Pod motom Dobra knjiga daleko se čuje, prvi i jedini izdavač audioknjiga u Hrvatskoj, book&zvook, nastavlja s misijom približavanja domaće književnosti slušateljima, a kako poručuju organizatori_ce: “ne moraš biti na Velesajmu da bi došao do knjige – knjiga dolazi k tebi”. 

U tom povodu, Audioliber će tijekom studenog zaživjeti kroz niz intimnih slušateljskih događanja na različitim lokacijama širom Hrvatske: u Knjižnicama grada Zagreba, u tvrtki Span, u Gospiću na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, te u specijalnoj bolnici za rehabilitacju i psihijatriju Insula na Rabu. Kako najavljuje suosnivačica platforme book&zvook, Ljubica Letinić, cilj manifestacije Audiolibera jest “pokazati da glas književnosti pripada svima”.

Za vrijeme trajanja Audiolibera book&zvook će predstaviti nekoliko novih naslova, poput Kiklopa Ranka Marinkovića i Stjenica Martine Vidaić, te odabrane naslove dostupne po posebnim sajamskim cijenama.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Iza naizgled normalne večernje scene odigrane na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, krije se izvedba radio baleta Sjećanje bez voznog reda u produkciji umjetničkog kolektiva LIGNA i kustoskog kolektiva BLOK, u okviru programa Živa baština Muzeja susjedstva Trešnjevka.

Ovo je treća zagrebačka izvedba hamburško-frankfurtskog kolektiva, kojom se nastavlja dugogodišnja suradnja s kolektivom BLOK, započeta izvedbama Radio Mamutica (2006.) i Trojanski kolektiv (2013.) u sklopu UrbanFestivala. Dok su se ta dva djela izravno bavila pitanjima tko definira i odlučuje što se događa s javnim prostorom u gradu, Sjećanje bez voznog reda vraća nas na nesreću koja se dogodila na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, kada je pri izlijetanju vlaka na liniji Atena – Dortmund poginulo preko 150 osoba. Tragični događaj iz 1974. davno je zaboravljen u kolektivnoj svijesti, ali Sjećanje bez voznog reda ga na trenutak vraća na Glavni kolodvor, tiho i suptilno, ali s vrlo jasnom porukom da ga ne bismo trebali zaboraviti. 

Sudionici radio baleta sastaju se u 19 sati ispred ulaza na Glavni kolodvor. Iako je tek rana jesen, temperatura je dosta niska i svi su već zabundani u kaputima. Grupu je lako prepoznati – nalazi se s desne strane glavnog ulaza. S lijeve strane stoji grupa taksista koji unatoč rastu ride-hailing aplikacija i dalje tradicionalno stoje ispred kolodvora. Kao što ćemo čuti u samom radio baletu, na zagrebačkom Glavnom kolodvoru mnogo toga je drugačije nego 1974., ali neke stvari ostaju iste. Među grupom kruži nekoliko organizatorica s QR kodom potrebnim za učitavanje predstavena mobitel. Sudionici_e se pripremaju i stavljaju slušalice. Nakon nekoliko minuta, grupa u isti trenutak pritišće tipku za pokretanje snimke – iako radio balet slušamo odvojeno, ovako ćemo ga iskusiti istovremeno.

Nakon pokretanja snimke, naša grupa se razdvaja. Udaljavamo se jedni od drugih, a zvučna izolacija nas također odvaja i od ostatka putnika i drugih korisnika kolodvora. Glas Ljubice Letinić situira nas u prostoru, daje nam osnovne instrukcije i upozorava nas da prema pravilima Hrvatskih željeznica kretanje većih grupa ljudi na kolodvoru nije dozvoljeno. Zbog toga nas upućuje da individualno nađemo svoj put, sugerirajući nekoliko različitih ruta kretanja kolodvorskim kompleksom.

Nakon kratkog uvoda i meditacije na temu kolektivnog audio iskustva, isprepletenog sa stvarnim zvukovima aktivnog kolodvora, naracija nas vodi u daleku 1974. U to vrijeme, zagrebačkim Glavnim kolodvorom prolaze brojni vlakovi spajajući ne samo gradove diljem Jugoslavije, već i one kojim putuju putnici i radnici između zapada i istoka, odnosno juga i sjevera Europe. Takav je bio i vlak na liniji Atena – Dortmund, povezujući europski jugoistok s bogatom regijom Rhein-Ruhr na sjeveru tadašnje Zapadne Njemačke. 

Ljubičin glas instruira nas da odaberemo lokaciju gdje ćemo se smjestiti i promatrati kolodvor, možda jedan od perona ili ulaznu halu. Ja odabirem klupu na četvrtom peronu s koje mi se pruža pogled na prvi peron. Tamo se putnici penju u noćni na vlak za Stuttgart i Zürich koji uskoro polazi. To je jedan od rijetkih preostalih daljinskih vlakova koji voze iz Zagreba, a njime i dalje često putuju radnici, poput onih 1974. na putu za Dortmund.

Javljaju se sugovornici i posredni svjedoci nesreće: Marija (medicinska sestra), Radovan (dobrovoljni davalac krvi), Draga (živjela je u blizini) i Vera (supruga željezničara). Narativ nas vraća u kontekst putovanja vlakom sedamdesetih godina i važnost željezničkih veza za dovođenje radnika s istoka, tada zvanih gastarbajterima, iz Turske, Grčke, Jugoslavije, nazad na posao u Njemačku nakon ljetnih odmora.

Čujemo o zajedničkoj grobnici na Mirogoju, jedinom spomeniku ovoj katastrofalnoj nesreći, gdje je pokopano četrdesetak neidentificiranih žrtava. U spomen je postavljena apstraktna skulptura Vojina Bakića. Bakićeva skulptura balansira na mjestu. Nepravilna geometrijska forma nalik kristalu nekoć je staja sama, ali danas je podupiru dva klina, dok je površina od nehrđajućeg čelika zamućena.

Sudionici predstave za participativno slušanje pozvani su da, ako to žele, i sami balansiraju na mjestu te izvedu individualni akt refleksije u nekom ogledalu, ili na zaslonu mobitela. Dok kratko uspijevam balansirati na jednoj nozi, na drugim peronima vidim slične pokušaje ostalih sudionika. Osim ponekog zbunjenog pogleda, nitko ne obraća pažnju na nas. 

Dok se krećemo peronima, Radovan nam opisuje intenzitet destrukcije nakon nesreće, neprepoznatljive komade željeza kojima je svjedočio nakon što je sljedeći dan stigao u Zagreb kako bi se odazvao pozivu za dobrovoljno davanje krvi. Marija, medicinska sestra, opisuje doček ozlijeđenih i pripreme u njenoj bolnici. Na polovici izvedbe, svjedočanstva brutalnosti događaja iz 1974. dostižu vrhunac i postaje mi teško dalje slušati.

Intenzitet prenesenog sjećanja suprotstavljen je sljedećim baletnim instrukcijama. Sudionici se kolektivno prebacuju u položaj čekanja, podupirući bradu šakom. Zamišljeni trenuci davne nesreće isprekidani su zvucima suvremenih vlakova, a narativ priče osvrtom na važnost željeznice u Jugoslaviji. Autori performansa zatim dijele dio vlastite perspektive opaskom da su primjetili kako u Zagrebu ljudi neoprezno prelaze prugu, preskaču ograde i rampe umjesto da čekaju ili koriste pothodnike. U tom trenutku primjećujem nekoliko osoba u sličnoj akciji nedopuštenog prelaska pruge, a udaljenost između radio baleta i stvarnosti koja nas okružuje se smanjuje.

Čujemo o sudbini krivaca za nesreću. Strojovođa i njegov pomoćnik osuđeni su na 15, odnosno osam godina zatvora. Olakotna okolnost bila im je premorenost, zato što su prethodno radili 52 sata. Narativ nas geografskom bliskošću i historijskom povezanošću odvodi u povijest Trešnjevke, zagrebačke četvrti usko povezane sa željeznicom i radničkim organiziranjem. Danas u tom kvartu žive mnogi strani radnici. Dok o tome slušamo, trojica policajaca legitimiraju tamnoputu osobu na prvom peronu s kojeg je prije par minuta krenuo vlak prema Stuttgartu. Povijest i sadašnjost ponovno se miješaju.

Performans se bliži kraju u kolodvorskoj auli, gdje su sudionici pozvani da jedni drugima pruže ruku, dok između njih putnici jure prema svojim vlakovima. Glas Ljubice Letinić nas dalje upućuje da se zaputimo prema odlaznom peronu i sjednemo na vlak prema Zapadnom kolodvoru. Naša grupa se ponovno susreće u vlaku kojim putujemo samo tri minute. Sigurno stižemo na svoje odredište i nakon kratkog zaključka konačno se razdvajamo i odlazimo svojim putem.

