Knjiga je ostvarena kao hibridna forma zbornika simpozija održanog u Korčuli 2022. i prikaza umjetničkog projekta Igora Grubića Bez naziva (Praxis) koji je izložen u sklopu Who Cares? projekta. Simpozij i publikacija interdisciplinarnim pristupom istražuju kulturni i geopolitički kontekst dvaju najznačajnijih međunarodnih skupova na otoku Korčuli: Korčulanske ljetne škole (1963.-1974) i Međunarodnih susreta umjetnika u Veloj Luci (1968. – 1972). “Kritički mislioci oko časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole razvili su jedinstvenu putanju humanističkog marksizma i društvene analize u kontekstu socijalističke, samoupravne i nesvrstane Jugoslavije te stvorili mjesto za razmjenu kritičkih pogleda između Istoka i Zapada u kontekstu Hladnog rata”, stoji u najavi.

Autori_ce tekstova su Darko Fritz, Ljiljana Kolešnik, Ante Marinović, Sani Sardelić, Paul Stubbs i Mislav Žitko. Darko Fritz, koji je ujedno i urednik i dizajner izdanja, te Ljiljana Kolešnik i Paul Stubbs govorit će na promociji na kojoj će svim zainteresiranima biti dostupan besplatan primjerak knjige.

Knjiga je za slobodno preuzimanje u PDF formatu dostupna ovdje.

“Akademski i politički put Lise Vogel (1938.), marksističke feministkinje, feminističke sociologinje i povjesničarke umjetnosti, aktivistkinje, izniman je primjer susreta biografije i povijesti. Njezin istraživački rad oblikovali su i vodili politički događaji, a iskustva na terenu bila su presudna za širok teorijski zahvat u pitanje podčinjavanja u kapitalističkom društvu. S druge strane, historijske su se promjene snažno odrazile na recepciju njezina rada; gotovo da bismo iz nje mogli iščitati putanju feminističkog i marksističkog teorijskog razvoja od 1970-ih do danas. Njezini su doprinosi marksističkom i socijalističkom feminizmu ogromni, mada nisu uvijek bili dovoljno prepoznati i priznati”, stoji u predgovoru Vesne Vuković.

Tim povodom o samom modelu i njegovim uporištima, kao i potencijalima za demokratizaciju kulture i društva razgovaramo s Kristinom Leko, Mašom Štrbac i Sonjom Leboš.

Nastavno na dugogodišnje bavljenje temom participativne umjetnosti i umjetnosti u javnom prostoru, Otvoreni likovni pogon inicirao je pokretanje nacionalne platforme Novi naručitelji. Možete li ukratko pojasniti o kakvoj je platformi riječ i što su zapravo Novi naručitelji?

Kristina: Novi naručitelji su model umjetničke produkcije koji angažira građane/ke kao naručitelje umjetničkog rada za javni prostor u njihovoj zajednici. Model je osmislio i u tekstu Protokol definirao umjetnik François Hers 1990. u Francuskoj, s namjerom da potakne razvoj “umjetnosti demokracije”, dajući ovlasti svakom/oj građaninu/ki da “javno izrazi potrebu za umjetnošću, kao i da ocijeni ono što je proizvedeno u ime umjetnosti”. Prema tom modelu grupa građana tj. “naručitelja” obraća se “medijatoru/ici” (kustosu/ici, producentu/ici u kulturi), uz čiju pomoć formulira narudžbu te koji/a im potom predlaže umjetnika/cu za realizaciju. Kroz razgovore naručitelja/ica i umjetnika/ce razvija se umjetničko rješenje za koje se potom zajedničkim snagama traže sredstva.

Model je do danas, osim u Francuskoj gdje se uspješno i kontinuirano primjenjuje 30 godina, primijenjen u nizu drugih zemalja, ponajviše u zapadnim zemljama EU, s preko petsto na taj način realiziranih umjetničkih djela. U međunarodnoj se komunikaciji za model uvriježio engleski prijevod New Patrons, dok se u francuskom izvorniku model naziva Nouveaux Commanditaires. Nacionalna suradnička platforma Novi naručitelji HR okuplja 24 umjetničke organizacije, ustanove i udruge u kulturi iz različitih krajeva Hrvatske koje u svoje programe uključuju ili žele uključiti lokalnu zajednicu te su zainteresirane za primjenu ovog modela u svome radu.

Maša: Međunarodna mreža New Patrons okuplja radnike/ce u kulturi koji zagovaraju model Novih naručitelja kao oblik kulturne demokracije i u njemu sudjeluju kao medijatori/ce između građana/ki i umjetnika/ce. Njemačka podružnica, Neue Auftraggeber, na mrežnim stranicama ističe da naručitelji mogu biti svi, “od srednjoškolaca do sveučilišnih profesora, od poljoprivrednika do izbjeglica (…) bez obzira na obrazovanje, razinu prihoda ili nacionalno podrijetlo”. Može se reći da je “novost” modela Novih naručitelja upravo u toj radikalnoj otvorenosti prema svima kao potencijalnim naručiteljima/icama, koji su novi utoliko što uključuju i osobe koje uobičajeno nisu u poziciji da naručuju umjetnički rad. 

Pritom u Novim naručiteljima nije riječ o bilo kakvoj narudžbi, već o narudžbi za koju naručitelji/ce misle da je od interesa za njihovu zajednicu, da će doprinijeti kvaliteti života u njihovoj sredini, inicirati rješavanje nekog problema ili potaknuti pozitivnu promjenu. Narudžbom se ne definira medij i oblik umjetničkog rada već je ona formulirana široko, kao želja ili potreba (npr. “Želimo u svome mjestu urediti prostor za druženje”, “Želimo komemorirati ovaj događaj”, “Želimo afirmirati naše lokalno nasljeđe”…) a medij i oblik umjetničkog rada profiliraju se u procesu, kroz razgovore između umjetnika/ca i naručitelja/ica. Iako je trenutno najveći dio članica u našoj platformi iz područja vizualnih umjetnosti, narudžbe mogu uključivati i u inozemstvu uključuju podjednako i glazbu, ples…

Sonja: Kroz model Novih naručitelja se do sada u Europi realiziralo stotine najrazličitijih umjetničkih radova, a participativnost kojom se uključuje zajednica u umjetničke procese ponekad je uvelike promijenila okoliš, identitarne postavke zajednice, način komunikacije oko nekog pitanja ili problema koji se tiče svih članova zajednice ili većine. Model Novih naručitelja je kompleksan, ali koristan alat koji se upotrebljava u brojnim zemljama s velikim uspjehom i dobrim rezultatima.

