Iz predgovora Mirne Rul: “Izložbom pod nazivom Daklelososi, rekonstrukcija jednog vremena, memorizacijska izložba u Galeriji VN, Iva-Matija Bitanga i Ljubica Anđelković Džambić predstavljaju svojevrsnu retrospektivu djelovanja umjetničke skupine Daklelososi. Riječ je ženskoj skupini koja je djelovala od 1996. do 1998. godine, a njene su članice, tijekom dvogodišnjeg djelovanja, bile tadašnje studentice Akademije likovnih umjetnosti – Ivana Franke, Gordana Košćec, Jasminka Končić, Ana Kadoić, Ida Mati, Ksenija Domančić, Ljubinka Grujin, Danijela Stanković, Mia Krkač, Koraljka Kovač i Iva-Matija Bitanga.

Skupina Daklelososi nastala je poslijeratnih godina kao reakcija na učmalu društvenu atmosferu te sveopći nedostatak razigranosti mladih autorica i autora razapetih između depresije uzrokovane godinama rata i nade u neku, za njih, bolju budućnost. Do osnivanja je ove skupine došlo slučajno, pozivom brata jedne od članica kolektiva na sudjelovanje, odnosno, potporu realizaciji modne revije u klubu Gjuro II. I naziv je skupine rezultat slučajnog odabira – članice su ga, gotovo nasumce, izvukle iz knjige umjetnice Nives Kavurić Kurtović.

Nadrealistički prizvuk naziva sastava koji je svojim umjetničkim performansima u vidu modnih revija zagovarao antimodu te čije su kreacije, sukladno poetici koju su Daklelososice promovirale, nosili antimanekeni i antimanekenke, tj. prijatelji i poznanici umjetnica iz kolektiva, upućuje i na smjer kojim su se ove mlade umjetnice naumile kretati. Naime, poput lososa, koji u reproduktivne svrhe putuju uzvodno, naše su se umjetnice odlučile kretati u smjeru suprotnom od modnog mainstreama.

Modeli koje su izrađivale bili su namjerno nenosivi; izrađeni od žica, papira, folija ili kakvih drugih materijala, a priličili su više kakvoj umjetničkoj instalaciji negoli odjevnom predmetu. Bili su za jednokratnu upotrebu, te su ih Daklelososice nakon održane revije često, u nedostatku prostora za skladištenje i kapaciteta za konzerviranje – razgrađivale i uništavale. Ambivalentan odnos prema vlastitom djelovanju, u kojem iščitavamo kako subverziju modnog svijeta, tako i autosubverziju koja je eksplicitna u tendenciji uništavanja i intencionalnoj nebrizi za vlastite umjetničko-modne eksponate i modele, koji i jesu i nisu odjevni, te koji više razodijevaju, negoli odijevaju, evidentan je i u minucioznoj pripremi onoga što će, naposljetku, biti uništeno.

U tekstu pod nazivom Underground uzvodno: kronologija performerskog kolektiva Daklelososi Ljubica Anđelković Džambić ističe kako je kolektivno djelovanje unutar nezavisne scene bilo karakteristično za vrijeme u kojem su članice skupine Daklelososi djelovale, apostrofirajući istovremeno i težnju ka inkluzivnosti kao pečatu tog istog vremena. Ta se inkluzivnost očitovala kroz suradnje s kolegama i prijateljima, kako iz umjetničkog miljea, tako i izvan njega. Autorstvo je, za ove umjetnice, bilo kolektivističke naravi, a izmicanje iz centra ka marginama sine qua non njihova djelovanja, bilo da je riječ o poimanju mode i modne industrije, horizontalnom ‘ustrojstvu’ umjetničkog kolektiva ili, pak, prostorima u kojima su održavale svoje ‘revije’.

Memorizacijska izložba Daklelososa autorska je izložba Ive-Matije Bitange, kao jedne od članica kolektiva te njihove vanjske suradnice i ‘manekenke’ Daklelososa Ljubice Anđelković Džambić. Nastala je kao rezultat istraživačkog djelovanja dvaju autorica na temu ovog ženskog umjetničkog kolektiva. Riječ je o prvom vizualnom prikazu djelovanja spomenute autorske skupine u galerijskom prostoru. Postav je hibridnog karaktera; sastoji se od autorskih radova umjetnice Ive-Matije Bitange, arhivskog materijala iz privatnih arhiva članica kolektiva (fotografije, videozapisi, isječci iz novina), artefakata ili, bolje rečeno, ostataka originalnih radova i modela, radova nastalih od tekstova i intervjua s članicama kolektiva i sudionicima te svjedocima performansa, kao i plakata koji su, zapravo, uvećani listovi rokovnika Ive-Matije, a iz kojih pratimo planove i detalje organizacije revija, skice modela ili brojeve telefona ključnih aktera performansa.

U vrijeme kad je ženskih kolektiva na hrvatskoj umjetničkoj sceni sve više, dvije se autorice prisjećaju jednog od prvih poslijeratnih ženskih kolektiva, koji je obilježio ne samo njihove studijske dane, već i potaknuo stvaranje čitavog niza nezavisnih kulturno-umjetničkih inicijativa, a koje su nakon raspada Daklelososa uslijedile oslanjajući se na ideje decentralizacije i (auto)subverzije koje je kolektiv promovirao.”