U usporedbi s prethodnim projektima kolektiva LIGNA održanim u Zagrebu, koji su se bavili tada aktualnim društvenim temama, Sjećanje bez voznog reda vraća nas u ne toliko daleku, ali definitivno zaboravljenu prošlost. Sve je manje onih koji se željezničke nesreće u Zagrebu 1974. sjećaju, a bez obilježlja na lokaciji na kojoj se tragedija dogodila ova predstava postaje rijetki, makar nematerijalni spomenik poginulima. Forma radio baleta i kolektivno ponavljanje balansirajućih pokreta i refleksije stavlja Sjećanje bez voznog reda u direktni dijalog sa spomenikom Vojina Bakića na Mirogoju. 

No pored dominantne veze sa zagrebačkim Glavnim kolodvorom kao scenom katastrofe i pozornicom ove izvedbe, Sjećanje bez voznog reda u intenzivnoj je vezi i s krajevima koje je kobni vlak Atena – Dortmund povezivao, ne samo u geografskom već i u društvenom i kulturnom smislu. Migracije i figura stranog radnika nalaze se u samom središtu ove predstave. Gastarbajter iz Niša koji 1974. pogiba u Zagrebu na putu za Njemačku dovodi se u direktnu vezu sa stranim radnikom iz Bangladeša koji danas živi u teškim uvjetima na Trešnjevci. Upravo je od tog motiva i krenulo istraživanje kolektiva LIGNA, polazeći od točke na kojoj se presijecaju povijesni i suvremeni oblici mobilnosti, rada i društvenih odnosa, s naglaskom na ulogu vlakova u migracijama.

S druge strane, gubljenje transportnih veza poentirano je na samom kraju predstave, kratkom utopijskom recitacijom Nikoline Rajković, sudionice u istraživanju, u kojoj zamišlja brz, pristupačan i regionalno integriran prometni sustav za zemlje bivše Jugoslavije. Tom zadnjom invokacijom, kao i suptilnim opaskama o nazadovanju željeznice tokom same predstave, Sjećanje bez voznog reda izlazi van okvira memorijalizacije i sudionike ipak vraća u sadašnjost, a potencijalno i u budućnost. Performativnom vožnjom od tri minute do najbliže sljedeće destinacije, zagrebačkog Zapadnog kolodvora, ona otvara prostor za buduća putovanja i istraživanja. 

Iako je predstava kolektivno izvedena 17. listopada, dostupna je i za individualno slušanje, odnosno izvođenje. Kao site specific djelo, ovaj radio balet je namjenjen za slušanje na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ali bilo bi zanimljivo izvesti ga, recimo, i u Nišu ili Dortmundu. Također se postavlja pitanje dugotrajnijeg postavljanja ove predstave u javnom prostoru Glavnog kolodvora. Izvorni plan organizatorica da se predstava održi u prostoru Hrvatskog željezničkog muzeja nije ostvaren jer je muzej već godinama zatvoren za javnost.

Ole Frahm, član kolektiva LIGNA koji je sudjelovao u izvedbi, rekao nam je da su originalno razmišljali o zvučnoj instalaciji i mislili da bi bilo zanimljivo komponirati prostor zvuka s radijima i mobitelima koji slušatelju omogućuje hodanje između lokomotiva i vagona te razmišljanje o željeznici na drugačiji način, ali u snažnoj vezi s izloženim lokomotivama. Nažalost, u muzeju ih nisu mogli ugostiti, ali moguće je zamisliti nastavak ovog nematerijalnog memorijala nesreći na samom kolodvoru, možda uz instalaciju QR kodova u samom prostoru. Dotad, oni koji rad žele doživjeti kroz zajedničko iskustvo, moći će to učiniti na skorašnjoj novoj izvedbi koju najavljuje Muzej susjedstva Trešnjevka.

Cilj festivala je približiti djeci od najranijeg do srednjoškolskog uzrasta, razne modalitete pristupa književnosti – kroz razigrane književne radionice, zvukovne knjige, predstave, koncerte, filmske projekcije i brojne druge zabavne sadržaje. Nositeljice programa ovog festivala su Pavlica Bajsić, Ljubica Letinić i Saša Krnić.

Tijekom pet dana posjetitelje očekuje program koji se sastoji od: dvanaest ozvučenih stabala, preko četrdeset sati raspjevanih i raspričanih krošnji, sedam domaćih i pet stranih autora, trideset jedna radionica, osam predstava, pet koncerata, dva dugometražna i tri kratkometražna filma, dvije promocije, te piknik i sajam knjiga na kojem će se predstaviti stotine naslova raznih nakladnika.

Također, uoči festivala 7. svibnja u 13 sati održat će se tribina Nova čitanja, na kojoj sudjeluju: Nataša Govedić, Boris Jokić i organizatorice Festivala Pavlica Bajsić, Saša Krnić i Ljubica Letinić.

Ulaz na festival je slobodan, a detalje o programu možete pronaći ovdje.

Prva domaća audioknjižara book&zvook, poznata po istoimenoj aplikaciji za slušanje knjiga na hrvatskom jeziku, ususret svom petom rođendanu organizira dvotjedni vanvelesajamski sajam audioknjiga pod motom Nitko ne voli audioknjige dok ne posluša prvu. Prvi AudioLiber, koji se održava na dva floora, digitalnom i stvarnom, rezultat je potrebe da se audioknjizi osigura adekvatan sajamski prostor. Naime, iako je do odluke došlo zbog neslaganja s upravom Velesajma oko ponuđenih uvjeta izlaganja, suosnivačica book&zvooka Ljubica Letinić ističe kako joj je drago da ove godine ne sudjeluju na Interliberu: “Nama je tamo zapravo tijesno, što zvuči apsurdno imamo li na umu da naše knjige ne zauzimaju ama baš nimalo mjesta. No, šalu na stranu, bila bi golema šteta to što s upravom Velesajma nismo uspjeli naći zajednički jezik, da nas to nije ponukalo, ustvari, inspiriralo da napravimo svoj AudioLiber, ili bar skicu sajma koji bi znatno više odgovarao suvremenim izdavačkim trendovima.” 

AudioLiber je u suradnji sa ZET-om otvoren 12. studenog simboličnom vožnjom tramvajem broj 14 koji je s Trga žrtava fašizma krenuo u 18 sati i 18 minuta. U njemu su se vozili i za publiku uživo izvodili pisac Damir Karakaš na harmonici i Maro Market na lutnji. Espi Tomičić čitao je vlastite stihove i pjesmu Ognjenke Lakićević, Adrian Pezdirc je interpretirao ulomak iz romana Zločin i kazna, a Andrija Nazlić izvodio je kajkavsku poeziju Ivana Gorana Kovačića. Suosnivačica book&zvooka Lana Deban je o otvorenju sajma rekla da je vožnja s književnicima, glumcima i glazbenicima prilika da se sugrađanima dočara djelić atmosfere i magije audioknjiga: “Namjesto sajamske hale, otisnuli smo se u živi prostor grada, približili se slušačima knjiga i onima koji to tek mogu postati, u ambijentu u kojem se audioknjige slušaju.”

Skrećući pažnju na sve popularniji fenomen slušanja knjiga, organizatorice AudioLibera ističu da se audioknjiga ne bori protiv klasične, već je samo njezina drugačija pojavnost i prilika da se čita i onda kad je to naizgled nemoguće. Ljubica Letinić dodaje kako će book&zvook nastaviti razvijati AudioLiber kao sajam koji se događa “između dva uha, kada poslušate knjigu”, sve dok izdavačka industrija ne zakorači u 21. stoljeće. 

Vanvelesajamski sajam audioknjiga trajat će sve do 25. studenog, donijeti brojna iznenađenja na partnerske lokacije (KunstCafe, Kinoteka, Botaničar, MaMa, Bookara), a u Booksi i Centru mladih Ribnjak svakog će se dana moći slušati odabrane ulomke book&zvook zvučne biblioteke.

U finalnoj epizodi druge sezone u dvorištu mjesnog odbora nastanit će se privremeni Dvorišni radio koji će pratiti cjelodnevni program, a za sam kraj na pozornici će još jednom zaživjeti predstava Hoerspiel, mala igra za slušanje (i gledanje).

Program u subotu, 4. svibnja u 20 sati otvara glazbeno–poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen. Ovaj kazališno–radijski dijalog se sastoji od poetskih, proznih i glazbenih zapisa nastalih kao dijaloška razmjena tijekom zime i proljeća 2020./21. između zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić i beogradskog pjesnika, kantautora i slikara Nenada Marića (Kralj Čačka) koji se pojavljuju u naslovnim ulogama.