Kako je dosad izgledao rad platforme, koje moguće modele demokratizacije umjetničke produkcije ste detektirali? 

Maša: Platforma je s radom počela u siječnju ove godine, uz potporu Zaklade “Kultura nova”. Članice se sastaju online, zajedno promišljaju različite aspekte modela Novih naručitelja i mogućnosti za primjenu tog modela u sredinama u kojima djeluju.

Kristina: Na sastancima u prvom dijelu godine pojedina je članica prezentirala rad i sredinu u kojoj djeluje s obzirom na potencijal za razvoj projekata prema modelu Novih naručitelja, uz komentare ostalih. Svoje je osvrte uvijek dala  i povjesničarka umjetnosti Željka Miklošević, docentica na Filozofskom fakultetu, koja je od početka uključena u rad platforme kao promatračica-istraživačica, a čiji je znanstveni interes usmjeren različitim oblicima participacije u kulturi. Na temelju tih prezentacija i diskusije s ostalim članicama svaka je članica za sebe koncipirala projektni prijedlog, ideju ili strategiju za projekt prema modelu Novih naručitelja. “Problem” kod Novih naručitelja je da mi, ljudi iz struke, ne možemo početi projekt, narudžba treba doći od samoorganizirane skupine građana, a mi ih možemo potaknuti na samoorganiziranje. Jedan dio organizacija ima dugo iskustvo rada u javnom i socijalnom prostoru i imaju već neke zajednice oko sebe, i upravo tu leži potencijal za Nove naručitelje.

Sonja: Ove godine važan segment rada bilo je međusobno upoznavanje, te predstavljanje projektnih ideja. Intra-sektorske platforme, koje okupljaju raznorodne subjekte kulturnog sektora, od nezavisnih organizacija u kulturi do knjižnica, galerija i muzeja kojima su osnivači država ili gradovi, nisu potpuno rijetkost, ali ih nema dovoljno. Razmjena ekspertiza i znanja u kulturnom polju vodi ka multiplikaciji postojećeg i stvaranju novih znanja, što će biti jasnije nakon simpozija u listopadu 2023.

Pored opisanog modela Novih naručitelja kakav se razvija od 90-ih godina prije svega u zapadnim europskim zemljama, platforma se dotiče i vrijednog domaćeg kulturnog nasljeđa iz jugoslavenskog razdoblja. Možete li se osvrnuti na neke od primjera koje ste uzimali u obzir prilikom razmatranja razvoja modela u domaćem kontekstu?

Maša: Tijekom naših online sastanaka osvrnuli smo se na domaće nasljeđe i prepoznali vrijednost u kulturnoj infrastrukturi razvijenoj prije svega u vrijeme socijalizma (domovi kulture, pučka ili narodna učilišta). Model Novih naručitelja usporedili smo s konceptom samoupravnih interesnih zajednica – SIZ-ova u kulturi 1970-tih i 1980-tih koji su u novije vrijeme postali predmetom znanstvenih istraživanja (Anita Buhin). Može se reći da je u SIZ-ovima ondašnjim “radnicima samoupravljačima” bila dodijeljena uloga naručitelja kulturnih sadržaja, iako oni tu ulogu u praksi nisu uvijek niti u cijelosti ostvarili. Zanimljivo je bilo iz te perspektive i tih iskustava sagledati model Novih naručitelja koji je nastao unutar kapitalističkog sistema.

Tu su i društva “Naša djeca” koja su od 1950. osnivana diljem zemlje i danas su u Hrvatskoj okupljena u Savezu društava “Naša djeca” Hrvatske. Članica platforme Građanska organizacija za kulturu – GOKUL iz Zaboka upravo s Društvom “Naša djeca” Zabok radi projekte u kojima su djeca u ulozi naručitelja te su nam oni inspiracija za druge projekte koje bi prema modelu Novih naručitelja radili s djecom. Danas u centrima za kulturu i društveno-kulturnim centrima prepoznajemo organizacije čiji je rad kompatibilan s modelom Novih naručitelja te smo njihove predstavnike/ce pozvali na simpozij.

Kristina: Nastavljajući se na razgovore i razmjenu mišljenja koje smo vodili tijekom dosadašnjih sastanaka, poželjeli smo promisliti svi zajedno – i to ćemo upravo raditi na simpoziju – u kolikoj mjeri, u kojim aspektima je socijalistička kultura doista bila kulturna demokracija, u kojoj je mjeri radništvo i stanovništvo uopće imalo agency, koji su to formati bili u kojima tzv. struka nije patronizirala kulturu. Naravno, nećemo naći sve odgovore, ali počet ćemo razmišljati o javnoj skulpturi u socijalizmu (predavanje Patricie Počanić) preko umjetničkih kolonija (predavanje Ljiljane Kolešnik), preko povijesti jednog konkretnog Centra za kulturu (KNAP), da bismo došli do promišljanja kako doista stvoriti uvjete da npr. naručivanje umjetničkih radova za javni prostor bude dio jedne šire agende kulturne demokracije. Novi naručitelji su jedna od mogućih strategija i mi bismo željeli svi zajedno, na osnovu lokalne tradicije, pronaći vlastitu situiranu metodologiju za Nove naručitelje. A naručivati se može sve, od stripa, preko arhitekture, urbanističkih intervencija, slikarstva, kazališnih komada… Ja osobno vidim veliki potencijal u području kulture sjećanja. 