Prijedlog da pišem o ovoj knjizi u meni je pokrenuo uzbuđenje ponajprije zbog osnovnoškolske i srednjoškolske fascinacije njegovim likom i djelom, i uopće punk scenom 1980-ih godina na ovim prostorima, ali i kolebanje zbog kontroverznih priča vezanih uz Satana Panonskog. Kako sama autorica ističe njegov “barbarogenijski” stav spram institucionalne kulture, obrazovanja i umjetnosti, što je vidljivo i kroz njegovu izjavu da knjige ne čita od 1977., bilo mi se vrlo neobično ponovno susresti s njegovom poezijom i performativnom praksom kroz perspektivu znanstveno-teorijskog teksta. Glazba, izvedba i poezija Satana Panonskog za mene su bile utočište i prostor za poistovjećivanje s monstruoznim, drugačijim i nepripadajućim, odnosno mjesto prihvaćanja svega što je društvu šokantno i neprihvatljivo. Kroz tinejdžerske godine u kojima svoju pripadnost iskazujem isključivo punk supkulturi, a pritom odrastam u malom perifernom mjestu Dalmatinske zagore, izgradnja mog identiteta temeljila se na pokušajima odudaranja od sredine u kojoj se nalazim i želji da pokažem kako postoji neka drugačija realnost. Ta realnost je u svom vizualnom izričaju težila da šokira one koji perpetuiraju jednu isključivu društvenu normalnost i kao takva propituje uvriježene društvene norme. U tadašnjim željama da šokiram, ali i potaknem na prihvaćanje različitosti, Satan Panonski bio mi je inspiracija za bizarne modne kreacije i jednu od prvih do it yourself tetovaža u 7. razredu koja je bila njegov simbol. Knjiga podcrtava važnost senzibilizacije društva i progovaranja o drugim perspektivama, pokazujući kako je upravo punk za Satana Panonskog, kao i za mene, bio prostor margine koja otvara nove mogućnosti djelovanja. Iz te pozicije Satan je progovarao i šokirao oblikovanjem osobnih priča u umjetničke forme time otvarajući prostor za diskusiju o konfliktnim i problematičnim temama u društvu. 

S obzirom na žanrovski bogato stvaralaštvo Ivice Čuljka, ali i nemogućnost promatranja njegove umjetnosti bez referiranja na privatni život obilježen mentalnom bolešću, teretom različitih stigmi, ubojstvom i ratom, autorica primjenjuje različite metodološke i kulturološke pristupe. Prvi dio knjige fokusira se na analizu umjetničkih radova putem uobičajene žanrovske analize, a drugi dio, koji je meni osobno bio bliži i zanimljiviji, razrađuje njegovo umjetničko djelovanje kroz poziciju višestruko stigmatizirane osobe.

Stigma i stvaralaštvo

Autorica u širem umjetničkom kontekstu Čuljkovog stvaralaštva povezuje pojam margine i stigme – s obzirom na to da je njegova marginaliziranost usko vezana uz status stigmatizirane osobe, pa tako umjetnost koristi kao komunikaciju vlastite istine. Pojam stigme preuzima od Ervinga Goffmana, koji ga interpretira kao neželjenu osobinu prema kojoj se zatim grade određena očekivanja. Stigma može biti tjelesna, obično s obzirom na tjelesne deformitete, duševna ili emocionalna, što uključuje mentalne bolesti i poremećaje, kao i nacionalna, rasna, vjerska i etnička. One s kojima se autorica bavi vezane su uz Čuljkovu mentalnu bolest te stvaralaštvo unutar neuropsihijatrijske bolnice, vojničko iskustvo te queer identitet. Čuljak je u mladosti sebi priskrbio i stigmu osuđenika usmrtivši čovjeka – nakon čega neko vrijeme provodi u zatvoru, a ostatak kazne izvršava u neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači, što je ujedno i najplodniji period njegovog stvaralaštva. 

Jedan od njegovih ključnih umjetničkih izričaja i načina progovaranja vlastite istine jest autodestruktivni body art. Čuljka se može promatrati kao začetnika takvog performansa na ovim prostorima. Autorica stoga njegovu izvedbu prvenstveno klasificira u autsajderske performanse umjetnički neetabliranih izvođača. Takva izvedba uključuje samoozljeđivanje na sceni, čime umjetnik nastoji poništiti svoje tijelo, fragmentirati ga i dezintegrirati kako bi pokazao njegovu “ništavnost spram okruženja koje ga je učinilo neslobodnim”. Na ovaj način, piše Anđelković Džambić, on svoje tijelo pretvara u tijelo otpora, masakrirajući na njemu sve ono što ga užasava, frustrira i traumatizira, a potaknuto je izvanjskim društvenim pritiscima, čime ono prelazi iz sfere privatnog u javno. Čuljak u svim svojim umjetničkim izričajima estetiku šoka koristi kao sredstvo senzibilizacije publike za one društvene teme i motive koje se smatraju neprihvatljivima, odbojnima i marginalnima. Šok, nastavlja autorica, postiže upravo kroz tjelesnu destrukciju, ali i kroz specifičnu, provokativnu i vulgarnu uporabu jezika i humora, koja cilja upravo na prijeporne točke društva – poput otpora heteronormativnosti, rodnih i spolnih podjela, različitosti seksualnih orijentacija, odnosa represivnih državnih tijela spram drugačijih, mentalne bolesti i bolesti općenito, nacionalnog identiteta, otpora punk supkulture i slično. 

