak četrdesetak. “Prva su takva društva osnivali turski radnici-aktivisti koji su to umrežavanje radnika shvatali kao nastavak svojeg političkog angažmana. Međutim, ta su udruženja kasnije nastajala iz potrebe za organizovanim delovanjem i kroz njihove dokumente mi danas evo imamo konkretne dokaze o tome kako je strana radna snaga delovala i živela u Austriji”, kaže Bratić. Tako su u Arhiv ušli i jedinstveni materijali poput izvještaja o pokretanju štrajkova stranih radnika, o njihovom društvenom i kulturnom angažmanu, o konkretnim vezama s državama podrijetla i slično. “Ovaj je segment Arhiva takođe iznimno bitan jer pokazuje u kojoj su meri strani radnici još tada bili svesni nužnosti da deluju kao grupa, kao i svoje društveno-političke snage. Ali isto tako, ovaj materijal posredno pokazuje i kako se njoj uopšte nije davao službeni značaj.” A tragovi tog prešućivanja od strane čuvara oficijelne državne memorije dokazuju se upravo tamo gdje ovih dokumenata, unatoč činjenici da su činili tkivo historijske svakodnevice, jednostavno nema. “Naime, proučavanjem državnih historijskih arhiva koji takođe potpadaju u naš fokus interesa, došli smo do zaključka da recimo čitava dokumentacija ondašnjih državnih odbora za zapošljavanje strane radne snage ne postoji, da je uništena. Službena komunikacija između austrijskih komisija za strane radnike i jugoslovenskih ureda za zapošljavanje ne postoji pa tako možemo samo da nagađamo o recimo konkretnim kriterijima odabiranja radnika.” – naglašava Bratić. Službeni čuvari nacionalne memorije očito su odlučili čuvati samo odabran sadržaj, što u konačnici samo daje na značaju onome što Arhiv migracije u konačnici želi postići.

Iako Arhiv još uvijek egzistira u virtualnom formatu pa je do sada skupljeni sadržaj dostupan isključivo na internetu, u planu je skoro fizičko osvajanje mjesta na kojem bi ova inicijativa dobila vlastiti prostor prezentacije. Postavljanje jednog takvog društveno-političkog fenomena u okvire dominantne forme statične muzejske prezentacije Bratić smatra nužnom i objašnjava željom osnivača Arhiva da “postoji jedno mesto na kojem će sav taj materijal moći da deluje, da komunicira sa publikom kao i sa samim migrantima i ljudima koji su sadržajno obuhvatani radom Arhiva. Pritom, mi inzistiramo na tome da taj budući prostor postoji negde u centru Beča, u centru moći, ne samo kako bi direktno komunicirao sa tim pozicijama već da bi i javnosti i samim migrantima otpočetka bilo jasno da su migranti oduvek pripadali centru, da oni jesu centar ovog društva i države.”

Sličan su princip postavljanja teme migracije u srce austrijske prijestolnice iskazivali još 2004, kad je u Muzeju grada Beča koji je smješten na jednom od centralnih gradskih trgova otvorena izložba Gasterbajteri – 40 godina radničke migracije čiji su kustoski tim činili upravo sadašnji aktivni članovi Arhiva migracije. “Tada se nekako i začela ideja za stvaranjem Arhiva jer smo sakupili sav taj materijal koji nam se učinio prevažnim da bude predstavljen samo u efemernom okviru izložbe” – kaže Bratić. Izložba je inače bila koncipirana kao prikaz nekoliko različitih fenomena migracije u Austriji koji su tom prilikom po prvi puta bili kontekstualno historijski obrađeni (pitanje ženskih radnica koje su također činile vrlo velik dio gasterbajterskog vala, pitanje socijalnih i ostalih prava novopridošlih radnika poput gradnje multikonfesionalnih groblja, pitanje radne pozicije novinskih kolportera koja je postojala kao svojevrsni administrativni ventil za brzo zapošljavanje gasterbajtera, i dr). Kako objašnjava Bratić, sama je izložba bila zamišljena i kao direktna konfrontacija s tom kulturalizacijom teme migranata koja se tada događala u Austriji, a koja je, po njegovom mišljenju imobilizirala politički značaj te teme. “Kulturni pristupi temi migracije, rasprave o kulturnom identitetu, kulturnoj integraciji migranata i slično, a koje su tih godina bile jako popularne, ustvari prikrivaju politički značaj te teme. Mi smo joj kroz ovu izložbu upravo pristupili sa pozicije isticanja njenog političkog potencijala”, dodaje Bratić.

Međutim, muzealizacija migracije i migranata povlači za sobom pitanje nisu li ovim načinom prezentacije ti ljudi ustvari zatočeni u svoje migracijske sudbine i negira li im se tim putem ono što Arhiv i pokušava na neki način dokazati, njihov značajan udio ne samo u izgradnji austrijskih zgrada, cesta i tunela već i suvremenog austrijskog društva? Drugim riječima, ako se od migranata želi napraviti punopravni društveni subjekt austrijskog društva, zašto onda stvarati paralelni Arhiv koji povijest migracije arhivira odvojeno od službenih tokova nacionalne povijesti? “Realnost je takva i sa njom se mora raditi. Austrijsko je društvo jasno podeljeno, a ovi su ljudi sustavno gurani u nekakvu potklasu sa zakonima koji su vredeli samo za njih. Tako da se oni moraju označiti kao takvi, uz teorijske okvire i diskurse koji vode ka prevalizaženju te njihove pozicije. Naravno, naš cilj je da uopšte nema tih podela – da nema ni muškaraca, ni žena, ni bilokakvih drugih pozicija moći, ali dok oni postoje, mi moramo o njima govoriti na ovaj način”, odgovara Bratić. Ili kazano drugačije, Arhiv migracije će zacrtani cilj dostići onda kad za njega više jednostavno neće biti potrebe i kad će ga novo austrijsko društvo ukinuti kao besmislenu fenomenološku ostavštinu. Do tog dana, dok država relikte migracije zaogrće ceremonijalnim plaštom fiksirajući ih na taj način u scenografiju vlastite demokratske taštine, inicijative poput Arhiva migracije predstavljaju jedine prave sisteme osnaživanja migracije pružajući njenim protagonistima pravu nagradu, autonomno mjesto iskazivanja vlastitosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.