Sonja: Komemorativna praksa, politika pamćenja i kultura sjećanja važan su segment promišljanja ideologizacije i upliva etičko-estetskih standarda u javni prostor. Socijalistička kultura Jugoslavije iznjedrila je mrežu antifašističkih spomenika jedinstvenu u svijetu. Valorizacija takvih praksi je također nešto o čemu smo dosta razgovarali, no potrebno je još rada da bi se konsolidirali neki stavovi i uputili nadležnima neki zahtjevi u svezi rada na kvaliteti javne plastike te višim standardima njene izvedbe. 

Neke od ovih tema zastupljene su i na Prvom simpoziju nacionalne platforme Novi naručitelji RH. Što će sve publika imati priliku vidjeti i čuti?

Kristina: Cilj je simpozija upoznati širu javnost s modelom Novih naručitelja te kroz niz diskusija i radionica razmotriti mogućnosti njegove primjene u Hrvatskoj. Predavanja će dati okvir za diskusiju i odnosit će se na povijest umjetnosti u javnom prostoru u Hrvatskoj, na suvremene projekte umjetnosti u zajednici u nas te na primjere projekata Novih naručitelja u inozemstvu.

Branka Cvjetičanin iznijeti će iskustva iz projekta 27 susjedstava – EPK Rijeka 2020, Gerrit Gohlke će predstaviti metode rada Novih naručitelja u ruralnim i deindustrijaliziranim regijama Njemačke, Patricia Počanić će dati pregled modela i naručivanja umjetničkih djela u javnom/društvenom prostoru u Hrvatskoj od 1945. do 1980-ih, Željka Miklošević će razlike između demokratizacije kulture i kulturne demokracije ilustrirati kroz nekoliko konkretnih, praktičnih primjera participacijskih praksi u području umjetnosti i kulturne baštine. Ljiljana Kolešnik će dati obrise povijesnog razvoja umjetničkih kolonija, naznačiti njihovu tipizaciju, metode i strukture te pokušati odgovoriti na pitanje intencija koje stoje iza različitih primjera tj. primjena modela kolonija. Ivana Meštrov će dati prikaz rada Galerije Događanja 1980-ih, čija je specifičnost bila zagovaranje proširenog pojma kulture koja se ostvaruje u snažnom dijalogu s radnim organizacijama i na javnim gradskim površinama. Anja Planinčić će predstaviti današnji rad Centra kulture na Peščenici – KNAP, a Željka Tonković će otvoriti pitanje komparativnih razlika i podudarnosti kulturnih centara i društveno-kulturnih centara unutar paradigmi demokratizacije kulture i kulturne demokracije. Ana Dana Beroš će govoriti o projektu uz bivše Dječje lječilište u Krvavici na kojem surađuje niz lokalnih i međunarodnih arhitekata/ica, umjetnika/ca i interdisciplinarnih kolektiva te kako izgleda suživot prošlih, sadašnjih i budućih zajednica u odnosu na arhitekturu. Judith Laister (Graz) u svom predavanju promišlja model Novih naručitelja i njegov potencijal za transformaciju i demokratizaciju društva i zajednice, nudeći koncept prijevoda tj. socijalnog prevođenja za razumijevanje procesa participacije i suradnje u javnom prostoru i prostoru zajednice. 

Sonja: Između predavanja i radionica članice platforme će kratko predstaviti projekte koje su koncipirale ili razradile prema modelu Novih naručitelja tijekom 2023. godine, i koje planiraju pokrenuti u sljedećoj godini. Simpozij ćemo zaključiti u subotu, 14. listopada javnim čitanjem smjernica za primjenu modela Novih naručitelja RH, uz nastup zbora Ružmarinke.

Kakvi su daljnji planovi platforme? U kojem smjeru vidite njezin razvoj i koji su uvjeti za to potrebni?

Kristina: Okosnica rada platforme u 2024. bit će iniciranje i provedba projekata koje smo razrađivali u 2023., zatim razmjena iskustava na mjesečnim online sastancima te Drugi simpozij platforme u Sinju i Splitu u listopadu kojeg će domaćini biti članice Udruga Culture Hub Croatia i Gradska galerija Sikirica. Model Novih naručitelja ćemo s članicama platforme promovirati kroz kampanju u lokalnim zajednicama u Zagrebu i u gradovima članica. Očekujemo do kraja godine formiranje naručiteljskih grupa te iniciranje projekata prema modelu u Zagrebu, Požegi, Zaboku, Koprivnici, Vinkovcima, Kninu, Osijeku, Splitu i Sinju.

Sonja: Na simpoziju će se promišljati i uloga medijatora, osobe koja, pojednostavljeno rečeno, facilitira i moderira interakciju između naručitelja i umjetnika/ce. Važno je razmišljati o mogućnostima financiranja: njemačka platforma je izuzetno dobro financirana, radi se o milijunima eura, ali su i rezultati vrlo dobri. Kod nas još vlada zastarjelo vjerovanje da umjetnik mora biti gladan i siromašan, žrtvovati se za svoj rad, dok model Novih naručitelja radi na tome da se umjetnike/ce percipira kao vrijedne članove/ice zajednice čija je uloga bitna za kvalitetu života u toj zajednici.

Ako je i točno ono što na početku uvodnika zbornika Modern and Contemporary Artists’ Networks – An Inquiry into Digital History of Art and Architecture piše povjesničarka umjetnosti Ljiljana Kolešnik – da se, općenito uzevši, nije mnogo toga promijenilo u percepciji digitalne povijesti umjetnosti tijekom zadnjih pet godina – riječ je o tvrdnji koja vrlo skromno prikriva fantastične uspjehe njezinog istraživačkog tima okupljenog u istom periodu oko projekta ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja i aktivnosti proizišlih iz njega.