Mentalni ranjenik

Pozicija mentalnog ranjenika jedna je od pozicija kroz koje Čuljak gradi svoj umjetnički izričaj i identitet, uz koju je vezana i stigma bolesnika. Čuljak je za svojom stigmom mentalnog bolesnika posezao i kada bi ju koristio kao opravdanje za svoja ekscesna ponašanja, kao element šoka, ali i kao inspiraciju za stvaranje umjetnosti koja ga je oslobađala od duševne boli. Iz brojnih izvora autorica zaključuje kako je umjetnost za njega imala terapeutski učinak. Imao je potporu liječničkog odjela i stvarao u vlastitom ateljeu unutar bolnice. Zanimljiv uvid u svakodnevicu mentalne institucije iščitavamo iz njegovih dnevničkih zapisa i pisama u kojima opisuje svoj odnos s drugim bolesnicima – opisuje njihovo ponašanje i suživot, kako im pomaže, teške trenutke beznađa i nesanice i želje za odlaskom iz bolnice. Dodala bih kako ovi zapisi podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičjeg gnijezda u kojem se na duhovit, a opet brutalan način suočavamo sa životnom svakodnevicom mentalnih bolesnika u jednoj represivnoj instituciji, kao i da dovode u pitanje mogućnost i nemogućnost bijega iz takve ustanove. 

Autoričini uvidi potaknuli su me na promišljanje o tome koliko je domišljat, iskren i surov Čuljkov reciprocitet prema vlastitoj stigmi mentalnog bolesnika, što se može iščitati iz njegovih riječi: “Normalan sam jer sam lud, ja sam lud, ja sam slobodan, a slobodan sam jer sam lud.” Prihvaćajući svoju ludost izbjegao je služenje kazne u zatvoru, a isto tako uz pomoć tog identiteta on stvara umjetnost koja onda nanovo stvara njega, gotovo ga brendirajući kao luđaka. Stvaralački čin ga oslobađa traume da bi iznova uranjao u identitet Drugoga. 

Dakle, Čuljak je u neuropsihijatrijskoj bolnici uživao popriličnu slobodu – bili su mu dozvoljeni izlasci tijekom kojih je nastupao, zadržao je korespondenciju s raznim obožavateljima, prijateljima i poznanicima van institucije, bio je u kontaktu s medijima putem kojih je komunicirao svoju priču, bio je potican da se kreativno izražava i kreira vlastitu odjeću te je primao velik broj posjetitelja i punk sljedbenika. Posjeti su ponekad prerastali u prava okupljanja tijekom kojih bi sa sugovornicima razgovarao o punk ideologiji ili im čitao i prezentirao svoje radove. Stoga mi se autoričino iščitavanje njegovog umjetničkog izražavanja unutar institucije kao mjesta otpora čini diskutabilno. Točnije, autorica primjenjuje pojam totalne institucije Ervinga Goffmana i otpora depersonalizaciji unutar takve institucije na Čuljkovu situaciju. Neuropsihijatrijske bolnice spadaju u totalne institucije koje svojim pacijentima oduzimaju određene slobode i nameću im svoj autoritet time ih depersonalizirajući. S obzirom na to da je Čuljak unutar bolnice nastavio njegovati svoj specifičan imidž, šivao vlastitu odjeću i nosio kostime, nastupao van bolnice, bio u kontaktu s brojnim ljudima iz izvanjskog svijeta i imao slobodu kreirati svoju umjetnost, postavlja se pitanje u kojoj se mjeri takvo djelovanje može nazivati otporom, ako je bilo dozvoljeno od strane te iste institucije kojoj se on “opire”.

Osuđenik i nacionalizam

Njegovu stigmu, odnosno poziciju, osuđenika, kako autorica navodi, moguće je promatrati kao mjesto otpora zbog Čuljkovog osjećaja da mu je tijekom sudskih procesa nanesena nepravda. Imao je snažnu potrebu da kroz svoj rad govori o propustima i korumpiranosti osječkog suda, dovođenju izmišljenih svjedoka, neuključivanju vremena provedenog u pritvoru u ukupno vrijeme izdržavanja kazne, odbijanju da se ponovljeno suđenje održi na drugom sudu te generalno kafkijanskoj nemogućnosti da njegova priča dopre do nekoga u krutom birokratskom sustavu. Čuljak je pisao brojne molbe za pomilovanje raznim institucijama i političkim ličnostima, uključujući i Franju Tuđmana, kada se politička situacija počela drastično mijenjati. Pokušao je iskoristiti situaciju dodvoravajući se Tuđmanu i ističući kako su njegovi roditelji glasali za HDZ, ali tekst se unatoč tome doima satirično i provokatorski – posebice u dijelu gdje Tuđmanu piše o izdavanju svoje ploče “Nuklearne olimpijske igre”. Međutim, molbe mu kao takve nisu uvažene, nego je, u vrtlogu specifičnih društveno-političkih zbivanja, prijevremeno oslobođen zbog uredbe da se zatvorenici iz bivšeg političkog sustava puštaju na slobodu kako bi se mogli mobilizirati u svrhu ratovanja. Mnogi mu zamjeraju ovu, posljednju fazu života upravo zbog sudjelovanja u ratu i brojnih kontroverzi oko pjevanja nacionalističkih pjesama, kao i posthumno objavljenog albuma Kako je panker branio Hrvatsku. 