Nedjelju, 5. svibnja obilježava se Dan Radija Voćarska s cjelodnevnim emitiranjem koje započinje u 12 sati programom radijske grupe OŠ Remete, OŠ Vjenceslav Novak – Dubrava, OŠ A.G: Matoš – Ravnice i OŠ Vugrovec Kašina. U 14 sati slijedi Dobrosusjedski program za lijeno popodne s brojnim i raznovrsnim gostima, nakon čega se program nastavlja s prijenosom koncerta, kviza i predstave. Na kraju večeri, od 21.30 sati, Dvorišni radio koji uređuju i vode Marta Medvešek, Ljubica Letinić i Pavlica Bajsić preuzima KRADIO, radio studenata Akademije dramske umjetnosti.

RadioTeatar sve posjetitelje poziva da se izvedbama na Šalati pridruže uz 15-minutnu zvučnu šetnju Do Tošinih stuba koja kreće ispred Uranije na Kvaternikovom trgu 3, pola sata prije svake predstave.

Detaljan raspored programa doznajte ovdje, a dojmove s prošlogodišnjeg programa Radio Voćarska potražite u reportaži Marije Krstanović.

Ekspanzija tržišta audio knjiga prije svega se odnosi na knjige na engleskom jeziku. Samo protekle 2023. godine u SAD-u je producirano 72 tisuće audio knjiga i obrnulo se gotovo dvije milijarde dolara, a procjenjuje se da će rasti još 28 % do 2030. godine. Kao distributer audio knjiga dominira audible.com čije usluge i sam koristim, a vjerojatno i mnogi u Hrvatskoj. Ta platforma omogućava da na jednom mjestu, uz pretplatu, bude dostupna sva ponuda audio knjiga. Razmjerne brojke susrećemo kod većine europskih država, a audio knjiga je iznimno popularna i u Kini. Dakle, možemo slobodno reći da se bauk audio knjige širi svijetom.

Kako stoje stvari u Hrvatskoj i na hrvatskome jeziku? Tradicija produkcije audio knjiga u Hrvatskoj vezana je uz Hrvatsku knjižnicu za slijepe, kojoj se u novije doba pridružila Zaklada “Čujem, vjerujem, vidim“. Već iz imena razvidno je da se radi o specijaliziranim produkcijama čiji korisnici mogu biti samo slijepe i slabovidne osobe. Naime, zahvaljujući Marakeškome ugovoru proizvodnja i distribucija zvučne knjige za slijepe i slabovidne, kao i ostale osobe s teškoćama čitanja, oslobođena je plaćanja autorskih prava pa stoga ta domaća izdanja smije koristiti samo publika kojoj su namijenjena. Produkcija i distribucija audio knjiga za širu javnost kod nas donedavno nije ni postojala. Pionirke na tome području su Ljubica Letinić i Lana Deban koje su 2019. godine pokrenule mobilnu aplikaciju Book&zvook, digitalnu platformu za distribuciju audio knjiga produciranih u njihovoj tvrtki Audio Store Transonica. Te dvije bivše zaposlenice Hrvatskog radija su također pasionirane slušateljice audio knjiga te ih je baš ta strast prema ljudskom glasu koji nam čita literaturu ohrabrila za poslovni skok u nepoznato. Trenutno se u aplikaciji Book&zvook nalazi 80-ak vrhunski produciranih naslova. Aplikacija je u priličnoj mjeri nepristupačna za korištenje slijepim i slabovidnim korisnicima i za samu prijavu u aplikaciju slijepoj je osobi potrebna asistencija, ali smo u razgovoru s Ljubicom Letinić učinili prve korake prema uklanjanju tih prepreka. 

Ljubica ističe kako je aplikacija “previše digitalna i previše moderna” pa Ministarstvo kulture i medija još nije pronašlo adekvatnu opciju da otkupljuje njihove audio knjige. No, srećom, njihova 72 izdanja uzele su Knjižnice Grada Zagreba koje same razvijaju svoj modul za audio knjige. Ta suradnja između Book&zvooka i Knjižnica Grada Zagreba napokon je otvorila prostor za razvijanje ponude audio knjiga u zagrebačkim knjižnicama. Na web katalogu KGZ-a mogu se vidjeti brojke o zvučnoj i ostaloj građi dostupnoj u knjižnici. Tako piše da KGZ u svom fondu ima 726 naslova zvučne građe (od toga 300 naslova u izdanju Zaklade “Čujem, vjerujem, vidim”), koja je dostupna isključivo slijepim i drugim osobama koje ne mogu koristiti standardni tisak. Brojka od 726 naslova se ne odnosi samo na audio knjige, nego i na stara zvučna izdanja poezije i dječjih priča na gramofonskim pločama.

Perspektivu Knjižnica Grada Zagreba u širenju dostupnosti audio knjiga, kao i dosadašnju posudbu audio knjiga za širu javnost, približila nam je Ivančica Đukec, voditeljica matične i razvojne službe KGZ-a: “Tehnološki preduvjet bila je uspostava aplikacije eZaKi za posudbu, čitanje i slušanje e-knjiga. Knjižnice Grada Zagreba u suradnji s informatičkom tvrtkom VIVA info već niz godina razvijaju usluge posudbe e-građe na svim popularnim uređajima kao što su mobitel, tablet, e-čitač i stolno računalo. U 2023. godini su se Knjižnice Grada Zagreba pridružile Readium fondaciji i aktivno sudjeluju u promociji korištenja elektroničkih publikacija na europskoj razini.”

Zanimao nas je i sam postupak posudbe audio građe koji ipak nije sasvim pristupačan slijepim i slabovidnim osobama, što se kosi sa Zakonom o pristupačnosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora. Iz KGZ-a su nam potvrdili da će svoj on-line sadržaj i aplikaciju učiniti pristupačnijom. Sam postupak posudbe odvija se ovako: prijavite se u aplikaciju eZaKi i preko kataloga posudite i preuzmete e-knjigu na uređaj. Potom instalirate neku od aplikacija koje podržavaju Readium LCP tehnologiju jer se posuđena e-knjiga može čitati i/ili slušati tek nakon što se otvori u takvoj aplikaciji. Kod prvog otvaranja preuzete knjige treba se autorizirati PIN-om, a posuđene knjige se vraćaju putem kataloga ili aplikacije koja podržava Readium LCP tehnologiju. U jednom mjesecu se može posuditi pet naslova, koje se može istovremeno koristiti na četiri uređaja. Neke od besplatnih aplikacija koje u KGZ-u preporučuju za posudbu, čitanje i slušanje knjiga su Thorium Reader za računala i Aldiko Next za mobilne uređaje. 

Usluga posudbe zvučne knjige je novum koji je uveden tek od Mjeseca hrvatske knjige, 16. listopada prošle godine, a od tada pa do kraja 2023. godine bilo je 755 posudbi zvučnih knjiga. Dakle, može se reći da su zvučne knjiga u Knjižnicama Grada Zagreba ostvarile očekivani uspjeh kod članova knjižnice. Za posudbu e-građe odlučilo se i tridesetak knjižnica širom Hrvatske koje također koriste knjižnični program eZaKi, pojasnila je Ivančica Đukec. 

Mala je to ponuda od 72 naslova i sve zajedno jako kaska za svjetskim trendovima, ali s obzirom da smo donedavno svjedočili pustoši ponude audio knjiga za širu javnost, možemo, doduše ironično, govoriti o revolucionarnim pomacima. Ono što kao slušatelj audio knjiga s dugim stažom moram istaknuti jest vrhunska produkcija dostupne građe koja je u svakom smislu na razini najboljih svjetskih produkcija. Svakako bih istaknuo naslove koje vrlo lijepo čitaju sami autori, Ivana Bodrožić Hotel Zagorje i Darko Cvijetić Schindlerov lift. Među audio naslovima pretežno su domaći i regionalni autori, ali ima i stranih, aktualnih i kanonskih autora.

S obzirom na svjetske trendove i entuzijazam i posvećenost Ljubice Letinić i Lane Deban, ne bih se iznenadio da ponuda audio građe u Knjižnicama Grada Zagreba doživi eksponencijalni rast. Do tada, ništa nam ne preostaje nego prepustiti se čitanju Ivice Vidovića, Mustafe Nadarevića, Nebojše Glogovca te u svom malom krugu ljubitelja čitanja promovirati format audio knjige. 

Koje je tvoje prvo sjećanje na period 1980-ih?