Riječ je o projektu koji je u periodu od 2014. godine kroz istraživanje tipova umjetničkog umrežavanja u 20. i 21. stoljeću izvršio pionirsku recepciju suvremenih digitalnohumanističkih rasprava i metoda u našem akademskom polju, i to u najboljem mogućem ključu – s punom sviješću o kontekstu, kao i metodološkim i ideološkim implikacijama prodora digitalnih pristupa u globalne akademske centre. Još su prve prezentacije rezultata projekta pokazivale izrazito ohrabrujuću razinu autorefleksije, kritičnosti, pa i političke investiranosti u smislu dijela odabranih tematskih fokusa, dok je angažiranje mladih znanstvenica i znanstvenika poput Nikole Bojića, Sanje Horvatinčić i Sanje Sekelj, čiji kustoski i znanstveni rad je izrazito polemički usmjeren prema kulturnoj i akademskoj matici, upućivalo i na promišljeni odnos prema dugoročnoj koristi za ovdašnju povijest umjetnosti.

Da ARTNET opravdano dobiva na međunarodnoj važnosti postalo je očito s prošlogodišnjom konferencijom Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, na kojoj su gostovale znanstvenice i znanstvenici iz Austrije, Rusije, SAD-a, Njemačke, Portugala, Španjolske, Srbije, Italije, Francuske, Velike Britanije, Danske i Mađarske, obuhvaćajući područja od fizike preko sociologije pa do povijesti umjetnosti i muzeologije. Kako smo već izvijestili na Kulturpunktu, gostujuće su sudionice na konferenciji tada zaključile da ARTNET-ovi znanstveni proboji nipošto ne zaostaju za “metropolskim” istraživanjima nego da, štoviše, pokazuju da njegov istraživački tim svojim važnim radom uspostavlja upravo jedan od centara digitalne humanistike u Europi.

Ovih dana dočekali smo i da istraživački rezultati ostvareni u okviru ARTNET-a dobiju svoju prezentaciju u tiskanom obliku. Publikaciju, koja nosi puno ime projekta, uredile su Ljiljna Kolešnik i Sanja Horvatinčić, a obuhvaća šest znanstvenih radova posvećenih različitim tipovima  umrežavanja aktera u polju vizualnih umjetnosti od početka 20. stoljeća do danas: Networking of Central European Artists’ Associations via Exhibitions. The Slovenian Art Association, Czech Mánes and Polish Sztuka in Zagreb in the Early 20th Century Irene Kraševac i Petre Šlosel, Between Art Nouveau and the Avant-Garde: The Personal (Ego) Network of Ivan Meštrović and the Map of Critical Reception of His Work during the 1910s Dalibora Prančevića, CIAM Network Visualisation – Detecting Ideological Ruptures in the CIAM Discourse Tamare Bjažić Klarin i Nikole Bojića, The Transition of New Tendencies from Neo-Avant-Garde Subculture to Institutional Mainstream Culture. An Example of Network Analysis Ljiljane Kolešnik, Between Creativity and Pragmatism: Structural Network Analysis and Quantitative Survey of Federal Competitions for Yugoslav Monuments and Memorial Complexes (1955–1980) Sanje Horvatinčić te Duality of Structure and Culture: A Network Perspective on the Independent Cultural Scene in Zagreb and the Formation of the WHW Curatorial Collective Željke Tonković i Sanje Sekelj.

Radovi pokazuju različite oblike korisnosti analize mreža za uočavanje kako osobnih putanja cirkulacije i recepcije – uz ukazivanje na neke manje poznate, a potencijalno važne rukavce, kao i slučaju Meštrovićeve osobne mreže (Prančević) – tako i strukturnih odnosa u pojedinim poljima, bilo da je riječ o iscrpnom prilogu proučavanju socijalističke memorijalne baštine u vidu analize strukture dosad slabo istraženih natječaja (tekst Sanje Horvatinčić) ili o promjenama u dinamici tzv. zagrebačke “nezavisne kulturne scene” na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite (Tonković i Sekelj). Potonji je tekst dobar pokazatelj da se u ARTNET-ovu okrilju odvija rad koji direktno doprinosi razumijevanju neposrednog kulturnog konteksta i polja u kojem djeluju dan-danas noseće umjetničke organizacije i udruge u kulturi.

Tonković i Sekelj svoje su istraživanje temeljile na rezultatima anketnih upitnika koje su ispunjavali pripadnice i pripadnici zagrebačke nezavisne scene. Prikupljena građa navodi ih na zaključak da su interakcije u nezavisnoj kulturi tijekom devedesetih, uslijed gubitka infrastrukture i prostora koji su u prethodnom razdoblju bili strukturna čvorišta mreže aktera, bile pretežito vođene atomiziranim, osobnim vezama, uz uočljiv manjak šire, sistemske suradnje i komunikacije. U tom smislu nezavisna kultura 90-ih obilježena je izrazitom nestrukturiranošću i raspršenošću, nedostatkom centralnih aktera oko kojih se polje formira. Prelaz u dvijetisućite gura, međutim, jednu skupinu u prvi plan: kolektiv WHW – Što, kako i za koga?: “Sudionici u istraživanju često su povezivali propulziju i naglu ekspanziju scene od dvijetisućitih nadalje s formiranjem kustoskog kolektiva WHW, točnije s prvom izložbom koju su organizirale nezavisne kustosice”, navode autorice. Ne samo da je izložba Što, kako i za koga?, organizirana povodom 152. godišnjice objavljivanja Marxovog Komunističkog manifesta “na inicijativu Arkzina i njegovog glavnog urednika Dejana Kršića“, svojim ekstenzivnim programom i mrežom suradnica i suradnika bila važan katalizator umrežavanja na nezavisnoj sceni, nego su suradnja i kolektivni rad ostali osnovnim principima WHW-ovog rada, upravo kao odgovor na potrebe polja.