Rodna iskliznuća

Jedan od zanimljivijih identiteta Ivice Čuljka kojim se autorica bavi je queer identitet. U ranije objavljenom tekstu, Anđelković Džambić ističe pojmove raščinjenosti i rodnih iskliznuća u umjetnosti Satana Panonskog, čime se referira na njegovo propitivanje vlastite seksualne orijentacije te poigravanje rodnim identitetima, društveno neprihvatljivim seksualnim ponašanjima i dominantnim tumačenjima roda. Jugoslavija je 1976. izdala naredbu da sve federativne zemlje dekriminaliziraju homoseksualnost – međutim, ona je i dalje bila okarakterizirana kao rubno i neprihvatljivo ponašanje. Tim radikalnije što je Čuljak bio iz ruralne, patrijarhalne i tradicionalne sredine u kojoj je vrlo dobro locirao neuralgične točke društva ili, u Satanovom žargonu, gnojne rane društva. S obzirom na načelno i teorijsko prihvaćanje svih identitetskih i performativnih različitosti, punk mu je kao supkultura na neki način olakšavao upliv u bavljenje ovom temom.

Autorica ističe kako Čuljak u svojim stihovima povezuje motive spolnih bolesti, posebice AIDS-a, s identitetom Drugog te se osobno poistovjećuje s tom vrstom stigmatizacije homoseksualne populacije. On se i ovdje stavlja u izopćenički položaj u društvu jer je bolest kao takva ili kazna za neprihvatljivo ponašanje ili, prema Sontag, na koju se autorica poziva, napad na “normalno” stanje društva. Ovdje bih se usudila referirati na teoriju Silvije Federici, prema kojoj je “normalno” i “zdravo” društvo ono koje je može reproducirati kapital, a to se postiže kroz podčinjavanje heteronormativnim obrascima i reprodukcijom nove, zdrave i produktivne radne snage.

Autorica na ovu poziciju Satana Panonskog primjenjuje i pojam crip, teoretičara Roberta McRuera. Crip uključuje sve vrste fizičkih i psihičkih invaliditeta te se kritički postavlja spram normalnosti i sposobnosti propitujući ih kao “prirodno” stanje, naglašavajući da će se u društvu, dokle god se takvima smatraju proizvoditi binarne opozicije i neprihvatljiva fizička i psihička stanja. 

I dalje šok terapija za društvo

Ponovno uranjanje u rad Satana Panonskog, posebice kroz ovakav vrlo analitički iscrpan način kakav nudi autorica knjige, podsjetilo me zašto na kraju, unatoč kontroverzama oko njegovog života, ipak nisam prekrila svoju osnovnoškolsku DIY tetovažu s njegovim simbolom. Čini se da Čuljkove rubne pozicije iz kojih progovara njegov mentalni ranjenik, osuđenik, vojnik, punker i queer osoba i dalje uspijevaju provocirati i djelovati kao šok terapije za društvo. Ono što doista smatram vrijednim u autoričinom pristupu je što stvara  zanimljive i subverzivne točke propitivanja odnosa društva spram marginaliziranih skupina putem umjetnosti, kao i što naglašava važnost tumačenja osobne traume u izgradnji identiteta Drugoga, uslijed čega se margina pretvara u mjesto izvedbe i mjesto otpora. 

Rekla bih kako je Ivica Čuljak ili Satan Panonski, unatoč brojnim kontroverzama i prijepornim točkama njegovog života, kroz poistovjećivanje s različitim marginalnim identitetima i progovaranje o vlastitim traumama i borbama vezanima uz određene stigme uspio za buduće generacije utabati put ka kritičkom promišljanju tema koje zahtijevaju napore i pregovaranja ne bi li društvo postalo empatičnije i uključivije. Marginu je još jednom osnažio kao mjesto otpora, a ne očaja. 

Kontroverzan život vinkovačkog multimedijalnog punk umjetnika Ivice Čuljka, većini poznatijeg kao Satana Panonskog, do danas ne prestaje intrigirati mnoge. Za razliku od dosadašnjih knjižnih izdanja u kojima smo imali prilike čitati Čuljkovu poeziju i prozu, knjiga Tijelo otpora Satana Panonskog: autodestruktivni body art u hrvatskoj umjetnosti performansa i izvedbenoj praksi autorice Ljubice Anđelković Džambić nudi prvi sveobuhvatni teorijski prikaz njegova stvaralaštva, temeljen na interdisciplinarnom proučavanju arhivske građe iz njegove zaostavštine. Autorica ove opsežne teatrološke studije polazi od analize Čuljkovog krvavog performansa kao umjetničkog odgovora na životne krize kroz koje je prolazio, a kako je Čuljak također prepoznat i kao začetnik autodestruktivnog body arta u hrvatskoj umjetnosti performansa, knjiga se velikim dijelom bavi i pitanjima tijela otpora u radikalnim umjetničkim performansima.