Koncerti, išlo se stalno na koncerte, bila je aktivna scena mjesne zajednice, to nas je valjda dosta i formiralo. Najvažniji događaj je bio festival filma, Jugoslovenski festival u Areni na koji se uvijek išlo i to već u nižim razredima osnovne škole. Tih osam dana grad je živio vrlo intenzivno – sve je radilo puno duže nego inače, bio je čak neki ludi običaj da se klince pušta da preskaču ogradu kako bi gledali filmove. I to je sigurno utjecalo na šušur oko festivala, sve je to utjecalo na naše formiranje. Festival je utjecao na kasnije festivalsko ludilo koje se događalo u Puli, prije svega glazbenih festivala, od 90-ih naovamo. U toj dobi se kreće na koncerte u mjesnoj zajednici, konzumirali su se filmovi, famozne matineje, Uljanik, dolazili su više-manje svi jači bendovi iz bivše države. Underground su bile svirke lokalnih bendova zimi po mjesnim zajednicama. Rijetko kad bi došao netko izvana, nekako je bila dosta zatvorena pulska glazbena scena, ali tad iznimno jaka. Tek poslije kad sam radio neka istraživanja shvatio sam koliko je bila jaka, ali medijska i glazbena industrija su bile u velikim gradovima i teško je bilo doći iz neke Pule pod svjetla reflektora. Onda nije bilo Bandcampa, nisi mogao snimiti CD na kompjuteru. E, imati album tada je bila velika stvar. Krajem 80-ih to se mijenja, nezavisno izdavaštvo i underground dobivaju nekakvu strukturu. Onda tu isplivavaju neki bendovi iz Pule i to je sigurno utjecalo na mene. 

Podsjeti nas malo na zaboravljeni koncept mjesne zajednice, a onda i omladinske kulture koja se u sklopu njih proizvodila…

Čak sam i sudjelovao u tome, to je bio prvi pokušaj da organiziramo neki koncert s ekipom jer je netko rekao: “Ajmo osnovati omladinski aktiv pri mjesnoj zajednici Centar”. Prvi motiv je bio da imamo neko mjesto gdje možemo igrati karte i ne znam šta raditi po zimi, neću u detalje. Tad su mjesne zajednice imale jednog čovjeka koji je bio zaposlen i vodio tu cijelu zajednicu, danas to nije slučaj u Puli. Onda nam je taj koji je vodio mjesnu zajednicu rekao: “Pa ne možete samo to, tu igrat karte. Ajde nešto radite.” Onda smo mi rekli da ćemo napraviti koncert, odmah najveći na svijetu. I naravno da je to propalo, ništa se nije dogodilo iako su svi bendovi došli, ali mi nismo znali kako postaviti pozornicu, na primjer. Nismo o nekim detaljima razmišljali, bili smo mladi. Ali naš se angažman poticao kroz te mjesne zajednice. Recimo, Veruda i Mjesna zajednica Arena su bile bitne jer se tamo uvijek sviralo. Tamo bi vidjeli te neke naše bendove. To je jedan društveni segment koji je onda postojao, danas ga nema. Naravno, kao i svaki drugi veći ili malo veći grad imali smo omladinsku novinu koja je kratko izlazila krajem 80-ih ili u više navrata. Znam da smo kao klinci vrlo rado to išli kolportirati, volontirati. Onda bi nam netko rekao – možete i Polet. Ok, može. I još jedna stvar. Za razliku od drugih gradova koji su imali omladinske centre ili klubove kojima je upravljao SSOH (Savez socijalističke omladine Hrvatske), u Puli je Uljanik bio pod SSO “Uljanik”. Znači, za njega nije bila nadležna gradska organizacija, a generirao je važan kulturni sadržaj koji je mlade zanimao. 

Možemo li se kratko vratiti na festivalsko ludilo u 1980-im koje se nastavilo i u 1990-im u Puli?

Izgledalo mi je kao da se tu odgojila jedna generacija ljudi, jedna scena. Ta scena nije imala infrastrukturu, organizatore koncerata, novinare, izdavače da ne spominjemo, emisije na radiju gdje bi se to promoviralo… Ta scena nastaje dakle 90-ih. Kako su nastali bendovi, onda je počela rasti scena koja nastaje oko bendova. Pula je tada jaka, ima Idijote, ima Spoonse, ima Messerchmitt i to su tri vrlo važna benda tada u Jugoslaviji. Počinju i festivali, prvo bih naveo festival Arena, na stadionu Istre. Zvao se Arena jer je valjda bila ideja da bude u Areni, ali im netko nije dozvolio. Radili su ga njemački promoteri, doveli su tada Einstürzende Neubauten, Alien Sex Fiend je svirao, od ovih jugoslavenskih Borghesia, Disciplina Kičme, Let 3 i, ne znam, bila je Miladojka Youneed. Bio je to prvi put da mi vidimo tako nešto u našem malom gradu, došlo je jako puno ljudi izvana, publika iz Njemačke, vrlo zanimljivog izgleda u to vrijeme za našu malu sredinu. To je bio poticaj, uz tada Festival jugoslavenskog igranog filma, da se poslije počnu događati neki drugi festivali, pa i festivali u čijoj sam organizaciji sudjelovao kasnije. A onda znamo što se dogodilo, pretvorili smo se praktički u grad festivala – svaki vikend je bio neki festival.

U našim istraživanjima kraja 80-ih u Puli, Brada se pojavljuje kao onaj lik koji pušta muziku u Hotelu Pula.

Joj, da. Postojala su ta neka zimska okupljališta koja nisu bila koncertna, ali događala su se na zanimljivim mjestima. Jedno mjesto je Zajednica Talijana – Circolo, tamo imamo disko i nekakvog DJ-a. Onda je bio Dom JNA, prostor se zvao Marelica, i Uljanik, naravno, kao mjesto gdje su svi išli. U Circolu se u jednom trenutku počela vrtiti ta “alternativna” muzika, i bio je tamo DJ koji se zvao Redžo. U jednom trenutku je prestao tamo raditi, međutim, imao je sljedbenike koji su išli za njim i u jednom trenutku se pojavio na zamjeni u Hotelu Pula, koja se zvala Disco Colosseum, ali to nitko nije znao, to je pisalo malim slovima gore, a svi su to zvali HP. To je disko koji se nalazi u hotelu, a hotel je krajem 70-ih izgrađen, mislim da mi je Damir Avdić pričao da i kod njih u Tuzli ima isti takav hotel s diskom, valjda je to bio neki standard – da bi hotel imao neku zvjezdicu, morao je u podrumu imati disko. Disco Colosseum je bio u krug i stalo je tamo 400-tinjak ljudi. I tako je Redžo došao u taj HP da mijenja frenda DJ-a, međutim, s njim je došla i gomila ljudi. I gazda je vidio komercijalni potencijal toga i ostavio je Redžu da tamo pušta muziku i s vremenom je postao kultno mjesto, vrlo bitno za te godine. Bilo je otvoreno, s manjim prekidima, znači, od 1986. do 1993. Ja sam počeo tamo raditi ‘89., prije vojske. Isto sam nosio ploče kao i svi, to je bio običaj tada, da uzmeš ploču i da daš DJ-u, no njemu je to bilo zanimljivo pa mi je rekao: “Ajde, bi li i ti jedan dan probao?”. I tako sam se okušao u tome i publika me prihvatila na otvorenoj sceni i ostao sam tamo do zatvaranja ’93. 

Možeš li nam opisati vlastiti angažman u području kulture početkom 1990-ih, ali i to kako je izgledala scena u tom razdoblju?

Kad se vraćam iz vojske, tamo negdje prije rata, kada se već vidjelo da jedna država odlazi, a druga dolazi, potpisivali smo peticiju da prostor Doma JNA ili Doma armije, danas Doma branitelja, postane gradski multimedijalni kulturni centar. Ne znam kako smo uopće došli na tu ideju. Znam da smo stajali danima po gradu, na više štandova i potpisivali peticiju za koju ne znam što je bilo poslije. Sjećam se da je to bilo vrijeme gdje su još vojnici iz te bivše armije hodali po gradu i potpisivali peticiju. 

Bio sam angažiran, s još dijelom ljudi sa scene, u Forumu mladih. Nešto se tu SDP muvao, ali mi smo uporno inzistirali da je to nestranačko. U biti smo od njih dobili prostor i tu smo, praktički na redovnoj bazi, organizirali gomile koncerata. Čak smo u nekom trenutku, kao jedan od vidova financiranja, pokrenuli studentsku zadrugu, to je tad bilo moguće i tako smo se financirali. Isto treba znati da su u 90-ima i koncerti bili isplativa djelatnost, da je bilo dovoljno publike da pokrije sve troškove vezane uz koncerte. 

Tad su počela zamračenja, bilo je ponekih incidenata. Sva mjesta su radila do 23h, mi smo radili seriju koncerata “za kulturnu animaciju izbjeglica” i dobili smo dozvolu do 01h, dosta te scene je tada tuda prodefiliralo, baš u Hotelu Pula. 

Iz tog Foruma mladih nastao je još jedan festival, Melody festival. Dva su izdanja bila, ’92. i ’93. Koncert ’92. se dogodio na pulskom Kaštelu koji je opet koncertno aktivan. E, tad se doslovno nije moglo ući na Kaštel, mislim da je došlo pola Hrvatske i cijela Slovenija, to je baš bilo ludo, a praktički jedino poznato ime je tada bio Let 3. Bilo je talijanskih bendova, puno se radilo, u toj kancelariji koju smo imali u bivšem Komitetu, lijepili smo plakate svih događaja koje smo organizirali, i to je bilo impozantno, mislim da nije bilo mjesta više na zidu koliko smo toga napravili. 