Važnost WHW-a za mrežu ovdašnjih nezavisnokulturnih aktera, ali i za njihovo međunarodno povezivanje potvrđuje i vizualizacija suradničke mreže kolektiva u periodu između 2000. i 2006. godine, koju čine 56 izložbi i 51 diskurzivno događanje oko kojih je okupljeno čak 400 pojedinaca i 50 umjetničkih organizacija i skupina, domaćih i međunarodnih. Čak je i iz ovih površnih pokazatelja sasvim jasno da je riječ o uistinu nosivom elementu današnje nezavisne kulture u Hrvatskoj, koja se, kako pokazuju Tonković i Sekelj, s prijelazom u novo tisućljeće i političkim promjenama počinje izrazito strukturirati oko udruga, kustoskih kolektiva i suradničkih platformi.

I premda Tonković i Sekelj možda u svojem članku ne donose teze koje će znatno promijeniti shvaćanje procesa kojima se bave, riječ je o vrlo korisnom prikazu njihovih strukturnih odlika, dok naglasak na WHW-ovoj funkciji daje akademsku težinu kritikama upućenim institucijama koje taj kolektiv uglavnom zanemaruju. Tomu, uostalom, dugujemo i činjenicu da, dok čitavo polje priznaje presudnu ulogu WHW-a, dok i najrecentnija akademska istraživanja podcrtavaju taj dojam sâmih aktera, taj kustoski kolektiv je “vani cijenen, doma skvoter”, kako je povodom njihovog “preuzimanja” Kusthalle Wien pisala Ivana Pejić. Hoće li WHW ikada od ovdašnjih institucija dobiti podršku kakvu zaslužuje danas je, ako išta, samo sve više upitno. No dok god postoje vrijedni istraživači i istraživačice poput onih okupljenih oko projekta ARTNET, bar znamo da ozbiljnih argumenata za zagovaranje boljeg odnosa prema nezavisnoj kulturi neće nedostajati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politike štednje kojima elite od pojave ekonomske krize revno batinaju europsko stanovništvo neizbježno su u obliku izrazite liberalizacije i komercijalizacije dohvatile i znanost i visoko obrazovanje. Kao i beskorisna kultura, na udaru se našla i tvrdoglavo nekonkurentna humanistika kojoj je, uz dramatično povećanje školarina, rezove financiranja, a ponekad i ukidanje čitavih odsjeka, nametnuta i stroga evaluacija učinkovitosti i kvalitete “pružanja usluge” studentima-konzumentima, često neuskladiva s vrstom istraživačkog i predavačkog rada koji se u njezinu okrilju obavlja.

Pod prijetnjom izgona u institucionalni i proračunski rezervat uslijed neoliberalne opsesije tzv. STEM područjima, metropolska humanistika nije samo pokušala opravdati svoje postojanje predstavljajući se više ili manje korisnom nadopunom tehničkom obrazovanju. Oslanjajući se na napredak računalne tehnologije, data mininga, dizajna podataka i proučavanja društvenih mreža, ponudila je i vlastiti metodološki odgovor – digitalnu humanistiku, čija je bliskost STEM-u dovela do upliva novih, često ozbiljnih financijskih sredstava, a atraktivnost i interaktivnost prezentacije rezultata doprinijela novoj vrsti vidljivosti na raznovrsnim portalima i blogovima.

I u hrvatskom kontekstu je obrazovni i znanstveni sustav – u zadnje vrijeme posebno aktualan zbog neizvjesnog statusa Cjelovite kurikularne reforme – jedno u nizu pitanja oko kojeg povremeno lešinare razni, manje ili više opskurni zagovornici neoliberalne demontaže javnih dobara. Srećom, unatoč njihovim strastvenim željama, humanistika se kod nas još uvijek ne nalazi u onoj vrsti sistemske opasnosti u kojoj je, primjerice, u Velikoj Britaniji gdje ju je, pod optužbom neprofitabilnosti i beskorisnosti, zaposjela valjda jedina skupina beskorisnija od samih humanista – znanstveni tehnokrati.

Izazov STEM pokreta i tržišnog usmjeravanja znanosti i obrazovanja, međutim, konstantno je prisutan. Kapitalizirajući na ideološkoj atraktivnosti STEM-a, ulogu glavne domaće libertarijanske zvijezde preuzeo je ugledni borac protiv socijalističkog mentaliteta Nenad Bakić. Njegova je “STEM revolucija” naišla na očekivanu adoraciju mejnstrim medija poput Jutarnjeg lista, izražavanu tekstovima kojima nedostaje tek slika Bakića kako toplo ljubi kompjuter među mikročipove da bi nas vratili u najbolje dane korporativnog novinarstva.

Uzevši u obzir nadređeni euroamerički ekonomski i akademski kontekst, ali i lokalnu ideološku konstelaciju, izuzetno zanimljivo djeluje vijest da je prvi ovdašnji digitalnohumanistički znanstveni projekt – ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja – predstavio dio rezultata istraživanja obavljenih u razdoblju od 2014. godine, kada je pokrenut, do 2016. godine. Sudeći prema istupima znanstvenika koji u njemu sudjeluju, može se reći da je dobra vijest za naš akademski kontekst da upravo ARTNET oblikuje ovdašnju recepciju digitalne humanistike.

Nakon gostovanja u Rijeci, Splitu i Zadru, koja svjedoče o namjeri da se ARTNET-ove implikacije i rezultati aktivno prezentiraju i diskutiraju u što širem okviru, u petak, 9. lipnja, u zagrebačkom klubu MaMa održala se tribina Scenariji razvoja digitalne humanistike. Na njoj su povodom zadnjeg broja časopisa Život umjetnosti, posvećenog upravo ARTNET-u, gostovale voditeljica projekta i znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti dr. sc. Ljiljana Kolešnik, znanstvena suradnica na Odsjeku za lingvistiku FFZG-a dr. sc. Daniela Katunar, samostalna istraživačica dr. sc. Tihana Puc te dvoje doktoranada na projektu: Nikola Bojić i Sanja Horvatinčić, oboje također s IPU-a.