Pored teme performansa, knjiga donosi i prikaz ostalih umjetničkih vrsti u kojima se Čuljak ostvarivao, kao što su književnost, punk glazba, antimoda i likovni izričaj, kroz analize koje te radove smještaju u kontekst punk supkulture, odnosno šire alternativne kulture koja je obilježila posljednja desetljeća 20. stoljeća u nas. Kako je cjelokupno stvaralaštvo Ivice Čuljka potrebno tumačiti i kroz njegovu rubnu društvenu poziciju, posebna su poglavlja ove knjige posvećena Čuljkovom stvaralaštvu u ograničenim uvjetima neuropsihijatrijske bolnice, njegovu queer i osuđeničkom statusu, utopističkoj ideji Punk Prisne Porodice, ali i ratnim uvjetima na kraju njegova života. Knjiga ne zaobilazi ni iznimnu mitologizaciju ovog umjetnika, te se posebna pozornost pridaje brojnim urbanim predajama koje i danas podgrijavaju kontroverzni status Satana Panonskog.

Knjigu će uz autoricu i urednika Ivana Vidaka predstaviti Josipa Bubaš, Gordan Nuhanović i Nenad Rizvanović. Ulaz za sve zainteresirane je slobodan.

Odgovarajući na potrebu za kritičkim uvidima koji prate složenost i živost suvremene umjetničke i kulturne produkcije, kao i na sve manju zastupljenost posvećene i dubinske kritike u mainstream medijskom krajoliku, Kulturpunkt, odnosno Kurziv kao njegov nakladnik, već podulji niz godina radi na jačanju prostora za kritičku refleksiju. 

Prvi smjer naše posvećenosti razvoju kritike kao prakse i forme jest urednički rad s domaćim kritičarkama i kritičarima te objava njihovih tekstova na portalu, i on se razvija od samih početaka Kulturpunkta, odnosno od 2006. godine. Drugi smjer nastaje nešto kasnije kao zasebna programska linija posvećena razvoju kritike u širem smislu – pored klasične novinske kritike, ona se kroz diskurzivne, edukativne i razne druge formate bavi i refleksijom u području kritičke teorije i kritičkog promišljanja umjetnosti i društva, stvarajući prostor za komunikaciju i živu raspravu. Drugim riječima, kritiku i kritič(ars)ki rad kroz ovu programsku liniju, pokrenutu u suradnji s udrugom Kulturtreger (Booksa.hr), trudimo se osnažiti ne samo u medijskom, već i u širem kulturnom i društvenom kontekstu. 

Kritička linija zato odolijeva izazovima već više od deset godina, raste i razvija se u različitim geografskim, suradničkim i tematskim smjerovima. Njenim dijelom je i neformalna regionalna platforma Svijet oko nas, koja je od 2016. posvećena jačanju potencijala i prostora kritičkog mišljenja u kulturnom prostoru bivše Jugoslavije. Posljednje dane 2022. koristimo kako bismo se još jednom osvrnuli na ključne teme kojima smo se bavili i ljude koji su označili ovogodišnji program naše kritičke linije.

Jedna od osnovnih postavki od samih početaka jest ta da je umjetničkoj kritici kakva fingira “objektivnost” i “distancu”, kritici kakva se objektu svog promišljanja i/li čitatelju_ici obraća s visoka – odavno odzvonilo. Umjesto toga, zalažemo se za razvoj kritike kakva je u bliskom, sugovorničkom odnosu s praksom, a u godini iza nas ovaj je fokus poprimio nove konture kroz program Kritička dramaturgija koji smo razvili u suradnji sa strukovnom udrugom Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID). Kritička dramaturgija održala se ljetos kao ciklus različitih formata, a zanimali su nas nehijerarhijski modeli stvaranja i promišljanja izvedbe i filma. Program su koncipirale SPID-ovka Nina Gojić i Kurzivovka Hana Sirovica, a u fokusu je imao teme reciklaže u filmu, feminističkih principa rada u izvedbi te kolektivnog i kolaborativnog kritičarskog stvaranja. 

Uz radne grupe, koje su na navedene teme osmislile i vodile filmske radnice Karla Crnčević i Daria Blažević, plesna umjetnica i teoretičarka Ana Dubljević i kolektiv Critical Interruptions (kritičarke/umjetnice Bojana Janković i Diana Damian Martin), program je uključivao i niz javnih razgovora u kojima su uz voditeljice radnih grupa sudjelovale i naše drage suradnice, kritičarke i/li dramaturginje: Lucija Klarić, Ana Fazekaš, Pia Brezavšček i kritičarski kvadrilog u sastavu Jasna Jasna Žmak, Agata Juniku, Goran Pavlić i Una Bauer. Za sve koji su propustili pridružiti nam se uživo, snimke razgovora dostupne su na Kulturpunktovom Youtube kanalu. Potaknute novim smjerovima koje nam je Kritička dramaturgija otvorila, drago nam je najaviti da program nastavljamo i u idućoj godini, i dalje uz dramatično prepoznatljive vizuale Zorana Đukića.