Puno se išlo kod Marka Brecelja u Kopar. Puno se išlo u Rijeku, u Palach i to je bila ta neka suradnja – Kopar, Rijeka, Ljubljana. U Sloveniji je tada bila dosta jaka ta scena u malim mjestima, ti njihovi kulturni domovi imali su super koncerte, u Ilirskoj Bistrici, na primjer. Dan-danas tamo je super klub, tada smo tamo gledali sve i svašta početkom 90-ih. Posebno se išlo na srpske bendove. To su bili dosta dobri masovni odlasci iz Pule na ta događanja.

Tada su bili važni Idijoti, jedan od najuspješnijih bendova na ovim prostorima. Franci je bio važan, Franci Blašković, bilo je i njihovih suradnji. Mislim, Franci nam je i otkrio Istru, s onim njegovim oštarijama Turcima. Išli smo za njim po Istri, nismo ni znali da postoje ta neka mjesta i da se u kafanama može svirat rokenrol. A sve zato što mu je netko rekao ’86. da je to seljačka muzika, u tom istom Uljaniku. Onda je rekao – ok, idem na selo. I nikad nije svirao u Puli, to je isto zanimljivo. Kada je ’94. svirao na Art & Musicu s Idijotima jednu pjesmu, to je bilo čudo tada, ja to nisam shvaćao, imao sam možda 24 godine, ali stariji ljudi sa scene su rekli – Franci u Puli, pa ludilo, ovo treba zabilježiti.

Art & Music?

Art & Music je proizašao iz radija. Dok sam ja puštao muziku u Hotelu Pula, organizatori i pokretači festivala – Željko Herceg i Ozren Kiza – imali su emisiju na Radiju Puli, u jutarnjem terminu, za mlade. Mene su zvali da puštam muziku koju puštam u Hotelu Pula, emisija je išla u 7h ujutro, možete misliti šta je to bilo, nakon toga smo dobili večernji termin, nazvali smo tu emisiju Mali mrak i iz Malog mraka je u stvari nastao Art & Music festival. Zvali su nas u Palach, Mali mrak gostuje, tamo je bilo 1000 ljudi, Novi list nas čeka za intervju, u biti, ta emisija je bila kao Art & Music, samo na radiju, bili smo izrazito slušani. Radio je tad mogao nešto pokrenuti. Možda može i danas.

Art & Music kreće ’93., rade ga Željko Herceg i Ozren Kiza, ja radim na Melody festivalu s Draženom Majićem koji je bio jako aktivan tada i važan za scenu. Sa Željkom ’94. počinjem raditi Art & Music, a Melody se gasi. Sjećam se detalja ’94. gdje tadašnji iz Društvenih djelatnosti ide za nama i govori da će nam dati neke pare, novce da pomogne, jer očito su vidjeli da se tu muva jako puno ljudi i postoji neki medijski šušur oko Art & Musica, a mi doslovno govorimo – ne treba, sve je ok. Mislim, to danas izgleda smiješno, ali to je stvarno bilo tako. Postojala je publika, danas je smiješno kad ovi pričaju o razvoju publike. Ovdje je bila publika koja je bila spremna platiti ulaz i bilo je sasvim normalno platiti ulaz jer od tog ulaza se moglo sve pokriti, a nekad je možda nešto i ostalo organizatoru. Svi su bili pokriveni, sve je bilo plaćeno, svi su bili zadovoljni. Nikad nisu ti ulazi bili takvi da si morao dizati kredit da bi ušao na festival, nego je sve bilo: ispalo mi nešto iz džepa pa sam ušao unutra. Znači, o ‘90-ima pričamo. 

Prvi Art & Music su bili natjecanje mladih bendova. Ne znam, danas to smiješno izgleda, gdje 1000 do 1500 ljudi gleda neki doom metal bend s velikim zanimanjem, ’94. usred ljeta, na terasi Uljanika. Danas mi to izgleda kao science fiction, ali to se stvarno dogodilo. Ljudi slušaju, gledaju, prate, postojale su ocjene publike i svi su u tome sudjelovali. Naravno, s vremenom to sve kopni i prestaje interes za nečim novim, ali tada je postojala publika koja je bila izgrađena i koju je zanimalo otići na bilo koji koncert. Mislim, znali su i otići nakon dvije pjesme i reći – to je loše, šta si mi to doveo? Znači, bili su vrlo kritični, možda i previše kritični ponekad, ali ih je zanimalo. Zanimala ih je nova muzika, zanimala ih je autorska muzika – tko je tad svirao cover bendove nije dobro prolazio u tom dijelu društva, to je bilo za neka druga mjesta, posebno ‘90-ih. To s coverima je zanimljiva stvar, ako gledamo iz današnje perspektive.

Na Art & Musicu smo uvijek inzistirali da bendovi budu tu sva tri dana, da bi se družili, svi su spavali uvijek na istom mjestu. To smo inzistirali da bi bili dobri domaćini, ali ljudi su se tu upoznavali i nastale su nevjerojatne suradnje. Možda su neki zaboravili da su se prvi put upoznali na Art & Musicu. Taj Hotel Pula je bio disko – tamo su ljudi dolazili, družili se, zaljubljivali se, cugali, slušali muziku, ali i tu je isto nastajalo to upoznavanje, suradnje… Vjerojatno da sad pitamo te bendove koliko ih je tamo nastalo, baš u Hotelu Pula ili Uljaniku, gdje god, iznenadili bi se. Mislim da smo danas izgubili takva mjesta. Tamo su dolazile sve te supkulture, svi se tamo družili jer su dijelili neke iste poglede na svijet, bez obzira na to što slušaju. Danas bi vjerojatno postojao klub za darkere, na drugom kraju grada klub za pankere… U malim sredinama su važna ta okupljališta, da bi scena živjela. I zato je šteta što su propali i klubovi i klupska kultura, nitko nije o tome razmišljao, to mi je nevjerojatno. Nismo imali ljude s vizijom. Sad pišemo projekte da razvijamo publiku, mislim, doći ćemo do toga da publici plaćamo da dolazi. Kako smo ovdje dospijeli? Nemarom. I nacionalizam, to je najgora stvar koja nam se dogodila, to nas je ubilo. Kad bi se njega iskorijenilo iz društva, a to je teško, možda bi bilo neke perspektive. Ovako nisam baš optimističan.

Kada i kako se raspada klupska infrastruktura?

Raspad počinje u trenutku kada privatnici ulaze u klubove ‘90-ih. Nitko nije primijećivao da su ti klubovi važni, da je ta publika važna, da se puno truda uložilo u odgoj te publike i jednostavno privatnici ulaze u klubove, preuzimaju tu publiku kao dio infrastrukture. Ulaze u to, ali prestaju raditi na njoj i s vremenom idu linijom manjeg otpora i, naravno, odbacuju ono što je bilo važno za razvoj publike, razvoj scene, razvoj samog imidža kluba. To odbacuju jer nije rentabilno i idu samo na ono što je top profit i tako se to lagano urušava. Novih generacija više nema, koje se kače na to. Naravno, uvijek postoje novi trendovi. Dolazi party kultura koja greškom nije završila u klubovima, a trebala je završiti u klubovima kao jedan normalan nastavak one priče otprije. Jer, u nekim drugim zemljama to je bio clubbing, a ovdje se dešavao na nekim drugim mjestima, i tako bi se mogli klubovi dalje razvijati i držati tu infrastrukturu. Ali, nažalost, ti privatnici išli su onome što je nosilo profit, što je normalno, treba plaćati račune, država nije imala modele kako financirati kao što ih možda danas ima. Ali danas nema više klubova, a ni publike, i to je lagano propalo. 

A propala su i natjecanja demo bendova?