Već ovaj popis sudionika na tribini i projektu djeluje ohrabrujuće: izbor, primjerice, Bojića i Horvatinčić kao doktoranda čiji je kustoski i istraživački rad obilježen izrazitom kritičkom i političkom sviješću sugerira da se u ARTNET-ovu slučaju nikako ne radi o mehaničkom i oportunističkom uvozu nove metropolske pomodnosti, nego o znanstveno pažljivoj recepciji svjesnoj konteksta pojave digitalne humanistike i njenih metodoloških i ideoloških problema. Polazeći od pretpostavke iskazane u najavi tribine da “periferna ekonomska i kulturna pozicija iz koje tribina progovara predstavlja svojevrsnu prednost omogućavajući da se od samoga početka kritički pristupi evaluaciji digitalne humanistike”, govornici su redom upozoravali na niz disciplinarnih, institucionalnih i tehnoloških pitanja koja njena pojava otvara u akademskim centrima, ali i u ovdašnjem kontekstu.

Ljiljana Kolešnik tako je u uvodnom izlaganju odmah upozorila na aspekt strukture moći unutar akademije i približavanje digitalne humanistike području STEM-a. Disciplinarna teritorijalnost i metodološki zazor česte su reakcije humanističkih starosjedioca, osobito uzevši u obzir veliki priljev sredstava u to novo područje, dok se tradicionalnije zasnovani istraživački projekti moraju snalaziti u uvjetima sve reduciranijeg financiranja. Priljev korporativnog interesa koji je ranije bilo bliži tehničkim ili biomedicinskim istraživanjima također znači otvaranje pitanja tko financira istraživački rad i s kojom svrhom, kojeg je humanistika u tom smislu dosad uvelike bila pošteđena.

Tihana Puc istaknula je problem znanstvenih izvora, s kojim se susrela radeći na svom doktorskom istraživanju međunarodne vidljivosti mlađih hrvatskih umjetnika od 1991. do 2012. godine, izrađenom na Institutu za napredne studije u Lucci. Kako je formiranje digitalnih baza podataka preduvjet za analizu, Puc je upozorila na izražene asimetrije u dostupnosti građe između ekonomskih i kulturalnih centara i periferije. Umjesto ispunjenja jednog od njenih programatskih obećanja – mogućnosti globalnog, “udaljenog” čitanja (prema F. Morettiju) – digitalna humanistika zasad očekivano reproducira nejednakosti svjetskog ekonomskog sustava, što je opasnost na koju je upozorila i Kolešnik.

Međutim, dajući uvid u detalje pojedinih istraživanja u sklopu ARTNET-a, Kolešnik je ipak ukazala na kapacitete ovog pristupa da iz perspektive poluperiferije decentrira uobičajenu kartografiju modernističke i avangardne umjetnosti. Govoreći, primjerice, o proučavanju umjetničkih mreža vezanih za Nove tendencije, pojasnila je kako one sugeriraju centralnost latinoameričkog polja i u prvi plan guraju njegove srodnosti s jugoslavenskim, umjesto fokusa na uobičajena središta euroameričkog modernizma i neoavangarde.

Znanstveni rad Rekonstrukcija osobne mreže Almira Mavigniera i njezina relacija prema prvoj izložbi Novih tendencija. Primjer  primjene mrežne analize i mrežnih vizualizacija u povijesti umjetnosti u koautorstvu Kolešnik, Bojića i Artura Šilića, objavljen u navedenom broju Života umjetnosti, sugerira i korektivnu ulogu koju bi njihov pristup mogao imati u pogledu konstrukcije rodne slike umjetničkih pokreta. Tako, primjerice, Dadamaino i Nanda Vigo po stupnju centralnosti pripadaju najutjecajnijim osobama u Mavignierovoj mreži, koju autori smatraju društvenim kapitalom ključnim za nastanak i organizaciju Novih tendencija. Navodi ih to na zaključak da su te dvije umjetnice “zasigurno imale mnogo značajniju ulogu u procesu umjetničkoga umrežavanja krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, od one koju im pripisuju dostupne studije o Novim tendencijama”.

No dok je mogućnost finijeg uvida u makro- i mikrorazinu umjetničkog umrežavanja, uz sav metodološki oprez kojeg se izlagači ni u jednom trenu nisu odrekli, nedvojbeno izuzetno zanimljiva, najuzbudljivijima su se pokazale temeljne implikacije koje ovakva vrsta istraživanja nosi za sve aspekte akademske proizvodnje – od organizacije rada, preko vrste znanstvenog proizvoda, do načina njegove prezentacije.

Ponajprije, riječ je o radu koji više ne ovisi o jednom “briljantnom” znanstveniku-genijalcu, akademskoj zvijezdi koja će na potpuno asimetrično globalno akademsko tržište izbaciti svoj novi hit, nego o dugotrajnom kolektivnom radu utemeljenom na podjeli specifičnih zadataka koji često zahtijevaju potpuno drukčije vrste stručnosti.

Pritom rezultati istraživanja u sklopu ovakvih projekata nipošto nisu jedini, a nužno ni najvažniji proizvodi: riječ je i o vrijednim bazama podataka, razvijanju softvera i tehnologije za njihovo prikupljanje, analizu i prezentaciju. Komercijalna zanimljivost ovih alata poziva na rješavanje pitanja vlasništva, osobito kada je riječ o projektima financiranim javnim sredstvima. Primjerice, u ARTNET-ovu slučaju baza s oko 8000 umjetnika pripada Hrvatskoj zakladi za znanost. Hoće li je i na koji način Zaklada učiniti dostupnom javnosti nije jasno, no ono što je nedvojbeno je da bi proizvodi ovakvih projekata trebali biti public domain, tako da drugi znanstvenici ili, primjerice, obrazovne institucije imaju slobodan pristup tim vrijednim resursima.