Još jedan ciklus koji je obilježio godinu, odnosno njezin izmak, bio je Seminar koji smo u prosincu organizirali u suradnji s partnerskom organizacijom SCCA-Ljubljana u sklopu diskurzivnog dijela Human Rights Film Festivala. Seminar je redovni program kojim uz predavanja pozvanih teoretičara_ki i istraživačica_a jednom godišnje ispitujemo različite društvene i kulturne fenomene. Nedavno izdanje nosilo je naziv Seminar za prekarna vremena i bavilo se problemima s kojima se suočava kreativni i intelektualni rad danas, u razdoblju koje je oblikovano rastućom neizvjesnošću, društvenim podjelama i nazadovanjem životnih i radnih uvjeta. Predavanja o različitim naličjima prekarnosti u kulturrnom i intelektualnom radu održale su poljska filozofkinja Ewa Majewska, slovenska sociologinja Katja Praznik te domaći istraživači_ce i teoretičarke_i kulture Lea Horvat i Mario Kikaš, a popratnu diskusiju moderirala je Barbara Gregov.

U foto-finišu godine, u Zagrebu smo u suradnji s Kooperativom organizirali Na istom prostoru, ispred vremena, razgovor posvećen kritičkom razmatranju nasljeđa nezavisnih kulturnih scena bivše Jugoslavije, odnosno umjetničkih praksi koje su se na našem području razvijale u izvaninstitucionalnom kontekstu od devedesetih do danas, ali i stvaralaštvu koje im je prethodilo od sedamdesetih godina. Na tribini su sudjelovale kustosice, kritičarke, kulturne radnice i aktivne stvarateljice povijesti srpske i hrvatske nezavisne scene Darka Radosavljević i Janka Vukmir, istraživač tog perioda, kritičar i kustos Bojan Krištofić te kritičarka Miona Muštra.

Ovom je razgovoru prethodila tribina Pripasti ili propasti u (ne)zaslužnim vremenima, koja je srodne teme historijata izvedbenih umjetnosti na nezavisnoj sceni protresla ljetos u sklopu Jedinstvene vrtne zabave, a na njoj su također sudjelovali aktivni dionici_e i istraživači_ce scene Ivana Slunjski, Igor Mihovilović, Agata Juniku, Iva-Matija Bitanga i Ljubica Anđelković Džabić uz vodstvo Marije Krnić. Povod za obje tribine bio je naš recentni zbornik posvećen novijoj povijesti domaće nezavisne umjetničke scene koji možete preuzeti ovdje.

Pored nabrojanih, prisjećamo se i nekih od događanja koja su se održala diljem regije kao dio platforme koju koordiniramo: tribinu o stanju kritike u bivšoj Jugoslaviji na kojoj su uz Kulturtregerovu Miku Buljević i Kurzivovu Hanu Sirovicu sudjelovali izvedbeni i filmski kritičari Rok Vevar (Slovenija) i Mirza Skenderagić (BiH) organizirali smo u travnju u Mostaru, što je bilo prvo gostovanje naše platforme u Hercegovini. Jesenas su pak u Beograd na poziv naše parnerske organizacije Maska i festivala BITEF doputovale Ana Fazekaš i Hana Sirovica. One su svojim izlaganjima, uz Borisava Matića iz partnerske organizacije Pobunjene čitateljke i niz autorica i autora iz regije, sudjelovale na međunarodnoj konferenciji o jugofuturizmu The swish of the tracksuits of the future i predstavljanju novog broja časopisa Maska. Na poziv partnerske organizacije SEEcult.org i srpske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA, u Beograd su na Oktobarski salon u prosincu stigli naši suradnici_e Leila Topić i Miha Colner, koji su sudjelovali u raspravi o budućnosti te manifestacije suvremene umjetnosti i snimanju serijala Kritika na delu.

Pored javnog programa, u sklopu kritičke linije nedavno smo počeli provoditi istraživanje čiji je cilj kritička (re)valorizacija recentne povijesti umjetničkih i kulturnih praksi, a koje ispituje relacije između uvjeta u kulturnom sustavu i razvoja (ili sputavanja) eksperimentalnih tendencija i sklonosti eksperimentu od 1970-tih do danas. Istraživanje uskoro ulazi u novu fazu, u kojoj ćemo početi javno predstavljati njegove teme, metode i zaključke, a pripremamo i niz novih formi na razmeđu kritike, prakse, eksperimenta i teorije koje će se u njegovom okviru razvijati.

Područje koje danas opisujemo terminom nezavisna izvedbena scena odredile su umjetničke prakse koje se u devedesetima razvijaju često slijedeći supkulturne utjecaje i kontrakulturne tendencije. Naši će sugovornici_e, ujedno svjedoci_kinje tog vremena i njegovi proučavatelji_ce, govoriti o prkosnom stvaralaštvu umjetnika_ca i kolektiva poput Daklelososa, Damira Bartola Indoša, Schmrtz Teatra i Fraktal Falus Teatra, kao i o razvoju plesne umjetnosti kroz optiku autonomnog organiziranja i rada.

Povod razgovoru je knjiga Na istom prostoru, ispred vremena, novo izdanje udruge Kurziv (nakladnika portala Kulturpunkt) koje donosi pregled recentnije povijesti umjetničkih praksi na nezavisnoj sceni. Naslov razgovora preuzet je iz teksta Igora Ružića, objavljenog u publikaciji, koji tematizira prijelomne devedesete, desetljeće zamaha umjetničkih praksi o kojima će govoriti sudionici_e razgovora.