Mislim da je to s demo natjecanjima izgubilo smisao pojavom ove tehnologije dostupne svima, jer nekad je stvarno bend morao uložiti napor da snimi demo, kontrolni snimak iz nekog studija, to bi eventualno radio cijelo ljeto da skupi za tih 10 sati nekog studija i da to odsvira iz prve i kao – joj, uspjeli smo, dobro je – i da pošalje snimak na neko natjecanje. Treba uzeti u obzir da su u Jugoslaviji bile tri važne manifestacije koje su formirale nove bendove i bile su jako medijski popraćene: Zaječarska gitarijada, koja je bila dosta heavy metal pa je ja nisam pratio; festival u Subotici, jako bitan, tamo su Idijoti jedne godine osvojili prvu nagradu i prešli taj prag demo benda; pa Jugoslavenski rock moment (JURM) koji se nije događao fiksno na jednom mjestu nego, mislim, u tri grada – Ljubljana, Zagreb i Beograd, kao neka turneja. On je isto iznjedrio neke važne bendove. Postojala je ta kultura praćenja, otkrivanja novih bendova. Mladi bend je nekad mlad po stažu, ne po godinama. I nekako na tom tragu smo i mi nastavili. Melody je po konceptu možda bio isti, prvi bendovi su bili neki novi, zanimljivi bendovi koje smo mi birali, oni su se sami nudili. Art & Music je imao cijelu selekciju, netko je morao poslati demo snimak, pa se to preslušavalo, pa se onda biralo za finale. Svi bendovi su bili na festivalu sva tri dana, žiri je bio tu sva tri dana, dolazili su kritičari iz Slovenije i Hrvatske, ’95. smo uspjeli čak i engleske novinare dovesti uz pomoć turističke zajednice. Uspjeli smo im to prodati kao promociju hrvatskog turizma. 

Kako se onda dalje razvija Art & Music?

Onda dolazi do zasićenja, prije svega našeg. Organiziramo 2001. zadnji Art & Music, mislim da smo ga baš nazvali tako. Onda je bila pauza, mislim, tri ili četiri ljeta. Četiri ljeta nije bilo Art & Musica, ali cijelo vrijeme, u svim krugovima, gdje god smo se kretali smo slušali: “Joj, kako je bilo super, znaš, bilo je baš dobro, odlično”. Tad dolazi i neko novo vrijeme, otvaraju se granice, otvara se jedna naročito zanimljiva mogućnost za ovakav tip festivala, ‘ajmo vidit šta se događa po tim scenama: Srbija, Crna Gora, Makedonija… Sad su oni dostupni, mogli bi doći. I onda 2006. obnavljamo Art & Music na Kaštelu, gdje svi opet otkrivaju taj stvarno genijalan prostor na vrhu grada, idealan za pulske prilike. Tamo smo ga radili nekoliko godina, onda smo ga čak premještali iz ljetnog perioda jer je ljeti postalo neizdrživo raditi zbog gomile događanja. Onda smo prebacili na zimu, i naravno, to više nije bilo to, neki su trajali jedan dan, neki tri dana, uvijek je tu bio i strip uz glazbu, bilo je i nekih drugih umjetnosti. S pokojnim Antom Perkovićem smo 2013. napravili knjigu koja ima zanimljiv koncept jer su u njoj samo dva originalna teksta, ostalo su tekstovi nastali kroz godine, Ante je napravio selekciju tih tekstova. Svašta smo doživjeli: Oluju, vulkansku prašinu zbog koje bend nije mogao doći iz Londona, jedan novinar je završio na frontu… 

Možemo li se vratiti još malo na kraj 1990-ih. Bio si koordinator Glasa 99?

Mi smo kao Art & Music dobili poziv da dođemo u Tuheljske toplice na sastanak oko nečega. Mi nismo imali puno pojma o tome, ali kao – dobro, Tuheljske toplice, dva dana sve plaćeno, idemo. Zanimljivo je da se to događa i dolazimo tamo i, ok, neke ljude znamo, ali mnoge i ne znamo. Dolaze svi ljudi koji nešto rade na civilnoj sceni tada, civilno-društvenoj sceni. Mislim, znamo Riječane, znamo neke iz Zagreba, ali iz drugih krajeva Hrvatske baš ne znamo, osim ako nisu bili povezani s glazbom, ali nisu svi povezani s glazbom, velika većina nije. I okuplja nas neko drugo civilno društvo, da bi nam predstavilo tu priču o Glasu 99. Zanimljivo je isto to, to su oni dani kada je bio onaj neki suludi štrajk kad tiskare nisu radile, znači dolaze svi ljudi koji su ovisni o prelistavanju novina ujutro i baš te dane nema nijedne novine i svi traže tranzistore da slušaju Hrvatski radio i vijesti, jer nema ništa, nema interneta, nema ovih portala i to. Uglavnom, bila je ideja da se neki slovački model s 13 velikih koncerata, preslika u Hrvatsku, da se napravi jedan grupni tour bendova koji su prerasli klubove i sviraju u dvoranama, po cijeloj Hrvatskoj, gdje bi se promovirao izlazak na izbore. Kao, uspjelo je u Slovačkoj, povećala se izlaznost, jedino tako može doći do neke promjene, a svi smo vapili za promjenom. Sada se događa jedan zanimljiv trenutak gdje to civilno društvo kaže – ne, mi to nećemo potpisati, nećemo biti infrastruktura na terenu jer nam je to bezveze. Onda se mijenja cijeli koncept jer očito im je trebala ta podrška i tad kreću radionice gdje mijenjamo cijeli taj koncept i idemo više ka lokalnoj zajednici, svatko u svom gradu ili županiji ili čak više regija. Mi smo bili povezani s Ličko-senjskom i Primorsko-goranskom županijom, tu je bilo više nas koji smo radili skupa. Ja sam bio jedan od koordinatora izabran za ovo područje. I tad radimo puno malih koncerata, puno lokalnih umjetnika ubacujemo unutra, naravno, Soroš i Ronko daju ozbiljan novac koji nam je bio nevjerojatan za to doba. Odradili smo jako puno tih događanja i uspjelo se u tome što se htjelo, mislim da je izlaznost bila preko 70%, što isto danas izgleda kao science fiction, baš tim malim koncertima, malim klupskim mjestima, malim sportskim turnirima, izložbama raznim. To smo radili i promovirali Glas 99 – izađi na izbore. 

Na koji način su se ovdje osjetili efekti autokratske vladavine koja nije ostavljala prostor za neke različitosti? Čini mi se da je u Puli možda ipak bilo malo drugačije?

Bili smo dio Hrvatske, ali bili smo malo drugačiji, zbog naše povijesti, povijesti u Istri. Tu se nije moglo uhvatiti taj neki nacionalni naboj kao u drugim dijelovima Hrvatske. I da, živjeli smo tu slobodu 150%, naročito u takvom okruženju, ali nas je možda to i zeznulo jer nismo vidjeli neke druge stvari koje su postale vidljivije puno kasnije i teško nam je bilo objasniti svima koji su ovo smatrali slobodnim teritorijem da to nije baš tako. Priča o referendumu koji je sad aktualan (Za Lungomare, op.ur.) počinje ’92., ’93., mi ništa ne znamo o tome. Na tom se slobodnom teritoriju događa neka sumnjiva privatizacija, mi nemamo pojma o tome. Niti nas je to tad zanimalo jer imamo preča posla. Takve stvari su nam se događale, dogodio nam se IDS koji je išao s tom jednom, anacionalnom pričom i da, svi smo to prihvatili, bilo nam je to lijepo, ali taj isti IDS je radio neke druge stvari koje sad kusamo – svo to ulaganje u turizam, klijentelizam, korupciju i šta ti ja znam. Prolazile su ovakve stvari poput ovih privatizacija i tko zna što će još izaći. Tako da nas je ta pozicija slobode malo opila pa neke stvari nismo vidjeli. 

Kako se dalje odvija tvoj društveno-kulturni angažman? Možeš li nam malo pričati o Rojcu?

Mislim da me baš nakon jednog od tih skupova Glasa 99, ne znam jesmo li bili u Rijeci ili negdje drugdje, pozvao Maske iz Monteparadisa: “Ajde da ti pokažem prostor koji smo uzeli u Rojcu”. I ušli smo u tu jednu ruševinu, tu na prvom katu, tu blizu nas i ušli smo u prostoriju i on je rekao: “Tu će bit naš klub.” I ja sam rekao: “Ti nisi normalan, svaka čast. Ako ćeš tu napravit klub, svaka čast.” I fakat je napravio klub. To je bio klub, a ja, moram priznati, tad nisam vjerovao da će išta biti od Rojca, ali neki ljudi su vjerovali i hvala im na tome. Jer sad se pokazuje da je to bila dobra priča koja se širila i da nije bilo tih pionira, ne bi ni bilo svega ovog. 

Danas je još važnije podsjećati na to jer se to lokalno zaboravlja, kako je krenuo Rojc i kako je izgledao. Šteta što tad nije bilo mobitela, da je netko uslikao prostore u kakve su ulazili. Mislim, danas je Rojc uređen, imaš prostor u Rojcu, ali što su ljudi dobivali… Mislim, i moja je udruga, na kraju krajeva, uložila jako puno vremena i novaca da privede prostor namjeni, da bi Rojc danas tako izgledao. Ne znam postoji li situacija gdje su građani jednog grada u gradsku imovinu uložili toliko svog novca  koji im se nikad neće nigdje priznati. Znači, građani su praktički donirali taj novac Gradu jer Grad je vlasnik ovog prostora. Bilo bi lijepo to izračunati, kad pričamo o brojkama, samo ne znam tko će to napraviti.