Aspekt na koji je posebno upozorio Nikola Bojić jest nepostojanje adekvatne znanstveno legitimirane forme za objavu ovakvih znanstvenih istraživanja koja evidentno nisu prilagođena prezentaciji u printu. U pitanju nije samo preglednost vizualizacija podataka, pogotovo u slučaju gustih, kompleksnih ili trodimenzionalnih mreža, nego i njihova interaktivnost – ukratko, ambijent u kojem su digitalnohumanistička istraživanja najprimjerenije prezentirana jest upravo onaj digitalni. Proučavatelji su stoga osuđeni da svoj najvažniji komunikacijski kanal koriste tek kao nužno sredstvo za prikupljanje akademskih bodova, dok je puna recepcija njihova rada prepuštena internetskim stranicama projekata i, sve češće, službenim blogovima.

Kao primjer kako jedna institucija posvećena računalnom proučavanju u području humanistike funkcionira mogao bi poslužiti Stanford Literary Lab koji je 2010. godine pokrenuo talijansko-američki teoretičar Franco Moretti. Riječ je o svojevrsnom odjelu Sveučilišta Stanford koji provodi vlastita istraživanja, ali i nudi otvorenu infrastrukturu i logističku podršku svim zainteresiranim studentima i zaposlenicima, kao i znanstvenicima s drugih institucija. Na njegovoj jednostavno i komunikativno oblikovanoj internetskoj stranici nalazi se popis suradnika s kontaktima, popis projekata sa sažecima te dvije sekcije na kojima je moguće pristupiti tekstovima proizvedenima u okrilju Laboratorija.

Sekcije se razlikuju i po oblikovanju i po tipu građe: prva je jednostavan popis linkova na znanstvene radove objavljene u sklopu istraživanja u SLL-u, koji se, umjesto standardne znanstvene klasifikacije, nazivaju “pamfletima” i donose najraznovrsnije analize – od jezika izvješća Svjetske banke, preko opsežnih proučavanja dinamike književnih polja pa do zanimljive “emocionalne kartografije” Londona izrađene temeljem građe iz devetnaestostoljetnih romana.

Budući da je Moretti suradnik New Left Reviewa, dio SLL-ovih “pamfleta” na kojima je radio objavljivan je u prerađenom obliku i tamo. Iako tekstovi čiji je Moretti isključivi autor nose njegov potpis, interesantno je da u broju NLR-a iz rujna i listopada 2016. godine uz spomenutu “kartografiju”, za koju na stranici Laboratorija stoji da su je izradili Moretti, Ryan Heuser i Erik Steiner, stoji potpis – “Stanford Literary Lab”. Koji su konkretni razlozi za to nije poznato, no takvo što bi moglo upućivati na drukčiji pristup diseminaciji akademskog znanja, koja proizlazi iz kolektivne proizvodnje u digitalnoj humanistici. Takav pristup mogao bi podrazumijevati drukčiji odnos prema autorstvu, a time i autorskim pravima u znanosti, što otvara prostor za razgovor o emancipaciji akademske proizvodnje.

Druga sekcija SLL-ova sajta naslovljena je Techne i donosi, u formi bloga, komentare metodoloških, programerskih i tehnoloških pitanja s kojima se istraživači susreću u svom radu. Takva forma omogućuje komunikaciju sa zainteresiranim posjetiteljima – bilo da je riječ o znanstvenicima, informatičkim stručnjacima ili javnošću – koji često nude vrijedne savjete ili komentare nedvojbeno vrijedne za ovo formirajuće i kompleksno interdisciplinarno polje.

Ovakav se tip autonomnog istraživačkog odsjeka ili institucije na raspolaganju znanstvenoj zajednici i otvorene za komunikaciju s javnošću čini poželjnim organizacijskim oblikom kada je riječ o digitalnoj humanistici. Osim što bi takav zasebni “laboratorij” donio trajnu znanstvenu infrastrukturu, njegovo bi zasebno financiranje moglo osigurati da dobar dio znanja proizvedenog u njegovu okrilju bude prezentiran i dostupan na način koji je otvoren i primjeren implikacijama digitalnohumanističkog rada.

Uzevši u obzir kapacitete mrežne analize i njene primjenjivosti na kultursociološke okvire poput Bourdieuove teorije književnog polja, takva bi se institucija – okupljajući, primjerice, povjesničare umjetnosti, komparatiste, južnoslaviste, sociologe, muzikologe, filmologe itd. – u našem kontekstu mogla posvetiti iscrpnom proučavanju jugoslavenskog kulturalnog polja i dati mu znanstveno utemeljenje koje bi bilo neprocjenjivo za ovdašnju akademiju.

Iako je domaćih sugovornika, kao što su primijetili ARTNET-ovi predstavnici, malo, čini se da ih je ipak moguće pronaći. Iz područja društvenih znanosti, to bi zasigurno mogao biti sociolog Marko Lucić, čiji se znanstveni članak Hijerarhija i borbe u mreži književnih kritika: operacionalizacija Bourdieuove teorije književnog polja i simboličkih borbi eksponencijalnim modelima slučajnih grafova, objavljen 2015. godine u Reviji za sociologiju, nadovezuje na radove nizozemskog sociologa Woutera de Nooya. Uparene s njegovim književnoznanstvenim znanjem, Lucićeve bi se dubinske metodološke kompetencije u području teorije mreža mogle pokazati iznimno vrijednim za digitalnohumanističke projekte u bilo kojem području.

Kada je riječ o IT zajednici, interes programera i stručnjaka za podatkovne sustave Filipa Rodika za društveno-političke teme svjedoči da se među njenim pripadnicima mogu pronaći tehnološki vrlo osposobljeni pojedinci motivirani za primjenu svojih znanja u društvenjačkom ili humanističkom, umjesto u korporativnom okružju.

Osnova koju stvaraju znanstvenice i znanstvenici uključeni u ARTNET čini se vrlo dobrim polazištem za ovdašnji razvoj digitalne humanistike. Njihova kontekstualna i politička svijest, kao i pažljivi kritički pristup metropolskim inovacijama, čini ih idealnim nositeljima njene recepcije. Na Hrvatskoj zakladi za znanost ostaje da prepozna širu korist od njihova rada i da omogući slobodnu cirkulaciju njihovih vrijednih rezultata – bio bi to mali, ali važan korak u zasnivanju digitalne humanistike koja neće biti podređena korporativnim interesima, nego će raditi na demokratizaciji znanstvene proizvodnje i otvorenom pristupu njenim spoznajama.