Publikacije će biti dostupne na Kultur-punktu, štandu s Kurzivovim publikacijama u Pogonu Jedinstvo.

O sudionicima:

Ljubica Anđelković Džambić doktorirala je s tezom iz područja hrvatske umjetnosti performansa na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2019.), gdje je ranije diplomirala komparativnu književnost i filozofiju (1998.) te teatrologiju (2001.). Trenutno je zaposlena u gimnaziji kao profesorica filozofije i logike, te kao vanjska suradnica-predavačica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje kazališnu produkciju. Od 2004. do 2019. zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu kao stručna suradnica za kazališnu nastavno-umjetničku produkciju, te radila u nastavi kao vanjska suradnica na Odsjeku produkcije (2015-2020). Od 1999. objavljuje prikaze i stručne tekstove iz područja književnosti i izvedbenih umjetnosti u stručnim publikacijama i časopisima za kulturu. Radila kao vanjska leksikografska suradnica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, te na HRT-u kao autorica pitanja za televizijske kvizove znanja (2003-2017). Članica je Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT). Od 2005. do 2010. članica Kulturnog vijeća Krapinsko-zagorske županije za područje dramske umjetnosti. Od 2000. godine članica je Udruge za kulturu Gokul iz Zaboka koja se bavi promocijom suvremene umjetnosti i nezavisne kulture. Članica je organizacijskog tima Tabor film festivala od 2003. godine.

Iva-Matija Bitanga diplomirala je slikarstvo 1999. na nastavničkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila 2004. poslijediplomski studij scenografije na Hochschule für Gestaltung u Karlsruheu, Njemačka. Od 2000. članica HZSU-a sve do zaposlenja 2013. na Medijskom dizajnu Sveučilišta Sjever u Koprivnici gdje je izvanredna profesorica umjetnosti. Doktorandica Poslijediplomskog studija književnosti izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 2015. Od 1995. profesionalno se bavi likovnom umjetnošću, samostalno i grupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu, a od 1996. i oblikovanjem scenografija, lutaka, kostima i glazbe za kazalište. Od 2000. surađuje s HRT-om. U umjetničkom djelovanju poznata je i kao članica više umjetničkih kolektiva: Daklelososi, GastArtbeit, Schmrtz teatar i Tigar teatar. Dobitnica je više nagrada i priznanja na područjima likovne umjetnosti, scenografije i kostimografije.

Agata Juniku je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a poslijediplomski studij filozofije završila na UniversitéParis 8. Docentica je na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Urednica je emisije Odeon: izvedi i snosi posljedice! na Trećem programu Hrvatskoga radija, gdje je od 2002. do 2010. uređivala Kazalištarije. Kazalište i ples profesionalno je počela pratiti 1988. na Radiju 101, gdje je angažirana do 1998. Više godina sudjelovala je u uređivanju časopisa Frakcija i dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Povremeno je surađivala s Jutarnjim listom, na emisiji Transfer (HTV) te na SenderFreies Berlin. Objavljivala je tekstove i priloge u časopisima Quorum, Kretanja, Fantom slobode, Untitled (London), Beton (Beograd) te na web portalu Kulturpunkt.hr. Od 1999. do 2003. sudjelovala je u organizaciji Eurokaza i Tjedna suvremenog plesa (uređivanje programskih knjižica, moderiranje press-konferencija i okruglih stolova), te povremeno bila angažirana na drugim projektima nezavisne izvedbene scene.

Marija Krnić diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te medievistiku na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Doktorirala je na studiju kazališnih i izvedbenih umjetnosti na Sveučilištu Warwick u Velikoj Britaniji. Staž je odradila u Izvršnoj agenciji za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu u Bruxellesu. Bila je višegodišnja suradnica festivala ZagrebDox te časopisa Filmonaut. Kao vanjska suradnica predaje kolegije iz područja povijesti kazališta i drame na Akademiji dramskih umjetnosti. Uredila je nekoliko publikacija o kulturi i kritici izvedbenih umjetnosti.

Igor Mihovilović od kasnih 1990-ih aktivan je na nezavisnoj kulturnoj sceni kroz volonterski rad, izdavanje fanzina, grafički dizajn i produciranje eksperimentalne elektronske glazbe. Osniva 2001. The Karmakumulator, najdugovječniji splitski glazbeni post industrial sound design projekt s kojim nastupa na pedesetak festivala i pojedinačnih nastupa do danas. Od 2002 do 2010 volontira, organizira, zagovara i sudjeluje u stvaranju kluba Kocka unutar Koalicije udruga mladih (KUM) u Splitu. Aktivan je u više udruga, 2010. osniva KUU Rizom, a od 2008. do 2010. obnaša funkciju predsjednika Koalicije. Pokreće Guranje S Litice 2004., koncertni serijal i arhivsko-izdavačku platformu u sklopu koje uređuje više desetaka glazbenih izdanja. Community arhiv Tajni Split pokreće 2019., a koji kroz web-stranicu, digitalni arhiv i videocaste tematizira splitsku nezavisnu kulturnu scenu posljednjih 40 godina. Aktivno surađuje s organizacijama, udrugama, inicijativama i pojedincima nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj i regiji. Magistar je sociologije pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Od 2013. živi i radi u Zagrebu.