Provedi nas kroz tvoj medijski angažman, od Radio Pule do Radio Rojca?

Radio je bio važan medij za moje formativne godine, Radio Zagreb, emisija Po vašem izboru zbog koje smo bježali iz škole da bi je snimali, preko onih talijanskih stanica si saznavao za hitove, to su bili počeci. I onda, nekako logično, kad se baviš puštanjem muzike, netko te pita hoćeš li doći na radio biti nekakav glazbeni urednik, tako sam ja, na kraju, postao glazbeni urednik. Onda se ’95. promijenio urednik na Radio Puli, došao je neki koji je bio podoban tadašnjoj vlasti na nacionalnoj razini, on me potjerao. Onda sam radio na lokalnom, tada baš oformljenom Radio Maestralu neko kratko vrijeme, pa opet na Radio Puli gdje su mi dali emisiju tjedno od dva sata. S Borisom Bjelicom Bebettom sam radio na Radio Maestralu i zajedno smo na Puli imali emisiju koja se zvala Revija na ledu, kao slobodna forma, pa tako je i ovaj naš angažman bio neka slobodna forma, nikad ne znaš šta će se dogoditi. Znali smo samo puštati muziku, znali smo imati i jako zanimljive goste. Bebetto se jako bavio društvenim mrežama koje su mene strašno nervirale, ali ok, ipak je došao do publike, stvarno smo imali sjajan feedback. Završili smo i u par dokumentarnih filmova, probili granice FM-a jer su nas ljudi slušali preko interneta. Lijepo je kad iz neke Pule možeš ne biti važan samo lokalnoj razini nego i šire. Ali i to je neslavno završilo jer, opet, nismo bili podobni, navodno nije bilo para, pa smo ponudili da naša suradnja bude na volonterskoj bazi, ali svejedno smo dobili nogu. Onda mi je moje dijete reklo: “Ti ne možeš niti jedan posao zadržati.” 

Paralelno se događao Hasanbegović, famozni treger-aga. Surađivao sam prije s Ljubicom Letinić na Trojci. To je isto bila suradnja preko Ante Perkovića. Tad negdje, baš preko njega, on mi daje te neke snimke i otkrivam tu radiofoniju, radijske reportaže. I to smo počeli vrtiti u Reviji na ledu jer smo kao dio HRT sustava to mogli uzimati, ali sam ja svejedno upitao Ljubicu kad sam ju upoznao mogu li zavrtiti neke reportaže i dokumentarce koje su oni tada proizvodili, a koji su bili genijalni. I onda se polako okušavam u tome i postajem suradnik te male redakcije koju 2016. naprasno skidaju zbog one jedne emisije. Dolazi novo uredništvo kad opet HDZ dolazi na vlast, s Karamarkom i ekipom, Ljubicu miču s mjesta urednice i tako nestaje ta suradnja i taj naš prostor, a stvarno je bilo sjajnih radova tamo. To je isto bila važna stvar i nekako me danas to zanima više nego glazba. I mislim da je to budućnost radija jer se stalna konzumacija glazbe promijenila. Danas je teško boriti s cijelim fonotekama u mobitelima. Moraš biti baš drugačiji da bi uspio. Tako da mislim da je govorni program u bilo kojem obliku budućnost radija, što neka istraživanja u razvijenom svijetu i pokazuju.

Radio Rojc je začet kao ideja 2016, ali se zapravo realizira tek 2018. godine.

To je bila ideja Marija Benčića, starog radijskog radnika. On je imao ideju da to bude jedna internetska stranica na koju bi se stavljali tonovi, gdje bi se baš mogla razvijati i radiofonija. A meni je nekako radio uvijek bio radio koji svira, nisam ga vidio na internetu. Baš zahvaljujući suradnji s Ljubicom, ona mi je otkrila mogućnost malih odašiljača, oni su to radili na Trešnjevci i na Gornjem Gradu u Zagrebu. Nekako po toj ideji i upoznajući ljude koji se bave tehnikom, došli smo Bebe i ja na ideju da napravimo taj jedan projekt, Radio na ledu, jer smo baš tad dobili nogu. Imali smo tehničku mogućnost da na 48 sati dignemo frekvenciju tu, iznad Rojca. I napravili smo neke radionice, uključilo se brdo ljudi, svatko je uzeo neki segment programa i fakat smo emitirali taj maraton koji je trajao 48 sati i koji su svi živi slušali jer je bio na radiju, na FM-u, tu je bio gore odašiljač i to je svima bilo ludo, kao neka nova vrsta slušanja. Kako su bile tako nevjerovatne reakcije, to je bilo za Božić 2017., za 8. mart 2018. krenuli smo s programom i odonda se ne gasimo – na internetu, na privremenoj frekvenciji, na službenoj koncesiji. Sad je pet godina da smo stalno u eteru. Ali tek sad se slažem s Marijom da je to suludo. Jednom ću mu to i reći, da je bio u pravu, kad ga vidim. Možda je to bilo traženje onog vlastitog prostora, možda omogućavanje prostora i nekim drugim ljudima koji se nisu nikada okušali u tome. Ali jako je teško to razvijati bez jasnog financiranja i perspektive. Svako jutro odustajem, a do navečer razmišljam kako se proširiti da se čujemo do Rijeke. A onda ujutro opet – treba to sve ugasiti, nema to smisla. To je šizofrena situacija. Nadam se da nam nije takav program.

“Naš cilj je, u vremenu snažnih i brzih vizualnih atrakcija, nagovarati na povratak koncentriranom slušanju. Baš kao što beba u majčinom trbuhu koncentrirano sluša svemir koji dopire izvana i u koji će tek biti rođena.”

Ovim riječima na webu RadioTeatra naglašen je imperativ njihovih nastojanja u vremenu u kojem su sva osjetila, više nego ikada, u nekoj vrsti hendikepa spram vida. U tom kontekstu u srijedu, 19. travnja, održana je slušaonica za odrasle pod nazivom Zagrebački radiofonijski istraživači i jedna istraživačica. U minimalistički uređenom interijeru okupila se šačica ljudi i pod vodstvom Pavlice Bajsić Brazzoduro uz rum i čaj preslušavala dokumentarne radiodrame (tzv. feature) zagrebačke škole. Radio, odašiljač, prijemnik – čovjek, govornik, slušatelj.

Kako i treba da bude, prvi na redu bio je rodonačelnik featurea na našim prostorima, gospodin Zvonimir Bajsić po kojem je RadioTeatar i nazvan. Ako se pitate tko je taj Zvonimir Bajsić na raspolaganju vam je link, ovdje stane tek da ugrubo kažem da je on književnik, redatelj i prevoditelj ili još grublje – u svijetu naš najnagrađivaniji i priznatiji radijski autor, kod nas rijetko spominjano ime. Slušali smo ulomke Praškog proljeća 1984., njegovog posljednjeg featurea kojeg se često naziva njegovim autorskim i ljudskim testamentom. U njemu se Bajsić vraća u Prag, grad u kojem je nekoć studirao, ne bi li u izaslanstvu berlinskog radija snimio kroniku istoimenog glazbenog festivala (barem mu je tako bilo naređeno). Ono što je on zapravo napravio jest da je pod krinkom te manifestacije suptilno, ali dovoljno jasno progovarao o potencijalu kulture kao oruđu otpora spram komunističkog režima tada još uvijek prisutnog na tlu Čehoslovačke. Koristeći svoju novinarsku privilegiju, inkognito je švercao magnetofon u riskantna i za javnost zatvorena područja te tako stvorio snažno angažirano remek-djelo. Ono je bilo do te mjere kontroverzno za to doba da ga Radio Zagreb (Bajsićev matični radio) nikada nije pristao emitirati te je prvi puta pušteno na Omladinskom radiju (kasnije poznatijem kao Stojedinica), ali tek posthumno.

Nakon formom (nipošto i sadržajem) klasičnijeg djela, uslijedila je Molitva Mladena Rutića klasičnijeg sadržaja (nipošto i forme). Riječ je o ars akustičnoj cjelini komponiranoj od velikog broja isječaka Oče naša snimanih na različitim dijalektima i u različitim prigodama diljem Hrvatske. Akustičkom igrom distorzira se ova dobro poznata molitva što rezultira hipnotičko-psihodeličnom cjelinom s efektom začudnoga. Na sličnom tragu eksperimenta čuli smo i Mir u školjkama bisere stvara Biserke Vučković, melankolično-melodičnu elegiju nastalu u ratno doba. Uz navedene, na repertoaru su se još našli Darko Tralić sa Zavjetima mora i Darko Rundek s Četvoricom u mraku, obojica skladajući svojevrsne himne – Tralić onu o mediteranskom mentalitetu snimanu na Komiži, Rundek onu o zagrebačkom podzemlju snimanu po svakojakim kafanama i haustorima. Kao epilog, važnim mi se čini  napomenuti kako sve navedene snimke (i more ostalih) pripadaju Hrvatskom radiju i ne smiju se raspačavati. Time je ujedno potonuo moj prvotni plan da poneke od njih uvrstim u izvještaj pa sve što mogu je reći da je šteta što ih više ljudi nema priliku čuti i zatvoriti paragraf tihom opaskom kako smatram da bi trebale biti javno dobro. 