Život umjetnosti je časopis za suvremena likovna zbivanja, posvećen raznovrsnim vidovima suvremene umjetničke prakse u Hrvatskoj, regiji i šire, s tradicijom kontinuiranog izlaženja od 1966. godine. Objavljuje ga Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu dvaput godišnje kao dvojezično izdanje, a od 2008. koncepciju i uredništvo broja potpisuju gostujući urednici. Prilozi objavljeni u Životu umjetnosti referiraju se u Arts&Humanities Citation Index (od 2008.) i bibliografskoj bazi podataka Elsevier – Abstract & Indexing products SCOPUS (od 2009.).

Novi broj časopisa Život umjetnosti (93/2013) posvećen je povijest umjetnosti u regiji, a gosti na promociji, koja će se održati u četvrtak, 3. travnja u 18 sati, su Irina Genova, Senadin Musabegović, Cristian Nae, Nebojša Vilić, Tihomir Milovac i članice kustoskog kolektiva [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture. Razgovor će se voditi na engleskom jeziku, a moderirat će ga Ljiljana Kolešnik, ujedno i urednica ovoga broja. 

U novom broju pod naslovom Život umjetnosti: Povijest umjetnosti u regiji predstavljeni su tekstovi koji se bave zatvaranjem i otežavanjem rada kulturnih institucija, problemima u budžetiranju istih, s upitnom kadrovskom i financijskom politikom u kulturnim institucijama te sukobom političkih i kulturnih elita iz kojeg mnogi od ovih problema i proizlaze. U broju su zastupljeni tekstovi Ivanke Apostolove, Mirjane Dragosavljević, Irine Genove, Ljiljane Kolešnik, W. J. T. Mitchella, Senadina Musabegovića, Christiana Naea, Ivane Podnar, Klaudija Štefančića te Nebojše Vilića. U uredništvu časopisa su Sandra Križić Roban, Sanja Horvatinčić, Leonida Kovač, Suzana Marjanić, Jelena Pašić, Irena Šimić te Vanja Žanko.

Život umjetnosti je časopis za suvremena likovna zbivanja, posvećen raznovrsnim vidovima suvremene umjetničke prakse u Hrvatskoj, regiji i šire, s tradicijom kontinuiranog izlaženja od 1966. godine. Objavljuje ga Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu dvaput godišnje kao dvojezično izdanje, a od 2008. koncepciju i uredništvo broja potpisuju gostujući urednici.

Izvor: IPU

Razlozi osnivanja Centra opisani su na njegovim mrežnim stranicama: ”Historijske, političke i ekonomske okolnosti tijekom protekla dva desetljeća snažno su utjecale na kvalitetu i intenzitet komunikacije među znanstvenicima i kulturnim radnicima jugoistočne Europe, narušavajući već uhodane modele znanstvene razmjene te rezultirajući svojevrsnom izolacijom i zatvaranjem u okvire nacionalnih kultura. Usprkos mnoštvu problema od zajedničkoga interesa, broj zajedničkih, suradničkih projekata unutar Regije vrlo je skroman. Moglo bi se ustvrditi kako smo puno bolje informirani o zbivanjima na zapadnoeuropskoj i američkoj akademskoj sceni, negoli o radu kolega u našem najbližem susjedstvu. Analizom situacije u Hrvatskoj, uočili smo veliko zanimanje znanstvene zajednice i šire javnosti za suvremene umjetničke i kulturne fenomene, kao i za drugačija objašnjenja umjetnosti i kulture ranijih razdoblja. Uvjereni kako je takva, nova objašnjenja vrlo teško dati ukoliko predmetu naših pročavanja ne pristupimo iz perspektive kulturalnih i historijskih iskustava što ih dijelimo s našim susjedima, zaključili smo da je opravdano i nužno osnovati organizaciju, koja će nam poslužiti kao platforma za pokretanje interdisciplinarnog, interkulturalnoga dijaloga s znanstvenicima iz ostalih zemalja Regije”.

U većini zemalja jugoistočne Europe ulaganja u humanističke znanosti i kulturu vrlo su skromna, a izravna posljedica takve znanstvene i kulturne politike jest slaba vidljivost rezultata istraživanja u poljima povijesti umjetnosti, kulturalnih studija i studija vizualne kulture na međunarodnoj akademskoj sceni. Nedostatak novca ”ne prisiljava nas samo na istraživanje vrlo ograničene količine komparativne građe, nego i na objavljivanje knjiga i studija na našim “malim” jezicima, što rad i umjetničku građu koju želimo afirmirati čini uglavnom nedostupnom kolegama iz ostalih europskih sredina”, navodi se u opisu projekta, te ”u tom smislu pozivamo sve kolege iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore, Kosova, Bugarske, Rumunjske, Albanije, Grčke, Turske, Austrije, Mađarske, Slovačke, Italije i Hrvatske, kao i iz ostalih europskih zemalja, koji se bave umjetnošću i kulturom jugoistočne Europe da nam pošalju podatke o svojim trenutačnim projektima, istraživačkim interesima, potrebama za partnerima, planovima, idejama i svim ostalim aktivnostima, koje bi mogle zanimati širu regionalnu akademsku zajednicu naše Regije”.

Regionalnim centrom za umjetnost, kulturu i nove medije upravlja Vijeće sastavljeno od istraživača Instituta. To su Ljiljana Kolešnik, Mirjana Braun, Petar Prelog, Sandra Križić Roban i Irena Kraševac. Radu Centra pomoći će i ustrojavanje međunarodnog Regionalnog stručnog savjeta, kojega će činiti stručnjaci iz zemalja Regije. Osim savjetodavne funkcije, članovi Savjeta odobravaju program rada Centra, promoviraju ga u svojoj sredini, te jačaju komunikaciju između lokalne akademske zajednice i ostalih znanstvenika iz Regije.

Izvor: IPU