Ivana Slunjski od 2001. objavljuje u raznim tiskanim i elektroničkim medijima (Vijenac, Kretanja, Kulturpunkt.hr, Čitanka i drugo; ukinuti: Zarez, Feral Tribune, Vjesnik, Kupus.net, 04 – megazin za hakiranje stvarnosti) te povremeno u drugim zbornicima i knjigama. Zaokuplja se recentnim inovativnim izvedbenim praksama, strategijama otpora ekonomskom obesnaživanju umjetničkoga rada, razvojem novih modela umjetničke razmjene te interpretativnim pristupima plesu (Kretanja br. 29, ur., monografija Modeli zajedništva, strategije vidljivosti. 15 godina Platforme, ur. zajedno s J. Mihelčić, I. N. Sibila, publikacije EkS-scena i Triatlon, ur. i dr.). Razvija koncept istraživačko-arhivskoga modela temeljena na ideji arhiviranja sadašnjosti s namjerom stvaranja baze podataka za dalje umjetničko, znanstveno ili drugo istraživanje i prevrednovanje. Oslanjajući se na taj koncept, pokreće i provodi projekt svojevrsna mapiranja hrvatske suvremenoplesne scene, nastojeći u petogodišnjem razdoblju (2015–2020) obuhvatiti što više procesa rada na izvedbi danas djelatnih umjetnika, razvijajući metodologije praćenja, dokumentiranja i analiziranja umjetničkog procesa. Zalaže se za profesionalizaciju pisanja o plesu te vodi radionice plesne kritike. Od 2018. dramaturški surađuje s koreografima te scenaristički na plesnom filmu. Završila komparativnu književnost i kroatistiku.

Razgovor i publikacija nastali su uz financijsku potporu Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba, u sklopu programa Abeceda nezavisne kulture.

Predavanje će se sastojati od dva dijela: “Predavanje-večernja” i “Antiradionica”. Suzana Marjanić će se u svojem izlaganju zadržati na zenitističkim večernjama Marijana Mikca, koje je 1923. godine održavao u Sisku, Topuskom i Petrinji, te dadaističkim provokacijama (Dadaistička matineja, 20. kolovoza 1922. u osječkom kinu Royal), a koje interpretira kao prve hrvatske teorijske performanse. Bit će i riječi o dadaističkim uličnim akcijama grupe gimnazijalaca Traveleri, u okviru kojih su skidanjem šešira pozdravljali konje, a ne dakle kočijaše, a koje se mogu uzeti kao začeci akcionizma u našemu avangardnom kontekstu.

Ljubica Anđelković Džambić u drugom će djelu održati “Antiradionicu” ili “Krvavi performans, tijelo otpora i glas s margine koji se i danas čuje: vinkovačka punk ikona Satan Panonski” kojom će se prikazati stvaralaštvo Satana Panonskog u svojoj raznolikosti, a osobnost ovog umjetnika osobne traume bit će sagledana kroz njegovu poziciju stigmatiziranog kreativca koji krajem 1980-ih i početkom 1990-ih hrabro progovara o identitetu Drugog i drugačijeg, što ga na ovim prostorima također čini i prilično izoliranom pojavom, neshvaćenom od strane suvremenika, te pretečom glasova s margine koji u okvire znanstvenih proučavanja ulaze tek posljednjih desetljeća kroz queer i srodne teorije.

Suzana Marjanić radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, gdje ostvaruje interese za teorije mita i rituala, kulturnu animalistiku te antropologiju izvedbe. God. 2005. u Nakladi MD objavila je knjigu Glasovi “Davnih dana”: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914–1921/22., a 2014. god. knjigu Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Školska knjiga). S A. Zaradijom Kiš uredila je zbornike radova Kulturni bestijarij (Zagreb, 2007.) i Književna životinja. Kulturni bestijarij 2. (Zagreb, 2012.), s M. Hameršak Folklorističku čitanku (Zagreb, 2010.) i s I. Pricom Mitski zbornik (Zagreb, 2010.). Članica je uredništva časopisa Treća: časopis Centra za ženske studije, dvotjednika Zarez i časopisa Život umjetnosti.

Ljubica Anđelković Džambić radi kao stručna suradnica za kazališnu produkciju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bavila se pisanjem književne i kazališne kritike, radila kao profesorica filozofije, logike, književnosti i etike te bila suradnica na projektima izrade Hrvatskog biografskog leksikona i Kazališnog leksikona (LZMK). Od 2003. radi na HRT-u kao autorica pitanja za televizijske kvizove. U sklopu doktorske disertacije bavi se autodestruktivnim performansom.

Škrabicu, glazbeni program u Booksi, prije četiri godine su pokrenuli Ante Perković, Nina Romić i Luka Belani. Škrabica postoji kako bi predstavila mlade i/ili još neširoko popularne glazbenike-kantautore a od proljeća 2012. godine organizacijsko-promocijsko vodstvo Škrabice preuzeo je Adam Semijalac (poznatiji kao Bebè Na Volè). Osim uživanja u odličnoj svirci, Škrabica pruža priliku da učinite dobro djelo – svi dobrovoljni novčani prilozi, koje prisutni mogu ubaciti u škrabicu, idu glazbenicima koji nastupaju.

Svirka će biti održana u četvrtak, 27. studenog, u klubu Booksa, s početkom u 20.30 sati.