Nego, da nastavimo u vedrijem tonu, prebacimo fokus na Dan radija Voćarska, svojevrsnu krunu cijelog projekta, točnije cjelodnevni event održan u subotu 22. travnja. Njegov bogato osmišljen program bio je koncipiran kao maratonska slušaonica na radiostanici kreiranoj specifično za tu prigodu. Kratak životni vijek stanice (od podne do ponoći), popraćen džinglom “Radio Voćarska je radio koji zrije”, mogao se pratiti putem online streaminga ili se moglo prisustvovati njegovom stvaranju na licu mjesta u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo je u improviziranom studiju na livadi ispod sjenica glavne konce vukla već iskusna i dobro uigrana ekipa – Pavlica Bajsić, Ljubica Letinić, Dražen Krešić i Dalibor Piskrec. Pod “dobro uigrana” pritom ne mislim na njihov do-najtanjeg-detalja-isplaniran angažman već baš suprotno – smjelost da dopuste slučajnosti i improvizaciji da nagrizaju i time oživljavaju prethodno osmišljen programski kostur. Rezultat toga bio je pomalo retro ugođaj, onaj kad cijelom susjedstvu najaviš “mi nešto radimo pa navratite”, ljudi su dolazili i odlazili, raspored se pretumbavao, stvari su se odvijale simultano na više frontova, a usprkos svemu (ili baš zahvaljujući tome) radijski program bio je savršeno tečan. 

S obzirom na to da se uistinu događalo sve i svašta, preglednosti radi napustit ću kronologiju (i pretenziju da obuhvatim baš sve) te podijeliti program na onaj za djecu i na onaj za odrasle. Za one najmlađe glazbena pedagoginja Ana Ćorić organizirala je Glazbenu kuhinju (radioigru za bebe) i Brbljanje (zvučnu šetnju za bebe u kolicima) – dvije radioigre prevedene s Radiotelevizije Slovenija. Ako ste se kao neupućeni promatrač zatekli tamo imali ste za vidjeti rozu spužvu i desetak beba koje se u polukrugu valjaju, vrpolje, mumljaju i guguću na glazbene taktove, no ako niste ja i iole ste upućeni u tu scenu onda znate da djeca slušaju senzomotorički, a njihovo prostorno zujanje je dio aktivnog slušanja koje naknadno znatno utječe na njihov razvoj govora, sluha i fine motorike.

Za nešto starije male organiziran je radiofonijsko-kabaretski pub kviz pod vodstvom glumice Jelene Miholjević i glazbenika Mare Marketa (isti dvojac je nešto kasnije održao koncert) pa su djeca npr. naučila koja je prva rečenica izgovorena na hrvatskom radiju te da radiovalovi mogu putovati ne do Mjeseca ili Velike Gorice, već beskonačno (ukoliko ih nešto putem ne apsorbira). Uz to, djeca su također dobila priliku da sama kroje radijski program, a glavnu palicu preuzeo je Marin Bilić iz OŠ Remete kao radijski voditelj. Marin ima 11 i po godina, najdraža boja mu je plava, igra šah, ide na glumu i “u početku se malo sramio ali se nakon pola sata opustio”. Tako se i činilo; Marin je povodom Dana planeta Zemlje suvereno vodio intervju s ekologinjom Jelenom Radošević i prebirao isključivo po bitnim temama – zašto se lubenice kupuju kad nije vrijeme za njih, zašto nema jabuka bez pčela, zašto je preveliki uzgoj goveda loš za Zemlju te zašto u nekim dijelovima Kine nema kukaca. 

Za one (uvjetno rečeno) odraslije, tijekom cijelog dana paralelno se odvijalo tzv. NonŠalatno popodne gdje su u dvorišni studio sporadično kapali razni gosti koji su na ovaj ili onaj način vezani za Šalatu. Cilj je bio iz različitih uglova pobliže upoznati povijest i ambijent ovog kvarta koji se s vremenom od voćnjaka transformirao u elitni dio grada. Od susjede Šimić smo tako mogli slušati o znatnom porastu klasnih razlika i reperkusijama koje su one imale za cijelo susjedstvo. O šalatskoj Bijeničkoj cesti (poznatoj po Institutu Ruđera Boškovića i PMF-u) govorio je doktor kemije Marko Poštek naglašavajući njezinu važnost u popularizaciji znanosti, naročito u doba kada se granica između istine i mišljenja tako olako zamagljuje. Svoje mjesto u eteru dobili su i predstavnici mjesnog odbora, pročelnica za kulturu Grada Zagreba, ali i ostali provoditelji projekata u sklopu programa Kultura i umjetnost u zajednici (kojeg je i Radio Voćarska dio), a s kojima su se telefonski razmjenjivala iskustva. 

Za sam kraj, izvedena je glazbeno-poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen Nine Bajsić i Kralja Čačka. Premda se njih dvoje nalaze u ulozi glavnih likova, može se reći kako je, u duhu cijelog dana, primarni protagonist zapravo sam medij zvuka pa bi se tako cijela predstava mogla komotno konzumirati i zatvorenih očiju, dapače ona na to nekako i poziva. Nakon izvedbe, prisutne je u dvorištu dočekala zakuska s kojom je otpočelo minglanje (rječnik neologizama kaže druženje ili časkanje), a posljednje sate Radio Voćarska preuzela je ekipa s Kradia, prvog privremenog i povremenog radija studenata Akademije dramske umjetnosti. Momci su dobili slobodu zaokružiti ovaj cijeli ciklus, a to su učinili kombinirajući nasnimljeni materijal (puštajući njihove standardne priloge poput Beogradskih kronika i Vex Populija) i spretno improvizirajući u duhu ležerne atmosfere koja ih je okruživala.

Kada se sve sumira, RadioTeatar je uspješno iskoristio različite potencijale zvučnog oblikovanja ne bi li s jedne strane povezao ljude, a s druge im pomogao da stvore intimna mjesta unutar sebe, čime je, premda pjesma Video killed the radio star odavno drži vodu, dokazao da vrijeme radija još nije prošlo. 

Od 2013. godine, potaknuti nedostatkom takvog tipa obrazovnih sadržaja u ponudi formalnih i neformalnih programa, u program Kulturpunktove novinarske školice uvodimo radionicu audio formi. Na njima se polaznice i polaznici upoznaju sa specifičnostima i tehnikama proizvodnje sadržaja (priprema, obrada i strukturiranje sadržaja) za konkretni medij te praktičnim radom: struktura priloga za zvučni medij, tehnike snimanja, oblikovanja, predmontaže i montaže zvuka. 

Poigravajući se s raznim oblicima zvuka, ove su godine polaznice uz mentorsku podršku Ljubice Letinić proizvele_i četiri kratka eksperimentalna rada. Podzemni i nadzemni zvukovi grada privukli su Andreu Stanić, pjesmu Oj javore otpjevala je Martina Novosel, filozofske fragmente Heraklita interpretirala je Nika Šintić, dok intimno čitanje pjesme kako se sačuvati od svega, pjesnikinje Jane Radičević, donosi Radisav Stijović.

Mentorstvo, montaža i produkcija: Ljubica Letinić.

Na izložbi se predstavljaju rezultati participativnih radionica čitanja koje je BLOK proveo u Učeničkom domu Dore Pejačević, domu Tehničke škole Zagreb i Učeničkom domu Novi Zagreb u periodu od srpnja 2022. do veljače 2023. godine.

Radionice, kojima je cilj bio približiti srednjoškolcima književno stvaralaštvo, objedinjavale su zajedničko čitanje, raspravu, likovnu interpretaciju djela, susret s piscem ili glumcem te obradu pročitanog kroz medij zvuka i digitalne alate.

Tekstove je odabrala germanistica i kroatistica Ivana Perica, ujedno i voditeljica susreta na kojima se kritički raspravljalo o tekstovima. Dizajnerice Nina Bačun i Roberta Bratović iz umjetničke organizacije OAZA vodile su likovne susrete, dok je obradu zvuka osmislila i susrete vodila radiofonistica Ljubica Letinić. Važnu ulogu u provedbi radionica imale su i zaposlenice učeničkih domova, pedagoginje Ivana Čalić Kovačević i Matea Ćukušić te knjižničarka Iva Grisogono, koje su okupljale učenike i pomagale im u pripremi za radionice.